TRILOGIJA Naslov izvornika Henry Miller TROPIC OF CAPRICORN HENRY MILLER JAREVA OBRATNICA S engleskoga preveo IVAN KUAN 1978 OTOKAR KERSOVANI - RIJEKA Tisak: RIJEKA TISKARA, Rijeka JAREVA OBRATNICA NJOJ U JAJNIKOM TROLEJBUSU

1 PROSLOV djelu HISTORIJA CALAMITATUM (povijest mojih nedaa) Cesto primjer, vie nego rije, gane srca mukaraca i ena, ba kao to ih i uspokoji u njihovu jadu. I stoga, budui da i ja naoh utjehe u besjedi s osobom kojoj je sve znano, nakanio sam opisati patnje u koje se prevratie moje nevolje, da bi ih podastro oima onoga koji, akoprem odsutan, navijek bje

utjeiteljem. inim, to da biste, usporedivi svoje jade s mojima, mogli procijeniti kako su vai uistinu nitavni ili bar malne beznaajni, pa ete ih tako umjeti lake podnijeti. Pierre Ablard

Kad jednom izdahne posve je sigurno ta sli-|i' niega osim kaosa: fluid, koji me je okruivao, udi-..io sam na krge. U donjem sloju, koji je neprestani) obasjavala mutna mjeseina, bio je blag i plodan; /nie je bio rezak i neskladan. U svemu

sam odmah uoavao suprotnost, proturjenost i, izmeu realnog i nerealnog, ironiju i paradoks. Bio sam sam sebi n.ijljuoi neprijaitelj. Nita nisam toliko elio uiniti a da se u isto vrijeme ne bih toga mogao i odrei. Cak. i u djetinjstvu, kad mi nita nije nedostajalo, >cho sam umrijeti: htio sam se

predati, jer mi se borba inila besmislenom. Shvaao sam da nita ne mogu dokazati, osmisliti, dodati ili oduzeti produujui ivot koji nisam sam traio. Sve egzistencije oko mene bile su promaene ili, ako i nisu bile pro-inaScne, bile su smijene. Osobito egzistencije onih ljudi koji su uspjeli. Muka me

hvatala od ljudi koji su uspjeli u ivotu. Imao sam razumijevanja za greki-, ali me nije zbog toga hvatala muka. Tu je po-M'i|odi bila prava pravcata negativna osobina, sla-host koja bi nabujala ve pri pogledu na ljudsku hiicdu. Nikada nisam nikome pomogao u nadi da time inim neko dobro; pomogao

bih samo zato to iliugaije nisam mogao. inilo mi se da je ludo pokucati da promijenim ivotni tok; nita se ne bi moglo izmijeniti, osim ako ne bih izmijenio srce ali tko moe izmijeniti ljudsko srce? Povremeno hi se neki prijatelj okrenio vjeri: smucalo bi mi se

emu se micati? emu napustiti toplo i zgodno mjestance, ugodno otoite u kojemu sve dobije

besplatno? Moje najranije uspomene seu do studeni, snijega i leda u kanalu, mraza na prozorskim oknima, hladnoe oznojenih kuhinjskih zidova. Zato ljudi ive u divljim podnebljima umjerenih pojaseva, kao to se oni bezrazlono nazivaju? Zato to su ljudi po prirodi budale, lijenine i kukavice.

Sve do svoje desete godine nisam imao pojma da postoje tople zemlje, krajevi u kojima se kruh ne zarauje u znoju lica, niti se drhti od jeze i tvrdi kako to oeliuje i veseli ovjeka. Gdje god vladaju studeni ima ljudi koji se kilave od posla i, kad izrode djecu, dre svom potomstvu propovijedi o radu

koje, u sutini, nisu nita drugo nego doktrina inercije. Moji roditelji su bili nordijci u pravom smislu te rijei, to e rei budalasti. Prihvatili su sve lane ideje to su ikad bile izmiljene. Za njih je vaila doktrina istoe, a o pravinosti da se i ne govori. Bili su stravino isti. Ali su iznutra smr-djeli. Nikada

nisu odkrinuili vrata koja vode u du&u; nikada nisu ni u snu pomislili da zatvorenih oiju skoe u neizvjesnost. Poslije veere trebalo je pomno oprati sue i spremiti ga u kredenc; oprano rublje trebalo je izglaati i potrpati u ladice. Sve se radilo za sutra, a to sutra nikada nije dolo. Sadanjost je bila

samo most, i oni na tome mostu jo dan-danas stenju, kao to cijeli svijet stenje, i nijedna se budala ne sjeti da most d'gne u zrak. Iz pakosti esto traim razloge da ih osudim, odnosno da osudim samoga sebe. Jer ja sam u mnogo

emu nalik na njih. Dugo sam vremena mislio da sam se izvukao ali, kako vrijeme prolazi, uviam da se ne popravljam, da sam ak i gori, ve i zbog toga to mi je sve bilo jasnije nego njima a ipak nisam nita uinio da izmijenim svoj ivot. Kad se ogledam na svoj ivot, ini mi se da nikada nita nisam

uinio dobrovoljno, nego samo pod tuim pritiskom. Ljudi me esto smatraju za pustolova; ta- 15 fcva je tvrdnja posve lana. Sve su moje pustolovine bile sluajne, uvijek su mi bile nametnute, uvijek

sam ih, umjesto da tragam za njima, naprosto podnosio. Ja sam do sri pravi pripadnik ohola i hvali-sava nordijskog naroda koji .nikada nije imao ni trunke smisla za pustolovine a ipak je prekopao cijelu zemlju i izvrnuo je naglavce da bi svuda ostavio za budunost vrijedna nalazita i povjesne ruevine.

Nemirni su to duhova, ali nisu pustolovi. Raspeti duhovi, ikoji nisu kadri ivjeti u sadanjosti. Inae su svi odreda sdnje kukavice, ba kao i ja. Postoji, nai-tme, isamo jedna velika pustolovina ali ona je unutarnja, u samom ovjeku, i na nju nimailo ne utjeu ni prostor, ni vrijeme, ak ni djela. Jedanput u svaikih nekoliko godina gotovo da bih ovo i otkrio, ali bih, na onaj svoj 'karakteristian nain, uspio izmai posljedicama toga otkria. Kad bih htio smisliti neki razlog kao ispriku, ne bi mi palo na pamet nita drugo osim okoline, osim ulica koje sam poznavao i ljudi ikoji su ivjeli u njima. Ne

mogu zamisliti nijednu ulicu u Americi, miti stanovnike te ulice, koji bi ovjeku mogli pomoi da otkrije samoga sebe. Proao sam mnoge ulice u mnogim zemljama ali se nigdje nisam osjeao toliko omalovaen i ponien 'koliko u Americi. Zamiljam sve amerike ulice zajedno kao neku vrst zahodske

jame, duhovne jame u koju sve upada i ondje se sasui i pretvori u vjeno govno. Radni duh se te zahodske jame dotie arobnim tapiem; naporedo izniu pslse i tvornice, oruane, kemijski kombinati, eliane, sanatoriji, zatvori i ludnice. Cio je kontinent strana mora ikoja znai' nesreu za

ve-'iku veinu ljudi. Ja sam bio sam, jedno jedino bie na velikom piru dobrobiti i sree (statistike dobrobiti, statistike sree), ali nikada nisam naiao na ovjeka koji bi bio istinski imuan ili istinski sretan. U svakom sluaju, za sebe sam znao da sam nesretan i siromaan, izvan stroja i izvan igre.

Bila 16 mi je to jedina razbibriga, jedino veselje. Ali mi nije bilo lako. Za moj razum i za moju duu bilo bi bolje

da sam se otvoreno pobunio, da sam zbog toga dospio u zatvor, da sam u zaitvoru strunuo i umro. Bolje bi bilo da sam kao ludi Czolgosz ustrijelio kakvog valjanog predsjednika McKinleya, kakva plemenita, beznaajna stvora koji nikada nikome nije uinio nita naao. Duboko u srcu, naime,

skrivala mi se elja za umorstvom: htio sam da vidim Ameriku u ruevinama, uzdu i poprijeko sravnjenu sa zemljom. Htio sam to doivjeti da bih se naprosto osvetio, da bih isikupio zloine koji su poinjeni meni i tolikima meni slinima koji nikada nisu uspjeli dii glas i pobuniti se, izrei svoju

mrnju i opravdanu krvoednost. Ja sam bio zao izdanak zle zemlje. Da duhovno bie nije neunitivo, ja o kome piem ve bi odavno netragom iezao. Nekima e se ovo moda uiniti kao izmiljotina,ali to se god meni ini da se

dogodilo, sigurno se i dogodilo bar meni. Povijest e to moda zanijekati, jer u povijesti svog naroda nisam odigrao nikakvu ulogu, ali makar sve to kaem bilo krivo, makar sve ovo bila opaka, zlonamjerna predrasuda, makar ja bio laac i trova, to je svejedno istina i trebat e je progutati. 2 Jareva obratoica yj

A sada o samim dogaajima ... Svaki dogaaj, ako ima neko znaenje, ukljuu-|c u sebi proturjenosti. Dok se nije pojavila ona za ki >

|u ovo piem, vjerovao sam da je negdje napolju, u ivotu, kako se to obino kae, rjeenje svih pro-bk'rna. Kad sam je susreo, pomislio sam da sam se doepao ivota, da sam se doepao neega u to

mogu zariti zube. Umjesto toga, ivot mi je posve isklizimo iz aka. Pruio sam rulku da se za neto ti

Inatim i nisam nita naao. Ali ispruivi ruku u namjeri da neto zgrabim, da se za neto uhvatim, ja sam ipak, onako nasukan, otkrio neto to nisam Ira/io samoga sebe. Otkrio sam da cijeloga divota nisam elio ivjeti ako se ono ime se ostali bave moe nazvati ivljenjem nego izraavati

m1. Shvatio sam da me ivot nikada nije ni najmanje Auiimao, nego jedino ovaj posao kojim se sad bavim, ko i i je nekako paralelan sa ivotom, koji je njegov tlu) a istovremeno i iznad njega. Istinitost me gotovo uojue ne zanima, pa ak ni stvarnost; zanima me samo ono to sam zamiljao, ono to

sam svaki dan potiskivao da bih mogao ivjeti. Nije me briga da li ni umrijeti danas ili sutra, i nikada me nije bilo bri-y.i, ali mui me i kinji da ak jo i danas, poslije viegodinjih napora, ne mogu tano izrei ono to mislim i osjeam. Svjestan sam da sam jo od mali li nogu jurio za tom utvarom ne

uivajui ni u i'rnm drugome, ne elei nita drugo osim sposobno- 19 sti da se izraavam. Sve ostalo je la la je sve ono to sam radio i govorio a nije bilo u vezi s tom

eljom. A takav je ipak bio najvei dio mog ivota. Ja sam bio suta proturjenost, kako se to kae. Ljudi su me smatrali za ozbiljna ili plemenita, za vesela ili nemirna, iskrena ili otvorena, nehajna ili bezbrina. Ja sam odista istovremeno imao sva ta

svojstva ali sam, mimo toga bio i neto tree, neto emu se nitko ne bi nadao a najmanje ja sam. Jo 'kao estogodinji djeai volio sam sjediti na djedovoj klupici i itati mu dok je on ivao, ivo se sjeam kako bi se on, pritisnuvi vrue glaalo na av odijela i alku na aiku, zamiljeno zagledao

kroz prozor. Tanije se sjeam izraza njegova lica dok je tako snatrio, nego sadraja knjiga koje sam mu itao, jasnije ga se sjeam i od razgovora koje smo vodili i od igara kojih sam se igrao na ulici, esto sam razmiljao o emu snatri, ta ga to odvlai od samoga sebe. Jo nisam bio nauio kaiko se

moe sanjariti otvorenih oiju. U tim trenucima ostajao sam uvijek bistar i posve prisutan. Opinjavalo me njegovo sanjarenje. Znao sam da on nema nikakve veze s onim to radi, niti da iole misli na bilo koga od nas, da je posve sam i, tako sam, ujedno i posve slobodan. Ja nisam nikad bio sam, osobi to

ako nikoga nije bilo kraj mene. inilo mi se da me uvijek netko prati, osjeao sam se ikao mrvica velikog sira koja vjerojatno predstavlja svijet, iako nikada nisam o tome dublje razmiljao. Ali znam da nikada nisam postojao sam za sebe, da nikada, da tako kaem, nisam sebe smatrao za onaj veliki sir.

I tako, sve kad sam i imao razloga da kukam, da se tuim, da plaem, imao sam iluziju da sam djeli sveopeg ljudskog jada. Kad sam plakao, inilo mi se da cio svijet plae sa mnom. A plakao sam rijetko. Najee sam bio sretan, smijao se, zabavljao. Dobro sam se zabavljao jer mi se, kako ve

rekoh, ivo jebalo za sve. Ako neto nije bilo u redu sa mnom, to je zna- 20 ilo, miljah, da i drugdje nije nita u redu. Bio sam u to vrsto uvjeren. A nije u redu obino onda kad

je ovjeku do neega odvie stalo. Ta me je spoznaja ozarila ve u najranijoj dobi. Eto, sjeam se, na primjer, sluaja mladog prijatelja Jaaka Law-sona. Cijelu je godinu proleao u krevetu umirui i strano se patei. On je bio moj najbolji prijatelj bar se tako prialo. Vjerojatno mi ga je isprva odista bilo

ao, pa sam povremeno navraao u njegovu kuu da bih se raspitao kako mu je; ali za dva-tri mjeseca posve sam oguglao na njegove patnje. Utuvio sam sebi u glavu da on mora umrijeti i da je bolje ako umre to prije pa, ikad sam to zakljuio, ponaao sam se dosljedno tome, to jest posve sam zaboravio

na nj prepustivsi ga sudbini. Bilo mi je onda svega dvanaest godina i sjeam se da sam se ponosio svojom odlukom. Isto se tako dobro sjeam pogreba, tog sramotnog dogaaja. Svi su bili na okupu: prijatelji i roaci su se nabili oko lijesa i drali se kao bijesni majmuni. Osobito mi je njegova majka ila

na jetra. Ona je bila izuzetno, duhovno bie, prava scijentistkinja, ako se ne varam, koja sigurno nije vjerovala ni u bolest, ni u smrt, ali je toliko urlala da bi to i Krista moglo dignuti iz groba. Sa mo ne i njena voljenoga Jaaka! Jack je leao hladan kao led, ukruen, i nita ga nije moglo probuditi. Bio je

mrtav da mrtviji ne moe biti. Znao sam to i bilo mi je drago. Nisam htio troiti suze. Nisam mogao rei da mu je sad bolje, jer ono on vie nije postojalo. On je umrlo a s njime su iezle i sve patnje koje je sam pretrpio i koje je nesvjesno bio prenio na druge. Amen, pomislio sam u sebi i, kako sam bio

prilino razdraen, glasno prdnuo tik pokraj lijesa. Svega mi je jednom do neega bilo naroito stalo, i to negdje u ono vrijeme kad sam se prvi put zaljubio. A ni onda mi ba nije bilo stalo koliko treba. Da mi je zaista bilo jako stalo, ne bih sad o tome

pisao: prepuiklo bi mi srce ili bih zavrio na 21 vjealiina. Bijae to muan doivljaj jer me je nauio kako se moe lano ivjeti. Nauio me kako se

moe smjeiti ikad mi nije do smijeka, raditi kad ne vjerujem u rad, ivjeti kad nemam nikakva razloga da produim ivot. I tako, ak i kad sam je zaboravio, zadrao sam naviku da radim ono u to ne vjerujem. Ve isprva je vladao kaos, kako rekoh. Ali ponekad bih se toliko pribliio sreditu, sri te ope zbrke, da je pravo udo kako nije otiao u zrak cijeli svijet oko mene.

Obiaj je okrivljavati rat za sve. Ja tvrdim da rat za mene i za moj ivot nije nita znaio. U vrijeme dok

su drugi odlazili u poivalita, ja sam se selio s jednog bijednog posla na drugi ne zaraujui nikada toliko da bih mogao sastaviti kraj s krajem, im bi me uzeli u posao, gotovo odmah bi me i otpustili. Bio sam vrlo inteligentan, ali sam ulijevao nepovjerenje. Gdje god bih doao, izazvao bih razdor ne zato

to sam bio idealist, nego zato to sam bio nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svaega. Osim toga se nisam znao uvlaiti u guzicu. To se oito vidjelo na meni. Ljudi su na prvi pogled mogli zakljuiti, kad god bih traio posao, da se meni zapravo fuka hou li ga dobiti ili neu. I,

nararvno, obino ga ne bih dobio. Ah poslije nekog vremena se to traenje posla pretvorilo u pravo zanimanje, u razonodu, da tako kaem, i ja sam se nudio gdje god sam stigao. To je bio nain da ubijem vrijeme, koji nije, po mom miljenju, nita loiji od samog rada. Bio sam sam sebi ef i imao

sam svoje radno vrijeme ali, za razliku od drugih efova, trgovao sam samo s vlastitom propau, vlastitim bankrotstvom. Nisam bio ni diomaisko drutvo, ni trust, ni drava, ni federacija, ni zajednica naroda, nego sam bio najsliniji bogu, a/ko ba hoete. Tako je to potrajalo negdje do sredine rata sve dok... e, sve dok jednog dana nisam pao u klop- 22 ku. Napokon je svanuo dan kad mi je posao postao neophodan. Nisam vie mogao bez njega. Ne

asei ni asa, odluoih da u prihvatiti najbjedniji posao na svijetu: postati kurir. Upao sam, negdje predveer, u personalni odsjek telegrafske kompanije Koz-modemonske telegrafske kompanije Sjeverne Amerike u namjeri da svemu stanem na kraj. Upravo sam dolazio iz javne knjinice i pod

mikom sam nosio nekoliko debelih knjiga o ekonomijo i metafizici. Na moje veliko udo, nisu me primili na posao. Momak koji me napraio bijae neki goljavac sto je upravljao komutatorom. Vjerojatno me je smatrao

za studenta iako se iz moje molbe jasno vidjelo da sam ve odavno iziao iz kolskih klupa. Ja sam u molbi ak bio dodijelio sebi titulu doktora filozofije, koji je diplomirao na sveuilitu Columbia. Bit e da to nije nitko ni primijetio ili se uinilo sumnjivim golji koji mi je dao nogu. Bio sam bijesan, i to ba

zbog toga to sam prvi put u ivotu imao ozbiljne namjere, tavie, ak sam zatomio ponos koji, na svoj nain, nije ba malen, ena me je, kao i obino, doekala iskeenih zuba. Tvrdila je da sam to opet uinio kao gestu. Legao sam neprestano razmiljajui o tome, jo uvijek duboko ojaen i sve ljui

i ljui kako je no odmicala, injenica da na grbai imam enu i dijete nije me mnogo uzbuivala; nitko ti nee dati posao zbog toga to ima obitelj na vratu, bar mi je to bilo posve jasno. Mene je muilo neto drugo; jedilo me da su odbili upravo mene, Henry ja V. Mil-lera, sposobna nadprosjena ovjeka

koji je traio najbjedniji posao na svijetu. To me je peklo. Nisam to nikako mogao progutati. Ustao sam u ranu zoru, obrijao se, obukao najbolje odijelo i odjurio u podzemnu eljeznicu. Uputio sam se pravo u upravu telegrafske kompanije, na dvadeset i peti kat, ili tako neto, gdje su bile sobe direktora i

njegovih zamjenika. Zamolio sam da me primi direktor. Naravno, 23 direktor nije bio u gradu ili nije imao vremena da me primi ali bih mogao, ako hou, porazgovarati s

njegovim zamjenikom ili, jo bolje, s njego\im tajnikom. Poao sam zamjenikovu tajniku, pametnu i obazrivu momku, i sve sasuo pred njega. Izveo sam to spretno, ne padajui u vatru ali dajui mu neprestano na znanje da me se nee tako lako otarasiti. Kad je digao telefonsku slualicu i nazvao

upravnika, pomislio sam da je to samo tos, da e me sada etati od jednog do drugoga sve dok mi ne dojadi. Ali im je progovorio, promijenio sam miljenje. Kad sam doao u upravnikov ured, koji se nalazio u drugoj zgradi, izvan centra, ondje su me ve ekali. Zavailo sam se u udoban konati

naslonja i uzeo jednu od debelih cigara koje su mi ponudili. Pokazalo se da je tip osobno zainteresiran za moj sluaj. Zavalio sam se u udoban konati naslonja i uzeo sitnicu, i naulio je ve'ike, dlakave ui da bi uhvatio svako slovce moje izjave to treba da potvrdi misao koja se ve bila

zarodila u njegovoj tintari. Shvatio sam da sam, pukim sluajem, postao orue u njegovim rukama, orue koje mu je dolo u pravi as. Pustio sam ga da iz mene lijepo izmami sve to mu god treba a u isto vrijeme ssrn pozorno pratio odakle vjetar pue. Kako je razgovor odmicao, primijetio sam da mi

postoje sve naklonjeniji. Napokon je netko imao bar malo povjerenja u mene! Vie mi i nije trebalo da bih zaigrao na svojoj omiljenoj ici. Naime, poslije viegodinja traganja za namjetenjem, bio sam se ve dobro izvjetiio; znao sam jako dobro ne samo to ne treba rei, nego i to treba nagovijestiti,

podmetnuti. Uskoro upravnik pozva svog zamjenika i zamoli ga da saslua moju priu. Tada mi je ve bilo jasno o emu je rije. Shvatio sam da Hymie taj mali ifut, kako ga je upravnik nazivao nema nikakva prava da se predstavlja kao ef personalnog odsjeka. Bilo je jasno da je Hymie preuzeo

ovlatenja koja nije imao. Bilo je isto tako oito da je Hymie idov i 24 da upravnik ba ne mirie idove, ba kao ni gospodina Twillingera, direktorova zamjenika koji mu je

bio trn u oku. Hymie, taj prokleti mali oifiut, bio je vjerojatno i kriv zbog toga to je u kurirskoj slubi bilo toliko

idova. Moda je arita Hymie na svoju ruku uzimao u posao nove slubenike u personalnom

odsjeku koji su ovdje nazivali Odjelom sumraka. Ovo je sad bila izvrsna prilika, kako sam uspio zakljuiti, da g. Clancy, upravnik, smijeni nekog g. Burnsa koji je, kako upravnik ree, ve trideset godina na poloaju efa personalnog odsjeka, pa se ve oito ulijenio na tom mjestu. Vijeanje je trajalo nekoliko sati. Prije nego je zavrilo, g. Clancy me je pozvao u stranu i saopio mi da mene kani postaviti za efa odsjeka. Prije nego to me postavi na to mjesto, zamolit e me da mu uinim uslugu, koja e mi pomoi da se uve-dem u posao: da budem specijalni kurir. Primat u plau

efa personalnog odsjeka ali e mi je isplaivati za sasvim druge usluge. Jednom rijeju, trebalo je da jurim od jednog do drugog odjela i da pripazim kako svi odreda obavljaju posao. Od vremena do vremena morat u podnijeti izvjetajd o tome kako se iti poslovi odvijaju. A povremeno bih ga, na

njegov poziv, posjeivao i u njegovu stanu da na miru popriamo o prilikama u stotinu i jednoj filijali Kozmodemonske telegrafske kompanije u gradu New Yorku. Kratko reeno, trebalo je da nekoliko mjeseci budem pijun prije nego to dobijem odsjek u svoje ruke. Moda bih jedinog dana mogao jo i

postati upravnik ili direktorov zamjenik. Bila je to primamljiva ponuda iako ju je trebalo prihvatiti oblijepljenu govnima. Ja sam je prihvatio. Za nekoliko mjeseci zasjeo sam u Odjel sumraka i poeo namjetati i otputati ljude, da je sve prailo.

Bila je to prava klaonica, tako mi svega. Cijeli je posao bio posve besmislen. Uzaludno su se razbacivali ljudi, matenijal i snage. Grozomorna far- 25 sa na pozornici znoja i bijede. Ali im sam pristao da pijuniram, pristao sam i da primarna i otputam ljude, i da obavljam sve ono to su te dunosti za sobom povlaile. Pristao sam naprosto na sve. Kad bi zamjenik direktora naredio da ne primamo bogalje, ja ne bih namjetao bogalje. Kad bi zamjenik

direktora spomenuo da treba otpustiti sve kurire preko etrdeset i pete godine, i to bez otkaznog roka, ja bi ih sve pootputao bez otkaznog roka. Radio sam sve to su mi zapovijedali, ali na takav nain da me je za to ipalk trebalo plaati. Kad bi izbio trajik, ja bih prekriio ruke i elkao da guva proe. A

prvi bih se pobrinuo da gazde dobro posegnu u kesu. Cijeli je sistem bio tako truo, tako nehuman, tako odvratan, tako bezgranino pokvaren d kompliciram, da bi zaista jedino genij mogao tu unijeti malko smisla i reda, a pogotovo ljudske topline i obzirnosti. Bio sam protiv cijelog amerikog radnog sistema

koji je truo do sri. Bio sam peti kota na kolima i ni jedna strana nije imala nikakve korist i od mene osim to me je izrabljivala. Zapravo su svi izrabljivali sve direktora i njegovu druinu su izrabljivale neke nevidljive sile, namjetenike su izrabljivali starjeine, i talko dalje, bez kraja i 'konca, ikroz cijelo

poduzee. S mog malog sjedala u Odjelu sumraka pruao mi se, iz ptije perspektive, pogled na cijelo ameriko drutvo. A ono je bilo nalik na stranicu iz telefonske knjige. Svrstano po abecednom redu, numerirano i klasificirano, ono je imalo nekoga smisla. Ali, ikad bih ga bolje pogledao, kad bih

stranice prinio oima i pogledao svaku za sebe, ili svaki dio stranice posebno, kad bih ispitao pojedinog individuuma i ono od ega se on sastoji, zraik koji udie, ivot koji ivi, mogunosti koje mu se pruaju, ugledao bih neto toliko sramotno, nisko, bijedno, toliko beznadno i besmisleno, da bi mi

se taj prizor uino gorim od pogleda u vulkan. Sagledao bih cijeli ameriki ivot ekonomski, politiki, moralni, umjetniki, duhovna, sta- 26 tisliki, patoloki. I vidio bih da je nalik na veliki ir na olinjalu kurcu. Dapae, djelovao je jo i gore, jer vie i nije bio nalik na kurac. Moda je ta stvar u prolosti i bila iva, moda je neemu sluila, moda je bar pruala trenutano zadovoljstvo i uzbuenje. Ali ovako, s mjesta na kojem sam ja sjedio,

djelovala je trulije od najorvljivija sira. udi me da sve te ljude nije otjerao u grob smrad takva ivota... Neprestano govorim u prolom vremenu, iako je, naravno, i danas isto stanje, ukoliko nije jo i gore. U svakom sluaju nam je sad ve pun kufer. U trenutku kad se na pozornici pojavila Vale-ska, ja sam ve bio otpustio cijelu vojsku kurira. Moj ured u Odjelu sumraka bio je nalik na otvor kanala a tako je ba i zaudarao. Ukapao sam se u prvu liniju rovova i kosio sam na sve strane. Prvo je, nekoliko sedmica po mom dolaslku, umro od sranog

napada ovjek koga sam zamijenio u poslu. Jedva je toliko poivio da me uvede u novu dunost i odmah otegao papke. Odigralo se to tako brzo, da nisam ak ni stigao osjetiti grinju savjesti. Otkako sam stupio na posao u ured, ondje je neprestano bila luda kua. Sat prije nego bih stigao kasnio

sam uvijek ured je ve bio pun onih koji su traili mjesto. Morao sam se laktovima progurati uz stepenite i doslovno se probiti u sobu. Prije nego bih uspio skinuti eir, trebalo je desetak puta dii telefonsku slualicu i odgovarati na pozive. Na stolu su mi stajala tri telefona i sva tri istovremeno

zvonila. Zbog njih sam propisao krv jo prije nego sam se latio posla. Nije ak bilo vremena da ovjek ta pregrize sve do pet-est sati naveer. Hymieju je bilo gore nego meni, jer se nije mogao maknuti od komutatora. Sjedio je tako od osam ujutro do est navee i neprestano slao teklie

ovamo-onamo. Teklii su bili kuriri koje bi jedan odjel posudio drugome na cio dan ili na jedan dio dana. Nikada nijedna od stotinu i jedne filijale nije

27 imala namjetenike u punom sastavu; Hymie je, dakle, morao igrati ah s tekliima a ja sam radio kao lud da bih popunio rupe. Kad bih pukim sluajem uspio jednog dana popuniti sva upranjana mjesta idueg jutra bih ponovo zatakao isto stanje ako ne i gore. Jedva da je dvadeset i pet posto

kurirskog osoblja bilo postojano; ostali su bili na ledu. Postojani bi odmah uspjeli rastjerati novajlije. Postojani su zaraivali po etrdeset-pedeset dolara sedmino, ponekad alk i ezdeset do ezdeset i pet, a koji put ak stotinu dolara, to e rei da su zaraivali vie nego inovnici a esto i vie nego

njihovi efovi. to se tie novajlija, oni jedva da bi izvukli i deset dolara sedmino. Neki bi radili svega jedan sat i napustili bi posao bacivi esto sveanj telegrama u kantu za smee ili kanalizaciju. A kad bi naputali posao, zahtijevali su da im se odmah isplati zarada, to je bilo nemogue, budui da u

zamrenom knjigovodstviu, kakvo smo vodili, nitko ne bi mogao dokuiti, prije nego to proe deset dana, koliko je zapravo zaradio pojedini kurir. Isprva bih uvijek posjeo novog kandidata pokraj sebe i sve mu potanko objasnio. Ponavljao bih to tako dugo dok ne bih ostao bez glasa. Us/koro sam shvatio

da glas treba uvati za ona najnunija presluavanja. Prvo i prvo, malne svaki frajer je bio laac i po, ako ve nije bio lupe od glave do pete. Mnoge smo ve primali i otputali po vie pota. Mnogima je kurirska sluba posluila kao izvrsna prilika da nau neko drugo mjesto, jer su po poslu navraali u

stotine ustanova u ikoje inae ne bi ni primirisali. Na svu sreu je McGovem, stari i pouzdani namjetenik koji je straario na vratima i dijelio formulare, (imao oko sokolovo. Osim toga sam za leima imao veliki registar u kome je bio upisan svaki kandidat koji je ve jednom radio u poduzeu.

Registar je bio posve nalik na policijsku kartoteku; bio je pun opaski, ispisanih crvenom tintom, koje su upozoravale na razliite prijestupe. Sudei po tim bilje- 28 ma, nalazio sam se na vraki opasnom mjestu. Uz svako drugo ime bila je spomenuta kraa, prijevara, fiziki obraun, duevna neuraunljivost, perverznost ili ludilo. Pripazi se taj i taj ti je padaviar! Ne otputaj toga ovjeka on je miger! uvaj se X. Y. je bio u Dannemori ili u

Sing Singu. Da sam mnogo drao do etikete, nikad nikoga ne bih uspio namjestiti. Morao sam se snai to bre, i to ne s pomou registra i tuih savjeta, nego jedino na osnovu vlastitog iskustva. Postojao je tisuu i

jedan nain kako e ocijeniti kandidata: mora sve te naine odjedanput drati na umu i brzo ih upotrijebiti jer, -makar radio ne znam (kako munjevito, u jednom jedinom kratkom danu, moe primiti na posao samo odreeni broj kurira i ni jednog vie. A koliko god sam ih uzimao, nikad ih nije bilo

dosta. Sutra je opet trebalo poeti iz poetka. Cio sistem je, odozgo do dolje, bio posve kriv, ali nije bilo moje da kritiziram sistem. Moje je bilo da ljude namjetam i otputam. Nalazio sam se u sreditu ploe koja se okree tako brzo da na njoj nita ne moe mirno stajati. Potreban je samo mehaniar, a

prema miljenju glaveina, u mehanizmu nije bilo nikakve greke, osim to bi se povremeno pokvario. A ti povremeni kvarovi naitovariJii bi nam padavieu, krau, vandalizam, perverznost, crnce, idove, ikurve i kojeta drugo ponekad ak d trajkove i lokaute. U takvoj prilici je trebalo, prema logici koja

je ondje vladala, uzeti veliku metlu i pomesti talu ili zgrabiti toljage i pitolje i silom urazumiti jadne idiote koje je cmuila iluzija da je mehanizam u osnovi kriv. Povremeno bi palilo i poraz-govoriti se o bogu ili dovesti kakav zbor da im to otpjeva a katkad bi bilo neophodno i dodati kakvu nagradu,

kad bi stanje bilo toliko napeto da rijei vie ne bi pomagale. Ali, sve u svemu, najvanije je bilo primati i otputati ljude; dok je god bilo ljudi i municije, morali smo napredovati i tamaniti protivnike po rovovima. Dotle je Hymie uzi- 29 mao neprestano sredstva za ienje u tolikoj koliini da bi mu mogla otpasti zadnjica da ju je imao; ali on je vie nije imao, nego je samo sebi utvarao da ide na stranu i sere na dupe. Zapravo je jadni

frajer neprestano bio izvan sebe. Trebalo je pripaziti na stotinu i jednu filijalu, a svaka je imala svoje mitsko, da ne kaemo hipotetiko kurirsko osoblje i, bili ti kuriri stvarni ili nestvarni, opipljivi ili neopipljivi, Hymie ih je morao od jutra do mraka slati ovamononamo, dolk sam ja popunjavao rupe, to

je takoer bio isprazan posao jer se nikada nije znalo hoe li kurir, koga sam bio poslao u neku kancelariju, zaista onamo stii jo danas ili sutra, ili moda nikada. Poneki bi se izgubili u podzemnoj eljeznici ili labirintima ispod nebodera; neki su se cijeli dan vozikali uokolo nadzemnom eljeznicom,

jer su u uniformi imali pravo na besplatnu vonju a moda nikada prije nisu imali prilike da se cio dan, do mile volje, vozaju nadzemnom eljeznicom. Neki bi se uputili na Staten Island i zavrili u Canarsieju ili bi ih cajkan onesvijetene dovezao kui. Poneki su zaboravljali gdje stanuju, pa bi se posve izgubili i

nestali. Neki, koje smo uzeli za posao u New Yorku, pojavili bi se za mjesec dana u Philadelphiji, kao da je to posve normalno i kao da se polklapa s Hoyleovim kartakim zakonima. Neki bi krenuli prema odreenom cilju ali bi putem zakljuili da je lake prodavati novine pa bi ih, onako u naim

uniformama, prodavali po ulicama sve dok ne bi dolijali. A neki bi se opet, sluajui udni nagon za odranjem, uputili pravo u ambulantu.

Kad bismo izjutra stigli na posao, Hymie bi prvo zailjio olovke; obavio bi to kao pravi obred, bez

obzira koliko ga je posla oekivalo jer, kako mi je kasnije objasnio, kad ne bi zailjio olovike istoga asa, vie ih nikada ne bi ni zailjio. Tada bi pogledao kroz prozor da vidi kakvo je vrijeme. Zatim bi svjee zailjenom olovkom nacrtao paetvorinu na vrh 30 ploe ikoju je uvijek imao pri ruci i upisao podatke o vremenu. To je esto, kako mi je objasnio, moglo posluiti kao vrlo koristan alibi. Ako vani ima trideset centimetara snijega ili su plonici prekriveni

bljuzgavicom, koji e avo odgovarati zbog toga to teklii tne jure bre ili tko e zamjeriti efu personalnog odjela to takvog dana nije popunio sve rupe, molim vas lijepo? Samo, za mene je uivijeik bila tajna zato Hymie nije prvo odlazio u zahod, nego je odmah, tek to bi zailjio olovke,

sjedao za ko-mutator. Ali mi je i to kasnije objasnio. Bilo kako bilo, njegov se dan uvijek zapoinjao guvom, albama, loom stolicom i upranjenim radnim mjestima. Na redu su odmah bili i smrdljiv, glasan prde, smrad iz usta, naeti ivci, padavica, meningitis, niske nadnice, zakanjele isplate,

iznoene cipele, uljevi i kurje oi, ravna stopala i razbijene arkade, nestale depne knjige, izgubljena ili ukradena nalivpera, zahodi puni telegrama, prijetnje direktorova zamjenika i savjeti drugih efova, prepirke i svae, prolomi oblaka i prekinute telegrafske ice, nove efikasne metode i stare metode

ikojih se odriemo, nade u bolja vremena i molitve za novanu poviicu koju nikada nee dobiti. Novi bi se kuriri uspjeli probiti ali bi pali pokoeni mitraljeskom vatrom; stari bi kopali sve dublje i dublje, kao takori u siru. Nitko nije bio zadovoljan, a najmanje stranke. Deset minuta je trebalo da se brzojav

uputi u San Francisco, ali se moglo dogoditi da proe i godina dana prije nego to ga dobije osoba kojoj je namijenjena ako ga uope dobije. Kransko drutvo mladei, u nalkaei da u cijeloj Americi podigne moral radne omladine, dralo je

sastanke o podnevnim prekidima i trailo da po-aljem nekoliko pristojno dotjeranih momaka da sluaju petomiinutno predavanje Williama Carnegie-ja Asterbilta o slubi bojoj. Gospodin Mallory iz Lige blagostanja me pita da li bih mu mogao udijeliti nekoliko minuta da mi ispria neto o uzornim 31 zatvorenicima koji su na uvjetnoj slobodi i koji bi rado prihvatili bilo kakav posao, makar i kurirski. Gospoa Gugganhoffer iz idovskog dobrotvornog drutva bi mi bila veoma zahvalna ako bih joj

pomogao u izdravanju nekoliko propalih kuanstava koja su propala samo zato to su svi u obitelji bolesni, obogaljeni ili onemoali. Gospodin Haggerty iz Doma za odbjeglu djecu tvrdi da dina ba onakve maliane ikakvi mi trebaju, samo alko sam spreman da im pruim priliku; sve su njih naprosto

zlostavljali ousi i maehe. Gradonaelnik New Yorka e mi biti silno zahvalan ako se lino zauzmem za donosioca pisma koga on moe toplo preporuiti ali ostaje tajina, do avola, zato onda on sam nije dao posao donosiocu pisma. ovjek, koji mi se na-ginje preko ramena, prua papiri na ikojem je

napisao: Razumijem sve al neoujem govor. Luther Winifred stoji pokraj njega a iznoeni mu je kaput zakopan zihericama. Luther ima dvije sedmine indijanske i pet sedimina njemako-amerike krvi, kako sam tvrdi. S indijanske strane je bilo i neto orne 'krvi, to je rijetkost u Monitani. Posljednji mu je

posao bio da postavlja prozorske zastore ali, ka-iko nema uope dupeta u hlaama, bilo ga je stid da se penje uz ljestve pred gospoama. Neki dan je iziao iz bolnice i jo je prilino slab, ali nije toliko slab, ini mu se, da ne bi mogao obavljati kurirski posao. Tu je jo i Ferdinand Mish kako sam ga samo mogao zaboraviti? Cijeli je dan ekao u repu da bi porazgovorio sa mnom. Nisam odgovorio ni na jedno njegovo pismo. Je li to u redu? Otvoreno me pita. Naravno da nije. Mutno se sjeam posljednjeg pisma koje mi je bio poslao iz bolnice za pse i

make na Grand Concourseu gdje je bio posluitelj. Rekao je da inu je ao to je napustio taj posao ali da je tome kriv otac koji je bio odvie strog prema njemu i nije mu doputao nikakvu razonodu ili zabavu izvan posla i kue. Danas imam dvade- 32 set i pet godina, pisao mi je, pa mislim da vie ne bih morao spavati s ocem. ta vi mislite? O vama se pria da ste vrlo fin gospodin a ja sam sad na vlastitim nogama, pa se nadam... McGovern stari i

pouzdani uvar, stoji pokraj Ferdinanda i eka da mu dam znak. Volio bi nabrziti Ferdinanda, jer se sjea kako je taj isti Ferdinand prije pet godina leao pred upravom, na ploniku i u uniformi, u napadu padavice. Neka ide v rit, ne mogu dati znak! Dat u jo jednu priliku tom jadniku. Moda ga poaljem

u kinesku etvrt gdje nema velike guve. A dok se u stranjoj sobi Ferdinand presvlai u uniformu, neko siroe od deka napunilo mi ui time kako bi htio pomoi naoj kompaniji da uspije. Kae da e se, ako mu pomognem, moliti svake nedjelje za mene u crkvi, osim one nedjelje kad se mora javiti

zaitvorskom nadzorniku koji ga je uvjetno pustio na slobodu. On inae nita nije skrivio. Samo je gurnuo jednog frajera a frajer je pao na glavu i odapeo. Slijedei: neki bivi konzul s Gibraltara. Ima previe lijep rukopis. Zamolio sam ga da navrati predveer nekako mi se ini da je mutan tip. U

meuvremenu Ferdinanda u susjednoj sobi spopada padavica. Kakva srea! Da se to dogodilo u podzemnoj eljeznici, sjetili bi ga se po broju na eiru i loim uspomenama, i ja bih izvisio u poslu.

Slijedei: jednoruki momak, bijesan kao ris zbog toga to ga McGovern hoe izbaciti. Do avola,

snaan sam i zdrav. Moda nisam? urla on i, da bi to dokazao, grabi jedinom rukom stolicu i razbija je u paramparad. Vraam se stolu i nalazim telegram koji me ondje eka. Otvaram ga. alje mi ga George Blasini, bivi kurir br. 2459 iz jugozapadne podrunice. 2ao mi je to sam tako naglo napustio

posao, ali nije odgovarao mojoj priroenoj lijenosti jer, iako zbilja volim rad i umjerenost, svejedno nekad ne moemo savladati ponos u sebi. Neka ide v rit! 3 Jareva obratnica 33 U poetku sam svoj posao obavljao oduevljeno, usprkos tome to su me odozgo lupali po glavi a odozdo bockali. Imao sam predodbu ta treba raditi i drao sam je se bez obzira da li se to svialo direktorovu zamjeniku ili nije. Svakih deset dana, po prilici, pozvao bi me na sasluanje i odrao

bukvicu o tome kako imam predobro srce. Nikad nisam imao ni pare u depu, ali sam se naveliko sluio tuim parama. Dok god sam bio ef, posuivali su mi novac. Porazdijelio sam odjeu, rublje, knjige, sve to mi se inilo nepotrebnim. Da sam samo imao tu mo, dao bih i cijelu kompaniju

siromanim frajerima koji su me tupili. Kada bi tko zatraio deset centa, ja bih mu dao cijeli dolar, kad bi zatraio dolar dao bih mu pet. ivo mi se jebalo koliko u razdijeliti kad mi je bilo lake uzajmiti od drugih nego odbiti sirotinju. Nikad nisam vidio toliko bijede na okupu i nadam se da je neu nikad u

ivotu ni vidjeti. Posvuda su ljudi siromani uvijek su bili i uvijek e biti. I ispod tog groznog siromatva tinja plamicak koji je esto tako slabaan da ga je teko i zamijetiti. Ali on ipak postoji i, ako ovjek ima hrabrosti da ga raspiri, moe se razbuktati u pravi poar. Neprestano su mi tuvili u glavu da

ne smijem biti tako popustljiv, tako sentimentalan, tako milosrdan. Upozoravali su me: budi vrst! Budi okrutan! A ja sam mislio: jebite se, ba u biti plemenit, susretljiv, velikoduan, tolerantan, obazriv. Isprva sam sva'koga ovjeka sasluao do kraja; ako ga ne bih mogao namjestiti, dao bih mu para, a

kad ne bih imao navaca, ponudio bih mu cigaretu ili ga bar ohrabrio. Uvijek bih neto davao, to je bilo vano! Uinak je bio zapanjujui. Nitko i ne sluti kakve su posljedice dobrog djela i prijazne rijei. Obasipali su me izjavama zahvalnosti, dobrim eljama, pozivima, patetikom i draesnim malim

poklonima. Da sam zaista imao pravu mo, umjesto to sam bio deveta rupa na svirali, tko zna kako bih daleko dotjerao. Mogao bih se posluiti Kozmodemonskom te- 34 1 legrafskom kompanijom Sjeverne Amarike da sve ljude na zemlji obratim bogu; mogao bih obratiti i Sjevernu i Junu Ameriku, a i Kanadski dominion. Drao sam u rukama klju tajne: treba biti pleme-jiit,

prijazan i strpljiv. Radio sam za petoricu. Pune tri godine gotovo uope nisam spavao. Nisam imao ni jedne itave koulje a bilo me je stid posuivati od ene ili potkradati djeju uteevinu, tako da sam, da ne bih izjutra platio kartu za vonju do poduzea, varao slijepog kolportera na stanici podzemne

eljeznice. Toliko sam se bio zaduio na sve strane da taj novac ne bih mogao vratiti sve da radim jo i dvadeset godina. Uzimao sam od onih koji imaju i davao sam onima koji su oskudijevali, to je bilo posve pravino; i postupio bih opet na dlaku jednako kad bih se naao u slinu poloaju. ak mi je uspjelo i da ostvarim pravo udo: presjekao sam ludu cirkulaciju kadrova, a o takvome podvigu nitko prije nije ni sanjao. Umjesto da podre moja nastojanja, gazde su mi podrezale krila. Prema logici u glavama glaveina, kadrovi su se toboe ustalili zbog toga to su primanja bila

previsoka. I tako su smanjili primanja. Na itaj su na-in odsjekil granu na kojoj sjede. Cijelo se zdanje sruilo i zdrobilo meni u naruju. I, ba kao da se nita nije dogodilo, gazde su zahtijevale da se pukotine odmah zaepe. Da bi malko ublaili udarac, do-apnuli su mi da bih ak mogao poveati

nebu. Pri kraju svakog radnog dana ja bih imao na popisu pet-est ena s kojima se isplatilo neto

pokuati. Trik je bio u tome da ih drim u ahu time to im obeam posao, ali da ih prvo badava pojebem. Obino bi bilo dovoljno platiti im derau i onda ih, naveer, dovesti natrag u ured i maznuti na pocinanom stolu u toaleti. Ako bi imale prikladan stan kao sito su neke i imale odveli bismo

ih kui i legli s njima u krevet. Ako bi im se pilo, Hymie bi izvadio pare na sunce A pljunuo, ve prema prilici, pet ili deset komada. Slina mi navali na usta kad se sjetim koliko je para uvijek imao uza se. Nije mi nikako jasno kako je dolazio do njih, jer je bio najslabije plaeni namjetenik u cijelom odjelu. Bilo

kako mu drago, uvijek je bio pun para i posuivao mi ih je kad god sam zatraio. Jednom prilikom smo dobili neku premiju i ja sam vratio Hymieju sve do posljednjeg centa, to ga je toliko iznenadilo da me je izveo u Delmonico's i 36 kraljevski me poastio. Ni to mu nije bdio dosta nego je idueg jutra poto-poto htio da mi kupi eir, koulju i rukavice. Cak je natuknuo da bi mogao otii u njegov stan i, ako hou, pojebaiti mu enu

iako me je upozorio da ba momentalno ima neprilike s jajnicima. Osim Hymieja i McGoverna, uvijek sam imao pii ruci i dvije pomonice, dvije divne plavue s kojima smo naveer esto veeravali. Bio je tu jo i stari moj drug O'Mara koji se upravo bio vratio s Filipina i

koga sam postavio za svog glavnog pomonika. Ne treba zaboraviti i Stevea Romera, pravog medvjeda, koga sam vodio sa sobom da se nae u sluaju guve. Dodajmo jo i O'Rourkea, naeg slubenog detektiva koji bi mi se prijavio istom potkraj dana, kad je nastupao na posao. Napokon sam

ovoj druini pripojio jo i Kronskoga, mladog studenta medicine koga su vraki zanimali patoloki sluajevi kakvih je u nas bilo cijelo obilje. Bila je to prava aka veseljaka koju je ujedinila zajednika elja da sjcbemo nau Telegrafsku kompaniju. I dok smo zajebavali kompaniju, jebali bismo uz put sve

to nam je dolo pod ruku; od toga treba izuzeti O'Rourkea koji se drao donekle dostojanstveno i koga je neto muila prostata pa mu vie nije bilo do jebaine. Ali je O'Rourke ipak bio lafina i beskrajno plemenit ovjek. O'Rouirke nas je esto pozivao na veeru i O'Rourkeu smo se obraali kad

god bi nam zagustilo. Eto, takve su prilike vladale u Odjelu sumraka u treoj godini mog slubovanja. Bilo mi je dosta i ljudi i svakovrsnih iskustava. U asovima trezvenosti nizao sam biljeke u namjeri da ih iskoristim ako ikada

budem u prilici da opiem svoj ivot. Naprosto sam ekao trenutak predaha. I tada, pukim sluajem, kad sam zbog nekog sitnog proputao bio pozvan na odgovornost, zamjenik direktora je izustio neto to me je pogodilo u ivac. Rekao je da bi jako volio kad bi tko napisao neku knjigu a la 37 Horatio Alger ali o kuririma; ak je natuknuo da bih se ja mogao latiti tog posla. Bijesno sam pomislio kakav li je on kreten ali istovremeno sam se ak i obradovao, jer sam u potaji jedva ekao da

istresem sve te uspomene iz sebe. Mislio sam u sebi: Jebivjetre jedan matori, samo ekaj dok ja sve istresem iz sebe ... Vidjet e ti knjigu a la Horatio Algar... Samo malo priekaj! Vrtilo mi se u glavi kad sam iziao iz njegove kancelarije. Vidio sam pred oima beskrajno mnotvo mukaraca, ena i

djece to mi bijahu proli kroz ake, sjeao se njihova plaa, molbi, zahtjeva, zaklinjanja, psovki, prezira, bijesa, prijetnji, zamiljao tragove njihovih stopala na putu, eljeznice na podu, dronjave roditelje, prazne kante za ugalj, prepuni slivnik, znojne zidove i, izmeu kapljica vlage, mahnite

ohare; vidio sam ih sve odreda kako epesaju poput presamie-nih nakaznih patuljaka ili kako se rue nauznak u nastupu bjesomune padavice, iskrivljenih i slinavih usta, zgrenih udova; vidio sam kako padaju zidovi a kuna zaraza kulja napolje poput dkrilaena fluida, dok one glaveine gore,

uporni u svojoj eljeznoj logici, ekaju da ta navala prohuji ekaju da se gubici zakrpaju, ekaju i ekaju, ekaju zadovoljno, oholo, s debelim cigarama u ustima i nogama na stolu, ekaju i govore da je stanje samo privremeno nesreeno. Vidio sam Horatija Algera, junaka nad junacima o kome sanja

cijela trula Amerika, kako se penje sve vie i vie prvo je kurir, zatim telefonist, inovnik, naelnik, nadzornik, zamjenik direktora, direktor, pa onda trustovski magnat, tvorniar alkohola, bog nad bogovima, prah od praha, nitica nad niticom, nula s devedeset i sedam tisua decimala od jednog

do drugog kraja. Seronjo jedan, za-rekoh se u sebi, opisat u ti ja dvadeset malih ljudi, nula bez ikakvih decimala, bezvrijednih jedinica, dvanaest neunitivih orvia koji potkopavaju temelje tvoje trule zgrade. Opisat cu ti Horatija Algera, ona- 38 kva kakav e biti dan poslije Apokalipse kad, cio smrde bude posve poien. Iz svih krajeva kugle zemaljske dolazili su k meni da im pomognem u nevolji. Osim pravili divljaka,

gotovo da i nije bilo nijedne rase iji predstavnik nije bio u naoj slubi. Osim Ainua, Maora, Papuanaca, Veda, Lapa, Zulua, Patagonijaca, Igoro-ta, Hotentota, Tuarega, osim izumnlih Tasmanijaca, izumrla plemena Grimaldi, nestalih Atlantiana, imao sam na okupu predstavnika svake

rase pod kapom nebeskom. Imao sam dva brata koji su jo oboavali sunce, dva nestorijanca iz starog asirskog svijeta; imao sam i blizance s Malte i jednog potomka Maja s Yucatana; imao sam

nekoliko nae male tamnopute brae s Filipina i nekoliko Abesinaca, ljude iz argentinskih pampasa i

propale kauboje iz Mon-tane; imao sam Grke, Letonce, Poljake, Hrvate, Slovence, Ukrajince, ehe, panjolce, Velane, Fince, veane, Ruse, Dance, Meksikance, Portorikance, Kubance, Urugvajce, Brazilce, Austrijance, Perzijance, Japance, Kineze, Javance, Egipana, Afriane sa Zlatne obale i s

Obale Bjelokosti, Hinduse, Armence, Turke, Arape, Nijemce, Irce, Engleze, Kanaane i svu silu Talijana i idova. Sjeam se svega jednog jedinog Francuza a i on je u slubi bio svega tri sata. Imao sam i nekoliko amerikih Indijanaca, uglavnom erokeza, ali nijednog Tibeanina i nijednog Eskima:

susretao sam se s imenima o kojima nisam ni sanjao i s rukopisima koji su varirali od klinastog pisma do sloene i udesne lijepe kineske kaligra-fije. Za posao su se nudili egiptolozi, botaniari, kirurzi, kopai zlata, profesori orijentalnih jezika, glazbenici, inenjeri, lijenici, astronomi, antropolozi,

apotekari, matematiari, gradonaelnici i dravni guverneri, zatvorski nadzornici, govedari, drvosjee, mornari, kradljivci ostriga, luki nosai, za-koviari, zubari, slikari, kipari, limari, arhitekti, preprodavai droga, strunjaci za ilegalne pobaaje, trgovci bijelim robljem, ronioci, radnici na visokim 39 objektima, farmeri, prodavai ogrtaa i odijela, traperi, svjetioniari, svodnici, gradski vijenici, senatori jednom rijeju svaki drek pod kapom nebeskom kome je voda dola do grla pa sad moljaka da mu

dadnem posao, da mu udijelim koju cigaretu, novaca za kartu podzemne eljeznice damu pruim priliku, boe svemogui jo samo jednu jedinu priliku! Vidio sam i upoznao ljude koji su sveci, ako uope ima svetaca na svijetu; vidio sam uenjake i razgovarao s njima, trezvene i one koji su zahirili;

sluao sam ljude kojima je u njedrima gorjela boanska vatra, koji bi svemogueg boga mogli uvjeriti da bi im itrebalo pruiti jo jednu priliku, ali ne bi mogli u to uvjeriti zamjenika direktora Kozmokdkusne telegrafske kompanije. Sjedio sam prikovan uza svoj sto a putovao sam oko svijeta brzinom munje, da

bih uskoro saznao kako je svagdje jednako; glad, ponienja, neznanje, pokvarenost, pohlepa, ucjena, zlostavljanje, muenje, samovolja neovjetvo ovjeka prema ovjeku: okovi, hamovi, ome, uzde, bievi, os/tru-ge. to sposobniji ovjek, to siromaniji. Ljudi su bazali njujorkim ulicama posrani,

ponieni, prezreni, najfojedniji od bjednika, tumarajui 1tao njorke, kao pingvini, kao volovi, kao cirkuski tuljani, kao strpljivi magarii, kao veliki osli, kao ludi gorile, kao ukroeni manijaci koji grizu dobaeni mamac, kao razigrani mievi, kao morski praii, kao vjeverice, kao kunii a mnogi i

premnogi izmeu njih bili su kadri da upravljaju svijetom ili da napisu najveu knjigu to je ikada napisana. Kad se sjetim nekih Perzijanaca, Hindusa ili Arapa koje sam bio upoznao, kad se sjetim njihove naravi, njihova dostojanstva, njenosti, pameti, njihove Svetosti doe mi da popljujem sve

velike svjetske osvajae, zakrljale Britance, tupave Nijemce, gizdave, samozadovoljne Francuze. Cijela je kugla zemaljska jedno jedino ivo bie, planeta natopljena ljudstvom, ivua planeta koja daje od sebe drhturave i mucave 40 znakove ivota; to nije dom bijele, ni crne, ni ute rase, ni nestale plave rase, nego dom ovjekov a svi su ljudi jednaki pred bogom i ele da im se prui prilika, ako ne danas, ono bar za milijun godina.

Moda e jednog dana opet izniknuti mala crna braa s Filipina i moda e oivjeti pobijeni Indijanci Sjeverne i June Amerike da bi iznova poja-hali livadama na kojima se danas izdiu gradovi rigajui vatru i kuni smrad. ija e biti posljednja rije? ovjekova! Zemlja je njegova, jer on jeste zemlja,

njena vatra, njena voda, njen zrak, njena rudaa i njeno povre, njen duh koji je kozmiki, koji je neunitiv, koji je duh svih planeta, koji se u njemu preobraava, u beskrajnim znamenjima i simbolima, u beskrajnim oblicima i pojavama. Pripazite se vi samo, kozmokokusna telegrafska govna, vi uzvieni

bjesovi, koji ekate da vam poprave vodovod, pripazite se smrdljivi bijeli osvajai koji uprljaste zemlju potkovanim kopitima, oruem, orujem, zaraznim bacilima, pripazite se svi vi koji ivite kao bubreg u loju i brojite svoje kude, jer ovo jo nije kraj. Posljednji e ovjek rei stvoje prije nego bude kraj. Do

posljednje ive molekule treba da dopre pravda i ona e doprijeti! Nitko nee nita ugrabiti i utei, a najmanje kozmokokusna govna Sjeverne Amerike. Kad je dolo vrijeme da odam na dopust nisam pune tri godine bio na dopustu, sve od silne elje da

pridonesem uspjehu kompanije! priutio sam sebi tri, umjesto dvije sedmice i napisao knjigu o dvanaestorici malih ljudi. Istresao sam je kao iz rukava ispisujui svaki dan pet do sedam, a ponekad ak i osam itisua rijei. Mislio sam da ovjek, ako hoe biti pisac, mora dnevno napisati bar pet tisua

rijei. Mislio sam da moram odmah sve izrei u jednoj jedinoj knjizi i onda izdahnuti. Nisam imao pojma o pisanju. Usrao sam se od straha. Ali sam vrsto odluio da Horatija Algera istisnem iz sjever-noamerike svijesti. Mislim da je to bila najgroznija 41 knjiga to je ikad napisana. Bila je to ogromna kupusara a lana od poetka do kraja. Ali je ipak bila moja prva knjiga i ja sam bio zaljubljen u nju. Da sam imao para, kao to ih je imao Gide, tiskao bih je

o vlastitom troku. Da sam imao hrabrosti, kao to ju je Whitman imao, prodavao bih je obijajui kune pragove. Kome sam je god pokazao, svatko mi je rekao da je grozna. Usrdno su me nagovarali da se

okanim pisanja. Nije mi preostajalo drugo nego da shvatim, kao to je Balzak shvatio, da ovjek mora

napisati puno svezaka prije nego se na prvi potpie. Morao sam isto tako shvatiti, kao to sam uskoro shvatio, da se ojek mora svega okaniti i baviti se samo pisanjem, da mora pisati, pisati i opet pisati ak i onda kad ti svaitko iv savjetuje da se toga okani, ak i ako nitko

rena od uha do uha, a na krevetu pokraj njega leala je flauta. Na pogrebu se skupilo tuce ena koje

su lile vrue suze a meu njima je bila i ena podvornika koji ga je zaklao. Mogao bih napisati knjigu o tome mladiu koji je bio najplemenitiji i najsvetiji ovjek koga sam sreo, koji nikada nikome nije uinio nita na ao, niti je kome to oteo, ali koji je poinio kardinalnu greku kad je doao u Ameriku i ondje

pokuao propovijedati mir i ljubav. Spomenut u jo Davea Olinskoga, isto tako pouzdana, marljiva kurira koji je mislio jedino na posao. Imao je samo jednu fatalnu manu odvie je govorio. Kad se prijavio kod mene, ve je bio nekoliko puta obiao zemaljsku kuglu i gotovo da nema posla kojim se

nije pokuao baviti da bi preivio. Govorio je nekih dvadeset jezika i poprilino se ponosio svojom lingvistikom vjetinom. Pripadao je onom soju ljudi ija je propast upravo u njihovu prijegoru i zanosu. elio je svakome pomoi, svakome pokazati put do uspjeha. Traio je vie posla nego smo mu mi

mogli pruiti, jer je bio naprosto lud za radom. Moda sam ga mogao upozoriti, kad sam ga uputio u East Side, da e raditi na vruem terenu, ali se on gradio da zna toliko mnogo i tako je navaljivao da mu ba ondje dodijelim posao (zbog njegove lingvistike umjenosti), da mu nisam nita rekao.

Pomislio sam u sebi: brzo e to i sam dokuiti. Ali, naravno, za tili as je uletio u guvu. Neki mladi idovski razbija iz tog kraja ue jednog dana i zatrai uputnicu za telegram. Dave je bio na alteru. Nije mu se svidjelo kako je momak zatraio uputnicu. Rekao mu je da bi mogao biti utiviji. Zato je

dobio uku. Na to je jo vie dao maha jeziku, pa je dobio tako straan udarac da su mu se zubi sasuli u grlo a eljust pukla na tri mjesta. Svejedno ga ni to nije opame- 45 tilo i nije zaepio usta. Bio je toliko lud da je otiao na policiju i podnio prijavu. Sedam dana kasnije, dok je drijemao na klupi, druina siledija upala je u sobu i prebila ga na mrtvo ime. Glava mu je bila tako unakaena da mu je mozak bio nalik na kajganu. Povrh svega su jo isprevrnuli i ispraznili

blagajnu. Dave je izdahnuo na putu u bolnicu. U arapi su mu nali pet stotina dolara... Spomenut u jo Clausena i njegovu enu Lenu. Kad je doao da trai posao, oboje su zajedno uli u sobu. Lena je imala dojene u naruju, a on je dvoje maliana vodio za ruku. Uputila mi ih je neka dobrotvorna

organizacija. Uposlio sam ga kao nonog kurira, da bi imao stalnu plau. Za nekoliko dana sam od njega dobio pismo u kome me moli da mu oprostim zbog izostanka, budui da se morao javiti svom zatvorskom nadzorniku, koji ga je pustio na uvzet-nu slobodu. Malo kasnije stiglo je i drugo pdsmo u

kome mi saopava da ena vie nee s njim spavati, jer ne eli vie djece, i moli me da ih posjetim i da je nagovorim da opet spava s njim. Otiao sam u njegov stan podrum u talijanskoj etvrti. Bio je nalik na ludnicu. Lina je ponovo bila trudna, negdje u sedmom mjesecu i ve gotovo luda. Spavala je

na krovu jer je u podrumu bilo prevrue i jer nije htjela da je on vie dira. Kad sam joj rekao da je to sad ionako svejedno, samo me je pogledala i nacerila se. Clausen je bio u ratu i moda je malo poblesavio od plina bilo kako bilo, pjena mu je udarala na usta. Rekao je da e je smo-diti ako ne

sie s krova. Optuivao ju je da spava na krovu jedino zaito da bi se provodila s ugljena-rom koji je stanovao na tavanu. Na to se Lena nasmijeila otunim abljim osmijehom. Clausen je izgubio strpljenje i brzo je udario nogom u stranjicu. Ona bjesomuno otperja napolje i povede sa sobom

djeurliju. Dobacio je za njom da se uope vie ne vraa. Tada je izvukao ladicu a iz nje velik kok. Rekao mi je da ga dri ondje za svaki slu- 46 aj, moda mu jednom ustreba. Pokazao mi je jo i nekoliko noeva, kao i neku vrst pendreka koji je bio sam napravio. Onda se rasplakao. Govorio je kako ena pravi budula od njega. Rekao je da mu je dodijalo raditi za nju budui da ona spava s cijelim susjedstvom. Klinci nisu njegovi, jer on vie ne bi

mogao napraviti dijete, sve kad bi i htio. Ve idueg dana, kad je Lena izila u kupovinu, odveo je djecu na krov i s onim pendrekom, koji mi je bio pokazao, smrskao im glave. Zatim je glavake skoio s krova. Kad se Lena vratila kui i vidjela sita se dogodilo pomjerila je pameu. Morali su je strpati u

luaku koulju i odvesti bolnikim kolima... Sjeam se jo i Schuldiga, tipa koji je proveo dvadeset godina u zatvoru zbog zloina koji nije poinio. Gotovo su ga dotukli batinama prije nego to je priznao; onda je slijedila samica, gladovanje, muke, nastranosti, droge. Kad su ga napokon pus tili, nije

vie bio ni nalik na ljudsko bie. Jednom mi je opisao posljednjih trideset dana, pohlepno iekivanje slobode. Nisam mislio da ljudski stvor moe podnijeti takvu patnju. Kad se naao na slobodi, poela ga je progoniti bojazan da bi mu se moglo dogoditi da ga natjeraju na zloin i da ponovo zavri u

zatvoru. Tuio se da ga omi nagovaraju da uini kojeta to ne eli uiniti. Oni su bili agenti koji su mu za petama, koji su plaeni da ga vrate na robiju. Nou, dok je spavao, aputali su mu u uho. Bio je nemoan da im se odupre jer bi ga prvo uvijek hipnotizirali. Ponekad bi mu stavili drogu pod jastuk,

a s njom i revolver ili no. eljeli su da ubije neku nevinu osobu kako bi ovaj put imali vrst dokaz za optubu. Bivalo mu je sve gore i gore. Jedne noi, kad se dobro nahodao sa svenjem telegrama u depu, pristupio je cajkanu i zamolio da ga uhapsi. Nije se mogao sjetiti ni imena, ni adrese, niti

poduzea u kome je radio. Posve je izgubio linost. Neprestano je ponavljao: Ja sam nevin, ja sam nevin. Opet su ga ispitivali

47 i muili. Odjednom je skoio uvis i sumanuto poeo vikati: Priznat u, sve u priznati, i zatim kao iz rukava, poeo istresati jedan zloin za drugim. Potrajalo je to puna tri sata. I onda je iznenada, usred muna iskaza, naglo uutio, naglo se ogledao kao ovjek koji se odjednom pribrao i, brzo i snano,

kao to je to svojstveno samo luaku, iz sve snage zatrao kroz sobu i razbio glavu o kameni zid... Navodim ove dogaaje samo ovako ukratko i na brzinu, onako kako bi mi sjevnuli mozgom; u sjeanju su mi bezbrojna lica, kretnje, prie, ispovijedi, sve zbrkano i isprepleteno kao udesno zamreno

proelje kakva indijskog hrama koji nije sazidan od kamenja nego od krvava ljudskog ivota, kao neko udovino zdanje iz snova, sagraeno samo od stvarnosti a da ipak nije stvarnost, nego tek sud u kome je sva tajna ljudskog bia. U sjeanju se prenosim u onu kliniku kamo sam bio, onako neuk i

dobroduan, odveo neke mlae osobe u nadi da e ih ondje izlijeiti. Ne pada mi na pamet rijeitija slika koja bi mogla doarati tamonju atmosferu nego to je platno Hieronymusa Bo-scha na kojemu je arobnjak, poput zubara koji upa ivac, prikazan kao ljekarnik koji lijei ludost. Sva traljavost i sve

arlatanstvo naih strunih mediciara dobilo je svoju pravu apoteozu u liku ljigava sadista koji je upravljao klinikom uz potpuni blagoslov i suglasnost zakona. Bio je to pljunuti Galigari, samo to nije imao sramotnu kapu na glavi. Gradei se kao da se razumije u skriveni rad lijezda, obdaren vlau

kao u srednjevjekovna vladara, neosjetljiv na bolove koje je drugima nanosio, ne znajui nita drugo osim medicine, on bi se latio posla na ljudskom organizmu kao to bi limar popravljao podzemnu kanalizaciju. Osim sto je ubacivao razliite otrove u pacijentov organizam, on bi se esto posluio

koljenima i pesnicama, ako bi se ukazala potreba. Sve je opravdavalo njegovu 48 reakciju. Ako je rtva bila letargina, on bi se izdirao na nju, ukao je, tipao za ruku, udarao

akom ili nogom. Ako je, meutim, rtva bila puna energije, upotrijebio bi istu metodu, samo to bi udvostruio estinu. Za pacijentove osjeaje nije se mnogo brinuo; ma kakvu da je reakciju uspijevao iznuditi, ona se uvijek sastojala u demonstriranju ili manifestiranju zakona koji upravljaju radom

lijezda s unutranjim luenjem. Cilj njegova lijeenja bio je da bolesnika osposobi za drutveni ivot. Ali, ma koliko da je brzo radio, ma koliko da je imao uspjeha ili neuspjeha, drutvo je neprestano izbacivalo sve vie i vie krljavaca. Neki od njih su bili toliko neprilagoeni ivotu da bi, kad bi ih on

snano oamario po licu ne bi li ih natjerao na onu biblijsku reakciju, uzvratili apenkatom ili udarcem noge u jaja. Istini za volju, veina njegovih klijenata su i bili ono to je on i tvrdio da jesu potencijalni kriminalci. Cijeli je kontinent klizio nizbrdo a klizi jo i danas i nije samo trebalo dovesti u red

lijezde, nego i kugline leaje, armaturu, kostur, veliki mozak, mali mozak, kuk, grkljan, guterau, jetra, debelo crijevo, tanko crijevo, srce, bubrege, testise, maternicu, Fallopijeve cijevi, dijeli taj prokleti mehanizam. Cijela je zemlja bezakonita, okrutna, zapaljiva, bjesomuna. To je u njenu zraku, u

podneblju, u pretjerano velianstvenu krajobrazu, u okamenjenim umama koje lee u horizontalnim slojevima, u divljim rijekama koje deru stjenovite kanjone, u abnormalno velikim udaljenostima, u udesno suhim pustinjama, preobilnim ljetinama, udovinu vou, u mjeavini donikihotsike krvi,

galimatijasu kultova, sekti, vjerovanja, u nespojivim zakonima i jezicima, u proturjenim temperamentima, principima, potrebama, zahtjevima. Cio je kontinent pun zakopana nasilja, kostiju pretpotopnih udovita i nestalih ljudsikih rasa, tajni koje su obavijene zlom kobi. Atmosfera je

ponekad tako naelektrizirana da se dua izdvoji 4 Jareva obratnica 49 iz tijela i juri u nastupu anioka. Kao i kia, sve se izlijeva iz kabla ili uope ne kapa. Cijela je

kontinent golemi vulkan iji krater katkad zakloni pokretna panorama koja je gdjekad san, gdjekad strah, gdjekad oaj. Od Aljasike do Yucatana je svagdje isto. Priroda vlada, priroda pobjeuje. Posvuda se osjea isti iskonski nagon za ubijanjem, unitavanjem, pljakom. Izvana toi ise orekslo da

je to divan, ispravan narod, zdrav, optimistian, hrabar. Iznutra je pun crva. Potrebna je samo siuna iskrica pa da prasne i odleti u zrak. Cesto bi se dogodilo, ba kao u Rusiji, da se neki ovjek iznenada uzjoguni. Naprosto bi se probudio u

tom stanju, kao da se na njega oborio monsun. U devet desetina takvih sluajeva rije je a dobru momku, momku koga su svi voljeli. AM kad bi podivljao, nita ga nije moglo obuzdati. Bio bi nalik na konja koga spopadne vrtoglavica i koga treba, jer nita drugo ne preostaje, odmah ustrijeliti na mjestu.

Tako to uvijek biva s mirnim i tihim ljudima. Jednog dana ih spopadne amok. U Americi ih stalno dri amok. Njima je potrebna oduka za viak energije, za krvoednost. Evropa redovno iskrvari u ratu. Amerika je mirotvorna i kanibalistika. Izvana je nalik na sae u kome svi trutovi, u radnom zanosu,

puu jedan preko drugoga; iznutra je to klaonica u kojoj svatko ubija blinjega svoga i sie mu sr iz kostiju. Na prvi pogled ona je nalik na smioni i muki svijet; a u stvari je to javna kua kojom upravljaju ene i u kojoj su domoroca svodnici, a prokleti stranci trguju njihovim mesom. Nitko tu ne poznaje

osjeaj ovjeka koji moe zadovoljno sjediti na guzici. To se dogaa jedino u filmovima u kojima je sve patvoreno, pa ak i vatra paklena. Cio kontinent tvrdo spava i u snu ga mui strana mora.

Ne znam da li bi itko mogao mirnije spavati usred te strane more, nego to sam ja spavao. Kad je

izbio rat, samo mi je izdaleka odjeknuo u uima. 50 Kao i ostali moji sunarodnjaci, bio sam mirotvorac i ljudoder. Milijuni koji su zaglavili u pokoljima

prohujali su kao magla, ba kao to su izginuli As-teci, Inke, crvenokoci i bizoni. Ljudi su se pretvarali ikanda su silno potreseni, ali zapravo nisu bili. Samo su se u snu grevito bacakali. Nitko nije izgubio tek, nitko nije ustao da pozvoni na uzbunu. Prvi put kad sam shvatio da se negdje vodi rat, ve je bilo

prolo est mjeseci od primirja. Bilo je to u tramvaju poprene gradske pruge, negdje u 14-oj ulici. Jedan od naih ratnih junaka, neki momak iz Teksasa, s nizom odlikovanja na prsima, sluajno je primijetio nekog oficira koji je iao plonikom. Raspalio se im je ugledao oficira. Inae je on bio

narednik i zacijelo je imao dosta razloga da bude ojaen. Bilo kako mu drago, raspalio se im je ugledao oficira, i to toliko da je skoio sa sjedita i sasuo drvlje i kamenje na vladu, na vojsku, na civile, na putnike u tramvaju, na sve i svakoga. Kad bi jo jednom izbio rat, rekao je, dvade-

seteropregom mazgi ga ne bi mogli u nj uvui. Rekao je da e pustiti da pobiju svakog ivog gada na zemlji, prije nego to e se sam opet umijeati; rekao je da mu se ivo jebe za odlikovanja kojima su ga nagradili i, kako bi tu tvrdnju i potkrijepio, otkinuo je sve ordene i pobacao kroz prozor; rekao je da

e, nae li se ikad ponovo u rovu s nekim oficirom, odmah pucati u njega, s lea, kao u ugava psa, makar to bio glavom sam general Pershing ili bilo koji general. Istresao je jo kojeta, sve u samim paprenim izrazima koje je pokupio u ratu, i nitko nije otvorio gubicu da ga uutika. A, kad je zavrio, ja

sam prvi shvatio da je zaista bio negdje nekakav rat, da je ovjek koga sam malo prije sluao bio u tom ratu i da ga je taj rat, usprkos njegovu razmetanju, pretvorio u kukavicu, tako da bi, bude li ikada opet ubijao, ubijao posve trezveno i hladnokrvno i nitko ne bi imao tri iste da ga poalje na elektrinu

stolicu, jer e biti lojalan prema 51 svojim sunarodmjacima, to e rei da e zanijekati priroene i svete instinkte, i sve e biti poteno i

isto, jer jedan zloin pere drugi, u ime boga, zemlje i ovjeanstva, mir neka je s vama. A drugi put sam osjetio rat kad je bivem naredniku Gris-woldu, naem {nonom kuriru, pao mrak na oi pa je na jedinoj eljeznikoj stanici razlupao nau poslovnicu. Poslali su ga k meni da rnu dadnem nogu, ali

nisam imao srca da ga otpustim. Tako je temeljito orazbijao onaj ured, da bih ga najradije izgrlio i izljubio; uzdao sam se samo u dragoga boga da e se jo popeti i na dvadeset i peti kat ili gdje su ve ono direktor i njegov zamjenik imali svoje sobe i da e posmicati oijelo to jebeno drutvo. Ali u

ime discipline i pravila te posrane igre, morao sam ga nekako kazniti, da ne bih ja bio kanjen, pa sam odluio, ne znajui to bih manje mogao uiniti, da mu, umjesto plae po uinku, odredim stalnu plau. To ga je prilino kosnulo, jer nikako nije mogao tano pogoditi na ijoj sam ja strani, za njega ili protiv

njega, pa mi je na kraju bre-bolje uputio pismo u kome najavljuje da e me za dan d^va posjetiti i upozorava me da se priuvam jer e mi se krvniki osvetiti. Napisao je da e svratiti kad istekne radno vrijeme i da bi bilo dobro, ako me je strah, da se okruim s nekoliko miiavih ljudi koji e me braniti.

Znao sam da on to misli posve ozbiljno, pa sam se bome vraki tresao dok sam odlagao pismo na sto. Saekao sam ga sam u sobi, jer mi se ipak inilo da bi bilo odvie kukaviki zatraiti neku zatitu. Bio je to udan doivljaj. Vjerojatno je zakljuio, im me je pogledao, da sam ja ako ve i jesam kurvin

sin i laljivi, posrani licemjer, kako me je okrstio u pismu da sam ja takav samo zato to je i on takav, to jest ni za mrvu bolji od mene. Vjerojatno je odmah shvatio da smo zajedno nasukani i da nam se ta jebena voda ve opasno popela do grla. Primijetio sam da su ga spo-pale takve misli dok mi se

primicao, izvana jo jed- 52 nako bijesan, zapijenjendh usta, ali iznutra ve srvan, posve mekan i paperja st. to se mene tie,

posve sam se prestao bojati im je uao. Ba zbog toga to sam sjedio onako miran i sam i to sam bio slabiji od njega, nesposobniji da se branim, imao sam ga u ahu. Inae ja zapravo i nisam kanio da ga drim u ahu. Ali tako je ispalo i ja sam priliku, naravno, iskoristio. im je sjeo, postao je mekan

kao kruh. Vie nije bio mukarac, nego odraslo dijete. Zacijelo ima nekoliko milijuna takvih kao to je on: sve sama velika djeca s mitraljezima, koja bi mogla pokositi cijeli bataljon i ne trepnuvi okom; ali kad bi se vratili u rovove, bez oruja i bez oita, vidljiva neprijatelja, pretvarali bi se u bezazlene

mrave. Sve se vrtilo oko pitanja hrane. Hrana i primanja bili su ciljevi za koje se isplatilo boriti, ali nije bilo naina, nije bilo oita i vidljiva naina da se ovjek bori. Podsjealo je to na snanu i dobro oboruanu vojsku koja bi mogla pregaziti svakoga tko joj dopadne aka, ali kojoj je zapovjeeno da se

povlai, da se iz dana u dan povlai, povlai i povlai, jer to nalae strategija, iako se tako gubi tlo, puke, municija, iako se gubi hrana, san, hrabrost, iako se, napokon, gube i ivoti. Gdje god su se ljudi borili za hranu i za svoja primanja, svugdje su se morali povlaiti, kroz maglu, kroz no, i to ni zbog

kojeg razloga, nego samo zato to tako nalae strategija. To je ovoga ovjeka napokon dotu-klo. Nije se bilo teko boriti, ali boriti se za hranu i za primanja, bilo je isto to i boriti se protiv vojske duhova.

Nita ti drugo nije preostajalo, nego da se povlai, a dok se povlai da gleda kako ti kose brau,

jednog po jednog, utke, tajanstveno, u magli, u mraku, i ti im ne moe nimalo pomoi. Bio je toliko vraki zbunjen, toliko unezvjeren, toliko beznadno srvan i dotuen, da je poloio glavu na ruke i rasplakao se preda mnom na stolu. I dok je on tako jecao, iznenada je zazvonio telefon i javila se

kancelarija direktorova zamjenika nikad di- 53 rektorov zamjenik lino, nego uvijdk njegova kancelarija i zatraila da onoga Griswolda odmah

otpustim, nato sam odgovorio u redu i odloio slualicu. Nisam to ni spomenuo Griswoldu nego sam iziao s raj im i veerao s njim i s njegovom enom i djecom. I /kad smo se rastali zaifcljuio sam da e netko, budem li morao otpustiti toga momka, morati za to da plati; i da bih, osim toga, volio

doznati tko je i zato izdao takvo nareenje. I tako, idueg jutra, bijesan i mric, uispnem se ja do kancelarije direktorova zamjenika, zatraim sastanak s njim i odmah ga upitam da li je on izdao taj nalog i zato? I prije negoli je on ita uspio porei, ja sam mu onako s neba pa u rebra ispriao

kojeta 0 ratu, tako da mu se to nije svidjelo i da nije lako progutao: A ako vam se to ne svia, gospodine Wille Twilldilligenu, evo vam i maje mjesto, i moje 1 njegovo mjesto, pa si ih nabijte u dupe tako sam mu istresao u lice i iziao. Vratio sam se u klaonicu i latio se svog posla kao i obino. Oekivao sam, naravno, da e me jo u toku dana napraiti iz poduzea. Ali nita od toga. Naprotiv, na moje veliko iznenaenje, telefonirao mi je upravnik i rekao

da se smirim, da se samo malko saberam, jeste, samo se vi smirite, nemojte biti nepromiljeni, mi emo se ve pobrinuti za ono, i tako dalje. Rekao bih da se jo i sad brinu, jer je Griswold nastavio raditi kao da se nita nije dogodilo tavie, ak su ga pramakli u inovnika, to je opet bila

svojevrsna podvala jer je kao inovnik zaraivao manje nego kurir, ali je novi poloaj laslkao njegovu ponosu i ak mu, nema sumnje, malo ublaio u. Ali takva je sudbina frajera kad je samo uspavani junak. Ili je mora toliko snana da te piene iz sna, ili se nastavi i dalje povlaiti, pa zavri bilo na

klupi za rezerve, bilo u naslonjau direktorova zamjenika. Sve je to zapravo posrana i jebena kaa, lakrdija i fijasko od poetka do kraja. Kad saim se prenuo, bome sam digao sidro. Iziao sam na ista 54 vrata kroz koja sam bio uao a da ak nisam ni rekao da oprostite, gospodo! Dogaajii izbiju trenutano, ali prije toga treba da proe dugaak proces. Kad se neto dogodi, do-ivi jedino sam prasak i, trenutak prije, iskru. Ali zato se sve dogaa u skladu sa zatkonom i uz

potpuni pristanak i suradnju cijelog svemira. Prije nego se raisprsne, bombu treba poteno priremiti, napuniti kako treba. Poto sam onim gadovima gore doveo cijeli posao u red, trebalo me je zbaciti s mog Olimpa, iutnufci kao nogometnu loptu, gaziti, iscijediti, poniziti, okovati, ulisiiti, ukopiti i

pretvoriti u mekuca. Nikada u ivotu nisam bio bez prijatelja, ali ba u tom razdoblju nicali su oiko mene kao gljive poslije kie. Nikada, ni u jednom trenutku, nisam bio posve sam. Kad bih se nou vraao kui u nadi da u se malo odmoriti, zatekao bih kod kue posjetioca. Nekad bi se u mom stanu

skupilo cijelo drutvo i ini mi se da im je bilo svejedno jesam li ja kod kue ili nisam. Svalka druina mojih prijatelja, prezirala je drugu druinu. Stanley je, na primjer, prezirao cijelo drutvo. Ulric takoer nije bio sklon drugima. Ba se bio vratio iz Evrope, poto je ondje proveo nekoliko godina. Nismo se

gotovo uope viali, sve od djetinjstva, i onda smo se jednog dana sluajno sreli na ulici. Bio je to znaajan dan u mom ivotu jer mi je otvorio novi svijet, svijet o kome sam uvijek sanjao, ali za koji nisam nikad vjerovao da u ga upoznati. Jasno se sjeam da smo stajali na uglu este avenije i 494e

ulice i da je bio jo sumrak. Sjeam se toga tako dobro, jer mi se inila strano neumjesno sluati ovjeka kako ti pria o Etni, Vezuvu, Capniju, Pompejima, Maroku i Parizu, dok stoji na uglu este avenije i 494e ulice na Manhattanu. Sjeam se kako se ogledavao dok je govorio, kao ovjek kojemu

nije posve jasno u to se uvalio, ali koji nekako nejasno nasluuje da je pogrijeio to se vratio. Oi kao da su mu neprestano govorile: nema ovo smisla, nema ovo nikakva 55 ipak doslovno izrekao, nego je samo iguran sam da bi ti se ondje svidjelo! i je ono pravo mjesto za tebe! e crastaii, ostao sam oamuen. "Poe->pet to prije sluam. Htio sam cijelu iznova, do u najmanju sitnicu. Sve ao o Evropi nije se moglo usporediti ioom koju sam uo iz prijateljevih se jo

udesnijom zbog toga to smo iikli iz iste sredine. Njemu je uspio taj o je imao bogate prijatelje a i 0 tediti novac. Ja nisam nikada potko je bogat, tko putuje po svijetu, 1 u banci. Svi su moji prijatelji bili ivjeli su od dana do dana i nikada na budunost. Istina, O'Mara je

ne- ao i obiao je gotovo cijeli svijet a, ili ak kao vojnik, to je jo gore i kao sirotinja. Moj prijatelj Ulric jer koga znam i za koga bih mogao ski naputovao. A uz to je znao kako svojim doivljajima. sluajnog susreta na ulici, redovno ili punih nekoliko mjeseci. Svraao iveer, iza veere, i mi bismo etali arku. Kako sam gutao njegove rijei!

i je svaka, pa i najmanja sitnica o svijetu, ak i danas, kad je ve odon-o godina, ak i danas kad Pariz

poz-j dep, jo mi je uvijek pred oima ariza, jednako iva i jednako stvarna. oslije kie jurim taksijem kroz grad, id oima slike Pariza, onakvog Pariza on bio opisao; to je letimini pogled ;k onako, u prolazu, pa kratki pog-artre i Sacre-Coeur, kroz Ulicu Laf-ijem svjetlu sumraka.

Obini d e-o k 1 y n a! Taj bi izraz on ponekad upotrijebio, kad bi se zastidio zbog toga to se ne moe tanije izraziti. A i ja sam isto tako bio obini deko iz Brooklyna, to e rei najbjedniji i najjadniji meu ljudima. Ali dok ovako lutam i potucam se

po svijetu, rijetko kad doivim da susretnem ovjeka koji umije tako ugodno i vjerno opisati sve ono to je vidio i osjetio. Onim noima u Parku Prospect, koje sam proveo sa starim drugom Ulricom, imaim zahvaliti, vie nego bilo emu drugome, to se sad nalazim ovdje. Mnoga mjesta, od onih koja omi je

opisao, treba istom da vidim; neka moda nikad i neu vidjeti. Ali ona e, topla i stvarna, ivjeti u meni, onakva kakva ih je on, za naih etnji po parku, duboko u meni usadio. S tom njegovom pripovijeou o drugome svijetu isprepletali su se sr i oblik Lavvrenceovog knjievnog

djela. Vrlo esto, kad bi se park ve posve ispraznio, mi bismo ostali sjediti na klupi raspravljajui o prirodi Lawrenceovih ideja. Kad se danas prisjeam tih rasprava, postaje mi jasno kako sam onda bio zbunjen i kako sam jadno shvaao pravo znaenje Lawrenceovih rijei. Da sam ih tano razumio,

zacijelo bi moj ivotni put bio sasvim drugaiji. Veina nas provede vei dio ivota ispod povrine. to se tie mene osobno, siguran sam da se nisam izdigao iznad povrine sve dok misaon napustio Ameriku. Moda Amerika tome nije nita kriva, ali je injenica da nisam estito i jasno progledao sve

dok nisam otkrio Pariz. I to moda samo zbog toga to sam se odrekao Amerike, to sam se odrekao svoje prolosti. Prijatelj Kranski esto mi se rugao zbog moje euforije. Kad god bih bio izrazito veseo, on bi me

podrugljivo upozorio da u sutra biti oajan. To je bila istina. Neprestano sam upadao iz krajnosti u krajnost. Duga razdoblja mrzovolje i melankolije smjenjivala su se s provalama veselja, bunovna zanosa. Nikada na razini samoga sebe. udno je to rei, ali ja zaista nisam nikada bio ja. Ili sam bio 57 smisla. Nije to ipak doslovno izrekao, nego je samo ponavljao: Siguran sam da bi ti se ondje svidjelo! Siguran sam da je ono pravo mjesto za tebe! Kad smo se rastali, ostao sam oamuen.-Poelio sam da ga opet to prije sluam. Htio sam cijelu priu sasluati iznova, do u najmanju sitnicu. Sve ono to sam itao o Evropi nije se moglo usporediti s blistavom priom koju sam uo iz prijateljevih usta. inila mi se jo udesnijom zbog toga to smo

obadvojica ponikli iz iste sredine. Njemu je uspio taj podvig zato to je imao bogate prijatelje a i zato to je znao tediti novac. Ja nisam nikada poznavao nekoga tko je bogat, tko putuje po svijetu, tko ima novaca u banci. Svi su moji prijatelji bili nalik na mene, ivjeli su od dana do dana i nikada nisu

pomiljali na budunost. Istina, O'Mara je neto malo putovao i obiao je gotovo cijeli svijet ali kao sirotinja, ili ak kao vojnik, to je jo gore nego da putuje kao sirotinja. Moj prijatelj Ulric je bk> prvi frajer koga znam i za koga bih mogao rei da se istinski naputovao. A uz to je znao kako treba priati

o svojim doivljajima. Poslije tog sluajnog susreta na ulici, redovno smo se sastajali punih nekoliko mjeseci. Svraao bi po mene naveer, iza veere, i mi bismo etali po oblinjem parku. Kako sam gutao njegove rijei! Opinjavala me je svaka, pa i najmanja sitnica o onom drugom svijetu. Cak i danas, kad je ve odonda prolo toliko godina, ak i danas kad Pariz poznajem kao svoj dep, jo mi je uvijek pred oima njegova slika Pariza, jednako iva i jednako stvarna. Ponekad kad poslije kie jurim taksijem kroz grad, prominu mi pred oima slike Pariza, onakvog Pariza kako mi ga je on bio opisao; to je letimini pogled na Tuiileries, tek onako, u prolazu, pa kratki pogled na Montmartre i Sacre-Coeur, kroz Ulicu Laf-fite, u posljednjem svjetlu sumraka. Obini deko

iz Brooklyn a! Taj bi izraz on ponekad 56 I upotrijebio, kad bi se zastidio zbog toga to se ne moe tanije izraziti. A i ja sam isto tako bio obini deko iz Brooklyna, to e rei najbjedniji i najjadniji meu ljudima. Ali dok ovako lutam i potucam se po svijetu, rijetko kad doivim da susretnem ovjeka koji umije tako ugodno i vjerno opisati sve ono to

je vidio i osjetio. Onim noima u Parku Prospect, koje sam proveo sa starim drugom Ulricoin, imam zahvaliti, vie nago bilo emu drugome, to se sad nalazim ovdje. Mnoga mjesta, od onih koja mi je opisao, treba istom da vidim; neka moda nikad i neu vidjeti. Ali ona e, topla i stvarna, ivjeti u meni,

onakva kakva ih je on, za naih etnji po parku, duboko u meni usadio. S tom njegovom pripovijeu o drugome svijetu isprepletali su se sr i oblik Lawrenceovog knjievnog djela. Vrlo esto, kad bi se park ve posve ispraznio, mi bismo ostali sjediti na klupi raspravljajui o

prirodi Lawrenceovih ideja. Kad se danas prisjeam tih rasprava, postaje mi jasno kako sam onda bio zbunjen i kako sam jadno shvaao pravo znaenje Lawrenceovih rijei. Da sam ih tano razumio,

zacijelo bi moj ivotni put bio sasvim drugaiji. Veina nas provede vei dio ivota ispod povrine, to

se tie mene osobno, siguran sam da se nisam izdigao iznad povrine sve dok misam napustio Ameriku. Moda Amerika tome nije nita kriva, ali je injenica da nisam estito i jasno progledao sve dok nisam otkrio Pariz. I to moda samo zbog toga to sam se odrekao Amerike, to sam se odrekao

svoje prolosti. Prijatelj Kranski esto mi se rugao zbog moje euforije. Kad god bih bio izrazito veseo, on bi me podrugljivo upozorio da u sutra biti oajan. To je bila istina. Neprestano sam upadao iz krajnosti u

krajnost. Duga razdoblja mrzovolje i melanlkolije smjenjivala su se s provalama veselja, bunovna zanosa. Nikada na razini samoga sebe. udno je to rei, ali ja zaista nisam nikada bio ja. Ili sam bio 57 bezimen ili osoba po imenu Henry Miller dignuta na n-tu potenciju. Kad bih bio u ovako povienu raspoloenju, mogao bih Hymieju, dok smo se vozili u trolejbusu, kao iz rukava istresti cijelu knjigu. I to ba Hymieju koji nikada ne bi pomislio da sam ja bilo to drugo nego dobar ef kadrovske slube. I

sad se sjeam kako je izbeio jedne veeri oi u mene kad sam bio u jednom od tih svojih euforikih stanja. Ukrcali smo se u trolejbus na Brook-lynskom mostu da bismo se uputili u neki stan na Greenpointu gdje su nas ekale dvije drolje. Hymie mi je, kao i obino, poeo priati o jajnicima svoje

ene. Prvo i prvo, on nije tano znao ta su to jajnici, pa sam mu ja morao glasno i jasno objasniti. I u asu kad sam mu ve bio napola objasnio, uinilo mi se tako istinski tragino i smijeno to Hymie ne zna ta su to jajnici, da sam se doslovno opio, opio kao da sam iskapio litru viskija. Iz tog pojma

bolesnih jajnika iznikla je, u jednom jedinom hipu, neka vrst tropske biljke koja je nastala iz najrazli-itije zbirke kojekakvih sastojaka, meu kojima su se vrsto i uporno ukorijenili Dante i Shakespeare. U istom trenutku sam se prisjetio vlastita slijeda misli koji je zapoeo negdje nasred Brooklynskog

mosta i koji je prekinula rije jajnici. Svatio sam da je sve ono to je Hymie bio izrekao prije rijei jajnici, prolo kroz mene kao pijesak kroz sito. Ono o emu sam zapoeo misliti nasred Brooklynskog mosta, bilo je ono isto o emu sam u prolosti, u toliko navrata, zapoinjao misliti,

najee kad bih iao u oevu trgovinu, kao to sam onamo iao, poput ovjeka u bunilu, gotovo iz dana u dan. Ono o emu sam poeo misliti, bio je, jednom rijeju, brevijar, brevijar dosade i jednolinosti moga ivota koji je proticao usred tuih bjesomurih djelatnosti. Godine i godine nisam

pomiljao na taj brevijar, koji sam ispisivao svakog dana na putu od Ulice Delancey do Murray Hilla. I tako sam prelazio most, sunce je zalazilo, neboderi su se blistali kao fosfo- 58 rescentne leine, uspomene iz plolosti me zaokupljale ... sjeam se kako sam prelazio most u oba smjera, kako sam iao na posao, to e rei u smrt, vraao se kui, to e rei u mrtvanicu, sjeajui se Fausta i gledajui u groblje ispod sebe, pijuckajui u groblje iz nadzemne eljeznice, a na platformi

uvije ista budala od konduktera dok druge budale itaju novine, novi se neboderi diu, novi grobovi u kojima emo raditi i umirati, dok brodovi prolaze ispod vlaka, linija Fall River, linija Albany Day, zato idem na posao, to u raditi veeras, pokraj mene topla pika i ja joj mogu zabiti prste do lanaka

meu prepone, pobjei i postati kauboj, okuati sreu na Aljaski, u rudnicima zlata, umakni odavde i lati se drugog posla, nemoj jo umrijeti, priekaj jo koji dan, dok ti se srea ne nasmijei, rijeka je tu, da zavrimo s tim, sve dublje i dublje, kao vadiep, glavake, do ramena u blatu, slobodnih nagu, riba

e ve zagristi, od sutra novi ivot, gdje, bilo gdje, zato iznova zapoinjati, posvuda jedno te isto, smrt, u smrti je spas, aH nemoj jo umrijeti, priekaj jo koji dan, dok ti se srea ne nasmijei, dok ne sretne novo lice, novog prijatelja, jo e biti milijun prilika, jo si vrlo mlad, sjetan si, nemoj jo

umrijeti, priekaj jo koji dan, dok ti se srea ne nasmijei, samo jebi, i tako dalje, preko mosta u staklenik, svi odreda slijepljeni, crvi, mravi, puu iz suhog drveta i misli im puu zajedno s njima... Moda me je svaki put, dok sam se nalazio ondje visoko, izmeu dvije obale, lebdei iznad prometa,

iznad ivota i smrti, okruen visokim grobovima, grobovima to su plaontjeli o sunevu zalasku, lebdei iznad rijeke to je nehajno tekla, tekla kao i samo vrijeme, moda me je svaki put dok sam onuda prolazio neto snano vuklo, tjeralo me da se upustim, da se objavim; kad god sam se vozio

tim visokim putom bio sam istinski sam i kad god bi se to dogodilo, moj brevijar, moja knjiga bi se poela sama ispisivati, izvikujui ono to ja nikad nisam izustio, 59 navodei misli koje ja nikad nisam spomenuo, razgovore koje nikad nisam vodio, nade, snove i razoarenja koje nikad nisam priznao. Ako sam to zaista bio pravi ja, to je onda udesno i divno i, tavie, ini mi se da se uope nije mijenjalo, nego se obnavljalo kad god bi zapelo, nastavljajui i

dalje u istom duhu, u duhu koji sam otkrio jo kao dijete kad sam prvi put sam iziao na ulicu i ugledao u prljavu ledu smrznuta kanala crknutu maku, suoivi se prvi put sa smru i spoznavi je. Od tog trenutka sam znao ta znai osamljenost: svaki je predmet, svako ivo ili mrtvo bie ivjelo svojim

nezavisnim ivotom. I moje su misli ivjele nezavisnim ivotom. Iznenada, zagledavi se u Hymieja i zamislivi se nad tom udnom rijeju jajnici, to mi se uinila neo-binijom od bilo koje druge rijei u

mom rjeniku, obuzeo me osjeaj one ledene osamljenosti a Hymie, koji je sjedio kraj mene, postao je

abac, obini abac i nita vie. Glavake sam skakao s mosta u pra-iskonsti kal i, s nogama iznad povrine, ekao da riba zagrize; tako se Sotona sunovratio s nebesa, glavake, kroz tvrdo jezgro zemlje, probijajui se do samog zemljinog sredita, do najmranijeg, naj-crnijeg, najvrueg paklenog

kruga. Kroio sam kroz pustinju Mojave i ovjek kraj mene je ekao da no omrkne da bi me napao i ubio. I opet sam hodao kroz Zemlju snova, a iznad mene je jedan ovjek hodao po ici, a iznad ajega je drugi ovjek sjedio u avionu i na nebu ispisivao slova od dima. ena, to mi se objesila o ruku,

trudna je i, za est-sedam godina, ono bie koje nosi u utrobi znat e ve itati ona slova na nebu i on, ona ili ono e znati da je to ime cigarete i malo kasnije e puiti te cigarete, moda i po kutiju dnevno. U utrobi izrastu nokti na svakom prstu, na rukama i na nogama; moe se tu odmah i zaustaviti, na

nonom prstiu, na najsi-unijem prstiu koji je mogue zamisliti, i moe nad njim razbijati sebi glavu pokuavajui da ga shvati. U ovome knjigovodstvu s jedne su strane 60 unesene sve knjige koje je ovjek napisao i u kojima je sabran pravi galimatijas mudrosti i besmislica, istine i lai, teko da ovjek, koji bi doivio i Metuzalemove godine, ne bi uspio rijeiti cijelu tu zbrku; s druge su strane u knjigovodstvu uneseni pojmovi kao to su nokti s nonih prstia, kosa, zubi, krv,

jajnici, ako ba hoete, bezbrojni pojmovi ispisana drugom vrstom crnila, drugaijim rukopisom, nerazumljivim neilkim rukopisom. ap-eve oi, nalik na dva dugmeta zabodena u hladno salo, piljila su pravo u mene; bile su uronjene u hladan znoj praiskonsika kala. Svako dugme za ovratnik bilo je

jajnik koji se odlijepio, slika iz rijenika koja nije, na alost plod stvaralaka napora; svaki dugmetasti jajnik mutna sjaja na hladnom utom salu one jabuice irio je iz sebe skrovitu jezu, stvarao paklensko klizalite na kojem su ljudi glavake stajali u ledu, s nogama u zraku, i ekali da riba

zagrize. Ovuda je Dante etao posve sam, optereen svojom vizijom i, kroz besrajne krugove, polako se uspinjao prema nebu gdje e za svoje djelo biti okrunjen. Ovdje je Shakespeare vedra ela utonuo u zanosne i beskrajne sanje da bi izronio s raskonim knjigama kvart-formata i alegorijama. Mutni led

nerazumijevanja oistile su bure smijeha. Iz sredita apeva oka izbijale su bijele zrake iste vedrine koje nije mogue obiljeiti ili svrstati, izbro-jati ili definirati, zrake koje su se slijepo smjenjivale u kalejdoskopskom vrtlogu. abac Hymie bdo je jaj-nika knedlica to je dola na svijet na vioj,

nadzemnoj pruzi izmeu dvije obale: za njega su gradili nebodere, krili praume tamanili Indijance, trijebili bizone; za nj su dva susjedna grada spojena Brooklynskim mostom, kesoni sputeni u vodu, gradovi spojeni kablovima; za njega su ljudi glavake lebdjeli u svemiru ispisujui rijei od dima i vatre;

za njega su izmiljeni anestetici, ginekoloka klijeta, debele Berte koje mogu unititi objekte to se i ne vide prostim okom; za njega je razbijena mole- 61 kula i otkriveno da je atom nematerijalan; za njega su svake noi motrili zvijezde teleskopima i nove svijetove fotografirali u trenutku njihova nastajanja; za njega su zbrisane granice vremena i prostora i za ajega su najvii sveenici otuena svamira protumaili sva kretanja, od ptijeg leta do kruenja

planeta. I onda, bilo usred mosta, usred etnje, usred knjige, razgovora ili snoaja, obasjala bi me spoznaja da nikad nisam radio ono to sam htio i, iz te spoznaje da ne radim ono to hou, izniklo je neto ivo, neto to nije bilo nita drugo nego demonska biljka, neka vrst razgranata koralja koji je

osvajao sre, ukljuivi ak i ivot, dok ivot nije postao neto to se osporava ali i neprestano namee, istovremeno stvarajui i ubijajui ivot. Vidio sam kako to neto traje i poslije smrti, kao to dlake jo rastu na mrtvacu a ljudi ve spominju smrt iako dlake jo dokazuju ivot i, napokon, nema uope

smrti, nego jedino postoji ivot dlaka i noktiju, i tijelo moe propasti, duh ugasnuti, a u smrti jo uvijek neto ostaje ivo, osvaja prostor, pokree vrijeme, tjera na beskrajno kretanje. I to se ostvaruje u ljubavi, u tuzi ili tako da se rodi opav; uzrok nije nita, rezultat je sve. U poetku bijae rije.. .Bilo to

to mu drago, rije, bolest \U stvaranje, ipak je pomahnitalo; i mahnitat e tako i dalje, pretiui vrijeme i prostor, preivljujui anele, zbacujui boga, oslobaajui svemir. U svakoj su rijei bile sadrane sve rijei za onoga koji se oslobodio s pomou ljubavi, tuge ili tko zna ega. U svakoj je rijei struja

tekla unazad, prema izvoru koji je nestao i koji nikada vie neemo pronai, zato to ne postoji ni poetak ni svretak, nego samo ono to je izraeno tim poetkom ili svretkom. I tako su tim jajnikim trolejbusom putovali ovjek i abac, stvoreni od iste tvari, ni bolji ni manji od Dantea, ali beskrajno

razliiti; jedan nije ta-no znao znaenje bilo emu, drugi je odvie tano znao znaenje svemu, pa su, prema tome, obadvojica 62 bili zbunjeni tim poecima i svreckna, da bi se napokon iskrcali negdje u Ulici Java ili India, na Green-paintu, gdje e ih u takozvanu ivotnu koloteinu vratiti dvije kurve od pilovine kojima se gre jajnici kao poznatom razredu pueva iz zoologije. Ono to me danas najvie iznenauje i upravo nevjerojatno dokazuje moju ondanju sposobaost ili nesposobnost, jeste injenica da me nije ba osobito zanimalo to ljudi govore ili piu. Opsjedao me

jedino objekt, zasebna, izdvojena, beznaajna stvar. Mogao je to biti dio ljudskog tijela ili stubite u

kakvoj varijetetskcj predstavi; mogao je to biti dimnjak ili dugme koje bih naao na ulici. Bilo to to mu drago, uvijek mi je prualo priliku da se otvorim, da se predam, da se na nj potpiem. Na ivot oko sebe i na ljude koji su sainjavali svijet oko mene nisam se mogao potpisati. Bio sam toliko potpuno

izvan njihova svijeta koliko je ljudoder izvan granica civilizirana drutva. Nepokolebivo sam bio zaljubljen u stvar po sebi ne filo2ofskom nak-lonou, nego strasnom ,mahnito strasnom udnjom, ba kao da je u prezrenoj, bezvrijednoj stvari na koju se nitko nije obazirao bila sadrana tajna moga