UVOD

Hajdegerovo pitanje o smislu bitka nedjeljivo je od pitanja o smislu ovjeka kroz kojeg se bitak razotkriva. Hajdeger je pokuao da iroku tematiku ljudske egzistencije povee sa temeljnim pitanjem svake ontologije, sa pitanjem o bitku dok bi analiza egzistencijala sluila samo kao prireivanje pitanja o bitku. U svrhu ovog zadatka Hajdeger e izgraditi fundamentalnu ontologiju kao egzistencijalnu analizu ljudskog postojanja koja e se po svom karakteru pokazati kao razliita od svake nauke koja za objekat ima ovjeka a posebno od filozofske antropologije. Motiv od kojeg polazi u ovom naumu je da je temeljno pitanje o sutini bitka palo u zaborav. Zaborav bitka ogleda se u sutini ivota zapadne civilizacije i ovjeka dananjiuce ali ne samo to. Od prvih pokuaja filozofije kod grka do savremenih filozofa mislilo se o biu kao biu, razliitim biima u svojem bivstvovanju ali se nikada, to za Hajdegera predstavlja sutinu zaborava, nije mislio bitak kao bitak. Hajdegerov pokuaj fundamentalnog obrta jeste pokuaj da se iznova postavi pitanje o bitku.Hajdegerov misaoni put mogao bi se nazvati putem prevladavanja tradicionalne metafizike koja se nala kao prepreka inaugurisanju fundamentalne ontologije i definisanju bitka. Na ovom putu njemu se isprijeila antropologija kao prazan hod metafizike u nauku o ovjeku. Metafizika, smatra Hajdeger, svela se na antropologiju i definisala ovjeka kao animal rationale koji kao sutinu i najbolji dokaz duhovne evolucije moe pokazati razum. U svojoj evoluciji ovjek se otuio od sutine svog postojanja i postao instrumentom tehnolokog napretka u kojem je ovjek postao samo sirovina za sami taj napredak, odnosno subjekat iskoriavanja, dok je u isti mah postao i objekat u svijetu kojeg je bitak odavno napustio. S toga, definisanje ovjeka ne smije biti antropoloko ve istorijsko metaiziko.Meutim, pitanje o ovjeku ne moe biti postavljeno na terenu tradicionalne metafizike. Destrukcija metafizike, iji osnovni fokus I vidokrug mora ostati bitak, mora preuzeti istorijske forme bitka I odrediti smisao njihovih interpretacija. Ovaj zadatak prevenstveno znai definisanje tradicionalnih termina ontologije I hermenautike, bitka, bia, tu-bitka, ovjeka I filozofske antropologije. Za Hajdegera, jasno je ve na poetku, kritika antropologije znai kritiku metafizike. Kako bi se jednom za svagda skrenulo sa pogrenog puta definisanja ovjeka I konano napravila distingcija od antropologije kao jedine nauke koja moe odgovoriti na pitanje ta to jeste ovjek, potrebno je iznova postaviti pitanje: ta je sutinsko obiljeje ovjekove autentinosti?Hajdeger je iz horizonta fundamentalne ontologije izveo kritiku filozofske antropologije pokazujui da ona, tretirajui ovjeka kao objekat, zapada u nemogunost definisanja isto kao I metafizika zapada. Svoju kritiku Hajdeger e zasnovati na dva stanovita: da antropologija tretira ovjeka izvan relacija bitak - bivstvujue- tu-bitak I da, samim tim, redukuje ovjeka na projektovane modele koji pokazaju kakav on treba da bude. Uzimajui ovo u obzir Hajdeger e formirati stav da antropologija nikada ne moe postaviti pitanje ovjeka jer ve unaprijed zna ta je ovjek. Ovo pitanje, koje predstavlja i sutinu poetaka filozofije i filozofiranja, i danas, kad tehnologija i prirodne nauke predstavljaju vrhunac razvoja ljudske vrste sa dinaminom tendencijom razvoja, zaokupira ljudsku vrstu. Ono to ve polako postaje jasno jeste da na ovo pitanje ne samo da ne moe biti odgovoreno iz konteksta prirodnih nauka koje objeruke doekuju razvoj tehnologije ve se iz ugla nauka, koje se bave biem koje je ovakvo ili onakvo, ne moe ni postaviti pitanje o ljudskoj egzistenciji.

2. Hajdeger i problem ontologijeNakon to se shvatilo da filozofija apstraktnih sutine ne moe biti pravac razvoja kraljice nauka kao prirodan odgovor javile su se filozofije egzistencije koje su razmatrale problem egzistencije kao temeljno pitanje kojim treba da se bavi u budunosti i to ne kao posebna filozofska disciplina ve kao fundamentalna ontologija. ovjek se proglaava za odlikovano bivstvujue a njegovo bivstvovanje za najvanije pitanje filozofije. Problem egzistencije se javlja kao neodvojiv od problema bia ije razreavanje vodi razreavanju bia uopte. Dakle, ovjekovo bivstvovanje se ne dovodi u pitanje jer ono zaista i jeste jedno od temeljnih pitanja filozofije. Meutim, Hajdeger e se zapitati da li pitanje ovjekovog bivstvovanje moe imati primat u odnosu na pitanje o bivstvovanju uopte i da li bi ovo pitanje trebalo podii na isti nivo na kojem se nalazi bivstvovanje ovjeka, s obzirom da u istoriji filozofije ono nije postavljeno.Ovo pitanje Hajdeger e postaviti u monumentalnom djelu Bivstvovanje i vrijeme. Na samom poetku on e pitati: Imamo li danas neki odgovor na pitanje o tome, ta zapravo mislimo rijeju bivstvujui? Nipoto. I tako, eto, valja ponovo postaviti pitanje o smislu bitka. Jesmo li takoer danas u neprilici to ne razumijemo izraz bitak. Nipoto. I tako, eto, valja najprije, prije svega, ponovo probuditi razumijevanje za smisao toga pitanja.[footnoteRef:2] [2: Hajdeger M., Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985.]

Problem egzistencije posmatra se kao neodvojiv od bia, kao problem ije rjeavanje vodi rjeavanju pitanja bia uopte. Ono to je od sutinske vanosti je utvrditi da li se preko ontologije ovjeka moe stii do odgovora na fundamentalna pitanja o ovjeku. Na samom poetku Hajdeger e rei da zadatak fundamentalne ontologije nije da utvrdi ta je ovjek ve kako je njegova egzistencija mogua. Ova dva pitanja je mogue odvojiti jer odgovoriti na to ta je ovjek znai konkretnom empirijskom analizom pokazati ovjekove akcije i angaovanje. Filozofija, dakle, moe da odgovori na pitanje o nainu mogue ovjekove egzistencije i to ne iz ugla antropologije ve iz ugla ontologije. Sam projekat fundamentalne ontologije je zamiljen kao radikalno ispitivanje bitka u odnosu na do tada izloene forme bitka. Ona je usmjerena ka destrukciji tradicionalne filozofije I na analitiku egzistencije. Otkrivanje strukture bitka svega to bivstvuje I zasnivanje temelja svakom miljenju interpretirani su kod Hajdegera u kontekstu fundamentalne ontologije polazei od konanosti ovjeka, odnosno bivstvovanja. Postavljanje svakog pitanja pa I pitanju o bitku lei u podrazumijevanju samog bitka. U knjizi Kant I problem metafizike Hajdeger fundamentalnu ontologiju odreuje kao metafiziku bivstvovanja. Na putu ka otkrivanju bitka, njegovog smisla kao vremena, nuno je da fundamentalna ontologija razmotri konanost ljudskog bivstvovanja. Metafizika se nalazi u temeljima zapadnog naina ivota ali su njeni temelji nerasvijetljeni pa njihovo otkrivanje znai I rasvetljavanje istorije zapadne filozofije.Hajdeger e ostati jasan kad kae da temelj zasnivanja metafizike predstavlja konanost bivstvovanja. On e rei da se korijeni zasnivanja metafizike nalaze u pitanju ovjekovog tubivstva (Dasein), tj. u u pitanju njegovog unutranjeg temelja, tj. u razumijevanju kao sutinski konanoj egzistenciji[footnoteRef:3]. Ljudska konanost je prva tema fundalne ontologije I temelj metafizike. U Davoskoj diskusiji sa Kasirerom Hajdeger kae da je ontologija potrebna samo konanom biu, samo konanom bivstvujuem[footnoteRef:4]. Meutim, u metafizici konanost bivstvovanja pada u zaborav pa je zadatak fundamentalne ontologije da ponovi pitanje konanosti bvstvovnja. Fundamentalna ontologija pokazuje se kao utemeljujua nauka za sve mogue ontologije. Poto kroz egzistencijalnu analitiku otkriva apriori na osnovu kog je uopte mogue pitanje ta je ovjek, onda daje horizont I priprema fenomenoloku podlogu za posebne ontologije. Hajdeger kao zadatak fundamentalne ontologije otkriva ontoloko egzistencijalnu interpretaciju izvorne cjeline faktikog bivstvovanja iji je cilj otkrivanje zaboravljenog smisla bitka. Prije nego to se pristupi pitanju o smislu bitka potrebno je vidjeti kako je ovo pitanje postavljeno u dotadanjoj misonoj povijesti. [3: Hajdeger M., Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985., str. 15.] [4: Hajdeger M., Kant i problem metafizike, Mladost, Beograd, 1979, str, 166.]

Hajdegerova kritika tradiocionalne metrafizike je radikalna. Njegova filozofija je usmjerena u dva pravca: u pravcu ponovnog definisanja bitka sa jedne i promiljanja o bitku kako je ono postavljeno u tradiciji sa druge strane. Za postavljanje ponovnog pitanja o bitku neophodan je misaoni put koji je pratio ovo pitanje kroz tradiciju. Naziv ontologija nastaje u 17. Vijeku i oznaava sutinu metafizike u izvornom znaenju. Metafizika ispituje bivstvujue kao bivstvujue u cjelini, bivstvujue bivstvujueg. Ona pokazuje bivstvenost bivstvjujueg na dva naina: cjelinu bivstvujueg na osnovu njegovih najoptijih odluka i kao cjelinu bivstvujueg u smislu najvieg boanskog bivstvujueg. Poslednje razumijevanje metafizike dovelo je do toga da ona dobije smisao metafizike generalis pored metafizike specijalis. On ne na jednom mjestu u Kant i problem metafizike rei: Tako se primjereno hrianskoj svijesti o svijetu i bivstvu (Sein), cjelina bia (Secende) dijeli na prirodu, boga i ovjeka ijim domenima se saobraavaju kosmologoja, teologija i psihologia. One sainjavaju disciplinu koju nazivamo posebna metafizika(metaphysica specijalis). Za razliku od ove metaphysica generalis (opta metafizika) (ontologija) ima za predmet bie uopte (ens commune)[footnoteRef:5]. Takva ontologija dogmatskim preuzimanjem prei e put do novovjekovne transcendentalne filozofije. U ontologiju e ui odreena podruja bitka kao to su ego kogito, subjekt, duh, um, osoba, pri emu e bitak kao bitak ostati u sjenci. Ono to se mora dogoditi, jasan je Hajdeger, jeste da se u potpunosti razori metafizika kao jedna vrsta disciplina. [5: Isto, str. 16. I 17.]

Da bi se nagovijestio novi povijesni poetak potrebno je bilo vratiti se korak nazad iz ostvarene metafizike u njen izvor kako bi se na osnovu onoga to se do sada mislilo, otkrilo ono to je u metafizici ostalo nemiljeno. Metafizika uvjek misli bie kao takvo u cjelini. Stvar mee je tafizikog miljenja je bie (Sein). Mada je bie najizvornija stvar miljenja ona je zaboravila smisao bia ponitavajui razliku izmeu njega I bivstvujueg (Seiende). Zbog toga je potrebno obnoviti smisao ove ontoloke razlike. Polazei od jednog tumaenja grkog odreenja bia ontoloka razlika je u metafizici izbrisana. Ova indiferencija je potom samorazumljivo prenoena pa su se tako oblikovale razliite predrasude o smislu bia. Prema jednoj bie je najoptiji pojam.Meutim, optost nije isto to I logika optost roda. Bie ne odreuje niti ograniava najviu regiju bivstvujueg ukoliko je ovo pojmovno odreeno prema rodu I vrsti. U ovoj nemogunosti tradicionalne logike da definie bie Hjdeger ne vidi prigovor protiv njegovog smisla ve nedostatak same logike. Pitanje o smislu bia nije kolsko pitanje I jo manje je razumljivo po sebi. Kako je dolo do toga da se zaboravi izvorni smimsao ovako vanog pitanja? Razlog je, smatra Hajdeger, u njegovoj dvosmislenosti. Metafizika govori o bivstvujuem kao bivstvujuem u cjelini. Bivstvujue je kog Grka odreeno sutinom bivstvujueg I njegovim biem. Ovo je u njihovoj misli odreeno kao ousia. Ovaj pojam, bivstvenog bivstvujueg je, meutim, dvosmislen. Jednom se odnosi na bivstvujue u smislu najvie optosti, drugi put u smislu najvieg bivstvujueg. Metafizika ovu dvoznanost gubi iz vida a koja joj lei u osnovi. Grcima se tako bie otvara kao phisis koje je dvosmisleno: kao bivstvujue u cjelini I kao bivstvenost (ousia). Kod Grka ne postoji ovo razdvajanje a Aristotel ih je ukljuiuo u jedinstvenu prvu filozofiju. Ova dvosmislenost je, prema Hajdegeru, ostala nerazluena tokom cijele metafizike povijesti. Poto je pitanje ovjeka, dakle, neodvojivo od pitanja bia, Hajdeger e rei da ova razlika dozvoljava da se cjelina bivstvujueg predoi u smislu roda, najvieg, boanskog bivstvujuieg ili krajnjeg uzroka. Na osnovu toga je mogue razumjeti kako je metafizika istovremeno ontologija i te-ologija. Teoloiki karakter metafizike bio je mogu, ne zato to se grka filozofija preoblikovala u hriiansku teologiju, nego zato t je bivstvujue otkriveno na taj nain da je to otkrie u sebi dozvoljavalo i odredivalo nain na koji e hriianska teologija da preuzme griku filozofiju. Dva momenta, smatra Hajdeger uskrauju pojavljivanje izvornog smisla filozofije: hianska koncepcija svijeta prema kojoj se vjelina bivstvujueg dijeli na boga, prirodu I ovjeka I matematika spoznaja. Njihov spoj Hajdeger objanjava preko injenice da teologija vidi cjelinu bivstvujueg tako da je prethodno racionalno miljeno u boijem umu. Meutim, im oslabi povezanost izmeu tvorca I tvorevine a ljudski um stekne pevlast bivstvujue se moe misliti matematiki, odnosno postaje proraunljivo. Ovo je tranutak u kojem se raa moderna tehnika kroz koju se miljenje postavlja kao jedina mjerodavna osnova bia.Prema Hajdegeru u ovom toku je isputen smisao bia koji je u svojoj istini otkriven u Grkoj kao prisutnost (ousia) Tumaenje prisutnosti ouvalo je spomen na pravi smisao bia vrijeme, ali u obliku koji je odgovarao prevoenju ousia u substantia, odnosno u obliku u kome je u razumijevanju vremena preovladala samo jedna dimenzija sadanjost. Vrijeme je oduvijek bilo u temelju bia mada nije uvijek zumaeno na izvorni nain. Prevlast sadanjosti urazumijevanju vremena je za Hajdegera svjedoanstvo o zaboravu bia. Smisao bia, kao temelj njegovog razumijevanja Hajdeger nalazi u ekstatikom karakteru vremena. Potvrda vremena kao smisla bia treba da se pokae i u egzistencijalnoj analitici tu-bia iji je smisao vremenost. Meutim ovaj ekstatiki momenat preobraava smisao temelja. Temelj se pokazue kao bez-temelj. Razumijevanje bez-temelja, kao nemogunost racionalnog utemeljenja smisla bia omogueno je metafizikim odreenjem. Nemogunost racionalnog utemeljenja ne znai da je smisao bia bez porijekla, da je misao bez zaviaja. Bezzaviajnost I nemogunost racionalnog utemeljenja su tekoe samo u horizontu metafizikog miljenja I njihovo vaenje je odreeno vaenjem metafizike. Hajdeger e rei da tekoa lei zapravo u jeziku. Nai zapadni jezici su, svaki na svoj nain, jezici metafizikog miljenja. Da li je sutina zapadnih jezika samo metafizika I stoga trajno proeta onto-teo-logikom ili ovi jezici pruaju druge mogunosti kazivanja a to u isti mah znai kazujueg nekazivanja to pitanje mora da ostane otvoreno. [footnoteRef:6] [6: M. Hajdeger, Miljenje I pevanje, Nolit, Beograd, 1982, str. 81.]

Na koji nain jezik predstavlja problem? Vrijeme i bie se uzajamno odreuju. Ako kaemo da bie jeste, vrijeme jeste, u kontekstu metafizike strukture jezika mogli bismo rei da iz njihovog uzajamnog odreenja proizilazi da je vijeme bivstvujue i da je bie vremenito. Hajdeger upozorava da vrijeme i bie nisu unutar-svjetske stvari. Samo za bivstvujue se moe rei da jeste, u kontekstu misli da je bitak transcendens i da samom tim posjeduje ontoloki karakter. Ne kaemo: bie jeste, vrijeme jeste, nego ima (es gipt) bia i ima vremena.[footnoteRef:7] Iskoraiti iz neautentine evropske egzistencije i ponovo doi u svjetlost autentinog poetka za Hajdegera predstavlja najznaajniji zadatak. Najznaajniji zadatak zato to se u Evropi, odakle je i krenula grka gigantomanija bitka odluuje sudbina zemlje. Poetak stoji ispred nas kao daleki poziv da dostignemo njegovu veliinu. Moje uvjerenje je da se samo sa istog mjesta na kome je nastao moderni tehniki svijet moe prirediti jedan obrt, da se taj obrt ne moe desiti preuzimanjem zen budizma ili drugih istonih iskustava svijeta. Za premiljanje je potrebna pomo evropske predaje i njenog novog usvajanja, Miljenje se preobraava samo miljenjem koje ima isto porijeklo i odreenje.[footnoteRef:8] Na tom fonu Hajdeger e, uvjeren u najdublju slinost njemakog jezika sa grkim jezikom i miljenjem, rei da upravo njemakom narodu pripada taj poseban zadatak prevladavanja najveeg problema. Samo u Evropi se moe prevladati metafizika. [7: M. Hajdeger, O stvari miljenja, Plato, Beograd, 1998, str. 4-5] [8: Razgovor sa Hajdegerom, V. Sutli, Kako itati Hajdegera, A. Casarec, Zagreb, Str. 327.]

Destrukcija metafizikeKraj filozofije kao metfizike za Hajdegera je ujedno I kraj metafiziki zasnovane povijesti. U ovom sluaju kraj ne podrazumijeva da metafizike vie nema ili da je metafizika epoha jednostavno nestala. Kraj metafizike znai kraj razvoja unutranjih mogunosti metafizike poto su se one ispunile do krajnjih granica. Na kraju se nalazi unutranja napetost metafizike koje su se pretvorile u stvarnost I ije je trajanje neodreeno. Meutim ova stvarnost je zavodljiva jer vezuje razumijevanje za ono toje u njoj pozitivno izloeno. To je prevlast predmetnosti, prevlast bivstvujueg u kome je korijene pustila metafizika stvrnost. Sutina prave stvarnosti prema Hjadegeru ostaje zatajena prevlast metafizike. Ona se, ipak, jednom istinski otvorila u poetku grke filozofije. Krivotvorenje grkog poetka koje je nakon toga nastupilo ostalo je mjerodavno u filozofiji. Hajdegre e uzeti kao zadatak da raskine sa tradicijom I otkrije prvobitni sjaj onoga to se pravi smisao bitka. Tek tada kada se tradicija razloi I domisli ono o emu se nije mislilo mogue je najavitii novi poetak kao izvornije zapoinjanje povijesti. U duhu Hjagegerovog odreenja vremena, trenutak u kom e se to desiti mogao bi se odrediti kao da dogaanje iz budunosti (novi poetak) preuzima ono to je bilo (prvi poetk) u savremenosti (kraj metafizike). U tom smislu bi kraj metafitike bio mjesto u kom e se sresti dva poetka onaj koji zavrava I onaj koji se ponovo budi. Prvobitni I obnovljeni poetak su u jenom bitnom smislu isti, u smislu dogaanja neskrivenosti. Savremeni oblik neskrivenosti bia treba traiti u tehnikom odnosu prema svijetu jer je dananji oblik pojavljivanja metafizike tehnika. Zbog toga je Hjdeger potencirao misao da je dovrenje metafizike poetak svjetske tehnike civilizacije. Destrukcija metafizike se, onda, moe izvesti kao analitika tehnike. Ova analitika ima zadatak da otkrije povijesno I egzistencijalno porijeklo tehnike. Razumijevanje dovrenja metafizike je razumijevanje sutine tehnike.Metafiziki utemeljena tehnika svjedoi o bezzaviajnosti ovjeka. Bezzaviajnost postaje svjetska sudbina. Zbog toga je bitno da se ta sudbina misli u smislu povijesti bia. Ona proizilazi iz sudbine biau liku metafizike, ona je uvruje I istovremeno kao bezzaviajnost prikriva.[footnoteRef:9] Ponovno obnavljanje peetka zahtijeva miljenje koje nije ni filozofija ni nauka. Jer, nikakva metafizika bilo materijalistika, idealistika ili hrianska, ne moe da obnovi poetak niti da iskae savremenost bia. Ponovno pronalaenje zaviaja tehnike, ponovo ponavlja Hajdeger, vezano je za Evropu.Meutim, ni jedan od politikih sistema, pogotovu demokratski, ne moe da se pridoda tehnikom razdoblju. Svi drutveni sistemi su samo bivstvovanje u neautentinosti I ivot u tehnici. Sistem koji je bio na putu da stekne pravi odnos prema tehnici bio je nacional-socijalizam ali to nije uspeo zbog neiskusnog miljenja . [9: M. Hajdeger, Putni znakovi - Pismo o humanizmu, Plato, Beograd, str. 306]

Prema Hajdegeru, metafiziko miljenje nije u stanju da sagleda glavne crte I sutinu zapoinjueg tehnikog razdoblja jer je ovo razdoblje ostvarena metafizika a ona sebe ne moe sagledati ucjelini izvan sopstvenog okvira. Postavlja se pitanje ko moe a ko ne moe? U okviru duhovno istorijskih tradicija ovo pitanje se ne moe rijeiti jer nema porijeklo. Razreenje je mogue samo sa onog mjesta gdje je tehnika u liku metafizike krenula. Na ovo pitanje odgovor nam ne mogu dati ni nauka, teologija, ni filozofija. Upravo one zastiru izvorite evropske povijesti I duhovnosti I ine zapadnog ovjeka bezzaviajnim. Metafiziko miljenje je odroeno miljenje. Vie niko ne govori mislei u izvornom smislu, smatra Hjdeger. Izvorno miljenje je jednostavnije od metafizikog, ali zbog svoje jednostavnosti daleko je tee u izvoenju.Istinski razgovor o biu se moe zapoeti samo na mjestu na kom se otkriva bie I dje se otvara jedan sviijet. Hajdeger ovdje uvodi mogui nain I okvir prevazilaenja metafizike. To mjesto otvaranja je jezik shvaen kao jedinstvo miljenja I pjevanja, izvorne filozofije I poezije. U istorijskoj tradiciji to mjesto zauzima Grka. Rodno mesto evropske planetarne dominacije utemeljene metafiziki jeste grki jezik, odnosno miljenje. U jednom smislu ovo miljenje je nepovratno izgubljeno, jer je nestao njegov povijesni svijet. Ali ne radi se o tome da se oivi dogaaj poetka u zapadnom svijetu ve da se obnovi njegov smisao u grkom jeziku. Ako neki jezik dozvoli otvaranje izvornog smisla bia onda je on mjesto njegovog otvaranja. Kako je ve reeno, zbog Hajdegerovog vjerovanja u povezanost sa grkim, onda je to mjesto otvaranja njemaki jezik. Uporite za destrukciju metafizike Hajdeger nalazi u povijesti bia. Ovdje je ono shvaeno ne kao vrsta oslonca ve vie kao okvir. Hajdeger e svoju filozofiju usmjeriti u pravcu destrukcije do sada samorazumljivih I olako prihvaenih pojmova subjektivnosti, supstance, predmetnosti, uma. Onda je razumljivo da se traenje uporita za razlaganje tradicionalne mora razlikovati od racionalnog utemeljenja miljenja. Uporite za razlaganje metafizike je jezik/miljenje u kom se samo razlaganje odvija. Ovdje e se Hjadeger pozvati na grki naziv za jezik, miljenje I um, na logos. Pristup logosu nije direktan I neposredan jer se uvijek kad mislimo nalazimo u okviu njegovih skrivenih retpostavki. Jedini nain da se otkrije sutina logosa je istrajavanje na hermenautikom krugu. U injenici da hermenautiki krug ne podlijee zahtjevima tradicionalne logike Hajdeger ne vidi nedostatak nego prednost s obzirom na izvornost miljenja. Da bi pokazao izvornu vezu miljenja I bia hajdeger upuuje na grki odnos izmeu logos I physis. U Uvodu u metafiziku on kae da su ovo voje jedno te isto. Grci u razumijevli bie I kao phisis I kao logos. Logos sadri I sutinsko porijeklo forme itavog jezika I time odreuje nain kazivanja kao logikog kazivanja u irem smislu.[footnoteRef:10] Njegovo dananje tumaenje potie iz dalekog preobraja njegovog znaenjau odnosu na izvorni poetak. Savremeni susret predstavlja uobiajeni i prosjeni nain razumijevanja. Ovaj svakidanji nain razumijevanja Hajdeger naziva fakticitetom. Mi se odnosimo prema logos-u sa metafizikom predrasudom. Mi se prije rayumijevanja nalayimo u pred-razumijevanju. Predrazumijevanje pojma je dvosmisleno, kao u ostalom i veina Hajdegerovih pojmova. Ono sa jedne strane svjedoi o padu izvornog razumijevanja nekog fenomena na metafiziki plan ali i o sjeanju na izvorni smisao nekog fenomena. U izvornom smislu logos oznaava davanje, doputanje, pojavljivanje bia pa se na taj nain spaj sa istinom bia kao neskrivenou (aletheia). Sada, poto misliti znai kazivati to to je vredno miljenja. Poezija kao sutina jezika i filozofija kao miljenje idu zajedno. Filozofija i njeno miljenje su u istom redu samo sa poezijom. Miljenje i pjevanje pripadaju jedno drugom. Njihov susret stoji u temelju svanua svijeta. Stvari jesu i postoje kroz jezik. Obnavljanje u miljenju susreta sa svijetom jeste obnavljanje raanja izvornog smisla bia. Zbog toga jezik ima karakter povijesne sudbine, jer odreuje nain na koji pripadamo samom dogaaju svijeta. Poto je prema Hajdegerovom miljenju poezija prajezik jednog povijesnog istorijskog naroda, sutinu jezika moramo shvatiti iz sutine poezije. U tom smislu poezija je temelj povijesti. Poto se sudbina jezika temelji na svagdanjem odnoenju nekog naroda prema biu, onda se pitanje bia preplie sa pitanjem jezika. Hajdeger na ovom mjestu misli da ovjek ne raspolae jezikom. Jezik koji se odreuje kao kua bia jeste sam dogaaj. Jezik je dogaaj u tom smislu to stvara svijet, ili to se sa njim raa svijet. Jezik otvara horizont u kom se za jedan narod moe neto uopte pojaviti. U tom pogledu jezik je poetak, nacrt koji u sebi nosi mogunost pojavljivanja svega postojeeg ali i mogunost zatvaranja horizonta. [10: M. Hajdeger, Miljenje i pevanje, str.78]

Otvorenost bia kao neskrivenosti bivstvujueg u cjelini se desila na zapadu prvi put kog Grka i tada je njihovo miljenje pjevanje postalo mjerodavan obrazac za cijelu kasniju istoriju zapada. Zapad se jo nalazi u horizontu koji su grci otvorili ali se, smatra hajdeger, desile znaajne transformacije. Ova transformacija izvornog grkog znaenja poela je sa rimskim prevoenjem grkog miljenja/jezika. Poto je ovom ptevoenju nedostajalo izvorno iskustvo miljenja, niko osim grka ga nije mogao ni imati, ono je za Hajdegera neautentino. Ovo je taka gdje poinje bezzaviajnost zapadnog svijeta. Ipak, ni sva pogrena tumaenja u srednjem vijeku pa ni ona moderna nisu u potpunosti ponitile izvorno iskustvo miljenja. Horizont svijeta otvoren grkim logos-om moe se tumaiti autentino I neautentino. Ono to se danas naziva logoentrizmom predstavlja neautentian vid izvorne paradigme grkog logos-a. Destrukcija metafizike tei za rasplitanjem metafizikih vorova kako bi dospjela u horizont poetka. Put ka njemu je dvostruk: kroz samu metafiziku jer ona u sebi nosi spomen na poetak, I kroz horizont poetsko mitskog miljenja u kome je svjetlost poetka ivlja. Razgovor o destrukciji metafizike moe se sagledati kao razgovor o logocentrikoj paradigmi unutarizvornje paradigme grkog logos-a. Tek je ova druga paradigma granica samoj sebi. Sav razgovor u jeziku se dogaa kao iskuavanje ove granice. U skladu sa tim moe se rei da logos I phisis imaju istu strukturu onog to se od sjavi ili uje. Kao pojavljivanje iebe raa, raste I samog sebe dovodi u neskrivenost. Sutinu samog jezika Hajdeger definie kao sagu. Nju odlikuje doputanje da se neto vidi, pojavi ili uje. Kao pojavljivanje ona oznaava prisustvo I odsustvo svake stvari. Ona je samopokazivanje bia. Poto je jezik mjesto pokazivanja bia onda je ovjek mjesto u kome jezik govorei slua samog sebe. Zbog toga jezik ne pripada ovjeku nego ovjek jeziku, jer govori iz njega. Jezik koji kroz ovjeka govori sam sa sobom je monolog. Monoloki karakter jezike sutine ima svoju strukturu u nacrtu sage jer jezik jeste monolog.[footnoteRef:11] Jezik je monolog jer jedino on istinski govori aficirajui sam sebe preko ovjeka koji mu cjelovito pripada. U toj cjelovitosti pripadanja nalazi se mogunost unutranjeg razgovora kao samopokazivanja I samoskrivanja. Jezik je istovremeno pokzivanje I skrivanje. [11: M. Hajdeger, Miljenje i pevanje, Nolit, Beograd 1982., str. 246.]

Logocentrika paradigma je smjetena u horizont izvorne paradigme grkog logos-a ija struktura je mooloka. Dogaaj kao obnova paradigme nagovjetava svoju objavu u njemakom jeziku jer njemaki ima najveu snagu sjeanja na izvornu sutinu jezika. Ovo je, meutim, neizvjesan dogaaj pa preostaje samo ekanje nadolaska bia. Zbog monoloke strukture jezika istoka I zapada obnavljanje poetka ostaje nedovren posao.3. Tehnika i nauka Sutina tehnikeProblem tehnike ve due vrijme je problem savremene filozofije. Jedno od tumaenja dao je I Martin Hajdeger. Fenomen tehnike on, meutim, ne razmatra u kontekstu nekog trenda ili linog afiniteta ve to razmatranje ima konstitutivni karakter u njegovom miljenju. Ono to karakterie ovo je da osnovni temati Hajdegerovog miljenja kao to su istina kao sutina bivstvovanja, ontoloka razlika, fenomen svijeta, ovjek, dovrenje metafizike, bivaju tematizovani putem fenomen tehnike. Hajdeger smatra da itava dosadanja istorija nije nita nego istorija zaborava bitka. Podruje tog zaborava je metafizika. U temeljima savremenog doba ve se dogodila priprema za vladavinu metafizike. Izvedene pretpostavke iz metafizike dobijaju znaenja humanizma, subjektiviteta, antropologije, pogleda na svijet, metode I td. Ali prije svega, vladavina metafizike nastupa u formi i liku tehnike. Svjetskom istorijom danas je zagospodarila tehnika nauka. Tehnika je, kae Hajdger, nain na koji se dovrava metafizika. Da bi se razumjela sutina dovrenja epohe metafizike neophodno je ui u njenu sutinu, to se ako se uzme da tehnika izraava sutinu metafizike, znai da treba zahvatiti sutinu tehnike. Moderna tehnika je nain raskrivanja bitka, nain koji odlikuje savremeno doba. U ovom kontekstu ovjek je uvjek pozvan na tehniko raskrivanje bitka. Poseban istorijski nain koji konstituie sutinu tehnike hajdeger e nazvati po-stav. U njemu se stvara privid da je tehnika ljudski in ili sredstvo, u kontekstu instrumentalnosti. Ali ako se slijedi ovakva logika ispada da je ovjek gospodar bitka jer je po-stav kao sutina tehnike sam bitak u jednojnistorijskoj objavi. Da bi se shvatilo ta je sutina tehnike mora se krenuti od poetka. A poetak je, ponovo, potrebno shvatiti iz nesporazuma grke misli sa novovjekovnom I pogrenog modernog tumaenja nekih grkih pojmova, izmeu ostalog I pojma techne. Naime, Hajdegerovo propitivanje sutine tehnike je put etimolokih analiza koje za cilj imaju da otkriju zaborav porijekla tehnike kao grkog techne. Prije nego to se upusti u sutinsko odreenje fenomena tehnike Hajdeger e odbaciti njeno instrumentalno I antropoloko odreenje smatrajui ih komplementarnim. U istorijskom promiljanju on e rei da tehnika ima instumentalni karakter ali da on bitno ne odreuje njenu sutinu. U analizi karaktera tehnike hajdeger polazi od dva stava: prvo, tehnika je sredstvo za izvjesne ciljeve. ovjek postavlja ciljeve, pribavlja I koristi sredstva. Drugo, Postavljanje ciljeva I korienje sredstava daje uinke koji su poljedice uzroka, odnosno u njoj vlada kauzalnost. Poto ova dva momenta ne pruaju odgovor o utini tehnike Hajdeger se uputa u destrukciju pojma kauzalnosti. Vano je napomenuti da se ovdje destrukcija ne shvata u klasinom smislu unitenja nekog pojma ve kao razgradnja tradicionalnih pojmova (preuzetih iz grke tradicije) I kao ponovno vraanje izvornim pojmovima koji su pogreno shvaeni. Kritilki prihvatajui istoriski pojam kauzalnosti Hajdeger kae da je Aristotelovo odreenje etiri uzroka izgubilo latinskim prevoenjem u causa. Naime, uzrok se obino razumije kao neto to djeluje to znai postizati rezultate, uinke. Meutim, kod Grka je uzrok znaio neto to je krivo za neto (aition). Hajdeger e zo objasniti na sljedei nain: Srebro je ono od ega je napravljena srebrna aa. Kao ta tvar, ono je sukrivo za au. aa duguje, tj.zahvaljuje srebru za ono od ega je sainjena. Ali kao obredni pribor ona nije duna samo srebru. Kao aa ono-to-je-duno-srebru pojavljuje se I a izgledom ae, a ne kao kope ili prstena. Ona je, dakle, istovremeno duna I izgledu (eidos) onog to je aasto. Srebro, u koje je uao izgled ae, izgled, s kojim se pojavljuje ono od rebra, oba su na odreen nain sukriva za odreenu au. Ipak je za nju krivo, pre svega, neto tree. To je ono to au ve unapred ukljuuje u oblast posveenja I darovanja. Time se ona ograniava kao obredni pribor. Ono to ograniava zavrava stvar. Tim zavretkom stvar ne prestaje, ve od njega poinje ono to e biti posle izrade. Ono to u tom smislu zavrava stvar, to je dovrava, na grkom se zove telos, to se esto prevodi sa cilj I svrha I tako pogreno tumai. Telos je kriv za ono to je kao graa I kao izgled sukrivo za odreeni pribor.I najzad neto etvrto je krivo za predrunost I raspoloivost gotovog obrednog pribora: zlatar ali ni u kom sluaju kao to on proizvodi gotou obrednu au kao kao uinak rada, ni u kom luaju kao causa eficiens.[footnoteRef:12] [12: Saa Radovanovi, Sutina tehnike I mogunost umetnosti kao onog-spasonosnog u Hajdegerovom miljenju, Filozofija I drutvo 1/2009, str. 95. I 96.]

Hajdeger e nastojati da otkrije jedan dublji fenomen koji ima fundmentalno znaenje za razumijevanje fenomena tehnike. On e preuzeti analizu fenomena poiesis koji se prevodi kao proizvoenje. Poetak ove analize poinje ba od odreenja pizanja etiri uzroka I skruvljenja. U tom smislu uzronost se ne moe shvatiti kao djelovanje. Ova etiri Hajdegerova naina skrivljenja doputaju da se neto pojavi u pri-sustvovanju. Ova etiri naina omoguavavaju da neto ne prisustvujue doe do prisustva. Povezujui proizvoenje I prisustvovanje Hajdeger e rei da je ono temeljno u sklopu physisa. Kod Grka poiesis ne znai samo zanatsku izradu ili umetniko uobliavanje ve I pyisis u smislu samonicanja jeste poiesis. Physisu je svojstven poiesis u najviem smislu. Proizvoenje mu je imanentno, odnosno nosi poiesis u sebi. Tako jedan cvet ima mogunost otvaranja kao pro-iz-voenja u samom sebi, tj. ima mogunost da se otvori u procvetavanju I tako dostigne punu neskrivenost svoje sutine. S druge strane zanatski pro-iz-vedeno nema mogunost pro-iz-voenja, ve se ona nalazi u nekom drugom, umetniku.[footnoteRef:13] Meutim, kljuni karakter poiesisa ne ogleda se u ilustrovanom inu pri-iz-voenja ve u da ono prisustvujue svaki put pro-iz-voenu dolazi u vidokrug. Proizvoenje neto iz skrivenosti donosi u neskrivenost. Ovo Hajdeger definie kao razotkrivenost. [13: Isto, str. 97.]

U elji da definie tehniku Hajdeger e pokuati da odredi odnos physis I techne. Na jednoj strani stoji physis koju su grci tumaili kao bivstvovnje uz naglasak da ono oznaava zbivanje, kretnju. Neto se pokazuje, postaje. Sa druge strane lei techne. Ovdje ovo ne znai samo samo rad zanatlije ve ovo pripada poiesis-u, proizvoenju. Techne je, meutim kod Hajdgera do Platona shvaena kao sinonim sa episteme. Ovo znai jednostavno znati se snai, trazumjeti se u neto. Zapravo, znanje koje neto razjanjava je razotkrivanje. Sutinski karakter techne ne lei u pravljenju I izgraivanju nego u razotkrivanju. Prema Hajdegerovom miljenju tehnika se prema izvornom znaenju, dakle techne odnosi kao sjeanje na techne. Pored poiesisa postoje I drugi naini razotkrivanja. Jedan od njih je I izazivanje koje je karakteristino za tehniku. Ovaj karakter se vidi u sve vim zahtjeima proizvodnje pa se ne dozvoljava da se neto pojavi za nas nego ga mi tjeramo da se pokae izazivanjem. Hajdeger sad uvodi I po-stav kao izazivanje prirode. ovjek postavlja priridi zadatak da ona da vie od sebe nego to bi dala inae. Karakter tehnike u modernom svijetu, otuen od svog prvobitnog pojma, dobio je svojstva instrumentalnosti. Tehnika je danas najvia forma racionalnosti koja podrazumijeva stvarnost polazei od raunajueg planiranja. Za nauku je sve predmet istraivanja, pa i sam ovjek. Istraivanje i strogi naini postupka karakteriu nauku kao poroizvodnu snagu, ono stavlja ovjeka u poloaj predmeta. Zaborav bitka najbolje se ispoljava u ideji tehnike. Polazei od besmislenosti koja se danas ispoljava u bijegu pred miljanjem, Hajdeger ukazuje na razliku izmeu nauke koja zavrava u ekstremima tehnike (robotika, kibernetika, raunari) sa jedne strane i smislenog miljenja koje trai smisao ili istinu onog to jeste. Sutina onog to se danas naziva naukom, kae Hjdeger u umskim putevima, jeste istraivanje[footnoteRef:14]. A sutina istraivanja je da saznavanje samo sebe organizuje kao postupanje u nekoj oblasti bivstvujueg, prirode ili istorije. Svaka nauka kao istraivanje temelji se na projekciji ogranienog predmetnog podruja pa je samim tim i posebna nauka. Dakle za predmet ima posebno bivstvujue. Oblikujui odreeni projekat sopstvenim postupkom, nauka se usresreuje na posebno polje istraivanja to predstavlja sutinu nauke kao istraivanja. [14: M. Hajdeger, umski putevi, Plato, Beograd 2000., str. 62.]

Kao jo jedan temeljni proces nauku danas odreuje i eksploatacija Pod tim se, smatra Hajdeger, podrazumijeva institucionalizacija nauke. Danas nauka, prirodna ili duhovna, stie pravi ugled nauke tek ako je mogua njena institucionalizacija. Ali istraivanje nije eksploatacija zato to se odvija u instituciji ve su instituti potrebni zato to sama nauka kao istraivanje ima karakter eksploatacije[footnoteRef:15]. Projekt predmetnog podruja tek eksploatacijom se ugrauje u bivstvujue. U ovoj institucionalizaciji nauke dogaa se, kako to Hjajdeger kae, obezbjeivanje prednosti postupka nad bivstvujuim koji se svaki put popredmeuje u istraivanju. Nauka novog tipa daje i nove ljude. Naunik nestaje i njega zamjenjuje istraiva koji sve vie dobija lik tehniara. Ovo ovdje naprosto znai da nauka ne pita za bivstvujue kao bivstvujue. Novovjekovnog naunika ne interesuje sutina bivstvovanja i bivstvujueg. Njega interesuju posebni djelovi bivstvujueg pa se tako i definiu posebni djelovi neega to se nekada zvalo nauka o ovjeku. Novovjekovna nauka je poslednjih sto godina sferu bivstvujueg, svijet u kojem se nalazi, naine bivstvovanja, rasinila na najsitnije, do atoma, djelove ali nije uspjela da da odgovor na jedno pitanje ta je ovjek koje, smatra Hajdeger, iz njene perspektive, ne samo da ne moe biti odgovoreno nego ne moe ni biti ni postavljeno. U nauci ovjek se odnosi prema bivstvujuem kao prema neemu ime treba ovladati, zagospodariti. [15: Isto, str. 67.]

Ako je nauka kao sutina istraivanja pojava novog vijeka, onda, prema Hajdegeru, ono to ini metafiziku osnovu istraivanja mora prethodno i ranije da odredi sutinu novog vijeka uopte[footnoteRef:16]. Ono to novi vijek donosi je oslobaanje ovjeka od lanaca srednjeg vijeka ali tako se on oslobaa i samog sebe. Novi vijek je sa sobom donio oslobaanje subjektivizma ali je, sa druge strane, kao ni jedno drugo vrijeme donio objektivizam koji se ne moe uporediti sa bilo kojim prethodnim. Ni u jednoj prethodnoj epohi ono-individualno nije dolo do izraaja u obliku kolektivnog.[footnoteRef:17] Kada pokuamo da definiemo ovjeka onda ga definiemo kao subjekat u smislu subjectum, odnosno ono to lei pred nama I to kao osnova sve sabira na sebe. Taj pojam subjekta nije ni u kakvom odnosu sa ovjekom, ak ni sa onim Ja. Tek kada ovjek postane pravi subjektum onda postaje bivstvujue na kojem se temelji sve bivstvujue u pogledu svog bivstvovanja I istine. To je mogue ako se shvatanje bivstvujueg promijeni u cjelosti. Tu se dakle, mora postaviti pitanje novovjekovne slike svijeta kao mjestu za ovjeka. Ova slika svijeta se u mnogome razlikuje in antike I srednjovjekovne. U stvari, postavlja se pitanje da li je slika svijeta svojstvena samo novom vijeku ili svaka epoha ima sopstvenu sliku svijeta. [16: Isto, str. 70.] [17: Isto, str. 70.]

???????????????????????Prije postavljnja pitanja ta je to slika svijeta?, Hajdeger e pokuati da definie pojmove slike I svijeta pojedinano. Dakle, ta je sijet? Hajdeger svijet shvata kao bivstvujue u cjelini. Bivstvujue ija granica nije kosmos. On kao svijet promilja istoriju I prirodu, sve to jeste, osnova svijeta. Slika, kae Hjdeger, ne znai otisak neega ve ono kad o neeo imamo sliku. Sama stvar pred nama stoji kakvu je mi vidimo sa naeg stanovita. Imati sliku o neemu ne znai da smo uopte samo predstavili bivstvujue ve da ono pred nama stoji kao sistem da mi znamo o emu je tu rije[footnoteRef:18]. Kad se slika svijeta shvati u svojoj istini I sutini onda ona ne znai sliku o svijetu ve svijet shvaen kao slika. Bivstvujue u cjelini jeste bivstvujue samo ako ga ovjek pokazuje kao predstavlja. Gdje nastaje slika svijeta, donosi se sutinska odluka o bivstvujuem. U predstavljenosti bivstvujueg, a njega moe predstaviti samo ovjek, nalazi se I trai bivstvujue. Ono to je presudno, rei e Hjadeger je da slika svijeta nije pretoena iz srednjovjekovne ili grke u novovjekovnu ve samo postojanje slike svijeta predstavlja sutinu novog vijeka. Novovjekovna slika svijeta se razlikuje I od grke I srednjovjekovne. Za srednjovjekovnu bivstvujue je ono stvoreno od od strane linosnog Boga. ovjek je samo stepen tog stvaranja I kao najvei stepen, ipak samo dio. Neto sasvim drugaije od ova dva pogleda je novovjekovno predstavljane ije znaenje najbolje izraava latinsko representatio[footnoteRef:19]. Predstavljanje ovdje znai ono to postoji staviti pred sebe kao neto nasuprot-stojee, dovesti u vezu sa predstavljaem i u takvu vezu uzisnuti kao mjerodavnu oblast. U ovom procesu ovjek stie sliku o bivstvujuem i sebe stavlja na pozornicu. Ovo,meutim, ne znai da je ovjek usred bivstvujueg drugaiji nego to je bio u srednjem vijeku. Bitno je da ovek to svoje meesto zauzima kao mesto koje je za sebe pripremio, namerno ga zadrava kao mesto koje je zaposeo i obezbeuje ga kao osnovu mogueg razvoja oveanstva. Tek sada uopte postoji tako neto kao to je poloaj oveka. ovek sobom samim uslovljava nain na koji treba da se postavi prema bivstvujuem kao neem predmetnom. Zapoinje onaj nain ovekovog bivstvovanja koji oblast ljudske moi zauzima kao prostor koji daje meru za ovladavanje bivstvujuim u celini i to daje okvir za izvrenje takvog ovladavanja. Epoha koja se odreuje tim dogaajem nije, u poreenju s prethodnom, nova samo za rtrospektivno razmatranje, ve ona samu sebe postavlja upravo kao novu epohu. Biti nov jeste obeleje sveta koji je postao slika.[footnoteRef:20] Jedan te isti proces je da svijet postane slika i da ovjek postane subjectum. Sada se ovjek mora zapitati da li hoe i mora da bude subjekt koji kao novovjekovni ovjek ve jeste, da li hoe da bude pojedinac ili kao zajednica, kao puki lan grupe, kao drzava i nacija i kao narod ili kao opta ovjenost novovjekovnog ovjeka. Ova borba za zajednicu kao ciljno polje ja kojem se usmjeravaju svaki trud i svaka korist ima smisla jedino tamo gdje ovjek pravi distancu od subjektivnosti kao individualizna i gdeje ostaje subjekt. Za sutinu novog vijeka presudno je pretvaranje svijeta u sliku i ovjeka u subjectum. Ukrtanje ova dva pojma na povrinu e izbaciti proces koji je, prema Hajdegeru, apsurdan. to se vie objekat pojavljuje objektivniji i to se vie svijet kao osvojen pojavljuje za ovjeka, to se vie i nametljivije pojavljuje subjekat, to se sve vie posmatranje svijeta i uenje o njemu pretvaraju u uenje o lovjeku, odnosno antropologiju. [18: Isto, str. 71] [19: Isto str. 72] [20: Isto, str. 73.]

Humanizam se pojavljuje tek onda kada svijet postaje slika. Humanizam prema Hajdegeru nije nita nego moralno estetika antropologija[footnoteRef:21]. Ovo ne znai ni hriansko poimanje svijeta ni prirodnonauno definisanje ovjeka ve naprosto filozofsko tumaenje ovjeka koje bivstvujue-u-cjelini objanjava i procjenjuj polzei od ovjeka i u odnosu na njega. Tumaenje svijeta se od 18. Vijka sve vie ukorjenjuje u antropologiju. Upravo tada pogled na svijet poinje ee da se upotrebljava. im svijt postane slika, poloaj ovjeka poinje da se shvata kao pogled na svijet. Kako ne bi dolo do pogrenog tumaenja u smislu da se svijet gleda ali bez uea ovo sada znai pogled na ivot. Osnovni zadatak i proces novog vijeka je osvajanje svijeta kao slike. Rije slika dobija novo znaenje: tvorevina predstavljakog proizvoenja. ta to znai? To znai da se ovjek u ovom procesu bori za poloaj u kojem e cjelokupnom bivstvujuem on da da mjeru i odredi pravac kretanja. Kao slika ovog procesa pojavljuje se ogromnost. Ogromnost se pojavljuje onda kada se velike razdaljine smanjuju, kada se putem televizije predstavlja neto to nam je do tada bilo nepoznato i daleko. Ono to je sutinski vano za ovu ogromnost kao sutinu ovog procesa je kvantitativnost kojom se definie kvalitet. Kad ogromnost planiranja, organizovanja i obezbjeivanja iz kvantitativnosti dobije neki kvalitet, ogromnost postaje neproraunljiva. To je sjenka koja svuda pada preko svih stvari otkako je ovjek postao subjectum a svijet slika. Ovo neproraunljivo ovjek e znati tek onda kada bude stvaralaki pitao, stvaralaki radio vjestan moi pravog razmiljanja. Ovo mjesto je ono u kojem e Hajdeger jasno staviti do znanja da je nain na koji ovjek moe ostvariti bijeg iz antropologije, i uostalom moderne nauke, koj ga razlae na djelove i ponovo sastavlja ne dobijajui traeni odgovor, upravo umjetnost i stvaralatvo. [21: Isto, str. 74]

Bitak nauka humanizamOsnovno pitanje savremene filozofije je pitanje sutine ovjeka koji je u novovjekovnim naukama upitan. Opstanak ovjeka doveden je u pitanje djelovanjem ovjekovog duha, miljenja i rezultata u oblasti nauke, tehnike i tehnologije. Ono to je novi vijek donio je to da su najvei izumi i tekovine tehnolokog napretka postale najvea prijetnja za taj opstanak. Odgovor na pitanje kako se i zato ovo dogodilo, i dogaa, nalazimo u Hajdegerovom cjelokupnom djelu ija je tema ovjek i u onome to on naziva smislom bitka. Pitanje o bitku ima viestruki znaaj. Prvenstveno, uslovi opstanka savremenog ovjeka su odreeni naukom, onim to je Hajdeger nazvao prodorom u svijet. Nauka kao usmjerena na odreena polja bivstvujueg, na presudan nain odreuje ivot ovjeka. Meutim, pored danas ogromne ovjekove zavisti od nauke, mo i domet same nauke su odreeni osnovnim pojmovima koji artikuliu nain bitka njihovih predmetnih podruja. Hajdeger e rei da je nivo neke nauke odreen time do koje je mjere ona sposobna na krizu svojih temeljnih pojmova.[footnoteRef:22] Utemeljenje nauka mogue je ostvariti samo odreenjem naina bitka njihovog podruja. Pitanje o bitku je najvanije i najprincipijelnije pitanje koje se mora postaviti prije svakog pokuaja prave nauke. Prije svega postaje jasno da je metafizika ono to smeta utemeljenju bitka a bitak je vaan za nauku. Hajdeger smatra da se metafizika nalazi ugraena u temelje ne samo nauke i tehnike ve i humanistike antropologije i svih nauka koje pretenduju da imaju slian karakter. Hajdegerova dekonstrukcija metafizike samim tim vodi analitici nauke i tehnike kao savremene metafizike u ijoj osnovi je potinjavanje svijta ovjeku koji u nauci i sam sebe tretira kao stvar a ne kao autentinu egzistenciju. [22: M. Hajdeger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 9]

itavo Hajdegerovo djelo proima, pored osnovnih tema njegovog miljenja, i misao o humaniznu, naroito u spisu Pismo o humanizmu. Ono to ugroava humanizam kroz istoriju misli ali i samu povijest je ono to Hjadeger definie kao bezzaviajnost i neautentinost ovjeka. U osnovi svega to jeste u novom vijeku se nalazi rad, proizvoenje, stvaranje koje se ogleda kroz eksploataciju svega to postoji. Ovo se najbolje ogleda u naunotehnikoj revoluciji koja se uzela maha u 19. Vijeku i jo se nije zavrila. Upravo u Pismu o humanizmu Hajdeger se pita: Kuda ide briga nego da ovek vrati njegovu sutinu? A ta to drugo znai osim da ovek (homo) postane ovean (humanus) ? Tako humanitas ostaje ipak ostaje ono do ega je stalo takvom miljenju. Jer humanizam je ovo: razmiljati i brinuti da ovek bude ovean, a ne ne-ovean, nehuman, to jest izvan svoje sutine.[footnoteRef:23] Ovo upravo znai da humanizam lei u istini bitka bez kojeg nema ljudskog bia. ovjean ovjek onaj koji ima svoju sutinu za Hajdegera, a ovo prdstavlja bitnu razliku u njegovom miljenju ovjek nije miljen kao samorazumljivost definicije ovjeka vea kao tu-bitak. [23: M. Hajdeger, Putni znakovi Pismo o humanizmu, Plato, Beograd, 2003, str. 284.]

U odnosu na izreeno, pojam nauke i znanja postaje problematian ako nije zasnovan na humanizmu. Znanje se shvata kao mo i sredstvo za postizanje drutvenih ciljeva. Ovo meutim ne moe biti ni u kakvoj funkciji budui da je bitan aspekt ljudske prirode, egzistencije. Znanje se pojavljuje kao bitan sadraj humanizma. Znanje, kae Hjdeger, lezi u samoj osnovi egzistencije i nije rezultat obrazovanja. On ovdje ima u vidu o bitnom egzistencijalnom znanju koje ovjek posjeduje samim tim to se egzistirajui pojavljuje u svijetu. Za sve bitne stvari mi ve nekako znamo bez uenja i nauke. Meutim svaki vid ljudske stvarnosti koja se ogleda u nauci, umjetnosti nam ispostavlja neki vid znanja koje mi ve znamo. Sutinski mi ve tragamo za neim to znamo. Ne moemo, objanjava Hajdeger, tragati za neim o emu nemamo nikakvu poznaju. Ova spoznaja pripada samoj egzistenciji. To je ono to Kant naziva istim znanjem apriori a koje se nalazi u naem umu.Hjdeger se u Pismu o humanizmu uputa u kritiku raznih humanizama. Prvenstveno, svi izmi uvjek su za njega sumnjivi iako ih javno mnjenje sve vie trai. Osvrui se na Marksovu misao o humanizmu Hajdeger e rei da je on, Marks, ovjeka naao u drutvu. Drutveni ovjek, kae on, jeste za Marksa prirodni ovjek. Isto tako, u hrianstvu je ovjek dijete boje koje uestvuje u istoriji spaenja. Ovdje ovjek nije sa ovog svijeta jer svijet miljen na osnovama platoniovske teorije slui samo kao prelazak u sferu onostranog. Humanitas se prvi put, ovako eksplicitno nazvan, nalazi u rimskoj republici gdje se umjesto homo barbarusa postavlja homo humanus. Meutim, ako se pod humanizmom podrazumijeva nastojanja da ovjek postane slobodan za svoju ovjenost onda e se u zavisnosti od shvatanja slobode i prirode javiti bezbroj humanizama.