Fjala hyrwse

Mevlana – ylli shkwlqyes i qiellit islam 

Bez imalo pretjerivanja slobodno možemo reći da je Xhelaluddin Muhammed Belhi Rumi Mevlana jedan od najvećih islamskih, a zasigurno i svjetskih mistika i pjesnika. Svojim besprijekornim i pobožnim životom i remek djelima kao što su Mesnevija i Šemsovi gazeli Mevlana je ostavio dubok trag u sveukupnom islamskom i svjetskom intelektualnom, duhovnom, literarnom i umjetničkom naslijeđu. S druge strane, svojim fascinantnim učenjem o ljubavi kao osnovnom pokretaču svih prirodnih i neprirodnih, materijalnih i duhovnih, emocionalnih i racionalnih interakcija u svijetu je pokazao jednu od najveličanstvenijih dimenzija i učenja islama. Koliko je bio značajan za života, a koliko je značajan i aktuelan i danas, govori činjenica da su odmah nakon njegove smrti napisane dvije, odnosno tri biografije o njemu što predstavlja gotovo događaj bez premca u dotadašnjoj povijesti islama. U prilog toj činjenici govori i podatak da je njegovo djelo Mesnevija bezbroj puta prevođeno i komentirano na raznim jezicima svijeta a što je još neobičnije Mevlana je proglašen za najčitanijeg pjesnika dvadesetog stoljeća u SAD-u.[1]

Turska književnost, muzika, slikarstvo, kaligrafija i mnoge druge umjetnosti u toj zemlji nisu zamislive bez posrednog i neposrednog uticaja Mevlane. Indijsko-pakistanski geniji poput šejha Sirhindija, Ikbala Lahorija i drugih svoje veličanstvene ideje i poteze zahvaljuju bliskosti sa Mevlaninim djelima. On je zaslužan za činjenicu da ljubav ka Bogu čini osnov višestoljetnih pisanja, pjevanja, razmišljanja i stremljenja svih islamskih arifa, sufija, umjetnika, pisaca i pjesnika. Njegov blagotvoreni uticaj je u znatnoj mjeri osjetila i Bosna i Hercegovina tako da niti jedno sijelo, druženje i djelovanje sufija nije bilo bez prisustva

Mevlaninih ideja, hikaja, stihova i tome slično. Bez obzira na tarikat svi bosanski arifi su se ponosili poznavanjem nekolicine priča ili stihova iz Mesnevije, a Mevlanom i tumačenjem njegovih djela bavili su se mnogobrojni istaknuti pjesnici i alimi između ostalih Šam'i, Sudi, Habibi dede, Derviš-paša Bajezidagić, Abdullah Bošnjak, Muhtešim Šabanović, Ali dede Bošnjak, Leduni idr.[2] Neki od najvećih poznavalaca i komentatora su bili šejhovi drugih tarikata poput šejha Fejzullaha Hadžibajrića. Koliki je značaj Mevlane za Bosnu i Hercegovinu i njenu povijest govori činjenica da neki naši istaknuti istraživači tesavvufa i kulturnog naslijeđa iz perioda Osmanlija smatraju da je mevlevijski tarikat odigrao ključnu ulogu u širenju islama u Bosni i Hercegovini.[3] Međutim, za elaboraciju ovog pitanja potrebno je napisati poseban članak.

Ako je Mevlana do dvadesetog stoljeća slovio za najčitanijeg pjesnika i arifa na cijeloj teritoriji islamskog carstva, odnosno istoka, nakon tog perioda je to postao na zapadu. Njim i njegovim djelima su se bavili neki od najvećih svjetskih mislilaca poput Getea i Hegela, zatim intelektualci svjetskog glasa poput Austrijanca Josepha von Hammera Purgstalla, Sir James Redhouse, H. Whinfield, Reynold Alleyne Nicholson i Arthur John Arberry iz Velike Britanije, Friedricha Ruckerta, Helmuta Rittera, Fritz Meiera i Annemarie Schiemmel iz Njemačk te Eve Mayerovitch iz Francuske i drugi. Na vrelu njegovih ideja napajali su se i drugi velikani kao što su Rene Genon, Frithjof Schuon i Titus Burckhardt. Oni su koristeći Mevlanine misli i ideje zapadu predstavljali istinsko lice islama. Sve je to dovelo do toga da velikani kao što je Hegel, Herman Ete, Vilijam Hesti i drugi usmjere pažnju ka Mevlani i njegovim djelima.[4]

Duga je lista onih koji su posredno ili neposredno bili pod uticajem Mevlane, međutim ovdje ćemo navesti samo par imena nekih od najistaknutijih pisaca i pjesnika sa zapada koji su bili pod uticajem Mevlaninih ideja kao što su J. I. Follker i Colen Gharpehet u Velikoj Britaniji, Nazim Hikmet u Turskoj, Robert Dankan, Danill Librete, Robert Blay i Colmen Barks u Americi.[5]

Za sada ćemo se zadovoljiti time što ćemo reći da su neki od najpoznatijih američkih medijskih zvijezda i pop izvođača poput Madone u svojim pjesmama koristili stihove i ideje Mevlane, a svima je poznat slučaj našeg najvećeg romanopisca Meše Selimovića koji svoj roman “Derviš i smrt” praktično posvećuje Nuruddinu, šejhu mevlevijske tekije na Bentbaši, a ovaj je roman uzduž i poprijeko protkan i išaran Mevlaninim stihovima i razmišljanjima.

 Vrijeme u kom je živio

Stoljeće u kom je Mevlana živio spada u najturbulentnija i najteža razdoblja ljudske civilizacije. Trinaesto stoljeće je stoljeće invazije krvoločnih i barbarskih Mongola na teritoriju islamskog hilafeta, a to je i period masovne mobilizacije kršćanske Evrope protiv muslimana, odnosno to je razdoblje krstaških ratova. U periodu pred invaziju Mongola mnogobrojni lokalni islamski vladari i namjesnici su međusobno vodili dugotrajne i iscrpljujuće ratove i sukobe što ih je znatno oslabilo.[6]

No, najstravičniji događaj koji je mogao zadesiti čovječanstvo bio je napad Mongola. Oni su tokom svojih munjevitih i krvoločnih napada sravnili sa zemljom veliki broj islamskih gradova i građevina.

Gdje god su stanovnici nekih gradova ili sela pružili bilo kakav otpor Mongoli su nakon osvajanja istih masakrirali muškarce, a često i žene i djecu dok su građevine i sve što je bilo iznad zemlje u potpunosti uništavali. Ovakvo ponašanje Mongola je izazvalo strah i paniku među muslimanima zbog čega su mnogi, uglavnom bogati i obrazovani, bježali prema Siriji, Iraku, Egiptu i Anadoliji. S druge strane, pojedini istaknuti arifi i pjesnici su svojim humanitarnim i drugim aktivnostima vraćali nadu i spas među izbezumljene ljude i na taj način su štitili i islamsku i perzijsku književnost od nestanka.[7]

 Mevlanin otac je bio jedan od takvih ljudi. Kada je sa porodicom napustio rodni grad Mevlana je imao negdje između pet i dvanaest godina tako da nije bio svjestan onoga što se dešava. U Anadoliji, području u koje je doselila

Mevlanina porodica, situacija nije bila mnogo bolja od Horasana. Međutim, Mongoli nikada nisu potpuno pokorili Anadoliju, niti su tu vršili pokolje i masakre kao što je to bio slučaj u Horasanu odakle je došao Mevlanin otac. Trinaesto stoljeće je stoljeće mnogobrojnih lokalnih ratova, period navale Mongola i vrijeme međusobnih obračunavanja članova vladarskih porodica. U to vrijeme anadolski Seldžuci su bili potčinjeni mongolskoj vlasti. S druge strane, mongolski vladari su svako malo svrgavali s vlasti pojedine namjesnike i na njihova mjesta postavljali druge.[8] Prije napada Mongola anadolski Seldžuci su izgubili centralnu vlast i cijeli region je bio zahvaćen anarhijom i unutarnjim sukobima.

Iako su anadolski Seldžuci u to vrijeme bili potčinjeni mongolskoj vlasti, neki od njih su uspijevali svojim mudrim i razboritim postupcima podanicima osigurati duži period mira i stabilnosti.[9]

Anadolija je u to vrijeme zbog prisustva nekoliko najvećih i najznačajnijih velikana tesavvufa kao što su Ibn Arebi, Mevlana, Iraki, Behau Veled, Nedžmu Daje i drugi, s jedne strane, i zbog tolerancije i kosmopolitizma seldžučkih vladara, s druge strane, postala centar tesavvufa.[10]

 Hidžra Behau Veleda i njegove porodice

Behauddin Muhammed poznat kao Behau Veled odnosno otac Mevlane Xhelaluddina Rumija spada u red istaknutih horasanskih sufija.[11]

Behau Veled se bavio poslom koji je bio uobičajen za to vrijemea to je održavanje predavanje i vazova. Poznato je da nije pripadao ni jednom sufijskom redu. Mada neki smatraju da je bio pripadnik kubravijskog reda te da je čak bio halifa ili opunomoćenik samog Nedžmuddina Kubravija takvo što nije moguće dokazati.

S obzirom da je Behau Veled zbog posla često morao mijenjati mjesto stanovanja i gradove njegov sin Xhelaluddin Muhammed odnosno Mevlana se rodio i prvih pet godina života proveo u jednom malom gradiću po imenu Vahš, koji se danas nalazi u Tadžikistanu.[12]

Iako je Mevlana poznat kao Belhi i većina starijih istraživača je tvrdila da je rođen u Belhu(grad u Afganistanu) čini se da je taj naziv izabrao samo zato što je njegova porodica živjela tamo i što je Belh u to vrijeme slovio kao jedan od najvažnijih naučnih i kulturnih centara islamskog svijeta. Po mišljenju većine istraživača Mevlana je rođen 1207. godine u gradiću Vahšu koji se nalazi u blizini Belha[13] da bi pet godina kasnije tačnije 1213. zajedno s ocem preselio u Samarkand.[14]

No, zbog mnogobrojnih problema i približavanja opasnosti od Mongola između 1216. i 1221. g. Behau Veled sa porodicom napušta Samarkand i kreće u pravcu Anadolije. Nekoliko mjeseci se zadržava u Bagdadu i nakon toga odlazi u Meku i Medinu. Na putu prolazi kroz mnoge gradove kao što su Herat, Nišapur, Damask gdje se zadržava nakratko ali se u Akšahru zadržava čitave četiri godine. Tu Behau Veled predaje u lokalnoj medresi u periodu između 1217. i 1221. godine, ali zbog mnogobrojnih problema i iznenadne smrti njegovog mecene i zaštitnika Mevlanin otac biva prinuđen da napusti i ovaj grad odakle odlazi u Larande. Tu se zadržava osam godina, tačnije do 1228. U tom gradu Mevlana u sedamnaestoj godini života ženi Gouhar Hatun i negdje do 1223. godine postaje otac dva sina po imenu Sultan Veled i Alauddin.[15]

Tada je već glas o slavi Behau Veleda stigao na dvor sultana Alauddina Kejkobada. Sultan lično poziva Behau Veleda da dođe na njegov dvor u Konju. Behau Veled 1226. godine stiže u Konju gdje prihvata posao predavača u medresi a nakon dvije godine umire.

Mevlana nasljeđuje oca na mjestu vaiza i hatiba Konje i predavača u medresi. U vrijeme kada mu je otac umro Mevlana je imao 24 godine tako da je još bio relativno mlad i neiskusan. Međutim, godinu dana nakon smrti Behau Veleda njegov odani prijatelj i murid Burhanuddin Muhakik Tirmizi dolazi u Konju i na sebe preuzima brigu oko duhovnog vođenja mladog Mevlane. Burhanudin, poput svog duhovnog vođe Behau Veleda, nije bio vezan ni za jedan tarikat ali je bio pod velikim uticajem svog Behau Veleda. Burhanuddin je devet godina vodio i odgajao Mevlanu i

tokom tog perioda poslao ga je u Damask i Halep radi proširivanja znanstvenih i duhovnih obzorja. Tamo je Mevlana proveo sedam godina. Burhanuddin je obavezao Mevlanu da se tokom tog perioda posveti isposništvu, ibadetu i osami. Nakon povratka Mevlana se ponovo vraća aktivnostima koje je obavljao prije odlaska u Siriju kao što su vazovi i predavanje u školi.[16]

Šems[17] sa istoka dolazi

1244. godine Šems Tabrizi, koji je preokrenuo Mevlanin život naglavačke, stiže u Konju i veoma brzo se upoznaje s njim nakon čega započinje njihovo neobično i nikada, u duhovnom i emocionalnom smislu, prekinuto prijateljstvo. Njihov susret je u mnogobrojnim knjigama opisan na različite načine, međutim izvjesno je da Mevlana nakon toga nikada nije zaboravio Šemsa. Ovaj susret je u potpunosti transformirao Mevlanin život i on se više nikada nije vratio ranijem načinu života. Njih dvojica su godinu dana živjeli gotovo nerazdvojeno ali zbog zavisti i neprijateljstva Mevlaninih murida Šems biva prinuđen da napusti Konju nakon čega odlazi u Damask. Mevlana nemogavši izdržati odvojenost od Šemsa svoga sina Sultan Veleda šalje u Damask da nagovori Šemsa da se ponovo vrati. Sultan Veled ga nalazi u Damasku i 1246. godine zajedno sa Šemsom dolazi kod oca.

Ubrzo se Šems ponovo suočava sa istim problemima s tom razlikom što Mevlanini muridi na njega vrše još veći pritisak. Šems ponovo napušta Konju i nikada se više ne vraća nazad. Neki izvori navode da je Šemsa ubio Alauddin, drugi Mevlanin sin, što nije moguće dokazati. Mevlana nikada nije mogao prihvatiti Šemsov nestanak i dugo nakon toga je iščekivao da se vrati tako da je svakoga zapitkivao o njemu. Mevlana je nekoliko puta lično sa svojim prijateljima išao u potragu za Šemsom u Damask, Tabriz i druge gradove.

Konačno se Mevlana smirio i posvetio duhovnom vođenju murida. No, veoma brzo je pronašao Šemsa u ličnosti Salahuddina Zarkuba. Salahuddin je inače bio murid

Burhanuddina Tirmizija. On je za života Burhanuddina pokazivao veliku naklonost i ljubav ka Mevlani. Mada je bio nepismen i čovjek iz naroda Mevlana ga je izabrao za svoga zastupnika i nasljednika. Salahuddin je preuzeo sve Mevlanine poslove pa čak i predavanje u medresi. Muridi nisu bili zadovoljni s njim te su se zbog toga često bunili. Umro je 1258. godine, deset godina nakon što je pristupio Mevlani i nakon što ga je zamijenio na svim funkcijama.

 Nakon Salahuddina Mevlanin prijatelj i saputnik postaje Husamuddin Čelebi. Husamuddin je bio sin jednog od šejhova futuvveta u Konji a poslije je na tom mjestu naslijedio oca. U historijskim vrelima stoji da je bio veoma mudar i prodoran čovjek. On je podstakao Mevlanu da započene pisati svoje najpoznatije djelo Mesneviju. Njih dvojica su zajedno proveli nekih 10-15 godina nakon čega je Mevlana 1273. godine preselio na drugi svijet. Nakon Mevlanine smrti Husamuddin zauzima njegovu poziciju i brine se o muridima.[18]

Međutim, nedugo zatim Husamuddin umire i na njegovo mjesto dolazi Mevlanin sin Sultan Veled. Sultan Veled je istinski utemeljitelj mevlevijskog tarikata, jer sam Mevlana nikada nije izrazio želju da formira poseban tarikat. Sultan Veled je bio veoma inteligentan i mudar . On je uspostavio veoma dobre kontakte sa vladarima i raznim namjesnicima tako da je veoma brzo proširio slavu oca i mevlevijskog tarikata izvan Konje. Upravo s njim počinje historijat mevlevijskog tarikata.

Ličnost i karakter Mevlane Xhelaluddina Rumija

Iako su Sultan Veled, Aflaki i Sepahsalar dosta doprinijeli slavi i ugledu Mevlane i širenju njegovih ideja, on sam je vlastitim životom i razmišljanjem najviše doprinio tome. Mevlana je imao dobre odnose sa svim slojevima društva i nikada nije pravio razliku između pripadnika različitih nacija i vjerskih uvjerenja.Većinu vremena je provodio sa običnim ljudima i vodio je jako skroman i jednostavan život. Za predavanje i vazove je uzimao vrlo skromne prihode. Nikada nije uzimao sadaku, niti poklone vladara i drugih bogatih

ljudi. Nastojao je da vlastiti život i porodicu organizira i vodi na temelju vlastitog truda. Svima je preporučavao da sami zarađuju za život i da se hrane halalom. Svoje muride je odvraćao od primanja sadake ili bilo kakve pomoći. Bio je veliki protivnik ekstremnog isposništva, asketizma, izolacije i posebnih sufijskih obreda i običaja.[19]

Vjerovao je da treba odbaciti želju i ljubav ka materiji a ne samu materiju ili dunjaluk. Većina njegovih murida su se bavili određenim zanatima. Bio je uvjeren da su obični ljudi i pripadnici radničke klase mnogo bolji i čestitiji od drugih, te je stoga za najbolje prijatelje i zastupnike birao ljude iz nižih slojeva društva za što su Salahuddin i Husamuddin najbolji primjeri.

Imao je isti odnos prema svim ljudima kako muslimanima tako i kršćanima, jevrejima i pripadnicima drugih vjeroispovijesti, kako prema Turcima tako prema Irancima, Arapima, Grcima i drugima i kako prema bogatima, odraslim, muškarcima i uglednim tako prema siromašnim, djeci i ženama. Prema svima je bio ljubazan a uglavnom se družio sa siromašnim i pripadnicima radničke klase mada su ga konstantno okruživali vladari i bogataši. Na njegovoj dženazi su učestvovali pripadnici svih religija. Još i danas ima kršćana koji vjeruju da je Mevlana bio kršćanin ali da to nije nikada javno objelodanio.[20]

Žestoko se obračunavao sa oportunistima i karijeristima među sufijama i šejhovima. Tvrdio je da takvi sa svojim pričama i legendama varaju narod.[21] Smatrao je da postoji veoma mali broj istinskih sufija a da ostali uživaju i koriste plodove njihovog truda i rada. Bio je veoma jednostavan, iskren i strpljiv. Nikada se nije isticao niti je poput većine sufija i šejhova govorio o svojim zaslugama.[22]

Najbolje i najbliže prijatelje je imao među siromašnim slojevima društva i nikada nije davao primat bogatim i uglednim. Vjerovao je da se preko bogatih može riješiti problem siromašnih. Stoga je održavao kontakte i prepisku sa pojedinim uglednicima, velikašima, pa čak i sa sultanima. Najbolje kontakte je imao sa sultanom Izuddinom Kejkavusom II(1226.-1260.) s kim je imao korespondenciju i

međusobno se posjećivao. Također, imao je dobre odnose sa vezirom Kadi Izuddinom Konjavijem i sultanovim zastupnikom Xhelaluddinom Karatajem. Isto tako, imao je relativno prisne odnose i sa Muinuddinom Parvaneom, jednim od najistaknutijih državnika tog vremena. Mongoli su imali puno povjerenja u Parvanea te su ga postavili na poziciju ličnog savjetnika sultana. Parvane je nezvanično vladao umjesto mladog i neiskusnog sultana. Međutim, kada se pobunio protiv Mongola i njega su ubili kao i mnoge prije. Mevlana je putem kontakata i druženja sa navedenim osobama pomagao rješavanju problema murida i svih ostalih ljudi.

Ukoliko u kratkim crtama želimo predstaviti Mevlanu moramo reći da je bio iznad svih religija, mišljenja, slojeva i zakona. Nikada nije zaboravljao obične ljude a često je odvažno kritikovao vladare. Izgovarao je riječi koje niko drugi nije smio da kaže. Uveo je žene u tarikat i u društvo. Život je smatrao svetim a smrt ponosom. Svima je pokazao kako se treba čovjeku, tom najveličanstvenijem Božijem biću, pokloniti i na koji način se treba žrtvovati zbog drugih. Bio je protiv asketizma, isposništva i formalističkih običaja i obreda. Žestoko se protivio svemu onome što je zarobljavalo ljudski razum i nije se htio povinovati nikakvim okovima i pritiscima.

Sedad Dizdarević

HIKAJA O ŽIDOVSKOM CARU KOJI JE UBIJAO KRŠĆANE1 (1)

Prvo predavanje

U ovoj priči hazreti Mevlana govori o izuzetno vrijednim temama. Koristeći poređenja i metaforu, on skida zavjese s naših djela za koja smo umislili da ih činimo s iskrenom i čistom namjerom, pokazujući da mi, ustvari, samo sebe zavaravamo nastojeći udovoljiti svome nefsu. Pa, ako svoja djela usporedimo s razumom i učenjem vjere, vidjet ćemo da se to mi, u suštini, klanjamo šejtanu i vlastitim strastima, odnosno nefsu. Hazreti Mevlana kazuje kako je oholi vladar ubijao i uništavao narod zarad ostvarenja ličnih interesa, a pod plastom tobožnje odbrane Musaove, mir njemu, vjere. Ako malo bolje obratimo pažnju na sebe i svoja djela, vidjet ćemo da smo i mi poput ovog oholog vladara. Jer, na putu stjecanja osobnog zadovoljstva i ostvarenja želja nefsa, vršimo neka djela koja krijemo iza vjere, tvrdeći da se mi samo borimo za istinu. Pri tome zaboravljamo da je "Gospodar svjetova u zasjedi" i da motri na sve naše postupke i namjere (nijjete). Zaboravljamo da za Njega nema razlike između tajnog i javnog, odnosno skrivenog i otvorenog. Sve što postoji obuhvaćeno je Znanjem Njegovim.

Bješe jedan tiranin židovske vjere,Neprijatelj Isaov, ubica bez mjere.

Bilo vrijeme Mesiha, red doš'o na njega,On je dio Musaov, Musa dio njega.

Kralj zaslijepljen bio, sve vidio dvoje,

1? Ovo su predavanja koja je Šejh Akbar Eydi držao 2001. godina u tekiji na Mejtašu u

Sarajevu.

A dva glasnika Božja, u suštini jedno te isto je.

Kad učitelj stari reče učeniku:Vidiš onu flašu, de mi je donesi.

A učenik, ahval: Koju učitelju? Vidiš, dvije jesu!Učitelj će njemu: De ne budi ahval, nepretjeruj, sinko!

Učenik će opet: Rugaš li se meni, učitelju?A učitelj: Dobro, hajde razbij jednu!

Stvarno bješe jedna a ne dvije,Pa kad je razbio, vidje više nije.

Od mržnje i strasti, isto, čovjek ahval bivaI duša mu više ustrajnosti nema.

Gdje god dođe nagon, nestaje vještina,I na srcu, tada, sto koprena ima.

Za sudiju koji primi mito,I žalim i mazlum jedno je te isto.

Zbog mržnje i strasti kralj je ahval postao,Pa je svaki nežidov "upomoć"jaukao.

Na stotine hiljada vjernika - mazluma,Ubio je tvrdeći: Ja branim Musaa.

U ovom prvom dijelu svoga kazivanja Mevlana obznanjuje  nekoliko bitnih činjenica:

a. Snaga koja je sjedinjena s nepravdom postaje opasna;b. Vjerovjesnici, mir njima, imaju bogomdano jedinstvo;c. Srdžba i strasti opijaju čovjeka;d. Zelje nefsa sprečavaju razumijevanje istine;e. Nefs zaslijepljuje oči razuma.

Hazreti Mevlana u ovoj priči, svojim poređenjima, neka

racionalna pitanja dovodi u ravan osjetilnog, kako bi ona za sve bila razumljiva. S druge strane, kada govori o nefsu, naprimjer, on ga prvo tretira kao izvanjsku pojavu spominjući jedan historijski detalj. Na taj način je izbjegnuta brza, negativna reakcija nefsa na ovakvo kazivanje. On kazuje kako je u ljudskoj povijesti postojao jedan moćnik, koji je svoju snagu koristio čineći nepravdu i tlačeći i ubijajući robove Božije. Bio je neprijatelj hazreti Isaa, a.s., i ugnjetavao sve sljedbenike njegove vjere. Dakle, snaga i moć, kad se udruže s nepravdom i zulumom, donose tragične posljedice.

b. Bogomdano jedinstvo Božijih poslanika u njihovom poslanstvu.

Ovom pričom Mevlana nam namjerava skrenuti pažnju na još jednu bitnu istinu, a to je da su svi Božiji poslanici, mir njima, imali "jedan te isti cilj", iako su se u pogledu stupnjeva osobne egzistencije, specifičnosti vremena, okolnosti i prostora svoga djelovanja međusobno razlikovali, te je svaki od njih ostvarivao dio sveukupnog Jednog Cilja, da bi jedino Pečat poslanika Muhamed, mir i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, obuhvatio cilj u svoj njegovoj punoći, ozbiljivši ga u svojoj misiji i poruci.

Na ovom putu oni su vodiči, oni su dokaz i uputa svima, a naš Pejgamber njima zapovijeda, Prvi je i Posljednji međ njima.

A Kur'an Časni kaže: "Recite: 'Mi vjerujemo u Allaha i ono što se objavljuje nama, i u ono stoje objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku,i Jakubu, i unucima, i u ono stoje dato Musau i Isau, i ono stoje dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima i mi se samo Njemu pokoravamo'."2

2? Al-Bakara, 136.

Ovaj kur'anski ajet sadrži nekoliko jasnih i nedvosmislenih poruka. Prije svega, ističe se vjerovanje u Jednoću Božiju kao temeljni cilj svih vjerovjesnika, mir njima. Drugo, vjerovanje u sve ono što je objavljeno Muhamedu, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, na način na koji je obavezno i vjerovanje u sve stoje objavljeno Ibrahimu, Ismailu, Ishaku, Jakubu, Musau i Isau, mir njima i njihovima. Ili, jednom riječju, vjerovanje u sve Božije poslanike i vjerovjesnike i ono što je njima objavljeno. Treće, ne trebamo praviti razliku glede Božijih poslanika osobno. Četvrto, moramo se u potpunosti pokoriti svim naredbama, propisima i zakonima Jedinoga Boga, Uzvišeno je Ime Njegovo.Naravno, treba napomenuti da to što ne pravimo razliku između Božijih poslanika ne znači da su svi oni na istom duhovnom položaju, niti da su svi dosegli jednak stupanj tevhida. Ne, jer i sam Kur'an kazuje: "Neke od tih poslanika odlikovali smo više nego druge..."3 Ili "...Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smoZebur dali'.4 A o ličnosti hazreti Muhameda Mustafe, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, Kur'an kaže: "A šta će biti onog dana kadaprotiv svakog naroda dovedemo po jednog svjedoka, od njega samog, i tebe dovedemo kao svjedoka protiv njih! Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve..."5 U ovom ajetu Časne Knjige Uzvišeni Bog obznanjuje daje između svakog naroda (ummeta) izabrao osobu koja će biti svjedokom djela toga ummeta, osobu koja je bogomdani povjerljivi promatrač. A Svom

3? Al-Bakara, 253.

4? Al-Isra, 55.

5? An-Nahl, 89.

Posljednjem poslaniku Muhamedu, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, Bog je povjerio svjedočenje za djela samih svjedoka. Dakle, jedino za njega nije potreban svjedok, a svi, pa čak i poslanici Božiji, moraju biti pod njegovom prismotrom i biti vođeni njegovom uputom. Ove nam riječi govore o prednosti i vrlini hazreti Muhameda, mir, spas i blagoslov Božiji njemu i rodu njegovu, u odnosu na sve ljude, pa čak i Božije poslanike, mir njima. Iz tog razloga, Mevlana kazuje kako je različitost među vjero vjesnicima Božijim uvjetovana vremenom u kojem su djelovali među ljudima, a ne radi se ni o kakvoj suštinskoj razlici ili različitim ciljevima. On kaže: "Bilo je vrijeme Isaovo..." Znači, bijaše došao red na Isaa, mir njemu. On je u tom vremenu bio donositelj i obznanjivač Poruke Božije. Mevlana u sljedećem stihu kaže kako je, uistinu, duša Isaova duša Musaova, i obrnuto. Oni su, dakle, jedna duša. Hazreti Mevlana kaže;

Nisu isti duh pseći i vučiji, Al'je jedan duh lavova Božijih.

Dakle, kada ljudi bivaju jedan drugom vukovi, i u njima oživi duh pseći, bez obzira na srodnost duša, oni se razdvajaju i napadaju jedan drugog kao psi koji brane stado. Međutim, kada ljudi postanu lavom, i to lavom Božijim, onda se duše njihove sjedinjuju. A kada su duše postale jedno, onda je i cilj zajednički, jedan.Hazreti Mevlana pravi lijepa i jednostavna poređenja da bi onima koji dosežu samo do saznanja osjetilnih objasnio ono o Čemu kazuje. On govori kako je jedan učitelj naredio svome učeniku, "Donesi mi onu flašu!" A učenik, koji je zbog oštećenog vida sve stvari vidio duplo, upitao: "Učitelju, koju od ove dvije!?" Učitelj mu je rekao: "Ah, jesi pohlepan, htio bi od jedne flaše dvije da se stvore. Ja vidim samo jednu flašu, dijete." Učenik je rekao: "Vi se sa mnom šalite i ismijavate me. Zaista, koju da donesem?" Učitelj je, da bi mu pokazao koliko zaista ima flaša, rekao: "Jednu razbij, a drugu donesi!" Učenik je razbio flašu i s čuđenjem konstatirao da više nema ni "one druge". Mevlana hoće da nam kaže sljedeće: Ako se moćna snaga srdžbe i strasti

ljudske ne stavi pod kontrolu razuma i Vjerozakona, odnosno ako se ne učvrsti na Pravom putu, putu ravnoteže, onda takva osoba više ne vidi stvari (zbilje) onakvim kakve jesu, te to dovodi do izopačenja njegovoga duha i napuštanja Puta Istine.

Još jedno poređenje:

Za sudiju koji primi mito,I zalim6 i mazlum jedno je te isto.

Dakle, ako se u srcu sudije, čija je obaveza da sudi po istini i pravdi, zametne sjeme uzimanja mita, on više ne može potlačenom omogućiti njegovo pravo, niti je u stanju kazniti tlačitelja.A kralja, o kojem Mevlana govori, bijaše obuzela mržnja prema sljedbenicima Isaovim, mir njemu, ubijao ih je nemilosrdno, ne obazirući se na njihove vapaje. Njegov izgovor za ova nedjela bilo je podržavanje i zaštita Musaove, mir njemu, vjere. Sve dok se čovjek ne oslobodi svake vrste uvjeta i predrasuda, on neće biti u stanju spoznati istinu.U ovom dijelu svojeg kazivanja hazreti Mevlana obznanjuje dvije osnovne činjenice:1. Vjerovjesnici Božiji, mir njima, potpuno jedinstveno i složno, pozivaju čovječanstvo k Bogu, s tim što jedino zahtjevi i specifičnosti vremena odnosno društvene okolnosti datog historijskog trenutka uvjetuju da se neki zakoni i propisi Božiji obznane a neki ne.2. Čovjek nije u stanju spoznati i razumjeti istinu sve dok se potpuno ne oslobodi osobnih poriva i interesa.Kada dođe nagon, nestaje vještina, I na srcu tada sto koprena ima..

6

? Zalim, ar. tlačitelj, onaj koji čini nepravdu; mazlum, ar. potlačeni, onaj kojem je učinjena nepravda.

Hikaja o židovskom caru koji je ubijao kršćane (2)  U ovom dijelu h. Mevlana temu svoga kazivanja podvrgava

analizi iz posebnog ugla promatranja. On govori da je car imao vezira, koji je osjetio da se ubijanjem ne može ništa postići, nego treba razmisliti i iznaći bolje rješenje. Zato je došao caru i s njim razgovarao, da bi na kraju pronašao za židove povoljnije rješenje.

Mevlana kaže:Imao je car vezira sposobna,Pametna, i mnogo pronicljiva.

 Reče vezir: Kršćani se za život boje,

Pa će skrivat’ vjerovanje svoje. 

Pa, presvijetli care, treba nešto smisliti,A ubijanja i sile treba se kloniti.

 Ubijanje za nas fajde nema,

Samo će se pretvarat’ da su s nama. 

A, tajnu će skrivati za stotinu koprena,U batinu protivnici, u zahiru bit će s nama.

 Car mu reče: Pa kaži mi šta ćemo?Prevariti kršćane, reci kako ćemo?

 Da ne bude na svijetu više nijednoga,

Ni vjere im na javi, nit’ u mislima! 

Mora se priznati jedinstvenost ljepote Mevlaninog kazivanja. On jezikom poezije i mudrosti govori o istinama, olakšavajući razumijevanje tajni i znakova. Da bismo pojasnili i analizirali ovaj dio njegovog kazivanja o židovskom caru, moramo napraviti jedan duži uvod.

Ku’an Časni kazuje: “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je.”7 

7

Citirani ajeti sadrže nekoliko poruka na koje treba obratiti posebnu pažnju:

1. “hulu’” je arapski pridjev, nastao iz korijena “hala’a”, što znači “pohlepa, uporno traženje za sebe”;

2. Ova osobina jedan je od ogranaka samoljubivosti (hubb al-zât);

3. Stvaranje ove ljudske osobine ovdje se pripisuje hazreti Hakku. Dakle, Uzvišeni Bog stvorio je čvjeka i sa njim ovu osobinu;

4. Stvorenje (mahluk) čije se stvaranje pripisuje Hazreti Hakku, samo po sebi je lijepo (al-lezi ahsenu kulli šej halkih). Znači, sve što je Bog stvorio je lijepo. Sveukupni bitak i njegov poredak stvoren je odredbom Njegovom, te je stoga lijep. Zato, i ljudska pohlepa u osnovi je lijepo svojstvo, jer ona je sredstvo koje čovjeka vodi sreći i savršenstvu (potpunosti);

5. Ova osobina biva ružnom i nepoželjnom onda kada čovjek zastrani u njenom korištenju. Za nju važi isto ono pravilo koje važi i za ostale duševne osobine čovjeka. Naime, ako se koriste umjereno i ako se čovjek u njihovom korištenju drži “srednjeg puta”, one su dobre i predstavljaju ljudsku vrijednotu, a ako čovjek u njihovom korištenju zastrani, ode u jednu od krajnosti, one bivaju ružne i loše. Čovjek u prvoj fazi svoga obitavanja na ovom svijetu, u djetinjstvu, neke stvari smatra lošim, a neke dobrim za sebe. To su njegove želje i stremljenja njegove duše. On u svojim željama i htijenjima, odnosno u njihovom ostvarivanju ne poznaje nikakve granice. Kada osjeti bol, vapi za pomoć, a svakom ko mu se suprotstavi u ostavrenju njegovih prohtjeva, on se oštro suprotstavlja bez uzmicanja. Kao jedno od sredstava njegovog otpora možemo spomenuti plač. Ovakvo stanje se nastavlja do njegovog intelektualnog sazrijevanja. Tokom tog intelektualnog razvoja, mnoga dobra za njega se pretvaraju u zla i obrnuto. Za mnoge “dotadašnje istine” uviđa da su, ustvari, “zablude”. Ako čovjek u ovakvim uvjetima bude bespogovorno i slijepo

? Al-Ma’aridž, 19-21.

slijedio želje svoga nefsa idući u krajnost, te time okrećući glavu od istine, neminovno je da njegovo srce, njegov intelekt, neće biti u stanju pojmiti i shvatiti zbilju-istinu. Ali, ako čovjek bude obasut pažnjom Uzvišenog Boga, sva njegova pohlepa i sve želje njegovog nefsa pretvaraju se u nesagorivu želju za istinom i uporno traganje za putem koji će ga do nje dovesti. On uklanja sve prepreke koje mu priječe put sjedinjenja s istiom. Zato, on se nikada ne oholi i ne uzdiže iznad istine, niti ikoga spriječava da ostvari pravo koje mu pripada. Dakle, čovjek u svome djetinjstvu posjeduje snažnu želju, pohlepu za dobrom, i to njegovo svojstvo smatramo vrlinom. Ta “žudnja za dobrom” odvraća ga od svakog zla i on mu se suprotstavlja. Uzvišeni u Kur’anu kaže: “i on je, u svojoj želji za dobrom mnogo uporan”8 Dakle, pohlepa, to “istrajno htijenje” u suštini nije loša osobina, jer je, prije svega, djelo Božije, a svako djelo Njegovo je, kao takvo, lijepo i dobro. Osim toga, kad ova osobina ne bi postojala u čovjekovu biću, on ne bi težio sreći i vrlini (savršenstvu); 

6. Upućivanje (hidajah) i promicanje (tablig), odnosno širenje vjere, mora uvijek biti u skladu sa kur’anskim metodom i zapovijedima Uzvišenog Boga. Kur’an Časni savršeno jasno i nedvosmisleno kaže: “U vjeri nema prisile, pravi put se jasno razlikuje od zablude..”9 Dakle, put sreće, prosperiteta i savršenstva jasno se razlikuje od stranputice i zablude, pa u vjeri nema mjesta nikakvoj prisili. Možda se ovim riječima ne smjera to da je “od sada zabranjeno prisiljavanje u vjeri”, iako je ono ostvarivo i moguće. Prije će biti da nam se ovim ajetom želi ukazati na činjenicu da je priroda vjere takva da u njoj nema mjesta nikakvoj prisili. Drukčije kazano, Kur’an nas ovim riječima obavještava o samoj srži Bitka i stvarnosti. Jer, vjera je, ustvari,

8

? Al-Adijat, 8.

9

? Al-Bakara, dio 256. ajeta.

prihvatanje jednog uvjerenja, vjerovanje, a to je u potpunosti stvar slobodnog izbora, koji jeste dijelom same srži ljudskog bitka i koji je oprečan prisili. Uzvišeni kaže: “i reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!”[4]

Mi smo obavezni promicati vjeru i obznaniti istinu, ali Uzvišeni Bog je prepustio da biraju između vjerovanja i poricanja. Odvavde vidimo da, na žalost, mnogi od naših načina djelovanja u propagiranju vjere nisu suglasni sa Kur’anom i sunnetom Božijeg poslanika, s.a.v.a. Jer, Kur’an nikada ne odobrava vrijeđanje i klevetanje drugih, pa čak ni nevjernika, ni mnogobožaca i idolopoklonika. U isto vrijeme, mi u promicanju i širenju svoga mezheba (pravca u vjeri), naprimjer, iznosimo na stotine laži, objeda i kleveta na račun “suprotne strane”. Koristimo se brojnim neosnovanim tvrdnjama, bez dokaza kako bismo taj “drugi” mezheb prikazali neispravnim. Ovakav način djelovanja bjelodano pokazuje da mi nismo razumjeli, shvatili šta je cilj Kur’ana, odnsono čemu teži sunnet Božijeg poslanika, s.a.v.a. Mi samo istinom možemo dokazivati istinu i samo istinom dokidati i opovrgavati neistinu. Ako postupamo suprotno ovom općem načelu, znači da smo zastranili, da smo skrenuli sa puta istine, a kako će onaj koji je i sam zastranio (munharif) biti upućivač (hadi) drugima. Kako Kur’an kaže: “Da li je onaj ko na osnovu istine poziva k istini dostojan slijeđenja? Ili je to onaj koji je i sam u potrebi za uputom?”

Pa, bilo bi dobro da malo obnovimo svoje mišljenje glede svojih načina djelovanja, uskladivši ih sa Kur’anom.

Vratimo se sada hazreti Mevlaninom kazivanju:1. Hazreti Mevlana kaže: Ovaj car židovske vjere imao je

sposobnog i pronicljivog vezira, koji mu je predložio da se prestane sa ubijanjem kršćana. On je spomenuo i nekoliko argumenata za svoj prijedlog:

a. Ako Isaovi sljedbenici osjete strah za svoju sigurnost, skrivat će svoje vjerovanje da bi sačuvali život. Time će zemlja biti ispunjena licemjerjem i dvoličnjaštvom, što opet nije bezopasno;

b. Jedno ubijanje povlači drugo;

c. Zastrašivanje i ubijanje jedne skupine ljudi nikada neće rerzultirati njihovim napuštanjem sopstvenih uvjerenja.

Car je od vezira zatražio da mu podrobnije objasni svoj prijedlog, kako bi ga i sam razmotrio i, eventualno, prihvatio. Nakon što je malo razmislio, vezir je saopštio caru svoj prijedlog:

 O presvijetli care, odsijeci mi ruku i uho jedno

Okrvavi lice, razbij mi nos. 

Pa me takvog, pred svjetinom, izvedi na vješanje,Ne bi li se jedan založio za mene.

 Pa me oslobodi i protjeraj daleko iz grada,

Da im tamo ja sačinim na stotine jada. Vidimo, vezir je smislio način kako će prevariti kršćane.

On caru predlaže da mu odsiječe uho i ruku, osakati ga i takvog, u krvi, izvede na vješanje. Naravno, tom prilikom treba da bude prisutan što veći broj podanika. Vezir dalje predlaže da car angažuje jednog čovjeka koji će ga pred narodom “zamoliti za oprost veziru”. Nakon toga, car treba da ga oslobodi i protjera u neki udaljeni kraj, kako bi on tamo otpočeo svoje sijanje smutnje među Isaovim sljedbenicima, te na taj način izazvao među njima neslaganja i sukobe.

Pojašnjenje:Postojanje neprijatelja u “prijateljskoj odori” u islamskome

ummetu neosporna je historijska činjenica. I u Časnom Kur’anu i u hadisima Božijeg poslanika, s.a.v.a., mnogo se više govori o licemjerima (munafikun), nego o neprijateljima. Isto tako, samom Božijem poslaniku, s.a.v.a., i istinskim vjernicima, mnogo su više patnje nanijeli licemjeri u muslimanskoj “nošnji”, nego otvoreni i ljuti neprijatelji na bojnom polju. O ovome najbolje svjedoče brojni kur’anski ajeti koji govore o munaficima. Na žalost, situacija se, u ovom pogledu, nije ni do dan danas promijenila. Zato, “upoznavanje neprijatelja” jedna je od

značajnih obaveza svakog muslimana. Ovo upoznavanje znači prepoznati neprijatelja, prozreti njegove spletke i prevare, te iznaći najbolje načine suprotstavljanja.

Dakle, vezir je kazao caru da će, ako on prihvati njegov prijedlog, učiniti da se kršćani poubijaju međusobno, te da će to dovesti čak do njihovog potpunog uništenja i nestanka njihove vjere. Car je prihvatio ovaj prijedlog. Ovdje Mevlana pravi izuzetno lijepo poređenje i navodi primjer na koji, zaista, treba obratiti posebnu pažnju. On kaže: Mnoge riječi i kazivanja izgledaju lijepo, ali su u suštini zmijski otrov. One su poput zalogaja ukusnog, svježeg hljeba u kojem je skrivena mala igla. Kada čovjek stavi u usta taj zalogaj on ne osjeća nikakvu neugodnost, nego ga uslast jede. Međutim, kada zalogaj dođe u želudac igla će tek tada početi da čini svoje. Počet će parati zidove želuca i crijeva, dovodeći u opasnost čak i život čovjeka. Lijepo obilkovane riječi, isto tako, čovjeku se naizgled svide i on počinje u njih vjerovati. Međutim, kada ih on usvoji kao svoje mišljenje, kada postanu dijelom njegovih ubjeđenja, one tek tada pokazuju svoje destruktivne učinke. O tome Kur’an Časni kaže: “..šejtan im je lijepim postupke njihove predočio, pa ih, iako su razum imali, od pravog puta odvratio.”10 A na drugom mjestu Uzvišeni kaže: “..šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog puta ih odvratio, te oni ne umiju da nađu pravi put.”11 Dakle, šejtan ih je svojom varkom doveo do toga da sami izaberu ćorsokak. Zato, ne treba slušati svaku “lijepu” riječ i za njom se povoditi, jer na taj način možemo sami pred sobom put istine zatvoriti.

 Kršćani se sakupili oko vezira i on ih podučava njihovoj

vjeri

10

?Al-‘Ankabut, 38.

11

? An-Naml, 24.

  Stotine kršćana pohrliše njemu

Polahko se skupiše u njegovu domu. 

A on im o vjeri govorio tajno, O križu, molitvi pričao je sjajno.

 Kazivao vrlo lijepo, birajući riječi,

O Mesihu, o njegovom djelu i riječi. 

U zahiru on je bio izuzetan vaiz,Al’ u batin njegov prodro je iblis.

 Dakle, nakon što je “protjeran”, vezir se nastanio u

jednom udaljenom gradu. Odmah nakon njegovog nastanjivanja, ljudi (kršćani) su počeli da ga u većim grupama posjećuju, kao nekog ko je  žrtvovao svoj položaj, pa čak i život, radi vjere. On im je govorio o vjeri i njenom učenju, o tajnama molitve, o križu, o propisima Indžila. Poput pravog vjeroučitelja i svećenika, govorio je kršćanima o Mesihu a.s., tumačeći njegove postupke i kazivanja. Ali, Mevlana kaže da je on samo u vanjštini svojoj (zahir) bio prenositelj i propagator vjere, vaiz. U unutrašnjosti njegovoj (batin) , ili u zbilji, on je bio prenositelj Iblisova poziva, skrivajući u sebi zamke prokletog šejtana.

 Mevlanini savjeti (nasihati)Nakon naprijed citiranih stihova, h. Mevlana se osvrće na

nefs, pa kaže: 

Pitali su Pejgambera njegovi ashabiDa im kaže o varljivom nefsu, toj aždahi.

 Dakle, upravo zato što je moguće da nefs čovjeka privoli

da čini djela koja su naizgled dobra, a u svojoj suštini (batinu) nešto sasvim drugo, drugovi Božijeg poslanika s.a.v.a. pitali su ga o tim spletkama i prevarama nefsa, kako bi zahvaljujući njegovim odgovorima i uputama, izbjegli

zamke nefsa koji poput prokletog šejtana sjedi u zasjedi i čeka čovjeka nastojeći ga odvratiti od Boga i Zbilje.

 Jer, kad nefs sa skrivenom težnjom

Uplete u ibadet i ihlas nijeta… 

Znači, ako nefs sa svojim skrivenim željama, prohtjevima i nakanama počne da ulazi u čovjekov ibadet, počne da se upliće u iskrenost nijeta, tada nestaje i pravi ibadet i nijet. Zato su ashabi Božijeg poslanika s.a.v.a. malo pitali o vanjštini djela svojih. Oni su više brinuli o svojim unutarnjim nedostacima, te su tražili od Poslanika da ih uputi i da otklone te nedostatke.

 Poznavao on je do u tanku dlaku,Svaku zamku, svaku nefsa varku.

 Poslanik je, dakle do u tančine poznavao nefs i sve

njegove osobenosti i spletke, te je i ashabe podučavao tome znanju. Mevlana ovdje pravi lijepo popređenje, kazujući nam kako je Poslanik poput vrhunskog botaničara znao raspoznati svaku jestivu slamku i stabljiku. Dakle, poznavao je sve sfere, oblike i osobenosti nefsa. Mevlana nas neprestance  podsjeća da ovo nije puko prepričavanje jednog događaja iz historije. On nas stalno poziva da iz njegova kazivanja uzmemo pouku za sebe. Konkretno, u prethodnom stihu on nas upućuje na upoznavanje sopstvenoga nefsa.

Hikaja o židovskom caru koji je ubijao kršćane (3)

Treći dio

Mevlana kazuje kako je vezirova prevara itekako uspjela. Kršćani su sve više iskazivali svoju privrženost njemu i svim svojim bićem vjerovali u ono što je on govorio.

Zavolješe vezira svi kršćani redom,

Slijedeći ga i slušajuć’ sve što kaže on.Ljubav prema njemu ispuni im grudi,

On je naib Mesihov, govoriše svi.A on poput Dedžala, zaveo je sve,

Sada samo Bog može da im pomogne.Na stotine zamki, svakojako zrnje,

A mi poput kokoši, pohlepnih bez mjere.Znači, ne samo da je vezir postao omiljen među

kršćanima, nego su ga bespogovorno slijedili i, čak, smatrali zamjenikom hazreti Mesiha a.s.

Mevlana potom kaže kako je on poput prokletog Dedžala zaveo i prevario h. Isaov ummet. Oni su toliko nasjeli na njegovu prevaru da im u takvom stanju jedinu beskrajna milost Božija može pomoći. Onda nas Mevlana podsjeća na činjenicu da se na Putu Istine i sjedinjenja sa vječnom srećom nalazi stotine zamki, čiji mamci jesu raznobojna zrna koja mame nas pohlepne i nezasitne. Na tom putu samo nam Bog Uzvišeni može pomoći i samo on nas može izbaviti iz tih stupica. Zato, moramo svoje ruke moljenja ponizno ispružiti prema Njemu, kako bi nas On poveo tim putem. Treba obratiti pažnju na to da Mevlana u dva posljednja stiha istodobno podsjeća i na unutarnje i vanjske činioce zastranjenja, jer govori i o “stotinama zamki sa svakojakim zrnjem”, a i o “našoj pohlepi”.

Uzvišeni Bog u Knjizi Svojoj kaže: “mi smo dali da svakom vjerovjesniku nevaljalci (griješnici) neprijatelji budu. A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i pomagač.”12

Dakle, poredak Kreacije počiva na Istini (Hak), nasuprot koje je neistina (batil). Ko god svoje ruke ispruži prema Istini, bit će vođen (upućen) i pomognut, a u suprotnom , bit će na strani neistine. Dakle, grijšenici su neprijatelji Božijih poslanika. Ovdje bismo se trebali, uistinu, zapitati da li smo mi griješnici ili ne? Ako jesmo, Kur’an nam nedvosmisleno kaže da smo neprijatelji Božijih vjerovjesnika. Naše neprijateljstvo srazmjerno je našem griješenju, odnosno

12

? Al-Furkan, 31.

kršenju zakona Božijih i prava stvorenja Njegovih. A, ako nismo zaprljani grijesima, zahvalimo se Bogu i padnimo na dugačku sedždu pred Njim jer je učinio da ne budemo griješnici. Ako, pak, ne znamo kojoj od dviju skupina pripadamo, ocijenimo to obraćunavajući svoja djela, jer Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Obračunajte sebe (svoja djela), prije nego vas obračunaju.” Uzvišeni Bog kaže: “Tako smo svakom vjerovjesniku dali da ima neprijatelje, šejtane u obliku ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli…”13 Ovaj ajet nosi nekoliko poruka vrijednih posebne pažnje:

1. Svi Božiji vjerovjesnici imali su snažne neprijatelje. Zato, i mi , kao sljedbenici njihovi, trebamo znati da ni mi nismo bez neprijatelja. Moramo biti pažljivi i oprezni, brinuti o svojoj vjeri, svojim svetinjama i islamskim propisima.

2. Neprijatelji vjerovjesnika nalaze se i među ljudima i džinima.

3. Sa stanovišta zastranjenja i nastojanja da nas zavedu, svi oni su prljavi poput šejtana.

4. Oni imaju plan i program suprotstavljanja poruci vjerovjesnika Božijih, pa Kur’an kaže: “….jedni drugima kićene besjede govore (poruke prenose).”

5. Sve riječi njihove samo su varka i obmana.Ustvari, Kur’an ovim riječima opominje muslimane da ne

misle kako je dovoljno da ih ne zanima ono što rade politički moćnici da bi ih ovi ostavili na miru. Nipošto nije tako. Oni vas neće ostaviti na miru sve dok vas potpuno ne uhvate u kandže svoje i ne odvrate od slijeđenja Božijih vjerovjesnika.

Svakog trena u novu nas zamku hvataju,Izbjeći ih ni najvještiji ne mogu.

Hazreti Mevlana kaže: Svakog trena nailazimo na novu zamku i novi oblik obmane, ma koliko mi bili sposobni i vješti. Dakle, ne zavaravajmo se, ne mislimo da je dovoljno

13

? Al-An‘am, 112.

to što ibadet i zikr činimo. Ne, to nije dovoljno za izbavljenje iz ovih svakovrsnih zamki i obmana.

Iako nas svakog trena izbavljuješ Ti,Prema novoj zamki opet pohrlimo mi.

Ovdje Mevlana govori kako nas Uzvišeni, Neovisni Bog, iz svoje beskrajne milosti, spašava i izbavljuje iz ovih zamki izvodeći nas na put slobodni, ali, na žalost, mi opet čujemo novi glas obmane i pohrlimo njemu.

Mi u ambar sakupimo pšenice podosta,Al’ kad pogledamo, ambar prazan osta.

Ovim stihovima Mevlana kaže: O Bože naš, mi ne znamo šta se s nama zbiva, izgubljeni smo . Koliko god u ambar bića svoga sipamo pšenicu dobrih djela ( namaz, post, zikr…), on nikako da se napuni. Kad god se osvrnemo i pogledamo, ambar je prazan. Pa gdje je nestala sva ta pšenica? Naprimjer, Kur’an kaže: “…namaz, zaista, odvraća od razvrata i svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost i najuzvišeniji oblik spominjanja Boga”14 Namaz bi trebao spriječavati prljanje grijesima i razvratom. A zikr i stalno sjećanje na Boga i spominjanje imena Njegova imaju uzvišenu vrijednost i ogroman učinak. Pa kako onda da mi ne osjećamo i ne primjećujemo u sebi te učinke? Kako to da svakodnevno bivamo ukaljani novim griješenjem ruke, oka, uha, srca, uma, haram jedemo, haram gledamo i slušamo itd.? Mevlana kaže: o čovječe, izbavi se iz ovog protivrječja, zašto si takav?

Ne spoznah razmišljajuć’ o svome stanjuDa prevafra miša odnosi pšenicu.U ambaru našem rupu je našao

I svu je ljetino on našu odnio.Prvo dušo moja ti miša se rješi,

Pa onda pšenicom ambar napuni.Mevlana u ovim stihovima kaže: Ali, ja sam našao odgovor

i rješenje ovog protivrječja i kazat ću i vama kako bi ste i vi u sebi pronašli rješenje:

14

? Al-‘Ankabut, 45.

1. Prevaru miša svoga nefsa nisam otkrio razmišljajući;2. Taj lopov pronašao je rupu u ambaru i ovladao jednom

od mojih duševnih osobina, te tako uništava učinke djela mojih, i ambar je uvijek prazan,

3. O prijatelju dragi, prvo ukloni zlo koje ti donosi miš-lopov, pa onda posegni za djelima dobrim.

Zato, svi islamski gnostici (arifi) uvijek daju prednost “ispražnjavanju” (tahlija), u odnosu na “uljepšavanje” (tahallija). Oni kažu da prvo moramo isprazniti svoje srce, očistiti se od svih nečistota, pa onda taj “ispražnjeni nefs” ukrasiti dobrim djelima i robovanjem Bogu. Hafiz, r.a., na ovu temu kaže:

Prljavim okom ne gledaj Duha Ljepotu,Jer samo čisto može motrit’ Tu Divotu.

Znači, oko koje je okaljano grijehom nikada neće doseći Uzvišeni Tron Ljepote. Ako hoćeš vidjeti ljepotu Lijepog i krasno Lice Njegovo, onda očisti zrcalo oka svoga i nađi u njemu Sliku Njegovu.

Okupah se u suzama svojim, a kažu derviši:Očisti se, pa onda pogledaj u Taj Prizor Čisti.

Toliko plakah zbog udaljenosti od dusta svoga, da sam se u suzama okupao (ogasulio). Kada se, tako, očistih, vidjeh da putnici puta Njegova (salici), kažu da to i jeste jedini način. Dakle, prvo se moramo okupati, potpuno očistiti e da bi okom čistim obgrlili Ljepotu Njegovu.

Poslušaj vijesti prvog nad prvimaBez prisutnog srca namaz se ne prima.

Mevlana kaže: Hoćeš li da ti prenesem jednu vijest od Prvaka Univerzuma, Muhammeda sina Abdullahova, pa ćeš vidjet da ti istinu govorim. On je kazao da nijedan namaz nije potpun bez prisutnosti srca pred Svetim Tronom Čistote. Dakle, sam namaz je nepotpun namaz, i nema učinka. Djelotvornost njegova uvjetovana je prisustvom srca.  

Ako miš-lopov u ambar se nije skrio,Gdje je pšenica koju sam četres’ godin’ kupio?

Gdje je, dakle, sva ona pšenica koju sam četrdeset godina sipao u ambar? Mora da postoji miš koji se skriva u ambaru.

A od trenja gvožđa – iskre skaču,

Potpaljuju i mog srca vatru. Ovo je još jedno u nizu lijepih poređenja. Mevlana ovim

stihom kaže: Kada udarate snažno željezom o željezo, nastaju svjetlucave iskre, i ako to nastavite, onda se one povezuju u nit koja potpaljuje vatru ( ukoliko ih ne ugasi neki spoljni faktor). Pa, ako naša dobra djela od kojih nastaju iskre svjetlosti postanu uzastopna i ako samokontrolom (muragabah) spriječimo šejtana i ružne osobine svoga nefsa, koji nastoje ugasiti ovu svjetlost, plamen će se razbuktati i stvorit će ogromnu količinu svjetlosti, pomoću koje ćemo biti u stanju stići i do Kalimove, a.s., Planine Svjetlosti, Gore Sinajske.

Ali, u tami uljez je skriveni,Koji gasi te iskre u meni.

Ali u mračnoj kući našeg nefsa, nalazi se uljez koji svojim prstima gasi iskre, jednu po jednu, i ne dozvoljava da se one ujedine u zvijezdu-vodilju.

On ih gnječi prstom svojim, jednu po jednu,Ja ostajem bez svjetlosti na svog bića nebu.

Kada uljez obavi svoj posao, mi ostajemo u tmini svoga bića bez zraka svjetlosti na njegovom i nebu našeg vjerovanja.

Al’ ako se Ti smiluješ, i budeš uz mene, Nema onda straha od uljeza za mene.

Ali, o Premilosni Bože, ako nam Ti pružiš ruku svoje beskrajne milosti i nastaniš se u srcu našem, onda više nema mjesta strahu od uljeza i lopova. Mevlana nam hoće kazati da je jedini put spasa od prokletog šejtana i pokvarenog nefsa ( nefsi-amareh) u oslanjanju na Boga i pouzdanju u Njegovu neizmjernu milost i veličinu.

Ako je i hiljadu stupica na svakom koraku,Kad si Ti sa nama, nema mjesta strahu.

O Milostivi Bože, ako je na svakom koraku našeg puta kroz život postavljeno na hiljade zamki sa raznobojnim zrnevljem, opet nema mjesta brizi i strahu, jer Ti si se nastanio u srcu našem.

Ostavljaju dobre duše ovaj kafez tjela noću,I izlaze iz okvira, tražeć’ s Voljenim samoću.

Uzvišene ljudske duše ostavljaju noću ovaj zatvorski kafez koji tijelom zovemo, udaljuju se i uzdižu iznad svega što ih svakodnevno okružuje i opterećuje, zapućujući se jedinome cilju – svome Voljenom. Hazreti imam Hasan Askari kaže: “Stići do Uzvišenog Trona Božijeg i nastaniti se u Mjestu Ljubavi i Bliskosti Hazreti Hakka, može se jedino ako za prevozno sredstvo uzmemo noć i noćna šaputanja s Bogom Uzvišenim.

Hafiz, r.a., kaže:O Hafize, nećeš stići Kući svoga Voljenoga,

Bez ponoćne dove i jecaja jutarnjega.Hafiz se obraća sebi i kaže: Ako uistinu namjeravaš stići

Domu Voljenoga, ne zaboravi noćnu dovu i tajni plač u samoći praskozorja, jer nakon ovoga ništa ti više neće trebati.

Jer noć je poput zatvora, al’ zatvorenici ne znajuNoć poput je vlasti, al’ vladari o njoj haber nemaju.

Kaže, noć je zatvor , ali zatvorenici o njemu ništa ne znaju, i noć je vlast, ali vladari nisu svjesni te riznice.

Ne tuguju njiti misle o koristi i zijanu,Niti misle ni govore o ovomu i onomu.

Mevlana kaže: Arifi, zaljubljenici u Istinu, u svojem su noćnom putovanju potpuno bezbrižni, nemaju nikakve štete niti o njoj misle. Oni ne razmišljaju niti govore ni o kome osim o svom voljenom (mahbub).

Hikaja o židovskom caru koji je ubijao kršćane (4)

Četvri dio Hazreti Mevlana ovdje pravi još jedno poređenje kojim

aludira na kur’anski ajet iz sure Skupovi – Az-Zumer: “Allah uzima duše u času njihove smrti…” (42.ajet)

Arifi su i u snu svom budni,A ostali spavaju čak i kad su budni.

U suri Al-Kahf – Pećina, 18.ajet, Uzvišeni Bog kaže: “i pomislio bi da su (“stanovnici pećine” – ashabi-kahf) budni, ali oni su spavali..”

Mevlana kaže: Ljudi uistinu spavaju iako su prividno budni. Poslanik islama kazao je : “Ljudi su u snu, a kada umru probude se:”

Međutim, arifi i istinski spoznavatelji Boga, njihovo stanje je potpuno suprotno kazanom. I kada spavaju njihova duša je budna i privržena svome Voljenom.

Nesvjesni svijeta ovog, noć i dan, Poput Pera koje okreće Ruka Rabbova

. Znači, ako arifi spavaju, to je san od svijeta ovog, ali duša

njihova poput je pera koje se nalazi u Ruci Gospodareva upravljanja. I ovom stihu aludira se na kur’ansko kazivanje o “stanovnicima pećine”: “I Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu.”15

Iako spavaju, arifi su u Ruci Milosti Gospodara svjetova. On njeguje duše njihove i obasipa ih blagodatima Svojim.

Onaj koji ne vidi Ruku koja perom piše,Misli da je samo pero tu i ništa više.

Kada hoćemo nešto da napišemo, potrebni su i pokreti ruke i pera. Ali neki ljudi vide samo pero, a ne i ruku i njeno kretanje, odnosno usmjeravanje pera. Isto tako, neki posmatraju materijalna kretanja u Svijetu, poput kretanja Zemlje, Sunca i Mjeseca, spuštanje kiše s neba, pokrete očnih kapaka, a nisu svjesni Prauzroka i Stvarnog Pokretača. Nisu svjesni da je Moćna Ruka Božija pokrenula Univerzum i upravlja njim. Ako pada kiša, po Njegovoj zapovijedi pada; ako cvjeta cvijeće i raste trava to je zato što je On tako odredio. I sve u ovom uzvišenom Svijetu Njegove Kreacije Njemu je potčinjeno.

Ovo je samo zračak stanja arifa, A ostali su u dubokim snovima.

Hazreti Mevlan kaže: Kazivanje o stanovnicima pećine, ustvari je samo dio opisa stanja svojstvenih Božijim arifima. A ostali ljudi su duboko utonuli u san zaborava i nesvijesti, te ne mogu pojmiti ova značenja.

15

? Al-Kahf, 18.

Njihove duše putuju prostranstvom BeskrajaA i tijela njihova ovdje su u trenima smiraja.

Dakle, arifske duše plove beskrajnim prostranstvima, potpuno bezbrižno, a i tijela njihova su u miru potpunom. Zatim u narednim stihovima Mevlana pravi još nekoliko poređenja:

1. Govori o tome kako je neophodno da se tijelo budućeg novorođenčeta u utrobi majke othrani i dostigne određeni stupanj razvoja, da bi bilo spremno za primanje duše. Isto kao što je tijelu koje spava potreban povratak duše kako bi nastavilo živjeti.

2. Početak dana i nestajanje noći Mevlana slikovito opisuje kao pobjedu borca sa zlatnim štitom (sunce) nad vojskom mraka.

3. Opet, noć i odlazak duše iz tijela, Mevlana poredi sa konjanikom koji se je, nakon napornog jahanja, zaustavio i pustio konja da bi se oba odmorili.

U nastavku, Mevlana kaže:Eh da smo i mi poput stanovnika pećine

Sačuvali dušu i, k’o lađa Nuhova, put pučine.Dakle, kamo sreće da su i naše duše, poput “stanovnika

pećine”, utonule u duboki i dugotrajni san. Onda ne bismo bili ovoliko opčinjeni ovosvjetskom halabukom i materijalnim problemima.

Iz ove olujne budnosti i jave Spasili bi svoje oči, uši, glave.

Čovjek kada se probudi, suočava se sa olujom koja ga okružuje. Mevlana kaže, da smo bar malo ostali u tom stanju kojem nije svojstveno ni gledanje okom, ni slušanje uhom, niti bilo kakvo osjećanje.

I sad stanovnika pećine ima u svijetu, Oko tebe, a ti im ne vidiš ni siluetu.

Ovim stihom Mevlana namjerava kazati da, iako kazivanje o “stanovnicima pećine” jeste historijska činjenica koja pripada prošlosti, ipak, to ne znači da se njihovo stanje ne može ponoviti i ozbiljiti u nekim drugim osobama i nekim drugim vremenima. Možda baš oko tebe, u svijetu u kojem danas živiš, postoje ljudi koji, poput stanovnika pećine,

naizgled jesu sa vama, ali u suštini oni su uz svoga Voljenog Gospodara, utopljeni u Okružje Njegovo.

Pećina je s tobom i Gospodar tvoj,Al’ priječe te pečati na oku i uhu tvom.

O čovječe, tvoja je pećina tijelo tvoje, a i Gospodar je uvijek uz tebe, alii tebi nema koristi od toga, jer pečat grijeha oslijepio je oko i zaglušio uho tvoje.

Sjedi malo sam sa sobom i razmisli tiOdakle su te koprene i kako ih skinuti.

Dakle, razmisli čovječe o svome stanju i potraži odgovor na pitanje zašto su ti oči, uši i oko srca tvoga zapečaćeni i prekriveni tamnim koprenama. “Allah je zapečatio srca njihova, uši njihove i oči njihove.”

Mevlana na drugom mjestu traga za očima i poglčedomkoji rasopznaje put sjedinjenja s Bogom.

Tražim oko koje bit’ će u stanju,Prepoznati uvijek Kralja i noću i danju.

Dakle, tragam za okom koje je sposobno uvijek, u svakom vremenu prepoznati Istinu, u kojem god obliku da bude.

Hikaja o židovskom caru koji je ubijao kršćane (5)  

Peti dio  U ovom dijelu kazivanja, h. Mevlana govori o vrlo znaajnoj temi. Ukratko, radi se o sljedeem: Ako čovjek u sebi uništi duh ljubavi prema Božijim

stvorenjima, pa čak i prema samom Bogu, i ugasi tu iskru Božanskog/Bogomdanog fitreta, ostat će uskra

en za shvatanje i razumijevanje mnogih istina.Ovo je donekle psihološka tema o kojoj se posebno govori

u raspravama o spoznaji (ma’rifet). Naime, u spoznavanju Bitka i istine čovjek ne smije sebi dozvoliti pretjerivanje u ljubavi i mržnji. Jer, pretjerana ljubav dovodi do toga da čovjek više nije u stanju razaznati dobre i loše osobine onog koga/što voli. Isto tako, ili još više, čovjekova mržnja prema nekome uzrokuje da on nije u stanju primjetiti njegove

dobre osobine. Poslovica kaže: “Ako oko ljubavi ne vidi zlo, ni oko mržnje ne vidi dobro.”

Sada, Mevlana govori o ljubavi Lejle i Medžnuna. Ovaj događaj zbivao se u vrijeme halife Haruna Rašida. Priče o neizmjernoj Medžnunovoj ljubavi prema Lejli, širile su se islamskom državom. Vijest o tome stigla je i do samog Rašidovog dvora. Jednom je Harun Rašid kazao svojim slugama: “Dovedite mi tu Lejlu, da vidim ko je ona ustvari, pa je toliko zaludila jadnog Medžnuna!” Kada su djevojku doveli pred halifu, on je sa čuđenjem vidio da je to obična tamnoputa djevojka koja čuva deve u pustinji.

 Halifa reče: Zar Lejla čuvena ti si,

Zbog koje Medžnun izludi i sebe izgubi? 

Dakle, halifa je s nevjericom upitao Lejlu, je li ona, zaista, djevojka zbog koje Medžnun poput luđaka luta pustinjama i planinama.

 Ti od drugih ništa bolja nisi.

Ona reče: Šuti! Jer, ti Medžnun nisi! 

Halifa joj je kazao kako ona ustvari nije nimalo bolja, ni ljepša od ostalih tamnoputih djevojaka iz pustinje. Pa kako je onda Medžnuna toliko savlada ljubav prema takvoj djevojci? Glas o njegovoj opsjednutosti njome ispunio je svaki kutak zemlje.

Odgovor: Mevlana ovdje navodi Lejlin odgovor u kojem ona tvrdi da to nije njena mahana nego Harunova.

1. Lejla kaže: Šuti! Ti misliš tako, ne zbog toga što sam ja ružna, nego zato što ti nisi Medžnun.

Da očima Medžnunovim mene gledaš ti, Oba svijeta za mene bi bio rad zamijeniti. 

 Znači, o Harune, da ti imaš oko Medžnunovo, oko

zaljubljeno, ja bih za tebe bila vrijednija od oba svijeta. To što ovako govoriš, znači da nisi zaljubljen (ašik).

 Ti si sa sobom, bez sebe Medžnun je,

Biti budan u ljubavi, mnogo loše je. 

2. Tvoj drugi nedostatak, o Harune, je to što si ti “sa sobom”, i sve cijeniš na osnovu svojih želja i svoga nefsa. A svi znamo da je osobina budnosti i svjesnosti ta da, čovjek koji je posjeduje u svakom pitanju poseže za razumom i razmišljanjem, procjenjuje je li nešto za njega dobro i korisno, ili loše i štetno. A ti , Harune, znaš (a, ako ne znaš ja ću ti kazati) da je vrlo ružno i nevaljalo biti budan i svjestan na putu ljubavi.

Pitanje ega ili jastva jedno je od složenijih psiholoških pitanja, a posebnu pažnju posvećuju mu arifi (gnostici). Koje “ja” je dobro i lijepo, a koje loše i ružno? U islamskim se predajama nekada o egu govori pohvalno i s pijetetom, a nekada opet kritički i pokudno. Određivanje granice između ova dva “ja” spada u najsloženija i najteža pitanja u filozofiji i spoznaji čovjeka. Svi Božiji arifi slažu se da osnovni preduvjet za prvi korak na putu duhovnog pregnuća ( sejr va suluk) jeste “zaboraviti sve štete i koristi koje su proizvod racionalnog proračuna”.

Hafiz, r.a., kaže: O ti koji hodiš sokakom Voljenoga,

Čuvaj glavu od njegovih zidova. 

Znači, o ti koji si krenuo putem suluka i namjeravaš proći sokakom Voljenog, budi oprezan, put je opasan, a zidovi tijesnog sokaka čak i glave skidaju. Ali, ako si spreman glavu ostaviti i sebe žrtvovati, onda možeš proći.

Hazreti Imam Husein, mir na nj, pred svoj polazak iz Meke ka Kerbeli rekao je: “Ko god je žrtvovao i poklonio krv svoga srca, i pripremio se za susret sa Bogom svojim, neka krene sa mnom. Ja, ako Bog da, voljom i odredbom Njegovom, upravo s tom namjerom i nijetom sutra napuštam Meku i krećem prema Kerbeli.” Dakle, imam Husein kao prvi uvjet kretanja na njegov put ističe spremnost na žrtvu, koja znači žrtvovati sebe, glavu svoju i krv srca svoga.

Vratimo se sada Hafizu i njegovim slatkorječivim šaputanjima:

 

Put do doma Lejlina, pun je opasnosti,Samo ako si Medžnun, možeš ga savladati.

 Žižu ljubavi ti pokazah, pa ne griješi,A ako se to desi, iz halke ćeš izaći.

 Karavan je otišao, a ti spavaš u pustinji, Kad ćeš već krenuti, a kog za put pitati?

 Na putu koji vodi domu Voljenoga nalaze se brojne

opasnosti. Prvi preduvjet za ovo putovanje je taj da budeš “medžnun” i ostaviš po strani sve racionalne koristi i štete, pa kreneš hodom zaljubljenika (ašika). Potom, Hafiz kaže: O putniče Puta Božijeg, pokazao samo ti središnju tačku (jezgro) ljubavi. Zato, nemoj da pogriješiš i na put kreneš bez ispunjenja ovog uvjeta. A, ako postupiš suprotno, kad malo bolčje pogledaš vidjet ćeš da si napustio “halku ašika i zakira”. Hafiz nastavlja sa nasihatom i kaže: Brate moj, karavan ljubavi je krenuo, zaljubljenici Puta Božijeg su otišli, a ti si još u snu, nisi se ni probudio! Put pustinjski je dug, a ti ni poputninu nemaš! Kad ćeš više krenuti? I, ko će ti put pokazati!? Šta ti je činiti u ovoj pustinji lutanja ovog svijeta? Šta ti misliš kako ćeš skončati??

U svakom sluičaju, put stizanja Bogu je istovremeno težak i lahak, složen i jednostavan.

“Robujte meni (ibadet mi činite) – to je Put Pravi.”“Ovo je Pravi Put, put koji direktno Meni vodi.”Pjesnik kaže:

Lijepog li bola kojem lijek si Ti,Lijepa li puta kojem cilj si Ti.

 Za pohvalu je svaku onaj bol čije je izliječenje

pronalaženje Boga Uzvišenog i blago li onom putu čiji je kraj i cilj Bog Uzvišeni.

“Zaista pobožni borave u baščama džennetskim, pokraj voda tekućih, u mjestu istine.”

To je mjesto istinom ispunjeno, položaj pored Vladara Apsolutnog.

 Ko god spava, brzo nek’ se probudi,

Ko je pijan u nemaru, odmah nek’ se osvijesti. 

Hazreti Mevlana drugim stihom daje odgovor na jednu nedoumicu. On kaže: Da neko ne bi pomislio kako namjeravam kazati da ne trebamo obraćati pažnju na ovaj svijet nego se uspavati. Nikako! Kad kažem budnost, mislim na ono što danas životom nazivaju. Životom koji je ispunjen nastojanjima sticanja svijeta ovog, uz korištenje dozvoljenih i nedozvoljenih sredstava, halala i harama. Rečeno je: Ko god spava i ne raspoznaje realnosti Svijeta, on prednost daje privremenom nad vječnim životom. Obuzet je igrom i zabavom. Probudite ga da bi shvatio. On je opijen zaboravom. Takvu osobu treba osvijestiti da bi shvatila i bila u stanju raspoznati dobrobit od štete, ovosvjetske i ahiretske.

 Pošto nije duša naša u istini budna,

Naša budnost samo je tamnica zatvora.  

Mi moramo biti budni u istini, svjesni istine, skoncetrisani na Boga i istine Svijeta. Ali, kako nismo takvi, naša budnost izvanjska poput je velike i teške kapije koja nas je zatvorila u ovu tjelesnu tamnicu.

 Maštanja nam nastavljaju dušu ubijati,

Šta je zijan, a šta šićar, kako mal sačuvati. 

Naša duša, suština našeg bića i naš razum neprestance su na udaru naših maštanja, koja se sastoje iz obračunavanja gubitaka i dobitaka, te straha od gubitka imetka, vlasti ili položaja. Ta maštanja ne ostavljaju prostora umu da bar malo razmišlja; da se zapita gdje smo to mi u sistemu Božije Kreacije? Da li je ovaj život vječan? Ako nije, kako treba živjeti onaj drugi život? Da li robu za razmjenu u tom životu treba ponijeti iz ovog? Kako tim životom treba hoditi? Da li smo u stanju sami shvatiti istine tog, drugog svijeta ili nam je potreban vodič? Ako jeste, ko su ti koji će nas povesti i

uputiti? Kako ih upoznati? Ako ovaj svijet ima stvoritelja, a ima, kakv odnos trebamo imati prema njemu? Postoji li način da ga spoznamo? U svakom slučaju, naša maštanja nam ne dozvoljavaju da osluhnemo uhom duše svoje i čujemo glasove Duha.

Nema više milosti, ljubavi, ljepote,Ni puta koji vodi u nebeske divote.

Toliko je duša ugušena (maštanjima) da joj više nije ostalo ni dobrote, ni milosti, ni ljubavi ni ljepote, niti puta ka nebeskim prostranstvima, nit’ ruke koja bi bila pružena Dobrima. Pa, moj brate, sam prosudi. Je li naša duša vrijedna razmišljanja ili nije? I zar Milostivi Bog, Stvoritelj naš, nije vrijedan pažnje bar u onoj mjeri u kojoj brinemo o položaju i novcu i čuvamo ih?? Ako jeste, što se onda s nama dešava pa si ne dozvoljavamo i ne damo sebi priliku da s Njim sjedemo, s Njim prozborimo, u Njegovu prisustvu srce svoje ispraznimo i Njemu se za pomoć obratimo?? Zar imam Zejnul-Abidin; ‘Ali ibn Husejn u svojim irfanskim šaputanjima ne kaže:

“Bože moj učini me od onih robova tvojih:a. u čijim srcima su cvjetovi žudnje za Tobom otvorili

latice svoje;b. čija srca izgaraju u plamenu ljubavi prema Tebi;c. koji se ugnijezdiše u uzdignutim gnijezdima misli;d. koji se u cvjetnim baščama Blizine Tvoje neprestance

susreću s novim otkrovenjima;e. koji se napajaju iz bunara Ljubavi Tvoje, zahvatajući

zdjelama milosti,f. i koji iz vrutaka darežljivosti Tvoje bivaju opskrbljeni

opskrbom posebnom;g. ispred čijih srca su skinute koprene zaborava i

griješenja, pa motre Ljepotu Lijepoga;h. iz čijih bića i uvjerenja je nestala svaka tama maštanja;i. i iz čijih srca i nutrina je odstranjena svaka sumnja i

nedoumica;j. čije su grudi, tragajući za Istinom i spoznajom Istine,

dosegle veličanstvene horizonte svjetlosti;

k. i koji u skupu bliskosti i ozračju prijateljstva Tvoga nađoše smiraj potpuni…”

 I stotine drugih svojstava koja Zejnul Abidin spominje .Jasno je da postoje svjetovi i osim ovog, ali naše bezvidne

oči nisu u stanju to vidjeti, niti naše uši mogu osluhnuti poj skrivenih melodija, niti srce naše spoznati istine skrivene. Kur’an kaže: “I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao (jaqin dosegao).”16

Jasno je da se pod “carstvom nebesa i Zemlje” ovdje ne misli na vanjštinu njihovu, jer ona je svima (pa i nevjernicima) vidljiva. Osim toga, promatranje vanjštine ne polučuje čvrsto uvjerenje (jaqin), jer ovo, o kojem je ovdje riječ, nije to obično čvrsto vjerovanje za koje mnogi tvrde da ga posjeduju. Zato, put uzbrdni koji vodi (za nas) skrivenim svjetovima i prostranstvima nebeskim otvoren je pred onima čije duše nisu prigušene ovosvjetskim maštanjima i fantazijama.

 Usnuo je svako ko se oda maštanjima i

Svo vrijeme provodi u suludim nadanjima. 

Hazreti Mevlana nastoji nam kazati kako mi, ustvari, imamo dvije vrste usnulosti, odnosno dvije vrste budnosti:

a. Usnulost koju prati prekinuta aktivnost tijela, odnosno organa poput uha, oka i slično. To je onaj uobičajeni san koji je svojstven svim ljudima, kao dar Božiji pomoću kojeg se odmara i smiruje ljudski organizam.

b. Usnulost koja je praćena neaktivnošću unutarnjih perceptivnih dijelova ljudskog bića, poput razuma, uma, intelekta, srca, moralne savjesti, Božanske prirode u čovjeku, težnje za istinom..

U citiranim stihovima, Mevlana ukazuje na ovu drugu vrstu usnulosti, kazujući kako, uistinu, spava onaj kojem je taj san svojstven, jer njegov um i intelekt su neaktivni, pa on

16

? Stoka – Al-An’am, 75.

nije u stanju spoznati istinu. On je zaokupljen maštanjima. A taj ljudski potencijal je izuzetno snažan i pred očima nas “koji ne vidimo” on iz trena u tren stvara nove slike želja i nadanja, neostvarivih. Takav čovjek, sate, dane i godine svoga života troši u maštanjima i razgovorima sa sobom o neostvarivim željama. Kad god se razočara, vidjevši da se njegova želja neće ostvariti, on brzo formira sliku sljedeće želje i počinje sa novim nadanjima. I tako redom, sve do časa u kojem će se začuti glas dozivanja i kada više neće biti vremena.

 Ne maštanje koje će ga u visine odvesti,

Nego ono koje će mu samo propast donijeti. 

Mevlana sada pojašnjava kako je i maštanje dvovrsno. Jedno je ono koje čovjeku donosi stanje uzvišeno, ono čiji je predmet Voljeni i Željeni. To maštanje vodi čovjeka Dobru. Baba Tahir, arif i pjesnik o tome kaže:

 Ak’ u noći tamnoj, u mašti, uspijem Te obgrliti,

U svitanje, i postelja moja na Te će mirisati. 

Dakle, kada noću u svijetu mašte dotaknem Ljepotu Tebe Lijepog, ujutro ću, ne samo ja, nego i postelja moja širiti miomiris te mašte.

Druga vrsta maštanja je ono koje čovjeku donosi stotine nevolja i odvodi ga u propast.

 Ko u igru sa hurijom- divom u snu se upusti,I vodu koja novi život može donjet’ ispusti.

 Čovjek u snu vidi aždahu svoga nefsa, u liku dženetske

hurije, prepusti se strastima i njenom zagrljaju. 

Kada sjeme žića on izluči svojeDođe sebi i uvidi da tek mašta to je.

 I kada dođe do izlučivanja tog sjemena koje bog uini

sredstvom produženja ljudske vrste, čovjek se budi i shvata

da svi ti prizori, grljenja i ljubljenja nisu ništa do mašta i iluzija, a jedina posljedica je njegovo prljavo, onećišćeno tijelo.

 U glavi mučnina, a prljavo tijelo,I, nečisto lice posta nevidljivo.

 Čovjek, onda, osjeća samo glvaobolju i slabost, tijelo mu

uprljano, a nečista slika koja mu se bi ukazala bez traga je nestala.

Poređenje: Da bi u našim očima formirao još jasniju sliku onoga što nam hoće kazati, Hazreti Mevlana opet poseže za poređenjem:

 Ptica u letu, na zemlji joj sjenka

Koja trči i na nju podsjeća. 

Sigurno ste posmatrali pticu koja leti prostranim nebom, pod svjetlošću sunca, koja stvara pokretnu sjenku koja se kreće površinom zenmlje, a njen oblik je oblik tijela ptice.

 A ahmak-lovac hoće je uloviti,

I dok snage ima za sjenkom će trčati. 

A čovjek bez pameti nastoji uloviti sjenku, jer misli da je to ustvari ptica. Ali, koliko god za njom trčao, ne uspijeva je sustići. On trči dok ima snage i dok ga potpuno umor ne savlada. Učinak njegova truda samo je umor i ništa više.

 Ne znajuć’ da samo slika ptice to je,

Ne znajuć’, prava ptica gdje je? 

On, dakle, nije svjestan činjenice da je to što on za njim trči u stvari samo preslik ptičijeg tijela. On ne zna gdje je ustvari sama ptica. Njegovo neznanje tjera ga da pustinjom trči za sjenkom.

 Prema njoj odapinje strijele,

I, polahko, tobolac mu prazan ostaje.

 Ovaj naš lovac odapinje strijele i pogađa, ali “ začudo”

nikako da je ubije. Odjednom, on uviđa da je tobolac ostao prazan, sve strijele je odapeo i sam se umorio, ali od ulova ništa. Zašto je to tako? Mevlčana kaže, zato što je zahvaljujući svojem neznanju i ludosti, on gađao sjenku, a ne pticu.

 Sve strijele života on je odapeo,

U napornom trčanju život je proveo. 

Da, jednoga dana doći će i trenutak odlaska, napuštanja života ovoga, a čovjek ga proveo u trčanju kroz pustinje loveći sjenke.

 Ako sjenka Božija dojilja mu postane,

Spas će naći on od mašte i sjenke svoje. Mevlana kaže: Kada se čovjek nađe pod sjenkom Božijom i

okriljem milosti Njegove, i bude zadojen mlijekom Kur’ana, ta će ga dojilja i milostiva majka spasiti od stranputica njegove mašte i uzaludnog trčanja za sjenkama.

 A sjenka Božija rob je Njegov istinski,

Mrtav glede svijeta ovog – živ za Njega, živeć zbiljski. 

Mevlana nam kazuje šta je, ustvari, sjenka Božija. To je robovanje Bogu, klanjanje Njemu i pokoravanje propisima Njegovim. Ta će sjenka jednom čovjeka Bogu, iskonu njegovu, odvesti. “ Robujte mi ( ibadet mi činite) – to je Put Pravi.” A onaj koji hodi Putem Pravim, završit će kod Boga Uzvišenog. “Ovo je Put Pravi, put koji Meni vodi”. Dakle, krajnja tačka na tom putu je kod Boga, kao i njegov početak. I, na koncu, Božiji ljudi uistinu su mrtvi glede ovoga svijeta i u okrilju milosti i pažnje Božije žive životom istinskim. Plemeniti Poslanik; s.a.v.a., kaže: “Budi rob Božiji predan

poput mejjita17 u rukama gassala18.” Dakle, poput mrtvog i nepomičnog tijela, predati se odeđenju i volji Božijoj, to je istinsko robovanje i klanjanje Njemu.

U ovim stihovima Mevlana Dželaludin rumi podsjeća nas na jedno od uzvišenih kljudskih načela i kaže: Da vidimo kroz kakve to naočale mi posmatramo Svijet? Kako ga proučavamo? Halifa je Lejli, Medžnunovoj voljenoj, kazao: Zar si ti ona Lejla zbog koje Medžnun ludi? Pa ti nisi lijepa, nisi ništa boplja od drugih! Šta je to Medžnun u tebi vidio, pa luta pustinjom zaluđen tobom? Šta ga je navelo da svojom neizmjernom ljubavi prema tebi digne toliku prašinu? Pogledajmo sad ljepotu Lejlinog kratkog i jasnog, a u isto vrijeme s filozofskim načelima usklađenog odgovora! Ona kaže:

 

17

? Mrtvac, tijelo mrtvog čovjeka.

18

? Kupač, osoba koja obredno pere mejjita, tj. koja čini gusl.

Da očima Medžnunovim mene gledaš ti,Oba svijeta za mene bi bio rad zamijeniti.

 Da ti posjeduješ Medžnunovo mišljenje i gledanje, oba

svijeta bi, naspram mene, vidio bezvrijednim. Ne vidiš me lijepom zato što nisi Medžnun. Dakle, ko god čistiom okom pogleda ovaj, postat će zaljubljenikom (ašikom) oba svijeta. Uistinu je tako. Kada bi čovjek neko vrijeme boravio sa učenjacinma prirodoslovnih znanosti i pomno slušao njihova kaziovanja, koja bez izuzetka, govore o uređenosti i nepogriješivoj preciznosti univerzuma, skladu i ravnoteži koji vladaju između svih njegovih, ma koliko sićušnih ili krupnih, dijelova, čovjek bi pomislio kako Božija Kreacija znači red, sklad, poredak i ništa više. Ali, kad bi se udružio sa estetičarima i izučavateljima lijepog, on bi, slušajući njihova kazivanja bio opijen ljepotomi pom,isliop kako u Univerzumu nema ništa osim nje. Kada bi drugovao sa filozofima i slušao njihove rasprave o Bitku, njegovoj uzvišenosti i beskrajnosti, opet bi ostao zapanjen. A ako bi se zbližio sa gnosticima (arifima) i zaljubljenicima Istine, njihova otkrovenja bi ga toliko privukla da ne bi osjećao ništa osim opijenosti i ljubavi. Sve ovo govori o veličanstvenosti Božanske moći stvaranja i Njegove Kreacije. I zato, ako naša budnost nije budnost u istini i s istinom i ako u toj budnosti ne budemo u stanju uspostaviti vezu s njom, e da bi bili obgrljeni posebnom milošću Božijom, onda naša budnost jeste samo život u teškim okovima. Jedan učenjak je kazao: “Dan u kojem sunce grije, a ne probudi uspavanu ljudsku savjest, ništa nije učinio (tj. nije ni svanuo).” Vrijedna je ona budnost koja ljudski duh spaja sa istinom i izbavljuje ga iz nečistosti. Spavači u ovom životu su oni koji sve svoje želje i nadanja vide u mašti, misleći da će se i ostvariti. Oni su utonuli u duboki san pijanstva i zaborava. A kad se, ponekad, probude i u njihovom se duhu pojavi iskra Božijeg, oni osjećaju da su, zahvaljujući svojim maštanjima, željama i nadanjima, cijeli svoj život i svu svoju psihičku energiju potrošili uzalud. Vide da su ostali uskraćeni za skupocjeni, dostojanstveni ljudski život. Zauzvrat su dobili samo maštu i sanjariju.

 Kojoj god si želji dao srce svoje,

Krijuć’ ona uzela je nešto što bi tvoje. 

Dakle, čemu god si se posvetio, kojoj god želji srce si prepustio, ona je nešto od tebe uzela, nešto si morao izgubiti. Ne možeš se samo ti njome okoristiti, a da joj nešto ne daš.

“A na dan kad oni koji nisu vjerovali pred vatrom budu zaustavljeni: Vi ste u svome životu na Zemlji sve svoje naslade iskoristili i u njima uživali, a danas sramnom patnjom bit ćete kažnjeni..”19

______U ovom dijelu kazivanja, h.Mevlana podstie na slijeđenje Vodia ( valij, muršid). 

A sjenka Božija, rob je Njegov istinski,Mrtav glede svijeta ovog – živ za Njega, živeć zbiljski.

 Znači, među svim ovim imaginacijama i iluzijama u ovom

materijalnom životu postoje i oni koje novac, položaj i slava nisu zaveli i prevarili. Oni, uz korištenje darova prirode, nipošto nisu prodali robovanje Bogu, niti se od Njega udaljili.

“Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju ( namaz obavljaju i zekat daju), i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće bez računa.”20

19

? Ahkaf , 20

20

? Svjetlost – An-Nur, 37 i 38.ajet

To su Božiji ljudi, istinski robovi Njegovi. Ovaj svijet sa svim svojim ljepotama i ukrasima nije ih u stanju odvojiti od njihovog Obožavanog i Voljenog. I ne samo to. Oni ovaj svijet čak i vole, kao djelo Božije i čine ga putem ka Voljenom na kojem sakupljaju zalihe potrebne za drugi svijet i pristup Blizini Božijoj.

Ne oklijevaj i prihvati skute njegove,Da na Kraju Vremena on ti pomogne.

 Putnici puta Božijeg uvijek su posebno vodili računa o

pitanju slijeđenja Božijih ljudi, ljudi Istine, Božijih vjerovjesnika i izaslanika, prijatelja Božijih (evlija), koji su slijedeći propise islama i Kur’ana postigli potpunost ili savršenstvo, taj najveći stupanj ljudskosti. Hafiz, r.a., kaže:

 Natopi sedžadu vinom ako kaže ti pir,Jer on put je prošao i zna više neg’ ti.

______ 

I tako Mesenevija ostade neispričana, jer njoj i nema kraja. Ostaje da se ponovo nađemo u nekoj drugoj prilici oko Mesnevije tog nepresušnog izvora mudrosti.