Upload
aleksandra-maodus
View
78
Download
14
Embed Size (px)
DESCRIPTION
psihologija
Citation preview
H. J. EYSENCK
UPOTREBA I ZLOUPOTREBA
PSIHOLOGIJE
Naslov izvornika Uses and Abuses of Psychology © H. J. Eysenck, 1953. Penguin Books Ltd, Harmondsworth, Middlesex, Engleska
Aksiomi utvrđeni dokazivanjem ne mogu dosta-jati za stjecanje novih spoznaja budući da profinjenost prirode kudikamo nadilazi profinjenost dokaza. Francis Bacon
SADRŽAJ
Uvod
Prvi dio: Testiranje inteligencije
1 Što zapravo mjere testovi inteligencije? 2 Primarne mentalne sposobnosti 3 Bistro je dijete odraslo 4 Opada li naša nacionalna inteligencija?
Drugi dio: Psihologija u službi zvanja i zanimanja
5 Od svakog prema sposobnostima 6 Korištenje testova u selekciji studenata 7 Procjenjivanje čovjeka 8 Rad, produktivnost i motivacija
Treći dio: Abnormalno ponašanje
9 Normalnost, spolnost i klasna pripadnost 10 Djelovanje psihoterapije 11 Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks 12 Što ne valja u psihoanalizi?
Četvrti dio: Društveni stavovi
13 Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter 14 Psihologija antisemitizma 15 Gallupove ankete i javno mnijenje 16 Psihologija i politika
.
. Muradif Kulenović: Eysenck ili umijeće psihologa
3
15
36
62
80
96
116
131
151
167
183
198
209
230
247
267
284
297
U V O D
Jednom je u času nadahnuća Clemenceau izjavio da je rat preozbiljna stvar da bi se njome bavili isključivo generali. Zadnjih godina jača uvjerenje da je znanost pre-ozbiljno područje da bi se njime bavili isključivo znanstvenici. Život suvremenog čovjeka, od rođenja do smrti, uvjetovan je i određen silama i otkrićima koja su njemu samome toliko nerazumljiva da ih on, naprosto, smatra »čudima«. Kad se radi o fizikalnim otkrićima ili silama, takve su izjave već uobičajene fraze. Kad je, međutim, riječ o društvenim znanostima i njihovoj primjeni, a osobito o najnovijem napretku psihologije, malen broj ljudi shvaća do koje mjere ta otkrića oblikuju njihov život.
Ipak, svakog je od nas, u nekom razdoblju našeg života, na jedan ili drugi način, posjekao mač primijenjene psihologije. Odluke o školovanju djece donose se na temelju testova inteligencije pomoću kojih se dijete testira u nježnoj dobi od jedanaest ili dvanaest godina; čitav se suvremeni sistem obrazovanja zapravo temelji na relativno novim psihološkim otkrićima i teorijama. Mladi ljudi u vojsci, raspoređuju se po rodovima djelomično i na temelju psiholoških testova, rezultati kojih mogu ponekad biti odlučni i u njihovu napredovanju do oficirskog čina. Naši novi upravljači — viši slojevi državnih činovnika — biraju se prema novom tipu metoda za selekciju. Profesionalno usmjeravanje i načini iz-
bora određenog čovjeka za određeno radno mjesto utječu na život i rad tisuća ljudi. Brojni slomovi živaca, obilježje suvremenog društva, dijagnosticiraju se i liječe metodama koje su, tobože, psihološke. Stavovi se ocjenjuju Gallupovim i drugim anketama, a rezultati tih ispitivanja, od kojih su neka vršile i same vladine agencije da bi došle do »činjeničnog stanja«, pomažu pri polaganju zakonodavnih i političkih temelja. Kad je u pitanju »reagiranje javnosti«, tada i stvaraoci radio programa i različitih komercijalnih proizvoda uzimaju u obzir brojke dobivene takvim ispitivanjima. Psiholozi proučavaju optimalne radne uvjete, optimalan raspored odmora, metode poticanja na rad, širenje glasina, uzroke nemira u industrijskoj proizvodnji i druge mnogobrojne kritične točke u političkim i društvenim organizmima. Njihovog pomnog ispitivanja nije pošteđeno ni starije stanovništvo te se intelektualni i emocionalni život starijih osoba sve intenzivnije proučava, e da bi se na temelju rezultata tih istraživanja poduzele akcije.
Ovaj kratki i nepotpuni pregled pokazuje koliko psihologija već mijenja naš život. Revolucija koja je započela gotovo neprimjetno, ali čijih se početaka današnji četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci sjećaju, vjerojatno će na naš način života utjecati jednako snažno ili čak i snažnije no u svoje vrijeme industrijska revolucija.
Počeci ove nove revolucije prilično se jasno naziru. Nova znanstvena otkrića na polju testiranja inteligencije što su ih učinili Binet, Spearman i Stern podvrgnuta su presudnom testu praktične primjene u američkoj vojsci za vrijeme prvog svjetskog rata. Trijumfalni je uspjeh tih otkrića jednom za sva vremena postavio psihologiju za neophodnog pomoćnika u svim postupcima odabiranja. Možda će čitaoca zanimati što su sve vojne vlasti bez okolišanja zatražile od psihologa koji su sastavljali testove inteligencije. Testovi bi trebali omogućiti »da se odaberu i odrede natprosječno inteligentni pojedinci željni da napreduju ili dobiju specijalan zadatak«, »da se odaberu i preporuče oni pojedinci koji su po inte-
ligenciji toliko inferiorni da nisu sposobni za redovnu vojnu obuku, već ih treba rasporediti u 'razvojne bata-ljone'«, »izgradnju organizacija jednolike duševne snage ili određenih intelektualnih sposobnosti«, »odabiranje pojedinaca za različite tipove vojnih službi ili za specifične zadatke«, »eliminaciju onih pojedinaca koji su intelektualno toliko inferiorni da se ne mogu upotrijebiti ni u kakve svrhe«.
Upravo je uspjeh testova inteligencije u rješavanju tih teških zadataka postao razlogom kasnijeg razočaranja. Tisuće entuzijasta bez ikakva poznavanja znanstvenih načela provjeravanja inteligencije, no željnih da iz novog modnog hira izvuku maksimalnu materijalnu korist, pokušavaju vojne metode testiranja primijeniti u industriji i trgovini. Postavljeni su zahtjevi bili nemogući, pa je uslijedila neizbježna reakcija. Velik broj inteligentnih ljudi nije mogao odvojiti žito od pljeve, ili istinskog znanstvenika od šarlatana željnog brze i lake zarade pa je na »psihologiju« počeo gledati sa skepticizmom koji je kasnije prerastao u neprijateljstvo. S takvim su stavom dočekali i nove tvrdnje i nove posljedice razvoja psihologije.
Da bi se to neprijateljstvo nadišlo bio je potreban još jedan rat koji je sa sobom donio goleme probleme selekcije i omogućio psiholozima da jedanput zauvijek dokažu da su njihove metode superiorne svim drugim metodama. Dokaz je bio toliko jasan i razoružavajući da su na kraju gotovo sve zaraćene države počele koristiti psihološke metode selekcije. Svatko tko iole poznaje konzervativne krugove vojnog rukovodstva bilo koje zemlje shvatit će da je ovo prihvaćanje, premda učinjeno nerado i s oklijevanjem, značajnije od bilo kakvog dokaza. Korištenje psiholoških selektivnih metoda nastavilo se i u doba mira pa je čak i prošireno na druga, jednako konzervativna područja kao što je, na primjer, državna služba.
Na žalost, ne postoji jamstvo da se ono što se jedanput dogodilo neće ponoviti. Entuzijasti potaknuti uvjerenjem
pravičnosti koje temelje na nekakvom svojem »sustavu« nekritički pokušavaju protegnuti te metode na područja za koja one nisu podesne. Uvijek iznova obećavaju nešto što se u ovom trenutku ne može ispuniti. Posve se lako može dogoditi da inteligentan laik, prevaren u svojim nadama, zajedno s lošim odbaci i dobro i da grijehe nadriznanstvenika pripiše onima koji su mukotrpno izgrađivali istinsku znanost.
Ta je opasnost goruća i stoga što na ovom području »vrag nikada ne spava«. Građanima demokratskog društva treba jasnim i nedvosmislenim jezikom izložiti sadašnje stanje na ovom znanstvenom području: što se u ovom času može učiniti, a što ne, kakav razvoj treba očekivati i što će se vjerojatno dogoditi u bliskoj budućnosti. Bez takvog se znanja između građanina i znanstvenika stvara opasan jaz koji sprečava jednog da na najbolji mogući način upotrijebi doprinos drugoga. Time se nerazumijevanje koje je tako dugo mutilo njihove međusobne odnose samo produbljuje. Psiholozi su, na žalost, iz raznoraznih razloga odbijali da pišu za bilo koga drugoga osim za same psihologe. Popularna su izlaganja svojih dostignuća radije prepuštali ljudima bez znanstvenog obrazovanja potrebnog da bi se stajalo na čvrstom tlu i nesposobnim da umjesto »Postoji izvjesnost« kažu »Mi to ne znamo«. Tako je popularizirana psihologija obično pothranjivala ili pretjerani optimizam ili teški skepticizam.
Ovu sam knjigu napisao želeći, da barem donekle, ispravim tu neravnotežu. Misaona nit koja se provlači kroz sva poglavlja vidljiva je već u naslovu. U svakom poglavlju razmatram primjenu psiholoških otkrića na društvene probleme. U nekim su slučajevima dokazi o postojanju određenog stepena korisnosti toliko uvjerljivi da ne bi bilo uputno savjetovati društvu da tu korisnost zanemari. U nekim slučajevima postoji dovoljan broj dokaza na temelju kojih se može kazati da je određena metoda ili tehnika u svojem sadašnjem obliku beskorisna te da je treba ili odbaciti ili poboljšati do neprepoznat-
ljivosti. U nekim slučajevima jedino je moguće kazati da je naše znanje nedovoljno i da ne možemo zaključiti je li određeni postupak koristan ili nije. U tom slučaju treba hitno poduzeti daljnja istraživanja. U ovoj sam knjizi obrađivao područja na kojima gotovo da više i nema sumnji. Malen je broj psihologa koji se, nakon temeljitog proučavanja dokaza, neće sa mnom složiti. Neki se eventualno neće sa mnom složiti u nebitnostima ili će moj prikaz smatrati nepotrebno kritičkim i konzervativnim.
Ova će izjava podnijeti da je malo proširim. Većina psihologa radi na nekom od primijenjenih područja, t j . u školstvu, industriji, vojsci, na klinikama i sličnim institucijama. Odluke mogu donositi jedino na temelju dokaza koji su im dostupni. Oni će prihvatiti svako moguće rješenje za koje postoji ma i malo veća vjerojatnost. Takav je stav i nužan i pravilan — odluku treba donijeti, ona ne može čekati dok se ne otkriju nove činjenice. To, međutim, nije put kojim ide znanost. »Čistog« znanstvenika zanima isključivo dobivanje točnog odgovora; on ima i pravo i dužnost da kaže da se na temelju onog što danas znamo ne mogu donijeti konačni zaključci. »Primijenjenog« znanstvenika, uvjerenog da je određena tehnika savršeno prikladna za neko područje rada, može takav stav ponekad i naljutiti, on je međutim, najbolja zaštita od »prerane kristalizacije lažne pravovjernosti«.
Eksperiment će možda bolje ilustrirati ovu dihotomiju. Jedan je američki istraživač testirao skupinu »čistih« i skupinu »primijenjenih« psihologa. Test je u stvari bio stari trik »zrna graška pod naprstkom« — ispitanik mora otkriti pod kojim je od tri naprstka skriveno zrno graška. Eksperimentator najprije objašnjava o čemu se radi, zatim kradom odstranjuje grašak tako da ispitanik ne može nikako dati točan odgovor i čeka da vidi koliko će ponavljanja biti potrebno da bi ispitanik otkrio da zrna nema. U slučaju koji navodim dogodilo se upravo ono što je eksperimentator i očekivao. Skupina »pri-
mijenjenih« već je nakon šestog ponavljanja izjavila da grašak vjerojatno ni ne postoji. »Čista« je skupina do istog zaključka došla mnogo mukotrpnije — trebalo je trik ponoviti više od dvanaest puta.
Očito je da ni jedna skupina nije u svoj zaključak mogla biti posve sigurna. U oba se slučaja radilo o vjerojatnosti. Skupina se »primijenjenih« zadovoljila donošenjem odluke na temelju vjerojatnosti koja bi se većini ljudi činila posve adekvatnom (vjerojatnost da je odluka pogrešna bila je samo 1 : 10). Grupa »čistih« donijela je svoj zaključak tek kad je ponavljanjem eliminirala svaku razumnu sumnju — vjerojatnost da su »čisti« pogriješili bila je samo 1 : 200. Oba su načina reakcije primjerena problemima s kojima se pojedina grupa suočava. »Primijenjenog« znanstvenika može prilično oz-lovoljiti odbijanje i nespremnost kolege da njegove omiljele stavove i metode prihvati bez potanke dokumentacije i dokaza. »Čisti« će znanstvenik kršiti ruke nad ola-kim prihvaćanjem postupaka i pretpostavki za koje nema dovoljno dokaza, a postojeći su proturječni. U stvaranju ove dihotomije vjerojatno igraju ulogu i činioci koji određuju ličnost, ali i različite potrebe onih za koje ove dvije skupine znanstvenika rade — jedni za poslodavce i klijente, drugi, uglavnom, za svpje kolege.
Razlika između »čistih« i »primijenjenih« psihologa može nas, naravno, odvesti i dalje no što smo namjeravali. Otkrića znanstvenika u »kuli od bjelokosti« mogu ponekad po korisnosti daleko nadmašiti doprinose njegovih kolega koji rade u darmaru proizvodnje. Kao primjer za to mogu se navesti Seashorova istraživanja »sluš-nih iluzija« u prvom desetljeću ovog stoljeća. Seashore je i sam smatrao da je njegov posao »čist«, daleko od svake »prljave« pomisli praktične primjene. Slušne su iluzije, inače, u mnogom pogledu slične mnogo poznatijim vizualnim iluzijama (npr. produživanje ili skraćivanje dužine strelicama ili neuobičajena upotreba perspektive tako da izgled narisanog vara oko).
I dođe rat, a s njim i prijetnja u obliku podmornica.. Budući da nije bilo mehaničkih detektora, ratni su se brodovu morali oslanjati na specijalne »osmatrače« koji su sjedili u trupu broda, osluškujući šumove strojeva podmornica i nastojali odrediti odakle buka dolazi. Us-koro se otkrilo da pritom, a upravo zbog »slušnih ilu-zija«, dolazi do sistematskih grešaka, pa su pozvali Seas-horea i zamolili ga da razvije metode kojima bi se te
greške mogle otkloniti. Tijekom nekoliko presudnih mje-seci njegova su »neprimjenjiva« otkrića odolijevala pri-jetnji podmornica. Za to su vrijeme usavršene meha-ničke naprave, pa nepouzdani ljudski faktor nije više bio potreban.
Iz ovoga se vidi da ne treba zamišljati da su čista i primijenjena psihologija jedna drugoj oprečne, već da ih treba smatrati sredstvima koja ruku pod ruku vode boljem znanstvenom razumijevanju i većoj društvenoj korisnosti. U zadnje se vrijeme na žalost događa da jedna s drugom gube korak. Razloge ne treba daleko tražiti. Gorući društveni problemi (selekcija ljudi za različite potrebe društva, neprilagođenost, vođenje omladine, obrazovanje, pa čak i pitanja rata i mira) nestrpljivo čekaju rješenje. Rješavanje tih problema toliko je hitno da je primjena, na neki način, pretekla znanost. U silnoj želji da pomognu mnogi psiholozi zaboravljaju da je efikasna samo ona pomoć koja se temelji na znanstvenoj podlozi. Budući da nisu voljni da svoju intuitivnu izvjesnost i hvale vrijedne namjere podvrgnu nepristranoj znanstvenoj provjeri, oni su, iako još svojataju prestiž vezan uz polje znanstvenog rada, to polje odavno napustili.
Prije nego što prijeđem na glavnu temu ove knjige, želio bih raščistiti još neke pojmove. Možda će biti dobro ukratko nabaciti po čemu se bitno razlikuju psiholog, psi
ijatar i psihoanalitičar, jer mnogima razlika među tim profesijama nije posve jasna. Psiholog je čovjek koji se bavi znanstvenim proučavanjem ljudske naravi. On pojeduje sveučilišnu diplomu koja potvrđuje da je svla-dao temelje svoje znanosti. Samim tim on još ne zado-
voljava uvjete za rad u praksi, a ni uvjete za istraživački rad. Za prvo su potrebni postdiplomski tečajevi, a za drugo dvogodišnji studij (na sveučilištu) koji završava stjecanjem doktorata. Psihijatar je liječnik koji se na određenim postdiplomskim tečajevima specijalizirao za liječenje duševnih poremećaja. Veći dio njegove dodatne obuke sastoji se od predavanja s područja psihologije. Glavni je zadatak psihijatra liječenje duševnih i živčanih bolesti nastalih iz najrazličitijih uzroka. Psihoanalitičar je obično psihijatar koji se specijalizirao za jedan određeni oblik liječenja, t j . za psihoterapiju. On u osnovi prihvaća Freudovo učenje. Malen je broj psihoanalitičara koji nisu liječnici, no izgleda da to postaje anomalija upravo naše zemlje.* Odnos između psihologije i psihijatrije možemo si predočiti kao odnos između fiziologa i liječnika s tim da je u ovoj usporedbi psihoanalitičar liječnik koji se specijalizirao za liječenje jednog određenog tipa bolesti.
Ponekad se te tri vrste znanstvenika međusobno ne slažu, a dogodi se da se čak i sukobe. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama klinički psiholozi često i sami liječe pacijente. To ponekad rade pod nadzorom psihijatra, a ponekad i ne. Mnogi psihijatri s punim pravom na tu pojavu gledaju s negodovanjem i ističu da čovjek nije »duh u truplu« i da se bolest »duha« ne može liječiti izolirano od »trupla«. Čovjek je integrirana cjelina u kojoj se duševne i tjelesne sposobnosti međusobno isprepleću, pa liječenje u rukama nestručnjaka (tj. nekoga tko nije liječnik) može biti opasno. Sa svoje strane opet, psihoanalitičari često daju proročke izjave o sudbini svijeta, uzrocima rata i mira, o uzrocima nemira u industrijski razvijenim zemljama ili prirodi nacionalnih razlika. Takve izjave obično počivaju na rasklimanim temeljima mašte njihovih neurotičnih pacijenata. Neupućenima u strogost znanstvene metodologije, psiholozi s pravom zamjeraju tu bezbrižnu invaziju svojeg terito-
* Misli na Veliku Britaniju (prim. prev.).
rija. Ipak, u cjelini gledano, među grupama postoji skladna suradnja utemeljena na podjeli odgovornosti.
Posve je, međutim, sigurno da bi se psiholozi, psihijatri i psihoanalitičari složili u jednom pitanju i to baš u onom koje bi čovjek s ulice vjerojatno osporavao, naime u predvidivosti ljudskog ponašanja. Kad se radi o fizikalnoj znanosti, predvidivost je za većinu nas posve obična stvar — tu čudesnu točnost gotovo da smatramo samu po sebi razumljivom. Kad se, međutim, radi o tome da se pomoću znanstvenih metoda predvidi ljudsko ponašanje, većina će nas ustuknuti. Draže nam je da smo, na neki način, »gospodari svoje sudbine«, a s nelagodom odbijamo i samu pomisao da je naše ponašanje podvrgnuto općim pravilima i zakonima (koji u stvari i omogućuju predviđanje). Ipak, s pravom se ističe da mnoge svakodnevne odluke donosimo baš na temelju pretpostavke o predvidivosti ljudskog ponašanja i da su naša predviđanja ljudskih akcija često točnija od naših predviđanja na fizikalnom planu. Mnogo se češće događa da ljudi zakasne zbog mehaničkog kvara na vlaku ili autobusu nego zbog toga što se vozač zaustavio i pošao brati tratinčice. U ljudskom ponašanju ima toliko pravilnosti da se ono, bez daljnjega, može znanstveno proučavati. Da li je ljudsko ponašanje p o s v e determinirano pitanje je izvan opsega rasprave koja se temelji na činjenicama.
Kad psihološke eksperimente i zaključke želimo opisati popularnim terminima, nailazimo na poteškoće koje su jednake onima što ih mora svladati fizičar ako želi jasno prikazati što radi. Fizičar rezultate svojeg rada opisuje matematičkim terminima koji se ponekad ni uz najveću ingenioznost ne mogu pretočiti u običan jezik. U sličnoj se situaciji nalazi i psiholog. Rezultati do kojih je on došao toliko su usko vezani uz matematiku i statistiku da je njihovo adekvatno razumijevanje nemoguće bez barem površnog poznavanja ovih grana znanosti. Za mnoge laike statističar je jednostavno čovjek koji povlači pravac (matematički definiran pravac) od
nesigurne pretpostavke do neminovnog zaključka. Za psihologa, statističar je čovjek koji mu daje neophodan alat — bez tog alata psiholog ne bi mogao razmrsiti složeno međudjelovanje činjenica s kojima se susreće na svakom koraku. Može se, naravno, dogoditi da koristeći statistiku dođemo i do pogrešnih zaključaka, no to možemo spriječiti jedino daljnjim učenjem i još boljim razumijevanjem statistike. Pogrešno je mišljenje da je ocrnjivanjem možemo izbjeći; protivljenje statistici vrlo često samo ukazuje na slabu i neefikasnu statistiku.
Kako da psiholozi i fizičari svladaju taj zajednički hendikep u saobraćanju? Fizičar je ovdje u povoljnijem položaju. Malen je broj ljudi koji sebe smatraju stručnjacima na njegovu području ili čak misle da znaju više od njega. Osim toga, njegova znanost uživa toliki prestiž da se njegove tvrdnje prihvaćaju i bez bjelodanih dokaza. Položaj psihologa posve je drugačiji. Malen je broj onih koji mu u dnu srca ne zamjeraju to što sebe smatra boljim poznavaocem ljudske prirode od njih i koji ne misle da o »ljudima« znaju daleko više od onoga što piše u bilo kojoj znanstvenoj knjizi. Gotovo nitko nije spreman da njegove tvrdnje prihvati bez eksplicitnog dokaza, a teško njemu ako mu se dokaz sastoji (što je neizbježno) od složenih eksperimenata i matematičkih formula. Ove već nakon letimičnog pregleda, obično bivaju odbačene zbog »nerazumljivosti«, a od psihologa se traži da tvrdnju dokaže ne spominjući čak ni same metode od kojih se dokaz sastoji.
Gdje god se to moglo, nastojao sam iz knjige izbaciti težak i složen matematički tekst. I matematiku i statistiku uspio sam gotovo potpuno izbjeći. To, naravno, znači da mnoge tvrdnje nisu dokazane s dovoljnom točnosti, pa molim čitaoca da prije no što počne s kritikom, uzme u obzir uvjete pod kojima je autor ove knjige radio. Jedino što mogu savjetovati čitaocu koji nije zadovoljan ovim objašnjenjem, jest da konzultira stručnu literaturu i da se sam upozna s tamo navedenim činjenicama. Pritom će mu možda postati jasno da se suvremenom psi-
hologijom ne može ovladati bez višegodišnjeg pohađanja tečajeva iz matematike i statistike, fizike, kemije, genetike, sociologije, ekonomije, fiziologije, neurologije, anatomije, biologije i mnogih drugih znanosti koje su u izravnoj vezi s psihologijom. Pravo na kritiku znanstvenih rezultata i teorija treba kupiti znanjem, a ne olako prisvajati.
Da bih ilustrirao kakva je vrsta kritike često uperena protiv psihologije, ispričat ću događaj koji je na mene ostavio prilično snažan dojam. Jednog su člana Vlade njezina veličanstva upitali što misli o određenom testu za selekciju. On je svojim odgovorom uspio pokazati plitko mišljenje, krajnje neznanje i pristrane metode dokazivanja karakteristične za političare koji se počinju baviti znanošću. Mašući papirom na kojem je bio test, pročitao je iz njega jedno pitanje koje očito nije imalo nimalo veze sa svrhom kojoj je test trebao poslužiti. Temeljeći svoje tvrdnje na očevidnoj neprikladnosti pitanja, ministar je izjavio da svatko može vidjeti da su takvi testovi beskorisni, pa je on zato protiv njihova uvođenja u dosadašnji sistem selekcije.
U ovom slučaju treba raščistiti slijedeće pojmove. Test o kojem je riječ sastojao se od određenog broja relevantnih pitanja, t j . pitanja čiji odgovori čine temelj za poduzimanje akcije, i određenog broja pitanja koja služe za kamuflažu, t j . imaju ulogu da prikriju svrhu testa. Ministar je citirao upravo jedno takvo pitanje, pa njegova očita relevantnost ili irelevatnost prema svrsi testa nikako ne može biti razlogom za odbacivanje testa u cjelini. Čak i kad bi navedeno pitanje bilo jedno od »relevantnih«, o njegovoj se vrijednosti ne može zaključivati samo na temelju čitanja. Zadatak testa koji mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju već je eo ipso dobar zadatak, zadatak koji to ne čini loš je. Bilo bi, naravno, vrlo zgodno kad bi se vrijednost nekog zadatka u testu mogla odrediti površnim pregledavanjem, no to je, na žalost, nemoguće. Da bi se utvrdila vrijednost danog testa, ili zadatka u testu, potrebne su godine pre-
danog rada. Rezultati takvog temeljitog istraživanja obično pokazuju da su naoko privlačni zadaci i testovi često bezvrijedni, dok su naizgled manje privlačni zadaci uspješni.
Čak i relevantno pitanje koje nije diskriminativno (tj. ne mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju) može u upitniku imati svoje mjesto. Ono možda mjeri neko od svojstava koje bitno utječe na odgovore drugih pitanja. Događa se, na primjer, da ljudi, umjesto da na pitanja u testu odgovaraju istinito i kako najbolje znaju, nastoje ostaviti dobar dojam; stoga se često umeće specijalni skup pitanja koja mjere ovu sklonost i omogućuju eliminaciju njezina utjecaja iz »stvarnog« testa.
Ovu sam zgodu ispripovijedao zato što je ona u svakom pogledu tipična za nehajan odnos prema psihološkim metodama koje se često odbacuju bez obzira na činjenice. Kao primjer za to mogu poslužiti i napisi o testovima inteligencije koji se pojavljuju u dnevnom tisku. Činjenice su ili iskrivljene do neprepoznatljivosti ili potpuno zanemarene, a mišljenje novinara cijeni se više od mišljenja ljudi koji su na polju testiranja inteligencije stjecali iskustva gotovo čitav svoj radni vijek. Na golemu složenost problema nitko se i ne obazire, a umjesto detaljnih diskusija dolaze slogani i polovične istine. Stoga nije čudo što većina ljudi ne zna kakav stav valja zauzeti prema psihologiji i što je smatra mješavinom magije i šarlatanstva. Cilj je ove knjige da pokaže da psihologija nije ni jedno ni drugo. Ona je jednostavno mlada znanost u razdoblju formiranja, nedovoljno razvijena da bi odgovorila na pitanja koja joj često postavljaju, no dovoljno razvijena da, za neke probleme, ponudi rješenje. Veće razumijevanje javnosti za ono čime se bavi, pretpostavka je njezina daljnjeg napretka.
Što zapravo mjere testovi inteligencije?
Zbog sve većeg korištenja testova inteligencije, a osobito zbog njihove upotrebe u školama, sve veći broj ljudi shvaća važnost pitanja: »Što zapravo mjere testovi in-teligencije?« Raspon odgovora proteže se od odgovora u stilu: »Inteligenciju, naravno.« (vjerni poklonik) do »Ništa osim majmunarija!« (nepopravljivi skeptik). Čak i psiholozi malčice problijede kad čuju to pitanje bilo da im je ono upućeno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu ljudskog mozga, ili članova udruženja za odgoj i obrazovanje, bilo da im ga postavljaju »obični« sugovornici. Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pravog odgovora, koliko posljedica spoznaje složenosti problema. Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od čitavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju pristaje, nužno je da nas odgovor na jedno jedino izolirano pitanje ne može zadovoljiti, štoviše, može nam se činiti posve proizvoljnim. To je logična posljedica zanemarivanja većeg broja varijabli koje na odgovor utječu. Ako ne želimo napisati čitav udžbenik pun eksperimentalnih podataka i nerazumljive matematičke stenografije, Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne možemo dati točan odgovor. Ono što možemo učiniti jest, da u op-segu jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun odgovor, no i to, međutim, samo ako je čitalac spreman prihvatiti matematiku kao datost.
PRVI DIO - Testiranje inteligencije
1
Prije svega, moramo se dakle odreći jedne veoma raširene predrasude, a to je mišljenje da se znanstveni pojmovi odnose na predmete i pojave koji zaista postoje. Prema tome mišljenju, vještina znanstvenika sastojala bi se samo u tome da već postojeće datosti izdvoji i izmjeri. Tako se, na primjer, obično misli da predmeti imaju duljinu; tu činjenicu znanstvenik najprije otkriva, a zatim se daje na posao mjerenja. Slično tome, obično se misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo značilo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi nezavisno o čovjeku i sve što je potrebno da bismo ih otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan pogled na znanost posve je pogrešan. Thurstone ovako opisuje pravo stanje stvari:
»Svaka znanost živi u uvjerenju (ili barem u nadi), da se pomoću ograničenog broja pojmova ili idealnih konstrukcija, može obuhvatiti neograničen broj pojava. Ta vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, značilo bi potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uzaludnost znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhvaćamo prirodne pojave čovjekovo su djelo. Otkriti znanstveni zakon jednostavno znači načiniti shemu zajedničku određenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se temelji na zajedničkim svojstvima tih pojava i tako ih pojednostavnjuje i čini lakše razumljivim. Ideja o 'nezavisnosti znanstvenih zakona' pogrešna je baš kao i mišljenje da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spo-takao na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.«
Nužnost ovog upozorenja bit će nam jasnija ako se vratimo svojem primjeru »duljine« ili »visine«. Mjerimo li visinu nekog čovjeka ili duljinu metalne šipke ljeti, brojevi koje ćemo dobiti bit će veći od onih koje bismo dobili zimi. Mjerimo li određenu udaljenost polaganjem metalne šipke, vidjet ćemo da će ta udaljenost varirati u skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zaključak
koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom specijalnom slučaju) glasi: Tijela se na toplini šire, a na hladnoći skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojednostavnimo svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke osobe nije nešto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo došli služeći se znanstvenom teorijom i još mnogim pojmovima koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.
Slično tome, inteligencija nije nešto što se u prirodi može izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim se služimo pri opisivanju ljudskog ponašanja. »Ako se psihologija želi zvati znanošću, tada glavni predmet njezina istraživanja mora biti ljudsko ponašanje. Očito je da se pojedinci međusobno razlikuju po rezultatima koje postižu u golemom broju najrazličitijih djelatnosti. Upravo kao što fizika da bi opisala kretanje materijalnih tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psihologija mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) odleđenih sposobnosti kao primarnih uzroka uspješno izvršenih zadataka.«
Ova izjava može poslužiti kao upozorenje onima koji tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina razmišljanja, ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog (ili nečeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih sličnih tvrdnji, obično nastavljaju kritikom testova inteligencije i kažu da je očito da ovi ne mjere navedena svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.
Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hob-besa: »Riječi su za mudra čovjeka žetoni, a za budalu novci.« Iako se, naime, mudrost, dubina razmišljanja ili sposobnost učenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na bilo koji prihvatljiv način, opasno je izjednačavati ih s inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri ona može mjeriti postojećim testovima inteligencije. Takav način razmišljanja dovodi do semantičke zbrke. On, posve nepotrebno, čini problem još složenijim nego što U stvari jest, a objektivni točno određeni standard po-
moću kojeg želimo ispitati adekvatnost svojih testova, zamjenjuje neodređenim izrazima.
Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj definiciji inteligencije, ne slažu. No jednako je tako očito, da se ni psiholozi međusobno ne slažu kad treba dati formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora značiti, a i ne znači da oni pritom ne misle na isto. Zatražimo li od političara, vlasnika garaže i domaćice da definiraju određeni pojam X, dobit ćemo, vjerojatno, tri posve različita odgovora: »uzrok neslaganja sa mnogim bliskoistočnim zemljama«, »pogonsko sredstvo za automobile« i »sredstvo za uklanjanje mrlja«. To su, eto, tri posve različite definicije onoga što bi većina ljudi nazvala »benzinom«. Ova različitost definicija ukazuje samo na to da ni jednu od njih ne možemo uzeti kao standardnu mjeru svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo krenuti drugim putem i pozvati u pomoć ono što obično zovemo »praktičnom definicijom«.
Za razliku od verbalne, praktična je definicija takva definicija koja uspostavlja praktičan kriterij i koja prema općem mišljenju, sadrži ono što želimo definirati, iako ne u njegovu čistom obliku. Svatko će se složiti da nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u školi ili na sveučilištu, da bismo bili uspješan oficir ili poslovan čovjek, ili da bismo se uspješno bavili bilo kakvim intelektualnim radom. Jednako je tako opće mišljenje da su mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosječne djece ili neshvaćanje jednostavnih radnji unatoč gorljivom nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni velikoj inteligenciji. Očito je da su za uspjeh na područjima ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni još neki činioci kao na primjer: dobri učitelji, prave veze, sreća, upornost i stabilnost, no isto je tako očito da je najvažnija inteligencija. Prema tome, trebalo bi očekivati da će na testovima inteligencije dobre rezultate postići ljudi koji su uspjeli u školi, proizvodnji, trgovini, na sveučilištu ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanima-
njima. Naprotiv, treba očekivati, da oni koji nisu u tome uspjeli neće postići takve rezultate. Ako se ipak dogodi da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne uspije u poslu kojim se bavi, pokušavamo njegov neuspjeh objasniti emocionalnom nestabilnošću ili nekom drugom sličnom smetnjom. S druge strane, uspije li netko tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpostavljamo da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao »dobre veze« ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom planu. Činjenice potvrđuju ove pretpostavke. U kasnijim ću poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u školi, koledžu i životu uopće, usko povezan s rezultatima testova inteligencije. Osim toga, obično postoji korelacija između tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom dali njegovi učitelji, profesori, supervizori, šefovi i općenito ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Stotine studija o tome iznose vrlo slične podatke. S praktičnog stanovišta ovi su pokazatelji posve dovoljno opravdanje za korištenje testova inteligencije pri selekciji i planiranju budućnosti. Sa znanstvenog stanovišta, međutim, mnogo toga ostaje nepotpuno.
Pokušat ću objasniti što je, vjerojatno, glavni razlog te nepotpunosti. Pretpostavimo da želimo pomoću metra usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojećih metara upotrijebili (recimo da je X viši nego Y). Ako je X viši od Y-a, a Y viši nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi da je i X viši nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo mogli sumnjati u točnost svojih mjerenja i morali bismo pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvršena. Ako se raskorak ne može pripisati uobičajenim pogreškama do kojih nužno dolazi pri svakom fizikalnom i mentalnom mjerenju, tada našem načinu mjerenja nedostaje ono što psiholozi zovu »unidimenzionalnošću«. Uvjet »uniimenzionalnosti« je pri svakom naučnom mjerenju toliko važan, da ga treba detaljnije razmotriti.
Pretpostavimo da se poslovična deva pokušava provući kroz poslovične iglene uši. Želimo li predvidjeti ishod
tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i širinu deve, kao i visinu i širinu ušice na igli. Kad bi nam te unidimenzionalne veličine bile date, mogli bismo s prilično velikom točnosti predvidjeti što će se dogoditi. No pretpostavimo sada, da znamo samo »veličinu« deve, t j . njezinu visinu pomnoženu s njezinom širinom i »veličinu« ušice dobivenu na isti način. Tako dobivena »veličina« višedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma malo podataka. Deva, na primjer, može zaglaviti i ako je ušica igle »veća« od nje (tj. ušica može biti veoma duga i uska). Iz ovog se primjera vidi da su predviđanja koja se ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo netoč-nija od predviđanja koja se na takvim mjerenjima temelje.
U navedenom smo primjeru pretpostavili da je »veličina« pojam do kojeg smo došli dogovorom, t j . dogovorili smo se da ćemo visinu pomnoženu sa širinom smatrati »veličinom«. Drugim riječima, pretpostavili smo da znamo određene dvije dimenzije, kao i to što treba s njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina ljudi procjenjuje »veličinu« skupine deva. Netko će, u svojoj ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a širinu će potpuno zanemariti. Netko će učiniti obrnuto. Netko će opet potražiti kompromis između ta dva ekstrema, a netko će se ravnati prema raspoloženju, pa se jedanput priklanjati jednoj, a drugi put drugoj metodi. Želimo li, na temelju takvih ocjena, nešto predvidjeti, naše će predviđanje biti točnije no što to dopuštaju zakoni vjerojatnosti, no sa stanovišta točnog mjerenja i uspješnog predviđanja, cijena koju smo platili zato što pojam »veličine« nismo razložili na njegove osnovne dimenzije, bit će vrlo visoka.
Prvobitni pojam »inteligencije«, ili bolje rečeno, ono što su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom području istraživanja, može se usporediti s pojmom »veličine«. Metode mjerenja i testovi »inteligencije« bili su, u stvari, mjere »veličine«. Znanstvenici nisu točno znali od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta »veličina« sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovoljavali su se činjenicom da njihovi testovi daju prihvatljive
praktične rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je smatrala da njihov način »mjerenja« nema racionalnog temelja i da su rezultati do kojih dolaze često proturječni. Osoba A može, na primjer, na Stanford-Binetovom testu biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa testu. Može se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica slučajnih grešaka koje su pri mjerenju neizbježne. Jedino razumno objašnjenje jest da svaki od nabrojenih testova mjeri drugu kombinaciju istih ili različitih fundamentalnih dimenzija. Stoga te staromodne testove inteligencije, unatoč njihovoj uspješnosti, treba podrobnije analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako točnijem mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti. Stoga je pomalo neobično što nije odmah i provedena u djelo.
Jedan od razloga neprihvaćanja takve analize bila je i konzervativnost »potrošača« testova inteligencije. Učitelji, psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobičajena je kratica I. Q.) i počeli su ga smatrati mjerom
* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kronološke dobi neke osobe pomnožen sa 100, tj.
mentalna dob I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira
kronološka dob djetetovom sposobnošću da rješava zadatke koje može liječiti prosječno dijete dane dobi. Dijete koje bez poteškoća rješava probleme koje može riješiti 50 posto devetogodišnjaka ima mentalnu dob 9, bez obzira na svoju kronološku starost. Ako ono, u tom trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti prosječne, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100 (kvocijent inteligencije prosječnog djeteta jest i po definiciji 100). Ako djetetova kronološka dob iznosi 6 godina, tada je dijete, očito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik, I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaostalo, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije veći od 150, a manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligencije između 90 i 110. Kvocijent inteligencije duševno nerazvijene djece često je manji od 70. No taj nas broj može zavarati, pa se dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomično temelji na te-stovima inteligencije.
čovjekove opće inteligencije. Kvocijent inteligencije tipična je mjera za »veličinu«, no budući da je u praksi veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi nedostatak. Drugi, jednako snažan razlog jest nespremnost većine ljudi, a na žalost i mnogih psihologa, da svladaju matričnu algebru i druge matematičke metode pomoću kojih se »inteligencija« može razložiti na svoje sastavne dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji smatraju da im pojam kvocijenta inteligencije omogućava da čovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje no što bi to mogli služeći se analitičkim mjerama. Nema nikakve sumnje o tome da nam »veličina« kazuje više o devi, nego samo njezina »visina« i to usprkos tome što »veličina« nije točno određen pojam, pa se kao takva ne može ni točno izmjeriti (nasuprot tome »visina« to jest). No, kombinirajući »visinu« i »širinu« saznajemo o devi najviše, a time smo dobili i na strogosti definicije i na točnosti mjerenja. Slično tome, ako nečije intelektualne sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom brojkom, tada ćemo se poslužiti nečim što nalikuje kvocijentu inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobroj-čanog izražavanja trebalo uvijek žestoko protestirati i uporno tvrditi da nam treba više od jednog broja, tj. onoliko brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na sreću, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ograničiti na samo jedan broj, pa će naša slika nečije inteligencije biti više profil s jasno izraženim jakim i slabim točkama, nego jednostavan prosjek.
Čak ni takav opis neće biti potpun. To je činjenica kojom se mjerenje inteligencije često pokušava diskreditirati, pa je stoga moramo pobliže razmotriti. Pritom nam može pomoći ova Thurstoneova misao:
». . . ako sposobnosti, per definitionem, uzmemo za primarne uzroke individualnih razlika u uspjehu, tada ljudska djela na najrazličitijim područjima ljudske djelatnosti, moraju biti funkcije ograničenog broja sposobnosti. Posljedica toga jest i opis pojedinca na temelju tog ograničenog broja sposobnosti. To je suprotno zabludi prema
kojoj se ljudi ne smiju klasificirati ili etiketirati samo zato što na svijetu ne postoje dva jednaka čovjeka. Svako poopćenje u znanstvenom opisivanju povlači za sobom određeni gubitak: individualne konstrukcije znanosti nikad ne mogu biti posve u skladu s individualnim iskustvima . . . Sa stanovišta neposrednog iskustva, znanstveni opis nužno je nepotpun. Znanstvena konstrukcija uvijek je okružena i mnoštvom iskustvenih nebitnosti. Mislim da to baš i jest karakteristika znanosti i da je kao takvu treba i priznati (imajući, naravno, uvijek na umu opće prihvaćeno mišljenje da je naučni opis neke osobe bezvrijedan, ukoliko se pritom ne uzme u obzir tako zvana »totalna situacija«). Proučavanje ljudi ne postaje »znan-stvenije« time što nastoji biti potpuno, niti je bezvrijedno zato što je ograničeno. Sa stanovišta zdravog razuma, znanstveni opis čovjeka-pojedinca jednako je nepotpun kao i znanstveni opis bilo kojeg drugog predmeta ili pojave.«
Nije teško pronaći primjere prigovora o kojima govori Thurstone. Tako se na primjer, često izjavljuje da je tjeskoban čovjek hendikepiran, jer osjećaj tjeskobe onemogućava njegovoj inteligenciji da dođe do izražaja, pa testovi ne daju točnu sliku njegovih »stvarnih« sposobnosti. No mi ionako »inteligenciju« ne možemo mjeriti izdvojeno, moramo uzeti u obzir »čitavu ispitanikovu ličnost«. Izdvojiti inteligenciju iz cjelovitosti emocionalnih potreba, iskustava i motivacija jest »atomiziranje« koje nužno daje lažnu sliku. No zar u fizici, i to s poprilično uspjeha, ne činimo upravo to? S istim bismo pravom mogli kazati da je metalna šipka »hendikepirana« ako njezinu duljinu mjerimo zimi — pa ona je ljeti mnogo dulja. Ono što je točno jest da »duljina« i »temperatura« nisu nezavisne varijable, pa želimo li da naš opis bude razborit i logičan, moramo poznavati i obje ove veličine i funkcionalni zakon koji ih povezuje. Jednako tako sasvim je moguće da između inteligencije i tjeskobnosti postoji određeni odnos, te da one djeluju jedna na drugu. Rješenje nije u nalaženju neke globalne »veličine« koja
će se temeljiti na njihovoj kombinaciji, već u pronalaženju točnog zakona koji ih povezuje (i koji se može matematički izraziti). Da bismo to učinili, moramo svaku od ovih veličina izmjeriti posebno. Tjeskobnost možemo mjeriti jednako točno kao i inteligenciju (vidi poglavlje 10). Postoje, naime, različite eksperimentalne metode kojima se tjeskoba može povećati, pa utjecaj njezina porasta možemo vidjeti na rezultatima testova inteligencije. Također možemo proučavati ljude koji pate od tjeskobe i pratiti eventualne promjene rezultata postignutih na testovima u slučajevima kad se tjeskobnost smanjuje. Ono što se zasad iz takvih eksperimenata može zaključiti jest da je tjeskoba, pri rješavanju problema u testovima inteligencije, mali hendikep, i da testovi zahtijevaju korekciju jedino u ekstremnim slučajevima, t j . onda kad je utjecaj tjeskobe izuzetno snažan.
O međusobnom djelovanju »inteligencije« i emocionalnih, kao i ostalih intelektualnih aspekata ličnosti, vjerojatno, postoji mnoštvo sličnih pretpostavki. No postojanje tog »međusobog djelovanja« ne bi smjela biti prepreka mjerenju sposobnosti. To bi nas, baš naprotiv, trebalo potaknuti da pretpostavku pomno provjerimo i pronađemo najtočnije moguće zakone kojima ovaj međusobni utjecaj podliježe. Skup pojmova s kojima radimo samo je prva aproksimacija; lako se može dogoditi da ćemo tijekom rada mnoge od njih odbaciti i nadomjestiti novima. U principu mislim da ćemo pojmove kojima ćemo se najviše koristiti, kao i način na koji su oni međusobno povezani, uspjeti otkriti samo strogom i detaljnom analizom.
Kakva će vrsta analize razbiti pojam »veličine« inteligencije na unidimenzionalne varijable. Jedna od metoda jesu takozvani »šrajbtiš-eksperimenti« koji se izvode sjedeći za radnim stolom i duboko razmišljajući. Rezultati takvih eksperimenata obično su brojni tomovi knjiga. Grubo rečeno, to i jest ono što su filozofi činili tijekom čitave povijesti, a iz toga je, kao najvažnije saznanje proistekla doktrina o »sposobnostima«. Ona kaže da čo-
vjek ima velik broj sposobnosti koje mu omogućuju da izvršava najrazličitije zadatke (sposobnosti su, na primjer, pamćenje, zamišljanje, razmišljanje, itd.). Često se smatralo da su središta tih sposobnosti u određenim dijelovima mozga, a frenolozi* su išli čak tako daleko da su tvrdili da opipavanjem izbočina na lubanji mogu odrediti koje su sposobnosti upadljivo, a koje slabo razvijene. »Geografske karte« mozga, sa jasno označenim područjima sposobnosti, bile su jedno vrijeme veoma popularne, a »čitanjem karaktera« na takav način, mnogi su se obogatili. U špekulacije ovakve vrste bili su ponekad uvučeni čak i ozbiljni znanstveni radnici. Danas, povijest ovog pokreta može poslužiti jedino kao opomena protiv sličnih smicalica u suvremenom ruhu.
Danas su i psihologija sposobnosti i frenologija prilično diskreditirane, djelomično zbog očite apsurdnosti objašnjavanja pamćenja pomoću »sposobnosti pamćenja« (dokaz da takva sposobnost postoji opet je činjenica da smo nešto upamtili), a djelomično zato što je usavršavanjem električne stimulacije mozga, među ostalim, pokazano da pacijent prilikom stimuliranja »ljubavnog područja« ne kreće, pohotljivo kličući, u pohod na medicinske sestre, već samo miče nožnim palcem. Psihologija sposobnosti, ipak je ostavila traga u svakodnevnom govoru, pa čak i u sistemu obrazovanja. Kad silimo djecu da uče latinski, da bi stekla »smisao za logiku« ili da pamte povijesne datume da bi »popravila memoriju«, ponašamo se u skladu s psihologijom čije su filozofske pretpostavke nadiđene, a tvrdnje odlučno pobijene eksperimentima izvršenim u ovom stoljeću.
Možda bi bilo najbolje da pažljivo pogledamo različite tipove testova koji danas postoje na tržištu i da se upitamo po čemu se oni međusobno razlikuju. Pažnju će nam, najprije, privući »materijal« od kojeg je test sačinjen. Neki se testovi služe riječima, neki brojevima, drugi vizualnim apstrakcijama ili crtežima, a neki i
* Frenologija je nauka koja po obliku lubanje zaključuje o čovjekovim duševnim osobinama (prim. prev.).
stvarnim predmetima kao što su, na primjer, šarene kocke, slagalice i tome slično. Moguće je da neki ljudi lakše barataju jednim, a drugi drugim »materijalom«. Imamo, dakle, već jednu smjernicu u tražeju naših, pretpostavljenih, sposobnosti.
Zatim bismo mogli razmotriti »mentalne operacije«, potrebne da bi se izvršio dani zadatak. U jednom se testu može, recimo, od ispitanika tražiti da »nauči« sadržaj određenog danog teksta, u drugom da nešto »upamti«, u trećem da donese »induktivan sud«, dok ponekad glavni ispitanikov zadatak može biti i posve »perceptualne« prirode. Ova je vrsta klasifikacije, a priori, teža od one prve (klasifikacije prema materijalu), jer o mentalnim procesima koji se odvijaju prilikom bilo kojeg mentalnog čina, ne znamo gotovo ništa.
Treći bi se mogući pristup mogao temeljiti na razlici između brzine i dubine. Neki od testova zahtijevaju brz i eventualno površan odgovor, dok drugi mjere dubinu našeg rasuđivanja, a ne njegovu brzinu. Mnogi kritičari testova inteligencije napadali su upravo tu slabu točku i isticali da testovi zanemaruju dubinu na račun brzine.
Tri su, dakle, puta kojima možemo krenuti pri analiziranju testova inteligencije; možemo tražiti razlike u »materijalu«, u »mentalnim procesima« i u onom što bismo, u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati »kvalitetom«. Mogu li se ove hipoteze provjeriti, potvrditi ili pobiti i ako se mogu, onda na koji način? Najuobičajeniji i u praksi najefikasniji jest statističko-eksperimentalni postupak nazvan faktorska analiza. Ona se temelji na vrlo jedostavnom principu.
Podvrgnemo li veću skupinu ljudi različitih zanimanja, stavova, nejednakog društvenog porijekla i položaja itd., određenom broju testova koji mjere tako zvanu inteligenciju, tada ćemo prema rezultatu svakog od tih testova moći ljude svrstati u niz. Na početku niza bit će »najbolji«, na kraju »najgori« — ostali će biti negdje između. Ako dva testa mjere isti mentalni proces pomoću istovrsnog »materijala«, a »kvaliteta« obaju testova je kon-
stantna, tada bi nakon testiranja, poredak ljudi u oba niza morao biti isti. Slučajne greške pri mjerenju mogu taj poredak malo poremetiti (na nepredviđen način), ali u cjelini gledano, naše je očekivanje razumno i praksa ga potvrđuje. Dva testa, koji zadovoljavaju navedene uvjete, daju ponekad čak i gotovo identičan niz.
Uzmemo li sada dva testa koji se u nekim aspektima razlikuju — bilo da su sastavljeni od »materijala« različitog tipa, ili da se pri njihovu rješavanju koriste različiti mentalni procesi, ili da zahtijevaju brzinu ili dubinu razmišljanja. Tada će se, naravo, i poredak ljudi nakon testiranja razlikovati. Čim su razlike u testovima veće, tim će se i poredak ljudi u nizu više razlikovati. Konačno ćemo, u konstrukciji testova, doći do točke u kojoj će se dva niza toliko razlikovati, da znajući rezultat što ga je netko postigao na prvom od njih, nećemo moći predvidjeti njegov uspjeh na drugom testu. Ili, drugim riječima, čim je sličnost u izboru materijala, mentalnih procesa i kvalitete između dva testa veća, tim je veća i vjerojatnost da će ispitanik na oba testa postići sličan rezultat. Obratno, ako se razlika (u ova tri aspekta) među testovima povećava, ta se vjerojatnost smanjuje.
Ovi, prilično magloviti pojmovi »sličnosti« ili »razlike« mogu se prevesti na precizan matematički jezik pomoću takozvanog koeficijenta korelacije. Raspon toga koeficijenta kreće se od 1, čime se označava potpuno slaganje, do 0 koja označava nepostojanje bilo kakvog odnosa. Kadikad se zna desiti i da koeficijent ispadne negativan, npr. u slučaju kad netko vrlo dobro riješi zadatke testa A, a slabo ili nikako zadatke testa B (ili obratno). No kad je riječ o testovima inteligencije, takvi koeficijenti rijetko se pojavljuju (gotovo nikada). Značenje koeficijenta bit će nam jasnije, ako pogledamo nekoliko primjera. Znamo da su visoki ljudi obično i teži od niskih — korelacija između visine i težine iznosi 0,6. To je negdje u sredini između savršene korelacije i nepostojanja bilo kakve korelacije. Korelacija između visine i inteligencije iznosi samo 0,2. To je tako malen broj da se iz njega na teme-
lju visine ne može ništa zaključiti o inteligenciji (iako se vidi neznatna tendencija porasta inteligencije s visinom). Između duljine lijeve i desne ljudske ruke korelacija je 0,98, dakle vrlo bliza savršenoj korelaciji. No duljina ljudskog nosa ne stoji, na primjer, ni u kakvom odnosu prema duljini ljudskog stopala.
Sada, postavljenu hipotezu, možemo i drugačije formulirati. Možemo kazati da među testovima, koji su slični u »materijalu«, »procesima« i »kvaliteti«, postoji visok nivo korelacije, dok je među testovima koji se u ova tri aspekta razlikuju, korelacija slaba. Čim je sličnost veća korelacija je bolja — čim su razlike veće korelacija je slabija. Vrijedi i obrat ove tvrdnje, t j . čim je bolja korelacija tim je i sličnost među testovima veća, čim je ta korelacija slabija, sličnost je manja. Ovako formulirana tvrdnja korisnija je u praksi, jer ono što u praksi mjerimo jest korelacija između testova. Na temelju veličine korelacije zaključujemo koliko su testovi međusobno slični ili koliko se jedan od drugoga razlikuju. Taj proces dedukcije prilično je složen, no bez obzira na to, većina je znanstvenika, kad se radi o prirodi glavnih mentalnih sposobnosti ili mentalnih procesa potrebnih za rješavanje problema u testovima, usvojila vrlo slične stavove. Dosad se, doduše, pažnja najviše posvećivala razlikama u sposobnostima baratanja različitim tipovima materijala i razlikama u efikasnosti pojedinih mentalnih procesa. Sve do nedavno gotovo da nitko i nije proučavao odnos brzina, dubina.
Glavni faktori* koje su psiholozi uspjeli izdvojiti do-
* Površno gledano, ovi su faktori vrlo slični sposobnostima koje sam tako strogo kritizirao na početku ovog poglavlja. Glavna razlika između ova dva pojma leži u načinu na koji su nastali. Pojam sposobnosti nastao je nesistematskim promatranjem i verbalizacijom određenih stereotipova (i predrasuda koje su u to određeno vrijeme vladale). Faktori su pažljivo definirani na temelju eksperimentalnih i statističkih procesa, a u skladu sa znanstvenim metodama. Mjestimična sličnost ne bi smjela zamagliti ove temeljne razlike. Da bi se to izbjeglo, faktori se često, umjesto riječima, označavaju slovima (u zagradi kraj svakog faktora).
bili su slijedeće nazive: verbalna spretnost (V), verbalna tečnost (W), spretnost u baratanju brojevima (N), prostorni zor (S), percepcija (P), memorija (M) i sposobnost induktivnog zaključivanja (I). Malo je teško te sposobnosti opisati bez primjera testova na kojima se temelje definicije ovih faktora. Stoga sam, u poglavlju 2, naveo primjere, za određene faktore karakterističnih zadataka. Većina zadataka vrlo je laka, a čitalac će ubrzo i sam uvidjeti da bi oni mogli biti i složeniji i kako bi se mogli učiniti složenijim. U dobrom testu moraju, naime, biti zastupljeni svi stupnjevi težine. Prilikom testiranja, daju se, naravno, i detaljne upute, a i nekoliko slobodnih minuta u kojima ispitanik može provjeriti da li je shvatio što se od njega traži.
Navedenih je sedam faktora, relativno, ali ne i potpuno nezavisno. Onaj tko uspješno riješi testove koji se odnose na jedan faktor, obično uspješno riješi i testove koji se odnose na druge faktore (ta je tendencija, ipak, nešto slabija nego kad se radi o testovima iste vrste). Možda bismo tu univerzalnu tendenciju uspješnog rješavanja različitih zadataka mogli identificirati s našim, hipote-tičkim pojmom »inteligencije«. Razmotrimo detaljnije različite faktore kako bismo otkrili koji se od njih mjere testovima za čije je rješavanje potrebno ono što obično zovemo »intelektualnom« kvalitetom. Mislim da će se većina ljudi složiti u tome da testovi koji mjere faktor induktivnog zaključivanja zahtijevaju najviše inteligencije, testovi koji mjere verbalne i numeričke faktore, nešto manje, dok ostali zahtijevaju znatno manje inteligencije. I korelacija među testovima potvrđuje ovakav subjektivan i a priori stav. Zajedničko je svojstvo (tj. visok stupanj korelacije) najizraženije kod testova koji mjere induktivno zaključivanje, manje izrazito kod verbalnih i numeričkih testova, a najneizrazitije kod prostornih testova i testova pamćenja. Time smo došli do općenitog zaključka da je inteligencija svojstvo na kojem se temelje (iako ne u jednakoj mjeri) sve intelektualne operacije. Osim toga općeg svojstva koje možemo zvati »inteligen-
cijom«, ili opreznije, jednostavno označiti slovolm »g«, postoje i različite vrlo specifične sposobnosti koje nam omogućavaju efikasno baratanje specifičnim materijalom ili efikasno korištenje određenog mentalnog procesa. Vjerojatnost da su nabrojeni faktori (njih sedam) i jedini faktori koji se mogu izolirati posve je neznatna. Najnoviji radovi ukazuju na mnoštvo drugih. Ovih je sedam, međutim, dosad najbolje definirano i proučeno, pa ćemo ih stoga uzeti kao predstavnike ostalih.
Dosad nismo još ništa kazali o brzini rješavanja problema kao ni o dubini razmišljanja. Za psihologa je to nesigurno tlo, djelomično i zato što interes za taj odnos godinama jedva da je postojao, pa se na njegovu istraživanju nije ni radilo. Taj je problem tek nedavno pobudio pažnju, a budući da su neka od njegovih eksperimentalnih rješenja vrlo zanimljiva i važna, pokušat ću ih ukratko objasniti. Pritom ću se služiti otkrićima D. Furneauxa, kao i pojmovima koje je on definirao. On je, uostalom, bio i prvi koji je predložio neka rješenja tog teškog i složenog problema.
Da bih objasnio ono što želim, morat ću se poslužiti primjerom. Neka to bude određeni tip zadatka u testu inteligencije, recimo nizovi slova na str. 56. ove knjige. Pretpostavimo da smo konstruirali veći broj različitih zadataka istoga tipa i razdijelili ga reprezentativnom uzorku stanovništva. Pretpostavimo da smo za rješavanje tih zadataka dali proizvoljno mnogo vremena. Na temelju broja ljudi koji su uspješno riješili određeni zadatak možemo odrediti težinu tog zadatka. Ako neki zadatak uspješno riješi 90 posto ljudi iz našeg odabranog uzorka, možemo taj zadatak smatrati relativno lakim; ako ga uspješno riješi samo 10 posto ljudi iz uzorka, zadatak je, relativno, težak. Ako sada test sačinjen od zadataka svih nivoa težine primijenimo na drugi uzorak populacije, tada svaki ispitanik u tom uzorku može određeni zadatak ili točno riješiti, ili pogrešno riješiti, ili odustati od rješavanja, t j . taj određeni zadatak preskočiti. Većina testova inteligencije daje konačnu ocjenu
na temelju broja točnih odgovora danih u zadanom vremenskom intervalu. Stoga ta ocjena ovisi o sva tri načina rješavanja problema, tj. o točnom i pogrešnom rješavanju i o preskakanju. Želimo li analizirati doprinos brzine, moramo odrediti udio svakog pojedinog načina ili, drugim riječima, moramo pokušati razmrsiti nerazmrsivo. To zahtijeva mjerenje vremena potrebnog za rješavanje svakog pojedinog problema. Mislim da je svakom odmah jasno da se dijeljenjem broja točnih odgovora s ukupnim potrebnim vremenom ne može dobiti nikakav razuman prosjek (neki će ljudi, na primjer, trebati mogo vremena za dobivanje pogrešnog odgovora, ili će podosta vremena provesti mozgajući o problemu od kojeg će konačno odustati, dok drugi neće time gubiti vrijeme).
Kad izmjerimo vrijeme potrebno za rješavanje svakog pojedinog problema, možemo grafički prikazati vrijeme potrebno određenom ispitaniku za rješavanje zadataka određenog nivoa težine. Takav grafički prikaz vidimo na slici 1A. Također odmah vidimo i to đa vrijeme potrebno za rješavanje ne raste proporcionalno s porastom nivoa težine. Tu poteškoću možemo izbjeći ako upotrijebimo logaritam naše mjere vremena (log vrijeme). Tada se odnos između naše dvije varijable (nivoa težine i logaritma vremena) može prikazati pravcem (slika 1B). Grafikon prikazuje rezultate trojice ispitanika, Alfe, Bete i Game. Vidimo da su sva tri pravca jednako nagnuta prema horizontalnoj osi, ili drugim riječima, da su paralelna. Taj, neobično važan, eksperimentalni zaključak nismo mogli predvidjeti. Iz njega se vidi da smo mjerenjem došli do jedne univerzalne konstante (tj. univerzalne za našu kulturu). Ako pomislimo da su nad njezinim nepostojanjem očajavale generacije psihologa, tada njezina važnost postaje još očitija.
S dijagrama B možemo odmah pročitati da je ispitanik Alfa, na svim nivoima težine, brži od ispitanika Beta, koji je opet na svim nivoima težine brži od ispitanika Gama. Gama može riješiti samo zadatke koji nisu teži
od određenog, vrlo niskog, nivoa težine. Beta već uspijeva riješiti zadatke srednje težine, a Alfa rješava čak i vrlo teške zadatke. Bilo bi zgodno kada bismo točku u kojoj se pravci alfa, beta i gama sijeku s horizontalnom koordinatom (ta točka određuje veličinu brzine kojom Alfa, Beta i Gama rješavaju najjednostavnije zadatke — zadatke koje može riješiti gotovo svatko) mogli identi-
Slika 1
ficirati s brzinom rješavanja problema svih nivoa težine, a najviši nivo težine do kojeg Alfa, Beta i Gama mogu doprijeti s dubinom njihova shvaćanja. To se, na žalost, ne može učiniti i to iz dva razloga. Razumno je, naime, očekivati da uspjeh na testu ne ovisi samo o brzini, već i o spremnosti ispitanika da traži odgovor — drugim riječima o onom što zovemo upornošću. Kad bi naša tri ispitanika bila krajnje uporna i voljna da se dovoljno dugo pozabave svakim od zadanih problema, tada bismo njihove rezultate mogli prikazati crtkanim pro-dužecima dužina koje prikazuju stvaran postignuti rezultat. Tako bi čak i relativno tupi ljudi, voljni da us-
A
traju dovoljno dugo vremena, uspjeli riješiti relativno teške probleme, dok relativno bistri ljudi, nesposobni da problemu posvete više vremena ne bi riješili ni relativno lake probleme.
Za ovu teorijsku tvrdnju ne samo da ne manjka dokaza, već je ona, štoviše, i posve u skladu sa svakodnevnim iskustvom i zdravim razumom: vrhunski intelektualni domet jest produkt brzog mentalnog rada i uporne marljivosti. Budući da smo se poslužili logaritamskom-skalom, treba držati na umu da je dužina vremena potrebna tupom čovjeku za rješavanje teškog problema, neproporcionalna težini toga problema (misli se, naravno, na linearnu proporcionalnost). Dok će njemu za teži problem trebati mjeseci upornog rada, bistar će čovjek, isti problem, riješiti za svega nekoliko minuta. Ipak, ta dva faktora (brzina i upornost) relativno su nezavisna, pa stoga o dubini ne možemo govoriti kao o korisnom uni-dimenzionalnom psihološkom pojmu. Dubina se obično identificira s najvišim nivoom težina kojeg ispitanik može doseći. Jasno je da je ona složen pojam koji ovisi o jednostavnijim pojmovima brzine i upornosti. Zanimljivo je da jedan od tih elementarnih faktora (upornost) uopće i nije intelektualna kvaliteta — prije bi se moglo kazati da je on funkcija organizacije ličnosti i njezina emocionalnog integriteta. Gledano samo sa spoznajne strane, brzina mentalnog funkcioniranja primarna je determinanta intelektualne snage. Postoje dobri razlozi za identificiranje te brzine sa »o«, t j . općom mentalnom sposobnosti ili inteligencijom.
Čak ni ovakva kombinacija brzine i upornosti ne uzima u obzir svu složenost procesa rješavanja problema. Često se događa, a tu eksperimetalni dokazi podupiru svakodnevno iskustvo, da napišemo pogrešan odgovor pod dojmom da je on ispravan (barem jednako tako često kao što odustajemo od daljnjeg rješavanja problema). Ovo opažanje uvodi u našu analizu nešto kao »nehaj«. Možda ta riječ baš i ne opisuje posve adekvatno ono što se događa, iskustvo je međutim pokazalo da baš zbog
Slika 2
TESTOVNI MATERIJAL
Zaključivanje
Pamćenje
Opažanje
ovakvog postupka kojim se netočna rješenja prihvaćaju kao točna, a točna odbacuju kao netočna, netko tko je i brz i uporan postiže relativno slabe rezultate.
Furneaux je pokazao da činjenice koje smo ovdje ukratko saželi i odnosi koji među njima vladaju (neke od tih odnosa nismo navodili jer se mogu izraziti jedino u obliku matematičkih formula) vode do prilično plauzibil-ne hipoteze o prirodi procesa koji se u mozgu odvijaju
prilikom rješavanja problema. Prema toj hipotezi, uočeni problem uzrokuje u mozgu niz zbivanja koji imaju za posljedicu čitav lanac »pokusnih rješenja«. Ta pokusna rješenja ne dopiru nužno do naše svjesne razine, svako je od njih jednostavno osobit način organizacije jednog dijela moždane strukture. Brzina kojom se ti pojedini oblici organizacije stvaraju, razaraju i iznova oblikuju jest temelj na kojem se zasniva pojam mentalne brzine. Mozak testira adekvatnost svakog pokusnog rješenja nekom vrstom mehanizma povratne sprege (feed-back) kakvim se služe i elektronski računari (to je najvjerojatnija pretpostavka). U toj fazi procesa igra određenu ulogu »nehaj« ili »nemarnost« ili tehničkim rječnikom rečeno, »greška«. Može se, naime, dogoditi da pokusno rješenje koje zadovoljava samo neke od traženih uvjeta otkoči mehanizam testiranja i dovede do pogrešnog odgovora. Uko-
liko do toga ne dođe, proces stvaranja pokusnih rješenja nastavlja se sve dok ispitanik ne pronađe točan odgovor, ili dok zbog toga što nije dovoljno uporan, ne odustane od rješavanja jednog i ne pređe na drugi problem.
I tako smo, zanemarivši pritom neke složenije aspekte, okončali potragu za odgovorom na pitanje: »Što zapravo mjere testovi inteligencije?« Dobro i na analitičkim principima konstruiran test mjeri brzinu mentalnog funkcioniranja koja je, izgleda, temelj intelektualne efikasnosti. On također mjeri našu sklonost prema brojevima, riječima, crtežima ili nekim drugim tipovima testov-nog materijala, kao i to koji nam mentalni proces najviše »leži« (pamćenje, opažanje, zaključivanje, itd.). U testu nužno dolaze do izražaja i neintelektualne komponente ličnosti, kao na primjer upornost koja igra važnu ulogu u određivanju nečije efektivne inteligencije, t j . spremnosti i sposobnosti da se rješavaju sve teži i sve složeniji problemi. Ovi različiti odnosi shematski su prikazani na slici 2. Loše sačinjen test mjerit će sve ove različite dimenzije kao jednu zbrkanu cjelinu iz koje se ne može izlučiti doprinos što ga svaka od tih dimenzija daje konačnom kvocijentu inteligencije. Dobro konstruiran test, ili bolje rečeno, niz testova mjerit će svako od ovih svojstava posebno, čime će se dobiti bolji uvid u is-pitanikove jake i slabe točke, a time i mogućnost boljeg predviđanja onoga što on može postići u budućnosti. Očiti praktični uspjesi čak i slabih testova mogu poslužiti kao pokazatelji onoga što će se moći postići kad praksa dostigne teoriju. Već postoje neki dokazi o tome da analitički testovi udvostručuju ili čak utrostručuju točnost predviđanja starijih testova.
2
Primarne mentalne sposobnosti
Ovo se poglavlje gotovo isključivo sastoji od primjera testova koji ilustriraju raspravu o prirodi inteligencije u prvom poglavlju ove knjige. U ovaj sam ih tekst uvrstio prije svega zato što teorijska diskusija o pojmovima kao što su, na primjer, »sposobnost percepcije« ili »verbalna tečnost« malo govore onima koji ne poznaju način na koji se ti pojmovi mjere i definiraju. Profesor Thurstone čiji je pionirski rad na ovom polju omogućio da se proučavanje inteligencije postavi na zdravije temelje, ljubezno mi je odobrio da ovdje reproduciram zadatke iz njegovih testova.
Treba imati na umu da to nisu potpuni testovi, nego samo zadaci od kojih obično prvi, ili prvih nekoliko ilustriraju instrukciju koju treba primijeniti na daljnje zadatke u testu. Gdjegdje je ovim uputama dodan i primjer na kojem ispitanik može provjeriti da li je uputu shvatio. Ovi primjeri zadataka bit će za većinu čitalaca posve laki. Mislim da će čitaoci shvatiti da se mogu konstruirati i mnogo teži zadaci, kao i to da se test može složiti tako da odgovara svakom intelektualnom nivou od nivoa petogodišnjaka do nivoa briljantnog sveučilištarca.
Za one koji će možda osporavati način na koji su testovi grupirani, moram iznova naglasiti da to grupiranje nije proizvoljno, već posljedica rezultata što su ih na testovima postizale velike skupine ljudi.
(1) VERBALNA SPRETNOST (v)
TEST POSLOVICA
Ovaj test provjerava vašu sposobnost razumijevanja onoga što čitate. Pročitajte poslovicu A.
A. Jedri kad vjetar duva.
Dvije i samo dvije od dolje navedenih rečenica imaju gotovo isti smisao kao poslovica A. Nađite te dvije izjave.
____V_____ Željezo se kuje dok je vruće. ___________Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin.
____V_____ Suši sijeno dok sunce sja. ___________ Nemoj da ti jedro bude veće od broda.
Oznaku (v) smo stavili kraj prve i treće izjave jer one imaju gotovo isto značenje kao poslovica A.
U slijedećoj skupini rečenica, označite izjave koje imaju slično značenje kao poslovica B.
B. Bez muke nema nauke
Bez alata nema zanata. __________ Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije.
___________ U mutnoj se vodi riba lovi.
___________ Od jednog udara dub ne pada.
VERBALNA KLASIFIKACIJA
U stupcu broj 1 navedena su imena nekih životinja. U stupcu broj 2 nabrojeno je nekoliko komada pokućstva. Stupac broj 3 sadrži i riječi koje označavaju životinje i riječi koje označavaju pokućstvo. Polica je komad pokućstva i nakon nje dolazi broj 2 što znači da pripada drugom stupcu. Ovca je životinja i nakon nje dolazi broj 1 što znači da pripada prvom stupcu. Ostalim su riječima brojevi 1 i 2 pridruženi na jednak način:
Riječima u stupcu 3 pridružite brojeve 1 ili 2.
1
krava
konj
ptica
pas
2
stol
stolica
ormar
svjetiljka
3
polica
ovca
fotelja
krevet
mačka
magarac
2
1
2
2
1
1
1
rastrgati
mučiti
gristi
štipati
2
patiti
boljeti
plakati
štucati
3
onesvjetiti se
raspeti
zgnječiti
stenjati
rezati
kukati
-----------
-----------
-----------
-----------
----------
----------
VERBALNE RELACIJE
Pročitajte slijedeći red riječi:
1-noga: 2-cipela 3-ruka: 4-palac 5-glava 6-rukavica
7-prst 8-stisak 6
Prve dvije riječi, noga i cipela, stoje u određenom odnosu -cipela se nosi na nozi. Iduća je riječ »ruka«. Koja od navedenih riječi stoji prema ruci u istom odnosu kao noga prema cipeli. Odgovor je rukavica jer se rukavica nosi na ruci. Zato-smo na označenom mjestu napisali brojku 6.
U iduća dva zadatka treba naći riječ koja se prema trećoj riječi odnosi kao druga prema prvoj i u zato određen prostor-upisati odgovarajući broj .
1-riba: 2-voda 3-ptica 4-plavo 5-crvendać 6-ocean
7-nebo 8-visoko
1-gradonačelnik: 2-grad 3-kapetan 4-brod 5-privatno
6-opće 7-trgovina 8-poručnik
----
----
(2) VERBALNA TEČNOST (w)
PREMETANJE SLOVA
Slova u svakom redu treba poslagati tako da daju ime neke životinje. U prvom slučaju skup slova dmedjve može se poslagati tako da daje riječ medvjed koju smo i napisali u za to predviđen prazni prostor. U idućem redu slova asp mogu se poredati tako da daju životinju pas. Na isti način skup slova kčmaa daje riječ mačka.
ŽIVOTINJE
dmdjve medvjed asp pas kčmaa mačka
Slova u svakom redu treba poslagati tako da se dobije ime jedne ptice:
PTICE
tkaap narav strebaj
----------
-------
PRONALAŽENJE RIJEČI
U prazan prostor dolje upišite što više riječi koje počinju slovom »s«, a završavaju slovom »1«. Duljina riječi nije važna. To mogu biti lična imena ili imena rijeka i gradova, kao i riječi stranog porijekla.
U prva su tri reda, primjera radi, takove riječi već upisane. Nastavite upisivati riječi koje počinju sa »s« a završavaju sa »1«.
1. sol
2. sokol
3. sandal
4.
5.
STVARANJE RIJEČI
Upotrebljavajući isključivo slova koja se nalaze u riječi G-E-N-E-R-A-C-I-J-A, načinite Što više novih riječi. Nove riječi mogu biti duge ili kratke, to mogu biti lična ili geografska imena, kao i riječi stranog porijekla. Pojedino se slovo smije upotrebljavati samo onoliko puta koliko se puta pojavljuje u riječi G-E-N-E-R-A-C-I-J-A.
U prva tri reda dani su primjeri takovih riječi. Nastavite!
G-E-N-E-R-A-C-I-J-A
1. igra
2. energija
3. cijena
4. ___________
5.
(3) NUMERIČKE SPOSOBNOSTI (n)
NUMERIČKI KOD
U ovom se testu od vas traži da se koristite sistemom koji se temelji na dvadeset simbola umjesto deset uobičajenih cijelih brojeva. Svaki od brojeva između »0« i »19« ima svoj određeni simbol koji je dolje naznačen. Vidimo da je simbol kojim se označava broj jedan, točka, a simbol za broj pet, crtica. Broj devet predstavljen je simbolom koji se sastoji od crtice i od četiri točke. Nula je predstavljena simbolom u obliku slova U.
Ako je broj veći od devetnaest, simboli se kombiniraju tako da se stavljaju jedan iznad drugoga. Kako se to radi pokazano je u primjeru 2. Gornji simbol treba pomnožiti sa dvadeset, a donji sa jedan, a dobivene rezultate treba zbrojiti. Proučite dobro primjer 2!
Ako je broj veći od 399, tada su za njegovo zapisivanje potrebna tri simbola. Gornji treba pomnožiti sa 400, srednji sa dvadeset, a donji sa jedan i dobivene rezultate zbrojiti. Kako se to radi pokazano je u primjeru 3.
Istom metodom riješite šest idućih zadataka!
Prostor za računanje
Odgovor Prostor za računanje
Odgovor
RAČUNANJE
Na tabeli su tri prazna mjesta na koja treba upisati odgovarajuće brojeve. Podatke koji su za to potrebni, treba uzeti iz tabele.
ARITMETIČKI PROBLEMI
U ovom je testu dano nekoliko aritmetičkih problema i njihova moguća rješenja. Za svaki problem imamo četiri odgovora od kojih je jedan, i samo jedan, točan. Od vas se traži da pronađete točan odgovor. Kraj njega, na za to predviđenom prostoru, stavite oznaku kvačice kao što je to učinjeno u prvom primjeru. Računati možete na praznom prostoru, no ne gubite vrijeme nastojeći izračunati točan odgovor.
U prvom primjeru treba izračunati produkt dvaju brojeva. Odmah se vidi da je prvi broj, po veličini, vrlo blizu broju 4, a drugi broju 7. Budući da je 4 x 7 = 28, rješenje mora biti negdje oko broja 28. To smo rješenje i označili.
7,563327 14,012468 28,133051 56,103378
4,12395 x 6,82187 =
U dolje navedenom primjeru vidimo da je brojnik blizu broju 30, a nazivnik blizu broju 6. Budući da je 30: 6 = 5, označili smo rješenje najbliže broju 5.
4,4278 5,1819 6,9271
8,4293
(29)2 = 755 841 865 901
Budući da znadete, da jedan od odgovora mora biti točan, možete se u njegovu nalaženju poslužiti »trikom«. Kako, na primjer, »pogoditi« koliko je 29 X 29? Znamo da je 30 X 30 = 900. Također znamo da je 9 X 9 = 81, pa prema tome rješenje mora završavati brojem 1. Iz toga slijedi da je točan odgovor 841.
Nađite i označite točno rješenje u dolje navedenim zadacima. Nastojte se služiti najkraćim mogućim putem. Ne gubite vrijeme na »provjeravanje« — jedan je odgovor sigurno točan.
3,01224 X 4,86537 2,621
6,782 14,656 21,387
6,5654
10,6327 91,7136
134,6973
7.698 9.875
13.561 20.679
53,29736 5,01258
1351 + 8271 + 72 + 3 + 51 + 2 + 1 + 13 + 9 + 4 + 2 3 + 8 + 19 + 22 + 4 + 6 + 1 6
(197)2 = 11.569 23.417 38.809 62.187
------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------
=
-------------------------------------------------------------------------------------
(4) PROSTORNI ZOR (s)
RUKE
U ovom ćete testu vidjeti čitav niz crteža koji prikazuju ruke, Neki od njih prikazuju desnu, a neki lijevu ruku. Ispod svakog crteža su dva prazna kvadrata.
Ako je na crtežu desna ruka, stavite oznaku u desni kvadrat, a ako je na slici lijeva ruka, onda u lijevi kvadrat, kao što je to učinjeno na crtežu dolje.
Stavite oznaku u odgovarajući kvadratić!
Test sadrži dvadeset redova od po sedam likova.
Evo još jednog zadatka. U svakom redu podvucite likove koji su jednaki prvom liku u tom redu.
Trebalo je podvući treći i četvrti lik. Oni su jednaki prvom liku.
Na slici je sedam likova. Podvucite likove koji su jednaki prvom liku u redu.
Na slici je sedam likova. Podvučeni su oni likovi koji su jednaki prvom liku (misli se »jednaki« u gore objašnjenom smislu).
Slijede dva različita lika. Ne možemo ih pomicanjem (ne odvajajući ih pri tom od površine na kojoj leže) dovesti u položaj da padnu jedan na drugog. Želimo li to, moramo ih odvojiti od površine na kojoj leže.
Na crtežu su dva jednaka lika u obliku slova L. Svaki lik ima na svojem vrhu rupu. Ne odvajajući ih od površine na kojoj leže, možemo ih pomicanjem dovesti u položaj da padnu jedan na drugog.
LIKOVI
ZASTAVE
Na prvom crtežu su dvije jednake zastave. Ne odvajajući ih od površine na kojoj leže, možemo ih pomicanjem dovesti u položaj da padnu jedna na drugu.
Budući da su zastave u traženom smislu jednake, stavili smo crticu kraj slova J.
Na slici dolje su dvije različite zastave. Ne možemo ih, ne odvajajući ih od površine na kojoj leže, pomaknuti tako da padnu jedna na drugu.
Budući da su zastave različite, stavili smo crticu kraj slova R.
Učinite to isto na crtežima dolje. Pokušajte zastave pomicanjem, ne odvajajući ih od površine papira, dovesti jednu na. drugu. Ako je to moguće, stavite crticu kraj slova J, a ako nije crticu kraj slova R.
Na prvoj je slici trebalo staviti crticu kraj slova J, a na drugoj kraj slova R.
Test sadrži četrdeset i osam zadataka.
(5) SPOSOBNOST PERCEPCIJE (p)
IDENTIČNI BROJEVI
Na vrhu prvog stupca brojeva nalazi se broj 634. Svaki put kad se broj 634 ponovo pojavi u prvom stupcu, mi ga podvu-čemo. U drugom je stupcu podvučen broj 876 jer se on nalazi na vrhu toga stupca. U trećem je stupcu podvučen broj 795, koji se nalazi na vrhu trećeg stupca.
Broj na vrhu svakog stupca pojavljuje se u tom istom stupcu još jedan ili dva puta. Pronađite taj broj što brže možete i svaki ga put podvucite.
634 693 850 634 513 398 696 634 574 628 634
876 643 328 932 879 375 470 697 876 294 982
795 583 795 189 342 795 896 247 319 468 543
423 837 115 423 528 969 274 423 627 423 962
279 363 643 279 375 470 887 699 291 983 585
374 282 663 539 314 475 576 374 S50 677 846
ČITANJE U ZRCALU
Pogledajte ove dvije riječi
Prva je riječ mačka. Druga je riječ također mačka, ali tiskana u »zrcalnom odrazu« (s desna na lijevo).
Dolje su dva reda riječi. U prvom su redu riječi tiskane s lijeva na desno, a u drugom te iste riječi tiskane s desna na lijevo.
Dolje su dva stupca riječi. Prva riječ, na vrhu svakog stupca, tiskana' je s lijeva na desno. Ispod nje su četiri riječi tiskane u obrnutom smjeru, t j . u »zrcalnom odrazu«. Jedna od te četiri riječi jednaka je riječi na vrhu stupca. Nju smo u svakom stupcu podvukli.
U svakom od ovih stupaca podvucite riječ koja je jednaka riječi na vrhu stupca.
Test sadrži pedeset stupaca od po četiri riječi.
LICA
U ovom nizu lica jedno se lice razlikuje od ostalih. To je različito lice precrtano.
Pogledajte dobro i uočite zašto je precrtano lice u sredini. Usta na tom licu, razlikuju se od ustiju na druga dva lica.
Evo još jednog niza lica. Precrtajte lice koje se razlikuje od ostala dva.
Trebalo je prekrižiti zadnje lice u redu.
U svakom redu precrtajte lice koje se po nečem razlikuje od ostala dva.
Test sadrži šezdeset reda od po tri lica.
(6) INDUKTIVNO ZAKLJUČIVANJE (r)
TAJNO PISMO
U prvom stupcu, pod naslovom »Riječi«, nalaze se tri riječi: dar, dan, i rad. U drugom stupcu te su iste riječi napisane tajnom šifrom — svako je slovo zamijenjeno brojem. Treba pronaći slovo koje odgovara određenom broju. Redoslijed riječi u prvom i drugom stupcu nije isti. U treći stupac treba napisati riječi onim redom kojim one dolaze u tajnom pismu.
Riječi Tajno pismo
dar 3 8 6
dan 5 8 3
rad 3 8 5
Prijevod
Problem možemo riješiti na nekoliko načina. Evo jedne mogućnosti:
Pogledajmo pažljivo riječi u prvom stupcu. Vidimo da dvije riječi počinju istim slovom. Riječi dar i dan počinju slovom »d«. U tajnom pismu dva puta se na početku pojavljuje broj 3. Stoga 3 odgovara slovu »d«. Upišite »d« na odgovarajuće mjesto u prijevodu.
Treća riječ počinje slovom »r«, pa prema tome broj 5 odgovara slovu »r«. Upišite »r« na odgovarajuće mjesto u prijevodu.
Slovo u sredini svake riječi jest »a«. Broj u sredini svake riječi napisane tajnim pismom jest broj 8. Stoga 8 odgovara slovu »a«. Upišite »a« u sredinu svake riječi u trećem stupcu.
Ostala je nepotpuna samo još riječ dan, pa stoga broj 6 mora odgovarati slovu »n«. Upišite »n« u preostali prostor u prvom redu trećeg stupca.
Poredak riječi u trećem stupcu jest: dan, rad, dar.
Riječi Tajno pismo
vrt 8 0 9
rat 5 2 8
lav 4 2 9
Evo još jednog primjera. Tajno pismo ovog primjera razlikuje se od tajnog pisma u prvom primjeru. Pronađite koje slovo odgovara kojem broju. Riječi napišite na odgovarajuća mjesta u trećem stupcu.
Da li ste primijetili da prve riječi završavaju slovom »t«? Broj koji se na zadnjem mjestu pojavljuje dva puta jest broj 9. Stoga broju 9 odgovara slovo »t«. Upišite »t« u odgovarajuće polje.
Riječi rat i lav imaju u sredini slovo »a«. Broj koji se u sredini pojavljuje dva puta jest broj 2. Upišite »a« u odgovarajuće polje.
Sada možete prepoznati riječ rat. Druga riječ koja završava slovom »t« je vrt. Napišite je. Prema tome, prijevod druge riječi mora biti lav, a tako i jest jer prema riječi vrt, broju 8 odgovara slovo »v«. Redoslijed riječi u trećem stupcu glasi: vrt, lav, rat.
Evo još jednog primjera. Nađite slova koja odgovaraju brojevima i upišite ih u polja trećega stupca. Pomozite si tako, da najprije odredite koji broj pripada slovu »o« koje se pojavljuje u svakoj riječi (dakle tri puta). Vidi se da slovu »o« pripada broj 5, dakle broju 5 odgovara slovo »o«. Upišite »o« u odgovarajuća polja trećeg stupca. Dalje radite sami.
Riječi Tajno pismo
osa 8 5 1
nos 2 5 3
bol 5 3 9
Prijevod
Redoslijed riječi u trećem stupcu mora biti: bol, nos, osa.
Prijevod
Pokušajte sami riješiti idući problem. (Slovo »b« se u prvom stupcu riječi pojavljuje samo jedanput. Pronađite broj koji se u drugom, stupcu pojavljuje samo jedanput i rješenje slijedi).
Riječi Tajno pismo
sob 4 2 7
sok 4 2 9
kos 7 2 4
Redoslijed riječi u trećem stupcu jest: sok, sob, kos.
Dolje su još dva problema za vježbu. Prevedite riječi napisane tajnim pismom i redom ih upišite u treći stupac.
Riječi Tajno pismo
san 2 4 6
lan 8 3 2
sol 8 4 6
Prijevod
Prijevod
Riječi Tajno pismo
luk 2 3 9
alt 2 4 9
lak 3 2 8
Prijevod
NIZOVI SLOVA
Pročitajte ovaj niz slova
a b a b a b a b
Iduće slovo u nizu bilo bi »a«. Upišite »a« u prazno polje. Sada pročitajte ovaj drugi niz slova i odredite koje je
slovo na redu. Upišite ga u prazno polje.
e a f a g a h a
Trebalo je upisati slovo »i«. Pročitajte dolje napisane nizove i u prazno polje upišite
slovo koje dolazi.
g h g h g h g h
a a b b c c č č ć ć
a b z c č z ć d z dž đ z Trebalo je upisati slova »g«, »d« i »e«.
Vježbajte na dolje navedenim primjerima. U svako polje upišite odgovarajuće slovo.
a a a b b b c c c d d
a u b v a u b v a u b
a b m c č m ć d m d ž đ m
a b c č a b c ć a b c d
RAZLIKE U SKUPINAMA SLOVA
Pročitajte ove skupine slova
U tri se skupine slovo »A« pojavljuje po dva puta. Cro smo podvukli treću skupinu u kojoj se slovo »A« ne pojavljuje dva puta.
Evo sličnog problema. Tri skupine, od ove četiri, po nečemu su slične. Koje su to skupine?
AABC ACAD ACFH AACG
CVRM TUVZ OPRS EFGH
U drugoj, trećoj i četvrtoj skupini slova su poredana abecednim redom — u prvoj skupini nisu. Podvucite prvu skupinu da biste je označili kao različitu.
Između tri, od dolje navedene četiri skupine slova, postoji određena sličnost. Podvucite skupinu koja se razlikuje od ostale tri.
KABC KEFG LOPR KUVZ
Tri skupine počinju slovom »K«. Trebalo je podvući treću skupinu.
Evo još jednog primjera. Podvucite skupinu slova koja se po nečem razlikuje od ostale tri.
EGHI MPRS HJKL TVZŽ
Trebalo je podvući drugu po redu skupinu. Između slova »M« i »P« je razmak od tri slova.
Problemi koje treba rješiti slični su ovima. U svakom redu treba pronaći i podvući skupinu koja se po nečemu razlikuje od ostale tri.
AAAB
HGFE
SŠTT
EFGI
AAAM
OPRS
IJKI
GHIK
AAAR
MRVZ
FGHF
JKLM
AATV
VUTŠ
OPRO
RSŠV
(7) MEMORIJA (m)
PREPOZNAVANJE LIKOVA
Pažljivo pogledajte ove likove tako da ih možete prepoznati kad ih opet vidite.
Kraj lika kojeg ste prepoznali stavite oznaku polje.
u prazno
Na isti način pogledajte ove likove, tako da ih možete prepoznati među likovima na idućoj stranici.
U stvarnom testu na slici ima dvadeset likova koje treba prepoznati u skupini od šezdeset likova narisanih na posebnom listu.
PRVO I ZADNJE SLOVO
Svakom predmetu dolje pridružen je broj. Broj pridružen riječi kutija jest 66, broj pridružen riječi stolica je 21 i tako redom. Od vas se traži da se sjetite broja svakog predmeta. Na idućoj stranici imena predmeta napisana su drugim redom. Kraj svakog predmeta napišite njegov broj.
Ako vam pisanje može pomoći da bolje zapamtite, možete parove prepisati u prazna polja na desnoj strani. Pažljivo čitajte i nastojte upamtiti dok vam se ne kaže da prestanete. Počnite odmah. Ne čekajte ni na kakav znak.
Predmet Broj Predmet Broj Predmet Broj
kutija 66
stolica 21
lepeza 92
svjetiljka 77
Ne okrećite ovu stranicu.
Predmet Stolica svjetiljka kutija lepeza
Broj 21
U prvom redu napisan je odgovarajući točan broj. Nadopunite stupac. Počnite odmah.
Stvarni test sadrži petnaest parova predmet-broj.
IMENA
U svakom redu dolje napisano je po jedno ime i po jedno prezime. Imena treba upamtiti tako da se, kad vidite prezime, možete sjetiti imena. Na idućoj su strani napisana samo prezimena i to redoslijedom različitim od ovoga ovdje. Od vas se traži da dopišete imena.
Ako vam, pri pamćenju, pomaže pisanje, možete imena i prezimena prepisati u prazna polja na desnoj strani. Počnite odmah. Reći će vam se kada da prestanete.
Ime Prezime
Zdenka Cerić
Ivan Plećaš
Vera Ivezić
Ante Kovač
Ime Prezime
U prvom redu, uz prezime je napisano odgovarajuće ime. Dopunite stupac.
Prezime
Ivezić
Cerić
Kovač
Plećaš
Ime
Vera
U stvarnom testu treba upamtiti dvadeset imena i napisati ih uz odgovarajuća prezimena.
3
Bistro je dijete odraslo
Danas rezultati testova inteligencije, kojima je podvrgnut velik broj djece u dobi od jedanaest godina, često odlučuju o njihovu budućem zanimanju, ili utječu na njihov život na neki drugi način. S pravom se možemo pitati koliko vrijede rezultati takvih testova, tj . možemo li se na njih osloniti kad je u pitanju djetetova budućnost. Ovaj vrlo važan problem bitno se razlikuje od problema kojim se obično zamjenjuje, a taj je pronalaženje korelacije između inteligencije i profesionalnog uspjeha za danu grupu. Navest ću nekoliko primjera koji će ovu razliku bolje objasniti (često se događa da je i psiholozi zanemare). Pretpostavimo da smo, u vojsci, podvrgli testu inteligencije tisuću kandidata za oficirski čin. Nakon toga sve smo ih poslali u OCTU* na vježbu. Neki će tamo otpasti, a neki će nastaviti sa školovanjem. Vezu, odnosno korelaciju, između testovima izmjerene inteligencije i uspjeha u OCTU možemo lako izračunati, pa stoga i odrediti mogu li ti testovi poslužiti za predviđanje uspjeha u OCTU.
Uzmimo sada drugi primjer. Pretpostavimo da smo testirali inteligenciju sinova vojnih oficira. Bili su to dječaci od oko šest godina, a njihovi su ponosni roditelji željeli da im sinovi uspiju u vojnoj karijeri. Pretposta-
* OCTU — kratica za Officer Cadets Training Unit, u prijevodu Jedinica za obučavanje oficira-kadeta (prim. prev.).
vimo također, a to je i vrlo vjerojatno, da su se sva djeca, kasnije, odlučila za vojnu karijeru i da su, nakon ponovnog testiranja, upućena u OCTU (drugi put su dječaci testirani neposredno prije odlaska u jedinicu). Test kojem su bili podvrgnuti u dobi od šest godina može poslužiti za predviđanje rezultata tog drugog testa, a isto tako i za predviđanje uspjeha u OCTU. Ako se kvocijent inteligencije ove djece nije u međuvremenu izmijenio (između dva testa prošlo je prosječno četrnaest godina), tada je očito, da su za predviđanje uspjeha u OCTU, oba testa jednako vrijedna (jer u biti daju jednake rezultate).
No ako se kvocijent inteligencije iz godine u godinu mijenja, tada na temelju rezultata koje smo dobili testiranjem šestogodišnjaka, nećemo moći predvidjeti ni rezultate koje će na testovima postići dvadesetogodišnjaci, kao ni njihov uspjeh u OCTU. Ako je kvocijent inteligencije konstanta, tada je mjerenje nečije inteligencije (pomoću testa inteligencije), u danom trenutku, i određivanje odnosa njegove inteligencije prema inteligenciji ostalih iste dobi, u stvari isto što i predviđanje tog odnosa u budućnosti. No ako kvocijent inteligencije i nije konstantan, testovi inteligencije mogu se koristiti za određivanje odnosa nečije inteligencije prema inteligenciji ostalih koji pripadaju istoj dobnoj skupini. Dobivena mjera tada, naravno, vrijedi samo za dani trenutak, tj. rezultat testa inteligencije ne može biti indikator budućih uspjeha ili neuspjeha. Stoga je važno utvrditi koliko je kvocijent inteligencije konstantan.
Mnogim ljudima takvo istraživanje izgleda nepotrebno, štoviše suvišno. Navikli su slušati da se kvocijent inteligencije, tijekom života, ne mijenja, pa da stoga i ne treba praviti razliku između testova, koje ćemo radi lakšeg snalaženja, zvati testovima za mjerenje inteligencije i testova za predviđanje inteligencije. Na žalost, dokazi nas upućuju u suprotnom smjeru. Dokazi su dobiveni na temelju većeg broja eksperimenata među kojima su Dear-bornov i Rothneyev već klasični. Velike skupine djece
testirane su svake godine iznova deset godina uzastopce, pa su se tijekom tog razdoblja mogle promatrati eventualne promjene kvocijenta inteligencije. Na temelju tridesetak takvih studija doneseni su slijedeći zaključci:
Korelacija između rezultata dvaju uzastopnih testiranja izravna je funkcija među testiranjem proteklog vremena. Kod vrlo pouzdanog i dobro konstruiranog testa, kao što je to na primjer Stanford-Binetov test (vjerojatno najčešće upotrebljavan test inteligencije) možemo očekivati da će korelacija između rezultata dvaju uzastopnih testiranja biti 0,95, ako je među testiranjem prošlo nekoliko, a najviše tjedan dana. Ako između testiranja prođe cijela godina, korelacija će pasti na 0,91, a ako prođu dvije godine, na 0,87. Sa svakom daljnjom godinom korelacija opada za 0,4, tako da će nakon tri godine iznositi 0,83, nakon četiri 0,79, a nakon deset godina svega 0,55. Kad se radi o predviđanju, korelacija od 0,55 izrazito je slaba. Predviđanje koje bi se temeljilo na slučajnosti, tj. na bacanju dinara, bilo bi slabije za svega 10 posto. To baš nije sjajan rezultat.
Uzgred treba napomenuti da je raspon dobnih skupina, za koje vrijede ove brojke, prilično ograničen. Za dobnu skupinu šestogodišnjaka predviđanje je znatno netočnije od onog na kojeg ukazuju brojke, a na temelju testiranja djece koja još nisu navršila dvije godine ne može se baš ništa zaključiti o inteligenciji koju će ona posjedovati kao odrasli ljudi. Situacija je nešto bolja za dobnu skupinu tro- i četverogodišnjaka, ali su koeficijenti tako maleni da su u praksi neupotrebljivi. Sve u svemu, testiranje inteligencije prije navršene šeste godine (ili najmanje pete), trebalo bi izbjegavati jer može kod roditelja pobuditi uzaludnu nadu ili nepotreban strah. S druge strane, razumno je očekivati da će nakon navršene petnaeste ili šesnaeste godine života, testiranje dati prilično točnu procjenu razvoja inteligencije čak i za idućih trideset ili više godina. Ocjenjuje se, da se nakon razdoblja adolescencije, a uz uvjet da ne dođe
do tjelesnih ozljeda središnjeg živčanog sustava, može očekivati korelacija od 0,8.
Može li se, racionalizacijom ovih podataka, dobiti neka vrsta opisne hipoteze? Anderson je pokazao da je to moguće, a vidjet ćemo da njegove ideje daju opaženim činjenicama razuman okvir. Zamislimo djetetove sposobnosti kao neki fond koji raspolaže određenim iznosom funti ili dolara. Tijekom djetinjstva, kako se inteligencija razvija, u fond se ulaže novac, tako da je u času kad dijete postaje odraslo, on pun. Pretpostavimo da djetetove sposobnosti, ili rječnikom naše analogije, količinu novca u fondu, možemo točno izmjeriti. Tada pretpostavka o konstantnosti kvocijenta inteligencije zahtijeva da količina novca koju svake godine uplaćujemo u fond (a koja odgovara povećanju djetetovih sposobnosti) također bude konstantna veličina proporcionalna iznosu koji se u fondu već nalazi. Tako će, na primjer, djeca koja su u času testiranja u svojem fondu imala 20, 60 ili 120 novčanih jedinica, fondu svake godine dodavati respek-tivno 2, 6 i 12 jedinica.
Druga je mogućnost da povećavanje fonda za svaku godinu nije ni u kakvom odnosu prema već postojećem fondu. To znači da se može dogoditi da dijete s malim fondom svoj fond poveća za veći iznos od djeteta s velikim fondom. Izgleda da se upravo to događa, čime bi se mogli objasniti i opaženi rezultati.
Dok je dijete veoma maleno i sposobnosti su mu ograničene, pa vrijednost prirasta fonda može, po apsolutnoj veličini, biti jednaka veličini samoga fonda. No ako su te dvije veličine (fond i prirast fonda) međusobno nezavisne, tada je očito da na temelju veličine fonda dvogodišnjeg djeteta ne možemo predvidjeti veličinu fonda tro-godišnjaka (prirast fonda može biti velik i nepoznat iznos). S rastom djeteta raste i njegov fond sposobnosti pa veličina prirasta, u odnosu na veličinu fonda, biva sve manje i manje značajna. Kad dijete doraste do adolescencije, t j . kad postane mladi momak ili djevojka, fond je pun i više mu se ništa ne dodaje. Budući da
prirast sposobnosti u odnosu na fond sposobnosti, postaje zanemarivo malen, inteligenciju koju će dijete imati kad odraste predvidjet ćemo tim točnije čim je dijete u času mjerenja inteligencije starije.
Iz ovog se razmatranja vidi da postojeći testovi inteligencije zasnovani na pretpostavci konstantnosti kvocijenta inteligencije mogu vrlo točno izmjeriti intelektualne sposobnosti u danom trenutku. Pokušamo li, međutim, pomoću njih predvidjeti buduće uspjehe male djece, rezultat je više nego slab. Stoga se sam od sebe nameće zaključak da su za mjerenje sadašnjih djetetovih sposobnosti i za predviđanje njegovih budućih sposobnosti potrebna dva testa — jedan za određivanje veličine fonda, a drugi za mjerenja najvjerojatnije veličina njegova prirasta.
Problem je težak i složen. Želimo li ocijeniti sadašnju djetetovu inteligenciju, dovoljno je da dobivene rezultate usporedimo s rezultatima druge djece iste dobi. No želimo li odrediti kolika će njegova inteligencija biti za deset godina, moramo, na početku i na kraju tog de-setgodišnjeg razdoblja, izmjeriti inteligenciju čitave jedne dobne skupine. Jasno je da je to teže i administrativno i financijski. Ipak, to je učinjeno i dobiveni su određeni nedvojbeni rezultati. Zadaci prvog testa inteligencije koji prilično dobro mjere djetetovu inteligenciju u danom trenutku nisu prikladni za mjerenje pokazatelja njegove buduće inteligencije. I obratno: zadaci koji ne daju gotovo nikakve informacije o djetetovoj sadašnjoj inteligenciji mogu dati vrlo točne informacije o njegovoj budućoj inteligenciji. Iz toga se vidi da je moguće sačiniti testove koji će predvidjeti kolika će biti djetetova inteligencija za, recimo, deset godina, no oni će se podosta razlikovati od testova kojima se služimo danas — većina današnjih testova mjeri inteligenciju u sadašnjem trenutku. Vidimo da nas mit o konstantnosti kvocijenta inteligencije lako može zavesti na pogrešan put. Predvidjeti nečiju inteligenciju u budućnosti zamašniji je pothvat no što su to zamišljali pioniri
na polju psihologije. Da bi se moglo s izvjesnim pouzdanjem reći koliki će kvocijent inteligencije imati mali Ivica kad odraste i da li će Marica i kao odrasla žena biti mentalno defektna, trebat će u istraživanja uložiti još mnogo truda i napora.
S ovakvim prigovorima lako se može i pretjerati. Očito je da su današnji testovi inteligencije na području određivanja inteligencije odraslih i starije djece sasvim zadovoljavajući, kao i to da nisu prikladni za određivanje inteligencije djece između šest i deset godina. Za djecu mlađu od šest godina oni su posve neupotrebljivi. Unatoč tim nedostacima, bit će zanimljivo pogledati barem jednu studiju provedenu s ciljem predviđanja budućnosti velike skupine veoma inteligentne djece. Ter-man i njegovi suradnici mjerili su njihovu inteligenciju na početku eksperimenta da bi zatim pratili njihov razvoj tijekom dvadeset i pet godina. Pri ocjenjivanju te studije treba imati na umu, da su testovi kojima su se služili bili jedni od prvih, i uglavnom inferiorni testovima kojima se služimo danas. U njima dolaze do izražaja sve složenosti i poteškoće o kojima sam upravo govorio. Čitalac će se možda iznenaditi kad vidi da je svim teškoćama usprkos i pomoću neistesanog oruđa kojim su se znanstvenici služili prije četvrt stoljeća, dobivena točna prognoza budućnosti te velike skupine izrazito darovite djece.
Terman si je stavio u zadatak da otkrije mentalne i fizičke crte karakteristične za intelektualno natprosječnu djecu kao i osobine njihove ličnosti. Također je želio vidjeti u kakav se tip odraslog čovjeka razvija tipično darovito dijete. Različitim postupcima, između 250 000 školske djece odabrano je 1500 djece, koja su po svojem kvocijentu inteligencije, spadala u vrhunskih jedan posto. Kvocijent inteligencije svakog odabranog djeteta iznosio je najmanje 140, a najveći je imala jedna djevojčica (više od 200). O djeci je sakupljen i velik broj naj-različitijih podataka. Njihovi su roditelji ispunili upitnik od dvanaest stranica te odgovorili na pitanja o raz-
voju svoje djece, okolnostima njihova rođenja, načinu hranjenja, dobi u kojoj su progovorili i prohodali, bolestima koje su preboljeli, o njihovim nervnim simptomima, eventualnoj kod kuće dobivenoj poduci itd. Sličan upitnik s pitanjima o napredovanju i ponašanju djece u školi, ispunili su i učitelji djece. Svako je dijete temeljito liječnički pregledano te su prikupljeni podaci o njegovu vidu, sluhu, ishranjenosti, držanju tijela, stanju zubala, neurološkom stanju, radu srca i pluća itd. Izvršeno je trideset i sedam antropoloških mjerenja, a svako je dijete podvrgnuto i trosatnom testiranju u školi stečenog znanja. Slika je upotpunjena ispitivanjem karaktera i specifičnih interesa, podacima o knjigama pročitanim u razdoblju od dva mjeseca kao i ocjenom sredine u kojoj je dijete raslo (dobivenom od znanstvenih suradnika na terenu).
Iako su pri odabiranju oba spola imala jednake šanse, dječaci su brojčano nadmašivali djevojčice u omjeru 115:100. Terman energično niječe postojanje pristranosti prilikom testiranja. Inače, s priličnom sigurnosti možemo ustvrditi da dječaci nisu, u prosjeku, intelektualno superiorni djevojčicama. To je pokazano i velikim brojem komparativnih studija iz kojih se također može zaključiti da je u dječaka raspon inteligencije veći nego u djevojčica, tj. među njima ima više vrlo bistrih ali i vrlo tupih pojedinaca. Ovu tvrdnju potkrepljuju i istraživanja koja je Thomson vršio u Škotskoj na slučajnim uzorcima populacije iste starosne dobi. Gotovo se uvijek pokazalo da su kolebanja u inteligenciji veća u dječaka nego u djevojčica. S tim je u skladu i opće poznata činjenica da među muškarcima ima više genijalnih i više mentalno defektnih pojedinaca nego među ženama, premda bi se to moglo jednako dobro objasniti i povijesnim i društvenim razlozima.
Rezultati mjerenja tijela i liječničkog pregleda opovrgavaju rasprostranjeno mišljenje da su izrazito inteligentna djeca obično hendikepirana na nekom drugom području. Taj je stav poznat kao »teza o kompenzaciji«
prema kojoj je inteligentno dijete zaostalo u rastu, bo-ležljivo, nespretno, napeto, nervozno i preozbiljno, a uz to još ima i upala prsa, spuštena ramena i nosi naočale. S druge strane, prema istoj pretpostavci manje inteligentno dijete kompenzira tupost svojim karakternim svojstvima, svojim zdravljem i tjelesnom građom. Ter-manovi podaci odlučno pobijaju takvo mišljenje. Nadarena djeca u njegovoj grupi često su po visini i težini, kapacitetu pluća, širini ramena i mišićnoj snazi, nad-mašivala i najviše američke standarde, pa prema tome i prosječnu djecu. Nadarena su djeca bila zdravija a nervozne navike, tikovi i mucanje bili su među njima jednako česta pojava kao i među prosječnom djecom odgovarajuće dobi. Ti se podaci uklapaju u širi model i pokazuju da umjesto zakona kompenzacije vrijedi zakon korelacije; inteligentna djeca nadmašuju manje inteligentnu u gotovo svim poželjnim svojstvima koja je Ter-man mjerio.
Skupina darovitih je i u školi postizala daleko bolje rezultate od svojih vršnjaka. Obrazovanje nadarenog djeteta u cjelini bilo je za 44 posto iznad norme, ili drugim riječima, školsko znanje darovitog djeteta i od njega za 44 posto starijeg prosječnog djeteta bilo je jednako.
Na intelektualnom polju interesi darovite djece bili su daleko širi od interesa prosječnog djeteta, a na društvenom planu nešto malo širi. Na polju aktivnosti interesi darovite i prosječne djece bili su gotovo identični.
Djeca su podvrgnuta i različitim objektivnim testovima karaktera i ličnosti, a njihovi su učitelji dali svoje mišljenje o njihovim mentalnim, moralnim i socijalnim karakteristikama. Sve su ocjene pokazivale da su darovita djeca i na tim područjima iznad prosjeka. To se osobito odnosilo na svojstva koja proizlaze iz htijenja, kao što je na primjer snaga volje, upornost, želja za isticanjem, samopouzdanje, smotrenost i opreznost, a u manjoj mjeri i na emocionalna svojstva kao što su smisao za humor, veselost, optimizam i postojanost raspoloženja. To se
odnosilo i na moralna svojstva kao što su savjesnost, istinoljubivost, velikodušnost, obzirnost, nesebičnost i suosjećanje s drugima. Pokazalo se da su darovita djeca često superiorna i na društvenom polju. Ona su često vođe velikih grupa u kojima su i omiljena jer i sama vole velike grupe i nisu tašta.
Točnost ovih ocjena potvrđuju i neki objektivni testovi. Tako je, na primjer, prema procjenama učitelja, 67 posto nadarene djece nadmašivalo prosječno dijete u pozitivnim emocionalnim karakteristikama, a taj isti postotak dobiven je i na temelju testa emocionalne stabilnosti. I drugi su objektivni testovi pokazali da darovita djeca nadmašuju prosječnu. U usporedbi sa slučajnim uzorkom djece inteligentni dječaci i djevojčice bili su manje skloni hvalisanju ili precjenjivanju vlastitog znanja; također su se pokazali dostojnijim povjerenja kad su bili u prilici da prevare; njihova lektira, izbor omiljelih ličnosti i društveni stavovi bili su, u cjelini, zdravi. Na svim testovima karaktera daroviti devetogodišnjaci postizali su rezultate jednake rezultatima prosječnih dvanaestogo-dišnjaka.
Poslije šest godina čitav je postupak ponovljen, te se pokazalo da se slika skupine u cjelini nije bitno izmijenila. Grupa je još uvijek bila intelektualno vrlo superiorna s tim da se kvocijent inteligencije dječaka nešto malo smanjio, a kvocijent inteligencije djevojčica nešto više smanjio. Na temelju statistike takva se regresija prema prosjeku mogla i očekivati. Uspjesi koje su djeca postizala u školi bili su još uvijek značajni, a darovita je grupa nadmašivala prosječno dijete odgovarajuće dobi i u svim ispitanim mentalnim, fizičkim i karakternim svojstvima.
Ispitivanje grupe nastavljalo se u određenim vremenskim razmacima, a zadnje je izvršeno četvrt stoljeća nakon prvog. Prosječna dob grupe bila je tada oko trideset i pet godina, pa je trebalo ocijeniti što su pripadnici grupe postigli kao odrasli ljudi. Pokazalo se da se grupa u odnosu na svoje vršnjake ni za četvrt stoljeća nije
bitno izmijenila. Počnemo li s najobjektivnijim tipomi podataka, naime, s tjelesnim mjerama, nalazimo da su daroviti muškarci visoki prosječno 180,3 centimetra što je više od prosjeka regruta u vojsci Sjedinjenih Američkih Država koji iznosi 170,7 centimetara, kao i od prosječne visine studenata (173,2 cm). I darovite žene bile su više od nedarovitih, brojčani odnos bio je 165,0 centimetara naprema 162,5 centimetara.
Iako je opće zdravstveno stanje teško izravno izmjeriti, izgleda da je darovita skupina bila prilično zdrava, jer Terman svoj izvještaj o zdravlju zaključuje izjavom da je »darovita skupina barem jednako zdrava kao i prosječna, ako ne od nje i zdravija. Također je superiorna u visini i težini, a ima i manji broj tjelesnih nedostataka«.
Za čitaoca je mentalno zdravlje možda ipak nešto zanimljivije od fizičkog. Kao dio hipoteze o »kompenzaciji« često se kaže da su izrazito inteligentni ljudi neurotični ili drugačije duševno poremećeni. Poznata izreka da su genijalnost i ludilo usko povezani uporno egzistira unatoč potpunom nedostatku dokaza. Opća mentalna prilagodba navedene darovite skupine ocijenjena je nakon njezina dvadesetpetogodišnjeg praćenja. Prema mentalnoj prilagođenosti ljudi se mogu klasificirati u tri kategorije, na (1) dobro prilagođene, (2) neprilagođene i (3) izrazito neprilagođene. Ispitanici koji su dospjeli u treću kategoriju podijeljeni su u dvije potkategorije, na one koji (3a) nisu patili od psihoze i na (3b) psihotične. Kriterij za klasifikaciju u potkategoriju (3b) bio je živčani slom koji je zahtijevao bolničko liječenje.
Budući da u rezultatima prema spolu nije bilo nikakvih razlika, Terman nije odvojio muškarce od žena. Pokazalo se da je 81 posto svih pripadnika skupine bilo dobro prilagođeno, 15 posto neprilagođeno, 3 posto izrazito neprilagođeno bez psihoze, a 1 posto (točnije 0,81%) izrazito neprilagođen i psihotičan. Takova je klasifikacija izvršena 1940. godine; do 1945. broj slučajeva u kategoriji (3) porastao je na 4, odnosno 1,29 posto.
Usporedni brojevi* teško su dostupni, a i tada samo u slučaju da se radi o mentalnoj bolesti. Usporedba nadarenih ispitanika s tablicama očekivanja načinjenih na temelju ispitivanja stanovništva iste starosne dobi pokazuje »da je tendencija prema mentalnoj bolesti kod nadarenih ispitanika obaju spolova bila nešto malo ispod tog očekivanja« (za 1940. i 1945. godinu). Terman tvrdi da se u slučajevima »svih stupnjeva mentalne neprilagođenosti, uključivo kategoriju (3b) iznenađujuće veliki dio ispitanika znatno oporavio ili posve ozdravio. Smatra se da je u tom poboljšanju superiorna inteligencija igrala značajnu ulogu. Budući da se ova tvrdnja ne temelji na usporednim istraživanjima, upućujem čitaoca na poglavlje »Djelovanje psihoterapije« u kojem su izneseni dokazi da je taj brzi oporavak prije pravilo, nego li iznimka i to za sve bolesnike bez obzira na njihovu inteligenciju. Između mentalne prilagodbe i kvocijenta inteligencije u djetinjstvu Terman nije pronašao nikakvu korelaciju, ali je otkrio da je broj neprilagodbi obrnuto razmjeran količini obrazovanja (i tu je korelacija dosta slaba).
Bilo bi zgodno kad bismo se mogli osloniti na rezultate testova inteligencije kojima su ispitanici testirani u prosječnoj dobi od trideset godina. No uspoređivanje kvocijenta inteligencije otežano je očitim statističkim poteškoćama. Kvocijent inteligencije definiran je kao omjer mentalne i kronološke dobi, pa ima smisla samo za djecu jer njihova mentalna dob raste pari passu s njihovom kronološkom dobi. Jasno je da se takva definicija ne može primijeniti ondje gdje se mentalna dob ne mijenja, t j . poslije šesnaeste, ili ondje gdje ona opada kao, recimo, nakon četrdesete. Osim toga iako za mjerenje dječje inteligencije postoje standardizirani testovi (bez obzira na veličinu dječje inteligencije) za odrasle takvih testova gotovo da i nema, a oni koji postoje nisu standardizirani na slučajnom uzorku populacije. No sve se te poteškoće mogu svladati statističkim metodama o
* Misli na brojeve dobivene komparativnim studijama (prim. prev.).
kojima ovdje ne bih govorio. Neka bude dovoljno da kažem da je Termanova ocjena kvocijenta inteligencije odraslih ispitanika iznosila oko 134. Vidi se da se prosječni kvocijent inteligencije njegove skupine smanjio za 17.
Terman smatra da su uzroci tome greške u mjerenju, činjenica da testovi inteligencije za djecu i odrasle ne mjere istu funkciju, promjene do kojih dolazi sazrijevanjem ličnosti kao i utjecaj sredine i obrazovanja. Prema njegovoj procjeni prva dva navedena faktora uzrokuju polovinu toga pada, dok se pad za preostalih devet ili deset bodova ima pripisati procesu sazrijevanja ili utjecaju okoline. »Apstrahiramo li greške u mjerenju i nemogućnost da se testovima izmjeri ista funkcija, kvocijent inteligencije opada za svega pet do deset bodova.« To su, naravno, samo prosječni podaci, a pojedina djeca pokazivala su i mnogo veće promjene u jednom ili drugom smjeru. U cjelini uzevši vidimo da su originalni testovi s prilično uspjeha predvidjeli budući intelektualni status testirane djece.
Također se ne bi moglo reći da nisu uspjeli predvidjeti što će djeca postići na polju obrazovanja. Oko 90 posto darovitih muškaraca i 86 posto darovitih žena upisalo se u koledž, a diplomiralo je 70, odnosno 67 posto. To je oko osam puta više od kalifornijskog prosjeka. Prosječne ocjene u koledžu također su im bile iznad prosjeka, no nisu uvijek dostizale visinu kakvu bismo očekivali od tako izrazito inteligentnih studenata. Oni koji su diplomirali na koledžu postizali su kao djeca na testovima inteligencije nešto bolje rezultate od onih koji nisu uspjeli diplomirati. Nešto veće razlike u kvocijentu inteligencije nađene su između onih koji su se u koledžu osobito istakli i onih koji su bili prosječni ili štoviše slabi.
Bit će zanimljivo pogledati i što su nadarena djeca postigla kasnije na profesionalnom području, kao i to koliko su zarađivala u usporedbi sa svojim vršnjacima. Četrdeset i pet posto pripadnika Termanove skupine steklo je stručno zvanje — postotak za sedam i pol puta veći od kalifornijskog prosjeka. Dvadeset i šest posto pripadalo
je profesionalnim i većim poslovnim grupama što je opet više od kalifornijskog prosjeka koji iznosi samo 8 posto. S druge strane, samo 6 posto »darovitih« radilo je poslove kvalificiranih radnika, pisara ili sitnih trgovaca (kali-fornijski prosjek bio je 32 posto). Zanimanjima koja nisu zahtijevala ni naobrazbu ni neku specifičnu sposobnost bavilo se manje od 10 posto pripadnika nadarene skupine, dok se takvim zanimanjima bavilo 18 posto sveukupnog stanovništva Kalifornie. Vidimo, dakle, da je stručno zvanje steklo gotovo osam puta više ljudi, no što bi se moglo očekivati da je izbor tih ljudi bio slučajan. U usporedbi sa ostalim fakultetski obrazovanim ljudima »daroviti« su i profesionalno bili nešto uspješniji — 71 posto darovitih i otprilike 51 posto svih fakultetski obrazovanih građana Kalifornije uspjeli su se popeti na sam vrh profesionalne ljestvice. »Zaključujemo da su daroviti ljudi, bili oni fakultetski obrazovani ili ne, zauzimali položaje i preuzimali odgovornost i vodstvo mnogo češće od običnih fakultetski obrazovanih građana.« Godine 1940. kad je u Sjedinjenim Državama vladala nezaposlenost broj nezaposlenih među »darovitima« nije iznosio ni 1 posto. Istodobno je u čitavoj Kaliforniji bilo nezaposleno 11 posto svih za rad sposobnih muškaraca.
Terman je uspoređivao kvocijente inteligencije koje su muškarci na raznim radnim mjestima imali kao djeca i kao odrasli ljudi. Razlika u kvocijentu inteligencije bila je u djetinjstvu neznatna; stručna zanimanja odabrali su oni čiji je kvocijent inteligencije iznosio 153,2, polustruč-na zanimanja i svijet velikog biznisa oni čiji je kvocijent inteligencije iznosio 152,6, a djeca s kvocijentom inteligencije 150,3 uglavnom su se odlučila za administraciju, trgovinu na malo ili kvalificirani rad. Ostale niže kategorije zajedno kao djeca su imale prosjek od 146,8. Inteligencija skupine odraslih bila je u znatno užoj vezi s njihovom klasifikacijom prema radnim mjestima — prosječni rezultati vrhunskih stručnjaka bili su znatno viši od prosječnih rezultata ostalih grupa. To je sasvim u skladu s pretpostavkom da su testovi inteligencije dobro
sredstvo za mjerenje sadašnje intelektualne sposobnosti, ali ne i za točno predviđanje te sposobnosti u budućnosti.
Ono što vrijedi za muškarce vrijedi i za žene. Između njihova sadašnjeg radnog mjesta i kvocijenta inteligencije što su ga imali u djetinjstvu nije bilo gotovo nikakve veze, no između radnog mjesta i rezultata na testovima inteligencije za odrasle, ona je postojala. Žene u vrhunskim profesijama kao i one koje su predavale na koledžima bile su upadljivo superiornije. Na drugom mjestu bila su zvanja kao što je socijalni rad, književni rad, knjižničarstvo, njega bolesnika itd., a na trećem učiteljska zvanja. Rad u uredima i domaćinstvu bio je na zadnjem mjestu.
Daroviti muškarci i žene zarađivali su više od ostalih fakultetski obrazovanih građana odgovarajuće dobi koji su opet zarađivali više od slučajnog uzorka kalifornijskih muškaraca i žena. Srednji godišnji prihod muškaraca iznosio je 1940. godine točno hiljadu funti, brojka koja za otprilike stotinu funti premašuje prihod prosječnog fakultetski obrazovanog građanina. U godini 1945. prihod veći od 2 500 funti bio je među darovitim muškarcima osam puta češći nego što bismo mogli očekivati da su oni odabrani slučajno. Gotovo polovica svih darovitih muškaraca zarađivala je više od 2 000 funti, prihod što ga je imalo samo sedam posto svih obitelji u Sjedinjenim Američkim Državama.
Iz ovoga se jasno vidi da su daroviti muškarci i žene radili na boljim poslovima i zarađivali znatno više od ostalih fakultetski obrazovanih osoba, a pogotovo više od prosječnog kalifornijskog građanina. Djelomičan uzrok tome mogla bi biti i činjenica da su i očevi natprosječne skupine radili na važnijim i odgovornijim radnim mjestima. Treba, međutim, naglasiti i to da je broj stručnih zvanja među darovitim muškarcima bio veći od toga broja među njihovim roditeljima, što bi se lako moglo objasniti utjecajem sredine.
U pitanjima braka i dobi stupanja u brak darovita se grupa nije znatno razlikovala od ostalog stanovništva.
Njezini su pripadnici sklopili, doduše, nešto veći broj brakova u koje su stupili nešto mlađi od ostalih fakultetski obrazovanih građana. Do 1945. godine 14 posto muškaraca i 16 posto žena rastavilo se od svog bračnog druga. Iako se čini da su ti brojevi znatno manji od očekivanog prosjeka, ne može se ništa sa sigurnošću tvrditi jer Ter-man nije uspio prikupiti točne podatke. Da su daroviti ljudi pri odabiranju bračnog druga veoma selektivni vidi se iz činjenice da su njihovi bračni drugovi u prosjeku barem jednako inteligentni kao i osobe koje su dobile fakultetsko obrazovanje. No »daroviti« nisu imali samo natprosječne bračne drugove, već i natprosječno inteligentnu djecu (kvocijent inteligencije njihove djece iznosio je, u prosjeku, 128). Među tom djecom bilo je 28 puta više dječaka i djevojčica s kvocijentom inteligencije većim od 150, nego u skupini slučajno odabrane djece. Izgleda da su daroviti i u braku bili nešto malo sretniji kao i da su se bolje spolno slagali od nedarovitih, no o tome ne postoje posve točni podaci. Istražene kontrolne skupine nisu, naime, bile reprezentativni uzorci čitavog stanovništva.
Dosad smo o uspjehu govorili kao o isključivoj funkciji inteligencije. To, međutim, sigurno nije istina. Osim »sreće«, povoljnih prilika i porodične tradicije za uspjeh inteligentnog djeteta neobično je važna i emocionalna stabilnost. Taj je faktor za inteligentno dijete jednako važan kao i za prosječno ili tupo dijete. Terman je to dokazao čitavim skupom usporedbi. Ograničavajući se na muškarce u svojoj odabranoj skupini (uspjeh žena često je posljedica vanjskih okolnosti, a i teže ga je procijeniti) tri su Termanova suradnika ispitala životnu situaciju 730 nadarenih muškaraca starijih od dvadeset i pet godina i na temelju toga, neovisno jedan o drugome, ocijenili njihov uspjeh u životu. Za kriterij uspjeha uzet je stupanj do kojeg je ispitanik iskoristio svoje natprosječne intelektualne sposobnosti. Prema postignutom uspjehu muškarci su podijeljeni u tri skupine. U prvu skupinu stavljena je petina muškaraca koji su postigli najveći uspjeh,
u drugu 60 posto onih koji su postigli osrednji uspjeh, a u treću petina onih koji su u životu najmanje uspjeli. »Svaku od ekstremnih skupina, označenih slovima A i C, sačinjavalo je 150 ljudi. Srednja dob, kao i raspon godina starosti bili su u obje grupe vrlo slični. Rezultati dobiveni istraživanjem obadviju grupa uspoređeni su sa oko dvije stotine podataka sakupljenih između 1922. i 1940. godine.« Pripadnici grupa A i C bili su u osnovnoj školi gotovo jednako uspješni, prosječne su im ocjene bile otprilike iste, a grupa A postizala je nešto bolje rezultate na testovima stečenog znanja. Razlike među grupama pojavile su se u srednjoj školi, da bi u koledžu dostigle neočekivane razmjere. Zastrašujući neuspjeh pripadnika C skupine ne bi se mogao pripisati slabljenju njihovih intelektualnih sposobnosti tim više što su intelektualne razlike između pripadnika grupe A i pripadnika grupe C bile još uvijek relativno malene.
Opažene razlike mogle bi se pripisati mentalnom zdravlju. Treba, naime, naglasiti da je već u djetinjstvu gotovo trostruko veći broj pripadnika grupe C patio od »malih« ili »izrazitih« simptoma nervoze. Pripadnici grupe A su već i u toj ranoj dobi nadmašivali pripadnike grupe C u smotrenosti, opreznosti, samopouzdanju, upornosti, snazi volje i želji za isticanjem. Slično vrijedi i za ocjenu prilagodbe mladih ljudi obiju skupina. U skupini C je dva puta više neprilagođenih i devet puta više izrazito neprilagođenih. Ovi podaci zanimljivi su i važni. Osamnaest godina prije ove klasifikacije na temelju uspjeha, učitelji i roditelji zamijetili su razlike i sličnosti koje će kasnije karakterizirati skupine A i C. Očito je da pri predviđanju uspjeha u životu moramo uzeti u obzir i neke druge, a ne samo intelektualne kvalitete.
U pogledu društvene prilagodbe skupina C bila je znatno slabija od skupine A. U skupini A bilo je mnogo više pojedinaca koji su u srednjoj školi i koledžu ispoljavali svojstva vođe; broj sklopljenih brakova bio je veći u skupini A, a broj rastava u skupini C (više nego dvo-
struko veći). Brakovi pripadnika skupine A bili su sretniji, a isto vrijedi i za njihove žene.
Slaba prilagođenost pripadnika grupe C odrazila se i u njihovoj čestoj nezaposlenosti kao i u čestim promjenama posla (posao su mijenjali iz nezadovoljstva i sličnih razloga, a ne zato da bi napredovali). Trostruko veći broj pripadnika C skupine izjavio je da bezvoljno i iz navike radi svoj posao i da bi više volio raditi nešto drugo, što pokazuje da nisu odabrali odgovarajuće zvanje. Terman smatra da je tome uzrok djelomično i njihovo nesnalaženje u društvenoj sredini.
Ocjene koje su o pripadnicima obiju grupa dali njihovi roditelji, njihove žene, znanstveni suradnici na terenu, kao i oni sami pokazuju da je skupina A mnogo upornija, da ima više samopouzdanja i da se lakše koncentrira na cilj. Njezini pripadnici rjeđe pate od osjećaja manje vrijednosti, a nadmašuju pripadnike skupine C i u izgledu, držanju tijela, privlačnosti, živahnosti, pažnji, radoznalosti, originalnosti i ljubaznosti. Ono po čemu su se, međutim, pripadnici skupina A i C najviše razlikovali bio je snažan poriv društvenog prilagođavanja u skupini A. Sve su to pokazatelji iz kojih se vidi da je za uspjeh u životu veoma važna i emocionalna stabilnost.
Osvrnemo li se na hipotezu o »ludom geniju«, moramo naglasiti da se ispitanici čiji je kvocijent inteligencije iznosio više od 170 (dakle potencijalni »geniji«) po neu-rotskim simptomima ili mentalnoj prilagodbi nisu nimalo razlikovali od ostalih pripadnika grupe, a isto vrijedi i kad se radi o društvenom prilagođavanju obaju spolova. Sve u svemu izgleda da se ispitanici s najvišim kvocijentom inteligencije mogu sredini prilagoditi jednako lako kao i ispitanici s manjom inteligencijom.
Ovi se podaci ne mogu uopćiti u hipotezu o istinskom geniju kakvim će ga priznati kasnije generacije, no isto tako ne potvrđuju ni popularno mišljenje o vezi između »genijalnosti« i »ludila«.
Ovaj prikaz Termanovog monumentalnog djela pokazuje da se čak i relativno grubim testovima iz vremena
prvog svjetskog rata mogu prilično točno predvidjeti profesionalni uspjesi. Iz diskusije na početku ovog poglavlja možemo zaključiti da se pomoću testova specijalno konstruiranih za predviđanje mogu postići još bolji rezultati. To je vrlo važan podatak. Ljudi često napadaju testove inteligencije kao igračke bez veze s onim što u životu smatramo važnim. Takav prigovor teško da bi mogao izdržati objektivnu teorijsku kritiku, no najbolji način njegova otklanjanja svejedno ostaje postizanje rezultata sličnih ovima koje smo ovdje ukratko izložili. Nijedno sredstvo pomoću kojeg se uspjeh u budućnosti može predvidjeti barem jednako dobro kao pomoću starog Bine-tovog testa ne možemo bez razmišljanja odbaciti kao beskorisno. Možemo priznati njegove manjkavosti kao i to da ga još treba znatno usavršiti. Ipak na današnjem stupnju razvoja za predviđanje ne postoji bolja metoda od dobro konstruiranog testa inteligencije i njegove stručne interpretacije u svjetlu dostupnih psiholoških i statističkih spoznaja (koja se odnose na predviđanje). Očito je da bistro dijete čija je bistrina provjerena testom inteligencije odrasta u inteligentnog čovjeka i da, ne spriječi li ga u tome emocionalna nestabilnost ili neprilagođenost sredini, postaje uspješan stručnjak ili poslovni rukovodilac.
4
Opada li naša nacionalna inteligencija?
Posljednjih dvadeset godina odgovorni psiholozi zvone na uzbunu i očajni izjavljuju da inteligencija ove nacije, kao i većine Zapadnih nacija, opada. Ta se njihova tvrdnja temelji na neobično jednostavnom nizu zaključaka. Počinje se s pretpostavkom da je inteligencija svojstvo koje se većim dijelom nasljeđuje. Zatim se prelazi na poznatu činjenicu da inteligentni ljudi obično imaju manji broj djece od manje inteligentnih osoba. Potraje li to duže vremena dolazi do izumiranja inteligentnih ljudi u populaciji (sve manje ljudi s genima koji prenose veliku inteligenciju), pa postepeno opadanje inteligencije postaje neizbježno. Ponekad se iznose dokazi kojima se želi pokazati da je do tog pada već došlo, tvrdi se, na primjer, da se posljednjih godina povećao broj mentalno defektnih. Neki se od tih pokazatelja temelje na velikom broju eksperimentalnih rezultata i stoga se ne mogu olako odbaciti. Ako se pokaže da su u pravu, imamo pred sobom problem u usporedbi s kojim su pad dolara i prijetnja inflacije samo beznačajne nezgode.
Prije no što klonemo duhom pogledajmo još jednom činjenice ili još bolje, njihove moguće posljedice. Prva tvrdnja dokaza odnosi se na nasljeđivanje inteligencije. O njoj su fiziolozi mnogo raspravljali, ali je zasad nisu uspjeli uvjerljivo dokazati. Prvi su istraživači običavali navoditi slučaj američkog vojnika koji je jedno dijete imao s mentalno defektnom, a jedno sa zakonitom že-
nom. Oba su djeteta imala potomstvo i dok su potomci s majčine strane bili normalni, bogobojažljivi a donekle i poslovno i profesionalno uspješni Amerikanci, vanbračni su potomci bili tupa djeca, sklona kriminalu i prostituciji. Veći broj bio je i mentalno defektan. Takva porodična stabla nuđena su kao dokaz nasljeđivanja inteligencije usprkos činjenici što je gotovo nemoguće vratiti se stoljećima unazad ili dokazati mentalnu defektnost vojnikove nezakonite žene, koja nije bila temeljito liječnički pregledana, da o tome kako se pri iznalaženju porodičnog stabla takvog tipa mogu potkrasti i veće greške i ne govorimo. Očevidno je da pobornici mišljenja da je inteligencija determinirana sredinom u ovoj pripovijesti nalaze za svoj stav jednako mnogo dokaza kao i oni koji vjeruju da je inteligencija nasljedna osobina. S vremenom je postalo jasno da sličnost u inteligenciji između roditelja i djece nema nikakve veze s pitanjem da li se inteligencija nasljeđuje ili ne. Ta se sličnost može jednako dobro objasniti i nasljeđivanjem i utjecajem sredine, pa moramo potražiti uvjerljivije dokaze.
Različite u tu svrhu smišljene metode neću potanko izlagati jer je većina jednako nesavršena kao i »metoda porodičnog stabla«. Izložit ću samo one koje izgledaju uvjerljive i najvećim skepticima. Prva od njih je tako zvana metoda blizanaca, u kojoj nam priroda pomaže svojom dovitljivošću. Znamo da postoje dva tipa blizanaca. Jednojajčani blizanci rađaju se iz jednog jedinog: oplođenog ženskog jajašca koje se rascijepi na dva dijela i razvije u dva odvojena i neovisna ljudska bića. Osobine jednojajčanih blizanaca su identične. Drugi tip blizanaca nastaje ako se u maternici slučajno nađu dva jajašca i budu oplođena sa dva različita muška spermatozoida. Tada se rađaju dva odvojena i neovisna ljudska bića međusobno nimalo sličnija od djece istih roditelja koja nisu rođena istovremeno. Drugim riječima, oni imaju samo 50 posto jednakih nasljednih osobina. Ovi dvojajčani blizanci mogu biti istog ili različitog spola — jednojajčani blizanci uvijek su, naravno, istoga spola.
Iako to često nije lako, uvijek je moguće sa sigurnošću odrediti da li su blizanci jedno - ili dvojajčani. To se radi ispitivanjem krvnih grupa i uzimanjem otisaka prstiju kao i raznim drugim fizikalnim mjerenjima. Postoji, doduše, i sasvim mala vjerojatnost da dvojajčani blizanci budu međusobno toliko slični da na temelju ispitanih osobina budu proglašeni jednojajčanima.
Dokaz koji se zasniva na postojanju blizanaca počiva, uglavnom, na tome što se s blizancima, bez obzira na to da li su jedno - ili dvojajčani, u obitelji obično jednako postupa. U većini slučajeva oni dobivaju iste intelektualne poticaje, pohađaju iste škole, čitaju iste knjige, imaju iste prijatelje, razgovaraju s istim ljudima itd. Stoga do razlika među jednojajčanim blizancima može doći jedino pod utjecajem sredine. Razlike između dvojajčanih blizanaca nastaju i pod utjecajem sredine kao i pod utjecajem nasljednih osobina. Kad u determiniranju inteligencije nasljeđivanje ne bi igralo nikakvu ulogu, tada bi i razlike među dvojajčanim blizancima nastajale isključivo zbog utjecaja sredine. Drugim riječima razlike između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca bile bi jednake. (Zahvaljujući relativnoj jednostavnosti situacije izrekli smo dokaz u obliku jednostavne jednadžbe).
S porastom važnosti nasljednih osobina u određivanju dječje inteligencije morale bi rasti i razlike između dvojajčanih blizanaca (u usporedbi s jednojajčanima). Sličnost među blizancima može se izraziti i pomoću koeficijenta korelacije koji se kreće od nule, za nepostojanje korelacije, do jedinice, za potpunu identičnost. Mjerimo li inteligenciju jedno- i dvojajčanih blizanaca, pazeći pritom da uzimamo samo istospolne dvojajčane blizance, kako bismo ih lakše usporedili s jednojajčanima, nalazimo da korelacija između jednojajčanih blizanaca iznosi 0,95, a između dvojajčanih samo 0,65. Korelacija između jednojajčanih blizanaca otprilike je jednaka veličini korelacije između rezultata dvaju uzastopnih testiranja jednog te istog djeteta, ako između prvog i drugog testiranja nije prošlo više od osam dana. Drugim riječima jedno-
jajčani blizanci slični su u najvećoj mogućoj mjeri. Dvo-jajčani blizanci nisu ni izdaleka toliko slični. Iz toga neizbježno slijedi da je utjecaj naslijeđa na inteligenciju veoma snažan. Doprinosi naslijeđa i sredine mogu se u ovom slučaju ocijeniti, i stručnjaci se slažu da se 80 posto inteligencije nasljeđuje, dok je preostalih 20 posto determinirano sredinom. Kasnije ćemo razmotriti koliko je ova tvrdnja razumna, a sada ćemo preći na drugu metodu dokazivanja.
Radi se o takozvanoj metodi siročeta. Slučaj blizanaca poslužio nam je kao primjer nasljeđivanja identičnih osobina; u slučaju siročeta imamo posla s djecom čija okolina gotovo da se i ne mijenja. Svatko tko je ikad posjetio sirotište s užasom će se sjetiti potpune identičnosti životnih uvjeta, hrane, školovanja i općeg postupka. Uzmemo li djecu koja su u sirotištu provela skoro čitav život, tada bi prema pretpostavci o utjecaju sredine na inteligenciju, sva ta djeca morala biti jednako inteligentna — sva su rasla u istim uvjetima. Budući da su toj djeci dostupne iste knjige i isti časopisi, da se druže s istim drugovima i da ih podučavaju isti učitelji, ta se identičnost sredine odnosi osobito na intelektualnu stranu njihova razvoja. Kad bi za intelektualne razlike među djecom bila odgovorna sredina, tada se u ovoj za svu djecu gotovo identičnoj sredini, djeca međusobno ne bi smjela razlikovati. No ako se inteligencija uglavnom nasljeđuje, i intelektualni uspjesi djece bit će veoma različiti. Neka od njih bit će bistra, inteligentna i uspješna, dok će druga biti itupa, glupa i neće dobro učiti. Većina će ih biti negdje između te dvije krajnosti. Usporedimo li prosjek inteligencije unutar takve jedne ustanove s prosjekom inteligencije izvan njezinih zidova, vidimo da su razlike ili veoma malene ili da uopće ne postoje. Drugim riječima djeca u sirotištu međusobno se razlikuju baš kao i sva ostala djeca. Tu činjenicu teško je pomiriti s hipotezom o utjecaju sredine, ona dapače podupire dokaz metode blizanaca.
Treća metoda dokazivanja ovisi o pojavi koja često (gotovo uvijek) prati naslijeđe, a rijetko ili nikad utjecaj sredine. To je pojava regresije. Već je Galton primijetio da su sinovi i kćeri visokih roditelja iako obično visoki, nešto malo niži od svojih roditelja, dok su sinovi i kćeri niskih roditelja, iako po visini ispod prosjeka, ipak nešto malo viši od svojih roditelja. Drugim riječima djeca izrazito visokih ili izrazito niskih roditelja »vraćala« su se prema prosjeku ukupnog stanovništva. Visina djece visokih roditelja oscilirala je negdje na polovici između visine roditelja i prosječne visine svih Engleza i Engleskinja. Kasnije je pojava regresije opažena i u drugim slučajevima u kojima naslijeđe igra važnu ulogu, a izgleda da je najizrazitija u slučaju nasljeđivanja inteligencije.
To se može pokazati uspoređivanjem inteligencije roditelja i djece u određenim društvenim slojevima ili profesionalnim kategorijama. Kvocijent inteligencije pripadnika najviših profesionalnih kategorija i državne uprave iznosio je oko 150, kvocijent inteligencije njihove djece bio je nešto veći od 120. Kvocijent inteligencije nižih profesionalnih kategorija i tehničkih rukovodilaca iznosio je oko 130, a kvocijent inteligencije njihove djece oko 115. Visoko kvalificirani radnici i administrativni službenici imali su prosječan kvocijent inteligencije 118; njihova djeca oko 109. Prosječni kvocijent inteligencije kvalificiranih radnika iznosio je 108; njihove djece 104. Na drugom kraju ljestvice kvocijent inteligencije odraslih pacijenata duševnih bolnica kreće se oko 55, dok kvocijent inteligencije njihove djece iznosi, u prosjeku, 70. Povremeni primaoci socijalne pomoći, t j . ljudi koji i raditi mogu samo povremeno, imaju kvocijent inteligencije oko 80, a njihova djeca oko 90. Prosječni kvocijent inteligencije nekvalificiranih radnika iznosi otprilike 86, a njihove djece oko 92. Polukvalificirani radnici imaju kvocijent inteligencije 97, a njihova djeca 98. Namjerno sam prikazao pojavu regresije na primjeru različitih društvenih slojeva, jer je tako možemo lakše uočiti, iako ona, naravno postoji i u jednom te istom društvenom sloju (razlike u
inteligenciji među pripadnicima istog društvenog sloja mogu biti vrlo, vrlo velike).
Pojava regresije teško da bi se mogla objasniti utjecajem sredine. Ono što pobornici te hipoteze u biti tvrde jest da su djetetove intelektualne sposobnosti određene intelektualnim poticajima njegove okoline, kao i hiljadama drugih utjecaja kojima je izloženo u ranom razdoblju svojega razvoja. Kad bi to bilo tako, djeca viših rukovodećih i profesionalnih kategorija morala bi po intelektualnim sposobnostima nadmašivati roditelje ili im barem biti ravna. Ta su djeca, naime, dobila najbolje moguće obrazovanje, a njihova ih je kulturna sredina, također najbolja u našem društvu, neprestano poticala na intelektualni rad (prednosti koje njihovi roditelji možda i nisu imali). No ono što u stvarnosti vidimo, porazan je pad inteligencije upravo takve djece, a često i razočarane i nesretne roditelje i njihova neispunjena očekivanja (očekivali su da će sredina koju su mogli priuštiti svojoj djeci pozitivno djelovati na njihove sposobnosti i inteligenciju). S druge strane trebalo bi očekivati da će primaoci socijalne pomoći i pacijenti duševnih bolnica imati djecu čija će inteligencija biti još manja od njihove. No događa se upravo suprotno. Premda ta djeca žive u sredini siromašnoj poticajima, a često i u nezamislivo lošim općim uvjetima, ona su začudo upadljivo bistrija od svojih roditelja.
Pojava je, donekle, paradoksalna. Obično o naslijeđu mislimo kao o faktoru odgovornom za sličnost između roditelja i djece. Tako je gledanje, međutim, ako ne pogrešno, a ono jednostrano. Roditelji i djeca samo djelomično dijele isto naslijeđe. Djetetove nasljedne osobine u velikoj su mjeri određene faktorima koji kod roditelja ne dolaze do izražaja. Drugim riječima dijete često nasljeđuje od roditelja ono po čemu se od njih razlikuje.
Na toj se činjenici temelji i jedan drugi dokaz važan zato što se odnosi na kritiku testova inteligencije u cjelini. Često se, naime, čuje da testovi inteligencije toliko ovise o sredini, školovanju, intelektualnim poticajima itd.
da favoriziraju neke društvene slojeve, a neke opet zapostavljaju. Prema hipotezi o utjecaju sredine na inteligenciju morala bi između rezultata postignutih na testovima i pripadnosti društvenom sloju postojati vrlo dobra korelacija. To, međutim, nije slučaj. Ta korelacija u Velikoj Britaniji i Americi iznosi svega 0,3, što grubo rečeno znači da pripadnost društvenom sloju djeluje samo na jednu desetinu rezultata postignutog na testu inteligencije. Tako slaba korelacija između po utjecaju nedvojbeno najsnažnije sredine koja danas postoji u ljudskom društvu i rezultata testova inteligencije odlučno pobija hipotezu o utjecaju sredine jer se njome ne može objasniti čime je determinirano preostalih 90 posto ljudske inteligencije. Ovaj se dokaz često iznosi u manje strogoj ali zato dojmljivijoj anegdotskoj formi, naime u izreci da mentalno defektni roditelji obično rađaju izrazito inteligentnu, a genijalni roditelji mentalno defektnu djecu. Nerazmjer je i suviše čest a da bi se mogao zanemariti, teško ga je objasniti utjecajem sredine, a upadljivo lako utjecajem naslijeđa. Isti je dokaz sadržan i u činjenici da su razlike u inteligenciji među pripadnicima istog društvenog sloja mnogo veće od tih razlika među pripadnicima različitih društvenih slojeva. Ni ta se činjenica ne da objasniti utjecajem sredine.
Relativni doprinosi utjecaja sredine i naslijeđa čovjekovoj inteligenciji mogu se dobro vidjeti kod usvojene djece. Kod njih nasljedni faktori djeluju na inteligenciju na jedan (majke usvojene djece su gotovo uvijek tupe, a često i mentalno defektne), a okolina na posve drugi način (roditelji koji usvajaju obično su izabrani zahvaljujući natprosječnoj inteligenciji i mogućnostima da pruže djetetu dobre uvjete za razvoj). Inteligenciju djeteta koje je u svom novom domu provelo nekoliko godina možemo usporediti s inteligencijom njegove majke, kao i pomajke i vidjeti kojoj je od njih dijete po inteligenciji sličnije. Nažalost, takav je tip eksperimenta veoma teško izvediv. Osim toga, djetetov je otac obično nepoznat, pa ne možemo ocijeniti njegovu inteligenciju. On je često
pripadnik višeg profesionalnog staleža, pa postoji vjerojatnost da je dijete od njega naslijedilo i viši stepen inteligencije. Taj faktor može uravnotežiti, a i nadjačati majčinu tupavost što će se pokazati u dobroj, ali lažnoj korelaciji između djetetove inteligencije i inteligencije njegovih novih roditelja. Čak i ako je otac poznat, on često neće da surađuje i ne dopušta da mu se izmjeri inteligencija. Tako smo opet suočeni s istim problemom, doduše u njegovu blažem obliku jer se, ponekad, inteligencija može procijeniti i bez formalnog testa.
Nastojanjem da djecu smjeste u »odgovarajuću« sredinu, agencije za udomljivanje djece stvaraju mnogo veće poteškoće. Ako znadu da djeca imaju relativno dobre nasljedne osobine ili ako vide da su bistra i inteligentna, daju ih na usvojenje ljudima koji su i sami vrlo inteligentni. S druge strane djecu koja izgledaju tupa i za koju se zna da bi mogla naslijediti loše osobine daju na usvojenje u manje poželjnu sredinu. Rezultat takvog postupka je lažna korelacija između inteligencije usvojenog djeteta i roditelja koji su ga usvojili. Interpretiramo li rezultate istraživanja imajući na umu ove činjenice, vidimo da ipak postoji prilično dobra korelacija između inteligencije djeteta i inteligencije njegove prirodne majke. Iako se ne bi moglo reći da su rezultati istraživanja konačni, izgleda da oni ipak ukazuju na utjecaj nasljednih faktora.
Većina je studija, međutim, pokazala da postoji i dosta dobra korelacija između inteligencije usvojenog djeteta i inteligencije roditelja koji su ga usvojili. Toj dobroj korelaciji teško je naći uzroke, koji kao što sam već naglasio, mogu ležati u utjecaju sredine no i u nekim drugim utjecajima koji izmiču našoj kontroli i tako stvaraju lažnu sliku o odnosu inteligencije usvojenika i roditelja koji su ga usvojili.
Na kraju bih želio nešto reći o jednom dokazu koji se temelji na pokusima sa životinjama, pa ga pobornici mišljenja da ljudska inteligencija nikako ne može biti
nastavak životinjske neće smatrati nimalo uvjerljivim. Premda samo malen broj biologa zastupa takvo antropo-centrično gledište, treba priznati da se podaci dobiveni eksperimentiranjem na životinjama ne mogu uvijek izravno prenijeti na ljude — treba ih, najprije, osobito pomno ispitati. Imajući to na umu, navest ću Tryonov pokušaj laboratorijskog uzgoja bistre i tupe pasmine štakora. Pritom je sasvim jednostavno postupio. Služio se testom trčanja kroz labirint — štakor mora naučiti kako da se kroz složeni labirint probije do hrane (nagrade). Štakori se znatno razlikuju po brzini učenja i sposobnosti eliminacije pogrešnih okuka. Test je prilično sličan takozvanom Porteusovom testu labirinta kojim se na klinikama često testiraju djeca i gdje se od djeteta traži da olovkom zacrta put kroz labirint. Pomoću testa labirinta Tryon je odabrao najinteligentnije i najneinteli-gentnije štakore. Međusobno ih je odvojio, a zatim dopustio križanja samo među pripadnicima iste skupine. Tako je dobio početne bistre i tupe pasmine. Kasnije je vršio križanje najboljih u pasmini »bistrih« i najgorih u pasmini »tupih«. U sedmoj generaciji skupine su se po uspjehu trčanja kroz labirint toliko razlikovale da su sve »bistre« životinje postizale mnogo bolje rezultate od svih »tupih« životinja. Kad bismo mogli kvalitetu koja osigurava uspješno trčanje kroz labirint identificirati s inteligencijom, imali bismo ovdje neposredan dokaz njezina nasljeđivanja.
Što dokazuje ovaj eksperiment? Ponekad se bez okolišanja kaže da je kod ljudi 80 posto inteligencije određeno nasljednim faktorom. Nažalost, ovakva je tvrdnja besmislena, i da bi barem nešto značila treba je dopuniti. Prije svega ono što nas zanima i nije inteligencija već razlike u inteligenciji. Očito je, naime, da se inteligencija kao takva, tj . sposobnost inteligentne akcije u potpunosti nasljeđuje. Čovjek se od puža ili kamena i razlikuje baš zahvaljujući utjecaju naslijeđa, no ovdje nas ne zanima taj za sve ljude karakterističan apsolutni standard. Mi
bismo samo htjeli objasniti razlike između dvaju ljudskih bića. Želimo li stoga da naša definicija nešto znači, treba riječ »inteligencija« zamijeniti izrazom »razlike u inteligenciji«.
Drugo, nije razumno govoriti o ljudima kao cjelini jer relativna važnost naslijeđa i sredine u mnogome ovisi o specifičnim uvjetima koji vrijede za neku određenu skupinu. Tvrdnja da je dano svojstvo nasljedno, ne znači da ono ne podliježe utjecaju sredine. Geni (nosioci nasljednih osobina) veoma različito reagiraju na uvjete u svojoj okolini. Tako, na primjer, gigantski gen u voćnoj mušici uzrokuje njezin porast za 75 posto, no samo u slučaju ako ima dovoljno hrane. Ako se larvama ne daje dovoljno hrane, gigantske se mušice po svojoj veličini neće nimalo razlikovati od normalnih. Neke druge mušice posjeduju gen abnormalnog abdomena, ali ta abnormalnost dolazi do izražaja samo u vlažnoj okolini. Iz toga se vidi da u jednoj vrsti sredine (obilje hrane, vlažnost) nasljedne osobine dolaze do izražaja potpuno, tj. utjecaj naslijeđa iznosi 100 posto. U drukčijoj sredini (smanjena količina hrane, suha okolina) došli bismo, međutim, do posve drugog zaključka.
Primijenimo li ovo razmatranje na inteligenciju, zaključujemo da će u zemlji u kojoj svi imaju jednake mogućnosti obrazovanja utjecaj nasljednih faktora na individualne razlike u inteligenciji biti mnogo izraženiji nego u zemlji u kojoj to nije slučaj. Stoga brojka od 80 posto može biti razumna procjena za Englesku ili Ameriku, ali nas može zavarati ako su u pitanju Kina ili Japan.
Ova će nam tvrdnja biti još jasnija ako je primijenimo na neku fiziološku varijablu kao što je, na primjer, visina, jer tu nema neslaganja u metodama mjerenja. O tome da su razlike u visini određene nasljednim faktorima nema nikakve sumnje. Taj utjecaj naslijeđa bit će gotovo stopostotan u sredini gdje za svako dijete ima dovoljno hrane. U nekoj drugoj sredini gdje dovoljno hrane ima samo za neke, dok neki skapavaju od gladi, bit će samo 80 ili čak samo 60 posto visine određeno
nasljednim faktorima. U toj igri nasljeđivanja i sredine utjecaj jednog mijenja se ovisno o utjecaju drugog. Stoga ne možemo dati konačnu definiciju kojom bi bio izražen njihov relativan doprinos inteligenciji. Možemo dati jedino grubu procjenu za određeni skup ljudi koji žive u određenim točno definiranim uvjetima. Ovisno o uvjetima procjena će varirati. U skladu s tim izjavu da je 80 posto ljudske inteligencije determinirano nasljednim faktorima treba dopuniti informacijom da ona vrijedi za uvjete obrazovanja i društvene prilike koje danas vladaju u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Taj postotak je za većinu drugih zemalja netočan.
Sad možemo oprezno zaključiti da su danas u Velikoj Britaniji razlike u rezultatima testova inteligencije više uvjetovane nasljednim faktorima, a manje sredinom i da će postepeno izjednačavanje uvjeta obrazovanja kao i smanjenje društvenih razlika taj doprinos naslijeđa vjerojatno još i povećati (drugim riječima smanjit će se važnost sredine). S druge strane izgleda da je u mnogim zemljama utjecaj sredine veoma značajan. Klasne razlike i nejednaki uvjeti obrazovanja odražavaju se, naime, i na rezultatima testova inteligencije. Mislim da se s ovim mišljenjem ne bi složio samo malen broj psihologa.
Moramo se pozabaviti još jednim skupom činjenica koji je relevantan za naš opći problem, a to je navodna razlika u plodnosti između bistrih i tupih. Iznijet ću rezultate istraživanja koja je vršio R. B. Cattell na skupini u kojoj je bilo 3.734 djece od kojih su neki živjeli u gradovima, a neki na selu. Cattell je testirao inteligenciju ovih desetogodišnjaka, a zatim ih je grupirao prema njihovom kvocijentu inteligencije. Također je ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara. Evo njegovih rezultata. Djeca s kvocijentom inteligencije iznad 130 potjecala su iz obitelji sa, prosječno, 2,35 djece (u gradu) i 1,80 djece (na selu). Za djecu s kvocijentom inteligencije između 120 i 130 ti su brojevi iznosili 2,92 odnosno 2,31. Silazeći ljestvicom vidimo da su
djeca s kvocijentom inteligencije između 110 i 120 u gradu i na selu potjecala iz obitelji sa prosječno 2,76 odnosno 2,62 djece. Za djecu s kvocijentom inteligencije između 100 i 110 ti su brojevi iznosili 3,00 odnosno 3,27, a za djecu s kvocijentom inteligencije između 90 i 100 3,60 odnosno 3,72. Za djecu čiji se kvocijent inteligencije kretao između 80 i 90 ti su brojevi 4,13 odnosno 4,21. Djeca sa dna ljestvice (kvocijent inteligencije između 70 i 80) potjecala su iz gradskih obitelji sa 3,93 djece ili seljačkih obitelji sa 4,72 djece. Pogledamo li bolje ove brojeve, vidimo da je natalitet u vrlo tupim obiteljima gotovo dvostruko veći od nataliteta u vrlo bistrim obiteljima. Treba dodati da u ovoj studiji nisu uzeti u obzir muškarci i žene bez djece koji mogu biti, a često i jesu natprosječno inteligentni (na primjer učitelji i žene koje su se posvetile profesiji).
Ne može se reći da je korelacija između broja djece i nedostatka inteligencije uvjetovana isključivo pripadnošću društvenom sloju, jer premda je istina da se u takozvanoj radničkoj klasi obično rađa veći broj djece nego u srednjoj klasi, pokazano je da inteligentni ljudi i unutar iste društvene grupacije obično imaju manji broj djece od manje inteligentnih (jedna takva studija provedena je među rudarima koji rade u rudarskom oknu). Prema tome, ta se tendencija može smatrati nepobitnom činjenicom. Korelacija između inteligencije i slabije plodnosti je, doduše, prilično slaba (koeficijent korelacije iznosi svega 0,2), no njezino postojanje dokazano je tolikim brojem kontroliranih eksperimenata i pomno izvedenih studija da se u nj više ne može sumnjati.
Može li se na temelju ovih činjenica (da je inteligen-cija nasljedna i da inteligentni ljudi rađaju manje djece) zaključiti da se prosječna inteligencija Britanaca smanjuje? U poznatom eksperimentu, izvršenom na otoku Wight, Thomson je to pokušao dokazati. Testirao je 1084 djece u dobi od deset godina (gotovo sve desetogodišnjake na otoku) i ispitao koliko svako dijete ima braće i sestara.
Zatim je načinio slijedeću tablicu. U prvom stupcu naveden je broj obitelji, u drugom broj djece u obitelji, a u trećem prosječan kvocijent inteligencije te djece.
A B C
Broj obitelji
115 212 185 152 127 103 88
102
Broj djece u obitelji
1 2 3 4 5 6 7 8 +
Kvocijent inteligencije
106,2 105,4 102,3 101,5 99,6 96,5 93,8 95,8
Vidimo da s povećanjem broja djece kvocijent inteligencije i ovdje opada.
Prijeđimo sada na Thomsonov oštroumni dokaz. Pretpostavimo li da testirano dijete predstavlja prosjek svoje braće i sestara, možemo na temelju ovih podataka donijeti dvije ocjene. Jedna je jednostavan prosječni kvocijent inteligencije skupine testirane djece. Budući da ona sva imaju deset godina, prilično je sigurno da svako od njih potječe iz različite obitelji, pa nam dobiveni broj može pokazati kolika bi bila inteligencija djece na otoku Wight kad bi svaka obitelj imala samo jedno dijete (tj. kad ne bi postojala tendencija da manje inteligentne obitelji imaju više djece). Taj broj iznosi 101,04. Iz podataka u ovoj tablici može se dobiti i broj koji nam kazuje kolika je stvarna prosječna inteligencija djece na otoku Wight. Pri toj drugoj procjeni uzima se u obzir činjenica da u području nižeg kvocijenta inteligencije nalazimo brojno veće obitelji. Taj drugi kvocijent inteligencije iznosi 98,98. Razlika od 2,06 može se smatrati ocjenom pada inteligencije u ovoj generaciji, a uzrok toga pada su razlike u plodnosti između inteligentnih i manje inteligentnih odnosno tupih roditelja.
Na temelju mnogih sličnih tablica donesene su i druge procjene, koje se u cjelini nisu mnogo razlikovale od
Thomsonove. Moglo bi se reći da je Thomsonova procjena rezultat rada kakav psiholozi na terenu smatraju prihvatljivim. Pretpostavimo li da je ta procjena dobra i da će se pad inteligencije nastaviti, moglo bi se do-goditi da će do kraja stoljeća broj djece podobne za Školu pasti na polovicu sadašnjeg, dok će se broj maloumnih udvostručiti. Opći kvocijent inteligencije umanjit će se, u prosjeku, za pet bodova. Ta nadasve ozbiljna posljedica mogla bi značiti i kraj zapadne civilizacije. Treba li vjerovati iznesenim brojevima?
Navedeni dokaz ima jedan veliki nedostatak. Konstruirali smo ga ne poznavajući način nasljeđivanja inteligencije. Psiholozi nasljedni mehanizam često toliko pojednostavne da njihove predodžbe o njemu prestaju biti u skladu sa spoznajama suvremene znanosti. Ne može se dovoljno naglasiti da je svako razumno predviđanje nemoguće bez detaljnog poznavanja mehanizma prenošenja intelektualne sposobnosti. Penrose je, na primjer, pokazao (pritom se, doduše, služio modelom vrlo male vjerojatnosti) da navedeni podaci ne opovrgavaju mogućnost stabilne ravnoteže intelektualnog standarda stanovništva. Zaključcima izvedeni dokazi, osobito ako se ne temelje na točnom poznavanju mehanizama o kojima se radi, u znanosti su uvijek opasni, a često i pogrešni. To, naravno, ne dokazuje da inteligencija ne slabi, ali nas upozorava da takvu tvrdnju ne smijemo prihvatiti kao činjenicu.
Često se previđa da se kod nasljeđivanja radi o individualnim razlikama, tj. o kolebanjima u čitavoj grupi. Uspon i pad inteligencije naroda odnosi se na određeni apsolutni standard. Iako pojmovi o kojima se radi u upravo izrečenim rečenicama nisu identični, u dokazu se njima služimo kao da jesu. Isto je tako, na primjer, ustanovljeno da u školske djece, između visine i broja članova u obitelji, postoji negativna korelacija — to jest tla rastom niži ljudi imaju veći broj djece. Budući da je visina u velikoj mjeri određena nasljednim faktorima, trebali bi stanovnici Toronta, gdje su ova mjerenja izvr-
šena, bivati sve niži i niži rastom. Mjerenja su, međutim, pokazala suprotno — srednja visina mlađih generacija u Torontu je u porastu.
Možda se nešto slično događa i na području inteligencije. I Thomson i Cattell ponovili su svoje eksperimente od prije petnaest godina i slične testove podijelili skupinama djece iz istih krajeva zemlje. Ta sveobuhvatna istraživanja kao i neka istraživanja izvršena u Sjedinjenim Američkim Državama ne pokazuju nikakav pad inteligencije. Čini se čak da pokazuju njezin mali porast. Možemo li na temelju toga odbaciti hipotezu o opadanju nacionalne inteligencije? Nažalost, ti se podaci ne mogu smatrati konačnima, pa ni osobito relevantnim. Zna se, naime, da dijete ako poznaje test od prije, postigne na njemu za nekoliko bodova bolji rezultat. Nema nikakve sumnje o tome da se stanovništvo među kojim su istraživanja vršena u zadnjih 15 godina bolje upoznalo s testovima (ta se pojava zove navikavanje na test), pa treba očekivati da će porast nastao tim poznavanjem više nego uravnotežiti mali pad koji predska-zuje hipoteza o opadanju nacionalne inteligencije.
Da ta pretpostavka nije nerazumna može se i izravno dokazati. Thomson je našao da je porast (na testu inteligencije postignutog broja bodova) u krajevima u kojima su testovi inteligencije češće korišteni veći od tog porasta u krajevima u kojima su oni malo korišteni. Osim toga, izvjesnu ulogu odigrala je, možda, i »izvjež-banost«. Vernon je pokazao da mnogi testovi koji se danas upotrebljavaju u školama osjetljivo reagiraju na iz-vježbanost, a nema sumnje o tome da su posljednjih godina, autoriteti na području obrazovanja pribjegli »uvježbavanju testova inteligencije«. I to je možda povisilo prosječne rezultate testiranja djece. Navikavanje na test i izvježbanost nisu jedini aspekti problema. Treba uzeti u obzir i to da su Thomson i Cattell testirali samo djecu izostavivši neoženjene, neudate i one bez djece. Te, relativno velike skupine, mogle bi odlučno izmijeniti predviđeno djelovanje i tako objasniti stvarne nalaze. Ono
što možemo reći jest da izravna eksperimentalna istraživanja sadrže prevelik broj nepoznatih faktora, pa iz njih ne možemo izvući nikakav pouzdaniji zaključak. Ona ne podupiru našu originalnu hipotezu, no ne bi se moglo reći ni da joj proturiječe.
Što onda možemo zaključiti iz naših podataka? Mislim da je jasno da smo suočeni s vrlo ozbiljnim problemom. Postoje »dokazi na temelju indicija«, pa iako nisu baš uvjerljivi ne možemo ih ni odbaciti. Stoga izgleda razumno zatražiti od vlade da financira sveobuhvatna dugoročna istraživanja koja će to pitanje riješiti jednom zauvijek. U takvim bi istraživanjima trebalo, naravno, izbjeći gore istaknute manjkavosti. Poteškoće kao što su izvjež-banost i navika na test mogu se nadići namjernim uvježbavanjem djece u rješavanju testova inteligencije sve dotle dok se njihovi rezultati ne prestanu poboljšavati. Mislim da odlučan napor pri stvaranju takvog istraživačkog projekta ne bi naišao na veće protivljenje, a ni na nepremostive teškoće. U usporedbi s ozbiljnosti problema i golemom važnosti očekivanih rezultata, troškovi istraživanja izgledaju neznatni. Društvenim se znanostima često predbacuje da ne daju odgovore na pitanja slična pitanju koje smo postavili u ovom poglavlju. To je zasad i istina, ali ne zato što znanstvenici koji se bave društvenim znanostima ne bi bili dovoljno oštroumni — oni bi s lakoćom mogli izvršiti i smisliti potrebne eksperimente — nego zato što društvo odbija da ih materijalno podrži čak i u najneznatnijem eksperimentu. U vremenu u kojem se na fizikalna istraživanja troše milijuni, društvene znanosti ne bi smjele biti u toliko podređenom položaju da moraju moljakati za iznose, koji su u usporedbi s društvenom važnosti problema ništavni.
Od svakog prema sposobnostima
Iako ova prastara socijalistička parola, kao uostalom ni većina parola, nema neko dublje značenje, za mnoge je ljude ona ipak izraz jedne duboko ukorijenjene želje. Ona se, naime, temelji na pretpostavci da se ljudi po sposobnostima razlikuju, da je svatko sposoban za nešto i da bi mu, u idealnom društvu, trebalo omogućiti da tu svoju sposobnost razvije. Zanimljivo je da suvremena psihološka istraživanja potvrđuju ovu pretpostavku. Na njoj se zasnivaju metode profesionalnog usmjeravanja, kao i postupci selekcije za određeni posao toliko važni u suvremenoj industrijskoj psihologiji.
Nadam se da će idućih nekoliko primjera predočiti čitaocu velike razlike u sposobnostima ljudi koji imaju isto zanimanje, t j . rade na istom radnom mjestu. Među peračima podova, na primjer, bolji radnici za isto vrijeme operu dvostruko veći broj podova od slabijih radnika. Dok dobar radnik dnevno opere oko 500 podova, slab u prosjeku, opere jedva 250. Sličan odnos između dobrih i slabih radnika vlada i u tkalačkoj industriji. Jedna studija pokazuje da neki radnici rade brzinom od 130 uboda u minuti, dok drugi načine jedva 62 uboda u minuti (prosječna brzina proizvodnje izražena brojem uboda u minuti dobivena je mjerenjem količine tkanine proizvedene iz potke i nekih drugih konstanti). Najslabiji tkalci zarađivali su na sat manje od polovine zarade najboljih, pa su sa stanovišta poslodavca najbolji ostva-
DRUGI DIO - Psihologija u službi izbora zanimanja
5
rivali dvostruko veći profit od najslabijih, a ukupne troškove proizvodnje smanjivali na polovicu.
U oba ova primjera odnos najboljih prema najslabijima iznosio je otprilike dva naprama jedan. Takav razmjer nađen je u mnogim slučajevima (vozači taksija koji rade u sličnim uvjetima, radnici na strojevima za pletenje ženskih čarapa itd.). Neki drugi brojevi ukazuju na to da individualne razlike mogu biti i veće. Tako je, na primjer, najbolji svjetlač žlica pet puta efikasniji od svog najslabijeg druga. U cjelini uzevši industrijski se psiholozi slažu da su među normalnim ljudima najbolji radnici, u prosjeku, tri do četiri puta efikasniji od svojih najslabijih drugova.
Ovaj zaključak vrijedi, naravno, samo za jednu vrstu aktivnosti. Čovjek koji je na jednom području briljantan, može na drugom biti prosječan, a na trećem posve zakazati. Korelacija između uspjeha na različitim područjima aktivnosti relativno je slaba, što ukazuje na činjenicu da su za raznovrsne poslove u industriji potrebne i različite sposobnosti i da je za čovjeka nadasve važno da otkrije koja mu vrsta posla najbolje odgovara. To je stanovište profesionalnog usmjeravanja. Poznavanje radnikovih sposobnosti važno je i za poslodavca, jer će se njegova proizvodnja znatno povećati ako na svakom radnom mjestu zaposli odgovarajućeg čovjeka. Odgovoriti na pitanje koji će od mnogih kandidata najbolje obavljati dani posao zadatak je psihologa koji se bave selekcijom ljudi za određeni posao.
Pritom nije nužna pretpostavka da su potrebne sposobnosti urođene. Vjerojatno bi hipotezu da se veći broj individualnih razlika, barem kad se radi o sposobnostima potrebnim za rad u industriji, u našem društvu ne stječe utjecajem sredine nego nasljeđuje bilo lako dokazati. No da bi se uvidjela potreba za profesionalnim usmjeravanjem i postupcima selekcije za određeni posao, to i nije potrebno dokazivati. Da su takvi postupci selekcije potrebni pokazuje već sama činjenica da među ljudima po-
stoje izrazite razlike. Kako su one nastale nije sada toliko bitno.
Treba istaći da smo se dosad bavili samo sposobnostima nižega reda. Postoje, međutim, pokazatelji na temelju kojih možemo pretpostaviti da je kod složenih djelatnosti razlika između najboljih i najslabijih još veća (štoviše, čim je djelatnost složenija tim su i razlike veće). Tenis i šah, na primjer, mnogo su složenije djelatnosti od usja-jivanja žlica. Nema sumnje da su razlike između dobrog i lošeg tenisača ili šahiste mnogo veće od razlika između dobrog i lošeg usjajivača žlica ili perača podova. U skladu s tim razlike između dobrog i lošeg fizičara morale bi biti još veće. No budući da su, u našem društvu, postupci selekcije ograničeni uglavnom na jednostavnije i elementarnije tipove rada i na sveučilišnu selekciju (o tome će biti riječi u idućem poglavlju), ovdje ću raspravljati isključivo o industrijskim poslovima navedene vrste.
Pođemo li od pretpostavke da je potrebno da ljudi rade posao koji je u skladu s njihovim sposobnostima, štoviše i u skladu s njihovim temperamentom, interesima i ličnosti uopće, moramo se zapitati kako se ta selekcija vrši u praksi. Odgovor glasi: gotovo uvijek intervjuiranjem kandidata. O metodi intervjua i njenim različitim aspektima napisani su mnogi radovi, a da bi čitalac vidio zašto psiholozi običnom intervjuu uvijek pretpostavljaju svaki objektivan test, ja ću ih ovdje ukratko sažeti.
Metodu intervjua među prvima je istražio Binet, inače stvaralac modernog testa inteligencije. On je zamolio tri učitelja da intervjuiraju istu djecu i ocijene njihovu inteligenciju (ocjena se, dakle, trebala temeljiti na intervjuu). Binet izvještava da su eksperimentom dobivena dva rezultata od kojih je svaki, kasnije, još nekoliko puta provjeren. Svaki je učitelj bio uvjeren da je donio točan sud. No sudovi jednog učitelja gotovo su se posve razlikovali od sudova drugih dvaju. Obje su ove posljedice važne. Iz prve se vidi zašto je intervju, unatoč svim manjkavostima i danas najomiljenija metoda za odabiranje osoblja (i u industriji i drugdje). Ispitivač uvijek misli da
je točno procijenio ličnost i sposobnosti kandidata, i ako nitko ne ospori njegovo mišljenje, niti ga podsjeti na njegove promašaje, biva uvjeren u svoje »božansko« sveznanje. Čovjek uvijek iznova sreta osobu koja priznaje da je metoda intervjua manjkava, no neizbježno dodaje da je baš on iznimka u tom općem pravilu i da je njegov sud nepogrešiv. (Nepotrebno je isticati da je eksperimentalnim putem provjereno da se ti ljudi po sposobnosti procjenjivanja ličnosti, nimalo ne razlikuju od ostalih).
Drugi rezultat je važan jer nam ukazuje na mogućnosti istraživanja metode intervjua i bez dugotrajnog praćenja ispitanika koje je obično potrebno za provjeravanje metodom intervjua donesenog suda. Da bi se provjerilo jesu li ispitivači izvršili dobar izbor, treba rad skupine kandidata koje su oni savjetovali pratiti godinama i vidjeti koliko je tko uspio u odabranom zanimanju. To je mukotrpan i dugotrajan posao. Mnogo je jednostavnije zaključivati ovako: Ako ispitivači mogu točno predvidjeti budućnost kandidata, njihovi sudovi moraju biti identični. Ako se ispitivači međusobno ne slažu, jasno je da ne mogu svi biti u pravu, a ako je kao što se često događa, neslaganje potpuno, tada je najvjerojatnije da su svi pogriješili (uz dva, tri moguća, ali malo vjerojatna izuzetka). Procjenjivanje valjanosti intervjua ispitivanjem njegove pouzdanosti uobičajena je i često vrlo uspješna metoda.
Pouzdanost i valjanost su tehnički izrazi koji se odnose na sve vrste mjerenja u psihologiji. Ako je mjerenje »pouzdano«, tada ponavljanjem mjernog postupka nećemo dobivati proturječne rezultate. Prema tome ispitivači nisu »pouzdani« (njihovi su sudovi često proturječni). Mjerenje je valjano ako točno mjeri ono što treba da mjeri. Jasno je da mjerenje ne može biti »valjano« ako nije »pouzdano«, no obrat ne vrijedi. Mjerenje, naime, može biti »pouzdano«, a ne biti »valjano«. Rezultat ponovljenih mjerenja može biti i jednak i točan, ali mi mjerimo nešto, što je u odnosu na veličinu koju treba predvidjeti, irelevantno. Visinu, na primjer, možemo mje-
riti s velikom pouzdanošću, no ona kao pokazatelj uspjeha u većini industrijskih zanimanja nije valjana.
Binet je svoje eksperimente vršio u laboratoriju, a ne u industrijskoj sredini. Prvo takvo istraživanje u industrijskoj sredini izvršio je Scott kad je od šestorice iskusnih kadrovika zatražio da intervjuiraju 36 kandidata za posao prodavača. Kandidate je trebalo poredati prema prikladnosti za taj posao. Ni jedan kandidat nije ni u jednom od šest tako dobivenih stupaca bio na istom mjestu (drugim riječima svaki ga je kadrovik drukčije ocijenio). »Ovih šest kadrovika nije se moglo složiti u ocjeni 28 kandidata ni u najgrubljim crtama«, kaže Scott (tj. čak ni u tome da li tu dvadeset i osmoricu treba svrstati pri vrhu ili pri dnu skupine). Iz tog se vidi da predviđanje na temelju intervjua nije pouzdano, pa prema tome ni valjano. U jednom drugom eksperimentu Scott je zamolio 13 rukovodilaca da rangiraju prodajne sposobnosti dvanaestorice muškaraca i dobivenu listu usporedio s ocjenama koje su ta dvanaestorica dobila na temelju intervjua. Prosječna korelacija između tih dviju ocjena jedva da je bila bolja od slučajne. U trećem eksperimentu 20 poslovođa i trojica kadrovika-istraživača intervjuiralo je ista 24 kandidata. Neslaganja su i opet bila više nego upadljiva.
Studiju koja se uvijek iznova citira i spada među najpoznatije na tom području načinio je Hollingworth. U njegovu eksperimentu dvanaest je iskusnih poslovođa (u trgovini) intervjuiralo 57 kandidata. Rangiranje kandidata poslovođe su izvršile neovisno jedan o drugom, a ocjene koje je svaki kandidat dobio znatno su ovisile o ispitivaču. Jednog je kandidata, na primjer, jedan poslovođa stavio na šesto, a drugi na pedeset i šesto mjesto. Jedan kandidat bio je kod jednog poslovođe na prvom, a kod drugog na posljednjem mjestu.
Bespredmetno je pregledavati nekoliko stotina studija, jer su one, zapravo, samo ponavljanja ovakvih i sličnih eksperimenata. Psiholozi se gotovo jednoglasno slažu u lome da metoda intervjua nije ni pouzdana ni valjana.
Neki izvještaji u kojima su joj oni naizgled skloni ne mogu izdržati metodološku kritiku — u samom postupku došlo je do ozbiljnih propusta. Takav je primjer Clarko-va studija u kojoj je na temelju intervjua predviđan uspjeh studenata tijekom studija. Izgledalo je da su oba istraživača koja su sudjelovala u eksperimentu približno točno predvidjela što će se dogoditi. Kasnije je ustanovljeno da je intervjuiranje vršeno pri kraju semestra i da je studentima postavljeno pitanje kako stoje s ispitima, što su studenti, naravno, vrlo dobro znali. Prema tome oni koji su ih »ispitivali« jednostavno su ponovili ono što je svaki student mislio sam o sebi.
Uvjerljivi dokazi manjkavosti metode intervjua u procjenjivanju nečije sposobnosti za određeni posao doveo je do revizije na intervju postavljenih zahtjeva. Danas sve češće čujemo da intervju nije alternativa testu sposobnosti nego njegova nadopuna. Pomoću njega trebalo bi podatke oprezno skupiti u jednu jedinu ocjenu na temelju koje bi se mogle predvidjeti sveukupne sposobnosti, znanje i potencijalni uspjeh kandidata na poslu. To znači da bi intervju trebalo smatrati alternativom metodi koja se sama od sebe nameće svakom statistički obrazovanom psihologu — formulaciji matematičke jednadžbe zasnovane na opaženoj točnosti svakog testa posebno.
Pretpostavka na kojoj se temelji takav način upotrebe intervjua nije nerazumna, no ni ovako korišten, intervju nije ispunio očekivanja. U jednom od idućih poglavlja navest ću neke od dokaza koji to pokazuju, a ovdje ću se zadovoljiti navođenjem jedne jedine studije u kojoj se metoda intervjua direktno uspoređuje sa statističkom metodom. Dvije velike skupine kandidata testirane su istim nizom testova. Zatim je polovina kandidata odabrana na temelju statističkog prosjeka na testovima postignutih rezultata, a polovina na temelju intervjua. Pri donošenju ocjene ispitivači su se mogli poslužiti i rezultatima testova, a ocjenu su mogli donijeti i neovisno o tim rezultatima. Suprotno očekivanju, ocjene pri kojima su uzete u obzir i sve informacije dobivene intervjuom i
rezultati testova bile su manje točne od ocjena dobivenih uzimanjem statističkih prosjeka rezultata testova. Razlika u točnosti iznosila je više od 30 posto. Na temelju velikog broja sličnih istraživanja u kojima je sudjelovalo skoro četrdeset hiljada ispitanika zaključeno je da »ispi-tivačevo mišljenje o kandidatu, njegovim interesima i ličnosti može relativno malo pridonijeti boljem predviđanju uspjeha predviđenog na temelju rezultata testova, pa čak može tu ocjenu učiniti i manje realnom«. Moramo dakle i opet zaključiti da je, kad se radi o predviđanju, vrijeme utrošeno na intervjuiranje izgubljeno. Intervju ne samo da ne povećava točnost predviđanja, nego ga štoviše može i umanjiti.
Ograničimo li područje upotrebe metode intervjua, čini se da dobivamo nešto bolje rezultate. Sjećam se jednog svog predavanja — održao sam ga pred grupom industrijalaca. Jedan od njih mi je poslije prišao i kazao mi da iako uvijek rado sluša o beskorisnosti intervjua, posjeduje čvrste dokaze njihove uspješnosti. Kad sam ga zamolio da mi te dokaze iznese, s ponosom je izjavio da je sebi za tajnicu odabrao djevojku koja je na svim testovima selekcije postigla izrazito slabe rezultate »i danas — dodao je slavodobitno — ona je moja žena.« Nitko ne sumnja da je za poslove u kojima je važan osobni kontakt, poželjno da se osobe koje će zajedno raditi prije toga sretnu (susret može biti u obliku formalnog ili neformalnog intervjua) — samo na temelju rezultata testova ne može se predvidjeti kako će se dva čovjeka slagati.
Takvo gledište osobito je odlučno zastupala skupina psihologa odgovornih za selekciju oficira koje je trebalo zadržati u poslijeratnoj američkoj vojsci. Oni su smatrali da već ako treba u postupak selekcije uključiti i intervju, onda taj intervju mora dati svoj »specifičan« doprinos. Time su mislili da intervjuom treba dobiti informacije ili veličine koje se ne mogu dobiti ili izmjeriti drugim metodama ili tehnikama. Stoga su se složili da se pitanja intervjua neće odnositi na inteligenciju, obrazovanje, karakterne crte i iskustvo. Intervju neće poslužiti ni za
dobivanje cjelovite slike na temelju tih faktora, jer je i tu statistika mnogo preciznija. Kad se utvrdilo što se sve može bolje učiniti drugim metodama, u intervjuu su ostala samo pitanja koja su se odnosila na »međuljudske odnose«, t j . na sposobnost postupanja s ljudima. Time što je intervju dobio specifičan i jedinstven zadatak, dobivena je točnija ocjena te sposobnosti. Osim toga, nije se gubilo vrijeme ni energija na irelevantna pitanja. U ovom su slučaju rezultati pokazali vrlo veliku pouzdanost i iznenađujuće veliku valjanost.
Iako je ovaj uspjeh zanimljiv i važan, on nije presudan za primjenu intervjua kao selektivne metode u industriji gdje međuljudski odnosi, uglavnom, nisu naročito bitni. Intervju u industriji mogao bi poslužiti jedino za odabiranje predradnika i nadglednika — poslova u kojima je važan način postupanja s ljudima. Za većinu zanimanja u industriji sposobnost za posao daleko je, međutim, važnija od sposobnosti postupanja s ljudima, a o tome da je metoda intervjua posve neprikladna za ocjenjivanje sposobnosti potrebnih za određeni posao, nema nikakve sumnje.
Odbacimo li, dakle, intervju, za ocjenu sposobnosti potrebnih za neko određeno zanimanje ili zvanje ostaju nam samo psihološki testovi. Konstruiran je velik broj takvih testova, danas se oni naveliko koriste, a velik broj studija i istraživanja pokazuje koliko oni vrijede. Kriteriji prema kojima ocjenjujemo potencijalni uspjeh na poslu znatno se razlikuju, što je i razumljivo. Neki testovi mjere količinu ili kvalitetu proizvedene robe, a neki opet broj proizvoda s greškom, broj polomljenih proizvoda, broj nesreća na radu, duljinu vremena provedenog na istom poslu, osobnu stabilnost, brzinu napredovanja u zvanju, zaradu i razne druge činioce.
Način konstrukcije i vrednovanja serije testova za selekciju radnika za određeni posao, najbolje ćemo shvatiti na nekoliko primjera. (Apstraktna diskusija svakog pojedinog koraka zamorna je i dosadna). Primjere sam, uglavnom, uzeo iz starije literature zato što se na njima
najbolje može vidjeti da ti rani eksperimenti nisu bili samo neuspjeli pokušaji, već radovi čiji su se rezultati kasnije s uspjehom primjenjivali. Namjerno nisam odabrao samo najuspješnije studije, nego one koje su za postupak selekcije, kad ga vrši vrstan istraživač, naj-karakterističnije. Čitalac će s lakoćom ove primjere primijeniti na zvanja i zanimanja koja sam dobro poznaje.
U prvom se primjeru radi o selekciji operatera-elektri-čara za rad na relejnim stanicama. Na velike daljine prenosi se uvijek visokonaponska električna energija, jer je takav način prenošenja najekonomičniji. U relejnim stanicama napon se transformira i do potrošača stiže električna struja neusporedivo nižeg napona. Relejna je stanica opremljena transformatorima koji reguliraju napon, velikim brojem mjernih instrumenata i drugih zaštitnih i rotacionih aparata. Dužnost operatera-električara koji radi na relejnoj stanici je da se brine za njezin pravilan rad, da uklanja kvarove na postrojenjima i očitava mjerne instrumente. Pritom se služi mnogobrojnim sklopkama. Vrlo je važno da potrebnu sklopku pritisne u pravo vrijeme, to jest da se pri spajanju pojedinih strujnih krugova ne zabuni. Posljedice njegove greške mogle bi biti kobne. Neočekivani nestanak električne energije u bolnici za vrijeme operacije može uzrokovati čak i pacijentovu smrt. No i mnoge operacije u industriji ovise o neprekidnosti procesa, te se može dogoditi da zbog i najmanjeg prekida struje moramo otpisati čitav proizvod pa čak i čitavo postrojenje. Osim što će uzrokovati nesreće i nezgode, gubitke i štetu koja može nastati i na vrlo skupim postrojenjima same relejne stanice, operater nepažnjom može i sam sebe ozlijediti ili čak i usmrtiti. Svi operateri-električari koji rade na relejnim stanicama dobiju, doduše, potrebnu obuku, ali veliki broj njihovih grešaka na poslu ukazivao je na njezinu nedostatnost. Da bi se taj propust nadoknadio, pozvan je 1927. godine Vi-leles, jedan od najpoznatijih industrijskih psihologa u SAD, koji je temeljito analizirao zanimanje operatera-
-električara na relejnim stanicama, a zatim predložio testove za selekciju za taj posao kompetentnih ljudi.
Viteles je najprije detaljno analizirao sve poslove u relejnoj stanici. Za to mu je trebalo nekoliko mjeseci rada čiji je rezultat bila lista najvažnijih sposobnosti potrebnih za zadovoljavajući rad na relejnoj stanici. Na prvo mjesto Viteles je stavio »sposobnost učenja i pamćenja točnog redoslijeda složenih operacija ukapčanja i iskapčanja koje operater mora poznavati«, a na drugo »točno izvršavanje uputa i sposobnosti korištenja poznavanja tehnike ukapčanja i iskapčanja«. Treća po redu bila je »sposobnost brzog shvaćanja verbalnih ili pismenih uputa«. Na četvrtom mjestu bila je »istrajnost u rješavanju problema i odustajanje od traženja rješenja tek kad operater shvati da problem ne može riješiti sredstvima koja mu stoje na raspolaganju«. Peti zahtjev nije bio ništa manje važan: »sposobnost procjene i analize novonastalog problema, na primjer, lociranja i otklanjanja kvara«. Poslije nje dolazila je »sposobnost koordinacije većeg broja različitih radnji, sposobnost uočavanja detalja u shemi, potrebne sklopke, ampermetra itd.«, dok je na zadnjem mjestu bila »sposobnost pamćenja lokacije pojedinih strojeva i instrumenata u relejnoj stanici, poznavanje njezine električne mreže itd.«.
Viteles je zaključio da nastavljanje preciznog rada u kritičnim trenucima ovisi o svojstvima temperamenta. Među njima najvažnija je neustrašivost, t j . sposobnost odolijevanja strahu, jer prestrašen čovjek ne može usred-srediti pažnju, treba više vremena da ukloni uzrok opasnosti, gubi sigurnost i samopouzdanje (što može potrajati i kad je uzrok straha već uklonjen).
Na temelju svoje analize Viteles je konstruirao dva skupa testova — jedan za provjeravanje mentalnih sposobnosti, a drugi za ispitivanje kandidatovog temperamenta. Za rješavanje prvog skupa testova bili su dovoljni olovka i papir — zadaci testova su provjeravali inteligenciju, sklonost prema mehanici i slično. U drugom skupu od četiri testa pojedini zadaci bili su slični problemima
koji se pojavljuju pri radu u relejnoj stanici (operacije ukapčanja i iskapčanja, baratanje sklopkama), a tim testovima provjeravala se i sposobnost kandidata da shvati uputu i da je slijedi, kao i njegova sposobnost odupiranja monotoniji i tjelesnom umoru.
Kad je odlučio koje će testove upotrijebiti, Viteles se dao na posao da pokaže kako su oni i pouzdani, t j . da će pojedini kandidati pri svakom testiranju postići otprilike jednak broj bodova. Zatim je trebalo pokazati da su testovi valjani. Skupinu od 84 operatera-električara od kojih je svaki radio na relejnoj stanici više od godine dana podijelio je u tri skupine: najbolju, prosječnu i najslabiju. Kriterij za tu klasifikaciju bilo je mišljenje poslodavca. Po godinama starosti i duljini bavljenja istim zanimanjem skupine su bile gotovo identične. Pokazalo se da se ocjena poslodavca dobro slagala sa brojem grešaka koje su operateri-električari počinili u danom vremenskom razdoblju. Najbolji operateri bili su odgovorni samo za 23 posto grešaka, prosječni za 52 posto, a najslabiji čak za 77 posto grešaka. Na dan 30. rujna 1928. najslabiji operateri griješili su osam puta više od najboljih i tri puta više od prosječnih. Stoga ovakvu podjelu možemo smatrati opravdanom.
Sve tri skupine operatera testirane su Vitelesovim testovima selekcije i evo što je nađeno: Operateri iz najslabije skupine postigli su, u prosjeku, 54 boda, a iz prosječne 69 bodova. Prosjek najbolje skupine iznosio je 81 bod. Kandidat koji je želio ispuniti uvjete za rad na relejnoj stanici morao je na ovom testu postići najmanje 75 bodova. Da se pri unajmljivanju operatera (iz skupine koju je Viteles proučavao) poštivao ovaj kriterij, posao bi dobilo 71 posto najboljih i samo 8 posto najslabijih operatera.
Otada se selekcija operatera-električara za rad na relejnim stanicama vršila pomoću psiholoških testova. Prvi takav test primijenjen je u praksi 1. travnja 1928. godine. Uspjeh je bio očevidan — broj grešaka znatno je opao. Tijekom godine 1926, 1927. i 1928. počinjeno je pri radu
u relejnim stanicama 36 odnosno 35 i 35 grešaka. Nakon uvođenja postupka selekcije, broj se grešaka upadljivo smanjio. U 1929. godini taj je broj iznosio 20, u 1930. 18, u 1931. 12, a u 1932. samo 4. Vidimo da je za manje od pet godina broj grešaka smanjen za gotovo 90 posto. Uzmemo li u obzir goleme troškove koje zajednica snosi zbog svake greške u radu na relejnoj stanici, mala suma novca utrošena na istraživanje mogućih postupaka selekcije višestruko se isplatila.
Viteles se, uglavnom, služio standardnim testovima koji se mogu kupiti gotovi. Za neka zanimanja, međutim, moraju industrijski psiholozi sami konstruirati testove za selekciju. Takvi su testovi na primjer potrebni za provjeravanje složenih sposobnosti potrebnih za vožnju. Postupak testiranja je slijedeći: Kandidat sjedi pred aparaturom za mjerenje brzine reakcija. Ta aparatura ima dvije ručice koje se mogu pomicati neovisno jedna o drugoj i dvije nožne papučice. Na svaki vidni ili slušni podražaj kandidat mora reagirati na točno propisan način, tj . povlačenjem jedne ili obiju ručica ili pritiskanjem jedne ili obiju papučica. Podražaji se, naravno, ne emitiraju nikakvim utvrđenim redom, a s vremena na vrijeme ubacuju se i signali na koje ne treba reagirati. Provjerava se da li te smetnje usporavaju reakcije kandidata. Kad su tim testom testirani vozači za koje se znalo da su sigurni, pokazalo se da oni uvelike nadmašuju vozače kojima se često događaju nezgode. Test je zatim uveden kao rutinski postupak pri unajmljivanju vozača u gradu Milwau-keeju i uslijedilo je smanjenje broja nezgoda sa 14,1 na 0,6 posto (podaci za godinu 1924. odnosno 1925). Osim što je smanjen broj nezgoda, smanjio se i broj otkaza i uzimanja novih vozača na posao, što znači da je manji broj vozača napustio svoje radno mjesto. Postotak vozača koji se na poslu zadržao duže vremena popeo se sa 62 na 75 posto.
Ne treba misliti da su se uvođenjem psiholoških testova bavili samo Amerikanci. Da bih pokazao da to nije tako, navesti ću dva primjera istraživanja izvršenih u
Evropi. Berlinski vozači tramvaja, na primjer, odabrani su pomoću niza testova od kojih su neki bili slični opisanima. Uspoređivanjem skupine početnika koji nisu bili testirani, sa skupinom koja je primljena na temelju rezultata testova, otkrilo se da su psihološki neispitani početnici imali 50 posto više nezgoda od početnika koji su prošli psihološki test. Uspoređujući broj nezgoda prije i poslije uvođenja testova kao rutinskog postupka selekcije, nađeno je da je broj težih nezgoda pao sa 1,6 na 1,1, a broj lakših sa 42 na 29 (brojevi vrijede za milijun pre-đenih kilometara). Početnici primljeni na temelju testova učili su dvostruko brže od onih u skupini netestiranih, štedjeli su električnu energiju i pažljivije baratali vozilom. Posljedica toga bilo je smanjenje potrošnje električne energije i troškova popravaka. Procijenjeno je da se uvođenjem psiholoških postupaka selekcije godišnje uštedi 12 milijuna maraka.
Primjenom psiholoških testova znatan se iznos uštedio i u Parizu (150 000 franaka i to u vrijeme kad je franak još dobro kotirao na svjetskom tržištu). Broj kandidata za zanimanje vozača tramvaja ili autobusa, koji su tijekom ili nakon završetka obuke otpali zbog nesposobnosti smanjen je sa 20 na 3. Vozači primljeni na temelju rezultata testova uzrokovali su 16,5 posto manje nezgoda od vozača koji nisu prošli kroz postupak selekcije. Time se godišnje uštedjelo još 130 000 franaka.
Ponekad se ne može točno predvidjeti kakve će kvalitete biti potrebne za dani posao. Moglo bi se, na primjer, pogoditi da će vozaču taksija koristiti brze reakcije. I zaista, psihološki je test pokazao da su vozači s najvećim brojem nezgoda reagirali najsporije. Pokazalo se međutim, da su i oni s najbržim reakcijama uzrokovali velik broj nezgoda. To bi se moglo objasniti njihovim pretjeranim samopouzdanjem i nepotrebnim izvrgavanjem opasnostima. No, ma kakvo bilo objašnjenje, svaku psihološku hipotezu na kojoj se temelji postupak selekcije treba uvijek i empirijski provjeriti. Uz takvu mogućnost provjere nije teško konstruirati testove selekcije ni za jedan
posao. Ali vratimo se primjeru vozača taksija. Snow je pokazao da je u skupini vozača koji nisu zadovoljili na testu svaki vozač imao, u prosjeku, po jednu nezgodu, dok je u skupini onih koji su na testu zadovoljili taj broj iznosio svega 0,20. U skupini vozača koji nisu zadovoljili, dvostruko ih je veći broj imao po jednu, a čak trostruko veći broj po dvije nezgode.
Dosad smo primjere uzimali sa područja rada u industriji i transportu, a sad ćemo razmotriti zanimanje službenika. Uzet ćemo primjer daktilografa i stenografa. O'Rourke je konstruirao test za predviđanje njihove efikasnosti. Devedeset i devet posto onih koji su na testu postigli najbolje rezultate bili su natprosječno dobri radnici. Takvu ocjenu dobilo je samo 4 posto onih koji su na testu postigli najmanji broj bodova. Isti psiholog sa suradnicima sačinio je i niz testova za selekciju kandidata za zanimanje poštara. Pokazalo se da je u »preselek-cijskim« danima samo 50 posto zaposlenih na tom poslu nadmašivalo potreban dani kriterij, a nakon uvođenja testova taj se broj popeo na 93 posto. Prije uvođenja testova 25 posto poštara smatrano je slabim radnicima, a nakon što je uveden postupak selekcije, niti jedan.
Sve to relativno su stari izvještaji iz američke i evropske prakse. Čitaoca će možda zanimati sličan rad na tlu Velike Britanije za vrijeme drugog svjetskog rata. Postupci za selekciju tada su se već naveliko upotrebljavali. Možda je za nas najzanimljiviji broj uspjeha i neuspjeha u skupinama koje su istovremeno obučavane, no u kojima su pripadnici jedne odabrani psihološkim metodama, a pripadnici druge raznim drugim metodama. Kao što u svojoj knjizi »O selekciji u britanskoj vojsci« (podaci su uzeti iz te knjige) ističu Vernon i Parry: »Broj neuspjeha . . . u jednim i drugim grupama ukazivao je na nesumnjiv pozitivan doprinos postupaka za selekciju.« Tako je među vozačima odabranim starim metodama bilo 30 posto slabih radnika, dok je među onima koji su odabrani novim metodama slabih radnika bilo samo 14 posto. Za pisare odnos je bio 11 naprama četiri posto, a za
radiooperatere 7 naprama 0,5 posto. U dvije najveće proučene skupine u kojima su obučavani operateri za specijalne zadatke od operatera koji su odabrani novim metodama nije uspjelo samo 7 posto. U skupini operatera koji su odabrani starim metodama bilo je 60 posto neuspjeha.
S posebnim zanimanjem odabrani su kandidati za zvanja zanatlija i mehaničara. Pomoću četiri različite metode odabrano je 10 000 kandidata za zvanje zanatlije u vojsci koji su zatim upućeni na četveromjesečnu obuku (1942. godine). Od kandidata koje je preporučila artiljerijsko tehnička ili tehnička služba 19,2 posto nije uspjelo steći zvanje, od onih koji su se sami javili 19,6 posto, a od onih koji su već bili polukvalificirani radnici pa ih je pozvalo Ministarstvo rada, 19,4 posto. Broj neuspjeha u skupim koja je odabrana psihološkim metodama iznosio je 11,1 posto.
Slični brojevi mogli bi se navesti i za druge službe. Broj neuspjeha među brodskim mehaničarima i monterima opao je sa 14,7 na 4,7 posto. Uvođenje psiholoških metoda nije samo smanjilo broj neuspjeha, već je što je možda još važnije, omogućilo da se između svih mornaričkih regruta odabere najveći mogući broj kandidata i to ne na uštrb ostalih mehaničkih službi koje su u to vrijeme također trebale ljude.
Bilo bi besmisleno nabrajati primjere iz kojih se vide poboljšanja za pedeset, pa i za nekoliko stotina postotaka. Također je nemoguće pročitati tisuće, o postupcima selekcije, objavljenih izvještaja, a ne steći mišljenje ili dapače čvrsto uvjerenje da kompetentni psiholozi psihološkim metodama selekcije postižu spektakularne rezultate.
Ta posljedica primjene psihologije u industriji ne treba nas iznenaditi. Individualne razlike u sposobnostima za određenu vrstu rada tako su velike, a broj sposobnosti potrebnih za određeni specifičan posao tako malen da bi se dobri rezultati postigli čak i relativno jednostavnim i neanalitičkim metodama.
Situacija se mijenja kad sa problema selekcije za određeni posao, pređemo na problem profesionalnog usmjeravanja. Tu se od nas ne traži da između velikog broja kandidata odaberemo one koji su za određeni posao najsposobniji, nego da otkrijemo kakav bi posao određenoj osobi, s obzirom na njezine sposobnosti i afinitete, najbolje odgovarao. Očevidno je da je to mnogo teže. Umjesto da provjeravamo posjeduje li kandidat sposobnosti potrebne za dano zanimanje, moramo procijeniti njegove sposobnosti za velik broj poslova. Time se broj potrebnih testova povećava za nekoliko tisuća puta. Umjesto da se bavimo jednim specifičnim zanimanjem o kojem se lako mogu sakupiti informacije, moramo se baviti karakteristikama hrpe različitih zanimanja koja su, da stvar bude gora, često zakrabuljena istim imenom. Opći naziv »liječnik« može se odnositi na kirurga, liječnika opće prakse, psihijatra, povjesničara medicine, urednika Lan-ceta* i predsjednika liječničke službe londonskog općinskog savjeta. Ova zanimanja, pa prema tome i za njih potrebne sposobnosti, međusobno se razlikuju u najvećoj mogućoj mjeri. Riječ »tajnica« može označavati nekoga tko radi vrlo povjerljiv i stručan posao za koji je potrebna izrazita inteligencija i inicijativa, ali i djevojku koja veći dio vremena provodi u ogovaranju i kuhanju čaja. Čak i kad bi se postojeća zanimanja mogla uredno poredati i kraj svakoga od njih zapisati njegovi specifični zahtjevi, naše znanje o sposobnostima i temperamentu potrebnom za uspjeh u bilo kojem od tih zanimanja toliko je manjkavo, da bez jednog doista sveobuhvatnog istraživanja ne možemo ništa predvidjeti. Podatke imamo samo o dvadesetak ili tridesetak zanimanja od postojećih nekoliko tisuća među kojima treba odabrati posao koji će kandidatu najbolje odgovarati. Na žalost, nema razumne nade da će se u bližoj budućnosti taj broj znatnije povećati.
Jedan od glavnih razloga razmjerne nerazvijenosti profesionalnog usmjeravanja možda je i činjenica da ono
* Ugledni britanski liječnički časopis (prim. prev.).
nikom ne donosi neposrednu materijalnu dobit. Kao što smo vidjeli selekcija za određeni posao u industriji više se nego isplati. U svim navedenim primjerima kompanije za koje su istraživanja vršena zaradile su u godini dana mnogostruko više nego što je istraživanje stajalo. Profesionalno usmjeravanje »isplati se« u obliku osobne sreće i produktivnosti pa je već samim tim i te kako društveno korisno. No, ovakva dugoročna planiranja rijetka su u našim društvenim i političkim razmišljanjima. Istraživanja na tom području dosad su poduzimale isključivo privatne organizacije koje ne dobivaju potporu od vlade (na primjer Nacionalni institut za industrijsku psihologiju).
Usprkos teškoćama, profesionalno usmjeravanje čak i u tom ranom razdoblju razvoja i bez potrebnih važnih saznanja, pokazuje uspjehe koje u takvim uvjetima ne bismo očekivali. Navest ću samo jedan primjer — »bir-minghamski pokušaj profesionalnog usmjeravanja.« U tom eksperimentu sudjelovalo je 1639 djece čiji je razvoj praćen tijekom dviju ili četiriju godina (napredak 603 djeteta praćen je 4 godine). Djeca su podijeljena u dvije skupine, eksperimentalnu i kontrolnu. Eksperimentalnu skupinu su u izboru zvanja savjetovali psiholozi, a kontrolnu službenici agencije za zapošljavanje kao što je to uobičajeno. Efikasnost savjeta prosuđivana je na temelju nekoliko različitih kriterija (ocjena poslodavca, duljina vremena provedenog u istom poslu itd.). U objema skupinama bilo je djece koja su poslušala savjet psihologa ili agencije za zapošljavanje, kao i takve djece koja to nisu učinila. Pogledajmo najprije eksperimentalnu skupinu. Poslije dvije godine velika većina djece (točnije 90 posto) koja su odabrala zanimanje koje su im savjetovali psiholozi bila je sa svojim poslom zadovoljna. Među onima koji nisu poslušali savjet psihologa bilo je samo 26 posto zadovoljnih. Poslije četiri godine taj je postotak iznosio 93, odnosno 33 posto. Prema tome među djecom koja su zanimanje odabrala u skladu s rezultatima psiho-
loških testova bilo je trostruko više zadovoljne djece nego u skupini koja nije poslušala psihologov savjet.
U kontrolnoj skupini situacija je posve drukčija. Među djecom koja su odabrala ono što im je savjetovala agencija za zapošljavanje nakon dvije i nakon četiri godine bilo je 64 posto zadovoljnih, a među djecom koja se u izboru zanimanja nisu oslanjala na savjete agencije, 76 odnosno 78 posto. Ako iz ovih podataka možemo išta zaključiti, onda samo to da su »neposlušna« djeca bila svojim poslom zadovoljnija od djece koja su poslušala savjet službenika agencije za zapošljavanje.
Slično je bilo i s duljinom vremena provedenom na istom poslu. U eksperimentalnoj skupini djeca čiji je posao, prema ocjeni psihologa, bio u skladu s njihovim sposobnostima nisu često mijenjala posao. Na istom je poslu duže od dvije godine provelo 60 posto, a duže od četiri godine 46 posto djece. Za djecu koja se pri odabiranju zanimanja nisu rukovodila mišljenjem psihologa ti brojevi iznose respektivno 11 i 11 posto. Od djece koja su poslušala službenika agencije za zapošljavanje na istom se poslu 37 posto zadržalo duže od dvije godine, a 27 posto duže od četiri godine. Od djece koja su odbacila sugestiju agencije 33 posto je isti posao zadržalo dvije, a 26 posto četiri godine. Dakle, u kontrolnoj skupini duljina vremena provedenog na istom poslu nije uopće ovisila o preporuci agencije. U eksperimentalnoj skupini ovisnost o mišljenju psihologa više je nego upadljiva. Ovaj je eksperiment izvršen prije nekih dvadeset i pet godina* pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za industrijsku psihologiju. Na dobivene rezultate sve do drugog svjetskog rata jedva da je itko obraćao pažnju. Tada su se u vojsci počeli koristiti i postupci selekcije za određeno zanimanje kao i metode profesionalnog usmjeravanja.
Možda bi trebalo kazati nekoliko riječi o jedinstvenom položaju postupaka selekcije u vojsci. Kod selekcije za određeno zanimanje stručnjak koji taj posao obavlja in-
* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine (prim. prev.).
diferentan je prema sudbini odbijenih kandidata, a kod profesionalnog usmjeravanja nastoji pomoći mladim ljudima da odaberu zvanje ili zanimanje u najvećem mogućem skladu s njihovim sposobnostima i interesima. Kad psiholog taj isti posao obavlja u vojsci, nalazi se u sasvim drugačijem položaju. Tu je on u situaciji koju bi fizičari nazvali »zatvorenim sistemom« — mora naći posao za sve muškarce i žene koji su pozvani u vojsku, a ne može one najnesposobnije ostaviti nezaposlene. Osim toga ne može odabirati ljude samo za jedan određeni posao ne vodeći računa o potrebama drugih, jer bi time mnoge važne službe lišio sposobnih i kvalificiranih ljudi. Upravo to se dešavalo na početku rata kad su neki rodovi i jedinice postupcima selekcije regrutirali najsposobnije ljude, a ostali su se morali zadovoljiti onima koji su preostali.
Stoga se pokazalo da je bitno imati takav sistem selekcije koji će održavati ravnotežu između sposobnosti svih regruta i potreba različitih vojnih jedinica. Zahvaljujući vrlo složenim statističkim metodama takva je ravnoteža konačno postignuta i to je vjerojatno najveći uspjeh britanske industrijske psihologije u vrijeme rata. Nije nevjerojatno da će psiholozi budućnosti čitavo društvo smatrati zatvorenim sistemom, te nastojati potrebe industrije i inidividualne sposobnosti međusobno uskladiti, t j . postići za obje strane prihvatljiv kompromis. Time bi se ublažile posljedice djelovanja zavoda za zapošljavanje od kojih većina danas radi nasumce, a građani bi bili produktivniji i zadovoljniji odabranim zanimanjem.
Ja ne plediram za takav razvoj, niti ga pretskazujem. Svjestan sam, da kao znanstvenik, ne poznajem dovoljno društvene i političke prilike, te o poteškoćama na tim područjima ne mogu raspravljati. Mislim da činjenice nedvojbeno pokazuju da bi se prikladnim metodama selekcije proizvodnja mogla znatno povećati. Postupci selekcije društveno su i politički neutralni. Može ih koristiti tiranin da bi povećao efikasnost robova; njihova
upotreba u slobodnoj demokraciji vodi većoj produktivnosti i sreći. Želimo li da se psihološke metode selekcije u ovoj zemlji češće koriste, trebat će prije svega izmijeniti stav prema industrijskoj psihologiji. Teško je vjerovati da će društvo odbiti moć koju mu nudi moderna znanost samo zato što se boji da se ta moć ne bi zloupotrijebila.
6
Korištenje testova u selekciji studenata
U Velikoj Britaniji sve donedavno selekcija studenata nije bila neki ozbiljan problem. Ona je, naravno, postojala, no više kao namjerno ograničavanje broja studenata, a ne kao nužno isključivanje potencijalnih »brucoša«. Posljedica toga bila je da među onima kojih se to ticalo gotovo i nije bilo nezadovoljnih. Glavni kriterij selekcije bio je, očito, dohodak, a budući da se on može objektivno izmjeriti, sistem je, unutar društvenih i etičkih ograničenja ovog specifičnog pogleda na svijet, sasvim dobro funkcionirao.
Za razliku od Velike Britanije, Sjedinjene Američke Države gdje se uvijek nastojalo mladim ljudima omogućiti da steknu više obrazovanje, mnogo su se ranije i s njima svojstvenim realizmom suočile s problemom selekcije studenata. Djelomičan razlog je i taj što su Sjedinjene Države dugo vremena imale po stanovniku deset puta više studenata od Velike Britanije. Posljednjih godina i kod nas se za svako mjesto na sveučilištu javlja dva do stotitu kandidata, pa smo i mi u sličnom položaju (nemoguće je dati točne podatke o broju učenika koji se žele upisati na sveučilište, jer se mladi »dovitljivci« prijavljuju na nekoliko fakulteta istodobno). Osobito je velik pritisak na medicinskim fakultetima na koje se želi upisati znatno više učenika nego što ih fakultet može primiti. Kako nema izgleda da će se takvo stanje popraviti, morat ćemo
još godinama vršiti svjesnu selekciju kandidata koji se žele upisati na naše ustanove višeg obrazovanja.
U ovom poglavlju nećemo raspravljati o tome koliko je takva selekcija poželjna. S pravom se može tvrditi da svakome tko se želi dalje obrazovati i time obogatiti svoju ličnost treba to i omogućiti (bez obzira na njegove sposobnosti, temperament itd.). No možda se još s većim pravom može reći da većina ljudi zbog ograničene inteligencije ne može svladati sveučilišni studij, te da zajedničko »učenje« inteligentnih studenata i studenata čija je inteligencija ispod prosječne čini od nauke farsu. O tom pitanju zasad ne treba raspravljati — dok smo mi živi samo će malen broj kandidata uživati plodove višeg obrazovanja. Ekonomija je neumoljiv poslodavac s jasno izraženim zahtjevima. Prema tome, granice unutar kojih treba rješavati problem točno su zacrtane. Najprije se moramo zapitati kakve metode selekcije danas upravljaju sudbinom tisuća naših najinteligentnijih i najsposobnijih mladih ljudi i žena. Iako to nikad nije podrobnije ispitano, može se sa sigurnošću kazati da se uglavnom radi o intervjuima koji se djelomično temelje na dosadašnjim uspjesima, preporukama upravitelja škole itd. Tijekom vlastite, letimične »istrage« naišao sam i na drukčije kriterije — autoriteti kod upisa na jedno sveučilište smatrali su, na primjer, da je kandidatov rukopis dovoljan pokazatelj njegove sposobnosti za studij. Ipak mislim da je to bio izniman slučaj i da se tako nezadovoljavajuće metode rijetko primjenjuju. Ono što je također sigurno jest da se danas ni na jednom britanskom sveučilištu pri selekciji studenata ne koriste psihološki testovi. To nas može i iznenaditi, pogotovo kad vidimo pozitivno američko iskustvo. Svrha i glavni zadatak ovog poglavlja jest da usporedi vrijednost psiholoških testova s vrijednošću metoda selekcije kojima se danas koristimo.
Prije nego li to učinimo, pogledajmo na trenutak posljedice danas uobičajenih postupaka selekcije studenata u Britaniji. Na temelju podataka što su ih objavili
različiti univerziteti izračunao sam da je prosječni kvocijent inteligencije studenata negdje između 125 i 130. Među pojedinim sveučilištima postoje, naravno, velike razlike. Takve razlike postoje čak i među pojedinim fakultetima. Studenti medicine obično su u prosjeku manje inteligentni od studenata umjetnosti i znanosti, studenti matematike i filozofije nadmašuju po inteligenciji studente povijesti i jezika itd. Uzmemo li u obzir poznatu distribuciju inteligencije stanovništva i broj studenata na sveučilištima, možemo pokazati da na sveučilište stiže samo polovica svih učenika koji bi po svojoj inteligenciji to i zaslužili. Drugim riječima inteligencija velikog broja studenata manja je od inteligencije mnogih građana koji se nisu upisali na sveučilište. Kad bi se na sveučilište mogli upisati samo najinteligentniji, najmanji bi kvocijent inteligencije primljenih kandidata morao iznositi 135. Usporedba te veličine sa sadašnjim prosječnim. kvocijentom inteligencije, koji iznosi 127, ukazuje na nesposobnost sveučilišta da privuče velik broj veoma inteligentnih učenika.
Američke brojke su, naravno, drugačije. Tamo se prosječni kvocijent inteligencije kreće negdje oko 110 što među ostalim znači da je inteligencija četvrtine svih studenata manja od prosječne. U SAD postoje koledži na kojima je prosječna inteligencija studenata manja od prosjeka inteligencije za čitavu zemlju. Mislim da je nepotrebno isticati da se to ne odnosi na poznata američka sveučilišta kao što su Harvard, Yale, Princeton itd. — intelektualni standard studenata tih sveučilišta ravan je engleskom prosjeku. Manja inteligencija američkih studenata donekle odražava i njihovu brojnost; ne može se broj studenata udeseterostručiti, a da se pritom znatno ne snizi prosječni kvocijent inteligencije. Djelomično je to i odraz američkog stava prema sveučilištu kao produženju srednje škole i odvajanju njegovih društvenih funkcija od edukativnih zadataka. Brojeve navodim samo zato da bi se vidjelo da postupci koji su savršeno prikladni za Sjedinjene Države ne moraju to biti i za Veliku
Britaniju i da zbog tako različitih uvjeta nije lako stvarati analogije.
Imajući to na umu pogledajmo rezultate američkih eksperimenata. Već početkom ovog stoljeća bilo je pokušaja da se za mjerenje inteligencije studenata upotrijebe psihološki testovi. Na žalost, ta prva mjerenja zasnivala su se na pogrešnoj pretpostavci da je inteligencija povezana s čovjekovim fiziološkim reakcijama. Nije čudo što je korelacija između na testovima postignutih rezultata i uspjeha na sveučilištu bila veoma slaba. Tim prvim testovima mjerili su se refleksi i druge neuralne manifestacije. Danas znamo da je veza između njih i inteligencije, ako uopće postoji, posve neznatna. Tek konstrukcijom testova za vojne potrebe dobila su i sveučilišta adekvatnije mjere inteligencije (tj. mjere koje nisu bile fiziološke prirode). Tim su testovima testirane stotine hiljada studenata, da bi zatim o rezultatima toga testiranja uslijedila prava bujica izvještaja i stručnih napisa.
Zaključci psihologa uglavnom su slični. Studenti kao cjelina postižu na testovima inteligencije mnogo bolje rezultate od ljudi koji ne studiraju. Dobri studenti postižu bolje rezultate od slabih studenata kao i od onih koji jedva prolaze. Studentov uspjeh na završnom ispitu može se prilično točno predvidjeti na temelju rezultata testova kojima je bio podvrgnut prilikom upisivanja u koledž. Točnost toga predviđanja varira od jednog sveučilišta do drugog. U nekim je slučajevima jedva veća od slučajnosti, u drugima gotovo savršena. Za to postoji nekoliko razloga koje ćemo ovdje navesti jer su, među ostalim, i poučni.
Koledži se prije svega razlikuju po homogenosti svojih studenata. Negdje među studentima postoje upravo goleme razlike u inteligenciji, dok su drugdje svi studenti manje više podjednako inteligentni. Očito je da je predviđanje tim lakše i točnije čim su razlike u inteligenciji među studentima veće. Ono je mnogo teže kad su studenti po tom svojstvu međusobno slični. Drugi razlog, donekle
u vezi s prvim, jest taj da sva sveučilišta ne poklanjaju jednaku pažnju sudu donesenom na temelju testova inteligencije. Neka sveučilišta ga ne koriste za selekciju studenata, već u savjetovanju studenata pri upisivanju kolegija. Druga se opet pri odabiranju studenata strogo pridržavaju rezultata testova inteligencije. Većina sveučilišta nastoji izbjeći obje ove krajnosti. Predviđanje je obično najtočnije ako se rezultati testova inteligencije uopće ne uzmu u obzir, jer se u tom slučaju na sveučilište mogu upisati i tupi i inteligentni učenici, pa je sastav studenata vrlo heterogen. Heterogenost studenata odabranih isključivo na temelju rezultata testova inteligencije mnogo je manja, pa se njihov konačni uspjeh ne može predvidjeti s tolikom točnosti. Pri statističkoj obradi i uspoređivanju inteligencije studenata dvaju sveučilišta treba te različite stavove uzeti u obzir.
Treći razlog variranja točnosti predviđanja u vezi je s tipom završnog ispita. Objektivan tip ispitivanja koji se sve češće primjenjuje u Sjedinjenim Državama, obično je u vrlo dobroj korelaciji s predviđanjima na temelju rezultata testova inteligencije. Kod nas, u Velikoj Britaniji, na završnom se ispitu gotovo uvijek piše esej o nekoj određenoj temi. Studentov uspjeh na takvoj vrsti ispita ne može se baš točno predvidjeti na temelju rezultata testova inteligencije, t j . korelacija između uspjeha na takvom tipu završnog ispita i rezultata testova inteligencije prilično je slaba. To je možda i zato što su objektivni tipovi ispita i test inteligencije zapravo međusobno veoma slični. I pri provjeravanju studentova znanja objektivnim načinom ispitivanja i pri provjeravanju njegove inteligencije testom inteligencije dolazi do izražaja ono što bismo mogli nazvati »usitnjenošću« (naziv baš nije laskav). U oba slučaja student, u kratkom vremenskom razdoblju, mora dati odgovore na velik broj posve specifičnih pitanja — od njega se ne traži da svoje znanje izrazi u obliku neke strukturalne cjeline.
Ta dva načina ispitivanja (objektivni tip ispita i pisanje eseja) četvrti su razlog opaženih razlika u točnosti
predviđanja. Jasno je da točnost prognoze u cjelini ne može nadmašivati pouzdanost onoga što se predviđa. Drugim riječima ako je samo ispitivanje nepouzdano, tada ni najsavršeniji mjerni instrument ne može dati točnu prognozu. Poznato je da je pisanje eseja nepouzdan način provjeravanja znanja. Kod takvog ispita konačna ocjena toliko ovisi o ispitivačevoj ličnosti i njegovim predrasudama da se zna dogoditi da dva ispitivača posve različito ocijene isti rad. Pouzdanost ispitivanja pisanjem eseja provjerena je nekoliko puta i pokazalo se da je međusobno slaganje ispitivača ipak bolje od slučajnog. No ne i toliko bolje da bismo na temelju njihovih ocjena mogli biti sigurni u ispitanikove sposobnosti. U jednoj takvoj studiji neki su ispitivači jedan te isti esej smatrali nezadovoljavajućim, neki prosječnim, a neki izvanrednim i dostojnim pohvale. U jednoj drugoj studiji glavni je ispitivač, očajan zbog slabe kvalitete eseja koje je trebao ocijeniti, ocjeni jednog eseja dodao opasku »primjer kako ne treba raditi«. Esej je zabunom dospio do drugog ispitivača koji ga je pozitivno ocijenio.
Treba priznati da je većina navedenih istraživanja izvršena u školama, a ne na sveučilištima. Svejedno je, međutim, malen broj iskusnih ispitivača koji tvrde da je njihova ocjena jednako pouzdana kao i ocjena donesena na temelju objektivnog testa. Totalna pouzdanost ispitivanja uvelike varira od koledža do koledža, jer ovisi o objektivnosti i sposobnosti ispitivača, broju radova koje oni moraju ocijeniti i o mnoštvu drugih činilaca. U cjelini uzevši izgleda da pri dobrom vođenju ispita pisanjem eseja na pouzdanost konačne ocjene ukazuje koeficijent korelacije od oko 0,8; pri slabom vođenju ispita on može pasti na svega 0,6, pa čak i na manju veličinu. Razumljivo je da ove vrijednosti ograničavaju točnost prognoze; čak ni najsavršeniji mjerni instrument ne bi uspjeh na ispitu mogao predvidjeti bolje nego što bi ocjene ispitivača A mogle predvidjeti kako će, isti rad, ocijeniti ispitivač B. Kad uspoređujemo ove stvarne nedostatke načina ispitivanja pisanjem eseja s navodnim nedostacima ispita
objektivnog tipa, dobro je sve to imati na umu. Srećom, sa stanovišta selekcije, tip prihvaćenog načina ispitivanja može se smatrati danim, pa je naše mišljenje o njemu irelevantno.
Peta varijabla koja utječe na nejednaku točnost predviđanja je duljina vremena u kojem psiholog mora izvršiti svoja istraživanja. Ako testiranje treba obaviti za sat vremena, nerazumno je očekivati da će prognoza biti jednako točna kao i kad ono može trajati četiri pa i pet sati. Vrijeme je često presudno, osobito želimo li saznati i nešto više od grube procjene inteligencije (na primjer diferencijalnu prognozu, tj. da li kandidat A ima sklonosti prema umjetnosti ili prema znanosti i da li će kandidat B uspjeti na medicinskom ili nekom drugom fakultetu. Takva prognoza zahtijeva više vremena).
Zadnja i možda najvažnija varijabla koja utječe na točnost predviđanja je istraživačeva stručnost. Događa se da ljudi koji su u praksi koristili psihološke testove i bili njima nezadovoljni kasnije otkriju da testiraje nije vršila stručna osoba, t j . da ga je vršio netko tko nije detaljno poznavao sam proces testiranja i tko se nije znao služiti složenim statističkim metodama potrebnim da bi se posao dobro obavio. Pogrešno je pretpostavljati da svatko tko je diplomirao psihologiju može pokrenuti i do kraja provesti postupak selekcije. Za to su osim iskustva, potrebne i neke druge kvalifikacije, pa na tom području amater nema što tražiti. Prije nego li osudimo bilo kakav postupak selekcije treba vidjeti što stručnjak može njime postići. Odbacivanje postupka selekcije zbog njegove nestručne, amaterske primjene posve je neopravdano.
Uzmemo li u obzir samo studije u kojima su istraživanja vršili stručnjaci i u kojima su podaci pravilno statistički obrađeni, vidimo da su zaključci međusobno vrlo slični i da nema nikakve sumnje o tome da se pomoću testova može pouzdano i valjano predvidjeti uspjeh studenata na sveučilištu. To je istina za SAD, no vrijedi li i za Veliku Britaniju? Kod nas, na žalost, nije izvršen neki veći broj ispitivanja, no učinjeno pokazuje da se nave-
dena razmatranja mogu primijeniti i na selekciju studenata u našoj zemlji. Naše studije također su pokazale da se na temelju rezultata testova inteligencije može prilično dobro predvidjeti uspjeh studenata na ispitima. Kod nas je točnost prognoze nešto manja, što je, budući da je homogenost studenata veća, i trebalo očekivati. No razlika u točnosti tako je malena da je u praksi možemo zanemariti.
Pogledajmo sada kakav je kod nas odnos između prognoze na temelju testova i prognoze na temelju uobičajenih intervjua. U jednoj izvrsnoj dugoročnoj studiji obavljenoj u Londonu, uspoređena je točnost prognoze na temelju uobičajenih postupaka: intervjua, eseja ili kratkih pismenih sastavaka s točnosti prognoze na temelju niza testova za selekciju. Ispitivači koji su intervjuirali kandidate mogli su se poslužiti ocjenom pismenog dijela završnog ispita u srednjoj školi, kao i rezultatom koji je kandidat postigao na prijemnom ispitu na sveučilištu. Glavni cilj intervjua bila je ocjena kandidatove sposobnosti za određeni studij. Osobita je pažnja posvećena općoj inteligenciji, već stečenom obrazovanju, iskustvu, interesima i motivima kao i ličnosti i karakteru kandidata. Ispitivači su bili iskusni i stručni ljudi kakvi se obično uzimaju za taj posao, najvjerojatnije ni malo slabiji od ispitivača na bilo kojoj drugoj ustanovi.
Usporedbom intervjua s testovima inteligencije došlo se do spoznaja sličnih onima u američkoj praksi. Pokazalo se da intervju nije prikladna metoda prognoziranja, dok test inteligencije to jest. Korelacija između intervjua i testa inteligencije bila je negativna, što drugim riječima znači da su ispitivači često odabirali manje inteligentne kandidate. Osim toga već bi se i na temelju kandidatovog pismenog rada na završnom ispitu u srednjoj školi kao i rezultata koji je postigao na prijemnom ispitu, a ispitivači su se mogli poslužiti i jednim i drugim, relativno dobro mogao predvidjeti njegov uspjeh na završnom ispitu na sveučilištu. Ako išta, intervju je smanjio točnost te prognoze. Podaci iz ove engleske studije potpuno
se slažu s rezultatima eksperimenata izvršenim u Americi: intervju je kao metoda za predviđanje uspjeha ili neuspjeha sveučilišnih studenata neupotrebljiv, dok je prognoza na temelju testa inteligencije prilično pouzdana i unutar određenih razumnih granica vrlo točna.
Protivnici testiranja ponekad ističu da za uspjeh na studiju nije dovoljna samo inteligencija, već da su potrebna i određena svojstva karaktera odnosno ličnosti. To je vjerojatno istina. No iz toga se ipak ne može zaključiti da je intervju kao metoda selekcije bolji od testiranja. Taj pogrešni zaključak temelji se na tri pretpostavke od kojih ni jedna nije u skladu s činjenicama. Prva je da ispitivač može s određenim stupnjem točnosti ocijeniti nečiji karakter i ličnost. Dokaze koji to opovrgavaju iznio sam u jednom od prošlih poglavlja pa ih neću ovdje ponavljati. Nitko tko je proučio literaturu ne može sumnjati da je intervju kao metoda za otkrivanje svojstava ličnosti krajnje nepouzdana, a da o njegovoj valjanosti ne može biti ni govora. Intervjuirajući istog kandidata, dva ispitivača često dolaze do posve suprotnih zaključaka od kojih ni jedan nije u skladu s činjenicama. Većina ljudi koji se ponose svojim poznavanjem ljudske prirode i svojim ispitivačkim sposobnostima nerado prihvaća ovu jednostavnu istinu. No želimo li zaključke na činjeničnim, a ne na emotivnim temeljima, ne možemo odbaciti dokaze velikog broja savjesno obavljenih istraživanja. Ma koliko karakter i ličnost bili važni, sigurno je da intervju nije podesna metoda za njihovo ocjenjivanje.
Druga pogrešna pretpostavka jest da ljudi odbacuju određeno sredstvo zato što ono može poslužiti samo za neke, a ne i za neke druge svrhe. Mislim da nitko razuman ne bi to učinio. Služimo se čekićem usprkos činjenici što njime ne možemo prepiliti drvo ili izmjeriti jakost električne struje. Ne vidim zašto bismo odbacili test inteligencije zato što on mjeri inteligenciju, a ne i neka druga važna svojstva. Jedva da će itko poricati da je inteligencija važan atribut dobrog studenta. To, naravno, ne znači da je ona i jedini takav važan atribut, iz čega
opet ne slijedi da su testovi inteligencije beskorisni. Pouzdano se zna da učenik koji na testu inteligencije ne postigne određeni minimalni broj bodova neće uspjeti na sveučilištu. Okrutno je dopustiti mu da to pokuša i ne uspije, baš kao što je okrutno sposobnom učeniku onemogućiti daljnje školovanje zato što na sveučilištu nema dovoljno mjesta. Time se, naravno, ne tvrdi da velika inteligencija nužno osigurava uspjeh. Od uspjeha lakše je predvidjeti neuspjeh — dovoljno je da učenik na testu inteligencije postigne slab rezultat. Takav rezultat nedvosmisleno ukazuje na nedostatak određene sposobnosti apsolutno potrebne za polaganje ispita. Izvrstan rezultat pokazuje samo da učenik posjeduje sposobnosti potrebne za polaganje ispita, no ne i da će on ispite doista i položiti (to će se dogoditi samo ako prione uz knjigu). Predvidjeti razloge zbog kojih učenik neće ispuniti očekivanja neobično je teško. Možda će morati zarađivati za život pa se stoga neće moći posvetiti studiju; možda će pretrpjeti živčani slom i patiti od tjeskobe i emocionalnih poremećaja što će mu smetati pri radu; a možda će pobjeći s profesorovom ženom i biti izbačen sa sveučilišta. Sve se to događalo i onemogućavalo inteligentnim studentima polaganje ispita. U skladu s tim nitko neće tvrditi da su testovi inteligencije nepogrešivi. Oni jednostavno, s prihvatljivom točnosti, mjere jedan važan element uspjeha.
Pogrešna je i treća pretpostavka da se karakter i ličnost mogu procijeniti isključivo metodom intervjua. Treba naglasiti da danas postoje metode za mjerenje onih crta karaktera i ličnosti koje su presudne za uspjeh. Poznavanje tih svojstava čini prognozu znatno točnijom. Kvalitete kao što su upornost, interes, želje i emocionalna stabilnost mjere se testovima koji se primjenjuju uglavnom individualno, ali se mogu primijeniti i grupno. U većem broju istraživanja takvim se grupnim testiranjem s prihvatljivom točnosti predvidio uspjeh ili neuspjeh. Pokazalo se, na primjer, da je uspješan student uporan, emocionalno stabilan i da su mu želje u skladu sa stvar-
nosti. Njegov jednako inteligentan kolega koji ispite polaže slabo ili nikako, emocionalno je nestabilan, nije uporan, a njegove želje bilo da su prevelike bilo pre-skromne, nisu u skladu s njegovim mogućnostima. Takva vrsta testova još je u povoju pa treba očekivati da će se u bližoj budućnosti usavršiti. No, čak i u sadašnjoj fazi razvoja oni su u predviđanju efikasniji od intervjua te ih stoga možemo smatrati vrijednom dopunom čisto intelektualnog tipa testa koji služi isključivo za mjerenje inteligencije.
Zaključujemo li nepristrano i u skladu s činjenicama, moramo uvidjeti da je točnost prognoze na temelju intervjua nedovoljna (barem kad se radi o školovanju), da je predviđanje na temelju testova inteligencije daleko efikasnije i da najnoviji razvoj testova ličnosti i karaktera pokazuje da pomoću psiholoških testova uspjeh na studiju već sada možemo relativno uspješno predvidjeti.
Zašto se onda ti testovi ne koriste na britanskim sveučilištima? Koliko sam uspio shvatiti razlozi su slijedeći: Prije svega se ističe kako testovi inteligencije, kao uostalom ni bilo kakvi drugi testovi nisu nepogrešivi. Budući da na temelju njih stvorena prognoza nije 100 posto točna, mogu se na temelju takve prognoze donijeti i pogrešne odluke. To se ne može osporiti. Ipak, mislim da se iz toga ne može ništa zaključiti ni o upotrebi testova inteligencije. Metodu testiranja treba uspoređivati s drugim metodama selekcije, a ne s nekim imaginarnim savršenim standardom. Iako postupak testiranja nije savršen, on je mnogo pouzdaniji od ostalih postupaka selekcije. Nema nikakve sumnje o tome da će se prilikom selekcije u uvjetima koji su izvan naše kontrole činiti greške; primit će se učenici koji će kasnije biti slabi studenti, a odbiti oni koji bi društvu u intelektualnom pogledu, mogli samo pridonijeti. Pokazano je međutim da je naš sadašnji sistem selekcije manjkav jer se temelji na metodama koje nisu mnogo pouzdanije od bacanja dinara (pismo-glava). Testovi inteligencije, iako nesavršeni, omogućuju prognozu koja je daleko bolja od slučajne. Izračunao sam
da danas na sveučilištu ne uspije diplomirati 15 posto svih studenata — primjena testova inteligencije smanjila bi taj broj na 2 do 3 posto (naravno uz postojeći kriterij ispita i omjer kandidata i na sveučilištu slobodnih mjesta). Može se izračunati i da bi se uz nepromijenjen kriterij ispita broj odličnih studenata mogao udvostručiti. To naravno, ne znači da se prilikom selekcije pomoću novih metoda neće činiti greške, no sigurno je i znanstveno provjereno da će njihov broj biti znatno manji.
Ovdje treba naglasiti da će konstantna upotreba novih postupaka selekcije dovesti do smanjenja broja početnih grešaka, jer će se s vremenom greške uočavati i ispravljati, a uvodit će se i nove, točnije metode predviđanja. Britanski psiholozi neće na tom području steći nikakvo iskustvo, ako ih sveučilišta ne podrže. To, na žalost, dosad nije bio slučaj. Jedno ili dva istraživanja koje je omogućila Nuffieldova fundacija iznimka su u tom općem pravilu. Protivnici uvođenja testova selekcije na naša sveučilišta koji ističu da se prilikom prognoze na temelju tih testova čine greške, ne shvaćaju izgleda da upravo oni otežavaju uklanjanje tih grešaka.
Drugi dokaz protivnika testova već smo donekle razmotrili. On se odnosi na navodna svojstva karaktera i ličnosti idealnog studenta, tj . na svojstva koja bi on morao posjedovati uz inteligenciju i neovisno o njoj. Taj je argument teško oboriti jer se temelji na pretpostavkama o ljudskoj prirodi i ispitivačevoj sposobnosti koje se ne mogu kritički i eksperimentalno provjeriti. Već sam istakao da ma kakva bila ta navodna karakterna i temperamentna svojstva, intervju nije podesna metoda za njihovo procjenjivanje. Za to uostalom postoje i nepobitni dokazi.
Treći se prigovor odnosi na »atomističku« i statističku prirodu selekcije pomoću testova. Tvrdi se da mnogi studenti ne vole da o njihovoj budućnosti odlučuju statističke funkcije izvedene iz na testovima postignutih rezultata. Smeta ih što je čovjek — ispitivač zamijenjen bezličnim računskim strojem. No iz iskustva znamo, a iz eksperi-
menata se vidi da su primljeni studenti uvijek zadovoljni postupkom selekcije kojim su odabrani. Ako su odabrani metodom intervjua, smatraju ispitivača sposobnim i oštroumnim jer je uspio proniknuti u njihovu dušu i spoznati njihovu neizmjernu nadarenost. Ako su odabrani pomoću objektivnih testova, dive se domišljatosti istraživača koji je njihove nesumnjive intelektualne kvalitete uspio tako precizno izmjeriti. Odbijeni kandidati obično kažu da je ispitivač bio zlurada stara budala koja im je svojom tupavošću, svojim predrasudama i nepoznavanjem ljudske prirode onemogućila da pokažu što znaju. Učenici odbijeni na temelju postignutog rezultata na testu tvrde da je test salonska igra koju nitko razuman ne može smatrati ozbiljnom i koja nikako ne može mjeriti istinske intelektualne sposobnosti. Mislim da se na ove i slične izjave učenika ne treba mnogo obazirati, tim više jer su oni prije selekcije o svemu potanko obaviješteni (ili bi barem to trebali biti).
Bilo kako bilo malen broj ljudi smatra da bi se selekcija trebala vršiti na temelju rezultata jednog jedinog ili čak i niza testova. Testovi bi trebali biti samo dio postupka selekcije u kojem bi trebalo uzeti u obzir sve dostupne i vjerodostojne podatke o kandidatu (izvještaj njegovog razrednika, liječnički nalaz i informacije dobivene intervjuiranjem kandidata poslužit će dobivanju cjelovitije slike). Važno je, međutim, da se nakon selekcije prati uspjeh prihvaćenih kandidata da bi se vidjelo koliko su različite metode pridonijele točnosti prognoze. Tada bi se ubuduće moglo inzistirati na korisnijim podacima, dok bi se oni manje korisni mogli zanemariti ili posve odbaciti.
Jasno je da se taj posao ne može raditi uzgred, te da ga ne mogu obavljati nestručnjaci. Konstrukcija testova, osobito kad su potrebe za njima tako velike da svake godine treba konstruirati nove, težak je i dugotrajan po-sao. U SAD su osnovane organizacije koje taj posao obavljaju za skupine od nekoliko sveučilišta. Mislim da bismo i mi trebali tako postupiti, jer je malen broj sveučilišta
koja bi sama mogla finansirati potrebna istraživanja. Nimalo ne sumnjam da bismo pritom naišli na znatne administrativne teškoće. No budući da je u interesu studenata da dobiju najbolji mogući sistem selekcije, ne bi trebalo štedjeti napore u njihovu svladavanju.
Dosad smo o testovima inteligencije govorili samo kao o jednoj od metoda selekcije. Pogrešno je, međutim, pretpostavljati da se podaci dobiveni testiranjem mogu samo tako iskoristiti. U nedavno izvršenom sveobuhvatnom istraživanju pokazalo se da su sveučilišta u Americi rezultate testova koristila na pedesetak različitih načina. Ovdje ću navesti samo neke od njih. Na temelju rezultata testova lako se, na primjer, otkrivaju studenti koji nisu ispunili očekivanja (tj. oni čiji uspjesi misu u skladu s njihovim intelektualnim sposobnostima), pa im se može savjetovati kako da poboljšaju svoj način rada. Osim toga studenti se često žele specijalizirati i traže savjet od svojih profesora. Očito je da će savjeti na temelju objektivnih spoznaja o studentovoj inteligenciji, interesima i ličnosti biti mnogo korisniji od subjektivnih savjeta koji često nemaju veze sa stvarnosti. Rezultati testova inteligencije mogu se koristiti i prilikom upisivanja postdiplomskog studija kao i prilikom odabiranja zanimanja po završetku studija. Posao koji će student dobiti ovisit će, naravno i o uspjehu postignutom na ispitima, korisno je međutim preporukama i sugestijama dodati i izvještaj o stvarnim sposobnostima kandidata. Uporan i manje inteligentan student može, naime, postići jednak uspjeh kao i njegov vrlo bistar, ali nemaran kolega. Poznavajući i njihov uspjeh i njihove sposobnosti nastavnik o njima stječe potpuniju sliku.
Na nekim američkim sveučilištima rezultat postignut na testu inteligencije nije kriterij za upis na sveučilište. S učenicima koji na testu postignu izrazito slab rezultat iscrpno se razgovara te im se ukazuje na vjerojatnost neuspjeha. Učenicima koji se ne bi uklapali u određenu intelektualnu sredinu i koji bi nakon jedne ili dviju godina postali beznadni slučajevi omogućuje se da donesu
razumnu odluku i povuku svoju prijavu. Ujedno im se pomaže da izbjegnu beskorisne napore. Izvanredno je važno to što učenik, nakon razgovora, svojevoljno odustaje od studija — mehanička prisila sveučilišne uprave u takvim je slučajevima mnogo manje podesna.
Činjenicama koje sam iznio u ovom poglavlju želio sam pokazati samo to da su testovi inteligencije veoma dobra metoda za predviđanje uspjeha na sveučilištu; kako ih upotrijebiti u određenim uvjetima ovisi o mnoštvu specifičnih činilaca, o kojima budući da ih nije lako poopćiti, nećemo ovdje ni raspravljati. Na američkim se sveučilištima testovi inteligencije koriste na različite načine što je dobro za razvoj same tehnike testiranja. Što veći broj različitih eksperimenata omogućit će, naime, da se stare, nadiđene tehnike zamijene novim i boljim.
Mislim da se iz dosad rečenog može zaključiti da je uvođenje psiholoških metoda selekcije nadasve poželjno te da taj posao uvijek treba povjeriti kvalificiranim psiholozima. Greške se naravno ne daju izbjeći, no bit će ih manje nego danas, a neće biti ni tako velike. Osim za selekciju studenata rezultati testova inteligencije mogu se iskorisiti pri rješavanju najrazličitijih studentskih problema. Činjenice nisu dosad ni jednom osporile vrijednost testovima inteligencije — one štoviše neprestano ukazuju na nove mogućnosti njihove primjene. Kaže se da od časa rođenja znanstvenog izuma do časa njegove praktične primjene najčešće prođe pedesetak godina. To što je od uvođenja testova inteligencije, koji su se pokazali valjanom i korisnom mjernom metodom, prošlo otprilike pedeset godina, možemo možda smatrati dobrim predznakom.
7
Procjenjivanje čovjeka
Često se čuje pogrešno mišljenje da su metode odabiranja zasnovane na psihološkim testovima relativno nove. To je, međutim, posve neistinito. U povijesti mnogih zemalja nalazimo zapise o mudrim i besmislenim metodama selekcije. Možda jedna od najstarijih takvih metoda opisana je u Bibliji; u ratu protiv Miđanaca Gideon se poslužio dvostepenim postupkom selekcije. Prvo Gideo-nova metoda bila je neka vrsta psihijatrijskog rešeta kojim je uglavnom trebalo odbaciti anksiozne i depresivne ratnike. Izgleda da je pročitan proglas otprilike ovakvog sadržaja: »Tko se boji i strahuje, neka se vrati .« Djelovanje proglasa nije izostalo jer »Dvadeset i dvije tisuće ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća.«
Većina suvremenih komandanata ne bi dopustila tako drastično smanjenje broja ratnika. Ali Gideon se tu nije zaustavio, on je čak prešao na drugu fazu selekcije u kojoj se poslužio testom psihološke spremnosti. Najlakše ga je opisati navodeći izravno Bibliju:
— Jahve reče Gideonu: »Još je previše naroda. Povedi ih na vodu, i ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: ,Neka ide s tobom', taj će s tobom ići. A za koga ti kažem ,Neka ne ide s tobom' taj neće ići.«
Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče: »Ko-
ji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga, na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu stranu.«
Onih koji su laptali vodu jezikom — prinoseći vodu rukom ustima — bijaše tri stotine, a sav je ostali narod kleknuo da pije.
Tad Jahve reče Gideonu: »Sa one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti, i predat ću Miđance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući.« —
Ovaj se »Gideonov test« po svojoj koncepciji i izvedbi razlikuje od testova za selekciju studenata i radnika o kojima smo raspravljali u prethodna dva poglavlja. No on je veoma sličan postupcima i testovima što ih predlažu neke od suvremenih psiholoških škola jer smatraju da ortodoksne metode odabiranja »atomiziraju« ljudsku prirodu. Mišljenje da treba ići za »cjelovitijom« ocjenom zaslužuje da ga podrobnije ispitamo.
Na području selekcije obično se počinje s pretpostavkom da su za dani posao potrebne sposobnosti A, B i C,. karakterna svojstva X, Y i Z i temperament tipa a. Dosljedno pretpostavci konstruiramo testove koji će provjeravati te sposobnosti, karakterna svojstva i tip temperamenta, i primamo na posao ljude koji na tim testovima postignu najbolje rezultate. Njemački vojni psiholozi žučno su osporavali vrijednost takvog načina rada. Misleći da razlaganje čovjekove prirode na sposobnosti, svojstva itd. iskrivljuje »cjelovitost« kandidatove ličnosti, nastojali su promatranjem kandidata u složenoj situaciji dobiti »cjelovitu« sliku o njemu i njegovim reakcijama. Svoja predviđanja i selekciju zasnivali su na tim općim dojmovima, a ne na numeričkim i kvantitativnim rezultatima testova.
Njemački vojni psiholozi dovodili su svoje kandidate -ponekad u neobične, a često i u duhovite situacije. Od kandidata bi, na primjer, zatražili da što više razvuče čvrstu metalnu oprugu. Čim je on snažnije potezao, tim jača bivala je električna struja koja mu je prolazila ti-
jelom. Dok se on tako mučio, skrivenom je kamerom sniman izraz njegova lica. Na duljinu razvučene opruge nije se uopće obraćala pažnja — gledalo se na njegovo ponašanje u cjelini, među ostalim i na njegov izraz lica. Pretpostavka na kojoj se temelji takva vrsta testa sama po sebi nije ni nerazumna ni neprihvatljiva. No njemački su vojni psiholozi previdjeli da razumnost i prihvatljivost ne čine hipotezu i dokazanom, i time počinili presudnu grešku. Trebalo je provjeriti da li su kandidati odabrani postupkom selekcije koji se na toj pretpostavci zasniva zaista bolji od odbijenih kandidata, a Nijemci, kao uostalom ni Japanci koji su se služili sličnim metodama, nisu to nikada učinili. Stoga o korisnosti tih metoda ne možemo ništa reći. Znamo samo to da su mnoge od njih vrlo nepouzdane, tj. da će dvoje ljudi istu situaciju različito ocijeniti. Da nepouzdani podaci ne mogu biti valjani poznati je statistički aksiom.
Bez obzira na to britanski su ratni odbori za odabiranje osoblja (W O S B)* preuzeli njemačke metode i prilagodili ih uvjetima u našoj zemlji. O tome što se time postiglo govorit ćemo u drugom dijelu ovog poglavlja. Ovdje to spominjemo prvenstveno zato što je iste metode i principe kasnije preuzeo jedan ogranak Strateške službe Sjedinjenih Američkih Država (OSS).** Ta američka vojna ustanova koja je neka vrsta mješavine britanske vojne kontraobavještajne službe (M. I. 5), Her-culea Poirota i Hromog Dabe, mnogim je čitaocima sigurno poznata. Velik je, naime, broj ratnih filmova u kojima se slave njezini podvizi. Suočeni s potrebom regrutiranja velikog broja ljudi naj različitijih sposobnosti i to ljudi visokog morala i mentalne spremnosti, inteligencije, poštenja i hrabrosti, osoblje strateške službe SAD odlučilo je da odabiranje povjeri skupini psihologa. Ovdje ćemo potanko opisati njihov način rada u jednom od brojnih »logora za selekciju«. Psiholozi su preuzeli
* Kratica za War Office Selection Board (prim. prev.). ** Kratica za Office of Strategic Services (prim. prev.).
Simoneitove ideje koje su pod nazivom Wehrpsychologie* potaknule razvoj njemačkih metoda za selekciju, a time utjecale i na postupke kojima su se služili britanski ratni odbori za odabiranje osoblja. Način njihova rada najbolje ćemo shvatiti ako pogledamo što se s kandidatom zbivalo od časa njegova prvog kontakta sa agencijom za selekciju pa do konačne odluke o njegovoj sudbini.
Svakog su kandidata najprije intervjuirali u Washing-tonu, a zatim obavijestili da će kroz postupak selekcije proći incognito, tj. ne pod svojim pravim imenom. Kandidat je morao odabrati novo ime i izmisliti biografiju. Upozoren je da svoj pravi identitet ne smije otkriti ni u kojem slučaju. Zatim je morao obući vojničku uniformu koja je trebala izbrisati sve društvene i obrazovne razlike između njega i ostalih kandidata. Predveče su ga, zajedno s drugim kandidatima, prebacili u logor za selekciju. Tamo su večerali i tijekom večere imali priliku da se međusobno upoznaju i da upoznaju članove »ocjenjivačkog tima« (na svakog kandidata dolazio je otprilike jedan član tima).
Poslije večere kandidati su pristupili većem broju pismenih testova inteligencije i ličnosti, a morali su ispuniti i upitnik s pitanjima iz ličnog života. Na kraju su svi podvrgnuti testu opažanja i zaključivanja sličnom jednoj poznatoj društvenoj igri. Kandidata su uveli u sobu u kojoj je neki čovjek tobože ostavio svoje stvari. Na temelju njih trebalo je rekonstruirati čovjekovu tjelesnu pojavu, karakter i ličnost. Nakon toga kandidati su išli spavati da bi se sutra odmorni suočili s novim izazovima.
Ujutro su podijeljeni u skupine od po sedam ravnopravnih članova (tj. skupine bez vođe) i odvedeni do plitkog i oko dva i pol metra širokog potoka. Na jednoj obali ležao je težak kamen, a na drugoj deblo. Obje su obale bile obrasle drvećem, a po obali na koju je grupa dovedena ležale su razbacane daske (nijedna dovoljno duga da premosti rječicu), užad, jedna kolotura
* Psihologija odbrane (prim. prev.).
i bure bez dna. Rečeno im je da je pred njima bijesna bujica koja ruši sve pred sobom tako da se ništa ne može učvrstiti na dno potoka. Oni su se tobože vratili sa zadatka i moraju kao deblo maskiran osjetljivi dalji-nomjer prenijeti na drugu obalu. Natrag moraju donijeti sanduk kapica sa oroza vatrenog oružja, t j . kamen. Pri tom mogu upotrijebiti sav zatečeni materijal. Nitko nije imenovan vođom, što je i razumljivo, jer se željelo provjeriti hoće li se netko sam od sebe nametnuti grupi.
Kandidati su se različito ponašali. Neki su davali neprihvatljive savjete, drugi opet mnogo pričali, iako ih nitko nije slušao, a neki su pristupili izvođenju vlastitih zamisli. Psiholozi su promatrali grupu i ocjenjivali energičnost, poduzetnost, inteligenciju i tjelesnu spretnost i snagu svakog kandidata, kao i njegove kvalitete vođe i odnos prema drugim kandidatima. Kad se konačno pokazalo tko je vođa, on je odmah uklonjen (rečeno mu je, na primjer da je pogođen metkom iz snaj-perske puške) i grupa je, opet bez vođe, morala nastaviti zadatak i naći sebi drugog vođu.
Da bi se provjerila točnost zaključaka donesenih na temelju izvršavanja jednog zadatka, grupi su postavljeni sve novi i novi zadaci. U nekim od njih dolazile su do izražaja fizičke, a u nekima intelektualne kvalitete, kao na primjer u razgovoru o određenoj temi.
Nešto kasnije svaki je kandidat sam suočen s posve različitim tipom testa. Prividno se testirala sposobnost kandidata da sa dva pomagača od drveta sagradi određen jednostavan model. Pokazan mu je materijal, objašnjeno što treba raditi i pozvani pomagači. To su zapravo bili mlađi članovi ocjenjivačkog tima kojima je rečeno da ne slušaju i ne izvršavaju kandidatove naredbe, već da mu unutar određenih vjerojatnih granica, postavljaju prepreke i da ga kao tobože slučajno ometaju u radu. Ta su dva člana po tradiciji dobila imena Kippy i Buster. Kippy je bio pasivan i trom i nije radio ništa što mu se ne bi izričito naredilo. Zastajkivao bi s rukama u džepovima, smetao ili bio zabavljen nekim vla-
stitim beznačajnim poslom. Buster je opet bio agresivan, užurbano je trčkarao naokolo, nastojao nametnuti svoje mišljenje, davao nepraktične savjete, spremno izražavao nezadovoljstvo i uporno kritizirao kandidatove slabe točke. Bezbrojni su načini zagorčavanja života oficiru na dužnosti i Kippy i Buster su ih do kraja iskoristili. Uz njih kao pomagači nijedan kandidat nije uspio sagraditi model u predviđenom vremenu.
Ponašanje kandidata pažljivo se promatralo. Dešavalo bi se, na primjer, da se kandidat razbjesni i udari jednog ili oba pomoćnika, da se ozlovolji i odustane, da se pokuša otarasiti sumnjivih pomagača i sam obaviti posao ili da pomagače pokuša udobrovoljiti i pridobiti.
Zatim su bili na redu intervjui, pa testovi pamćenja, mehaničkog shvaćanja itd. Uveče je upriličen »intervju stresa« kojim se željela provjeriti kandidatova sposobnost podnošenja velikih intelektualnih napora i emocionalnih napetosti. Napetost se stvarala brzim i nemilosrdnim unakrsnim ispitivanjem u neugodnim uvjetima s ciljem da se otkriju pogreške u pripovijesti koju je kandidat morao smisliti za svega nekoliko minuta. Kandidata bi, na primjer, uveli u sobicu u kojoj je našao pismenu poruku da ga je noćni čuvar vidio kako u vladinim uredima u Washingtonu prelistava tajni dosije. Čuvar je znao da on nije službenik agencije koja je u zgradi imala svoje prostorije. Za nekoliko minuta »čuvar« bi ga i uhvatio i on mu je morao reći tko je (uza se nije imao nikakvih dokumenata), i naći uvjerljivu izliku za svoje akcije. Pritom je morao paziti da ne oda svoj pravi identitet (čitavo razdoblje testiranja proživio je pod izmišljenim imenom).
Za izmišljanje svoje priče imao je na raspolaganju samo dvanaest minuta. Zatim bi ga odveli u podrum i tu na trenutak zaslijepili svjetlošću reflektora. Podrum je bio mračan — iza reflektora jedva se nazirala skupina inkvizitora. Kandidat je morao sjesti tako da mu svjetlost pada izravno na lice i podnijeti oštro, pronicavo i krajnje neugodno unakrsno ispitivanje. Bez obzira na
njegovo držanje na kraju bi mu neizostavno kazali da je na testu propao. Budući da je kandidat znao da je to jedan od odlučujućih testova, pretpostavljalo se da će ga takva obavijest poraziti.
Neposredno nakon »intervjua stresa« kandidat se morao javiti jednom članu ocjenjivačkog odbora na drugom kraju zgrade. Ovaj bi ga srdačno dočekao, učinio sve da se kandidat osjeća ugodno, a zatim se pretvorio u suosjećajnog slušaoca. Ova lažna srdačnost trebala je od kandidata izmamiti priznanje.
Drugog dana bio je na redu test »vodstva« u kojem se od kandidata tražilo da igra ulogu vođe, kao i čitav niz testova kojima se provjeravala moć zapažanja, spretnost u postavljanju pitanja, sposobnost terenskog snalaženja itd. Tog dana održana je i preponska utrka. Drugog jutra, poslije doručka, kandidatima se obratio voditelj čitavog projekta. Istog su dana svi poslani natrag u Washington. Vrijeme između testova kandidati su provodili u dugim i povjerljivim razgovorima tijekom kojih im je bilo dopušteno da otkriju vlastiti identitet. Svrha tih razgovora bila je stjecanje što potpunije slike o kandidatu.
U čitavom je projektu sudjelovao velik broj promatrača koji su svoje zaključke pokušali sažeti u neku vrstu opisa ličnosti. Nastojao se izbjeći atomistički pristup, pa se nije zahtijevalo donošenje ocjene o svakom od promatranih svojstava posebno (tj. rangiranje kandidata prema uspjehu na pojedinim testovima). Pokušalo se doći do neke vrste opisa ličnosti s kojim bi se slagali svi ocjenjivači. Preporuka se donosila na temelju toga opisa.
Teško je pokazati koliko je takav postupak koristan. Podaci o efikasnosti odabranih regruta na stvarnim zadacima zatraženi su od njihovih komandanata, od kolega s kojima su surađivali i od ispitivača koji su s njima razgovarali prilikom prekomande. Zbog nepouzdanosti i ne-valjanosti kriterija ocjenjivanja kao i zbog sreće koja je za uspjeh tajnog agenta veoma važna, nijedna od ovih metoda nije se pokazala zadovoljavajućom. Čak i izvr-
stan kandidat može, na primjer, pokleknuti pod mukama i time povećati broj neuspjelih, dok vrlo slab kandidat može slučajno izbjeći opasnosti i postati junak dana. Usprkos tim i drugim poteškoćama ovakva su kasnija ispitivanja pokazala da je prognoza u svim slučajevima bila bolja od slučajne (ponekad i znatno bolja), pa iako nam hitno trebaju savršenije tehnike procjenjivanja, iz. objavljenih se podataka vidi da je Strateška služba SAD relativno dobro obavila svoj posao.
Jedna je stvar, međutim, uvidjeti da je neki postupak relativno uspješan, a posve druga složiti se s teorijskim osnovama na kojima se on zasniva. Možda su metode i teorije kojima se služila Strateška služba SAD i pridonijele uspjehu procesa odabiranja, no treba naglasiti da se ona osim novim služila i starim provjereno valjanim tehnikama koje su se pokazale korisnima i u situacijama »atomistički« orijentiranog programa (na primjer testovima inteligencije, razumijevanja riječi i bogatstva rječnika, kao i nekim drugim pismenim testovima). Stoga je lako moguće da je uspjeh postignut zahvaljujući starim, a ne novim tehnikama, atomističkom, a ne cjelovitom pristupu. Izvještaj o projektu ne daje odgovor na to pitanje. Da je prognoza donesena na temelju svakog testa posebno i da su rezultati svakog pojedinog testa brojčano izraženi i statistički obrađeni, dobili bismo prognozu bez primjesa subjektivnog mišljenja koju bismo mogli usporediti s prognozom koja se prvenstveno zasniva na »intuiciji«. Mislim da bi međusobna usporedba efikasnosti različitih testova, kao i usporedba efikasnosti različitih načina kombinacije rezultata testova — statističkog (ato-mističkog) načina i cjelovitog (intuitivnog) načina — bila veoma poučna. Činjenica da se sve navedeno propustilo uraditi ukazuje na nesklonost prema znanstvenim dokazima i kraljevski prezir prema strpljivom provjeravanju karakterističan za intuitivne psihološke škole. U čitavom se izvještaju vidi kako uvjerenja, pozivanje na zdrav razum i navodni viši principi zamjenjuju dokaz i provjeru.
Srećom ne moramo ništa zaključivati na temelju tih manjkavih podataka. Relativnu korisnost atomističkog i cjelovitog pristupa možemo ocijeniti na temelju nedavnih radova Kelleya i Fiskea, psihologa koji su odabirali kandidate za postdiplomski studij kliničke psihologije. Projekt je inicirala Služba ratnih veterana pri vladi SAD. Očekujući među bivšim vojnicima veći broj neurotskih i drugih mentalnih poremećaja, Udruženje je započelo s izgradnjom bolnica i klinika za njihovo liječenje. Budući da se pojavio problem kadra, odlučeno je da se obu-hvatnim programom stipendija, kao i obećanjem sigurnog posla, privuče što veći broj psihologa koji žele specijalizirati kliničku psihologiju. Sveučilišta su bila zatrpana prijavama. Za malen broj mjesta natjecao se velik broj kvalificiranih psihologa. Odabiranje je pred svako od sveučilišta stavljalo gotovo nesavladive poteškoće, pa se stoga nekoliko njih udružilo i načinilo program selekcije koji je na svojem području ispunio očekivanja.
Psiholozi odgovorni za projekt nisu pošli od apriorne pretpostavke da je atomistički pristup superioran cjelovitom ili obratno. Umjesto toga odlučili su da sakupe dovoljan broj podataka za ocjenu relativne vrijednosti obaju načina rada. Ta je odluka utjecala na postavljanje čitavog eksperimenta, koji je bio donekle sličan eksperimentu koji je izvršila Strateška služba SAD, s tim da je mentalni aspekt bio važniji od fizičkog (što je i razumljivo). Iz iskustva O S S-a i W O S B-a preuzet je detalj »ladanjske kuće«, tj . zajedničkog života kandidata i ocjenjivača u odvojenoj sredini tijekom razdoblja od nekoliko dana. Također su zadržane njihove tehnike promatranja i intervjuiranja kao i uobičajeni tipovi objektivnih pismenih testova. Mislim da je nepotrebno ponavljati potankosti iz kandidatova života u ladanjskoj kući. Stoga ću opisati samo one testove koji se razlikuju od već nabrojenih. Jedan od njih je test izražavanja kretnjama u kojem je kandidat morao bezglasno izraziti misli i osjećaje u netom pročitanoj pjesmi. Drugi je test igranja uloga. Studenti bi najprije pročitali upute prema
kojima je jedan morao, na primjer, igrati upravitelja škole, a drugi nastavnika o čijem su neprimjernom seksualnom vladanju uporno kolale glasine. Studenti su trebali, pred šestoricom promatrača, odigrati scenu u kojoj upravitelj poziva nastavnika na odgovornost.
U program je uključen i test s kockama vrlo sličan igri. Četiri čovjeka moraju šesnaest specijalno načinjenih cementnih kocaka određenog oblika i boje i vrlo teških, poslagati u grupe tako da se u jednoj grupi nađu po boji i obliku slične kocke. Mjerio se ukupan broj kretnji potrebnih za izvršavanje toga zadatka. Pojedini pokret smio je trajati najviše trideset sekundi i njime se smjela prenijeti samo jedna kocka. Ovaj je test sličan testu »skupine bez vođe« s nešto izraženijom intelektualnom kvalitetom. Iako se opća postava eksperimenta nije mnogo razlikovala od projekta Strateške službe SAD, podaci dobiveni ovim eksperimentom posve su različito obrađeni. U programu Strateške službe zaključci doneseni na temelju rezultata jednog testa utjecali bi na donošenje zaključaka na temelju drugih testova, a ocjena svakog ocjenjivača na mišljenja njegovih kolega. To je onemogućilo ocjenjivanje vrijednosti svakog testa posebno tako da se dobivena »cjelovita« interpretacija morala ili u cijelosti prihvatiti ili odbaciti. Kelley i Fiske postupili su posve dručkije. Njihova se prognoza temeljila na svakom testu posebno, a tek su onda rezultati pojedinih testova kombinirani na određeni način. Tako se tijekom čitavog eksperimenta moglo pratiti koliko je pojedini test pridonio točnosti prognoze i međusobno usporediti »cjelovit« i atomistički pristup rješavanju problema.
Zanimljivo je pogledati što je od eksperimenta očekivao ocjenjivački tim. Većina je članova tima bila uvjerena da će se u postupku selekcije najkorisnijim pokazati intervju, jer je kao metoda najcjelovitiji i najela-stičniji. Nakon njega po korisnosti dolazili su testovi ličnosti i drugi nekvantitativni testovi, a tek na kraju objektvni testovi i uspjeh kandidata u školi. Drugim riječima psiholozi koji su posve sigurno bili među najspo-
sobnijima u državi, smatrali su da je cjelovit pristup bolji i bili su mu skloniji. Usporedba kasnijih dostignuća odabranih kandidata s prognozama njihova uspjeha (na temelju jednog i drugog pristupa) nije, međutim potvrdila njihovo mišljenje. U predviđanju najuspješnijim i za prognozu najvažnijim pokazali su se objektivni testovi i kandidatov uspjeh na studiju; najslabijim su se pokazali testovi ličnosti i intervjui. Čim je kandidatov portret bio »vjerniji«, tj. čim ga je sačinjavao veći broj dojmova i izvještaja, tim je i prognoza na temelju tog portreta bila slabija. Prognoza na temelju jednog jedinog pismenog testa, koji se za nekoliko penija mogao poslati poštom, pokazala se točnijom od prognoze na temelju složenih i skupih postupaka omiljelih među osobljem OSS-a.
Koliko je takav rezultat bio neočekivan? Dio izvještaja o selekcijskim metodama OSS-a mogao je svakako potaći na razmišljanje i najoduševljenije zagovornike cjelovitog pristupa. Postupak selekcije OSS-a trajao je tri dana, ali je u jednom od logora iz tehničkih razloga proveden za samo jedan dan. Budući da je u tom jednom danu o svakom kandidatu dobiven i mnogo manji broj vrijednih informacija, trebalo je očekivati i slabiju prognozu. U stvarnosti se dogodilo upravo suprotno. Povećanje točnosti prognoze na temelju jednodnevnog postupka bilo je znatno i statistički značajno. Kandidati poslani u ovaj logor i procjenitelji koji su ovdje radili ni po čemu se nisu bitno razlikovali od kandidata i procjenitelja u ostalim logorima. Osoblje OSS-a moralo je zaključiti da prevelik broj podataka smanjuje točnost prognoze. Da su bili dosljedni uvidjeli bi da ta činjenica obara čitavu teoriju »cjelovitog« pristupa i na njemu zasnovanih metoda odabiranja. Umjesto toga, jednostavno su izjavili da se nadaju da će daljnja istraživanja riješiti tu nezgodnu proturječnost.
Uzmemo li u obzir sve dostupne činjenice, »proturječnost« nestaje sama od sebe. Za uklapanje pojedinih informacija u jedinstvenu cjelinu ljudski mozak nije naj-
idealniji mehanizam. U tom pogledu on se ne može mjeriti ni s računarima, ni sa statističkim formulama. Lako skreće sa zadane teme i njegova razmišljanja, iako sama po sebi zanimljiva, gube vezu s problemom predviđanja. Ne može obuhvatiti velik broj linearnih i nelinearnih veza koje treba postaviti u međusoban odnos tako da daju najtočniju moguću prognozu. Procjenitelj može stvoriti sliku kandidata koja će zadovoljiti njega samoga, no ta je slika na žalost daleko od istine i ne omogućava nikakvo točnije predviđanje. Ovdje bismo u jednom širem smislu mogli ponoviti sve što je već rečeno o metodi intervjua: odnos između subjektivne uvjerenosti i točnosti prognoze obrnuto je proporcionalan ili drugim riječima čim je netko uvjereniji da je u pravu njegova je prognoza tim slabija. Iako mnogi ljudi ne osjećaju potrebu da tu subjektivnu sigurnost provjere, mislim da se iz dosad rečenog vidi da se greške, netočnosti i neuspjesi u procjenjivanju čovjeka mogu izbjeći jedino uvođenjem valjane i objektivne mjere.
U usporedbi sa slikovitim pa čak i pomalo besmislenim metodama američke strateške službe, britanska se praksa odabiranja oficirskog kadra doima trezveno i konzervativno. No budući da su i u SAD i u Britaniju poticaji stigli iz istog izvora, britanski pristup odabiranju nije bio ništa manje »cjelovit« i protivan »atomizmu« i »analizi«. I ovdje se praksa, umjesto na dokazima, temelji na čvrstom uvjerenju, provjera zanemaruje, a prednost daje verbalnom dokazivanju i općem utisku. Ukratko ću opisati nastanak i razvoj Ratnih odbora za selekciju oficira, jer mislim da će djelomično zbog golemog utjecaja tih odbora, a djelomično zbog nekritičkog prihvaćanja postupaka i metoda kojima su se oni služili, takav opis biti poučan (kod primjene postupaka i metoda koji su se u krutoj vojnoj strukturi pokazali korisnima treba biti nadasve oprezan, jer one ne moraju biti podesne za primjenu u industriji i ostalim privrednim granama).
Kao što to često biva vojska se počela oslanjati na psihologiju tek kad je postalo upadljivo jasno da tra-
dicionalni postupci dovode do katastrofalnih posljedica. Na početku rata oficiri su se regrutirali među mladićima koji su završili neku srednju školu (ili položili odgovarajuće ispite) i koji su istodobno obučavani i u korpusu za obuku oficira. Selekciju je vršila komisija ispitivača pri vojnoj komandi i to jednostavnim intervjuom od kojih dvadesetak minuta. No ubrzo je postalo jasno da takva tradicionalna metoda odabiranja oficira doživljava slom. Broj odabranih kandidata koji nije uspio svladati obuku u jedinici za obuku oficira ( O C T U ) postao je zastrašujući. Nedovoljan broj sposobnih oficira bio je uzrokom opadanja morala među vojnicima koji su se sve rjeđe dobrovoljno javljali na zadatke. Da stvar bude gora, psihijatrijski je pregled oficira koji su na dužnosti pretrpjeli živčani slom, otkrio da mnogima među njima nije ni trebalo povjeravati zapovjedništvo. Javnost se zabrinula, a u parlamentu su se počela postavljati pitanja.
Razlozi sloma tradicionalnih metoda mnogobrojni su. Glavni je vjerojatno različito društveno porijeklo ispitivača i ispitanika. Sve do drugog svjetskog rata oficiri su se uglavnom regrutirali iz istog društvenog sloja, a metode odabiranja prešutno su se zasnivale na zajedničkom društvenom porijeklu ispitivača i ispitanika. Sve dok je taj osnovni uvjet bio ispunjen intuitivni sudovi ispitivača o ispitanicima bili su prihvatljivi. Produživa-njem rata postepeno je iscrpljen rezervoar kandidata takvog tipa i oficiri zaduženi za selekciju imali su pred sobom mlade ljude čija im je ličnost kao i uvjeti pod kojima su rasli i odgajani bila strana i nepoznata. Sudovi komisije počeli su se temeljiti na posve nevažnim činiocima, ispitivači su optuženi da ne posvećuju kandidatima dovoljno vremena, da principi kojih se u radu pridržavaju nisu jasni i da na njihove odluke utječe društvena pripadnost kandidata.
Odgovor na optužbe bilo je osnivanje W O S B-a u ljetu 1942. godine koji su trebali ispraviti sve navedene nedostatke. Naglasak je stavljen na raznovrsnost načina
provjeravanja sposobnosti primjenom većeg broja standardnih situacija iz »stvarnog života«, intervjua i pismenih testova. Odbor za »rešetanje« sačinjavala su vojna lica (predsjednik je bio četni oficir s rangom pukovnika), jedan psihijatar i određeni broj psihologa.
W O S B je nastao u trenutku kad su tradicionalne metode zakazale i bio je pozvan da ublaži krizu. Trebalo je da vojsci osigura dovoljan broj sposobnih oficira i da poticanjem vojnika da se dobrovoljno javljaju na zadatke, podigne njezin moral. Koliko je taj posao bio opsežan vidimo iz podatka da su odbori u tri godine pregledali sto hiljada molbi za specijalne zadatke. Kakvima su se pokazale nove metode?
Iz pouzdanih se pokazatelja može zaključiti da su bile daleko bolje od starih. Ratni odbori za selekciju oficira ( W O S B ) radili su neko vrijeme rame uz rame sa starim vojnim komisijama pa su se vojnici koje su jedni i drugi slali na zadatke mogli međusobno uspoređivati. Među kandidatima koje su odabrali Ratni odbori bilo je 35 posto natprosječnih, dok je među kandidatima koje je preporučila vojna komisija takvih bilo znatno manje (22 posto). Postotak prosječnih odabranih kandidata bio je manje više jednak, ali su zato Ratni odbori preporučili samo 25 posto ispodprosječnih kandidata, a vojne komisije, koje su se služile starim metodama, čak 37 posto. Razumljivo je da se te razlike mogu i drukčije objasniti. Moglo bi se, na primjer, tvrditi da su Ratni odbori mogli birati između većeg broja boljih kandidata ili da su odabirali manji broj kandidata igrajući uvijek samo na sigurnu kartu. Činjenice, međutim, ne podupiru ova nagađanja. Ratni odbori za selekciju oficira svoj su posao obavljali bez sumnje bolje od starih vojnih komisija.
Oba svoja zadatka (odabiranje dovoljnog broja sposobnih oficira i poticanje dobrovoljaca) Ratni su odbori uspješno izvršili. Većina odabranih kandidata smatrala je postupak selekcije primjerenim i nepristranim te je zahvaljujući njihovim pozitivnim izvještajima porastao
broj dobrovoljaca. Stoga možemo reći da su se psihološki postupci selekcije u kritičnom društvenom trenutku pokazali nezamjenjivima. Pitanje da li su korišteni i najbolji mogući postupci i nije li se teorijsko uvjerenje u »cjelovitost« ljudske ličnosti ispriječilo na putu prema još boljim rezultatima, ostaje međutim otvoreno. Iz sakupljenih se podataka vidi da su sudovi Odbora bili vrlo nepouzdani tj. da su Odbori u svojim procjenama polazili od različitih kriterija, tako da je jedan mogao istog kandidata primiti, a drugi odbiti. U jednom od eksperimenata dva odbora ocjenjivala su svaki po dvije skupine kandidata. Mišljenje ispitivača jednog i drugog odbora poklapalo se samo u 60 posto slučajeva što se smatra znatnim razilaženjem. U drugom pokusu skupina je kandidata proizvoljno podijeljena na dva dijela i svaki je odbor dobio jednu polovicu uzorka. Jedan je W O S B u svojoj polovici našao 48 posto odgovarajućih kandidata, a drugi samo 33 posto takvih. Različitost kriterija ovih dvaju odbora očevidna je. Takva nepouzdanost teško da se može tolerirati u postupcima selekcije koji odlučuju o sudbini velikog broja ljudi, no ona je popratna pojava »cjelovitih« i »intuitivnih« metoda za procjenjivanje čovjeka. Malo je vjerojatno da se bilo kakva metoda koja se zasniva na ljudskim sudovima u pouzdanosti i točnosti može približiti objektivnim testovima i statističkom načinu obrade rezultata tih testova.
Protuargument koji se sam od sebe nameće jest da iako objektivni testovi pouzdanije mjere ono što već mjere, oni ipak nisu podesni za ostvarivanje krajnjih ciljeva postupka selekcije. Ilustrirat ću to primjerom koji je toliko ekstreman da izgleda besmislen. Visinu na primjer možemo točno i pouzdano izmjeriti, ali je ne možemo uzeti za kriterij odabiranja vojnih oficira. Ovaj prigovor neopravdan je iz dva razloga. Prije svega može se pokazati da su objektivni testovi u skladu s ciljevima postupaka selekcije, i da su štoviše, prognoze na temelju rezultata objektivnih testova točnije od prognoza dobivenih metodama cjelovitog pristupa. To poka-
zuje i navedeni primjer selekcije kliničkih psihologa. Drugi primjer za to možemo uzeti iz rada samih Ratnih odbora; oni čitavim nizom najrazličitijih postupaka nisu uspjeh kandidata predvidjeli ni s točnosti s kojom ga je predvidio jedan jedini test inteligencije. Iz rada odbora nažalost nema više primjera, jer su zbog teorijskih predrasuda, svi sudovi i rezultati testova ujedinjeni u zamršenu cjelinu (isto je učinilo i osoblje OSS-a). Stoga je nemoguće izraziti doprinos svakog testa posebno i usporediti atomistički i cjelovit pristup. Usprkos tome dosad sakupljeni podaci i provedena razmatranja jasno pokazuju neophodnost objektivnih testova u selekciji vojnih oficira.
Čitaocu se ovo inzistiranje na strogoj eksperimentalnoj valjnosti i statističkoj provjeri rezultata kao postupcima suprotnim intuitivnom i subjektivnom, procjenjivanju i dokazivanju verbalnim rezoniranjem, može činiti pretjeranim, tim više uzmemo li u obzir da se i cjelovit pristup na djelu pokazao efikasnim. Da bi se ta sumnja otklonila treba razmotriti još jedan veoma važan vid postupka selekcije. Opet će biti najzgodnije da to učinimo na primjeru. Kad su Ratni odbori za selekciju oficira osnovani sjedio je u njima približno jednak broj vojnih stručnjaka i psihologa. Vojni su se krugovi od samog početka protivili zapošljavanju psihologa koji nisu bili vojna lica, tako da od 1946. naovamo, usprkos suprotnom mišljenju psihologa i psihijatara koji savjetuju ministarstvo rata, odbore sačinjavaju isključivo pripadnici vojske. Taj korak unazad učinjen je uglavnom zato što ljudi odgovorni za rad prvobitnih W O S B-a nisu prikupili dovoljan broj dokaza kojima bi se mogli suprotstaviti svojim kritičarima. Bez čvrstih dokaza dobivenih strogim znanstvenim metodama jedino što možemo suprotstaviti mišljenju nestručnjaka jest mišljenje psihologa, pa ako nestručnjaci tvore dio utjecajnog sistema kao što je vojska, njihovi će stavovi bez sumnje prevagnuti. To je još jedan razlog zbog kojeg se ne smijemo zadovoljiti subjektivnim dojmovima i uvjerenjima na temelju ne-
provjerenih pretpostavki o čovjekovoj cjelovitosti. Učinimo li to nećemo, u času kada to bude potrebno, moći neoborivo dokazati nadmoć svojih postupaka i smjerova.
Iako su Ratni odbori za selekciju oficira samo polovično prihvatili znanstvene metode i kriterije, ipak je njihov rad široko odjeknuo i van vojnih krugova. Posljedice tog odjeka bile su mnogobrojne. Tako su, na primjer, državni činovnici čija je dužnost da ispitaju kvalifikacije kandidata za mjesta u administraciji centralne vlade, kao i u diplomatskoj službi, odlučili da sistem psihološkog ispitivanja u »ladanjskoj kući« prilagode vlastitim potrebama. U skladu sa svojom odlukom osnovali su organizaciju i piskavim nazivom C I S S B*. Bio je to dio programa odabiranja muškaraca i žena za rad u državnoj administraciji u zemlji i u ogranku A diplomatske službe (to je ogranak iz kojeg se regrutiraju najvažniji diplomatski i konzularni službenici). Novi se način odabiranja odvijao u tri etape. Najprije se provjeravala opća intelektualna sposobnost. Na tim testovima aritmetike, općeg obrazovanja i inteligencije otpadalo bi skoro 40 posto kandidata. Oni koji su tu prvu etapu uspješno apsolvirali prolazili bi kroz drugu, da bi na kraju s preporukom stigli pred selekcijsku komisiju koja ih je intervjuirala.
Tijekom većeg dijela svojeg postojanja C I S S B je radio u kući do koje se vlakom iz Londona moglo stići za tridesetak minuta. Obično su istodobno testirane po tri skupine od po sedam kandidata. Svaku skupinu ocjenjivala su dva službenika državne administracije i jedan psiholog. Vrlo temeljit program testiranja i procjenjivanja sastojao se od osam elemenata. To su bili: osobna povijest, izvještaji učitelja, vojnih oficira i bivših poslodavaca, intervjui, upitnici, rezultati prijemnih ispita, testovi inteligencije, testovi ličnosti i uobičajeno provjeravanje snalaženja u situacijama »stvarnog života«.
* Kratica za Civil Service Selection Board, u prijevodu Odbor za selekciju državnih službenika (.prim. prev.).
Te su situacije uglavnom slične onima koje sam već opisao samo što su prilagođene potrebama državne i diplomatske službe. Kandidati se dovode u niz konkretnih situacija u kakvima se mogu naći tijekom svojeg rada u teškoj i odgovornoj državnoj službi. Od njih se traži da se suoče s većinom društvenih, političkih i ekonomskih problema neke određene zajednice. Da bi kandidatov položaj bio što »stvarniji«, svi kandidati, kao što je to običaj u državnoj službi, moraju proučiti podebele memorandume.
Rad odabranih kandidata praćen je nekoliko godina tako da se zna koliko su oni na svojem poslu uspjeli. Iako a priori između prognoze i njihovih konačnih dostignuća ne bismo očekivali dobru korelaciju (ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je većina kandidata izrazito inteligentna pa se na temelju testova inteligencije koji danas spadaju među najpouzdanije testove kandidati teško mogu rangirati), činjenice ne potvrđuju tu pesi-mističku pretpostavku. Prognoza je svojom točnošću iznenadila i same psihologe čija je zasluga još veća ako se ima u vidu nesiguran kriterij uspjeha u državnoj službi. Tako su na tom području ljudske djelatnosti suvremeni postupci procjenjivanja dokazali svoju vrijednost i očitu nadmoć nad starijim metodama.
Mislim da bi ovdje bilo zgodno razmotriti neka od uzgrednih otkrića u radu C I S S B-a, jer ona imaju opće značenje. Nađeno je, na primjer, da su među kandidatima omiljeli postupci koji su naizgled pronicavi, t j . koji im se intuitivno čine razumnima i u vezi s njihovim budućim zanimanjem. Prema postupcima koje ne mogu racionalno objasniti i koji im u odnosu na budući posao izgledaju irelevantni pokazuju čak i neprijateljstvo. Rečeno vrijedi i za službenike na visokim položajima, članove parlamenta i druge važne ličnosti koje povremeno posjećuju jedinice za selekciju i blagonaklono izražavaju svoje mišljenje. Na žalost, naizgled pronicavi testovi obično su najmanje valjani što se odražava i na temelju njih donesenoj prognozi. Osim što su nepouz-
dani i skupi za njihovo je izvođenje potrebno i mnogo vremena (Ratni odbori i C I S S B najviše su vremena posvetili takvim testovima).
To veoma otežava psihologov položaj. S jedne strane on se može koristiti naizgled pronicavim metodama koje će se bez sumnje dopasti i ispitanicima i parlamentu odgovornim organizatorima testiranja. Tako stvoren povoljan dojam ubrzo biva narušen rezultatima kakve i treba očekivati od bezvrijednih metoda. S druge strane psiholog se može služiti testovima i postupcima za koje zna da su prikladni i valjani i pomoću kojih se postižu najtočnije moguće prognoze. Time će, međutim, izazvati neprijateljstvo ispitanika i nezadovoljstvo svojih poslodavaca. Izgleda da je statističko i eksperimentalno vrednovanje testova i zadataka testova široj publici još nepoznata metoda, pa kad za nju čuju teško je prihvaćaju.
Iz ovog ćorsokaka psiholog obično nastoji izaći kompromisom, tj. korištenjem i jednih i drugih metoda (tj. služi se i metodama koje su doista valjane iako tako ne izgledaju kao i naizgled pronicavim postupcima sumnjive vrijednosti). To vjerojatno i nije tako loše ako se čini svjesno i ako se pritom zna koje rezultate treba uzeti u obzir pri stvaranju prognoze. Ako međutim, kao što se to neizbježno događa, psihologa zamjenjuju nestručnjaci koji smatraju da im on više nije potreban, počinje se davati prednost naizgled pronicavim testovima čija je valjanost jednaka nuli ili čak i negativna, a valjani se testovi sve češće izostavljaju. Selekcija je izrazito stručan posao koji osim sposobnosti zapažanja i preciznog tehničkog znanja zahtijeva i znanstveno poštenje i matematičko obrazovanje. Neznatne izmjene koje nestručnjak smatra nevažnima mogu se katastrofalno odraziti na točnost prognoze.
Opasnost je osobito velika ako metode selekcije koje su se pokazale valjanima u vojsci i državnoj službi preuzmu industrijska i trgovačka poduzeća i počnu se njima služiti u odabiranju osoblja za odgovorna radna mjesta. Psihološki postupci selekcije mogu se prilagoditi po-
trebama industrije i trgovine, ali bez stručne pomoći iskusnog psihologa takva prilagodba neće ispuniti očekivanja.
Iz rečenog se vidi da želimo li ocijeniti svojstva potrebna dobrom oficiru ili državnom službeniku, tj. prijeđemo li s jednostavnih sposobnosti na složenija svojstva i skupove svojstava moramo rješavati znatno teže probleme. Budući da njihova rješenja nisu očevidna u njihovu se traženju služimo različitim metodama. Jedna od njih uobičajeni je znanstveni postupak »atomističke« analize i eksperimentalne provjere, a druga put »cjelovite spoznaje«. Eksperimenti su pokazali da su oba ova načina znatno bolja od starih metoda i da je »atomis-tička« prognoza na temelju objektivnih testova točnija od prognoze donesene na temelju naizgled pronicavih testova kojima se služe »intuitivni« psiholozi. O tome hoće li se ove metode primijeniti i na područja izvan vojske i državne službe odlučit će budućnost. Ono što danas znamo jest da ćemo se jedino najstrožim poštivanjem znanstvenih pravila izdići iznad »intuitivnih« predrasuda i subjektivnih naklonosti.
8
Rad, produktivnost i motivacija
Industrijski psiholozi koji se bave poboljšanjem uvjeta rada, povećanjem produktivnosti kao i pitanjima poticaja i motivacije nastoje danas sa svoje struke sprati ljagu koja je posljedica njezinih mladenačkih ludorija. Pod dičnim imenom »znanstveno upravljanje« industrijska je psihologija uspjela među radnicima steći tolik broj neprijatelja da je danas »stručnjak za efikasnost na radu« najomraženiji lik industrijske pozornice. Iako je ta mržnja povijesno opravdana i razumljiva, danas ipak ne bi smjela postojati. Tamo gdje postoji upozorava na nemaran odnos prema istinskim i golemim doprinosima znanosti na navedenim područjima.
Znanstveno se upravljanje rodilo u glavi F. W. Taylora, američkog ekscentrika u najboljoj engleskoj tradiciji. On se klanjao »efikasnosti« u svim njezinim oblicima, ali je u svojem obožavanju ipak otišao korak dalje od većine svojih suvremenika. U bejzbolu je uveo overhend, način dodavanja lopte koji se danas smatra standardnim udarcem i načinio teniski reket u obliku žlice jer je smatrao da je taj oblik efikasniji od uobičajenog. Za razliku od većine ekscentrika Taylor je odlučio da svoje teorije i eksperimentalno provjeri pa je svojim reketom osvojio američko nacionalno prvenstvo.
Kad je ovaj apostol efikasnosti bacio pogled na industriju, užasnulo ga je rasipanje i neefikasnost koju je tamo ugledao. Odmah je odlučio da to ispravi i s tim
ciljem stvorio plan od tri točke koji u bitnim crtama i danas možemo smatrati manifestom industrijskog psihologa. Prva je točka toga plana glasila: Zaposli samo dobre ljude! Pod dobrim Taylor nije mislio moralna svojstva. Premda je bio Kveker, nikada nije miješao moral i efikasnost. Mislio je na ljude koji su naslijedili i učenjem i vježbom usavršili za određeni posao potrebne sposobnosti. O tom smo vidu selekcije opširno raspravljali u petom poglavlju ove knjige, pa ovdje to neću ponavljati.
Druga točka plana odnosila se na obuku. »Kad ste odabrali ljude«, kaže Taylor, »temeljito ih obučite.« Što je time mislio objasnit ćemo kasnije. U trećoj točki plana radi se o motivaciji: »Kad ste ljude odabrali i obučili, stimulirajte ih većom zaradom.« I ovu ćemo točku kasnije potanko razmotriti. Zasad ćemo samo istaći da je Taylor dobro uočio tri glavna problema industrijske psihologije (selekciju, obuku i motivaciju), pa iako su njegova rješenja daleko od savršenih, njegova je formulacija još uvijek prihvatljiva.
Kao pravi eksperimentalni duh Taylor je uspoređivanjem rezultata koje je postigao svojim metodama i rezultata postignutih uobičajenim metodama nastojao dokazati svoje tvrdnje. Od »Bethlehem čeličane« dobio je dozvolu da ispita proces utovara i istovara lijevanog željeza. U tvornici koju je odabrao za svoj pokus taj je posao obavljalo 75 radnika od kojih je svaki dnevno prebacio 12,5 tona lijevanog željeza. Ta se količina smatrala prihvatljivom, a činovnici i predradnici nisu vjerovali da se ona može povećati. Radnici su u prosjeku zarađivali jedan dolar i pedeset centi na sat.
Taylor se dao na posao slijedeći svoju prvu maksimu: Zaposli samo dobre ljude. Kao pokusni kunić poslužio mu je Holanđanin iz Pennsylvanije po imenu Schmidt izabran zbog velike tjelesne snage kao i zbog svoje lakomosti (»stimulacija većom zaradom«) i voljnosti da točno uradi ono što mu se kaže (»temeljita obuka«). Taylor je iskušao sve moguće varijacije metoda za utovar i isto-
var lijevanog željeza. Schmidt je upotrebljavao lopate različite veličine, nosio različite količine željeza sa stova-rišta izravno u vagon ili ih prebacivao u nekoliko navrata. Konačno je Taylor našao što je tražio — najefikasniji način prenošenja lijevanog željeza. Iz dana u dan Schmidt je umjesto uobičajenih 12,5 prenosio 47,5 tona lijevanog željeza. Taylor je gotovo učetverostručio produktivnost svog pokusnog kunića. Kad je rezultat saopćio direktorima kompanije, oni mu nisu vjerovali. Nije im, međutim, dugo trebalo da shvate uzbudljive mogućnosti koje predlaže ovaj mladi fanatik.
Kad su njegove metode selekcije, obuke i »stimulacije« primijenili na svoje radnike koji su tovarili lijevano željezo, otkrilo se da za taj posao umjesto pet stotina treba samo sto i četrdeset ljudi. Zarada na poslu zadržanih radnika povećala se za 60 posto (sa jednog dolara i petnaest centi na jedan dolar i osamdeset i pet centi na sat). Kompanija je godišnje uštedjela 75.000 dolara i odmah postala najgorljiviji zagovornik »znanstvenog rukovođenja«. Postojala je samo jedna kvačica. Traženom brzinom mogao je raditi samo jedan od svakih osam radnika. Ostali su morali ili naći drugi posao ili se upisati u vojsku nezaposlenih. Stoga nije čudo što su se radnici žestoko protivili »taylorizmu« i putem svojih sindikata nastojali svim raspoloživim sredstvima spriječiti prodiranje novih metoda u svoje tvornice. Taylor nikada nije shvatio zašto je odjednom postao tako nepopularan, a njegovo ime sinonim za neljudskost nadglednika robova. Pionir na svojem području, smatrao je da se s ljudskim bićem može postupati jednako kao s bilo kojim drugim dijelom tehničke opreme. Iako suvremena psihologija ne ponavlja ovu grešku, »djeca moraju okajati grijeh otaca«; mnogi vođe sindikata smatraju da industrijski psiholog i danas širi nepsihološke zamisli prvih pobornika efikasnosti rada.
Taylorov istinski doprinos industrijskoj psihologiji njegovo je otkriće takozvanih metoda za minimizaciju vremena. Uzmemo li bilo koji posao i promatramo kako ga
različiti ljudi obavljaju, vidimo da se njihovi pokreti međusobno razlikuju. Neki ljudi rade brzo i metodično, a alat uredno slažu tako da im je pri ruci kad zatreba. Drugi rade sporo i nasumce, nikada ne mogu pronaći potreban alat i uopće ostavljaju utisak nespretnosti. Većina je ljudi negdje između ova dva ekstrema. Taylor je predložio da se svaki posao potanko prouči kako bi se pronašao najzgodniji način na koji treba poslagati alat i potreban materijal, i da se točno izmjeri vrijeme potrebno za svaku operaciju. Od tako nađenih elemenata trebalo je sastaviti »najbolju« metodu.
Dani posao najprije treba raščlaniti na jednostavne elementarne pokrete, među njima uočiti one koji su beskorisni i odbaciti ih. Zatim treba proučiti kako svaki radnik iz eksperimentalne skupine izvodi potrebne kretnje i pomoću štoperice odabrati one kretnje koje su najbrže i najefikasnije; opisati svaki pokret i pridružiti mu vrijeme potrebno za njegovo izvođenje; odrediti koliko vremena otpada na neizbježne zastoje, nezgode i prekide (kod dobrog radnika); i odrediti vrijeme potrebno za odmor kao i razmake u kojima se treba odmarati da bi se izbjegao tjelesni zamor. Navedene korake Taylor naziva analizom rada. Iza nje dolazi konstruktivan rad koji se sastoji od slaganja elementarnih pokreta u skupine i njihovog uklapanja u radnu okolinu.
Kasnije je Taylorov prvobitni plan usavršen. Za to je naročito zaslužan ponešto ekscentrični psiholog Gil-breth čiji je život prikazan u filmu »Na tucet jeftinije«. On je identificirao i imenovao sedamnaest najčešćih pokreta u industrijskim zanimanjima i poslovima (nazvao ih je therbligzima, riječju nastalom obratnim čitanjem njegova prezimena). Prema Gilbrethu radnik u industriji mora 1) tražiti, 2) nalaziti, 3) odabirati, 4) prihvaćati, 5) natovareno prenijeti, 6) postaviti na određeno mjesto, 7) skupljati, 8) upotrijebiti, 9) raširiti, 10) pregledavati, 11) locirati, 12) spuštati, 13) prazno prenijeti, 14) odmarati se i 15) planirati. Tome treba još dodati 16) neizbježne zastoje i 17) zastoje koji se mogu
izbjeći. Svaki od ovih elemenata rada u industriji označen je kratkim simbolom, a zatim je pomoću tih simbola načinjen dijagram toka određenog procesa (tj. utvrđen je točan slijed pojedinih elemenata kao i njihovo vremensko trajanje). Gilbreth i njegova žena koja mu je pomagala, u svojim su se nastojanjima da točno zabilježe sve pokrete pri određenom poslu, služili najnovijim izumima kao što je fotografija i film, što je u odnosu na grube Taylorove metode bitan napredak.
Što se time postiglo? Prije svega raspršena je svaka sumnja u korisnost i potrebu analize rada. Jedna je studija, na primjer, pokazala da djevojke koje slažu marame pri slaganju svake marame načine između dvadeset i trideset kretnji. Analizom rada i minimiziranjem vremena taj je broj smanjen na deset, a prosječni se dnevni učinak povećao za 3.000 marama (sa 1.800 na 4.800 komada). Za 88 posto povećao se učinak u glaziranju čokolade, za 100 posto u stavljanju papira u kutije paste za cipele, za 200 posto u glačanju metala i za 200 posto u glačanju žlica kad se za taj posao počeo upotrebljavati sitnozrni korund.
Da bismo bolje shvatili kako mora postupiti psiholog kad treba obraditi neki određeni posao, pogledajmo još jedan detaljniji primjer. Bit će to Gilbrethova klasična studija zidarskog posla. Zidarstvo je jedno od najstarijih zanimanja, a u Gilbrethovo je doba spadalo i među najkonzervativnija. Metode polaganja cigle, zidarski alat i materijal nisu se mijenjali stotinama godina. Gilbreth koji je u mladosti i sam neko vrijeme radio kao zidar, potanko je analizirao sve pokrete pri polaganju cigle, kao i alat kojim su se zidari pritom služili. Zatim je odredio točan položaj zidarevih stopala u odnosu na zid, kutiju sa žbukom i hrpu cigala. Time su iz procesa rada izbačeni koraci koje je zidar činio do gomile s ciglama i natrag. Gilbreth je našao i optimalnu visinu kutije sa žbukom i gomile cigala i u skladu s tim projektirao specijalne skele i na njima stol na koji se mogao složiti sav potreban materijal. Određen je i radnik
koji je visinu skela prilagođavao rastu zida za sve zidare koji su zid gradili. Time su cigla, žbuka, ljudi i zid neprekidno ostajali u propisanom položaju. Zidari se nisu više morali sagibati zbog svake cigle i svake lopatice žbuke. Tek kad uzmemo u obzir da se svaki zidar tijekom pisane povijesti dnevno sagibao u prosjeku hiljadu puta i da je pritom svoju težinu (prosječno 78 kilograma) i težinu cigle (više od 2 kilograma) dizao i spuštao za više od pola metra, možemo pravilno ocijeniti golemu uštedu energije koju je omogućio ovaj jednostavan izum.
Od ostalih Gilbrethovih poboljšanja treba spomenuti slaganje cigala po dužini u specijalne drvene okvire tako da ciglu u ruci ne treba okretati, uočavanje najzgodnijeg mjesta za postavljanje toga okvira i izum specijalnih metoda za miješanje žbuke koju treba načiniti takvom da se cigla na nju može zalijepiti rukom bez dodatnog »tuckanja«. Svojom detaljnom i mukotrpnom studijom Gilbreth je broj kretnji potrebnih za polaganje svake cigle uspio smanjiti sa 18 na 5. Zatim je upriličio zidanje 30 centimetara širokog zida s tim da je s obje strane trebalo obraditi mjesta gdje su cigle spojene žbukom. Taj standardni zadatak izvršile su dvije skupine zidara — skupina zidara koje je Gilbreth obučio i zidari koji su radili na stari, uobičajeni način. Pokazalo se da se Gilbrethovom metodom može položiti 350 cigala na sat, dok se uobičajenom metodom za isto vrijeme može položiti samo 120 cigala. Ne treba baš imati bujnu maštu da bi se uvidjelo koliki je to dobitak za društvo u kojem gotovo neprestano vlada nestašica stanova i radne snage u građevinarstvu.
Kako bismo zornije prikazali još neke posljedice psiholoških istraživanja u industriji, navest ćemo još jedan primjer. Ovaj put se radi o poboljšanju kvalitete i povećanju količine u proizvodnji kugličnih ležajeva. Primjena novih metoda omogućila je da 35 djevojaka obavlja posao za koji ih je prije trebalo 120, i da se usprkos većoj brzini rada radi preciznije. To su prednosti sa stanovišta poslodavca. Kako su na izmjene reagirale dje-
vojke koje su posao obavljale? Zarada im se, u prosjeku, povećala za 80 do 100 posto, a radno vrijeme skratilo sa 10,5 na 8,5 sati dnevno s tim da su subotom radile samo polovinu toga vremena. Uvedena su i četiri odmora tako da se zdrava djevojka nije mogla premoriti. Djevojke su smatrale da su te prednosti više nego nadoknadile sve nedostatke. Vidimo, dakle, da je promjena koristila i radnicima, i poslodavcu i društvu.
U dosad navedenim primjerima bila je riječ samo o vrlo jednostavnim motoričkim kretnjama u industrijskim poslovima. U eksperimentu koji ćemo sada opisati radi se o posve različitom tipu ljudske djelatnosti, naime o brzini čitanja sveučilišnih studenata. Očekivali bismo da su studenti u tome prilično vješti, no u stvarnosti se pokazalo da većina njih čita toliko sporo da ih to sprečava u postizanju uspjeha u studiju. Nepotrebno micanje usnama popraćeno tendencijom da se pročitano i »čuje«, regresivni pokreti očiju koje se vraćaju na pročitano jer je ostalo neshvaćeno, često netremično gledanje u pojedine dijelove retka i slične greške, koje se uzgred rečeno, mogu lako ispraviti, odgovorne su za činjenicu da je brzina čitanja većine studenata nekoliko, pa čak i nekoliko desetaka puta manja od njihovog individualnog maksimuma. Popratna pojava pravilnog čitanja koje se lako uči odgovarajućom analizom i vježbom, bila su i veća dostignuća studenata na akademskom planu.
Analiza se ne mora ograničavati na jednostavne ili složene kretnje pojedinca. Često je izvanredno korisno proučiti ponašanje ljudi koji zajednički rade na istom zadatku. Ako kretnje pojedinca nisu skladne i svrsishodne, skupina takvih pojedinaca bit će još neefikasnija (to je gotovo aksiom). Teškoće organizacije možda su najuočljivije na nogometnom igralištu gdje se mnogi pokušaj izjalovi zbog prekinute suradnje. Na koju vrstu analize mislim bit će najjasnije iz primjera. Uzeo sam ga iz radova psihologa koji su proučavali jednu vojnu skupinu u vojsci zemlje čije će nam ime ostati nepoznato.
Da je vojna obuka povijesna prethodnica Taylorovih i Gilbrethovih metoda minimizacije vremena i pokreta, dobro je poznato. Ciljevi vojne obuke i spomenutih metoda veoma su slični. Na temelju analize određenog posla, recimo punjenja topa i pucanja iz njega, odlučuje se koliko će ga ljudi obavljati i što će svaki od njih raditi. Ta se odluka unosi u priručnik za vojnu obuku i od tog časa svaka topnička momčad na isti način puni top i puca iz njega (barem teorijski). Za vrijeme rata efikasnost obuke detaljno je analizirana, pa je tom prilikom pažljivo promotren i rad jedne topničke momčadi. Za pucanje iz topa prema pravilima bilo je potrebno deset vojnika. Njihove kretnje od časa prve zapovijedi do kraja vježbe točno su bilježene.
Otkrića su bila zanimljiva. Neki su vojnici radili svega nekoliko sekundi, a ostatak su vremena provodili stojeći naokolo. Nijedan vojnik nije radio dulje od polovine ukupnog vremena. Jedan vojnik nije radio baš ništa. Njegova je dužnost bila da drži oficirovog konja, no detalj da je konja progutao tehnički napredak nije se odrazio na obuku. Reorganizacija obuke pokazala je da je za pucanje iz topa dovoljno pet ljudi, i da se najbolji rezultati postižu ako se na tom poslu izmjenjuju dvije momčadi sa po pet vojnika. One su mogle pucati iz topa skoro dvostruko brže od jednog tima od deset ljudi obučenih na zastarjeli način.
Ovaj istinit događaj sadrži pouku koja u suvremenoj povijesti nikako nije jedinstvena. Zastarjele, rasipničke metode koriste se sve dok to netko ne uoči i nedostatak ne ispravi. Premda nam se može učiniti da je za to potrebno samo malo zdravog razuma, oduševljeni pogrešni amaterski napori samozvanih »stručnjaka« i zanemarivanje važnih psiholoških varijabli mnogo je pridonijelo nepovjerenju koje danas industrija gaji prema psihologiji. Da bi se nadiđene metode brzo i uspješno zamijenile novima potrebno je znanje i iskustvo, pa je svakako najbolje da se taj zadatak povjeri industrijskom psihologu.
Usprkos nesumnjivom uspjehu u povećanju produktivnosti »taylorizam« su često napadali. Neki od prigovora koji su mu upućeni odnose se na njegovu tehničku, a neki opet na društvenu stranu. Pogledajmo najprije prve. Kritičari »taylorizma« tvrde da čovjekovi pokreti čine povezanu cjelinu — model — i da se novi model ne može načiniti izdvajanjem najboljih pokreta iz različitih modela. Baš kao što umjetničko djelo razloženo na elemente gubi svoju bit (jer je nešto više od pukog skupa dijelova koji ga sačinjavaju), tako i cjelina pokreta razbijena na sastavne dijelove gubi svoju efikasnost. Myers to ovako izražava: »Najbolji način izvršavanja neke operacije u industriji ne nastaje kombinacijom odabranih elementarnih pokreta različitih osoba. Stil je nadasve važan. Organizam čini njegova organiziranost. Osobnost je nedjeljiva, jer se upravo po tom međusobnom odnosu koji čini nedjeljivu cjelinu čovjek i razlikuje od pukog skupa dijelova (da ne kažemo od stroja).«
Sličnu kritiku doživio je i pojam »najbolje moguće metode«. Metoda koja je pri izvršavanju nekog zadatka najbolja za jednog, ne mora biti najbolja i za drugog čovjeka; pojam najbolje metode nespojiv je s individualnim razlikama. Cochetova se igra razlikovala od Tilde-nove, a Perryjeva od Budgeove. Da li bismo kombinacijom Tildenova servisa, Budgeova bekhenda, Perryjeva forhenda i hladnokrvne analitičke Cochetove taktike dobili idealan »najbolji« način igranja tenisa?
Iz ovih teorijskih prigovora gotovo da bi se moglo zaključiti da se produktivnost ne može povećati na način na koji su to učinili Gilbreth i Taylor. Činjenice, međutim, dokazuju suprotno. Da se minimizacijom vremena i pokreta produktivnost može znatno povećati, nepobitno je dokazano stotinama studija. Analiza nas, naravno, može i predaleko odvesti, pa stoga treba uzeti u obzir i druge faktore. No težinu sakupljenih dokaza nitko ne može zanijekati, baš kao što nitko ne može takvu analizu smatrati besmislenom. Malen broj psihologa danas prihvaća pretjeranosti kakvima su u analizi bili skloni
njezini pioniri, ali ipak ni jedan ne odbacuje analizu u cijelosti.
Pogledajmo sada drugu vrstu kritike, t j . prigovore s društvenog i političkog stanovišta. Radnici, na primjer, često ne žele da se s njima postupa kao s objektima istraživanja i pokusnim kunićima. Boje se da će takva istraživanja omogućiti ubrzanje industrijskih procesa koje će se štetno odraziti na njihovo zdravlje. Misle da će ih ta brzina toliko iscrpiti da neće moći uživati u prednostima veće zarade. Ponekad ističu da se povećanjem proizvodnje zarada povećava samo za kratko vrijeme, jer se uskoro novi standard počinje smatrati prosječnim. Zaradu često smanjuje i prva gospodarska kriza. Sve te razumljive zamjerke posljedica su gorkih iskustava. Ipak, one se zapravo ne odnose na samo znanstveno istraživanje proizvodnje, već na zloupotrebu rezultata toga istraživanja.
To je, bez sumnje, općenitiji problem s kojim su suočene sve grane znanosti. Bakteriološke spoznaje mogu, na primjer, pridonijeti razvoju liječništva ili bakteriološkog rata. Poznavanje strukture atoma može poslužiti za dobivanje energije u mirnodopske svrhe i za konstrukciju atomske bombe. Znanstvena su otkrića sama po sebi neutralna, a kako ih društvo primjenjuje ovisit će o njegovu društvenopolitičkom sistemu. Diktator će ih koristiti da bi povećao produktivnost rada svojih robova. U slobodnoj demokraciji one mogu olakšati ljudima posao i povećati njihovu zaradu. To, naravno, ne znači da će tada u slobodnoj demokraciji svi ljudi biti sretni, ali uklanjanje prijetnje inflacije, stečaja i državnog dugovanja svakako će pridonijeti sigurnosti i zadovoljstvu svakog pojedinca. Neprijateljstvo radnika prema metodama za povećanje produktivnosti shvatljivo je, pa i donekle opravdano, unutar izrabljivačkih društvenih odnosa, no tamo gdje radnički sindikati drže uzde u svojim rukama ono je ne samo kratkovidno već i štetno (često su najsnažnije pogođeni baš sami radnici).
Koliko industrijska psihologija može koristiti radnicima možda se najbolje vidi iz niza istraživanja o duljini radnog vremena provedenih početkom ovog stoljeća. Ona su presudno utjecala na skraćivanje radnog dana sa 10 na 8 sati i radnog tjedna sa 60 na 44 sata i nepobitno dokazala da prosječna proizvodnja na sat ovisi o duljini radnog dana. Čim je on bio dulji, količina u jednom satu proizvedene robe bila je manja i obratno čim je radni dan bio kraći količina za sat proizvedene robe bila je veća (taj obrat vrijedi samo do određene granice). To se pravilo može poopćiti i na čitav radni tjedan, a posljedice njegove primjene najočitije su u istraživanjima koja su u Engleskoj početkom prvog svjetskog rata provedena u tvornicama municije.
Na početku rata zbog iznenadne i očajničke potrebe za municijom radno je vrijeme povećano znatno iznad uobičajenog. Budući da nije uslijedilo očekivano povećanje proizvodnje, počeli su se istraživati uzroci ove naizgled paradoksalne situacije. Otkrilo se da se smanjenjem broja radnih sati sa 58,2 sata na 50,6 sati tjedno proizvodnja u jednom satu povećala za 39 posto, dok se ukupna proizvodnja povećala za 21 posto. Vidimo da je smanjenje radnog vremena dovelo do povećanja proizvodnje. Isto se dogodilo i u jednoj drugoj tvornici u kojoj su žene pravile upaljače za bombe (posao koji se smatra umjereno teškim). Kad je broj radnih sati smanjen sa 66 na 48,6 sati tjedno, proizvodnja u jednom satu povećala se za 68 posto, a ukupna proizvodnja za 15 posto. Do povećanja proizvodnje nije došlo neposredno iza promjene duljine radnog vremena, jer se kako to Myers dobro kaže, »ljudski organizam naviknut na određeni radni raspored ne može trenutno prilagoditi novim uvjetima. Tek kad im se prilagodi, a to može potrajati, moći će na njih pozitivno reagirati.«
Predugačak radni dan, uobičajena karakteristika industrije viktorijanskog doba, ne samo da iscrpljuje radnika, već je i neekonomičan. Ipak, odnos između duljine radnog vremena i količine proizvedene robe nije linearan.
Nekoliko se puta pokazalo da postoji točka koju ne smijemo prekoračiti; smanjimo li duljinu radnog tjedna ispod minimuma od 40 ili 35 sati, dnevna proizvodnja ne samo da prestaje rasti, već počinje opadati. Uzroci tome različiti su i brojni (narušavanje uobičajenog radnog ritma, nedovoljno vremena za »zagrijavanje« za posao, stav prema kratkom radnom vremenu itd.). Granična točka nije ista za sve industrijske grane i sva zanimanja, a ovisi i o spolu radnika. Da bi se odredilo i za radnika i za poslodavca optimalno radno vrijeme, treba u svakom posebnom slučaju izvršiti odgovarajuća istraživanja.
Taylor je, zaslijepljen »ljudskim strojarstvom« previdio neke od najvažnijih varijabli, pa iako je otvorio novo područje istraživanja, nikada ga nije uspio potpuno razumjeti. Dubreil u svojoj knjizi »Roboti i ljudi« o tome kaže: »Taylorov je genij zastao na pragu novog svijeta čiju važnost očito nije shvaćao. Nije bio svjestan unutarnje snage radnikove duše, kao ni njezinih nutarnjih poriva kojima možemo upravljati samo ako ih oslobodimo.« Nakon jednog neuspjelog eksperimenta ta se spoznaja, inače u uskoj vezi s trećom točkom Taylorova plana (motivacija većom zaradom) dramatski nametnula i industrijalcima i psiholozima. To je dovelo do čitavog niza danas već klasičnih istraživanja poznatih pod imenom »eksperiment Hawthorne«. Taj su naziv dobila jer su izvršena u Hawthorne tvornici kompanije Western Electric.
Psiholozi su već prilično dugo razmišljali o mogućnostima poboljšanja uvjeta rada. Navedene studije o duljini radnog vremena samo su mali dio nastojanja na tom području. Psiholozi su ispitivali utjecaj osvjetljenja, temperature, vlažnosti zraka i drugih fizikalnih činilaca i sistematskim promjenama tih varijabli pokušavali odrediti optimalne uvjete rada. Dobar pokazatelj tih uvjeta obično je bila količina proizvedene robe. Bolji uvjeti povećavali su produktivnost radnika, dok su je loši uvjeti smanjivali. Iako su takva povećanja rijetko bila znatna, ipak su ukazivala na važnost radne sredine.
Kad je otkriveno da jače osvjetljenje pozitivno utječe na povećanje proizvodnje, očekivalo se da će se i dalje sve odvijati u skladu s gore navedenim principom. Pokazalo se, međutim, da je smanjenje intenziteta osvjetljenja među radnicima uzrokovalo promjenu stava — oni su većim naporom više nego kompenzirali pogoršanje uvjeta rada. Istraživači koji su očekivali suprotno, zapanjili su se. To ih je potaklo da preispitaju i druge moguće uzroke povećanja proizvodnje, a ne samo one koje su dotada prihvaćali bez dubljeg razmatranja.
Izveli su eksperiment u kojem je sudjelovalo šest djevojaka koje su radile na poslu sastavljanja relejnih instrumenata. Djevojke su više od dvije godine radile u posebnoj, specijalno opremljenoj prostoriji za testiranje, odvojene od ostalih radnica. Uvjeti njihova rada neprestano su se mijenjali, no to nije nimalo utjecalo na njihovu produktivnost — ona je od početka do kraja eksperimenta neprestano rasla čak i onda kad bi se uvjeti rada pogoršali. Dok je eksperiment trajao, djevojke su bile vrlo zadovoljne i porastao im je interes za posao. Također su manje izostajale s posla — broj izostanaka smanjio se za skoro 80 posto. Iz razgovora s djevojkama, kao i na temelju pažljivog promatranja vidjelo se da je povećanje produktivnosti posljedica promjene stava. Prije svake izmjene uvjeta rada eksperimentatori su se savjetovali s djevojkama i bilježili njihovo mišljenje. Osim toga djevojke nisu radile pod strogim i teško podnošljivim nadzorom. Sve je to, izgleda, pridonijelo promjeni njihove društvene orijentacije koja se u odnosu na izmjene materijalnih uvjeta okoline pokazala stabilnom i koja je presudno utjecala na ponašanje djevojaka na poslu.
Izvještaji o Hawthorne eksperimentu obiluju izjavama radnika iz kojih se jasno vidi da je produktivnost u uskoj vezi sa zadovoljstvom na poslu i da je stav radnika prema poslodavcu neobično važan činilac motivacije. Radnik koji osjeća da je samo zavrtanj golemog mehanizma i koji vjeruje da ga poslodavac smatra zamjenjivim dijelom
»ljudskog postrojenja«, kao i radnik čiji se interes za posao svodi na iščekivanje plaće, vjerojatno će svoju produktivnost ograničiti na neophodni minimum. Ako radnika uvjere da ga njegov poslodavac cijeni i da se poduzećem upravlja u skladu s njegovim interesima, on će vjerojatno dati sve od sebe i nastojati doseći maksimum produktivnosti. Pritom je, naravno, važno da ga posao koji obavlja i zanima. Iz ovoga svi koji upravljaju nacionaliziranim poduzećima, kao i oni koji su odgovorni za »slobodno poduzetništvo« mogu izvući pouku. Za povećanje produktivnosti nije dovoljno povećati samo mehaničku efikasnost u radu — treba uzeti u obzir i stavove radnika. Najbolji se rezultati, naravno, postižu ako radnik ciljeve poduzeća osjeća kao svoje. Taylor je, zanemarivanjem aspekta međuljudskih odnosa, kritičarima pružio obilje mogućnosti da napadnu njegovo djelo. Želimo li njegov doprinos iskoristiti danas, u demokratskom društvu, moramo misliti i na širi interes radnika kao i na njihove individualne karakteristike i razlike.
Taylorovo isticanje ekonomskih činilaca u motivaciji radnika gotovo da je potpun promašaj. Ekonomski motivi, iako važni, ni izdaleka nisu najvažniji. To je pokazao i velik broj različitih studija na području industrijske psihologije. Iako se ortodoksni kapitalisti i ortodoksni marksisti začudo slažu u tome da su ekonomski motivi najsnažniji, ako ne i jedini faktori u motivaciji radnika, sami radnici (u jednoj tipičnoj američkoj studiji) stavljaju na prvo mjesto »mogućnost napredovanja na poslu«. Zatim slijedi »stalnost zaposlenja«, »mogućnosti primjene vlastitih ideja«, »mogućnosti učenja« i »dobar šef« — zahtjev u kojem su sažeti psihološki stavovi o kojima smo govorili u ovom poglavlju. Na ljestvici koju su načinili sami radnici »dobra zarada« dolazi tek iza »mogućnosti da se koristi društvu«, a za njom slijede »dobri uvjeti rada«, »prikladno radno vrijeme« i »čist i lak posao«. Ovi podaci sami o sebi dovoljno govore.
Ne treba misliti da su oni karakteristični za Sjedinjene Američke Države. I u Britaniji je većina radnika u razli-
čitim industrijskim granama izjavila da im je najvažnije »da ih posao zanima«. Zatim su po važnosti slijedile »mogućnosti unapređenja« i »sigurnost«, pa tek onda »zarada« i »radno vrijeme«. Dosta česti poticaji za prihvaćanje nekog posla bili su i »društvena strana toga posla« kao i »odmor«. Iz ovog se jasno vidi da ni britanskim radnicima ekonomski činioci nisu najvažniji.
Ne bih želio da čitalac stekne dojam da psiholozi svojim znanjem mogu riješiti sve probleme industrije, pa čak ni da ono što znaju mogu odmah neposredno i uspješno primijeniti gdjegod i kadgod se za to ukaže potreba. O tajnovitim silama koje oblikuju naše ponašanje i na koje mislimo kad govorimo o »poticajima« i »motivima« (znamo također da političari i drugi ljudi »od djela« neznalački i bezuspješno nastoje njima manipulirati). Ipak, nismo više na početku, a rezultati primjene čak i ovako manjkavog znanja ohrabruju. Industrija budućnosti bit će vjerojatno demokratskije organizirana, među radnicima će biti više jednakosti, a odnosi između radnika i upravitelja bit će humaniji. Ukratko, pristup radu bit će više psihološki, a manje ekonomski.
Nestajanje »ekonomskog čovjeka« u zadnje je vrijeme zabilježio veći broj pisaca. Nešto je manji broj onih koji su shvatili da se izmijenio pristup ljudi prema društvenim i političkim problemima i da se njihov stav temelji na stvarnom (činjeničnom) poznavanju ljudske prirode, a ne na predrasudama i uvjerenjima sumnjive vrijednosti. Izgleda da su političke partije iscrpile snage koje su ih nekada motivirale i da traže nove ideje i pokretačke zamisli. Neće li ih možda naći u realnoj ocjeni mogućnosti, sposobnosti, stavova i motiva ljudi koji sačinjavaju društvo? Danas kad su mišljenja partija o tome kakvi moraju biti društveni ciljevi manje više identična, ne bi li odluku o podesnosti sredstava za postizanje tih ciljeva trebalo prepustiti znanosti? Društveni se problemi, barem u načelu, mogu riješiti na isti način kao i fizikalni i kemijski, ali i njihovo rješavanje zahtijeva rad i umni napor. Uostalom nismo ni atomsku težinu zlata,
veličinu mjeseca ili spektar vodika otkrili jednostavnim prebrojavanjem, pa ne možemo pretpostaviti da će se ta metoda pokazati efikasnom u pronalaženju činilaca produktivnosti rada i motivacije ili u rješavanju nekih drugih psiholoških problema. Komunizam privlači mnoge ljude baš zbog svoje prividne »znanstvenosti« i ne bismo smjeli dopustiti da lažne racionalizacije i doktrinarsko mišljenje Marxovog dijalektičkog materijalizma zamijene istinsku znanost i iscrpu oduševljenje toliko potrebno za stvaranje moderne demokracije. Jedan od glavnih doprinosa psihologije modernoj misli upravo je ukazivanje na neiscrpne mogućnosti objektivne znanosti. Izrada programa za rješavanje društvenih problema na temelju rezultata takve znanosti obiman je zadatak čije će izvršavanje uposliti mnoge mozgove u novim teorijskim i eksperimentalnim istraživanjima.
Normalnost, spolnost i klasna pripadnost
Riječ normalnost sve se češće čuje i vidi u govoru i djelima psihijatara, psihologa, psihoanalitičara, sociologa i drugih znanstvenika koji se bave proučavanjem ljudskog ponašanja. Zapravo toliko često da nas to pomalo i brine. Razlog naše zabrinutosti vrlo je jednostavan — »normalnost« je jedna od onih riječi koja svakom čovjeku može značiti nešto drugo. Kad se radi o ljudskom ponašanju, nitko još nije dao njezinu točnu definiciju. Ipak, možemo kazati da izraz ima dva glavna i mnoštvo sporednih značenja, i često se događa da ga isti autor upotrebljava čas u jednom čas u drugom smislu.
Ma kako manjkavo opisani, ti su pojmovi toliko važni da ćemo ih još jednom ukratko razmotriti. Dva najčešća smisla termina »normalan« bit će odmah jasna svakom tko malo razmisli. »Normalno« je ono što je svojstveno ponašanju većine ljudi. Moglo bi se reći da je to statistička definicija normalnosti. Čovjek je normalno visok, ako njegova visina ne odstupa isuviše od prosjeka, a normalno težak ako nije ni mnogo teži ni mnogo lakši od većine ljudi iste visine. Ovaj smisao riječi »normalan« potpuno je jasan, jednostavan i razumljiv. No usprkos tome nije lako reći što je normalno za svojstva kao što su, na primjer, inteligencija, ljepota ili zdravlje.
Pogledajmo, najprije, inteligenciju. Kvocijent inteligencije statistički normalnog čovjeka morao bi se kretati negdje oko prosjeka; ni mentalno defektan čovjek s kvo-
TREĆI DIO - abnormalno ponašanje
9
cijentom inteligencije 60, ni genije s kvocijentom inteligencije 180, prema statističkoj definiciji normalnosti, nisu »normalni«. Statistički normalna osoba nije ni lijepa ni ružna. Ljepotica je statistički jednako abnormalna kao i izrazito ružna žena. Ta dvosmislenost dolazi najbolje do izražaja kad se radi o zdravlju. Normalan je onaj tko je prebolio prosječan broj bolesti, pretrpio prosječan broj lomova i umro od neke uobičajene bolesti. Svatko tko čitav život ni od čega ne boluje i doživi duboku starost, po ovom je kriteriju, izrazito abnormalan.
Ipak, tako ne gledamo ni na zdravlje, ni na ljepotu, pa ni na inteligenciju. U takvim slučajevima obično statističku normu zamjenjujemo idealnom. Kažemo da je netko normalan ako je on blizu idealu velike inteligencije, izrazite ljepote ili stalnog zdravlja. Idealna norma može biti statistički vrlo rijetka, i može se čak dogoditi da je u odabranom skupu stanovništva nitko ne ispunjava.
Ova dva smisla često se brkaju, osobito kad se radi o duševnom zdravlju. Kad psihoanalitičar kaže da nitko nije normalan, on ima na umu idealni pojam normalnosti. Čitalac često shvaća da se radi o statističkoj normalnosti, pa odgovara da je takva izjava proturječna i apsurdna. Smisao riječi »normalnost« ovisi o kontekstu. No sjetimo li se uvijek njezina semantičkog korijena, neće nam biti teško izbjeći zablude.
Riječ »normalan« ima još jedan smisao koji je odigrao važnu ulogu u razvoju psihologije. Normalnim zovemo ono što smatramo prirodnim. Tako na primjer smatramo normalnim da mužjak vlada, a žena se pokorava; heteroseksualnu privlačnost smatramo normalnom, a homoseksualnu abnormalnom. To svoje mišljenje nećemo mnogo izmijeniti čak ni kad saznamo da je u nekim zajednicama u staroj Grčkoj homoseksualnost bila statistički češća od heteroseksualnosti, ili da su kod nekih naroda (na primjer u drevnom Egiptu) žene bile agresivnije od muškaraca. S druge strane ne može se reći ni da je dominacija muškaraca idealna ili poželjna u bilo kojem
apsolutnom smislu. Mi više nekako osjećamo da je priroda ta koja određuje ponašanje muškaraca i žena, i da je bez obzira na sve statističke ili idealne norme, ponašanje u skladu s tim njenim tobožnjim ciljevima normalno, a odstupanje od tih ciljeva abnormalno.
To što neke oblike ponašanja smatramo prirodnim i biološki urođenim nije nelogično. Ta tendencija, međutim, često se zasniva na pogrešnoj identifikaciji prirodnog s onim što je u društvu uobičajeno. Tendencija da ono što nam je poznato i prisno smatramo prirodnim (instinktivno urođenim) može se vidjeti i u našem prosuđivanju životinja. Tako, na primjer, smatramo da je za mačke normalno da love i jedu miševe i štakore. Ponekad možda ne odobravamo kad dobro uhranjena mačka bez stvarne potrebe za hranom ubija ptice i druge životinje, no tješimo se time da joj je to prirođeno, pa stoga i prirodno i normalno. Postoje, međutim, prilično uvjerljivi dokazi koji pokazuju da nije tako.
Želeći to pokazati, američki je psiholog Kuo izvršio eksperiment s mačićima — odgajao ih je u različitim uvjetima. Odvojivši ih od majke, hranio je jedne mlijekom i razrijeđenom hranom, a druge mesom. Te su dvije skupine živjele u potpuno izoliranoj sredini. Jednu skupinu mačića odgajao je zajedno s mladim štakorima, a jednu su na uobičajeni način odgajale majke-mačke. Dvije skupine, jedna hranjena mlijekom i razrijeđenom hranom, a druga mesom, mogle su iz svojih kaveza promatrati kako se po sobi šeću miševi i štakori. Kad su mačići odrasli, Kuo je promatrao kako će se svaki od njih ponašati zatvoren u sobi sa nekoliko štakora. Ponašanje mačaka upadljivo se razlikovalo. Sve mačke odgojene na uobičajeni način ubijale su i jele štakore. Mačke odrasle u izolaciji i hranjene razrijeđenom hranom i mlijekom nisu za lov, ubijanje ili jelo miševa i štakora pokazivale ni najmanje interesa. Reakcije mačaka odgojenih u ostalim skupinama bile su negdje u sredini između ove dvije krajnosti, no kod svih je postojala neprirodna, i abnormalna tendencija da štakore ne srna-
traju hranom. Principijelnu točnost Kuove pretpostavke da hvatanje štakora nije mački urođena pa stoga ni za njih prirodna aktivnost, već stečena navika koja se lako može eliminirati prikladnim odgojem, potvrdio je ovakav eksperiment još nekoliko puta.
Dokazi koje su skupili antropolozi proučavanjem različitih plemena, jednako su impresivni. Uzmimo, na primjer, univerzalan stav (tj. univerzalan za našu specifičnu kulturu) da su muškarci agresivni i rođeni da vladaju, a žene krotke i pokorne. Takvo ponašanje, međutim, daleko je od univerzalnog. Kod Arapesha, plemena koje živi u planinama Nove Gvineje, i muškarci i žene pokazuju svojstva koja bismo mi nazvali ženskim. Članovi plemena ne ispoljavaju ni agresivnost, ni želju za vlašću, a u zajednici ne vlada natjecateljski duh, već uzajamno povjerenje i ljubav. Ne ističu se ni starosne ni spolne razlike. Čak se ni djeca u igri ne takmiče, a kad se potuku, odrasli odmah interveniraju. Ako se ijedna društvena zajednica danas približila idealu besklasnog društva, onda je to pleme Arapesha. Stoga ih promatrači često nazivaju »velikom sretnom porodicom«.
Nasuprot Arapeshima ljudoždersko pleme Mundugu-mor, također s Nove Gvineje, ispoljava isključivo »muške« osobine. I muškarci i žene su agresivni, nasilni, okrutni, nagli i žestoki i uvijek spremni za tuču. Dijete se rađa u neprijateljski svijet u kojem ga majka rano odbija od prsiju, tuče, a desi se da ga i ubije. Majka iz plemena Mundugumor ne pokazuje ni najmanje znakove navodnog materinskog instinkta koji mi smatramo prirodnom i normalnom crtom ženstvenosti.
Kod plemena Tchambuli nalazimo potpunu zamjenu spolnih uloga (naravno s našeg stanovišta). Žena je dominantni partner koji upravlja, a muškarac nema većih odgovornosti i o njoj je emocionalno ovisan. Žena je ta koja sebi bira spolnog partnera. Jedna prema drugoj žene se odnose drugarski, dok su muškarci »mačkasti«, sumnjičavi i ne vjeruju jedan drugome. Budući da ekonomski ovise o ženama, muškarci su povučeni i pokorni. Ta-
kođer su veoma osjećajni i bave se umjetnošću i drugim »ženskim« poslovima (oni, na primjer, tkaju). Mogli bismo navesti još dosta primjera društvenih zajednica u kojima postoje stabilni, iako nama neprirodni i abnormalni modeli ponašanja, no ne bismo mogli kazati da su pripadnici tih zajednica u bilo kojem pogledu nesretniji ili nezadovoljniji od nas.
Ovi primjeri pokazuju da je pojam normalnosti i u statističkom i u »prirodnom« smislu relativan. Izgleda, ipak, da je normalno u »prirodnom« smislu gotovo isto što i statistički normalno. Prirodnima smatramo pojave koje su toliko česte da nam se čine univerzalnima. Ponekad, naravno, možemo o toj učestalosti donijeti i pogrešan sud; prema Kinseyevim ispitivanjima, na primjer, više od 30 posto ispitanih muškaraca barem se jednom u životu upustilo u aktivan homoseksualni odnos. Mislim da ta brojka nadmašuje procjene većine ljudi.
Antropološke studije i pokusi sa životinjama pružaju sa znanstvenog stanovišta uvjerljive dokaze o relativnosti mjere normalnosti. Mnogi ih ljudi, ipak, u cjelini odbacuju tvrdeći da ono što vrijedi za životinje i »primitivce« nikako ne mora biti istinito i u našem civiliziranom društvu. Zato ću navesti još jedan primjer iz kojeg se vidi relativnost našeg pojma normalnosti, i to primjer iz naše vlastite društvene sredine. Budući da su moderne kulture neobično složene i dokazi će biti detaljniji od antropoloških i komparativnih dokaza. Razlozi tome bit će, uskoro, očiti.
Odabrao sam primjer iz Kinseyevog izvještaja »O spolnom ponašanju muškarca« gdje je obrađeno spolno ponašanje srednjih slojeva i radničke klase u Americi. Slična studija vjerojatno bi i na tlu Velike Britanije otkrila postojanje sličnih razlika. No budući da o tom nemamo eksperimentalnih dokaza, mudro je držati na umu da je ispitivanje izvršeno u SAD i da navedeni brojevi i odnosi ne moraju u cjelini vrijediti i u uvjetima kakvi vladaju u Engleskoj.
Kinseya je prije svega zanimalo ljudsko spolno ponašanje. On ga definira na vrlo prozaičan način i time daje povoda za kritiku psihoanalitičarima i svima koji i u našim najbezazlenijim akcijama vide hirove spolnosti. Takvi prigovori ukazuju na mogućnost daljnjeg istraživanja; oni nimalo ne umanjuju vrijednost monumentalnog Kinseyevog djela stvorenog unutar ograničenja koja je Kinsey sam priznao. On, uglavnom, ispituje one spolne aktivnosti pojedinca koje svoj vrhunac dostižu u spolnom orgazmu. Prema Kinseyu postoji pet glavnih načina postizanja vrhunca spolnog užitka ili orgazma. To su: sa-monadraživanje (masturbacija), snovi koji dovode do orgazma, heteroseksualno milovanje do orgazma (bez snošaja), heteroseksualni snošaj, homoseksualni snošaj i općenje sa životinjama i drugim vrstama. Postoje i drugi načini postizanja orgazma, no oni su prilično rijetki i kao »ventili« većih skupina stanovništva nikad nisu činili značajniji postotak.
Svi podaci skupljeni su izravnim intervjuiranjem ispitanika i potječu iz »prve ruke« t j . skupio ih je ili sam Kinsey ili njegovi suradnici. Ispitano je oko 12.000 muškaraca, a odgovori 5.300 muškaraca statistički su obrađeni.
Neobično je zanimljiv (i poučan) i sam način na koji je Kinsey skupljao podatke, tj . njegove metode intervjui-ranja i uspostavljanja kontakta s ljudima. Intervjuirani su ljudi najrazličitijih zanimanja: čizmari, psihijatri, prostitutke, svećenici, kockari, advokati, novinski urednici i svodnici. Sam intervju mora da je bio iscrpljujući doživljaj. Rafali pitanja slijedili su jedan za drugim, ispitivači su unakrsnim ispitivanjem provjeravali točnost odgovora i jedva da su ispitaniku dopuštali da koju činjenicu zaniječe. Kinsey smatra da ispitaniku treba onemogućiti da kratkom negacijom »Ne« zaniječe svoje sudjelovanje u bilo kom obliku spolne aktivnosti. »Na pitanje tipa 'Jeste li ikada tako postupili' lako je odgovoriti 'Ne'«, kaže Kinsey. Stoga uvijek treba postavljati pitanje »Kad ste prvi put tako postupili«. Takva formulacija donekle
otežava davanje negativnog odgovora i ostavlja dojam da se, ma kakav odgovor bio, ispitivač neće iznenaditi. Stoga je vjerojatnost negiranja manja.
Kinsey je pripreme za intervju vrlo ozbiljno shvaćao. Pri tom je išao tako daleko da je čak izmislio specijalni kod za zapisivanje odgovora, čime je bila zajamčena njihova tajnost (kod je poznavao samo Kinsey i njegovi suradnici). Vjerujući da je neophodno obuhvatiti sve moguće tehnike u svakom od mogućih tipova spolnog ponašanja, naučio se služiti i spolnim rječnikom skupina koje je intervjuirao. Ne treba posebno napominjati da za većinu tipova spolnog ponašanja, kao i za stotine mogućih koitalnih položaja i desetke različitih tehnika u homoseksualnom odnosu postoje specijalni izrazi i želi li ispitivač razumjeti ispitanika i uspostaviti s njim iole prisniji kontakt, on ih mora poznavati.
Podaci dobiveni intervjuiranjem razvrstani su prema spolu, rasi, bračnom stanju, kulturnom porijeklu, nivou obrazovanja, zanimanju, zanimanju roditelja, seljačkom ili gradskom porijeklu i vjerskoj i geografskoj pripadnosti. Zatim su podaci statistički obrađeni. Budući da nas, u prvom redu, zanimaju razlike između srednje i radničke klase, klasifikaciju prema ostalim kriterijima spominjat ćemo samo ako ona s nekog određenog aspekta rasvjetljava pitanje kojim se bavimo. Kinsey smatra da je društveni nivo djelomično određen obrazovanjem, a djelomično zanimanjem, ali kako ova dva načina razvrstavanja daju u biti jednake rezultate, u daljnjem ćemo ih tekstu identificirati.
Kinsey svoje zaključke sažima ovim riječima: »Dobiveni podaci pokazuju da se modeli spolnog ponašanja među pripadnicima različitih društvenih slojeva u istom gradu, a ponekad i među pripadnicima društvenih slojeva iste zajednice, mogu upadljivo razlikovati. Podaci pokazuju da se spolni modeli takvih društvenih grupacija mogu jedan od drugog jednako razlikovati kao i spolni modeli različitih rasa u udaljenim dijelovima svijeta.«
Zaključak smo vidjeli, a sad pogledajmo dokaze. Ukupan broj u tjednu doživljenih orgazama otprilike je jednak među pripadnicima svih društvenih slojeva. Kod svih se također vidi razumljivo prirodno opadanje toga broja s povećanjem broja godina, od maksimuma od oko 5 orgazama tjedno u dobi između šesnaeste i dvadesete do otprilike 2 tjedno između četrdesete i četrdeset i pete. Kad je međutim riječ o oblicima spolnog iživljavanja, razlike među pojedinim društvenim slojevima vrlo su izrazite. Kinsey je međusobno usporedio fakultetski obrazovane muškarce, muškarce koji su završili srednju i one koji su završili samo osnovnu školu. Uzmimo, na primjer, skupinu neoženjenih muškaraca između šesnaeste i dvadesete godine — ona je u mnogočemu tipična i za ostale skupine o kojima su sakupljeni podaci.
U toj dobnoj skupini masturbacija je spolni ventil 29 posto ispitanika s osnovnom školom, 37 posto ispitanika sa srednjom školom i 66 posto fakultetski obrazovanih ispitanika; izbacivanje sjemena u snu čini 5 posto svih spolnih ventila u skupini s osnovnom školom, 6 posto u skupini sa srednjom školom, a 16 posto u fakultetski obrazovanoj skupini. Respektivne veličine za milovanje do orgazma iznose 2, 3 i 5 posto. Vidimo da su o ova tri oblika spolnog iživljavanja fakultetski obrazovani ispitanici bili aktivniji i od ispitanika sa srednjom i od ispitanika s osnovnom školom (koji su se najmanje služili tim vrstama spolnih ventila). To se odražava i u ukupnim postocima. Masturbacija, izbacivanje sjemena u snu i milovanje do orgazma čine ukupno 87 posto svih seksualnih ventila fakultetski obrazovane skupine, 46 posto svih spolnih ventila skupine sa srednjom školom i samo 36 posto svih spolnih ventila skupine s osnovnim obrazovanjem.
Pređemo li na druga tri oblika spolnog iživljavanja, slika se mijenja. Dva od njih relativno su nevažna. Sodo-miju (općenje sa životinjama) kao spolni ventil koristi samo 1 posto ispitanika i u srednje i u osnovno obrazovanoj skupini i ni jedan fakultetski obrazovan ispitanik.
Homoseksualnost je spolni ventil za 7 posto ispitanika s osnovnom školom, 11 posto ispitanika sa srednjom školom i za samo dva posto ispitanika s fakultetom. Mnogo su važniji predbračni spolni odnosi, koje Kinsey dijeli na odnose s drugaricama t j . djevojkama čiji je društveni položaj jednak ispitanikovom, i na odnose s prostitutkama. Postotak odnosa s drugaricama i prostitutkama iznosio je 51 odnosno 6 posto u skupini s osnovnim obrazovanjem, 39 odnosno 3 posto u srednje obrazovanoj i 9 odnosno 1 posto u fakultetski obrazovanoj skupini. Predbračni i homoseksualni odnosi i kontakti sa životinjama činili su zajedno 65 posto spolne aktivnosti ispitanika s osnovnim obrazovanjem, 54 posto spolne aktivnosti ispitanika sa srednjim, a samo 12 posto spolne aktivnosti ispitanika s fakultetskim obrazovanjem.
Vidimo da se po načinu spolnog iživljavanja fakultetski obrazovana skupina bitno razlikovala od ostalih dviju. Studenti su svoje spolne aktivnosti ograničavali uglavnom na masturbaciju, izbacivanjem sjemena u snu i milovanje ili peting* (90 posto), dok je koitus činio samo 10 posto njihove spolne aktivnosti. Glavni oblik spolnog iživljavanja skupina koje su ostale na nivou srednjeg ili osnovnog obrazovanja, bio je direktni koitus koji je činio oko dvije trećine njihove spolne aktivnosti. Brojke pokazuju da su se modeli spolnog ponašanja ovih dviju skupina znatno razlikovali. No ovi podaci, iako zanimljivi, čine samo dio dokaza. Treba vidjeti kako su studenti i pripadnici radničke klase vrednovali pojedine spolne ventile i koje su od njih smatrali »normalnim«.
Kinsey je našao da se u nižim društvenim slojevima masturbacija prezire i smatra abnormalnim i perverznim nadomjestkom za društveni spolni odnos. Većina dječaka u tim slojevima, doduše masturbira, no prestaje gotovo odmah poslije prvog iskustva snošaja. Osjećaj da je masturbacija perverzna radnja racionalizira se tvrdnjom da
* Od engleskog glagola to pet — milovati, maziti. Izraz »peting« udomaćio se i u seksološkoj i popularnoj literaturi neengleskog jezičnog područja (prim. prev.).
ona šteti tjelesnom zdravlju. Takav stav nižih društvenih klasa sličan je stavu nekih primitivnih naroda i u njemu nisu naglašene toliko moralne vrijednosti koliko poruga i prezir prema društvu neprilagođenim članovima koji, da bi se spolno zadovoljili, moraju pribjegavati masturbaciji. Studenti, doduše, nisu smatrali da je masturbacija poželjna i preporučljiva, no mislili su da ona ipak nije toliko nemoralna kao vanbračni heteroseksualni odnos.
Premda se stavovi studenata i manje obrazovanih ispitanika prema masturbaciji prilično razlikuju, razlike su i veće kad je riječ o petingu ili spolnim odnosima izvan braka. Moral fakultetski obrazovanih ispitanika zahtijeva da djevojka, pa i momak sačuvaju djevičanstvo do udaje, odnosno ženidbe. »Predbračno milovanje« (peting) u ovoj dobnoj skupini populariziraju i bračni priručnici svojim isticanjem važnosti predsnošajnih tehnika u spolnim odnosima u braku. Mlađa generacija misli da će to predbračno iskustvo pridonijeti boljem spolnom slaganju u braku. Peting je, prema tome, kompromis između prihvaćanja moralnog kodeksa (izbjegavanja predbračnih odnosa, čuvanje djevičanstva) i spolne slobode nespojive s boljim običajima viših društvenih slojeva.
U nižim slojevima društva, osobito među najneobra-zovanijima, predbračni spolni odnosi nisu nikakav tabu. Dapače, smatraju se prirodnim, neizbježnim i poželjnim. S druge strane tabu su svi nadomjesci jednostavnog izravnog koitusa. U petingu se koristi mnoštvo tehnika koje su pripadniku nižih društvenih slojeva neprihvatljive i koje on smatra neprirodnim, nepoželjnim i abnormalnim. O moralu se baš mnogo ne raspravlja — predbračni spolni odnosi smatraju se nečim što je samo po sebi razumljivo. Evo što o tome kaže sam Kinsey: »Predbračni spolni odnosi toliko su uobičajeni da u nekim zajednicama nižih društvenih slojeva među ispitanicima s osnovnom školom nije bilo ni jednog muškarca koji već u dobi od šesnaest ili sedamnaest godina nije imao spolne odnose s djevojkama.«
Model ponašanja određen stavom prema predbračnim odnosima često se, nakon sklapanja braka, prenosi na vanbračne veze. Niži društveni slojevi, uglavnom, smatraju vanbračne spolne odnose prirodnima i prihvatljivima čak i na samom početku bračnog života. Tek godinama, vanbračne veze postepeno bivaju sve rjeđe. Kod fakultetski obrazovanih muškaraca proces je upravo obratan. Budući da su se nekoliko godina uzdržavali od homoseksualnih odnosa, nastavljaju s uzdržavanjem i u braku i rijetko se upuštaju u vanbračne veze (možda baš zbog tog uzdržavanja ne uspijevaju uspostaviti zadovoljavajući seksualni odnos s vlastitom ženom, pa često nastavljaju masturbirati i u braku). Tek se stariji fakultetski obrazovani ljudi češće upuštaju u vanbračne spolne odnose — broj takvih odnosa najveći je kod pedesetogodišnjaka.
Vidimo da su stavovi i ponašanje gornjih i radničkih slojeva u mnogo čemu suprotni. Pripadnici gornjih slojeva počinju s uzdržavanjem i idealima djevičanstva i monogamije da bi kasnije od njih odstupili i stvarali vanbračne spolne veze. Dok su mladi, muškarci iz radničke klase preziru ideale monogamije i djevičanstva i upuštaju se u velik broj vanbračnih odnosa, da bi se s godinama tim idealima sve više približili.
Premda su ove brojke zanimljive, one ipak nedovoljno rasvjetljavaju različite pojmove »normalnosti« spolnog ponašanja. U tom pogledu najpoučenije su izjave ispitanika, tj. njihovo mišljenje o ovoj ili onoj spolnoj tehnici. Kao primjer, uzet ćemo najprije stav prema golotinji. Poznato je da se razni narodi različito odnose prema golom ženskom tijelu. Kinsey ističe da jednake razlike postoje i između različitih slojeva istog društva. Tako je, za gotovo sve fakultetski obrazovane muškarce, golotinja sastavni dio spolnog odnosa. Njima je nerazumljivo zašto bi netko redovito radije općio obučen. Među muškarcima s najnižim stupnjem obrazovanja samo manjina preferira golotinju pri spolnom činu. Za njih je golotinja nešto mnogo nepristojnije od samog odnosa. Kinsey navodi slučaj muškarca koji je imao odnose s nekoliko sto-
tina žena i koji je naglasio da nikad nije propustio da ima odnos sa ženom osim »jedanput kad se djevojka prije snošaja počela svlačiti. Nikad ne bih općio s takvom bestidnicom«.
Već sam spomenuo i različite stavove prema vanbrač-nom petingu. Takvi se stavovi obično prenose i u brak gdje fakultetski obrazovan muškarac, uvjeren da ženu treba osjetilno stimulirati, smatra peting nužnom pripremom za snošaj i preduvjetom simultanog orgazma. Treba dodati da to njegovo mišljenje podržavaju i brojni spolni priručnici. Pripadnici nižih društvenih slojeva rijetko se upuštaju u spolnu igru — njima je uvlačenje uda bitna i jedina opravdana radnja u spolnom odnosu. Zanimljivo je opaziti da preliminarni rezultati Kinseyeva ispitivanja o spolnom ponašanju žena pokazuju, da usprkos preporukama bračnih priručnika, žene u nižim društvenim slojevima češće doživljavaju zadovoljavajući orgazam.
Poljubac kao erotska tehnika uobičajen je u srednjem društvenom sloju, dok se pripadnici nižih društvenih slojeva nerado ljube i čak smatraju poljubac gadljivim. Među fakultetski obrazovanim ispitanicima prevladava ljubljenje unutrašnjih dijelova usta — pritom nitko ne misli da bi to moglo biti nehigijenski. »Ta skupina u svojim erotskim igrama prihvaća uzajamni dodir ustima, premda rijetko i nerado pije iz zajedničke čaše. Nasuprot tome pripadnik nižeg društvenog sloja, koji bez razmišljanja pije iz zajedničkog lončića prikačena o kantu za vodu i upotrebljava zajednički pribor za jelo i piće, smatra oralne kontakte prljavim i besramnim izvorom zaraze.«
Dva se društvena sloja razlikuju i u stavu prema varijacijama položaja u spolnom činu. Najuobičajenija varijacija u kojoj je muškarac dolje, a žena gore u nižim se društvenim slojevima smatra pravom perverzijom.
Kinsey ističe još jednu zanimljivost. Muškarci koji su se na društvenoj ljestvici popeli ili spustili obično ne za-
državaju model spolnog ponašanja sloja koji napuštaju, već prihvaćaju spolne običaje sloja u koji ulaze. To pokazuje složenost činilaca o kojima ovisi naš pojam »normalnog«. On se očito ne može svesti na jednostavne pojmove brojenja ljudi niti na prihvaćanje nekog apstraktnog ideala.
Upustio sam se u opsežnu diskusiju pojma »normal-nosti« jer sam želio pokazati da i za njega vrijedi princip relativnosti i da čak ni unutar iste povezane društvene zajednice ne moraju postojati čvrsti, apsolutni ideali ponašanja. To ne znači da neke vjerske ili druge zajednice ili grupacije nemaju točno propisane norme ponašanja ili da ne znaju kakve bi one trebale biti. Ostaje, međutim, činjenica da univerzalne norme ponašanja ne postoje. Prihvaćanje takve stvarnosti, ima važne posljedice na polju liječenja, socijalnog rada i prava.
Na tim područjima ljudske djelatnosti pravila stvaraju muškarci i žene gornjih društvenih slojeva koji i savjetuju pripadnike nižih društvenih slojeva i nastoje im pomoći. »Kad ljudi koji po svom zvanju i zanimanju pripadaju višem društvenom sloju, pokušavaju predvidjeti ponašanje pripadnika nižeg sloja, često zbog različitih spolnih stavova dolaze do sukoba.« Tako se, na primjer, savjeti liječnika, psihologa, psihijatara, medicinskih sestara, psihoanalitičara, bračnih savjetnika i drugih koji rade na klinikama, o tome kako postupiti u seksualnoj sferi, uglavnom temelje na shvaćanju braka i spolnog ponašanja uobičajenom u društvenom sloju iz kojeg savje-todavac potječe. To nikako nisu norma ponašanja društvenog sloja kojem pripada čovjek kome treba pomoći. Lako je zamisliti kako može djelovati sugestija bračnog savjetovališta da se produži predsnošajna igra, da se prije spolnog sjedinjenja koriste različite tehnike za stimulaciju, te da se prije orgazma koji treba da je istovremen malo pričeka. Ovakav model spolnog ponašanja možda odgovara savjetodavcu, no velik dio stanovništva smatrat će ga abnormalnim i perverznim.
Nastavnici i drugi društveni radnici u sličnom su položaju. Kinsey navodi slučaj neudate nastavnice koja je predložila da se mladić izbaci iz škole, a i mladić i djevojka javno osramote zato što su imali spolni odnos. Da je nastavnica znala za slične doživljaje četvrtine mladića u razredu, možda bi se drugačije postupilo.
Nedostatak osjećaja za stvarnost najviše upada u oči u pravnom zakonodavstvu koje se odnosi na spolno ponašanje. Kinsey je procijenio da bi stroga primjena postojećih zakona više od 95 posto svih muškaraca poslala ravno u zatvor. »Među muškarcima koji zbog spolnih prekršaja sjede po kaznenim ustanovama relativno je malen broj onih čije se ponašanje (zbog kojeg su dospjeli u zatvor) bitno razlikovalo od ponašanja većine muškaraca u našem društvu.« Kad bi se zakon do kraja primijenio, moralo bi 5 posto stanovnika izdržavati preostalih 95 posto koji bi dane provodili u prisilnom neradu.
Srećom između zakona i ljudi postoje posrednici, na primjer, milicajci odgojeni u skladu s običajima koji vladaju u radničkom sloju društva. Stoga se, na primjer, zakon što ga je fakultetski obrazovan zakonodavac donio protiv predbračnih spolnih odnosa rijetko primjenjuje u praksi jer je milicajcu teško kazniti mladića za čin koji je bio sastavni dio njegova vlastitog odrastanja. Osim toga milicajac zna da bi u tom slučaju morao kazniti i većinu poluodraslih mladića iz sredine u kojoj živi.
Još jednoj skupini treba preporučiti da dublje razmisli o posljedicama različitog shvaćanja normalnog i prirodnog. To je skupina ljudi koji pišu knjige o budućnosti braka i daju savjete o tome kako da se ova sveta ustanova popravi. Pročitavši pažljivo najmanje dvadeset takvih knjiga, od kojih su mnoge napisali ugledni filozofi i državnici, zaključio sam da se gotovo sve temelje na pretpostavci da je čovjekov kvocijent inteligencije barem 180, da su svi ljudi veoma obrazovani, da se pridržavaju izvanredno visokih moralnih načela i da su svi slični autoru kao beskonačna zbirka jednojajčanih blizanaca.
Da nije tragično, bilo bi zabavno naglasiti da su sve to bili ozbiljni pokušaji rješavanja ozbiljnog problema. Kako možemo i pomisliti da bismo mogli znati što treba biti, prije nego što spoznamo ono što jest i kako je to što jest nastalo. Želimo li na tom doista teškom području išta razumno kazati, moramo savjesno usporediti način života različitih naroda, različite klase unutar iste etničke skupine, pa čak i čovjeka i životinje.
Hoće li ovo iznošenje nagomilanog znanja pridodati našoj spoznaji više od čuvenog četverostiha što ga je William James zapisao u snu pod utjecajem droge, neizvjesno je. Eksperimentirajući s različitim metodama djelovanja na svijest, slavni je filozof nekoliko puta sanjao da mu se otkrila tajna života, ali kad se probudio nije se više ničega sjećao. Stoga je odlučio da sve odmah u snu zapiše Što mu je i uspjelo. Kad se probudio, žurno je dograbio papir i pročitao da tajna života, odnosno ono što je on zapisao, glasi ovako:
Higama, hogama žena je monogamna. Hogaman, higaman muškarac je poligaman.
Filozof je bio razočaran, premda je teško vidjeti zašto. U ovoj kitici ima vjerojatno više istine nego u većini filozofskih rasprava.
Stvarna opasnost od reformatora braka nije u tome što će njihovi prijedlozi biti prihvaćeni; čak i fakultetski obrazovani ljudi znaju o životu dovoljno da bi shvatili uzaludnost savjeta koji se ne može prihvatiti. Više se treba bojati prešutnog slaganja u tome da su stvarni podaci nepotrebni i da oni koji nude svoje »skice« o budućnosti braka ne trebaju na tom području imati znatno iskustvo. Takav stav zauzimaju i kritičari i šira javnost. U skladu s njim postupila je čak i Kraljevska komisija kad je umjesto da imenuje istraživački tim sastavljen od sociologa, psihologa i psihijatara koji bi na temelju skup-
ljenih podataka i dosadašnjeg znanja postavili hipoteze i znanstvenim metodama te hipoteze provjerili, zatražila mišljenje velikog broja pojedinaca i raznih zainteresiranih skupina. Kad je ulog ljudska sreća, mislim da malen novčani iznos potreban za osnivanje stalne ustanove koja bi proučavala ljudsko spolno ponašanje — normalno i abnormalno — ne bi smio nedostajati.
1 0
Djelovanje psihoterapije
Broj mentalnih poremećaja danas je već zastrašujući. S druge strane, malen je broj ljudi koji shvaća kakve bi to moglo imati posljedice. U Velikoj Britaniji i SAD gotovo polovicu svih bolničkih kreveta zauzimaju duševni bolesnici. Svaki trideset i peti stanovnik tih zemalja barem će jednom u životu u svojem liječničkom nalazu čitati da je duševno bolestan. Od obrazovanih bijelih regruta američke vojske četrnaest posto biva ih odbačeno zbog psihičkih smetnji, a tome treba još dodati i velik broj živčanih slomova u ratu. Četvrtina svih ljudi (neki kažu čak i 50 posto) koji se obraćaju liječniku zbog tjelesnih bolova, u stvari pati od psihičkih poremećaja. Nije čudo što je liječenje ili ublaživanje tih poremećaja jedan od glavnih ciljeva današnje medicine.
Neke djelotvorne metode liječenja ne mogu se danas primjenjivati u modernim demokratskim državama. To su, naime, »metode« koje su se primjenjivale u koncentracionim logorima. Opaženo je da u koncentracionom logoru nestaje većina neurotskih simptoma — neposrednost smrti nadvladava sve tjeskobe i histerične obrambene mehanizme. Vjerojatno između visine materijalnog životnog standarda i broja neuroza postoji izrazito dobra korelacija. U Americi je to već poprimilo oblike pomodarstva. »Moderno« je, osobito među pripadnicima gornjeg srednjeg staleža, imati »svoga« psihijatra i njegovo mišljenje s vremena na vrijeme citirati.
Broj neurotičnih bolesnika u nekoj zemlji teško je procijeniti, jer on može ovisiti i o visini nivoa liječničke službe. U nekim nerazvijenim zemljama neuroze se uopće ne liječe, ili se dijagnosticiraju kao tjelesne bolesti. Time se stvara pogrešan dojam da ljudi u tim zemljama od njih manje obolijevaju od stanovnika zemlje gdje se taj tip bolesti dijagnosticira i liječi. Stoga su usporedbe gotovo nemoguće. Isto vrijedi i za procjenu broja oboljelih unutar iste zemlje.
No bez obzira na to, nitko ne sumnja da smo suočeni s vrlo ozbiljnom pojavom. Mnogi ljudi neurozu još uvijek smatraju stanjem kvalitetno različitim od nesumnjivog zdravlja, i smatraju da se neurotik od njih kvalitativno razlikuje baš kao i čovjek koji je slomio ruku ili boluje od raka. Takvo je mišljenje pogrešno i neznanstveno, točnije rečeno »predznanstveno«. Pomalo nas podsjeća na zastarjelo shvaćanje da su ljudi ili genijalni ili normalni ili mentalno defektni, tj. da se mogu klasificirati u ove t r i međusobno potpuno nezavisne kategorije. Danas znamo da se to ne može jer je inteligencija kontinuirana varijabla koja se proteže od najizrazitije mentalne defekt-nosti do najveće genijalnosti. Jednako tako ni neurotičar nije čovjek izvan čovječanstva. Njegovo je mjesto na jednom kraju kontinuirane distribucije koja se od izrazito stabilne, emocionalno zrele osobe, preko prosječnog čovjeka, proteže sve do nezrelog, nestabilnog potencijalnog neurotičara. Izložena dovoljnoj količini stresa, većina će ljudi podleći i razviti izrazito neurotske simptome; nezreo i nestabilan čovjek, naravno, prije od stabilne, emocionalno zrele osobe.
Iz rečenog slijedi da većina ljudi koji pate od lakših ili težih neuroza, nije po duševnim bolnicama i utočištima, nego ovdje, među nama. Istraživanja su pokazala da je u prosječnom uzorku »normalnog« stanovništva 10 posto ljudi ozbiljnije, a 20 posto lakše emocionalno poremećeno. No i posljedice blažih emocionalnih smetnji osjećaju se na društvenom, bračnom ili profesionalnom
planu života, pa se i ljudi koji od njih pate često obraćaju liječniku.
To su činjenice koje se odnose na veličinu problema. Može li psihoterapija imalo ublažiti patnje neurotičara? Psihoterapija bi se mogla definirati kao sistematsko i istrajno istraživanje neurotskih procesa verbalnim metodama, naravno, sa ciljem da se bolesniku pomogne da ojača svoju ličnost i da se uklopi u društvto. Psihoterapeuti se pritom, uglavnom, služe Freudovim ili psihoanalitičkim metodama kao i čitavim nizom manje-više eklek-tičnih* metoda (tim drugim metodama služe se psihijatri nefrojdovci). Oba ova oblika psihoterapije naveliko se upotrebljavaju. Budući da se svake godine tim metodama liječe stotine tisuća pacijenata, dostupan je i velik broj informacija o njihovoj efikasnosti. U literaturi s toga područja nalazimo podosta zanimljivih činjenica.
Izvještaji o mentalnom zdravlju pacijenata koji su kao izliječeni ili djelomično izliječeni napustili bolnicu ili privatnu ordinaciju psihijatra, prilično su brojni. Rezultat liječenja obično se vrednuje izrazima »izliječen«, »gotovo izliječen«, »djelomično izliječen« i »neizliječen« (ponekad se koriste i drugi termini). U većini slučajeva autori ni ne pokušavaju definirati ili pobliže objasniti što im ti izrazi znače, a i sud o tome koji termin primijeniti na kojeg pacijenta vrlo je subjektivan. Prema tome takve sudove treba krajnje oprezno prihvaćati.
Ako ih uzmemo »zdravo za gotovo«, vidimo da se autori uglavnom slažu u procjeni prosječnog broja izliječenih bolesnika. Psihijatri koji se služe eklektičkim metodama terapije navode da im ozdravljuju dva od trojice pacijenata, dok oni koji se koriste psihoanalizom uspijevaju izliječiti ili djelomično izliječiti samo polovinu svojih pacijenata. Ta razlika nastaje i zbog toga što se i pacijenti koji prekidaju psihoanalitičku terapiju, a takvih je dosta, ubrajaju u neizliječene. Ako njih izostavimo, odnos između izliječenih i neizliječenih pacijenata
* Metode koje se ne temelje na jedinstvenoj i cjelovitoj teoriji (prim. prev.).
psihoanalitičara također je dva naprama tri. To znači da je vrlo vjerojatno da će neurotičar koji se liječi psihoterapijom ozdraviti. Brojke daju nade.
Ipak, ne možemo ih smatrati dokazom efikasnosti psihoterapije. Način zaključivanja post hoc, ergo propter hoc često dovodi do neistinitih zaključaka. Iako poboljšanje slijedi terapiju, ono ne mora biti njezina posljedica. Takva bi tvrdnja bila lažna ili barem djelomično neistinita. Opaženo je, naime, da se velik broj bolesnika koji boluju od neuroze, sam od sebe oporavlja. Takva spontana ozdravljenja prilično su česta. Svaka duševna bolnica s dugom listom čekanja doživjela je da joj neurotičan, nakon recimo šest mjeseci čekanja, napišu da su se i bez liječenja dovoljno oporavili.
Od tih bismo ljudi lako sastavili kontrolnu skupinu, a očito je da je ona potrebna. Članovi kontrolne skupine moraju biti odabrani tako da budu što sličniji članovima eksperimentalne skupine. Kontrolna skupina u kojoj nitko ne bi bio liječen psihoterapijom postala bi osnova na kojoj bi se mogao mjeriti uspjeh u liječenju eklektičkim ili psihoanalitičkim metodama u eksperimentalnoj skupini. Na žalost dosad nijedan psihijatar niti psihoanalitičar nije broj izliječenih pacijenata usporedio s brojem oporavljenih bolesnika u eventualnoj kontrolnoj skupini. Stoga se moramo osloniti na dvije studije iz drugog izvora. U prvoj od njih praćeno je oporavljanje neurotičnih pacijenata u američkim državnim bolnicama. U njima su bolesnike koji su bolovali od neuroze zapravo samo čuvali, a ne i liječili. Neki od bolesnika liječeni su nešto malo psihoterapijom u bolnici u koju su prvi put primljeni, ali ta je terapija bila toliko nedostatna da se nikako ne bi mogla smatrati »sistematskim i upornim istraživanjem«. Broj bolesnika koji su se u državnim bolnicama sami od sebe oporavili kao osnova za uspoređivanje s takvim brojem u drugim skupinama svakako nije idealan. Prije svega psihoneurotički bolesnici koji dolaze u državne bolnice doista su teško bolesni. Malen broj kreveta i nedostatak materijalnih sredstava ograničavaju
primanje u bolnicu samo na najteže slučajeve. Osim toga ljudi koji se liječe u državnim bolnicama obično potječu iz nižeg društvenog, ekonomskog i obrazovnog sloja nego pacijenti u bolnicama u kojima se liječe bolesnici iz naše eksperimentalne skupine. Treći činilac kojeg pri uspoređivanju dviju skupina treba uzeti u obzir, različitost je kriterija prema kojima se sudi da li je bolesnik ozdravio. Nekog tko je kao izliječen otpušten iz državne bolnice privatni liječnik možda ne bi smatrao izliječenim — kriteriji u privatnim bolnicama vjerojatno su oštriji. Imajući na umu ta tri ograničenja, vidimo da se opet od tri bolesnika posve ili djelomično oporave dva, i da je prema tome postotak oporavljenih pacijenata barem jednak postotku oporavljenih među neurotičarima koji se liječe psihoterapijom.
Na drugu procjenu koja nam može poslužiti kao osnova za uspoređivanje možemo se možda osloniti s više povjerenja. Ona je dobivena promatranjem pet stotina bolesnika koje su od psihoneuroza liječili isključivo liječnici opće prakse. Slučajevi su uzeti iz kartoteke američkog osiguravajućeg društva »Equitable Life«, a uzeti su u obzir samo oni bolesnici koji su prije no što su podnijeli zahtjev za potporu bolovali od neuroze najmanje tri mjeseca. Budući da u razdoblju od ta tri mjeseca nisu mogli obavljati nikakav posao kojim bi stjecali kakav takav dohodak, s pravom ih možemo smatrati teškim bolesnicima. Redovito su išli svojim liječnicima opće prakse koji su ih umirivali i liječili savjetima, sedativima i sredstvima za jačanje — ni jedan liječnik nije svog pacijenta pokušao liječiti psihoterapijom. Tijekom liječenja liječnici su nekoliko puta izjavili da se pacijenti ne mogu baviti nikakvim djelatnostima koje bi im omogućile da zarade za život, a to je potvrdila i kontrola osiguravajućeg društva. Bolesnicima je stoga dodijeljena bolesnička potpora i lako je moguće da je ta činjenica, uklanjanjem jednog od poticaja ozdravljenja, produljila trajanje bolesti. Evo što o tome kaže autor izvještaja iz kojeg sam uzeo podatke: »Stoga ne treba očekivati da
će posljedice liječenja u ovoj skupini biti tako povoljne kao u skupinama u kojima je ekonomski faktor bio jedan od poticaja rješavanja neurotskog sukoba.«
Razvoj bolesti praćen je tijekom pet ili više godina (ponekad i deset godina). Kriteriji oporavljenosti bili su barem jednako strogi kao kriteriji većine psihijatara i psihoanalitičara i od ovih znatno eksplicitniji. To su bili 1) povratak na posao i ekonomska prilagodba u trajanju od najmanje pet godina, 2) nikakve ili neznatne mentalne poteškoće i 3) uspješna društvena prilagodba. Na temelju tih kriterija nađeno je da se u prve dvije godine oporavilo 72 posto bolesnika. U trećoj godini oporavilo se još 10, u četvrtoj 5, a u petoj godini još 4 posto bolesnika. Iz ovoga slijedi da je u razdoblju od 5 godina ozdravilo više od 90 posto pacijenata. Uzmemo li da je za uspoređivanje najprihvatljivije dvogodišnje razdoblje, nalazimo da su se i u ovom uzorku bez psihoterapije oporavila dva od tri neurotičara.
Ova kontrolna skupina daleko je od savršene, jer ne možemo biti sigurni da su promatrani slučajevi bili identični slučajevima u eksperimentalnoj skupini. S druge strane ova kontrolna može poslužiti kao komplement kontrolnoj skupini pacijenata američkih državnih bolnica. Sačinjavali su je dobrovoljni nehospitalizirani pacijenti visokog društvenog ekonomskog položaja (uglavnom rukovodioci, profesori, službenici i drugi ljudi sa zvanjima). Stoga možemo smatrati da se manjkavosti obiju kontrolnih skupina međusobno potiru i ostaje činjenica da se u obje skupine spontano oporavio jednak broj bolesnika.
Već smo kazali da se među pacijentima koji boluju od neuroza i koji se liječe psihoanalizom ili eklektičkom psihoterapijom oporavlja oko dvije trećine pacijenata. Jednak ih se broj oporavlja i među neurotičarima koji se ne liječe psihoterapijom nego se o njima brinu njihovi liječnici opće prakse ili bolnice u kojima je liječenje ograničeno na čuvanje. Mislim da se na temelju ovih podataka o korisnosti psihoterapije ništa ne može zaključiti. Na
žalost vrlo se lako možemo prenagliti u jednom ili drugom smjeru, t j . zaključiti da je psihoterapija kao metoda liječenja neurotičara potpuno bez vrijednosti ili da su izneseni podaci toliko manjkavi da uopće ne zaslužuju da ih razmotrimo. Podaci, doduše, jesu manjkavi, ali su jedini koje posjedujemo. Želimo li opravdati suvremenu psihoterapijsku praksu, moramo ih uzeti u obzir, a ako to učinimo zaključak je neizbježan. Sakupljeni podaci ne dokazuju da je psihoterapija bezvrijedna, ali ne ukazuju ni na njezine pozitivne posljedice. Možda bi ih adekvat-nije i temeljitije izvršeno istraživanje i otkrilo, no dok ga netko ne izvrši moramo se zadovoljiti starom škotskom presudom: not proven*
Mislim da bi bilo zanimljivo pogledati kako bi se takvo temeljitije istraživanje moglo izvršiti. Prije svega, naravno, treba inzistirati na kontrolnoj skupini, a bolesnici u kontrolnoj i eksperimentalnoj skupini moraju biti odabrani na temelju jednakih kriterija. Često čujemo da to nije u skladu s moralnim principima. Možemo li čovjeku koji pati uskraćivati lijek pa ma kako nepouzdan i neispitan on bio? Na sreću s tom se dilemom ne moramo izravno suočiti. U većini bolnica postoje duge liste čekanja tako da velik broj bolesnika mora čekati na liječenje željeli to oni ili ne. Sve što strogost eksperimentalne metode zahtijeva jest da se među tim ljudima odabere određeni broj bolesnika i to u skladu s principima sastavljanja uzoraka. Uopće se ne radi o tome da se bolesnici koji bi se inače liječili osude na dugo razdoblje čekanja — za kontrolnu skupinu poslužili bi oni bolesnici koje neko vrijeme ionako nitko ne bi liječio. Mislim da se sa stanovišta humanosti tome ne može prigovoriti. Pitanje je, osim toga, koliko je humano pobuđivati lažnu nadu i puštati ljude da troše vrijeme i novac na terapiju čije je djelovanje nepoznato.
Pretpostavimo, dakle, da imamo eksperimentalnu skupinu koja se liječi psihoterapijom i kontrolnu skupinu
* "Nije dokazano" (prim. prev.).
koja se liječi nekom drugom metodom ili se uopće ne liječi. Pripadnici skupina ne smiju se znatnije razlikovati po starosnoj dobi, obrazovanju i društvenoekonomskom položaju, a ako je moguće ni po tipu i težini svoje bolesti. U obje skupine treba da je podjednak broj muškaraca i žena. I jednu i drugu skupinu treba testirati psihološkim i fiziološkim testovima, zabilježiti što bolesnici misle sami o sebi i sakupiti podatke koje bi o njihovom ponašanju dali njihovi rođaci, odjelne sestre i ljudi koji su s njima u neprestanom dodiru. Poslije liječenja bolesnika eksperimentalne skupine trebalo bi sve te postupke ponoviti i nađene razlike eventualno pripisati djelovanju psihoterapije.
U ovoj kratkoj skici olako sam prešao preko presudne točke, a ta je točna procjena ličnosti ili promjena u ličnosti. Bez nje je čitavo istraživanje bezvrijedno. Vidovi pacijentove ličnosti mogu se promijeniti, a prije nego išta zaključimo treba sve te promjene uočiti. Tako se, na primjer, pacijent može subjektivno osjećati bolje, ali postati prava napast za svoju okolinu. Izgleda da se to često događa nakon kirurških zahvata u čeonim režnje-vima mozga, pa zato ne možemo globalno procijeniti koliko se pacijent oporavio. Osim toga samo se po sebi razumije, da je globalna slika pacijentova stanja mnogo nepreciznija od detaljne slike svake pojedine promjene njegove ličnosti, a upravo je takve promjene teško uočiti i procijeniti. (Mišljenje pacijenata o njima samima kao i ocjenu njihova ponašanja u principu je lako dobiti, premda je i za to ponekad potrebno podosta vještine).
Uobičajilo se da sva ta svojstva ocjenjuje bolesnikov psihijatar. Takvom se postupku može štošta zamjeriti. Prije svega, takve su subjektivne ocjene veoma nepouzdane, tj. ocjene jednako kompetentnih i znanstveno potkovanih ljudi često se međusobno znatno razlikuju. No ocjena koja nije pouzdana ne može biti valjana, a na temelju nepouzdanih i nevaljanih podataka ne može se ništa zaključiti. Psihijatri su uz uspjeh ili neuspjeh u liječenju svojih pacijenata često i emocionalno vezani, a ako
i nije tako, tu mogućnost ipak ne možemo posve isključiti. Posljedica emocionalne vezanosti nesvjesno je iskrivljavanje podataka koje pri ocjenjivanju treba izbjegavati (to naravno nije uvijek i dokraja izvedivo). Zato se pri procjeni ličnosti moramo koristiti nekom drugom metodom. Dosad se najobjektivnijom a vjerojatno i najva-ljanijom pokazala metoda objektivnih testova. Budući da su ti testovi većini ljudi koji se ne bave psihologijom relativno nepoznati, razmotrit ćemo, ukratko, načela na kojima se zasnivaju.
Što mislimo kad za nekoga kažemo da je tjeskoban? Mislimo da lako crveni, često bez i najmanjeg povoda, da mu srce ubrzano kuca, ruke drhte, usta se suše, da mu je probava poremećena itd. To su objektivne činjenice. Otkriveno je da one, gotovo uvijek, prate verbalne izjave o strepnji, tjeskobi, bezrazložnom strahu, potištenosti itd. Između dijagnoze anksioznosti i njezinih tjelesnih znakova postoji uska veza, jednako kao što postoji odnos između tjelesnog osjećaja vrućine i njezina fizikalnog mjerenja toplomjerom.
Usporedimo li skupinu veoma tjeskobnih ljudi sa skupinom ljudi koji su smireni i sabrani, možemo lako pokazati da se te dvije skupine razlikuju po mnogim objektivnim mjerama gore navedenih fizioloških znakova. Izmjerimo li na primjer broj otkucaja srca ljudi u obje skupine dok se odmaraju, a zatim iznenada ispalimo metak iz zračne puške, srce tjeskobnih ljudi počet će lupati znatno brže i teže će se umiriti od srca ljudi koji su smireni i sabrani. Izmjerimo li svim ljudima mišićnu napetost za vrijeme težeg mentalnog rada, vidjet ćemo da je ona kod tjeskobnih ljudi veća.
Članove obiju skupina možemo podvrgnuti i testu galvanskog otpora kože. Električni otpor kože svakog čovjeka mijenja se s njegovim uzbuđenjem. Mjerimo ga tako da kroz ispitanikov dlan puštamo slabu električnu struju. Postavimo li tada ispitaniku neko neugodno pitanje ili mu, na primjer, kažemo da stavi ruke u zdjelu s ledenom vodom, ili ga upozorimo da pripazi jer će osjetiti
električni šok, vidimo da se otpor kože tjeskobnog ispitanika naglo smanjuje i da mu je potrebno duže vremena da bi se vratio u normalno stanje. Kod smirenog, ne-tjeskobnog čovjeka otpor kože sporije opada i brzo se vraća u početno stanje.
To su samo neki od objektivnih načina kojima možemo mjeriti svojstva kao što je, recimo, tjeskoba. U novije vrijeme to se radi i metodom uvjetnog refleksa koju danas većina ljudi poznaje, barem u principu. Dademo li psu komad mesa, procurit će mu sline. Ako tada, tijekom određenog duljeg razdoblja, uvijek prije nego što mu dademo meso, pozvonimo, vidjet ćemo da će psu početi curiti sline čim pozvonimo, čak i ako mu pritom ne dademo meso. Bezuvjetni podražaj — meso — koji se neprestano javljao uz uvjetni podražaj — zvono — očito je svoju moć izazivanja reakcije — curenje sline — prenio na uvjetni podražaj.
Kod čovjeka je teže stvoriti takve navike. Najčešće se za to koriste dvije metode — metoda refleksnog treptanja i takozvani psihogalvanski refleks. Ako nam je na oko usmjeren zamah vjetra, prirodno je da trepnemo. To treptanje može se točno izmjeriti bilo tako da pokrete oka neprekidno snimamo, bilo da na očni kapak pričvrstimo konac koji aktivira pero na površini rotira-jućeg bubnja. Ako prije zamaha vjetra uvijek pozvonimo, možemo konačno postići da ispitanik trepće čim čuje zvono (opet je uvjetni podražaj — zvono — zamijenio bezuvjetni podražaj — zamah vjetra).
Već smo kazali da je psihogalvanski refleks zapravo smanjenje otpora kože kad kroz nju prolazi električna struja. Do tog smanjenja dolazi zbog iznenadnih i emocionalno uzbudljivih podražaja. Ako, na primjer, ispitanik sluša niz riječi za redom i ako se u tom nizu s vremena na vrijeme, u nepravilnim razmacima pojavljuje riječ »krava« uz koju ispitanika podvrgavamo električnom šoku koji uzrokuje psihogalvanski refleks, nakon nekog vremena psihogalvanski će refleks uzrokovati i sama pojava riječi krava.
Nepobitno je dokazano da lakoća kojom nastaje uvjetni refleks ovisi o stupnju tjeskobnosti. Uvjetni refleksi stvaraju se lakše kod tjeskobnih ljudi nego kod smirenih i sabranih. Osim toga tjeskoban je čovjek sklon »poopća-vanju podražaja«. Taj tehnički izraz označava pojavu uvjetnog refleksa čak i ako se uvjetni podražaj malo razlikuje od prvobitnog (tj. od podražaja na temelju kojeg je nastao uvjetni refleks). Naviknemo li psa da slini na zvuk od 216 titraja u sekundi on će sliniti i ako iznenada začuje zvuk od 340 ili 580 titraja u sekundi. Što se novi zvuk jače razlikuje od prvobitnog, to je i uvjetni refleks slabiji sve dok, konačno, kad razlika postane prevelika posve ne iščezne. Gradijent od podražaja sličnih prvobitnom koji uzrokuju snažnu reakciju do podražaja koji se od prvobitnog razlikuju i koji uzrokuju slabu ili nikakvu reakciju, kod smirenih, netjeskobnih ljudi mnogo je strmiji nego kod tjeskobnih osoba. Drugim riječima tjeskoban čovjek i na podražaje koji se razlikuju od prvobitnog reagira nesmanjenom žestinom.
Nesposobnost razlučivanja karakteristična za tjeskob-ne ljude jasno se vidi i u jednoj drugoj vrsti eksperimenata. U njima se ispitanik navikava da na zvuk A očekuje električni šok, a da na zvuk B taj šok izostane. Ne-tjeskoban čovjek lako nauči razlikovati ta dva zvuka i nakon nekog vremena samo na zvuk A reagira smanjenjem otpora kože. Diskriminacija tjeskobnog čovjeka mnogo je slabija i on na oba zvuka reagira znatnim smanjenjem otpora kože.
Pod diskriminacijom ovdje, naravno, ne mislim na svjesno razlučivanje. Upitate li tjeskobnog čovjeka da li je čuo zvuk A ili B, on će na to pitanje posve točno odgovoriti. Uzrok njegovih poteškoća ne leži u njegovoj nesposobnosti opažanja što se naročito dobro vidi iz novijih psiholoških djela o takozvanoj »subcepciji«. Da bismo lakše shvatili o čemu se radi ilustrirat ću taj pojam jednim eksperimentom. Ispitivač, koristeći pritom takozvani tahistoskop (instrument koji pokazuje slike ili slajdove
u vrlo kratkim vremenskim razmacima) pokazuje ispitanicima napisane riječi, obično njih desetak. Pokazuje ih proizvoljnim redom i toliko brzo da ispitanici ne stignu uvijek prepoznati pokazanu riječ. Kad za određenog ispitanika pronađe brzinu na koju ovaj može djelomično točno reagirati, ispitivač ga navikava da psihogalvanski reagira na samo pet od deset danih riječi. Zatim opet proizvoljnim redom pokazuje ispitaniku svih deset riječi i traži od njega da svaku pročita. Zanimljivo je da ispitanik gotovo uvijek refleksno reagira na riječ vezanu uz psihogalvanski refleks premda pritom često tvrdi da je vidio neutralnu riječ. Drugim riječima, iako na razini svjesne percepcije, misleći da vidi neutralnu riječ, ispitanik griješi, njegov živčani sustav ispravno reagira na riječ kao na uvjetni podražaj. Kod neurotičnih i tjeskob-nih ispitanika uvijek iznova nailazimo na takav raskol između svjesnog opažanja i nesvjesne emocionalne reakcije.
Vratimo se sada, nakon ove digresije, na pitanje od kojeg smo krenuli. Vidjeli smo da mišljenje psihijatra o promjenama tjeskobnosti njegova pacijenta iz više razloga ne možemo prihvatiti. Moramo ga zamijeniti objektivnim mjerenjima sličnim onima o kojima smo maločas govorili. Moramo pronaći reakcije na stres i osujećivanje koje se očituju u pacijentovoj napetosti i u radu njegova autonomnog živčanog sustava (dio čovjekova živčanog sustava koji upravlja disanjem, radom srca, snabdijevanjem krvlju, probavom i drugim procesima koji ne podliježu našoj volji; usko je vezan uz ljudske emocionalne reakcije i njihovo izražavanje). Moramo izmjeriti brzinu kojom nastaju uvjetni refleksi, otkriti dolazi li do znatnijeg poopćavanja podražaja i do oštećenja sposobnosti razlučivanja. To su samo neke od velikog broja objektivnih mjera kojima se možemo poslužiti u istraživanju hipoteze da psihoterapija smanjuje tjeskobnost.
Namjerno sam razmotrio samo jedan određeni simptom — što vrijedi za tjeskobu vrijedi i za sve druge
simptome na koje psihoterapija navodno utječe. Bilo kako bilo, uvijek počinjemo s prilično nejasnom predodžbom o onome što želimo otkriti. Tu nejasnu ideju neprestano usavršavamo i nastojimo dobiti neku operativnu definiciju, t j . definiciju koja se sastoji od određene radnje koju drugi s istim rezultatom mogu ponoviti; i tako postepeno naša veoma subjektivna početna zamisao počinje stjecati svojstva egzaktne definicije i za znanost karakterističnog mjerenja.
Kolika je vjerojatnost da će se utjecaj psihoterapije uspjeti izmjeriti objektivnim metodama mjerenja? Postoje prilično pouzdani pokazatelji iz kojih se vidi da su neurotske reakcije uglavnom nasljedne te da ljudi, pod utjecajem stresa, klonu zbog svojstava svog živčanog sustava na koji psihoterapijom ne možemo znatnije djelovati. Freudovi se sljedbenici protive takvom stavu i kao što je opće poznato tvrde da je glavni činilac u nastajanju neuroze sredina, a naročito porodica u prvih pet godina čovjekova života. Ovakav se stav temelji na zabludi i to zabludi koja u psihologiji ima »slavnu« prošlost. Na temelju te iste zablude pobornici nasljeđivanja inteligencije, vidjevši da su djeca po inteligenciji obično slična roditeljima, zaključili su da se ona nasljeđuje, dok su pobornici utjecaja sredine tu istu činjenicu tumačili utjecajem sredine (inteligentni roditelji svojoj su djeci stvorili sredinu podesnu za razvoj, a tupi su roditelji propustili da to učine). Prošlo je nekoliko godina dok obje strane nisu konačno shvatile da je sličnost inteligencije između djece i roditelja u odnosu na nasljeđivanje ili sredinu, sama po sebi neutralna.
Izgleda da psihoanalitičari nisu iz toga ništa naučili. Oni i dalje uporno tvrde da u razvoju ličnosti korelacija znači i neizbježnu uzročnu povezanost. Tako, na primjer, frojdovci vjeruju da je pesimistički stav donekle posljedica ranog odbijanja od prsiju, dok je optimizam uzrokovan dugotrajnim dojenjem. Iz nekih se pokazatelja zaista može zaključiti da postoji korelacija između doje-
nja i pogleda na život te da su od prsiju rano odbijena djeca nešto pesimističnija i konzervativnija od djece koja su dugo dojena. Takvo ponašanje, međutim, ne mora biti uvjetovano utjecajem sredine. Jednako tako možemo pretpostaviti da pesimistične potištene majke rađaju pesimističnu potištenu djecu, tj. da se ta svojstva nasljeđuju. Također se može pretpostaviti da pesimizmu sklone i potištene majke djecu ranije odbijaju od prsiju jer ih ne žele ili ne mogu dojiti. Prema tome vidimo da opa-ženu korelaciju možemo jednako lako objasniti i nasljeđivanjem i utjecajem sredine, a sličnom bismo metodom bez teškoća oborili mnoge dokaze kojima frojdovci podupiru svoje hipoteze. Umjesto jednostranog tumačenja u biti dvosmislenih podataka željeli bismo izravne dokaze (onakve kakve, na primjer, dobivamo proučavanjem jedno i dvojajčanih blizanaca. Izgleda da ti dokazi snažno podupiru mišljenje da se neurotične predispozicije nasljeđuju).
Ako su neuroze nasljedne, kako je onda moguće da toliki broj neurotičara ozdravlja? Kako neurotičari, oni koji se liječe psihoterapijom, kao i oni koji se uopće ne liječe mogu ozdraviti ako neuroze uzrokuju nasljedni faktori? Radi se o tome da moramo pažljivo razlikovati neurotičnost ili nasljeđenu emocionalnu nestabilnost zbog koje pod utjecajem stresa dolazi do neurotskih simpto-ma, a na kraju i do živčanog sloma, od neuroze koja je, posljedica djelovanja emocionalnog stresa na neurotski predisponiran živčani sustav. U krajnje napetoj i teškoj situaciji od neuroze može oboljeti i emocionalno stabilan čovjek, dok za neurozu snažno predisponiran čovjek koji živi u uravnoteženoj i ugodnoj sredini ne mora od nje oboljeti. Odnos neurotičnosti i neuroze može se usporediti s odnosom inteligencije i obrazovanja. Veoma inteligentan čovjek može zbog pomanjkanja obrazovnih ustanova ili nekih drugih vanjskih uzroka ostati neznalica, dok netko tko je ograničen može specijalnom podukom i vježbom steći minimalnu količinu znanja. Urođeni se
faktori vjerojatno ne mogu izmijeniti psihoterapijom, kao ni bilo kojom drugom tehnikom koja kirurški ne zahvaća središnji živčani sustav. Ipak, možemo se nadati da će bolji uvjeti života ublažiti utjecaj nasljednih faktora, baš kao što možemo očekivati da će bolji sistem obrazovanja mnogim ljudima omogućiti da steknu znanje primjereno njihovim sposobnostima.
11
Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks
Već duže vremena nitko ne osporava tvrdnju psihoanalitičara da jedino njihova teorija može objasniti prisutnost i oblike neurotskih simptoma, kao ni tvrdnju da je ona jedini prihvatljiv oblik terapije. Usprkos tome što psihijatri takve izjave prihvaćaju nadasve oprezno i što je liječenje fizikalnim metodama znatno uznapredovalo, ostaje činjenica da se većina neurotskih poremećaja danas liječi psihoterapijom.
U posljednje vrijeme raste nezadovoljstvo takvim stanjem. To što psihoterapeuti ne mogu dokazati djelotvornost svojih postupaka (o čemu je već bilo govora) samo je jedan od razloga tog nezadovoljstva. Drugi je stvaranje teorije učenja kojom se također mogu objasniti mnoge neurotske pojave. Teorija počiva na čvrstim temeljima, a broj dokaza koji je podupiru svakim je danom sve veći. Sve donedavno ova alternativna hipoteza nije se praktično primjenjivala, pa se stoga i nije mogla izravno usporediti s Freudovom teorijom. No budući da se danas primjenjuje sve češće, razmotrit ćemo taj novi pristup jednom zaista starom problemu. Radi se o poremećaju enureze ili nehotičnog mokrenja koji ljudi pokušavaju riješiti već tisućama godina.
Već Plinije izvještava o narodnim lijekovima kojima su zabrinuti roditelji liječili djecu koja nisu mogla zadržavati mokraću. Bolesnika su hranili kuhanim miševima, običnim mokricama, a davali su mu i mokraću ustrojenih
svinja. Preporučivalo se i nošenje čistog rublja na krštenju. Te ponešto neobične metode upotpunjene su tijekom novije povijesti liječništva specijalnim dijetama, injekcijama, lijekovima i hormonima, operacijama, električnim i drugim stimulacijama i kontradiktornim savjetima (na primjer preporuke da se spava na leđima i da se spava na trbuhu). Većina tih metoda donekle je i djelotvorna u rukama onih koji u njih vjeruju, no uspjeh u cjelini relativno je slab.
Freud je, kao što se moglo i očekivati, u proučavanje enureze uspio uvesti seksualni element, te je tvrdio da »kad god enuresis nocturna nije posljedica epilepsije, tada je nadomjestak za polucije«. Neki psihijatri smatrali su enurezu histeričnom pojavom putem koje se duboko ukorijenjene tjeskobe »pretvaraju u tjelesne simptome«. Ovakav i slični psihijatrijski stavovi doveli su do općeg mišljenja da je enureza psihički poremećaj te da ga treba liječiti psihoterapijom. U cjelini, uspjeh u liječenju bio je vrlo slab. Na sreću kod većeg broja djece simptomi često sami od sebe nestaju. Kao primjer navodim slučaj psihijatra koji je enurezu smatrao poremećajem dinamike ličnosti i koji je od te bolesti uspijevao izliječiti svega polovinu svojih pacijenata.
Pobornici shvaćanja da je kontrola mokraćnog mjehura problem teorije učenja smatraju enurezu posljedicom greške u učenju. Polazeći od načela uvjetnog refleksa Mowrer ovako zaključuje: Kod neurotičnog djeteta širenje mokraćnog mjehura ne dovodi do buđenja, već do refleksnog opuštanja sfinktera, a time i do mokrenja. Trebalo bi izumiti mehanizam koji bi dijete probudio u trenutku kad rastegnut mokraćni mjehur uzrokuje refleksno opuštanje sfinktera. Mowrer savjetuje da se primijeni prilično jednostavan instrument čiji se rad zasniva na elektrolitskim svojstvima urina. On je izumio specijalni tip dušeka koji se sastoji od dviju brončanih rešetaka odvojenih i omotanih debelim materijalom velike sposobnosti upijanja. Kombinacija je laka, trajna i udobna. Dok je dušek suh između rešetaka nema elek-
tričnog kontakta. Čim na njega padne urin, koji trenutno biva upijen, kontakt je uspostavljen, strujni se krug zatvara, zvonce zvoni i budi dijete prilikom čina mokrenja. Tada dijete odlazi u kupaonicu gdje radnju može dovršiti.
Prema načelima nastajanja uvjetnog refleksa često buđenje zvonom u času širenja mjehura trebalo bi konačno dovesti do buđenja samo zbog širenja mjehura, tj . do buđenja bez zvonjave. Budući da je bezuvjetni podražaj (zvono) zamijenjen uvjetnim (širenje mjehura), treba očekivati da će se dijete, nakon određenog broja pokušaja, probuditi prije nego što se pomokri. Kažu da se ovom metodom koja se primjenjuje već od početka našeg stoljeća (i prije Mowrera) postižu izvanredno dobri rezultati. Mowrer izvještava o stopostotnom uspjehu, a i ostali koji su se njome služili tvrde da je neobično djelotvorna. Neki ističu da su opazili i druge pozitivne promjene pacijentove ličnosti i da ni u jednom slučaju nije došlo do »supstitucije simptoma«. Ovo treba naglasiti zato što se ponekad čuje da svaki pokušaj izravnog liječenja enureze uzrokuje neku drugu vrstu simptoma.
Mowrer s pravom ističe da je razlika u stavovima iz kojih proizlaze ove dvije metode (psihoterapija i metoda koja se zasniva na načelu uvjetnog refleksa) trajni uzrok neslaganja između kliničara i odgajatelja. Specijalist koji se uglavnom bavi terapijom neprestano gleda loše posljedice odgoja pa stoga o njemu nema pozitivno mišljenje. Odgajatelj, ovlašten da prenosi prihvaćene vrijednosti i tradicionalne oblike kulture, veoma cijeni svoje zvanje i smatra ga nadasve važnim. Razlike u stavovima dovode do međusobnih optužbi. Specijalist optužuje odgajatelja za brutalnost i sadizam, dok odgajatelj odvraća da je specijalist idealista koji ne poznaje stvarnost. Tako opsežan problem ne možemo ovdje razmatrati. Možemo samo konstatirati, da danas u našoj kulturi, specijalist sve češće zamjenjuje odgajatelja. To se ne čini ni svjesno ni namjerno, a ni zato što su činjenice pokazale da je jedan pristup bolji od drugog. Razlozi tome emocionalne su i iracionalne prirode.
Područje je još prilično neistraženo, a sam problem, budući da njegovo rješavanje zahtijeva u biti spoznaju o prirodi neuroze, jedan je od najvažnijih s kojima su se psiholozi dosada susreli. Mowrer, na primjer, upozorava da se velik dio današnje psihoterapije temelji na pretpostavci da je neuroza jednostavno posljedica pogrešnog ili pretjeranog i prisilnog učenja. U skladu s tim dosta se vremena provodi u nastojanju da pacijent shvati »stvarnost«, tj. u nagovaranju da obavi radnju X koju je dugo smatrao opasnom, a koja to zapravo nije. Drugim riječima nastoji mu se razliku između »tada« i »sada« učiniti što očevidnijom. Pacijent mora sam uvidjeti »da su se uvjeti izmijenili i da su stavovi, radnje i uvjerenja koja su možda u jednom razdoblju njegova života bila opravdana i potrebna, sada nepotrebna i beskorisna.«
Ovom općem mišljenju Mowrer suprotstavlja neuroti-čarovu nesposobnost učenja. On ističe da dijete mora usvojiti golemu količinu posrednog znanja koje nazivamo kulturom. Neke dijelove te kulture ono lako svladava jer služe rješavanju neposrednih problema, kultura se međutim sastoji i od elemenata koje dijete teško prihvaća. To su uglavnom moralne zabrane nužne za skladno funkcioniranje grupe, ali djetetu strane i besmislene. Za nj su one jednostavno prepreke na putu do zadovoljstva. S ovog stajališta kultura se izjednačuje s odricanjem, ograničavanjem i žrtvom. Ona prisiljava čovjeka da umjesto u sadašnjosti živi u budućnosti. Mowrer smatra da to znanje nije lako steći, da su prepreke i teškoće velike te da je neurotičar čovjek koji ih nije uspio svladati. Drugim riječima to je čovjek koji u svoju ličnost nije uspio ugraditi dio kulturnog naslijeđa.
Razlike između ova dva stajališta vrlo su izražene i jasno je da, želimo li liječiti neurotičara, moramo odabrati jedno ili drugo. Ta su stajališta, naime, temelji različitih pristupa liječenju. Freud zastupa klinički, a Mowrer odgojni pristup. Budući da nemamo dovoljno eksperimentalnih dokaza, teško je odlučiti koji je od ova dva pristupa bolji, pa su stoga eksperimenti u liječenju enu-
reze veoma važni i za područje praktičnog rada. Iako uspjeh odgojnog, a relativan neuspjeh terapijskog pristupa u liječenju enureze ne možemo neposredno poopćiti i na liječenje drugih poremećaja, oni barem pokazuju da i za hipoteze koje se bitno razlikuju od Freudo-vih i psihoanalitičkih postoje stvarni i uvjerljivi dokazi te da bi mogućnosti liječenja koje se ne zasnivaju na nekoj određenoj Freudovoj pretpostavci objavljenoj svijetu na kraju prošlog stoljeća, trebalo temeljitije ispitati.
Premda sam nešto više govorio o enurezi, ne treba misliti da se liječenje stvaranjem navike može primijeniti samo na takvu vrstu poremećaja. Drugi primjer liječenja stvaranjem uvjetnog refleksa nalazimo u liječenju alkoholičara. Zamisao da se potreba za alkoholom poništi umjetno podstaknutim gađenjem pojavljuje se u jednom ili drugom obliku rano u ljudskoj povijesti. Pli-nije, na primjer, navodi velik broj metoda koje su se koristile u njegovo vrijeme. Moderne metode liječenja alkoholičara koriste za izazivanje gađenja lijekove kao što je, recimo, emetin hidroklorid (injekcija uzrokuje mučninu i povraćanje). Proces navikavanja započinje uvođenjem pacijenta u prostoriju u kojoj nema ničega što bi moglo zaokupiti njegovu pažnju. Terapija se provodi ujutro jer pacijenti natašte i odmoreni bolje reagiraju. Najprije se pacijentu dade nekakav »preliminarni« lijek, a zatim injekcija emetin hidroklorida. Neposredno prije očekivanog napada povraćanja pacijent vidi i kuša omiljena alkoholna pića i osjeća njihov miris. Sve zajedno traje oko pola sata i ponavlja se svakodnevno pet ili šest dana. Zatim u razmaku od četiri do dvanaest tjedana slijedi oko šest jednodnevnih postupaka koji služe učvršćivanju postignutog stanja i stava. Takvo liječenje traje obično oko godinu dana, a ponekad se jednodnevni postupci ponavljaju i tijekom iduće godine.
Takva primjena uvjetnog refleksa teorijski je posve opravdana. Uvjetni podražaj — alkohol — pacijent povezuje s bezuvjetnim podražajem — injekcijom emetina, tako da se nakon većeg broja ponavljanja bezuvjetni re-
fleks (povraćanje) javlja kao reakcija na uvjetni podražaj (miris i okus alkohola, kao i na sam pogled na nj). Dosadašnji su rezultati prilično ohrabrujući i u cjelini bolji od rezultata psihoterapije. To je, dakle, još jedno područje gdje ponovno učenje i vježbanje može razoriti čvrsto ukorijenjene navike.
Navikavanje je ipak samo jedna od mnogih metoda za razaranje navika, koje su dio psihologove ratne spreme. Jedna od tih metoda, koja tamo gdje se može primijeniti daje vrlo zadovoljavajuće rezultate jest metoda zamjene. Želimo li se, na primjer, osloboditi navike A, možemo je zamijeniti navikom B koja koristi iste motoričke puteve kao i navika A i time je osujećuje. Samo se po sebi razumije da navika B mora biti neškodljiva. Ne može se, na primjer, istodobno pušiti i žvakati guma, pa će navika žvakanja gume automatski smanjiti broj popušenih cigareta. Čim se guma za žvakanje pojavila na tržištu, proizvođači cigareta su se zabrinuli i njihove uzbuđene reakcije ukazuju na mogućnost uspjeha u razaranju navika zamjenom.
Ta metoda ima, međutim, i neka nezgodna svojstva. U prvom redu nova navika može biti gora od prvobitne; mnogi ljudi smatraju žvakanje gume manje poželjnim od pušenja. Osim toga neki ljudi uspijevaju, barem teorijski, spojiti i proturječne aktivnosti. Nitko tko je ikad vidio teksaškog kauboja kako žvače gumu, puši, pripovijeda, jede i pije viski istovremeno, neće biti baš uvjeren u proturječno djelovanje ovih oralnih djelatnosti. Da stvar bude gora obično je teško naći naviku-zamjenu kojom čovjek želi zamijeniti staru naviku. Zbog svih tih razloga korisnost metode zamjene prilično je ograničena.
To se nikako ne bi moglo kazati i za treću vrstu mehanizma za razaranje navika, naime, za sugestiju. Iako ne možemo reći da razumijemo princip na kojem se ona osniva, velik broj činjenica razbija sve naše sumnje o njezinoj potencijalnoj moći. U jednom od tipičnih eksperimenata uspoređena je djelotvornost sugestije s djelo-tvornošću ortodoksnih načina odstranjivanja bradavica.
Kontrolna skupina djece liječena je uobičajenim načinom, a eksperimentalna je skupina podvrgnuta sugestiji. Na velikom bi se komadu papira narisala djetetova ruka sa bradavicom na njoj, a zatim bi se uz određeni »hokus pokus« oko te bradavice crtali sve manji i manji krugovi sve dotle dok bradavica ne bi nestala sa slike. Takav postupak koji se temelji na sugestiji jednako kao i čuvena metoda kojom se Tom Sawyer koristio u »Huckleberry Finnu«, pokazala se daleko djelotvornijom od ortodoksne terapije — više je bradavica uklonjeno sugestijom nego priznatim, »pravovjernim« načinima liječenja koji su se primjenjivali u kontrolnoj skupini djece.
Da bi sugestija bila djelotvorna, ona ne mora biti svjesna. To je pokazano jednim vrlo zanimljivim eksperimentom i uvelike zabrinulo ozbiljne ljude. Radilo se o navici grickanja noktiju od koje se veoma teško odvikavamo. U eksperimentu je određen broj djece razdijeljen proizvoljno u dvije skupine — eksperimentalnu i kontrolnu. Ništa se nije poduzelo da bi se djeca u kontrolnoj skupini odvikla od ove ružne navike. Skupine su spavale u velikim međusobno odvojenim prostorijama i promatrane mjesec dana da bi se vidjelo djelovanje terapije na djecu u eksperimentalnoj skupini. Terapija je zapravo bila veliki električni gramofon na koji je, kad bi djeca zaspala, stavljena ploča s riječima: »Neću gristi nokte; ružno je gristi nokte; neću više nikada gristi nokte« i tako dalje u beskraj. Ploča je stavljena tek kad su sva djeca pozaspala i skidana s gramofona ujutro prije no što se itko od njih probudio. Na kraju eksperimenta ni jedno dijete nije kazalo da je tijekom noći išta čulo. Ipak djelovanje sugestije bilo je upadljivo. Broj djece koja su prestala gristi nokte bio je u eksperimentalnoj skupini daleko veći od broja takve djece u kontrolnoj skupini. Vidimo da stvarnost dostiže pustolovne i neobične maštarije Huxleyevog »Hrabrog novog svijeta«.
Sugestija se najčešće primjenjuje zajedno s hipnozom, a pritom se osobito koristi pojava poznata pod imenom posthipnotičke sugestibilnosti. Ta neobična pojava po-
znata je već više od stotinu godina. Kažemo li čovjeku u hipnotičkom transu da će, kad se probudi izvršiti neku određenu radnju, on će to gotovo uvijek i uraditi. Možemo mu, na primjer reći da iziđe iz prostorije, uzme kišobran, donese ga i u određenom trenutku (kad otkuca pet sati ili kad eksperimentator bučno obriše nos) otvori pred gledaocima. Kad ga kasnije, upitamo zašto je to učinio, on svoje ponašanje nastoji opravdati racionalnim, poluprihvatljivim objašnjenjima. Tako će, recimo, kazati da je skupini ljudi koja je raspravljala o praznovjerju želio pokazati kako on nije praznovjeran, pa je izišao i donio kišobran. Svakom tko poznaje stvarne motive, t j . posthipnotičku sugestiju, ti su izgovori zanimljivi i to prije svega zato što su slični lažnim motivima koje ljudi često navode da bi opravdali postupke čijih poticaja zapravo nisu svjesni, ili radnje koje nisu baš vrlo časne.
Posthipnotička sugestija može biti veoma snažna. Jednom je prilikom čovjek, koji je dosta znao o hipnozi, pristao da bude hipnotiziran. Kad su ga hipnotizirali, rečeno mu je da će ga probuditi i da će deset minuta kasnije hipnotizer bučno obrisati nos. Naj taj znak on mora ustati sa stolice na kojoj sjedi, preći na drugi kraj sobe i tamo sjesti na drugu stolicu. U zakazano vrijeme hipnotizer je zaista obrisao nos, a ispitanik je, uznemireno, izjavio: »Osjećam kao da me netko prisiljava da pređem na drugu stolicu. Mogao bih se kladiti da je to posljedica posthipnotičke sugestije i zato baš neću to učiniti.« Zatim je nekoliko minuta razgovarao s prisutnima, te konačno iznenada ustao, otišao na drugi kraj sobe i sjeo na drugu stolicu. Vidimo da, čak i kad smo potpuno svjesni posthipnotičke sugestije i kad se protiv nje borimo, moramo ponekad, na kraju popustiti.
Ovaj tip sugestije psiholozi su pokušali upotrijebiti za odvikavanje od loših navika. Ako nekog hipnotiziramo i kažemo mu da će u buduće pri pogledu na alkohol osjećati mučninu, stravu i gađenje, on će kad se probudi, to zaista i doživjeti. Na žalost, snaga sugestije s vremenom opada da bi, konačno, potpuno izblijedjela. Poslije
nekoliko dana trebalo bi pacijenta iznova hipnotizirati, što međutim, iz različitih razloga nije ni praktično ni preporučljivo.
Premda se djelovanje posthipnotičke sugestije s vremenom gubi, iz nekih se pokazatelja vidi da ono može biti i zapanjujuće dugotrajno. Tako je, na primjer, zabilježen istinit slučaj u kojem je hipnotiziranom čovjeku rečeno neka za godinu dana, točno u podne, napiše hipno-tizeru dopisnicu određenog sadržaja. Iako čovjek nije bio svjestan sugestije, on ju je točno izvršio. Prema tome izgleda da metoda posthipnotičke sugestije mnogo obećava. To što u mogućnosti njezine primjene nismo skloni vjerovati, povezano je s pogrešnim asocijacijama koje riječ hipnoza budi u mnogima od nas. Javno prikazivanje i šarlatanstvo iznijeli su hipnozu na zao glas, pa je malen broj ljudi spreman staviti na kocku svoj ugled i izvršiti potrebne eksperimente koji bi pojavu posthipnotičke sugestibilnosti izdigli iz kategorije neobičnih zanimljivosti i uvrstili je u red korisnih spoznaja.
Osim korištenja uvjetnog refleksa, zamjene i sugestije za odvikavanje od navike postoji još jedna metoda. Iako nam se na prvi pogled može činiti paradoksalnom, ona se čvrsto zasniva na psihološkim principima. Jedan takav očiti princip jest da je bit navike automatsko nesvjesno ponavljanje. Pjesnik koji je opisao stonogine muke kad nastoji pokrenuti jednu od svojih bezbrojnih nogu potpuno je to shvatio. Dok se stonoga ravnala po navici, ne pazeći kako hoda, sve je bilo u redu. Čim je pokušala model vlastitog kretanja svjesno ponoviti, beznadno se zaplela i nije se mogla maknuti s mjesta. To, u mnogo blažem obliku, vrijedi i za ljudsko kretanje. Ako čitalac pokuša strčati niza stepenice svjesno pazeći na svaki korak i odlučujući gdje će točno staviti nogu, ubrzo će se slomljene noge naći na dnu stepeništa i sam se na sebi uvjeriti u važnost nesvjesnih navika. Isti princip primjenjuje i dosjetljivi igrač golfa kad pažnju protivnika nastoji skrenuti na detalje udarca. Dok lopticu udaramo automatski, sve ide glatko, ali čim postanemo svjesni za-
maha, on prestaje biti navika i postaje nova i teška radnja. Drugim riječima naviku možemo razoriti ako je time što pomno pazimo na sve njezine potankosti, izdignemo iz područja nesvjesnog ponavljanog ponašanja.
Kako se taj princip primjenjuje u praksi? Dunlap ga je koristio za odvikavanje od navika koje su odolijevale svim drugim načinima liječenja. Tako je, recimo, dijete koje je uporno grizlo nokte moralo svaki dan to svjesno činiti pred psihologom. Teški pušač koji se nije mogao odviknuti od pušenja, također je dan za danom sjedio pred psihologom sat vremena, i pazeći na svako uvlačenje dima i na svaki osjet u grlu i ustima, pušio cigaretu za cigaretom. Oba pacijenta su se ubrzo odviknula od svojih navika i izgleda da ih nisu iznova stekli. Dunlap je svoje metode primijenio i na druga područja i pokazao da iako savjet da uporno i svjesno činite upravo ono od čega se nastojite odviknuti zvuči paradoksalno, oni koji ga poslušaju postižu izrazito dobre rezultate. Na žalost, taj se princip nije dublje istraživao (baš kao ni sugestija) i to uglavnom zbog sveprožimajuće vjere u psihoterapiju tako karakteristične za suvremenu psihologiju i psihijatriju. Usprkos bezbrojnim neuspjesima u liječenju alkoholičara, neurotičara, narkomana i onih koji grizu nokte, psihoterapeuti i dalje uporno tvrde da se jedino njihovim metodama možemo odviknuti od ove vrste navika. Srećom javljaju se znaci kritičnijeg pristupa psihoterapiji, te se možemo nadati da će takav pristup potaći eksperimente iz kojih će se vidjeti što se može učiniti pomoću ostalih metoda. Ovdje opisani postupci — zamjena, sugestija, ponavljanje i stvaranje umjetnog refleksa — imaju čvrstu teorijsku osnovu pa će se svaka nova spoznaja o procesima na kojima se navedene metode temelje sigurno odraziti i na djelotvornost liječenja.
Liječenje će vjerojatno biti još uspješnije, a područje na koje se navedene metode mogu primijeniti šire, primijenimo li dvije, pa čak i tri metode istodobno. Psihoterapija će tada biti korisnija kao dopuna ovih fundamentalnih metoda nego kao njihova zamjena. Neki tera-
peuti koji su opisali metode kojima su se služili za odvikavanje svojih pacijenata od nekih navika napomenuli su da bi psihoterapija trebala pratiti liječenje. To stajalište izgleda prihvatljivo. Odvikavanje od svake duboko ukorijenjene navike stvara napetosti koje pacijent ne može podnijeti bez pomoći iz vana. Svakako treba eksperimentalno ispitati da li tako stvorene napetosti djeluju na pacijentovu živčanu stabilnost. Zasad je sigurno da se navike koje su posljedica emocionalne neprilagođenosti i koje obično prate neurotske poremećaje, a prema mišljenju nekih čine čak i njihovu jezgru, mogu uspješno liječiti novim metodama. Njihova je korisnost već pokazana, a njihovo će teorijsko opravdanje vjerojatno objasniti njihov uspjeh.
Ne može se poreći da su Freudove teorije neobično snažno utjecale na psihoterapiju, literaturu, pa i na sveukupnost zakona, narodnih i drugih običaja koje obično nazivamo zajedničkim imenom »seksualni moral«. Iako moralisti sumnjaju u korisnost toga utjecaja, većina je ljudi, nakon početnih i vjerojatno neizbježnih povika, psihoanalizu spremno pa čak i oduševljeno prihvatila. Takvo prihvaćanje nije posve u skladu s psihoanalitičkim učenjem po kojem bismo prema psihoanalizi trebali pružati otpor i osjećati neprijateljstvo. Takav otpor i neprijateljstvo nalazimo danas gotovo isključivo u redovima psihologa i antropologa, tj . među ljudima koji su teorije i tvrdnje psihoanalitičara profesionalno i pomno proučili. Riječi »psihologija« i »psihoanaliza« postale su među nestručnjacima gotovo sinonimi, a u književnom su svijetu Freudovi izrazi i pojmovi toliko potpuno prihvaćeni da se neki suvremeni romani ni po čemu ne razlikuju od povijesti psihijatrijskih slučajeva.
Izgleda da je to, u znanosti, jedinstven slučaj. Ni u jednoj drugoj njezinoj grani nećemo naići na hipoteze i teorije koje stručnjaci odbacuju, a široke mase prihvaćaju. U povijesti se to dogodilo svega nekoliko puta. Tako je, na primjer, slučaj Lisenko pokazao da i u genetici vox populi može biti vox dei. Posljedica toga bila je ekskomunikacija istinskih znanstvenika koji nisu prihvaćali tvrdnje za koje nisu postojali dokazi, iako su se
1 2
Što ne valja u psihoanalizi?
one svidjele nestručnim sucima. Slično se desilo i sa heliocentričnom teorijom — javnost je podupirala mišljenje da je zemlja središte svijeta, iako su se svi pozvani da o tom sude jednoglasno slagali u suprotnom.
Izjednačujući psihoanalizu s popularnim mišljenjem, ne okrećemo li svijet naopačke? Zar nije Freud bio veliki inovator baš kao i Galileo i Darwin? Nije li i njega baš kao i njih razuzdana svjetina najprije kamenovala i priznala mu znanstvene zasluge tek nakon mnogih godina proganjanja? Možda ovaj paradoks i nije tako paradoksalan kao što nam se na prvi pogled čini.
Upravo kao što bilo kojem drugom skupu pojava možemo pristupiti na dva načina, tako postoje i dva pristupa psihologiji. Eddington ih je sažeo u svojem čuvenom primjeru stolova — osjetilnom stolu koji vidimo i koji možemo dodirnuti, koji ima težinu i debljinu i dio je naše svakodnevne okoline, i znanstvenom stolu koji se sastoji od elektrona i protona, dakle u biti od »ničega« ispresijecanog električnim nabojima koji se kreću velikim brzinama. Znanstveni stol prihvaćamo na temelju fizičarevog autoriteta. Uvjerili smo se, naime, da se fizi-čareve prognoze obično obistine. Većina nas, ipak nije dosljedna i radije ima posla s osjetilnim entitetima za koje misli da ih razumije. Tako, na primjer, vidimo da je zemlja ravna i da se sunce okreće oko nje kao i to da od svinjskog uha ne možemo načiniti svilenu torbicu. Kad činjenični dokazi postanu nepobitni, takav svoj stav nerado i protiv volje mijenjamo te prihvativši novi, potajno čeznemo za starim dobrim vremenima.
Isto, samo izraženije događa se i u psihologiji. Njemački su je filozofi jasno razgraničili. Oni razlikuju pojam verstehende* psichologie od pojma erklaerende** psicho-logie, tj. psihologiju u svakodnevnom smislu riječi koja nastoji ljude razumjeti od naučne psihologije koja nasto-
* Na njemačkom jeziku »onaj koji razumije«. Riječ je nastala od glagola »verstehen« — razumjeti (prim. prev.). ** Na njemačkom jeziku »onaj koji objašnjava«. Riječ je nastala od glagola »erklaeren« — objasniti (prim. prev.).
ji objasniti njihovo ponašanje. Često se kaže da psihologija ima dugu prošlost, ali kratku povijest. Dugu prošlost ima popularna psihologija svakodnevice koja je piscima, filozofima i svima onima koji rade s ljudima oduvijek služila kao pomagalo. Vrsta psihologije koja objašnjava pojavila se tek pri kraju prošlog stoljeća, pa prema tome ima kratku povijest. Budući da se ove dvije vrste psihologije često zamjenjuju, posvetit ćemo još nekoliko riječi svojstvima po kojima se one međusobno razlikuju.
Teško da bi se moglo reći da u svojim odnosima prema ljudima postupamo nasumce. Iskustvo nas uči da od određenog tipa ljudi očekujemo određene reakcije, a reakcije svojih poznanika, bliskih prijatelja ili članova porodice možemo gotovo uvijek točno predvidjeti. Znamo, na primjer, da Mary ima navike usidjelice pa pred njom ne treba pripovijedati »masne« viceve, a da je Joan noćna ptica uvijek spremna za zabavu. Na Dicka se možemo osloniti i toliko je pošten da s njim ne treba ni pokušavati razmotriti načine i sredstva za oslobođenje od poreza na prihod, ako ti načini i ta sredstva nisu potpuno u skladu sa zakonom. Nasuprot njemu Fred uvijek ide »prijekim putem« te će vjerojatno jednog dana pretjerati i naći se u zatvoru. Dolores je »luda za muškarcima« i »laka«; Mac je štedljiv i fanatik anglikanske crkve; Jim nema osjećaja za novac i sve promatra sa znanstvenog stajališta, a Dolly je vjerna žena ponosna na svoje odlike domaćice. Kad je riječ o ljudima koje dobro poznajemo skloni smo takvim i sličnim poopćenjima u skladu s kojima se i ponašamo. Možemo se čak i ponositi svojim »razumijevanjem ljudske prirode« i točnošću svojih sudova. Često vjerujemo da takve sudove možemo stvoriti na prvi pogled, a mnogi od nas idu štoviše tako daleko da vanjske tjelesne znakove, kao što su na primjer, neiz-ražena brada, crvena kosa ili jevrejski nos, smatraju nepogrešivim pokazateljima čovjekova karaktera. Iako su takvi sudovi nastali uglavnom nesvjesno, spremni smo braniti ih do posljednjeg daha.
Svakodnevno slično sudimo i o materijalnim fizikalnim pojavama. Kažemo da su predmeti teški ili laki, zrak vlažan ili suh i očekujemo da u zrak bačeni predmeti padnu opet na zemlju. Iznenadili bismo se kad nas voda ne bi smočila ili sunce ogrijalo. Sustav takvih i sličnih očekivanja, koja se na našu sreću najčešće ispunjavaju, izgradili smo na temelju iskustva.
Neki fizikalni pojmovi mogu nam izgledati slični pojmovima svakodnevnog života. Takvi su, na primjer, pojam vremena i pojam prostora. Važno je, međutim, uočiti da fizikalni i svakodnevni pojmovi, iako naizgled slični, nikako nisu identični. U Scholiumu koji prethodi djelu Principia Newton ističe da svoje uobičajene pojmove vremena i prostora, t j . vrijeme i prostor kako ih osjećamo, ne smijemo zamijeniti sa »stvarnim ili matematičkim vremenom i prostorom«; svatko tko to učini »neobrazovana je neznalica«. Fizika ne pokušava razumjeti svakodnevne pojave i opisati ih uobičajenim riječima, premda se na svojim počecima tim metodama služila; ona nastoji prirodne pojave objasniti pomoću općenitih zakona (ne treba posebno isticati da takvi zakoni objašnjavaju i svaku specifičnu individualnu pojavu).
Isto vrijedi i za psihologiju. Pobornik psihologije »razumijevanja« nastoji intuitivno shvatiti mehanizam čovjekova duha i pritom se služi svojim »zdravorazumskim« poznavanjem ljudske prirode. Znanje je mogao steći promatranjem samoga sebe, kao i introspekcijom, promatranjem drugih ljudi u različitim situacijama pa čak i čitanjem Shakespeareovih djela ili modernih romana. Da je njegova intuicija često zapanjujuće pronicava i točna, ne može se poreći. Takva vrsta znanja, utemeljena na iskustvu, a vjerojatno i na urođenom daru i interesu za ljude, korisna je u mnogim zanimanjima, a psihijatru, kadroviku, društvenom vođi i političaru gotovo neophodna. Takve psihološke spoznaje, bez obzira na svoju vrijednost i korisnost, nemaju s psihologijom kao znanošću nikakve veze, baš kao što lakoća baratanja materijalnim
»stvarima« nema nikakve veze s fizikom i nije fizičaru neophodna sposobnost. Na temelju promatranja usudio bih se izjaviti da mnogi veliki psiholozi nisu znali »čitati« ljudske motive i ciljeve, kao što ni mnogi veliki fizičari nisu mogli popraviti karburator svojih kola ili običan osigurač. Često čujemo kako bi psiholozi morali dobro poznavati »ljudsku prirodu«. Upotreba tog izraza u ovom smislu potpuno je neopravdana — psiholog o »ljudskoj prirodi« ne zna ništa više od ostalih ljudi, a ako je mudar neće dopustiti da ga zanesu tvrdnje o njegovu sveznanju.
Ako psiholog kao znanstvenik ne pokušava razumjeti ljude, što on onda zapravo radi? On bi želio stvoriti sustav općih znanstvenih zakona kojima bi se moglo objasniti ljudsko ponašanje. Pritom iz svakodnevnog govora uzima riječi kao što su, na primjer, inteligencija, emocija, svojstvo, tip, sposobnost itd., upravo kao što fizičar iz tog istog govora uzima riječi prostor, vrijeme, težina, masa i mnoge druge. Pogrešno je, međutim, neprecizne, nejasne i loše definirane izraze kojima se obično služimo izjednačavati s preciznim, točno definiranim i jasnim znanstvenim pojmovima. Premda sličnosti, pa i izvjesne podudarnosti postoje, one ni u kom slučaju nisu potpune.
To često dovodi do nesporazuma. Psiholog, na primjer, izjavi da je inteligencija nasljedna i kad kaže inteligencija misli na točno određen skup mjerljivih pojava. Nestručnjak smatra da se izjava odnosi na njegov vlastiti pojam inteligencije koji se obično znatno razlikuje od psihologovog, pa njegove primjedbe s psihologovom izjavom u stvari uopće nemaju veze. Psiholog se teško može suprotstaviti takvoj vrsti kritike, jer svi izrazi kojima se služi imaju specifične konotacije koje bi trebalo najprije objasniti (često i složenim matematičkim metodama) i koje se mogu shvatiti jedino u okviru sustava mišljenja čiji su dio. To ponekad, osobito zbog neočekivanosti, može biti i pogubno te prepirka između stručnjaka i nestručnjaka zna trajati satima, a da se stavovi protivnika
nimalo ne približe. Znanstvene su izjave veoma složene i njihov smisao bitno ovisi o čitavom nizu činjenica, pretpostavki i teorija. Bez potankog poznavanja svih tih činjenica, pretpostavki i teorija svaka je rasprava bespredmetna.
Kakve sve to veze ima s psihoanalizom? Možda će biti najbolje da kratko i dogmatski izjavim kako smatram da psihoanaliza pokušava razumjeti, a ne nastoji objasniti, da je ona prema tome u biti neznanstvena i da o njoj može govoriti samo izrazima uvjerenja i vjere, a ne rječnikom provjere i dokaza. Svoju je veliku popularnost među nestručnjacima i stekla zahvaljujući svojoj ne-znanstvenosti koja je čini lako razumljivim i podesnim sredstvom za »razumijevanje« ljudi. Moram naglasiti da je to samo konstatacija, a nikako i vrijednosni sud. Religija i umjetnost također su neznanstvene discipline koje su izgleda upravo zanemarivanjem znanstvenih istina mnogo pridonijele ljudskoj sreći. Kazati da su one manje vrijedne od znanosti značilo bi primijeniti ljestvicu vrijednosti koja je sama po sebi subjektivna i neznanstvena. Prosuditi da li je dana disciplina znanost možemo i bez pozivanja na njezinu vrijednost. Za to nam treba samo definicija znanstvene metode, tj. kriterij koji odlučuje koliko je neka metoda znanstvena i s kojim se svi slažemo. Takva definicija i takav kriterij postoje i svatko ih može pročitati u djelima logičara i filozofa znanstvene metodologije. Oni koji ta djela poznaju, znaju da se ona, unatoč nebitnim neslaganjima, u glavnim točkama međusobno slažu.
Slično misle i mnogi psihoanalitičari te priznaju da se njihova praksa u mnogim važnim vidovima razlikuje od ortodoksnih znanstvenih postupaka. Jung je samo jedan od velikog broja analitičara koji su svjesno odbacili znanstvenu metodologiju, a prihvatili subjektivnost, intuiciju i nesvjesno »shvaćanje«. O tom ovdje ne možemo raspravljati. Oni koji traže religiju, vjeru, ljepotu
ili neke druge neznanstvene vrijednosti ne treba da se boje znanstvene kritike. U tom svojem traganju ne smiju, naravno, tvrditi da su otkrili znanstvene istine — nitko ne može odbacivati metode, a svojatati rezultate. Zelja da se iz oba svijeta uzme ono što je najbolje, iako među analitičarima česta, ne može se logički obraniti. Analitičari koji priznaju neznanstvenost svojih metoda mogu, naravno, u svojim pretpostavkama, slutnjama i intuitivnim spoznajama biti u pravu, a često to i jesu. To međutim ne mora biti zasluga psihoanalize. Mnogi ljudi koji za psihologiju i za psihoanalizu nikada nisu čuli zapanjujuće pronicavo otkrivaju ljudske motive i ciljeve. Pravilno prosuditi poseban slučaj nije nužno znak znanstvene vrijednosti ili ispravnosti nečijih pogleda, teorija ili pretpostavki (skoro bismo mogli reći da vrijedi obratno, t j . da neslaganje u posebnom slučaju toliko diskreditira teoriju da je moramo zamijeniti novom ili barem bitno preinačiti).
Premda mnogi analitičari poriču svaku namjeru znan-stvenosti, to se za većinu njih nikako ne može reći. Oni u svojim djelima tvrde da ono što zastupaju ne samo da je korisno, zanimljivo, uzbudljivo i oštroumno nego je i istinito u znanstvenom smislu riječi. Tako je mislio i sam Freud, a većina se njegovih sljedbenika slaže s tim njegovim stavom. Stoga možemo primijeniti kriterij znan-stvenosti i vidjeti da li psihoanaliza, kao znanost, ispunjava svoja obećanja.
Mnogi će analitičari na ovom mjestu odmah protestirati. Gorljivo će tvrditi da su tradicionalni pojmovi o tome što je znanstvena metoda i znanstvena istina nepotrebno uski te da njihovi dokazi, premda se protežu van granica ortodoksne znanosti nisu zato ništa manje znanstveni. Drugim riječima počevši s tvrdnjom »da su psihoanalitički zaključci znanstvene istine« koja nas zanima prije svega zato što takve istine, zbog njihove točnosti, cijenimo, psihoanalitičar odmah zanemaruje činjenicu da su znanstvene istine točne zato što smo do njih došli određenim specifičnim metodama i mijenja značenje
pojma »znanstveno« tako da on uključuje i otkrića o kojima je riječ. Navika suptilnog mijenjanja definicije poznata je i česta u politici. Predefiniranjem koje mijenja njezino značenje riječ demokracija postaje oznaka za diktaturu. Veliki svećenik svih koji se bave ovom vrstom razbibrige bez sumnje je Humpty Dumpty čija je rasprava o značenju riječi »slava« klasičan primjer stvaranja semantičke zbrke.
»Ne znam što misliš kad kažeš 'slava'«, reče Alisa. Humpty Dumpty se prezrivo nasmije. »Naravno da ne znaš, ako ti ja ne kažem. Želio sam reći da je to za tebe porazna vijest.« »Ali, 'slava' ne znači 'poraznu vijest'«, usprotivi se Alisa. »Kad ja upotrebljavam tu riječ«, reče prezrivo Humpty Dumpty, »onda ona znači ono što ja želim — ni više ni manje od toga.« »Pitanje je«, reče Alisa, »može li jedna jedina riječ označavati toliko različitih stvari.« »Pitanje je«, reče Humpty Dumpty, »tko je gospodar, i to je sve.«
Poznati predstavnik ovakvog načina zaključivanja, gospođa Baker Eddy redefinirala je »znanost« riječima religije i tako dobila »kršćansku znanost«. Komunisti redefiniraju »znanost« terminima Marxova »dijalektičkog materijalizma« i dobivaju »narodnu demokraciju« s »diktaturom proletarijata«. Hiromant koji čita sudbinu iz dlana redefinira znanost riječima »vještine« kojom zarađuje za život i tako dolazi do pojma »znanstvenog proricanja sudbine«. Što zapravo znači tvrdnja da je psihoanaliza znanost ne možemo odrediti ako riječi »znanost« ne pridamo značenje koje joj je pripisivala većina ljudi koji su se bavili poviješću znanosti i njezinom praksom. To je važno pitanje. Da li je psihoanaliza znanost u nekom drugom smislu stvorenom samo zato da bismo na nj mogli pozitivno odgovoriti u ovom nas se slučaju ne tiče.
Na kakvim se dokazima temelji psihoanaliza? Uglavnom na kliničkim, a ne na eksperimentalnim. Različite stavove kliničara i zagovornika eksperimentalnih metoda dokazivanja razmotrio sam u uvodu pa ondje rečeno neću ovdje ponavljati. Dovoljno je prisjetiti se da je kli-
nički rad često bogat teorijama i hipotezama, ali oskudan provjerom i dokazima. Samom kliničkom metodom zapravo i ne možemo dobiti nikakve dokaze i to zato što se istražuje sa ciljem da se pomogne pacijentu, a ne sa ciljem da se ispita priroda. Čak i kad se eksperiment za provjeravanje dane hipoteze pažljivo planira, često je gotovo nemoguće isključiti utjecaj sporednih činilaca i izolirati željeni učinak. U kliničkoj praksi takva je izolacija nezamisliva. Ponekad izricana tvrdnja »da se psihoanalitičke pretpostavke provjeravaju na kauču« (misli se na kauč na kojem pacijent leži za vrijeme analize) ukazuje na pogrešno shvaćanje pojma znanstvene »provjere«. Freu-dove hipoteze ne možemo provjeriti »na kauču« jednako kao što vrijednost Newtonovih ili Einsteinovih teorija ne možemo odrediti spavajući pod jabukom.
Na kakve se još dokaze (osim na kliničke) pozivaju Freud i njegovi sljedbenici? Dvije su glavne vrste takvih dokaza. Prva se odnosi na cjelovitost skupa hipoteza, teorija, načina liječenja i kliničke prakse koji čine suvremenu psihoanalizu. Takav cjelovit sustav iskonstruiranih umnih tvorevina ima u znanosti jedinstvene prednosti, ali sadrži i velike opasnosti. Prednosti zato što se različiti dijelovi sustava međusobno podupiru; opasnosti zato što je njihovo tumačenje, zbog psihoanalitičarevih predrasuda, obično pristrano. Kako tumačenje opaženog čini veći dio psihoanalize, ta je opasnost naročito izražena.
Nju pojačava jedna druga osobitost psihoanalize, koja je u znanosti jedinstvena i podsjeća na postupke drevnog reda Ignacija Loyole. Prije nego što počne s praksom svaki psihoanalitičar mora i sam proći psihoanalizu u kojoj se sve njegove radnje, snovi i maštanja objašnjavaju Freudovim terminima. Tijekom te psihoanalize, koja je sastavni dio njegove studije, između njega i njegova učitelja nastaje snažna emocionalna veza. Ona ga čini unaprijed sklonim da sva učiteljeva tumačenja nekritički prihvati i time ga sprečava u objektivnom i nepristranom prosuđivanju analitičkih pojmova. Da ta
opasnost nije imaginarna potvrđuje i priznanje poznatog psihoanalitičara Glovera koji pobija stav jednog drugog Freudovca i smatra ga opasnim i štetnim. Glover kaže da psihoanalitičar o kojem je riječ zagovara taj određeni stav jer je tijekom vlastite analize pod vodstvom »heretika« stekao »emocionalnu sigurnost« u pravilnost heretikova mišljenja. Ali što vrijedi za jednog vrijedi i za drugog, pa ako su stavovi sljedbenika Melanie Klein emocionalno obojeni (zbog psihoanalize kojoj se svaki psihoanalitičar podvrgava na završetku studija), ne možemo li isto kazati i za stavove Glovera i njegovih sljedbenika? Ad hominem argumenti ovakve vrste ustaljena su značajka freudovskog načina dokazivanja. Oni ni psihoanalizi ni psihoanalitičarima nisu škodili samo zato što nemaju nikakve znanstvene vrijednosti.
Rijetko smo svjesni koliko ta emocionalna pristranost nastala tijekom analize psihoanalitičara na kraju njegova studija, odvaja psihoanalitičara od kritičara. Freud i sam kaže da se učenje psihoanalize temelji na bezbroj opažanja i iskustava i da nitko tko ta iskustva i opažanja nije ponovio na sebi ili na drugima nije pozvan da o njima sudi. Drugim riječima da bismo Freudov sustav mogli kritizirati moramo u nj najprije vjerovati. Mislim da takav zahtjev nikako nije u skladu s principima znanosti.
Nešto slično izjavili su i Jungovi sljedbenici. Jolanda Jacobi, na primjer, tvrdi da su »teorijski pojmovi i objašnjenja samo donekle sredstvo za shvaćanje Jungova sustava mišljenja. Onaj tko taj sustav želi do kraja razumjeti mora njegovo djelovanje iskusiti na vlastitom jastvu.« Podsjetimo li se da postoji najmanje petnaest različitih i međusobno proturječnih »analitičkih« sistema koji zahtijevaju nešto slično, jasno je da o tim sistemima nitko ne može kompetentno suditi. Nitko, naime, nema ni dovoljno vremena ni dovoljno novaca da se podvrgne tolikom broju međusobno nespojivih načina psihoanalize.
Tvrdnje da Freudove hipoteze čine dio »sustava« ne dokazuju prema tome, baš ništa. Različiti »sustavi« Freu-
dovih sljedbenika ne slažu se međusobno u osnovnim pitanjima, iako se svi oslanjaju na kliničko iskustvo. Budući da se svi temelje na dokazima dobivenim »na kauču« kako prosuditi njihove proturječne tvrdnje? Ako se jedini dokazi sastoje od kliničkog iskustva i ako su ta klinička iskustva očevidno proturječna, tada moramo pozvati u pomoć vjeru, objaviti da problem nema rješenja ili potražiti prihvatljivije dokaze. Kad freudovci tvrde da su simboli u snovima njihovih pacijenata upadljivo slični simbolima koje je opisao Freud, a Jungovci s istim žarom da njihovi pacijenti sanjaju u simbolima sličnim onima koje navodi Jung, tada konačnu odluku možemo donijeti tek na temelju većeg broja eksperimentalnih dokaza. Osim ako se ne odlučimo za posve drugačije rješenje i otkrića obiju škola ne pripišemo osjetljivosti pacijenata koji su svoje izjave i tumačenja prilagođavali očekivanju svojih psihijatara.
Takav eksperimentalni činjenični tip dokaza druga je vrst psihoanalitičkih dokaza koje moramo osobito pomno promotriti. Da bih ilustrirao potrebu takvog razmatranja, navest ću jedan dokaz iz Freudovih djela. Odabrao sam ga zato što sam uvidio da se uvijek snažno doima slu-šaoca ili čitaoca. Freud želi dokazati pretpostavku da su svi snovi u stvari samo ispunjenje želja i kao dokaz navodi doživljaje istraživača nepoznatih dijelova Zemlje i drugih ljudi koji su gladujući u svojim logorima sanjali hranu. Potreba za hranom stvara želju za hranom, a san uvijek spreman da nam želje ispuni donosi kilogram narezaka i tortu od jagoda. Tu, dakle, psihoanalitička hipoteza ima podršku ljudi izvana (tj. ljudi koji nisu psihoanalitičari), pa zahtjevi znanosti izgledaju zadovoljeni.
Dopustite da ovaj dokaz iskažem nešto formalnije. Na temelju pažljivog promatranja snova velikog broja pacijenata stvaramo pretpostavku da su »snovi ispunjenje želja«. Na temelju te pretpostavke dalje zaključujemo da ljudi koji gladuju sanjaju o hrani. Uspijemo li pokazati da je to zaista tako, svoju smo hipotezu potkrijepili či-
njenicama. Uspijemo li pokazati da nije tako, hipoteza je pogrešna. Freud, međutim, ne navodi nikakve eksperimentalne dokaze. On se oslanja na pripovijesti iz druge ruke, znači nužno selektivne i nepotpune, pa prema tome i bezvrijedne. Srećom postoje noviji izvještaji o kontroliranim eksperimentima gladovanja i to eksperimentima u kojima su učesnici izgubili gotovo četvrtinu svoje tjelesne težine. Njihovi su snovi pomno zabilježeni i uspoređeni sa snovima ljudi koji su dobro hranjeni. Otkrilo se da gladni ispitanici hranu ne sanjaju češće od sitih. Iz ovog i sličnih eksperimenata se vidi da su Freudovi anegdotski dokazi vrlo neuvjerljivi i da ne podupiru njegovu pretpostavku o prirodi i svrsi sna, kao i to da noviji eksperimenti tu pretpostavku opovrgavaju.
Gotovo sva pažljiva eksperimentalna istraživanja Freudovih poopćenja dovela su do sličnih otkrića. J. Orlansky, R. R. Sears i mnogi drugi proučili su literaturu koja se bavi eksperimentalnom provjerom Freudovih dokaza i zaključili da na svaku Freudovu dokazanu hipotezu dolaze dvije koje se ne mogu potkrijepiti činjenicama ili su čak njima protivne. Kad se radi o znanstvenim hipotezama, to i nije tako loš prosjek, ali svakako preslab da bi poslužio kao temelj golemoj Freudovoj građevini. Po-grešnost tolikog broja hipoteza obara čitav Freudov sustav. Mnogo se toga, doduše, dade »spasiti« i prenijeti u novije sustave opisivanja ličnosti. Istina je da psihologija mnogo duguje i da će još godinama dugovati smionom geniju koji je u filozofsku i prilično akademsku disciplinu udahnuo novi život. No ma koliko cijenili Freu-dove hipoteze i spoznaje, moramo se pomiriti s činjenicom da je psihoanaliza kao samodostatan sistem poimanja ljudske prirode mrtva, iako vjernici još uvijek obožavaju njezin balzamirani leš.
Što psihoanaliza uzvraća u debati u kojoj su činjenice na strani protivnika? Ona, prije svega, tvrdi da su njezini terapijski postupci djelotvorni, pa teorije i pretpostavke na kojima se temelje ne mogu biti potpuno pogrešne. Dokaze o djelotvornosti psihoterapije razmotrio sam u
jednom drugom poglavlju ove knjige, pa se možemo podsjetiti kako oni nimalo ne potkrepljuju tvrdnju da psihoterapija ublažuje duševne patnje neurotičara. Budući da su ti »dokazi« najčešće mišljenja psihoterapeuta o uspješnosti liječenja pacijenata, obično su i tehnički manjkavi, a vrijednost im je sumnjiva. To što od tri psihoterapeutova pacijenta dva obično ozdrave ne možemo smatrati zaslugom psihoterapije, jer jednak postotak neurotičnih bolesnika ozdravlja i bez ikakve terapije.
Drugi dio psihoanalitičareve obrane odnosi se na svima koji su proučavali polureligiozne sisteme (od biblijskog proricanja do dijalektičkog materijalizma) dobro poznato svojstvo. Radi se o tome da se izvorne tvrdnje zaodje-nu dvosmislenim, općenitim i složenim rječnikom tako da se iz njih ništa ne može sa sigurnošću zaključiti. Tumačenje postaje nužno, pa se javlja niz samozvanih »stručnjaka« od kojih svaki izjavljuje da je on jedini koji poznaje istinu izvornika i koji tu istinu može povezati sa suvremenim problemima i mišljenjem. Kao što ističe Albert Ellis (i sam analitičar) »formulacije analitičke teorije toliko su neodređene da se ne mogu provjeriti što upravo ohrabruje analitičare u njihovu približavanju opasnim ponorima misticizma«. On upozorava na činjenicu da je analiza privukla velik broj mistično usmjerenih ljudi i za to navodi četiri glavna uzroka: »a) analiza se nije strogo pridržavala znanstvenih principa, već je svojim štovateljima dopuštala da krenu stranputicom, b) privukla je u redove svojih pobornika velik broj neurotičara čija je potreba za mističnim i nelogičnim uvjet njihova opstanka u sivoj svakidašnjici, c) dopuštala je neprecizne uopćene formulacije samo korak udaljene od misticizma, pa čak i takve koje se mogu protumačiti mističnim izrazima i d) često je gajila kultove i prolazila razdoblja mračnjaštva, što je karakteristično za mistiku, a ne za znanost.« Bilo kako bilo, ne može se poreći da Freudove teorije nisu jednostavne. Čak ni njegove hipoteze nisu izravne izreke na temelju kojih možemo doći do provjerlji-vih zaključaka. One su vrlo zamršene, neodređene obiter
dicta koje zahtijevaju tumačenje i koje se teško mogu znanstveno dokazati ili oboriti. Ta mogućnost protuslovnih tumačenja čini ih praktično neranjivima. Pokaže li se da su zaključci izvedeni na temelju psihoanalitičkih hipoteza pogrešni, možemo uvijek tvrditi da smo u zaključivanju pogriješili jer hipotezu nismo pravilno shvatili, te da bi neko drugo »tumačenje« hipoteze bilo u skladu sa eksperimentalno potvrđenim činjenicama.
Treći dio psihoanalitičareve obrane majstorski je taktički potez. Psihoanalitičar se tu služi pojmom »reaktivne formacije« koji tumači prema potrebi situacije. Taj pojam dopušta da netko tko bi se teorijski morao ponašati u skladu s modelom A toliko odstupi od toga modela ponašanja da se zapravo ponaša u skladu sa suprotnim modelom Z. Tako, na primjer, netko tko bi zbog navodnih doživljaja u djetinjstvu trebao biti bojažljiv, zahvaljujući »reaktivnoj formaciji« postupa nepokolebljivo i napadački. Vidimo da je hipoteza dokazana bez obzira na to da li je taj netko bojažljiv ili agresivan. Tvrdeći da su naizgled introvertirani ljudi zapravo ekstravertirani, a naizgled ekstravertirani ljudi nesvjesno introvertirani, Jung se koristi sličnim mehanizmom. To mu omogućava da »objasni« svaki tip ponašanja pozivajući se jednostavno na svjesni ili nesvjesni dio pacijentove ličnosti. Upravo ta osobina analitičke misli glavni je argument analitičareve obrane — njome se može objasniti svaka reakcija iako se nijedna ne može predvidjeti. Znanost se, međutim, ne sastoji od objašnjenja ex post facto već od prognoze koja se može provjeriti. Budući da nam psihoanalitički pojam »reaktivne formacije« nimalo ne pomaže u prosuđivanju većeg broja alternativa kao ni u njihovu razlučivanju, posve je beskoristan. Takvi su pojmovi u biti ad hoc hipoteze koje neizbježno objašnjavaju individualne slučajeve jer su s tim ciljem i stvorene. No oni se ne mogu uklopiti ni u kakav sistematičan okvir i upravo zato što ih je lako izreći, a teško dokazati znanstvenici ih najradije izbjegavaju. Ako za objašnjenje svakog novog slučaja moramo stvoriti ad hoc hipotezu, kao što
u biti rade psihoanalitičari, nikad nećemo nadići sadašnju fazu razvoja u kojoj sve možemo objasniti, ali ništa predvidjeti.
Dosad smo analitički pristup kritizirali općenito. Možda bi bilo zgodno preći na posebne slučajeve i iznijeti konkretne prigovore psihologa suvremenoj psihoanalizi. Prvi takav prigovor jest da se psihoanalitički zaključci temelje na nepouzdanim podacima, t j . prije svega na ana-litičarevoj introspekciji i pacijentovim verbalnim izjavama. Takvi su podaci krajnje subjektivni i uzrokuju poteškoće koje znanstvenik, međutim, ipak može svladati. Čitav se analitički proces (tj. svaki sastanak pacijenta i psihoanalitičara) može, na primjer, doslovno zabilježiti. Roger i drugi neanalitički orijentirani znanstvenici pokazali su da, za praćenje toka liječenja, kao i u vrednovanju terapeutovih hipoteza, takve bilješke mogu biti neprocjenjivo korisne. One osim toga mogu poslužiti i kao kontrola izrazito slabog terapeutovog pamćenja. Oslanjajući se isključivo na vlastito pamćenje, terapeut lako postaje selektivan i bilježi samo ono što je u skladu s njegovim unaprijed stvorenim mišljenjem. Prema tome njegov izvještaj ne sadrži čitavu istinu, već samo njezin odabrani dio (do kojeg se obično dolazi promatranjem nekolicine odabranih pacijenata). Iz takvih se podataka ne može ništa općenito zaključiti, među ostalim i zato što psihoanalitičar nikad ne provjerava ne pobijaju li možda njegovi vlastiti podaci njegove pretpostavke i ne potkrepljuju li možda teorije različite od Freudove.
To ne bi bilo tako opasno kad bi podaci koje analitičar iznosi bili barem izravne bilješke onoga što se zbilo na sastanku analitičara i pacijenata. No budući da psihoanalitičari ni tako odabrane podatke ne odvajaju od svoje interpretacije oni tim podacima obično prejudiciraju ishod. Čitalac koji poznaje Freudova djela, ili djela njegovih sljedbenika, moći će u svakom pojedinom tamo navedenom slučaju i sam provjeriti kakav je odnos činjenica i njihova tumačenja. Wittels u svojoj biografiji Freuda priznaje da »Freudova osebujna istraživačka me-
toda n i j e . . . podnosila ograničenja i stroge definicije. Spoznajom sebe samoga Freud je uspio shvatiti psihološke pojave, pa njegova djela od samog početka nose pečat snažnog unutarnjeg osvjedočenja«. U komentaru ovog odlomka Ellis ističe da »iako je unutarnje osvjedočenje bez sumnje hvale vrijedna osobina proroka, ono znanstvenika samo opterećuje«. Psihoanalitičari koji pišu knjige u kojima nerazloživo sjedinjuju verbalne izvještaje i njihovo tumačenje vjerojatno nas baš zbog tog svojeg unutarnjeg osvjedočenja u istinitost svojih tvrdnji nastoje uvjeriti nestrpljivim dokazivanjem. Bilo bi svakako mnogo bolje kad bi te svoje tvrdnje mogli potkrijepiti činjenicama.
Psihoanalitičari pretjeruju u uopćavanju svojih zaključaka. Freudova se impozantna građevina temelji na verbalnim izjavama stotinjak dobrostojećih bečkih neuroti-čara. Umjesto da svoje zaključke ograniči na ljude čiji je uzorak promatrao, kako se to radi u znanosti, Freud ih proširuje na sve ljude, svuda i uvijek. Drugim riječima on misli da je, proučavanjem jednog krajnje nereprezentativnog uzorka ljudi, otkrio univerzalne istine. Ono što vrijedi za njegove neurotične pacijente (pretpostaviv-ši na čas da su njegova opažanja točna, a pretpostavke ispravne) ne mora vrijediti i za zdrave stanovnike Tro-briand otočja. Malinowsky je pokazao (i svoju tvrdnju bogato ilustrirao primjerima) da su Freudove teorije snažno uvjetovane kulturom te da se prilikom primjene na ostale skupine ljudi moraju znatno izmijeniti. To što se Freudove teorije mogu primijeniti na dobro stojeće građane (a najvjerojatnije samo na neke od njih), ne znači da se mogu primijeniti i na radničku klasu. O tome sam nadugačko govorio u jednom drugom poglavlju, pa ne bih to ovdje ponavljao. Osim toga nije pogriješio samo Freud. Većina njegovih sljedbenika revnosno je oponašala njegov primjer, pa se ono što navodno vrijedi samo u jednom osobitom slučaju često poopćavalo na čitavo čovječanstvo. Prije nego li se to učini, t j . prije no što se bilo kakvo otkriće proširi i van okvira proma-
trane skupine, treba pokazati da je takvo proširenje opravdano.
Psihoanalitičari svoje navodne principe primjenjuju na opće društvene pojave bez za to potrebnih dokaza. Čak i kad bi se Freudove teorije i hipoteze mogle primijeniti na ljude kao pojedince, pitanje je bi li se njima mogle objasniti društvene pojave kao što su rat, industrijski nemiri ili umjetničko stvaralaštvo. Mnogi su analitičari ipak to pokušali, te su svoje teorije proširili tako da one obuhvaćaju gotovo sve društvene probleme, naravno uvijek samo teorijski, t j . bez ikakvog pozivanja na činjenice, a obično i bez skromnosti znanstvenika koji izriče pretpostavku. Ta se sumnjiva nagađanja prikazuju kao činjenice i društvu se preporučuje da se ponaša u skladu s njima. Primjer takvog »pretpostavljanja« dat ću u idućem poglavlju pod naslovom »Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter«. Takve primjere nije nimalo teško naći. Sam sam u jednom ozbiljnom službenom dokumentu pročitao mišljenje da su nemiri u rudnicima i nezadovoljstvo rudara djelomično uzrokovani nesvjesnim sukobom koji nastaje u rudarevoj ličnosti kad zabada pijuk (falički muški simbol) u »majku zemlju« (simbol majke). Budući da nestručnjaci obično ne razlikuju psihologiju od psihijatrije i psihoanalize, takve nategnute zamisli iznose sve tri na zao glas. Premda se ni jedan ozbiljan psiholog ne bi složio s takvim i sličnim stavovima, ovakve izjave psihoanalitičara ruše i ugled psihologije. I sam Freud je upozoravao na opasnosti »nekritičkog psihoanaliziranja« svih i svakog. Na žalost njegovi sljedbenici nisu uvijek slušali njegove trezvene savjete.
Rijetko se dešava da istraživanja kojima se žele provjeriti Freudove hipoteze dovedu do odluke. Takva istraživanja obično samo ilustriraju predrasude. Tako, na primjer, pretpostavka da rastureni domovi uzrokuju neuroze može dovesti do eksperimentalno provjerene činjenice da neurotičari često potječu iz rasturenih domova. Ta činjenica, naravno, nije presudna ako se ne pokaže da ljudi koji ne pate od neuroza uglavnom potječu iz urav-
noteženih i toplih domova. Ovaj drugi dio eksperimenta frojdovci gotovo nikad ne izvrše. Brojke koje je objavila američka vojska zaista pokazuju da velik broj neuroti-čara potječe iz rasturenih domova. One, međutim, pokazuju i to da iz rasturenih domova potječe i jednako velik broj normalnih i osobito dobro prilagođenih vojnika. Iz njih se zapravo vidi da rastureni dom u nastajanju neuroze ne igra nikakvu ulogu.
Zanemarivanje kontrolne skupine koja čini negativni pol induktivnog zaključivanja karakteristično je za froj-dovski način izvođenja pokusa. Frojdovci uvijek iznova izjavljuju da je određeni, najčešće proizvoljan, niz doživljaja karakterističan za prve godine u životu neuroti-čara — skoro nikad ne nastoje pokazati da ljudi koji ne pate od neuroza u prvim godinama života ne doživljavaju ništa slično. Analitičar će na to odvratiti da je, uostalom, svaki čovjek neurotičan, osim naravno, onoga koji je psihoanaliziran u skladu s pravilima Freudove teorije (ili Jungove, ili Stekelove ili Adlerove što će ovisiti o tome tko je od njih za analitičara lik oca), pa su stoga ti doživljaji univerzalni. Očito je da ovakav argument dokazuje i više no što je potrebno. Možda mi svi i jesmo neurotični, ali su neki od nas to više, a neki manje i ono što nas zanima upravo su uzroci tih individualnih razlika. Ako su razlozi koje navode frojdovci univerzalni, tada pomoću njih ne možemo objasniti zašto jedan živčano oboli dok drugi svoje poteškoće svladava ne pokazujući neurotske simptome.
Pri dokazivanju tvrdnji činjenicama psihoanalitičari ne opravdavaju svaki korak, tj. neke od mogućih pretpostavki smatraju već dokazanima. Vratimo se na trenutak tvrdnji da rastureni domovi uzrokuju neuroze i pretpostavimo da je nepobitno dokazano da neurotičan češće potječu iz rasturenih domova od zdravih ljudi. Tvrditi na temelju toga da je rastureni dom uzrok neuroze tipičan je primjer drevne logičke zablude post hoc, ergo propter hoc. Statističari je nazivaju »prelaženjem sa korelacije na uzročne veze«. Iz gore navedenih podataka mogli bismo
zaključiti jedino to da između neuroza i rasturenog doma postoji stanovita korelacija. Ta korelacija nam, naravno, ništa ne kazuje o uzrocima promatrane pojave. Frojdovci je objašnjavaju utjecajem sredine, no ona bi se jednako dobro dala objasniti i utjecajem naslijeđa. Ako se, naime, predispozicija prema neurozi nasljeđuje, tada neurotični roditelji imaju neurotičnu djecu. Među neurotičnim roditeljima brakovi se rastavljaju prilično često tako da njihova djeca odrastaju u rasturenim domovima. U skladu s tim nalazimo da neurotičan se uznemirujućom učestalošću potječu iz rasturenih domova i to ne zato što rastureni dom uzrokuje neurozu nego zato što neuroza roditelja uzrokuje i rastureni dom i (putem naslijeđa) neurozu kod djeteta. Ne tvrdim da je ova druga hipoteza vjerojatnija od frojdovske (iako se iz većeg broja pokazatelja vidi da se predispozicija prema neurozi i emocionalna nestabilnost nasljeđuju). Ono što me zabrinjava je spokojno prelaženje preko nefrojdovskih hipoteza kojima bi se pojave o kojima se radi mogle barem jednako dobro objasniti. U znanosti se napreduje pobijanjem suprotnih hipoteza pomno kontroliranim dokazima, a ne izbjegavanjem istinitih činjenica i nehajnim, da ne kažem namjernim, prihvaćanjem nedokazanih pretpostavki. Kad uvidimo da činjenice koje psihoanalitičari navode često nisu baš najvjerodostojnije, t j . da su one zapravo projekcije analitičarevih vlastitih želja, bit će nam jasno zašto znanstvenici analitički opis ljudske prirode smatraju samo briljantnim nagađanjem.
Protiv takvih metoda istraživanja i načina dokazivanja ne prosvjeduju samo psiholozi. Mnogi ortodoksni psihijatri u svojim su osudama jednako strogi. Elliot Slater spretno sažima čitav problem riječima: »Sve je veći broj psihoanalitičara sklonih da zanemare ili umanje djelovanje genetičkih činilaca, tako da se oni u psihijatriji sve rjeđe spominju. Iako je ta tendencija izražena i u Velikoj Britaniji, ona nigdje nije tako snažna kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Umjesto da proučavaju psihoze i neuroze, konstituciju i sredinu, psiho- i fizio-
genezu, što bi podstaklo skladan razvoj psihijatrije, praktični su se radnici gotovo isključivo posvetili psihoterapiji, psihoanalizi, društvenoj psihijatriji, kadrovskoj selekciji, grupnoj terapiji kao i antropologiji, sociologiji i političkoj teoriji. Takav je jednostrani razvoj nezdrav.«
»Možda nećemo pretjerati ako kažemo da smo svjedoci vremena u kojem antiznanstvene tendencije stječu sve veći broj pobornika. Te nove škole jednostavno ignoriraju uobičajena pravila znanstvenog zaključivanja, gomilaju hipoteze ne poštujući princip ekonomičnosti, a nezgodne činjenice uopće ne razmatraju. Objašnjenja koja vrijede za ponašanje nekih članova skupa prenose na čitav skup; tumačenja u skladu sa svojim teorijama, a koja bi mogla biti istinita smatraju dokazanima, a na moguće se alternative uopće ne obaziru, t j . ne traže jasne dokaze na temelju kojih bismo ih mogli prihvatiti ili odbaciti. Na kritiku izvana nitko ne obraća pažnju i samo »posvećeni« imaju riječ. Izjave su dogmatične, neskromne i neoprezne (skromnost i oprez uvijek su bile osobine znanosti). Takvi mentalni mehanizmi obično prate rast neke vjerske sekte, a ne napredak nauke.«
U ovom smo poglavlju čuli dosta kritike koju sam iznio samo zato što me budućnost psihologije zabrinjava. Ma koliko psiholozi nastojali izbjeći odgovornost za stavove psihoanalitičara, društvo često previđa razliku između znanstvene izjave zasnovane na činjenicama i strogo logičkom i statističkom načinu zaključivanja i obiter dicta vrsti izjava nastalih na temelju »pretpostavljanja«, o kojima smo maločas govorili. Kad se jednog dana uvidi njihova besmislenost, na zao će glas izići čitava psihologija i psihijatrija, a ne samo skupina odgovornih.
Ne bih želio da čitalac pomisli kako osuđujem psihoanalizu u cjelini. Kao i većina psihologa smatram da je Freud provjetrio učmalu i prašnjavu akademsku atmosferu psihologije devetnaestog stoljeća, i to, naravno, cijenim. Njegov briljantni duh otvorio je vrata koja nitko više ne želi zatvoriti, a iz njegovih oštroumnih spoznaja potekla je prava bujica teorija i hipoteza kojima će se
baviti još generacije istraživača. Sve se to može cijeniti, a da se pritom ne prihvati njegov stav u cjelini i ne izgubi vlastito kritičko mišljenje. Bez obzira na Freudov golem doprinos psihologiji, njegovi se stavovi ne mogu prihvatiti kao otkrivenja višeg autoriteta, jer u njima ima i dosta onoga što ne valja. Ispraviti Freudove greške zadržavši pritom njegove genijalne spoznaje zadatak je znanstveno usmjerene psihologije. Odgovor na pitanje u naslovu ovog poglavlja »Što ne valja u psihoanalizi?« jednostavan je i glasi: »Psihoanaliza nije znanost.« Samo ako i u psihoanalizi primijenimo tradicionalne metode znanstvenog zaključivanja i eksperimentalnog provjeravanja, možemo se nadati da ćemo požnjeti plodove genijalnosti njezina osnivača.
Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter
Nedavno se u nekolicini engleskih novina pojavio članak uzet iz sovjetskog časopisa »Odeskije novosti« u kojem se opisuje današnji tipični britanski oficir. Prihodi toga sretnika broje se tisućama, a često i desecima tisuća godišnje. On o tome ne vodi nikakva računa, jer je za vođenje računa ionako nesposoban. »Plaća koju dobiva od vlade jedva da mu dostaje za mirise i odijela.« Engleski oficiri, naročito oni mlađi, bogati su i »ne rade ama baš ništa«. Dane i noći provode u raskošnim i sjajnim klubovima, a nije nikakvo čudo da prosječni oficir »obično ima i po dvije prijateljice istodobno — gospođicu iz visokog društva i djevojku iz baletnog ili opernog kora«. Britanski oficiri nose raskošne, uz tijelo tijesno pripijene uniforme, a sa »profesionalnog su stajališta najnesposobniji oficiri u Evropi«.
Ovim očitim glupostima mogli bismo se smijati kad one ne bi osvjetljavale jednu univerzalnu sklonost ljudi svih rasa i nacija — sklonost prema razmišljanju u stereotipovima. Ona je osobito izražena u stavovima prema društvenim i nacionalnim pitanjima. Riječ stereotip uzeta je iz tiskarskog rječnika i prvobitno se odnosila na kalupe od mekog kartona veličine novinske stranice za tiskarska slova. U takav kalup se lijeva otopljeno olovo i dobiva se olovna ploča koja služi za tiskanje novinskih stranica. Walter Lippmann, poznati američki kolumnist prvi je primijenio izraz stereotip i na područje ideja —
ČETVRTI DIO - Društveni stavovi
13
uvidio je, naime da postoje mentalni procesi koji naše iskustvo oblikuju u krute modele. Lippmann ističe da u većini slučajeva mi »najprije definiramo, pa tek onda vidimo, a ne obratno (tj. najprije gledamo, pa tek onda definiramo). U sveopćoj vrevi svijeta opažamo najčešće ono što je naša kultura za nas već definirala, a opaženo usvajamo u obliku stereotipova vlastite kulture«.
Stereotipan način promatranja svijeta očevidno je opasan. Budući da stereotipovi nisu u skladu sa stvarnošću, njihovo ozbiljno shvaćanje može dovesti do velike nevolje. Shvate li Rusi ozbiljno sliku britanskog oficira koju su donijele »Odeskije novosti«, mogli bi se pri uspoređivanju stereotipa sa stvarnosti neugodno iznenaditi. No stereotipovi imaju i svoje prednosti. Oni nam omogućuju da o svijetu stvorimo više ili manje dosljednu predodžbu, pa iako ona možda i nije potpuna, ipak je slika jednog mogućeg svijeta kojem smo se svojim običajima, ukusima, sposobnostima, udobnostima i nadama prilagodili. U tom svijetu ljudi i stvari imaju svoje određeno mjesto i ponašaju se na očekivani način. U njemu se dobro osjećamo i snalazimo — njegovi smo članovi. U njemu nalazimo čari poznatog i nama normalnog, poznajemo njegove udubine i izbočine, drugim riječima znamo »kako diše«.
Na stereotipove, vjerojatno, najčešće nailazimo kad se radi o nacionalnim razlikama (i naravno ne samo tada). Svi mi imamo mentalne predodžbe o određenim skupinama ljudi i pripisujemo im određene uniformne karakteristike. Ponekad takve slike nalazimo i u crtanom humoru. Kapitalista s vrećom zlata, sa cilindrom na glavi i u jutarnjem haljetku koji, na stranicama »Daily Wor-kera« nogom gazi lica siromaha, jednako je stereotipan kao i neobrijani boljševik, koji s bombom u ruci prijeti da digne u zrak Parlament, na stranicama »Daily Expressa«. Skupinama usidjelica, svekrva, punica, političara, gangstera, Židova, nacista, radnika, seljaka, rođenih Londonaca, vozača taksija i autobusnih konduktera, kao i svim ostalim većim društvenim skupinama uvi-
jek se pripisuju neke stereotipne, tj. nepostojeće ili neprimjerene osobine.
Izgleda, ipak, da su stereotipovi najotporniji na području nacionalnih razlika, te da ih je tu gotovo nemoguće iskorijeniti. To je možda i zbog toga što nas kod većine drugih grupa stvarnost donekle zauzdava, dok u slučaju nacija možemo svoje naklonosti i netrpeljivosti racionalizirati ne obazirući se na činjenice. Ne bi se moglo reći da u stereotipovima misle samo neobrazovani i neuki ljudi. Mnogi su učeni profesori napisali tomove knjiga o nacionalnim osobinama različitih nacija oslanjajući se pritom gotovo isključivo na stereotipne predrasude i prolazne hirove mode. Tako se, na primjer, militarizam koji se danas pripisuje Nijemcima prije stotinu godina pripisivao Francuzima, a prije njih Španjolcima. Danas Španjolce uglavnom smatraju lakim, vodviljskim karakterima, a nitko i ne pomišlja da bi Francuz mogao biti vojnik par excellence kako se to mislilo na početku devetnaestog stoljeća. Popularne maštovite tvorevine od prije dvije stotine godina prikazuju Šve-đane kao ratoboran narod, a danas ih smatramo primjerom strpljive miroljubivosti. Dobro je rečeno da se zbog jednog pojedinca ne može osuditi čitava nacija, no na temelju promatranja pojedinca ne može se ona ni opisati. Što vrijedi za čitavu naciju vrijedi i za njezine sastavne dijelove — imamo stereotipne poglede na karakter Iraca, Velšana i Škota, ili Prusa, Bavaraca i Be-čana. Oni vjerojatno nisu nimalo realniji od stereotipa koji se odnose na čitave nacije.
Sadržaj stereotipa lako se može eksperimentalno istražiti. Najjednostavnije je zapitati skupinu ljudi o tome što misle o osobinama Nijemaca, Talijana, Amerikanaca itd. Rezultati takvih studija obično su u skladu s našim očekivanjima. Ljudi iste nacije prilično se slažu u ocjeni osobina druge nacije, a ponekad i različite nacije jednako misle o nekoj trećoj naciji. Tako se, na primjer, Amerikanci i Englezi slažu u stavovima prema ostalim nacijama, pa čak, iako nešto manje i u mišljenju
o sebi samima. Nijemce, na primjer, smatraju znanstveno orijentiranima i marljivima. Osim toga Amerikanci ih smatraju temeljitim, inteligentnim, efikasnim, muzikalnim, nadarenim za matematiku i velikim nacionalistima. Englezi ih smatraju oholim, agresivnim i pretjeranim nacionalistima. I Englezi i Amerikanci drže Talijane pobožnima, naglim, nadarenim za slikarstvo, lako razdražljivim, strastvenim, muzikalnima, brbljivima, osvetoljubivima, lijenima, nepouzdanima i prljavima. Još gore su prošli Crnci. Njih smatraju praznovjernima, lijenima, lakomislenima, neukima, razmetljivima, muzikalnima, aljkavima, nepouzdanima, prljavima i pobožnima.
Irci su prošli nešto bolje. Iako su i oni pobožni i lakomisleni, drže ih i naglima, svadljivima, duhovitima, marljivima, agresivnima, ratobornima i nacionalistički raspoloženima. I Amerikanci i Englezi vjeruju da su Židovi lukavi, potkupljivi, marljivi, inteligentni, gramzljivi, častohlepni, oštroumni, uporni i odani porodici. Englezi, kao što se to moglo i očekivati, osjećaju prema Kinezima nešto više naklonosti od Amerikanaca. Englezi misle da su Kinezi marljivi, učtivi, inteligentni, skloni meditaciji i odani porodici, dok ih Amerikanci drže lukavima, praznovjernima, konzervativnima, neukima i lažljivima. Na stereotip Japanaca znatno je djelovao drugi svjetski rat. Dok su ih prije rata smatrali inteligentnima, naprednima, marljivima, oštroumnima i sklonima meditaciji, danas o njima misle kao o okrutnim i podmuklim fanaticima koji su ipak još uvijek skloni meditaciji i marljivi. Morat će, vjerojatno, proći još dosta vremena prije no što Japanci u očima Engleza i Amerikanaca vrate svoj stari ugled. Turcima se loše piše! Oni su, navodno, okrutni, podmukli, senzualni, prljavi, lažljivi, lukavi, svadljivi, osvetoljubivi i praznovjerni, a sve nedostatke nadoknađuju svojom velikom pobožno-šću. Nepotrebno je isticati da su Francuzi profinjeni, brb-ljivi, nadareni za slikarstvo, strastveni i duhoviti, dok su Rusi marljivi, snažni, hrabri, nepovjerljivi i napredni.
Englezi o sebi misle da su časni, suzdržljivi, inteligentni, konvencionalni i da vole tradiciju. Amerikanci se začudo s njima u tome slažu i dodaju da su Englezi profinjeni, učtivi, pošteni, marljivi, pretjerano nacionalistički raspoloženi, i jedva se usuđujem to napisati, da nemaju smisla za humor. Amerikanci sebe smatraju marljivima, inteligentnima, časnima, ambicioznima, naprednima, veselima i sklonim užicima. Osim toga misle da su materijalisti i da su praktično usmjereni. Englezi se slažu da su Amerikanci užicima skloni materijalisti, ali ih osim toga smatraju i velikodušnima, brbljivima i najčešće hvalisavima.
Englezi i Amerikanci slično misle vjerojatno zato što njihovi stereotipovi potječu iz istih knjiga, filmova i drugih kulturnih medija. Nije vjerojatno da bi se mišljenja Španjolaca, Turaka ili Rusa slagala s ovdje navedenima. Ako je suditi po onome što Nijemci pišu, prosječan je Englez »spretan i bezobziran licemjer koji nadljudskom dosjetljivošću i sposobnošću predviđanja na neki čudnovat način uvijek uspijeva pobijediti; čovjek koji svoju nesposobnost u trgovini nadoknađuje opasnim i nedoličnim lukavštinama, nemilosrdan, proračunat i uobražen oportunist koji uvijek unaprijed zna što će se dogoditi«. Ova slika Engleza koju smo uzeli iz jednog članka Ha-rolda Nicolsona nimalo ne nalikuje predodžbi koju on sam ima o Englezima. »Francuski portret Engleza prikazuje neelegantnog, nedotjeranog, glupog, osornog i suz-držljivog čovjeka izrazito crvena lica. Izgleda da Francuzima naš nacionalni obraz smeta više nego išta drugo. Oni to crvenilo pripisuju uzimanju prevelikih količina loše kuhanog mesa (biftek!) (O tempora, o mores!) Zbog toga su Francuzi skloni da nas smatraju barbarima i prostacima. Francuzi se s Nijemcima slažu samo u jednom — i jedni i drugi su uvjereni da su Englezi licemjerni...«
Treba reći da oni koji tako misle, vjerojatno, nikad u životu nisu vidjeli pripadnika nacionalne skupine o čijim karakteristikama tako uvjereno govore. Potpuno nepoznavanje činjenica nimalo ih ne sprečava da svoje sta-
vove gorljivo brane, pa im štoviše, čak i pomaže da u njih ne posumnjaju. Stereotipovi zapravo i nisu opasni zato što su pogrešni. Možda je istina da su Židovi u prosjeku, odaniji porodici, Amerikanci skloniji hvalisanju, Crnci muzikalniji, Irci nagliji, a Nijemci marljiviji od ostalih nacionalnih skupina. Ono što stereotipove čini opasnima jest potpuno pomanjkanje bilo kakvih dokaza i oslanjanje na neodređeno i neprovjereno mišljenje utjelovljeno u prolaznim novinskim člancima i jednako prolaznim filmovima.
Stereotip neke nacije u danom trenutku povoljan je ili nepovoljan, već prema tome u kakvom svjetlu tu naciju promatramo. Prema popularnosti koju uživaju u nekoj zemlji nacije možemo poredati u niz. I ovdje se engleska i američka javnost međusobno slažu stavljajući sebe kao i Irce, Francuze, Šveđane i Nijemce na prvo mjesto; Južnoamerikance, Talijane, Španjolce, Grke, Armence, Ruse i Poljake u sredinu, a Meksikance, Kineze, Japance, Turke i Crnce na dno. Ne zna se kako bi nacije poredali drugi, no sigurno je da bi se taj poredak znatno razlikovao od navedenog.
Stereotipovi slični opisanima određuju i naše društveno i političko mišljenje. Često umjesto na stvarne prijedloge političkih partija reagiramo na njihove parole. To je jasno pokazano u studiji u kojoj su farmeri i radnici u Sjedinjenim Američkim Državama upitani za koga namjeravaju glasati, koju partiju preferiraju i da li odobravaju ili ne odobravaju programe pojedinih političkih stranaka. Otkrilo se da su farmeri i radnici protiv komunističke i socijalističke partije i njihovih kandidata iako se slažu baš sa njihovim programima, a ne s programima njihovih konzervativnih protivnika. Znači da su zbog svojeg stereotipnog mišljenja o socijalizmu ti ljudi zapravo glasali protiv mjera koje odobravaju.
Pouzdanim i točnim mjerenjem radikalizma i konzervativizma sličan je rezultat dobiven i u Velikoj Britaniji. Nađeno je da se ljudi koji su glasali za konzervativce, liberale i laburiste po tim osobinama gotovo nimalo ne
razlikuju. Neki koji su glasali za konzervativnu partiju bili su po svojim stavovima znatno manje konzervativni od nekih koji su glasali za laburiste. Iz toga se vidi da se njihovo povjerenje u partiju nije temeljilo na slaganju s njezinim stavovima prema važnim društvenim ili političkim pitanjima već na stereotipovima tih partija. Također se često može vidjeti da ljudi koji otvoreno žigošu fašizam misle jednako kao i sami fašisti. Ono s čim se oni ne slažu zapravo je konvencionalni stereotip fašiste. Bit fašizma oni prihvaćaju bez negodovanja.
Ima li ta tendencija mišljenja u stereotipovima veze s ostalim dijelovima ličnosti ili s nekim određenim društvenim ili političkim stavovima? Postoje prilično uvjerljivi dokazi da barem u ovoj zemlji* tu tendenciju češće pokazuju konzervativci, dok liberali i socijalisti rjeđe misle u stereotipovima. Sklonost prema stereotipnim stavovima također je česta kod takozvane »autoritativne ličnosti« o čemu ćemo nadugačko govoriti u idućem poglavlju.
Dosad smo razlike u nacionalnom karakteru promatrali isključivo sa stajališta karikiranih stereotipova. Ukazuje li išta na stvarne nacionalne razlike i mogu li se one objasniti razumnim i prihvatljivim uzrocima? Neki koji su se time bavili pokušali su dati barem neku eksperimentalnu definiciju nacionalnih razlika, pa iako je tako na ovom području nastao veći broj teorija, ne može se kazati da se znatnije napredovalo. Budući da su antropološki dokazi o razlikama između pojedinih plemena prilično prihvatljivi, u novije se vrijeme antropološke metode nastoje primijeniti i na veće i složenije skupine koje zovemo civiliziranim nacijama. Jedan ćemo takav pokušaj odmah razmotriti, no prije nego li to učinimo želio bih navesti dva kratka opisa dviju primitivnih skupina i time pokazati kakvi su dokazi koje možemo očekivati od antropologije. Oba se opisa mogu primijeniti na jednu od velikih stereotipnih rasprava koje naš poli-
* Misli se na Veliku Britaniju (prim. prev.).
tički život čine zanimljivim — na raspravu o prednostima natjecanja i suradnje. Naši će primjeri pokazati što se dešava kad se bilo koji od tih principa dovede do krajnjih granica.
Na jednoj od tih granica su Zuni, skupina Pueblo Indijanaca u Novom Meksiku, koji su natjecanje kao društvenu snagu stavili izvan zakona i među kojima se osobna poduzetnost kažnjava jer, prema njihovu mišljenju, stvara anarhiju. Zuni obeshrabruju svaki pokušaj isticanja i svako nastojanje stjecanja moći i doimlju se staloženo, skromno i dobroćudno. Također vole obrede pri kojima plešu i uvijek se ravnaju prema za svaku priliku točno određenim pravilima. Individualizam ne postoji jer se čitav život temelji na obredima i poštovanju polureli-gioznih pravila kojima je određeno što treba poduzeti u svakoj prilici. Osjećaji se smatraju elementom koji unosi razdor, pa se stoga izbjegavaju čak i prilikom krajnje jednostavnih obreda ženidbe ili razvoda. Žena koja se želi razvesti od muža jednostavno pričeka trenutak kad on nije u kolibi, skupi njegove stvari u zamo-tak koji stavi pred vrata, a vrata zatvori. Kad se muž vrati kući i vidi da je razveden pokunjeno se odšulja ne pokazujući nikakve osjećaje. Taj nedostatak osjećaja sprečava pripadnika plemena Zuni i u tome da se sam ubije — u nepostojećoj natjecateljskoj borbi nema onih koji gube pa stoga ni potrebe za oduzimanjem vlastitog života. Velik broj samoubojstava među bijelim ljudima Zufii smatraju dokazom svoje kulturne nadmoći.
Pleme Dobuana s Nove Gvineje primjer je druge krajnosti. U tom plemenu natjecanje je vrhovni zakon. Do-buane njihovi susjedi smatraju svojevoljnima, podmuklima, borbenima i nepovjerljivima. Pleme je podijeljeno u skupine prema mjestu stanovanja, a svaka od tih skupina opet se sastoji od podskupina ili ratnih jedinica. No i u samoj jedinici nema plemenskog jedinstva. Nitko ni sa kim nije prisan jer jedan neprestano cilja na posjed drugoga, ili barem taj drugi misli da se svatko želi domoći njegova posjeda. Čak i brak postaje pozor-
nicom natjecateljske borbe. Muž i žena godinu dana provode u muževu selu gdje sa ženom postupaju kao s robinjom, tuku je, primoravaju da radi najgore poslove i nastoje joj što više zagorčiti život. Iduću godinu oboje provode u ženinu selu gdje muž postaje rob kojeg zlostavljaju i tuku. Kad je žena na taj način dobila zadovoljštinu, oboje opet sele u muževljevo selo gdje se komedija nastavlja.
Svaka djelatnost kojom se Dobuani bave je natjecateljska, a čitav im se život temelji na magiji. Dok je obred nepromjenljiva sila koja u društvenu zajednicu unosi ravnotežu, magija unosi razdor, neočekivana je i nepredvidiva. Magija dokida sve prirodne zakone; ako krava ugine, onda to nije zato što je bila bolesna ili stara nego zato što se netko, u neprekidnoj borbi za prestiž, okoristio magijom. Zadatak oštećenog Dobuana je prema tome, da krivca pronađe i da mu magičnim protuudarcem nanese još veću štetu. U skladu s tim magija i čini potrebni za njezino izvršavanje veoma se cijene, a »čarobne moći« spadaju među najvredniju imovinu.
Ovo su opisi antropologa koji pripadaju »kulturološkoj« školi, a iz njih se vidi da ni oni nisu uspjeli izbjeći stereotipan način mišljenja. Vrlo je vjerojatno da među samim pripadnicima plemena Dobuana, kao i među pripadnicima plemena Zuni postoje razlike u ponašanju koje bi se mogle zabilježiti i statistički obraditi. Upadljivo jedinstvo slike u oba se opisa, vjerojatno, postiže poznatom metodom »zanemarivanja onoga što strši«. Među Dobuanima sigurno ima pojedinaca, a možda i čitavih skupina koji odbijaju sudjelovanje u natjecanju i koje njihovi suplemenici smatraju malo čudnim. Slično tome i među Zunima, vjerojatno, postoje natjecanju sklone osobe koje neprestano treba opominjati, a ponekad i izbaciti iz zajednice ili čak i ubiti. Ipak, uza sve te nužne ograde, ne možemo sumnjati da između plemena Dobuana i plemena Zuni postoje istinske i korjenite razlike, pa kad bismo te skupine mogli smatrati nacijama, postojanje nacionalnih razlika bilo bi dokazano.
Bilo bi lako propovijedati kako bismo mi danas iz ovih primjera mogli izvući pouku, a mnogi antropolozi--pisci, naravno to i čine i ukazuju na posljedice pretjerivanja bilo u suradnji, bilo u natjecanju. Mi se time nećemo baviti nego ćemo razmotriti što se događa kad se takav način mišljenja i promatranja prenese na složenije područje nacionalnih razlika, t j . na razlike među skupinama ljudi koje smatramo civiliziranima. Osvrnut ćemo se na knjigu Geoffreya Gorera o Amerikancima i to prije svega zato što je njegovo djelo znatno utjecalo na mnoge ljude koji su nekritički prihvatili njegove zaključke.
Ton knjige osjeća se već u predgovoru. Gorer izjavljuje da je njegovo djelo posljedica najmanje sedmogodišnjeg iskustva, kao i posljedica susreta, ljubavi i prijateljstava, svađa i nesporazuma, učtivih pregovora i uzgrednih dogodovština od kojih se sastoji život u Sjedinjenim Državama«. Prema tome već na početku vidimo da se djelo temelji na zabilješkama osobnog iskustva, a ne na općenitim istinama, pa zato, kako su to neki kritičari naglasili, spada u novinarstvo, a ne u znanost. Velik broj poopćenja na temelju osobnih doživljaja, nimalo ne mijenja ovakav sud o djelu. Znanost zahtijeva više od poopćenja — ona traži provjeru, a iz Gorerovog se izvještaja ne vidi čak ni to da je svjestan potrebe provjeravanja svojih poopćenja.
U skladu s psihoanalitičkom praksom Gorer počinje od pretpostavke o odnosima unutar porodice. Njegova pretpostavka temelji se na navodnoj činjenici »odbačenog oca«. Koristeći se podatkom da su mnogi Amerikanci djeca doseljenika, Gorer pokušava dokazati da ta djeca preziru i odbacuju svoje očeve zbog njihova »neameričkog« ponašanja i njihovih teškoća u stapanju s »pravim« Amerikancima. Djeca, naravno, idu u američke škole, uče američke običaje i poistovjećuju se s američkom kulturom. »Čim je otac uspješnije odgojio svoju djecu kao Amerikance . . . tim je njegova otuđenost za njih veći
izvor srama i bruke, a njegov utjecaj kao uzora i vođe manji.«
Budući da je i majka u Americi stranac, očekivali bismo da i ona biva odbačena, ali to se, izgleda, ne slaže s Gorerovom hipotezom. »Ma kakvi bili njen jezik i običaji, majka zadržava važnost kao izvor hrane, ljubavi i pomoći.« Gorer to tvrdi ne navodeći nikakvih dokaza, iako bi ih lako mogao dobiti intervjuiranjem dobro odabranog uzorka od nekoliko stotina Amerikanaca prve generacije. Njegova se tvrdnja temelji isključivo na potrebama njegove pretpostavke. Počevši s »odbačenošću oca«, Gorer brzopleto zaključuje da se Amerikanci suprotstavljaju autoritetu baš zbog tog svojeg odbacivanja prvobitne i u djetinjstvu najvažnije autoritativne ličnosti. Rođenje američke republike Gorer poistovjećuje s čuvenim Freudovim »prvobitnim prizorom« (primal scene) u kojem podjarmljeni sinovi zajednički ubijaju tiranskog oca. Poraženi svojim zločinom i bojeći se da jedan od njih ne zauzme mjesto umorenog oca, oni objavljuju sporazum o pravnoj jednakosti koji se temelji na zajedničkom odricanju od vlasti i povlastica koje je uživao otac. Tako je nastala ideja ravnopravnosti i mržnja autoriteta za koje Gorer misli da su svojstvene Amerikancima.
Gorer također smatra da je, zbog odbacivanja oca i neodbacivanja majke, majka postala važniji roditelj u američkoj obitelji i to, kako on kaže, zato što nije bilo nikog drugog tko bi popunio ispražnjeno mjesto glave porodice. To što je američka majka preuzela veći dio odgovornosti u odgoju djece uzrokovalo je »osobitost američke svijesti koja pretežno sadrži ženska svojstva. Budući da majka uči dijete disciplini, nagrađuje ga i kažnjava, dijete dužnost i lijepo ponašanje povezuje s utjecajem žene«. Uloga kćeri je, prema tome, laka i jednostavna, dok sin »hoda unaokolo noseći u sebi majčine etičke opomene i zabrane«. Pravila ponašanja koja je stvorila žena on osjeća kao nametanje, kao ustupke ženskim zahtjevima, a ne kao nešto što je samo po sebi dobro. Očita posljedica toga poistovjećivanja morala
sa ženstvenošću je činjenica da se na područjima ljudske djelatnosti koje se više bave stvarima, a manje ljudima, moralna pravila ne primjenjuju. To prije svega vrijedi za poslovni svijet u kojem žena gotovo da i nema.
Mislim da je čitalac iz rečenog shvatio težinu Gore-rova dokaznog materijala, pa ostatak knjige neću navoditi. Umjesto toga razmotriti ću malo podrobnije znanstvenu vrijednost njegovih metoda dokazivanja i to na nekoliko specifičnih primjera. Gorer, na primjer kaže, da se američke žene uglavnom pridržavaju krutog rasporeda hranjenja djece i da ne obraćaju pažnju na potrebe dojenčeta (on i sam smatra da takav raspored hranjenja nije primjeren potrebama malog djeteta). Zbog takvog načina hranjenja većina američke djece odmah spoznaje doživljaj gladi i strah od gladi. No na tome se ne završava. Strah od gladi ostaje, iako u prerušenom iracionalnom obliku. »Njegovi se sipmtomi vide u strahu Amerikanaca da će u Americi zavladati oskudica, pa možda i glad ako se hrana, materijalna dobra ili novac budu izvozili i u pretjeranoj strepnji kad se radi o nacionalnom budžetu.«
To su ozbiljne posljedice, nikako i jedine. Krut raspored hranjenja određuje i izgled i ponašanje odraslih Amerikanaca. Nakon što je zadovoljno nabrojio neke od posljedica takvog načina hranjenja, Gorer ističe da se zbog toga »u suvremenoj Americi u erotici više cijene ženske grudi nego ženske noge. Dobro razvijene grudi u tijesno pripijenoj odjeći smatraju se čak erotičnijima od golotinje«. Gorer to dokazuje činjenicom da su mnoge filmske zvijezde stekle slavu zahvaljujući tijesno pripijenim puloverima i da je film »Izopćenik« nacionalnu slavu postigao na grudima glavne junakinje. »Razmak između dojki najvažniji je cilj erotske radoznalosti, pa je u skladu s tim na veći broj engleskih filmova u kojima su junakinje nosile kostime iz vremena restauracije*
* Epoha restauracije — razdoblje od prvog pariškog mira 1814. do srpanjske revolucije 1830, poznato po svojoj reakcionarnoj politici i dubokim dekolteima ženskih haljina (prim. prev.).
stavljen cenzorov pravokutnik.« Gorer dodaje da i to što većina američkih muškaraca pije mlijeko ima simbolično značenje.
Ovaj Gorerov dokaz ne smijemo shvatiti ni kao parodiju, ni kao burlesku ma koliko to željeli. Ma koliko nam se činilo da takav »dokaz« uopće ne zaslužuje komentar, posvetimo mu ipak još nekoliko redaka. Pogledajmo kakve su njegove posljedice i kakav je dokazni materijal. Pođimo od činjenice da lijepe ženske grudi privlače prosječnog Amerikanca i da su tajanstveni pu-tevi američke cenzure. Ja nimalo ne sumnjam u njihovu vjerodostojnost. Pitanje je, međutim, jesu li one posljedica navodno krutog rasporeda hranjenja. To bi značilo da između rasporeda hranjenja, cenzura i djelovanja ženskih grudi na prosječnog Amerikanca postoji uzročna veza. No tada bi stanovnici zemalja u kojima se žene ne pridržavaju krutog rasporeda hranjenja morali, prema tim dijelovima ženskog tijela biti ravnodušni, a cenzori tih zemalja dopuštati prikazivanje obnaženih ženskih grudi. Nitko tko poznaje borbu sa cenzurom u Velikoj Britaniji ili u ostalim evropskim državama neće se s tim složiti. Nastojanja flimskih zvijezda da otkriju, nailaze na pokušaje moralista da sakriju, pa iako u toj borbi pobjeđuju čas jedni, čas drugi, teško da bi se te pobjede i ti porazi mogli pripisati rasporedu hranjenja u djetinjstvu.
O tome koliko muškarce pojedinih zemalja zanimaju ženske grudi teško je mjerodavno govoriti. Premda je tema zanimljiva i premda će je mnogi kandidati za doktore nauka vjerojatno obraditi, danas o naklonosti muškaraca prema ženskim nogama ili grudima ni u Evropi ni u Americi ne postoje pouzdani podaci. Prihvatljivost Gorerovih tvrdnji svatko mora ocijeniti na temelju vlastitog iskustva.
U čitavoj pripovijesti najzanimljivije je zapravo to što Gorer pronalazi korelaciju između događaja koje većina ljudi obično ne povezuje (raspored hranjenja u djetinjstvu i spolne naklonosti odraslog čovjeka prema stanovi-
tim dijelovima ženskog tijela). Pretpostavka da takva korelacija postoji nije baš vjerojatna. Ipak, uzmemo li je ozbiljno, mogli bismo njezino postojanje lako provjeriti. Mogli bismo, na primjer, intervjuirati stotinu muškaraca othranjenih krutim rasporedom hranjenja i stotinu muškaraca kojima su davali hranu kad su bili gladni (muškarci u toj kontrolnoj skupini ne bi se po godinama, društvenom porijeklu i inteligenciji smjeli znatnije razlikovati od muškaraca u eksperimentalnoj skupini) i saznati što ih na ženskom tijelu najviše privlači. Goreru, naravno, ne pada na pamet da učini tako nešto. On svoju hipotezu iznosi kao činjenicu, ništa ne provjerava i na temelju odabranih, uzgred skupljenih podataka izvodi dalekosežne zaključke. Kad tu i tamo iznese poneku činjenicu, ona je obično sumnjive vrijednosti. Tako, na primjer, izjavljuje da svi Amerikanci vjeruju u »osnovnu jednakost američkih građana«, a kao dokaz navodi nekoliko anketa u kojima su reprezentativne skupine Amerikanaca odgovarale na pitanja o svojoj društvenoj pripadnosti. U svakoj od tih anketa oko četiri petine građana izjavilo je da pripada srednjem društvenom sloju, tj. građanskoj klasi. Evo što Gorer o tome kaže: »Iako je s objektivnog stajališta takva ocjena društvene pripadnosti bezvrijedna, subjektivno ona otkriva mnogo t o g a . . . Sedam osmina svih stanovnika Sjedinjenih Država čvrsto vjeruje u osnovnu jednakost svih američkih građana, u jednakost koju razlike u prihodima nastale zbog različite marljivosti i vještine tek nešto malo mijenjaju. Na temelju kriterija međusobnog druženja i sklapanja brakova američko se stanovništvo, međutim, može podijeliti u tri društvena sloja.«
Ispitajmo pažljivo ovaj dokazni materijal. Anketu na koju se Gorer poziva izvršio je u veljači 1940. godine časopis »Fortune«. Reprezentativnom dijelu stanovništva jedne veće zajednice postavljeno je pitanje o pripadnosti gornjem, srednjem ili nižem društvenom sloju. Osam je posto ispitanika izjavilo da pripada gornjem, 79 posto
srednjem, a osam posto nižem društvenom sloju. Ostali su kazali da ne znaju kojem društvenom sloju pripadaju. Među bogatijim građanima 75 posto ih je mislilo da pripada srednjem društvenom sloju, dok je među siromašnijima to smatralo 70 posto građana. Ćini se da ove brojke podupiru Gorerovu tvrdnju.
Na žalost pri ispitivanju se potkrala velika greška, i vjerujem da ju je svatko tko poznaje govorne oblike Amerikanaca i Engleza odmah uočio. Izraz »niži društveni sloj« nije izraz koji će većina ljudi upotrijebiti u odnosu na sebe. U troslojnoj društvenoj strukturi o kojoj govori Gorer izrazi »gornji i srednji sloj« široko su prihvaćeni, dok takozvani niži sloj naziva sebe »radničkom klasom«. Prema tome zaključci na temelju ankete časopisa »Fortune« nisu pouzdani i ne možemo ih prihvatiti. To je jasno pokazao R. Centers otkrivši da ljudi kad mogu birati između pripadništva gornjem, srednjem i nižem društvenom sloju i radničkoj klasi samo u jedan posto slučajeva izjavljuju da pripadaju nižem društvenom sloju, a u 51 posto slučajeva kažu da pripadaju radničkoj klasi. Centers ističe da će takvi odgovori ubrzo raspršiti sve tvrdnje o tome kako Amerikancima nije važna klasna pripadnost i oboriti brzoplete tvrdnje u stilu »Amerikanci su srednji društveni sloj«.
Iz ovih se podataka vidi da je Gorerova prvobitna tvrdnja o vjeri Amerikanaca u jednakost pogrešna, pa se na tako pogrešnoj tvrdnji zasniva velik dio njegove knjige. U dokazivanju svojih postavki Gorer se služi i podacima za koje se zna da su netočni — dobiveni su naime anketama časopisa »Fortune« koje vrve tehničkim greškama. Obično vrijedi suprotno od onog što objavi časopis »Fortune«. Što je, dakle, postalo od braće koja su potpisala ugovor o jednakosti i o otporu prema autoritetu? Gotovo ništa. Umjesto toga vidimo klasnu strukturu u kojoj su ljudi posve svjesni svojeg položaja i svojeg odnosa prema ostalim ljudima.
Ovo je samo jedan primjer od mnogih u kojima se činjenice protive Gorerovim pretpostavkama. No Gorer ni
ne pokušava razmotriti činjenice. Njima se služi samo da bi ilustrirao svoju hipotezu kad su one s njom u skladu ili kad se mogu takvima prikazati. Goreru je najvažnija teorija. Činjenice su važne samo utoliko ukoliko podupiru dijelove te teorije. Ako je ne podupiru, Gorer ih zanemaruje, a ako ne postoje, tim bolje — lakše je stvarati hipoteze i teorije. Čitalac sada vidi zašto mnogi znanstvenici smatraju da Gorerovo djelo ima novinarski, a ne znanstveni karakter.
Umjesto da pokušaju otkriti stvarne nacionalne razlike, tj. činjenice na temelju kojih bismo mogli pretpostaviti uzroke tih razlika, a tada svoje zaključke provjeriti uobičajenim znanstvenim metodama, Gorer i drugi pripadnici iste škole zamjenjuju stare stereotipove novima. Oni na osnovi unaprijed stvorenog psihoanalitičkog mišljenja dokazuju postojanje uzroka koje pritom iznose bez ikakvog pokušaja empirijske provjere, tj. kao činjenice. Ako je tako, zašto toliko raspravljamo o njihovim doprinosima socijalnoj znanosti? Iako se sa znanstvenog stanovišta takav način rada može zanemariti, on ipak u razvoju psihologije igra važnu ulogu.
Prije svega čitalac koji nije stručnjak na tom području lako će pomisliti da su argumenti i tvrdnje izneseni u djelima takve vrste istinski doprinosi znanosti. Zbog toga će tobožnje činjenice shvatiti ozbiljno, pa možda i svoje ponašanje izmijeniti u skladu s njima. Iz nekih se pokazatelja vidi da su pisci ove škole u točnost svojih psiholoških analiza Rusa ili Japanaca uspjeli uvjeriti neke političare i odgovorne vođe društva, pa kako se te analize temelje na podacima sličnim onima na kojima se zasniva Gorerovo djelo o Amerikancima, vjerojatno je da će djelovanje tih političara i vođa biti pogrešno usmjereno. Stereotipovi su slabi putokazi na putu akcije.
Razloge za široko prihvaćanje pseudopsiholoških djela ovog tipa ne treba daleko tražiti. Piščevi su opisi skladni jer ne uzimaju u obzir tvrdoglave činjenice, a pisac se, crpeći iz stereotipova i slažući se s predrasudama čita laca, oslobađa mnogih ograničenja koja opterećuju ru-
kopis opreznog znanstvenika. Takvi se autori obraćaju javnosti novinarskim tehnikama uvjeravanja, a ne znanstvenim tehnikama nepristranog iznošenja činjenica i opreznog zaključivanja. Nije ni čudo da mnogi ljudi osjećaju kako su, najzad, pronašli rješenje zagonetke koja ih je godinama mučila.
Druga posljedica takvih djela još je ozbiljnija. Kritični čitaoci, osobito oni znanstveno obrazovani, takvu će vrstu knjiga čitati s nevjericom i potvrditi svoje uvjerenje da psihologija nije i ne može biti znanost. Takvi čitaoci obično ne znaju da takva i slična djela ni u kojem slučaju nisu karakteristična za društvene znanosti, nego da, naprotiv, zanemaruju njihova pravila i izruguju im se. Društvene se znanosti često poistovjećuju s takvim načinom rada i zato se u cijelosti odbacuju.
Na kraju treba reći još i to »da lažni novac istiskuje pravi« — Greshamov zakon ne vrijedi samo u ekonomiji nego i u društvenim znanostima, pa je tako, u očima javnosti, olako teoretiziranje istisnulo težak, a često i mukotrpan i dugotrajan znanstveni rad. O tome da se nacionalne razlike mogu empirijski proučiti nema nikakve sumnje. Štoviše, takva će istraživanja za budući razvoj ujedinjenih nacija kao i za efikasno izvršavanje odluka internacionalnih organizacija, biti nadasve važna. Takva istraživanja nitko, međutim, neće ni poduzeti ni financirati sve dotle dok ljudi na vlasti budu vjerovali da se točan odgovor može dobiti teoretiziranjem u fotelji ili da društvene znanosti na takva pitanja ionako ne mogu odgovoriti. Budući da Gorerovo djelo kao i djela njemu sličnih ohrabruju ovakve štetne stavove, ona zapravo zloupotrebljavaju psihologiju. Umjesto da stereotipne načine razmišljanja o nacionalnim razlikama zamijene novima koji će se zasnivati na činjenicama, ona zapravo samo starim stereotipovima dodaju nove. Sve dok takvi stereotipovi ne budu zamijenjeni činjenicama, treba uvijek iznova naglašavati da o nacionalnim razlikama ne postoje nikakvi prihvatljivi dokazi.
1 4
Psihologija antisemitizma
Malen je broj tema društvene psihologije o kojima se pisalo više nego o antisemitizmu. Većina autora na taj problem gleda s povijesnog ili sociološkog stajališta, dok drugi opet pišu kritičke i etičke članke i knjige koje opominju. U ovom poglavlju ograničit ćemo se na strogo psihološki pristup. Time ne želim poreći važnost drugih pristupa, ali parafrazirajući dobro poznatu frazu UNESCO-a da »predrasude nastaju u glavama ljudi« smatram da će eksperimenti na području psihologije predrasuda iz novog ugla osvijetliti povijesne i sociološke spoznaje.
Počnimo, dakle, s tvrdnjom da je u Britaniji, a i u drugim zemljama prilično raširen stav prema Židovima koji bismo mogli nazvati antisemitizmom. U Sjedinjenim Američkim Državama, jednako kao i u Velikoj Britaniji broj ljudi koji prema Židovima nisu neprijateljski raspoloženi, koji ih ne osuđuju i koji im barem nisu neskloni, jedva da čini četvrtinu ukupnog stanovništva. Taj antisemitski stav nije svuda jednako izražen. Među tipičnim pripadnicima engleskog srednjeg sloja oko 12 posto ljudi smatra da »Židovi iskvare sve čega se prihvate«, a oko 31 posto vjeruje da »Židovi ugrožavaju ostalo stanovništvo«. S druge strane stanovit broj ljudi misli da su Židovi nadmoćan tip ljudi. Tako, na primjer, 6 posto Engleza srednjeg društvenog sloja vjeruje da su Židovi preživjeli progone zbog svojih divljenja vrijednih
kvaliteta. Usprkos tako različitim mišljenjima većina se ljudi prilično slaže kad se radi o osobinama karakterističnim za Židove. U Velikoj Britaniji Židove smatraju (postotak stanovništva koji tako misli naznačen je u zagradi): lukavima (59 posto), potkupljivima (38 posto), marljivima (35 posto), inteligentnima (32 posto), odanim porodici (30 posto), gramzljivima (28 posto), upornima (27 posto), religioznima (22 posto), častohlepnima (21 posto), brbljavima (14 posto), društvenima (12 posto), pretjeranim nacionalistima (12 posto) i nadarenima za muziku (11 posto). Vidimo da su neki od ovih pridjeva pohvalni, a neki nisu. Da se stereotip Židova ne sastoji isključivo od negativnih crta, vidi se iz podatka da se Židovima gotovo nikada ne pripisuje sklonost raspravljanju, agresivnost, oholost, hvalisavost, kukavičluk, okrutnost, fanatizam, lakoumnost, neukost, naglost, glasnost, lijenost, naivnost, strastvenost, svadljivost, osvetoljubivost, glupost, praznovjernost, aljkavost, podložnost sugestiji, nepouzdanost, sklonost oponašanju i nedostatak smisla za humor. Kao što smo vidjeli u poglavlju »Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter« sve su to navodno osobine nekih nacionalnih i rasnih skupina.
Da li je stereotip Židova opravdan? Jesu li navedene osobine zaista češće i izraženije u Židova nego u pripadnika nežidovske rase koji su jednako inteligentni, obrazovani i potječu iz istog društvenog sloja? Na žalost, o psihološkim osobitostima Židova ima veoma malo podataka. Prilikom testiranja testovima inteligencije pokazalo se da su Židovi nešto malo inteligentniji od sličnih skupina arijaca, no uzrok tome ne mora biti njihova urođena inteligencija već može biti njihov tradicionalni poriv prema višem obrazovanju koje neizbježno utječe na verbalnu sposobnost. Jedino drugo svojstvo po kojem se Židovi znatnije razlikuju od pripadnika nežidovske rase je agresivnost. Ljudi koji ih dobro poznaju smatraju Židove agresivnijim od Arijaca. No i tu bismo pogriješili kad bismo tvrdili da je ta osobina urođena čitavoj židovskoj rasi. Nekoliko je studija pokazalo da su Židovi koji su
bili progonjeni i koji su zbog svoje rase često nailazili na neprijateljstvo i prezir, agresivniji od Židova koji nisu imali takvih iskustava. Drugim riječima agresivni je Židov, vjerojatno, posljedica antisemitizma, a ne njegov uzrok.
Ovih nekoliko činjenica zajedno s još nekoliko irelevantnih podataka koji se odnose na veći broj ljevorukih i specifičnu raspodjelu krvnih grupa, jedino su na što se možemo osloniti odgovarajući na pitanje po čemu se Židovi razlikuju od nežidova. Rezultati istraživanja na ovom području bili bi nadasve zanimljivi i vrlo važni. No budući da istraživanja, koja bi odlučila da li uzrok antisemitizma leži u samom Židovu kao pojedincu ili u Židovima kao skupini, nisu još izvršena, razmotrimo ličnost antisemita.
Naše se prvo pitanje svakako mora odnositi na specifičnost reakcije antisemitizma. Moramo se zapitati da li je antisemitizam specifična reakcija nepovezana s ostalim osobnim stavovima ili je ta osobina samo dio kompleksa mišljenja o velikom broju raznih problema, t j . dio cjelovitog pogleda na svijet? Odgovor je, na sreću, potpuno određen i jednostavan.
Sveobuhvatna istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji nedvojbeno su pokazala da je antisemitizam usko vezan s nekim drugim društvenim stavovima. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, pogledajmo najprije kako se antisemitizam mjeri, jer ćemo tek tada moći shvatiti njegov odnos prema ostalim društvenim pitanjima.
Prvi korak pri konstrukciji mjernog instrumenta sastoji se u sakupljanju velikog broja izjava o stavovima prema skupini o kojoj se radi. Takve se izjave dobivaju intervjuiranjem, nalaze se u knjigama i časopisima, kao i u novinama i u raznim drugim izvorima. Pritom treba paziti da se one zapišu točno onako kako su izvorno dane. Kad odbacimo izjave koje su istovjetne ostaje nam njih nekoliko stotina. Tih se nekoliko stotina daje na čitanje velikoj skupini sudaca koji moraju biti slični
ljudima čiji će se stavovi zapravo mjeriti. Svaki sudac dobiva sve izjave napisane na odvojenim listovima papira i od njega se traži da izjave poreda u skupine prema stupnju antisemitizma (recimo u jedanaest skupina koje obuhvaćaju sve stavove od krajnjeg antisemitizma, preko neutralnog stava do jasno izraženog prosemitizma). Kad svaki sudac završi svoj zadatak, izjave kod kojih se svi suci, ili barem velika većina, ne slaže u stepenu njihova antisemitizma, t j . ne mogu odlučiti koliko su one pro ili antisemitske, odbacuju se. Jasno je, naime, da izjave koje čitalac može protumačiti i u jednom i u drugom smislu ne mogu uvijek izazvati potrebnu reakciju.
Ostaje, dakle, velik broj izjava u ocjeni kojih se suci uglavnom slažu. Među njima se odaberu, recimo, 24 izjave koje obuhvaćaju područje o kojem se radi, a kreću se od vrlo antiseimtskih do krajnje prosemitskih. Zatim se na arak papira tiskaju proizvoljnim redom, a svakoj se pridoda pet mogućih odgovora (odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se i odlučno se ne slažem). Takva se lista podijeli članovima uzorka stanovništva koje treba testirati. Rezultat testa je određeni pro ili antisemitski stav. Da bismo razjasnili o čemu se radi, pogledajmo jednu takvu tipičnu ljestvicu (navedena ljestvica često je korištena u Velikoj Britaniji).
MIŠLJENJA O ŽIDOVIMA
U ovom upitniku naći ćete 24 različita mišljenja o Židovima. Željeli bismo znati da li se sa svakim od njih slažete ili ne. Ispod svake izjave naći ćete pet mogućih stavova: odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem. Podvucite stav koji je najsličniji vašemu. Molimo vas da ne preskočite ni jednu izjavu, ma koliko vam bilo teško da se odlučite. Vaši će stavovi ostati anonimni. Molimo Vas da se ne potpišete.
Hvala na suradnji! 1) Neprijateljstvo prema Židovima plod je nesporazuma.
odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
2) Židovi monopoliziraju sve na uštrb Engleza. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
3) Židovi su zbog svoje vjere izolirana društvena skupina. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
4) Da bi postigli ono što žele, Židovi ne prezaju ni pred prevarama. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
5) Židovi su pošteni, društveno korisni i rodoljubivi kao i bilo koja druga nacionalna skupina. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
6) Postoje »dobri« i »rđavi« Židovi jednako kao što postoje »dobri« i »rđavi« Englezi. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
7) Židovi u cjelini ne mogu se smatrati odgovornima za nedjela manjine koja ne poštuje zakone i običaje ove zemlje. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
8) Židovi iskvare sve čega se prihvate. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
9) Nema razloga za mišljenje da su Židovi po prirodi gori i nepošteniji od ostalih ljudi. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
10) Iako je nesklonost prema Židovima posljedica predrasuda, ipak se može donekle opravdati. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
11) Židovi su mentalno i moralno nadmoćni većini drugih nacija i rasa. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
12) U ovoj zemlji Židovi imaju prevelik utjecaj i moć. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
13) Židovi ovu zemlju drže u samrtnom stisku. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
14) Židovi su preživjeli progone zbog svojih mnogih divljenja vrijednih osobina. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
15) Židovi su gramzljivi, bezobzirni i ugrožavaju sredinu u kojoj žive. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
16) Židovi su odani zemlji u kojoj žive jednako kao i drugi građani. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
17) Židovima nedostaje tjelesna hrabrost. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
18) Židovi ugrožavaju svaku naciju i zemlju u kojoj žive. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
19) Židovi u cjelini pristojni su i pošteni. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
20) Židovi bi trebali zanemariti svoje običaje i postati prosječni građani ove zemlje. odlučio se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
21) U najbolje plaćenim zanimanjima ima previše Židova. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
22) Ne može se očekivati da će se Zidovi ponašati bolje prema drugima sve dok se ti drugi ne počnu bolje ponašati prema njima. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
23) Od svih ljudi na Zemlji Židovi su najnedostojniji. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
24) Opasnost od Židova se preuveličava. odlučno se slažem, slažem se, nisam siguran, ne slažem se, odlučno se ne slažem
Podaci dobiveni na temelju slaganja ili neslaganja s velikim brojem ovakvih izjava omogućavaju n a m da odgovorimo na postavl jeno pitanje o tome da li je antisemit izam opći stav ili skup specifičnih mišljenja. Tako,
na primjer, jedan čovjek misli kako su Židovi potkupljivi, ali ne i pretjerano moćni, dok drugi smatra da Židovi ovu zemlju drže u smrtnom stisku, ali i da su odani zemlji u kojoj žive i njezinim građanima. Logički je moguće vjerovati da u najbolje plaćenim zanimanjima ima previše Židova kao i to da su Židovi u cjelini pristojni i pošteni; da Židovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj i moć, ali i da su preživjeli progone zbog svojih mnogih divljenja vrijednih osobina. Drugim riječima, ako nije logički proturječno, nečije mišljenje o Židovima može istodobno biti i pohvalno i nepovoljno, pa ne možemo govoriti o antisemitizmu kao o općem stavu kad se jednostavno radi o određenom broju specifičnih pogleda.
Ima, međutim, ljudi koji o Židovima misle tako nepovoljno da se slažu s izjavama koje su logički nespojive. Tako, na primjer, isti čovjek može vjerovati da su Židovi kao skupina previše zatvoreni, t j . da se druže isključivo međusobno, a ne i s pripadnicima arijske rase, ali da su istodobno i nametljivi i da se svim silama nastoje stopiti sa stanovnicima zemlje u kojoj žive. U jednoj studiji izvršenoj sa ciljem da se prouče takvi proturječni stavovi konstruirane su dvije ljestvice za mjerenje dviju suprotnih osobina — jedna je mjerila povučenost Židova, a druga njihovu nametijivost. U prvoj su se ljestvici nalazile izjave o tome kako se Židovi nisu asimilirali sa stanovnicima zemlje u kojoj žive, kako su tamo još uvijek tuđinci, kao i optužbe da su zatvoreni u klanove i da se nedovoljno obaziru na skupine stanovnika nežidova s kojima se susreću. Izjave druge ljestvice optuživale su Židove da se pretjerano nastoje stopiti sa stanovnicima zemlje u kojoj žive i da s previše žara sudjeluju u rješavanju njezinih problema. U tim se izjavama kaže da Židovi kad se prilagođavaju uvjetima društva u kojem žive, zapravo samo »oponašaju« arijce i time skrivaju vlastito židovstvo; nastojanja Židova da se pridruže različitim organizacijama uzrokovana su željom za ugledom i utjecajem, kao i radoznalošću i potrebom da se istražuje pa i uhodi. Ulazak u vladu ili u arijsko susjedstvo samo
učvršćuje Židove u nastojanju da vladaju i upravljaju; njihovo se čovjekoljublje temelji na sebičnim motivima, a kultura na preuzimanju i upijanju kulture zemlje u kojoj žive (to se, naravno, događa zbog nedostatka vlastite kulture). Logički gledano stavovi izraženi u navedenim ljestvicama međusobno su suprotni. Ipak, velik broj onih koji su zastupali mišljenja izražena u prvoj ljestvici odlučno se slagao i sa stavovima iznesenim u drugoj. To je vrlo uvjerljiv dokaz postojanja antisemitizma općenito. Osim toga odmah se vidi i to da se takav stav temelji na osjećajima, a ne na logici i da štoviše dovodi do logičke proturječnosti.
Dosad smo razmatrali samo predrasude protiv Židova. No one su, vjerojatno, samo dio opće sklonosti etnocentrizmu, tj. vjerovanju da je vlastita nacija ili društvena skupina nadmoćna svim ostalim nacijama ili društvenim skupinama. Pretpostavka da je to tako posve je opravdana — mnogo je puta opaženo da antisemiti rđavo govore i o Crncima i o obojenim rasama općenito, kao i o svim nacijama i rasama kojima ne pripada sam antisemit. To se proteže čak i na društvene slojeve, tj . antisemita ocrnjuje svaki onaj društveni sloj kojemu sam ne pripada. Također često smatra da su žene manje vrijedne od muškaraca.
To je otkriće važno jer pokazuje da se ne možemo baviti antisemitizmom kao izoliranom pojavom. Predrasude prema Židovima na neki su način samo uzgredne — tamo gdje Židova nema njihovo mjesto zauzimaju neke druge skupine. Židovi su zapravo samo izlika, a predrasude prema njima nastaju neovisno o njihovu ponašanju. Tu se radi o jednom posve općenitom procesu u psihologiji antisemitizma. Prema tome, ako želimo razmotriti antisemitizam, moramo proširiti predmet svoga izučavanja i pozabaviti se etnocentrizmom u cjelini.
No ni to još nije dovoljno, jer ni etnocentrizam nije izolirana pojava nego posljedica još općenitijih uvjerenja i stavova. Najvažniji kompleks stavova koji je povezan s etnocentrizmom i antisemitizmom, vjerojatno je pogled
na svijet koji obično nazivamo konzervativizmom. U jednoj anketi skupini konzervativaca, liberala i socijalista u Velikoj Britaniji koji se nisu razlikovali ni po dobi ni po spolu ni po obrazovanju, postavljeno je pitanje: »Mislite li da su Židovi društveno korisni, pošteni i rodoljubivi kao i svi ostali građani?« i pitanje: »Mislite li da su Židovi u ovoj zemlji isuviše utjecajni i moćni?« Četrdeset posto konzervativaca smatralo je da su Zidovi društveno korisni, pošteni i rodoljubivi građani, a to isto je mislilo 58 posto liberala i 67 posto socijalista. Drugim riječima konzervativci su bili znatno veći antisemiti od liberala, a ovi opet veći antisemiti od socijalista. Na drugo pitanje pozitivno je odgovorilo 68 posto konzervativaca, 52 posto liberala i 39 posto socijalista. Ovi brojevi koji se nimalo ne razlikuju od rezultata sličnih istraživanja u Velikoj Britaniji i Americi jasno pokazuju bliskost antisemitizma i konzervativnih političkih stavova.
U istoj anketi postavljen je i velik broj drugih pitanja od kojih su mnoga u odnosu na antisemitizam bila veoma diskriminativna. Otkriveno je da antisemiti smatraju da su ljudi čija boja kože nije bijela po prirodi manje vrijedni od bijelaca, da je rat neizbježna posljedica ljudske prirode, da ljude s teškim nasljednim manama ili bolestima treba prisilno sterilizirati, da se prema zločincima ne postupa dovoljno strogo i da bismo ih trebali kažnjavati, a ne liječiti, da su ljudi kojima savjest ne dopušta da se bore u ratu izdajice svoje zemlje i da s tim u skladu treba s njima postupati, da u škole ne treba uvoditi spolni odgoj, da sklapanje brakova između bijelaca i obojenih treba spriječiti kad god je to moguće, da se svi ljudi ne rađaju s jednakim sposobnostima, da rodoljublje u suvremenom svijetu nije sila koja djeluje protiv mira, da zločin i nasilje treba kažnjavati bičeva-njem i da bi vjersko obrazovanje u školama trebalo biti obvezatno, da u odgoju djece treba poštovati princip »da je batina u raju izrasla«, da žene po inteligenciji, organizacionim sposobnostima itd. nisu jednake muškarcima,
da smrtna kazna nije surova i da je stoga ne treba ukidati, da je Japancima okrutnost prirođena i da će za dvadeset i pet godina buknuti novi rat. Iz ovih se odgovora vidi da su antisemiti, osim što su etnocentrični također i konzervativni, rodoljubivi, religiozni, antifeministički raspoloženi i sadistički agresivni (što se može zaključiti iz njihova odnosa prema bičevanju, smrtnoj kazni itd.).
Nezavisna istraživanja u Sjedinjenim Državama snažno su potkrijepila ovakav sud, a otkrila su i još neke pokazatelje antisemitizma. Nađeno je da između antisemitizma — etnocentrizma i devet određenih skupina svojstava postoji prilično dobra korelacija. Prvu skupinu tih svojstava mogli bismo nazvati »konvencionalizmom« ili slijepim prihvaćanjem konvencionalnih građanskih vrijednosti. Taj se stav može sažeti rečenicom »ne treba javno činiti ono što ostali ne odobravaju čak ni onda kad smo svjesni da smo u pravu«. Drugu skupinu mogli bismo označiti skupnim nazivom »pokoravanje autoritetu« jer se radi o poslušnosti idealiziranom moralnom autoritetu skupine kojoj antisemita pripada. Stav prema tom autoritetu posve je nekritički što se vidi iz izjave »da ova zemlja treba manje zakona i narodnih zastupnika, a više hrabrih, neumornih i predanih vođa kojima ljudi mogu vjerovati«. Za treću skupinu svojstava karakteristična je »autoritativna agresivnost« ili tendencija da se traže, osuđuju, odbacuju i kažnjavaju ljudi koji ne prihvaćaju konvencionalne vrijednosti. Kao primjer takvog stava možemo navesti mišljenje da je »homoseksualnost osobito gnusan prijestup koji treba strogo kažnjavati«.
U četvrtoj skupini svojstava koja bi se mogla skupiti pod zajedničkim nazivom »antiintracepcije« radi se o suprotstavljanju svemu što je subjektivno, suosjećajno i maštovito. Intracepcija je tehnički izraz kojim se označava »prevlast osjećaja, mašte, teorije i želja, t j . bitno subjektivan ljudski stav« suprotan ekstracepciji ili »tendenciji ograničavanja stvarnim fizikalnim uvjetima koji se mogu jasno opaziti, kao i opipljivim objektivnim činjenicama«. Srž antiintracepcije sadržana je u izjavi da
se »u koledžima previše naglašavaju intelektualni i teorijski problemi«, a da se »nedovoljno ukazuje na životnu praksu i na vrlinu jednostavnosti«.
Iduća se skupina svojstava odnosi na »praznovjerje i stereotipove«, tj. na vjeru u mistično određenje sudbine pojedinca i na mišljenje u krutim kategorijama. Kao primjer takvog stava može poslužiti rečenica: »Premda mnogi ljudi astrologiju ismijavaju, njome se može mnogo toga objasniti.«
Zatim dolazi vjerovanje u »snagu i izdržljivost«, zapravo zaokupljenost odnosima dominacije i poslušnosti, snage i slabosti i vođe i sljedbenika i, naravno, poistovjećivanje s likovima moćnika. Pobornici toga mišljenja obično izjavljuju da »ljudi danas žive neprirodno i pretjerano udobno«. Oni drže da bismo se trebali vratiti »funda-mentalnijem, ,krvavijem' i djelatnijem načinu života«.
Sedma skupina osobina mogla bi se sažeti izrazima »destruktivnosti i cinizma« ili općenito neprijateljstvom prema ljudskoj vrsti (najčešće izraženo riječima). Što se time misli vidi se iz izjava da »bez obzira na vanjsko ponašanje muškarci od žena žele samo jedno« i da »uzmemo li pravo, čovjek radi samo zbog vlastite koristi«.
Zadnje dvije skupine svojstava koje bismo, zajedničkim imenom, mogli nazvati »sklonostima prema projekciji« manifestiraju se u mišljenju da su ljudi bezumni, a život opasan i u projekciji vlastitih nesvjesnih emocionalnih poticaja i spolnih sukoba, tj. u pretjeranom bavljenju svime što je u vezi sa spolnošću. Ljudi s takvim sklonostima najčešće izjavljuju da »uglavnom nismo svjesni koliko na naš život utječu tajne urote političara« i da su »spolne orgije starih Grka i Rimljana u usporedbi s onim što se danas događa u ovoj zemlji, i to čak i u krugovima gdje to ne bismo očekivali, dječja igra«.
Ako antisemitski raspoloženi ljudi navedene stavove češće zauzimaju od ljudi koji nisu skloni etnocentrizmu, tada bi se na temelju odgovora na pitanja sadržaja sličnog sadržaju koji smo maločas naveli (navedeni su sadržaji međusobno nezavisni) morao moći predvidjeti stepen
nečijeg antisemitizma i etnocentrizma. Pokazalo se da je to doista moguće i da je prognoza prilično točna. Iz istraživanja koja su izvršena u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Švedskoj i drugim evropskim zemljama vidi se da su antisemitizam i etnocentrizam zapravo »iste gore list«, t j . posljedica fašizma ili autoritatizma. Budući da ljudi za koje se zna da su fašisti često misle u navedenim kategorijama, nedvojbeno je da između njih postoji stanoviti odnos. Izraz »auto-ritatizam« skovan je s ciljem da se upozori na neke teorijski važne osobitosti tog skupa društvenih stavova. Ma koji izraz odabrali (tj. duh fašizma ili autoritatizam) jasno je da se radi o nečem bitno važnom u socijalnoj psihologiji.
U objašnjavanju porijekla tog istodobnog zastupanja svih nabrojenih društvenih stavova mogla bi nam pomoći pretpostavka o vezi između društvenog stava i ličnosti. Da takva pretpostavka nije posve neprihvatljiva pokazao je prije nekoliko godina S. Crown otkrivši da su antisemitizmu skloni ljudi emocionalno nestabilniji i neurotič-niji od ljudi koji nemaju ništa protiv Židova. Jedna je sveobuhvatna anketa pokazala da emocionalno nestabilni ljudi lakše prihvaćaju predrasude od ljudi koji su emocionalno stabilni. To je kasnije potvrdila i studija, u kojoj je tijekom određenog vremenskog razdoblja, metodom psihoanalitičkog intervjua proučavana manja skupina ljudi.
Ipak autoritativnu ličnost i složeni skup etnocentričnih, fašističkih stavova ne može se opravdati isključivo emocionalnom nestabilnošću. Trebalo bi poći od specifičnijih pretpostavki i pokušati ih provjeriti izravnim proučavanjem ljudi koji na testovima »autoritatizma« postižu velik i malen broj bodova. Skupina američkih istraživača to je i učinila, i njihova otkrića s nekoliko su strana osvijetlila takozvanu »autoritativnu ličnost«. Ovdje ćemo ukratko iznijeti rezultate njihova istraživanja.
Psiholozi navedenog istraživačkog tima poslužili su se vrlo jednostavnim postupkom. Skupine ljudi koji su od-
govarajući na pitanja upitnika (pitanja su se odnosila na devet nabrojenih i opisanih osobina) postigli velik broj bodova usporedili su s ljudima koji su na takvim upitnicima postigli izrazito malen broj bodova. Rezultati usporedbi na temelju intervjua, upitnika i psiholoških testova bili su upadljivo neproturječni. Želimo li razmotriti konačni zaključak, bit će, vjerojatno najbolje da svoja otkrića sažmemo u nekoliko točaka.
Prije svega nalazimo da se ljudi s velikim brojem bodova od ljudi s malim brojem bodova razlikuju po svojstvima koja bismo mogli nazvati potiskivanjem i svjes-nošću. Otkriveno je, a to je i najznačajnije otkriće čitavog istraživanja, da nepristrani ljudi brže postaju svjesni vlastitih neprihvatljivih sklonosti i poticaja i da ih spremnije prihvaćaju. Nasuprot tome čovjek opterećen predrasudama izbjegava da se s njima suoči, pa ih stoga i ne može ugraditi u svoju ličnost. Nepoželjne misli i osobine potiskuje iz svijesti, dok ih čovjek neopterećen predrasudama ostaje svjestan i prihvaća ih kao dio svoje ličnosti. Sklonosti koje se potiskuju jesu uglavnom strah, slabost, pasivnost, spolni poticaji i napadačko raspoloženje prema likovima autoriteta, najčešće roditeljima.
Ta tendencija potiskivanja ovakvih osjećaja uzrokuje drugu skupinu osobina po kojima se čovjek koji postiže velik broj bodova razlikuje od onoga koji postiže malen broj bodova (radi se naravno o testu autoritatizma) mogli bismo obuhvatiti zajedničkim nazivima sklonosti prema eksternalizaciji (materijalnom) i sklonosti prema inter-nalizaciji (duhovnom). Čovjek opterećen predrasudama nesvjesno se služi projekcijom, mehanizmom koji je Freud prvi opisao i čije je postojanje, kasnije, i eksperimentalno dokazano. Radi se o sklonosti da se vlastite osobine pripisuju drugim ljudima — i to, naravno one osobine koje nisu hvale vrijedne pa čovjek nerado priznaje da ih sam posjeduje. Tako, na primjer, škrtac neće reći ni misliti da je on sam škrt, već da su takvi drugi ljudi. Pristran čovjek projicira na druge vlastita svojstva koja potiskuje (nije on neprijateljski i prijeteći raspolo-
žen nego drugi) i kod drugih žestoko osuđuje nedostatke koje sam posjeduje (npr. slab čovjek osuđuje sve slabiće).
Drugi je vid eksternalizacije izbjegavanje introspekcije ili samoispitivanja, kao i svake neugodne spoznaje općenito što dovodi do sužavanja sadržaja svijesti. Osim toga velik se dio energije troši na potiskivanje nepoželjnih sklonosti u podsvijest kao i u borbi za uspjeh i njegove vanjske znakove što ide na uštrb međuljudskih odnosa i zadovoljstva u samom radu. »Relativna nesposobnost za društveni život može se ispoljavati u konvencionalnom uskogrudnom odnosu prema ljudima, ili u ovisnosti o njima, kao što je to slučaj u konzervativnoj podgrupi skupine s velikim brojem bodova, ili u bezobzirnosti i želji da se manipulira ljudima, kao što se to dešava u prijestupništvu sklonoj podgrupi iste skupine.« Tipični pripadnik skupine ljudi koji na testu autoritativnosti postižu velik broj bodova također se rijetko prepušta osje-tilnosti ili pasivnim užicima kao što su, na primjer, naklonost i ljubav, drugarstvo, umjetnost itd. Duhovna zadovoljstva on nadomješta pokretljivošću, kao i neprestanom aktivnošću i stjecanjem materijalnih dobara.
S druge strane nepristran čovjek, svjestan vlastitih društveno neprihvatljivih sklonosti, ne projicira te sklonosti na druge, već ih nastoji uklopiti u svoju ličnost. Obično mu je stalo do istinskih vrijednosti, do ostvarenja intelektualnih ili estetskih ciljeva i do toga da bude društveno koristan. »Njegova samodostatnost, kao i njegova sposobnost sudjelovanja u društvenom životu veoma je izražena. Za razliku od pripadnika skupine s velikim brojem bodova čiji su napori usredsređeni na prilagođavanje vanjskom svijetu i na postizanje moći i uspjeha, takav čovjek nastoji ostvariti unutarnji sklad i postići samo-ostvarenje. Posljedica te veće okrenutosti prema sebi, odnosno prema duhovnom veća je kreativnost i maštovitost na spoznajnom kao i na emocionalnom polju.«
Polazeći od nepostojanja unutarnjeg, duhovnog žarišta dolazimo do iduće bitne razlike između pristranog i nepristranog čovjeka. Par suprotnih osobina po kojima se
oni međusobno razlikuju je i konvencionalnost i iskrenost. »Među pripadnicima autoritativne skupine i oni koji su skloni konzervatizimu i oni koji su skloni prijestupni-štvu najčešće prihvaćaju konvencionalne vrijednosti i pravila. Da bi odredili što je dobro, a što zlo oslanjaju se ili na autoritete ili na javno mnijenje, dakle, uvijek traže podršku izvana.« To prilagođavanje »vanjskim« vrijednostima najbolje se vidi u odnosu pristranih ljudi prema roditeljima, kojima se čovjek opterećen predrasudama stereotipno divi, koje ne može ni kritizirati i kojima se ne može izravno suprotstaviti. Iz razgovora s njim često, međutim, saznajemo da je on prema roditeljima zapravo neprijateljski raspoložen, ali da to neprijateljstvo potiskuje i time sprečava razvoj iskrenih i srdačnih odnosa. Nasuprot tome veća iskrenost nepristranog čovjeka odražava se i u njegovu otvorenom i kritičkom stavu prema roditeljima. Budući da se smatra roditeljima dorastao, on se ne ustručava kazati što misli, što ne mora utjecati, a obično i ne utječe, na srdačnost njihovih odnosa.
U shvaćanju spolnih uloga vidi se slična razlika. Muškarac opterećen predrasudama također je i konvencionalan. Sebe smatra djelatnim, odlučnim, grubim, energičnim, neovisnim i uspješnim (drugim riječima pobjednikom u životnoj borbi), a ženu pasivnom i poslušnom. Njegove vanbračne spolne odnose obično ne prate osjećaji, a od zakonite žene zahtijeva, prije svega, konvencionalnu vrlinu dobre domaćice. »U cjelini gledano spolnost je kod njega u službi društvenog statusa. Pristran muškarac nastoji se istaći osvajanjem velikog broja žena (status muš-kosti) ili time što će oženiti ženu iz »dobre kuće« (društveni status). Čovjek koji nije opterećen predrasudama u vezi sa suprotnim spolom traži, prije svega, drugarstvo, prijateljstvo i osjetilnost. Slično tome nepristrana žena se u izboru partnera prvenstveno rukovodi zajedničkim interesima i ljubavlju, dok se žena opterećena predrasudama hvata za sliku konvencionalne ženstvenosti. Ona
muškarca tobože sluša i ulaguje mu se, a zapravo je prema njemu neprijateljski raspoložena i nastoji ga izrabiti.«
Razlike u emocionalnim reakcijama povezane su s idućim parom suprotnih svojstava koja ćemo radi lakšeg razumijevanja označiti kao usmjerenost prema moći i usmjerenost prema ljubavi. Konvencionalni ljudi skloni su da se dive moći i da za njom teže. »Relativna nesposobnost za naklonost i ljubav, zajedno s osjećajem ugroženosti sile pristranog čovjeka da teži ka moći u njezinu izravnom ili neizravnom obliku (tj. vezujući se za one u čijim je ona rukama) . . , Stoga u takvih ljudi često nalazimo osobinu koju bismo najbolje mogli opisati kao ,pre-velik realizam', tj. kao sklonost da se sve i svatko iskoristi kao sredstvo za određeni cilj.« Muškarac opterećen predrasudama često takav bezobzirni oportunizam smatra atributom muškosti.
Nasuprot tome čovjek koji je na testu autoritatizma postigao malen broj bodova u druženju s drugim ljudima traži ljubav i naklonost. Osim toga emocionalno se vezuje i za svoj rad. »Iako, naravno, prema priznanju nije ravnodušan, njegove su djelatnosti samo rijetko isključivo sredstva za postizanje cilja. One često postaju same po sebi izvorom užitka i zadovoljstva, ako već ne izravno, onda neizravno time što su društveno korisne. . . . Najzad tu je i interes za umjetnost i filozofiju koji pridonosi većem unutarnjem bogatstvu, a time i manjoj težnji ka moći i društvenom položaju.«
Zadnja skupina svojstava po kojima se pristrani ljudi razlikuju od nepristranih mogla bi se sažeti izrazima krutost i elastičnost. Prvi se objašnjava potrebom krutih obrambenih mehanizama koji će neprihvatljive sklonosti i poticaje potisnuti u podsvijest. Budući da tako potisnute sklonosti i poticaji nisu izgubili svoju dinamičku snagu, neprestano postoji opasnost da će, popusti li obrambeni zid, izroniti na površinu svijesti. Izgleda da potiskivanje više šteti nego pomaže u njihovu svladavanju. »Tako oslabljen ego stalno je u opasnosti da ga potisnute sile posve ne unište. Da bi se mogao oduprijeti tolikoj
prijetnji mora pojačati obrambene mehanizme, koji ma kako jaki bili nikad ne mogu potpuno spriječiti nenadane i nekontrolirane provale potisnutih impulsa. Time je začarani krug zatvoren.« Na potiskivanje tih instinktivnih impulsa troši se velik dio energije, no oni iako potisnuti, ostaju bitno neizmijenjeni. Taj se proces, popraćen projekcijom i eksternalizacijom kao i pomanjkanjem unutarnje snage i individualizma, nikad ne može odvijati uravnoteženo i jednoliko i jedino ga čvrsta, kruta, jednostavna i stereotipna spoznajna struktura može spriječiti da ne dovede do potpunog sloma ličnosti. »Ljudi kod kojih je etnocentrizam snažno izražen u tako su velikom broju skloni da iskustva ukalupljuju stereotipnim kategorijama da se to može smatrati njihovom općom karakteristikom . . . Čovjek koji je na testu etnocentrizma postigao izrazito malen broj bodova u svojim je emocionalnim i spoznajnim prilagodbama mnogo elastičniji. To se odražava i u njegovoj nesklonosti prema pretjeranoj glorifikaciji ljudi ili događaja, kao i u njegovu boljem poimanju biti složenih društvenih i međuljudskih odnosa i sve-srdnijem prihvaćanju psihologije i društvenih znanosti koje te odnose proučavaju.«
U svom pokušaju da opišem etnocentričnu, predrasudama opterećenu i autoritativnu ličnost služio sam se psihoanalitičkom terminologijom koja često ne samo da je teško razumljiva već i nerazmrsivo zapleće činjenicu i teoriju. Mislim, međutim, da se u ovom slučaju vrijedi pomučiti jer se takav opis u bitnim crtama slaže s rezultatima velikog broja objektivnih istraživanja. Prije nego li te rezultate vrednujemo, ponovit ćemo što pritom treba imati na umu.
Prije svega navedeni podaci ukazuju samo na sklonosti. Navedeni modeli ličnosti predrasudama opterećenih i nepristranih ljudi ni izdaleka nisu univerzalni, pa stoga ličnost, iako odgovorna za dio predrasuda ne može biti odgovorna za sve. Osim toga dosad smo govorili samo o krajnje pristranim i krajnje nepristranim ljudima; ono što vrijedi za njih ne mora nužno vrijediti i za nekog tko
ima poneku predrasudu kao ni za nekog tko je samo relativno nepristran. Mnogi ljudi izgovaraju antisemitske i etnocentrične parole, a da nisu o njima nikada razmišljali. Kao papige ponavljaju tuđe mišljenje bilo zato što su sami isuviše glupi da bi shvatili što govore, bilo zato što je takav stav uobičajen u sredini u kojoj žive. Budući da uz mišljenja koja ponekad iznose nisu emocionalno vezani, ne može se ni takav njihov tobožnji stav objasniti strukturom njihove ličnosti. U ovu kategoriju vjerojatno spada velika većina »verbalnih« antisemita. Treba očekivati da će gore opisana struktura ličnosti biti osobito izražena kod malog broja fanatika koji zapravo i jesu »vođe« i stoga opasniji od poslušnog stada koje ih slijedi.
Na trećem mjestu treba spomenuti to da je dosad većina istraživača proučavala autoritativnu ličnost u terminima antisemitizma i fašizma. Iz nekih se pokazatelja, međutim, vidi da je krutost stavova, osebujna crta ličnosti etnocentrika, svojstvena i komunistima. Nadmoć radničke klase za njih je aksiom jednako kao što je nadmoć buržoazije aksiom za fašistu, koji je u nadmoć svoje domovine nad ostalim državama jednako uvjeren kao i komunist u inferiornost vlastite zemlje u odnosu na SSSR. Za komuniste onaj na kome se lome kola nije Židov nego kapitalist. Budući da smo dosad razmatrali psihologiju antisemitizma češće smo se susretali s konzervativnom »autoritativnom ličnosti« nego s drugim njezinim predstavnicima. No bilo bi pogrešno misliti da ništa slično ne postoji i na političkoj ljevici.
Najzad treba navesti i mišljenja nekih kritičara koji ističu da se ispitivanjem verbalnih izjava ne može ništa saznati ni zaključiti, jer ono što netko kaže ne mora biti isto što taj netko i radi. Uvjerenje da su »djela važnija od riječi« pa stoga treba promatrati ponašanje, a ne verbalne izjave, toliko je rašireno da mu moramo posvetiti nekoliko riječi.
Svatko, naravno, može prikriti svoje pravo mišljenje i tvrditi da misli nešto što zapravo ne misli. Opasnosti za-
ključivanja na temelju nečijeg ponašanja nisu, međutim, ništa manje. Ne možemo, na primjer, tvrditi da je netko religiozan samo zato što ide u crkvu; na to ga može poticati želja da se prilagodi sredini ili da je impresionira kao i želja da u crkvi upozna ljude koji bi mu eventualno mogli koristiti. Onaj tko na svoj prozor zalijepi plakat »Glasajte za konzervativce« možda to ne radi zato što se slaže s njihovom politikom, nego zato što se boji da bi otkrivanjem svojih simpatija prema socijalistima mogao doživjeti neugodnosti. Čovjek koji nije nimalo antisemitski raspoložen može sudjelovati u općem pokolju bespomoćnih ljudi iz straha da ga netko ne bi prijavio. Verbalne izjave nisu, naravno, pouzdan pokazatelj nečijih stavova, ali i nečije nas akcije mogu u zaključivanju zavesti na pogrešan put. Da bi se vidjelo da li djela i verbalne izjave odražavaju nečije prave stavove, treba uvijek potražiti objektivan dokazni materijal.
To se može učiniti na nekoliko načina od kojih je možda najuvjerljivija metoda ponavljanja. Ako ponovljeno ispitivanje različitih društvenih i nacionalnih skupina dade slične neproturječne rezultate, nije vjerojatno da je ta jednoglasnost mišljenja posljedica namjernog laganja. Budući da su različiti istraživači u istraživanju došli do rezultata u biti sličnih onima o kojima smo govorili u ovom poglavlju, vjerojatnost njihove općenite istinitosti vrlo je velika.
Jednako je važna i činjenica što se zaključci na temelju tih hipoteza mogu i provjeriti. Uzmimo jedan takav primjer. Vidjeli smo da su stavovi predrasudama opterećenog čovjeka općenito krući od stavova nepristranog čovjeka. Konstrukcijom mjere krutosti i njezinom primjenom na ljude koji su na etnocentrično-autoritativnoj ljestvici vrlo nisko ili vrlo visoko, moglo bi se to i strogo eksperimentalno provjeriti. Jedna je takva mjera i dobro poznati test inteligencije u kojem se od ispitanika traži da iz velikog suda izvadi određeni broj litara vode. Pritom se može poslužiti sa tri manja suda od kojih ni
jedan nije odgovarajuće veličine tako da, da bi dobio željenu količinu, mora vodu lijevati iz jednog suda u drugi.
Test »krutosti« sastavljen je od niza takvih problema. Prvih osam mogu se riješiti na principijelno isti način, tj. istim redoslijedom u biti sličnih koraka. Zatim dolaze dva problema koji se osim na takav uhodani način mogu riješiti i mnogo jednostavnijim putem. Budući da se elastičan čovjek, vjerojatno, neće pridržavati krutog modela nastalog rješavanjem prvih osam problema, treba očekivati da će on taj jednostavniji put pronaći. Jedanaesti se problem uopće ne može riješiti slično kao prvih osam, a dvanaesti i trinaesti opet se mogu riješiti na dva načina — na poznati složen i na jednostavan. »Krutost« se mjeri brojem odstupanja od poznatog složenog načina rješavanja pri rješavanju zadnjih pet problema. Prema pretpostavci morali bi ljudi skloni etnocentrizmu i autorita-tizmu biti vrlo »kruti«, a jedan je dobro kontrolirani eksperiment pokazao da je upravo tako. Prema tome imamo neovisan dokaz istinitosti naše pretpostavke.
Sve u svemu može se kazati da sve ove razne niti dokazivanja čine čvrsto povezano tkivo. Premda će se ono, vjerojatno, izmijeniti u mnogim važnim pojedinostima, već se danas može primijeniti u praktičnoj borbi protiv antisemitizma. Mjere te borbe nisu predmet psihologije, pa o njima nećemo ovdje raspravljati.
1 5
Gallupove ankete i javno mnijenje
Stara izreka vox populi, vox Dei vrijedi, izgleda, i za diktaturu i za demokraciju. Diktatori koji, kao na primjer Mussolini, ne poštuju volju većine stanovnika, osuđeni su na neuspjeh jednako kao i državnici demokratske zemlje ako ne rade u skladu sa stvarnim ili imaginarnim interesima ljudi od kojih očekuju podršku na idućim izborima. Stoga su političari, vojskovođe i državnici od davnina uvijek nastojali saznati što o njima misle ljudi o kojima ovisi njihova sudbina.
Ne smijemo, naravno, misliti da su to činili zato da bi svoju politiku prilagodili mišljenju većine. Najčešće ih je zapravo zanimalo da li treba pojačati propagandu sa ciljem da se mišljenje javnosti usuglasi s njihovim. Kad vođa osjeti da javno mnijenje neće podržati određenu akciju, može narediti da se poduzmu koraci koji će ga izmijeniti u skladu s njegovim željama. Tako je, na primjer, Hitler, želeći zabraniti Komunističku partiju Njemačke, naredio da se zapali Reichstag.
Ma kakva bila svrha, želja da se sazna mišljenje i stav javnosti univerzalna je i snažna. Čitav se mehanizam demokracije (izbori, referendumi itd.) u stvari i temelji na pretpostavci da je moguće saznati što javnost misli. Sve donedavno tome je služila isključivo intuicija ili subjektivne ocjene takozvanih stručnjaka. Jasno je da glasanje na izborima, t j . naša odluka o tome kojoj ćemo se stranci prikloniti, ne ovisi samo o jednom mišljenju te
stranke, već o velikom broju stavova prema mnoštvu najrazličiti]ih društvenih problema. Uvjerenja i poglede jedne partije glasač teško može razlučiti jedne od drugih. On se, na primjer, može slagati s konzervativcima kad se radi o izmjeni carinskih propisa, a s laburistima kad je riječ o nacionalizaciji ili »jednakoj plaći za jednak rad«. Ove finije podjele neće se odraziti u njegovu glasanju i sigurno je da će, ma kako glasao, glasati i protiv vlastitog mišljenja.
Potreba da se saznaju pogledi i stavovi čovjeka s ulice dovela je do razvoja »tehnika ispitivanja javnog mnijenja«. Prije njihova postojanja takve su se ocjene dobivale promatranjem veličine i raspoloženja masa koje su dolazile slušati političke govore, ispitivanjem sadržaja izjava partijskih radnika ili pristaša određenog kandidata, iz pisama koja su političkim časopisima pisali čitaoci itd. Prva tehnika za ispitivanje javnog mnijenja izgleda da je bila pokusno glasanje koje su na početku ovog stoljeća provodile američke novine tako da su jednostavno pitale ljude o njihovim glasačkim namjerama. Daljnjem razvoju tehnike pridonijela je i takozvana »agitacija poštom« koju su prije otprilike stotinu godina uveli neki poljoprivredni časopisi i koju je konačno preuzelo i Ministarstvo za poljoprivredu SAD. Ispočetka se radilo o sakupljanju podataka o usjevima da bi se kasnije prešlo na sakupljanje mišljenja o raznim drugim problemima. Najpoznatiji je primjer takvog rada niz anketa koje je izvršio časopis »Literary Digest«. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća taj je časopis svojim glasačkim ceduljama u obliku dopisnica uspostavio vezu sa milijunima američkih građana. Pitanja se nisu odnosila samo na političke izbore već i na probleme kao što su prohibicija i New Deal.
Ti rani pokušaji predviđanja na temelju ispitivanja javnog mišljenja bili su ponekad u svojim prognozama vrlo točni. Tako je, na primjer, »Literary Digest« 1932. godine predvidio broj glasova za Roosevelta sa greškom manjom od 1 posto. Uspjesi slični ovom bili su, ipak, relativno
rijetki, t j . prognoze su u velikom broju slučajeva bile izrazito loše. Zapravo je nezadovoljstvo tom netočnošću i dovelo do razvoja modernoga načina ispitivanja javnog mnijenja koje se danas često poistovjećuje s imenom Gallupa.
Problem s kojim se suočava svatko tko želi saznati što javnost misli o određenim pitanjima relativno je jednostavan. Kratko rečeno sve što on mora učiniti je da ljude izravno upita što misle. Tako bi instinktivno postupio i nestručnjak i tako danas, naravno u nešto savršenijem obliku, postupaju i ispitivači javnog mnijenja. Ipak, oni pritom moraju razmotriti i riješiti tri problema: problem uzimanja uzoraka, t j . koga pitati, problem intervjuiranja ili što pitati i problem tumačenja, t j . što zaključiti na temelju dobivenih podataka.
Pogledajmo najprije moguće načine uzimanja uzoraka. Obično želimo saznati mišljenje velike skupine ljudi, na primjer mišljenje svih odraslih stanovnika britanskog otočja, i obično ne možemo ispitati svakog pripadnika te skupine. Srećom stav čitave skupine možemo saznati ispitivanjem njezina relativno malenog uzorka. Budući da se radi o malom uzorku on prije svega mora biti reprezentativan, t j . mora reprezentirati čitavo stanovništvo. Drugim riječima u uzorku se muškarci i žene, stari i mladi, radnici i građani moraju pojavljivati s jednakom učestalošću kao u ukupnom stanovništvu. Očito je zašto mora biti tako. Ako, na primjer, muškarci i žene o nečem ne misle jednako, tada ćemo na temelju uzorka sačinjenog od samih muškaraca dobiti potpuno pogrešnu predodžbu o mišljenju čitave skupine. Uzorak može biti slučajan (vjerojatnost da će biti odabrani u uzorak jednaka je za sve pripadnike skupine čije mišljenje treba saznati) ili slojevit (ljudi se odabiru u unaprijed određenim razmjerima). U oba je slučaja nadasve važno da uzorak bude reprezentativan, jer jedino na temelju takvog uzorka možemo nešto zaključiti.
Dobar primjer onoga što se može dogoditi kad uzorak nije reprezentativan je anketa koju je 1936. godine pro-
veo već spomenuti časopis »Literary Digest«. Razaslavši, kao i obično, svoje glasačke cedulje-dopisnice, »Literary Digest« je na postavljeno pitanje primio dva milijuna odgovora. Ipak, u prognozi broja stanovnika koji će glasati za Roosevelta pogriješilo se za čitavih 19 posto. Nakon tog neuspjeha »Literary Digest« je prestao anketirati svoje čitaoce. Sjetimo se da je samo četiri godine ranije (1932) anketa »Digesta« prognozirala Rooseveltovu pobjedu s greškom manjom od 1 posto, s pravom se možemo zapitati što se za četiri godine izmijenilo. »Literary Digest« je svoje glasačke cedulje-dopisnice poslao, uglavnom, ljudima srednjeg sloja, odnosno onima koji i čitaju časopise takvog tipa, koji posjeduju telefone i kola i čiji bi se politički pogledi u cjelini mogli opisati kao konzervativni. Oni, prema tome, nisu sačinjavali reprezentativan uzorak stanovništva, već štoviše, jedan vrlo pristran uzorak. Godine 1932. to nije bilo važno, jer u to vrijeme razlike između dviju glavnih političkih stranaka Sjedinjenih Američkih Država — demokrata i republikanaca — nisu bile toliko izražene. Tada se demokrati još nisu smatrali liberalima, niti republikanci konzervativ-cima. Obje su stranke u svojim stavovima bile jednako konzervativne, pa je zbog toga postotak glasača — pripadnika građanske klase koje je anketirao »Digest« i koji su glasali za Roosevelta — bio otprilike jednak postotku Rooseveltovih glasača među ukupnim stanovništvom. Stoga je prognoza »Literary Digesta« bila prilično dobra. No Roosevelt je svojim New Dealom izmijenio političku pozornicu, liberalizirao demokratsku stranku i time privukao radničku klasu. Istodobno su se i republikanci, kao protivnička politička stranka, počeli poistovjećivati s konzervativnim načinom mišljenja čime su odmah stekli podršku srednjih, građanskih slojeva. Do godine 1936. ta podjela među partijama postala je djelomično i podjela među društvenim slojevima, pa je »Literary Digest« ispitujući samo jedan društveni sloj, t j . građansku klasu, prognozirao pobjedu republikanskog kandidata Landona,
iako je on s obzirom na broj pristalica imao mnogo manje izgleda da postane predsjednik Sjedinjenih Država.
Iste godine kad je »Literary Digest« tako strahovito promašio, i to usprkos tome što je anketirao dva milijuna ljudi, Gallup je ispitivanjem mnogo manjeg uzorka (3 tisuće ljudi) prognozirao Rooseveltov povratak. To je pokazalo da je sastav uzorka važniji od njegove veličine. Gallup je, naime, svoj uzorak sačinio prema pravilima reprezentativnog uzimanja uzoraka. Praktična potvrda nadmoći takvog načina rada nad ranijim nekontroliranim metodama uzimanja uzoraka razuvjerila je one koji ne vjeruju statističkim argumentima. Treba, međutim, svakako naglasiti da je potreba reprezentativnog uzimanja uzoraka dokazana isključivo teorijskim i statističkim metodama davno prije promašaja ankete časopisa »Literary Digest«. Teoriju uzoraka matematičari su detaljno razradili, pa se greška u prognozi, kad je uzorak poznat, može ocijeniti jednostavnim formulama.
Kako se zapravo uzimaju uzorci? Dva su glavna načina »uzimanja uzoraka prema kvoti« i »uzimanje uzoraka prema području«. Većina državnih agencija za ispitivanje javnog mnijenja služi se prvim načinom. Svaki ispitivač mora ispitati stanovit broj ljudi unaprijed određenih, specifičnih osobina. Mora, na primjer razgovarati sa tri muškarca starija od pedeset godina, pet žena koje su mlađe od trideset godina itd. Iako se ta metoda zbog svoje jednostavnosti i jeftinoće naširoko primjenjuje, ona ima i nedostataka. Ispitivač mora sam prosuditi starost svojih ispitanika, kao i njihovu društvenu pripadnost itd., a to nije uvijek lako. Može, naravno, čovjeka koga intervjuira izravno zapitati koliko mu je godina i kojem društvenom sloju pripada, no ljudi upravo na ta dva pitanja ne odgovaraju uvijek točno (žene su obično sklone sakrivanju godina, a muškarci zamišljenom uspinjanju na društvenoj ljestvici). Agenciju može prevariti i sam ispitivač, koji si može skratiti posao i odgovore sam izmisliti, ili ispitanike pogrešno prosuditi. Takvi se propusti, vjerojatno mogu eliminirati odgovarajućom obukom i pri-
mjerenom plaćom kao i uzimanjem u obzir izvjesnih ispi-tivačevih osobina prilikom njegova izbora. Bilo kako bilo greške u prognozi na temelju uzorka prema kvoti mnogo su veće od grešaka koje bi se mogle opravdati statističkom teorijom uzoraka. To ne bi bilo tako važno kad bi te greške bile slučajne. One, međutim, ukazuju na izrazitu pristranost koja se u svim zemljama gdje se vrši anketiranje ispoljava u precjenjivanju broja glasova za kandidate konzervativne građanske klase i potcjenjiva-njem tog broja za kandidate socijalista i radničke klase. To se vrlo jasno vidi na primjeru Sjedinjenih Američkih Država gdje je na izborima 1948. godine Truman postao predsjednik usprkos suprotnom uvjeravanju agencija za anketiranje.
Prosječna greška u izbornoj prognozi na temelju anketa danas se kreće negdje oko 3 posto, pa iako ta brojka djelomično ovisi o izbornom sistemu zemlje, ali je u svim zemljama u kojima su dosad vršena takva ispitivanja, u cjelini, iznenađujuće konstantna. Greška od 3 posto može nam se učiniti neznatnom, no efikasnost metoda anketiranja lako je precijeniti. Uspjeh svih metoda za predviđanje može se provjeriti uspoređivanjem tih metoda s nekim jednostavnim načinom prognoziranja. Jedan od njih je, na primjer, praktično pravilo koje nam kazuje da će glasovi na ovim izborima biti podijeljeni jednako kao i na prethodnim. Prognoza na temelju ankete trebala bi biti bolja od ovakve. U Americi je prognoza na temelju navedenog pravila, u razdoblju za koje se mogu praviti usporedbe (1936 — 1948), gotovo jednako dobra kao prognoza na temelju ankete. Možda je to i zbog toga što u tom razdoblju nije bilo hitnijih političkih promjena — u Engleskoj takva usporedba pokazuje da su prognoze na temelju ankete nešto točnije. Ma s koje strane gledali, nema nikakve sumnje o tome da bi se načini uzimanja uzoraka mogli i morali usavršiti, premda će njihovo usavršavanje biti prilično skupo.
Mnogo bolje rezultate od uzorka prema kvoti daje takozvana metoda uzimanja uzoraka prema području. Pod-
ručje na kojem treba ispitati mišljenje stanovnika razdijeli se u okruge, a ovi opet u nastanjene jedinice. Slučajnim odabiranjem izabere se nekoliko nastanjenih jedinica i u njima nekoliko osoba koje treba intervjuirati (izbor ovaj puta nije prepušten ispitivaču). Kako je to zapravo metoda slučajnog uzimanja uzoraka, ona je tehnički superiorna uzimanju uzoraka prema kvoti. Nedostatak joj je u tome što je vrlo skupa. Ispitivač koji obavlja posao mora ići iz jednog dijela grada u drugi, i ako ispitanik nije kod kuće mora dolaziti ponovo sve dok ga ne nađe. Ne može umjesto njega ispitati nekog drugog iz jednostavnog razloga što se ljudi koji često nisu kod kuće u mnogome razlikuju od onih koji to jesu. Tako je, na primjer, u jednoj anketi kojom je trebalo procijeniti broj ljudi koji će obrađivanjem vrtova »pobjede« smanjiti nestašicu hrane u ratu, otkriveno da je postotak »kopača« veći među ljudima koji su bili kod kuće kad je ispitivač došao prvi put nego među onima koje je uspio naći kod kuće tek nakon nekoliko pokušaja. Štoviše, čim je na nekom području ispitivač, da bi pronašao svoje ispitanike kod kuće morao češće dolaziti, tim je i postotak ljudi spremnih da obrađuju vrt, bivao manji.
Vladine agencije u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji služe se ovom metodom uzimanja uzoraka prema području jer na temelju tako dobivenih podataka donose važne odluke, pa je točnost podataka bitna. Gallup i druge agencije za anketiranje su dosad izbjegavale uzimanje uzoraka prema području budući da točnost nije toliko veća da bi opravdala povećanje troškova.
Kad smo odabrali uzorak, treba odlučiti kakva pitanja postaviti i kako ih postaviti. Prije svega treba nastojati da pristranost ne utječe na rezultate. Prvi problem s kojim se moramo suočiti takvo je oblikovanje pitanja da ga ispitanik, ma kako neinteligentan i neuk bio, razumije. Iako to može izgledati jednostavno, u stvarnosti je složeno i teško. Ilustrirat ću to primjerom iz kojeg se vidi da na tom području mogu promašiti čak i iskusni stručnjaci. Jedna američka vladina agencija za ispitivanje jav-
nog mnijenja anketirala je Crnce u Južnim državama o tome da li treba oporezovati profite, i na vlastito iznenađenje otkrila da se Crnci tome snažno protive. Budući da su siromašniji ljudi uglavnom skloni oporezivanju profita, iz Washingtona su na Jug poslali stručnjaka da ispita stvar. Ubrzo je stigao i njegov izvještaj u kojem je javljao da Crnci u Bibliji ne nalaze opravdanja za oporezivanje proroka*! Ovaj istinit događaj može ilustrirati poteškoće s kojima su suočeni stručnjaci pri oblikovanju pitanja. Da bi se ustanovilo da li ljudi pitanja razumiju, vjerojatno je najbolje primijeniti takozvanu tehniku »predtesta«, t j . postaviti skup pitanja malom uzorku stanovništva s isključivim ciljem da se provjeri jesu li ona razumljiva. Takav predtest se ponavlja sve dok ne dade zadovoljavajuće rezultate.
Razumljivost pitanja nije sve. Da bi odgovor na pitanje nešto značio, ono se mora odnositi na ispitanikova postojeća mišljenja i stavove. U protivnom, odgovori će biti besmisleni. Nedugo iza rata jedna agencija za ispitivanje javnog mnijenja postavila je pitanje: »Mislite li da bi grčkom kralju Đuri trebalo dopustiti da se vrati u zemlju?« To što je 60 posto ispitanika na pitanje odgovorilo sa »da«, protumačilo se kao podrška konzervativcima u borbi za vlast koja je tada bješnjela u Grčkoj. Istodobno je u jednoj nezavisnoj anketi postavljeno sasvim drugačije pitanje, naime: »Jeste li ikad čuli za Grčkog kralja Đuru?«. Ispostavilo se da samo malen broj ljudi znade nešto o ovom monarhu. Prema tome je velik broj pozitivnih odgovora na prvo pitanje bio samo odraz sklonosti da se kaže »ako je momak grčki kralj, zašto se, dođavola, ne bi vratio u Grčku«, a ne pokazatelj naklonosti prema jednoj ili drugoj strani grčke političke pozornice. U nastojanjima da saznaju postojeće stavove anketari moraju paziti kako ne bi stvorili pseudostavove, a time i lažnu sliku javnog mnijenja.
* Engleska riječ »prophet« — prorok čita se slično kao i riječ »profit« — profit (prim. prev.).
Čak i kad su pitanja jasno oblikovana i kad se odnose na stvarne svima poznate probleme, treba imati na umu još neke detalje. Treba, na primjer, paziti u kakvom je kontekstu pitanje postavljeno. Kako kontekst u kojem je pitanje postavljeno može utjecati na odgovor vidi se iz idućeg primjera. Prije nego što je Amerika ušla u rat dva uzorka američkih građana upitana su da li se američka vojska u ratu treba pridružiti Nijemcima ili Englezima. I jednom i drugom uzorku postavljena su dva pitanja, ali drugačijim redoslijedom. Prvom uzorku ljudi postavljena su pitanja: »Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže engleskoj armiji?« i »Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže njemačkoj armiji?«, a drugom uzorku ista ta pitanja samo obrnutim redom. U prvom uzorku na prvo je pitanje sa »da« odgovorilo 45 posto ispitanika, a u drugom uzorku 22 posto ispitanika. U prvom uzorku na drugo je pitanje pozitivno odgovorilo 31 posto ispitanika, a u drugom 40 posto ispitanika. Vidimo, dakle, da su ovisno o redoslijedu pitanja dobiveni sasvim drugačiji brojevi.
Lako se vidi što se ovdje dogodilo. Amerikanci su, u cjelini, bili naklonjeniji Englezima, pa su na prvo pitanje »Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže engleskoj armiji?« uglavnom odgovorili sa »da«. Suočeni sa sličnim pitanjem u odnosu na njemačku armiju odgovorili su slično, no ne zbog simpatije prema američkoj ratnoj mašineriji, nego zbog američke neutralnosti (što se odrazilo i na broju pozitivnih odgovora). Kad je na prvom mjestu bilo pitanje: »Treba li američkim građanima dopustiti da se pridruže njemačkoj armiji?«, najprirodniji odgovor Amerikanaca bio je »ne«, pa su zbog neutralnosti SAD jednako odgovorili i kad se pitanje odnosilo na englesku armiju.
Na odgovore ispitanika znatno djeluje i ono što se u pitanju eksplicitno ili implicitno podrazumijeva. Na pitanje »Treba li početi razmišljati o miru?« koje je jedna agencija za ispitivanje javnog mnijenja postavila sredinom rata, potvrdno je odgovorilo 81 posto ispitanika. Ali
kad je smisao pitanja bio izričit, tj. kad je pitanje glasilo »Treba li najprije pobijediti pa tek onda misliti na mir?«, samo je 41 posto ispitanika smatralo da na mir treba misliti odmah. Jasno je, dakle, da u pitanju sadržane implicitne tvrdnje znatno djeluju na odgovor.
Treći se problem javlja kad se radi o pitanjima na koja odgovor može biti u skladu s nacionalnom politikom i tekućim stereotipovima ili se njima protiviti. Na pitanje takvog tipa ispitanici mogu, umjesto da kažu ono što misle, odgovoriti onako kako to smatraju društveno prihvatljivim. To se jasno vidi iz ovog eksperimenta. Dvjema skupinama ljudi postavljeno je pitanje: »Mislite li da Židovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj i moć?« U jednoj su skupini ispitivači sami zapisivali odgovore, dok su pripadnici druge skupine mogli svoj odgovor napisati na papirić i ubaciti ga u kutiju koju je ispitivač nosio sa sobom i na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo »tajno«. U skupini intervjuiranoj uobičajenim načinom sklonost antisemitizmu priznalo je 56 posto ispitanika, a u skupini u kojoj se »tajno« glasalo 66 posto ispitanika. Razlika od 10 posto isuviše je velika da bi bila slučajna i ukazuje na tendenciju davanja društveno prihvatljivih odgovora na izravno postavljena pitanja.
Tom sklonošću ispitanika da odgovaraju onako kako im se čini da ispitivač misli može se, djelomično, objasniti navodna ispitivačeva pristranost. U jednom eksperimentu koji je izvršen u Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je Amerika ušla u rat postavljeno je pitanje o pomoći Engleskoj. Najprije su sami ispitivači kazali što misle o tome, a zatim su s tim njihovim stavom uspoređeni rezultati njihova ispitivanja. Ispitivači koji su bili skloni pomoći Englezima sakupili su 60 posto potvrdnih odgovora, a ispitivači koji su željeli da Amerika ostane neutralna samo 44 posto takvih odgovora. Iako se ispitivači vježbaju u nepokazivanju vlastitih stavova, jasno je da se oni ipak odražavaju u odgovorima njihovih ispitanika.
Ispitivaču je teško, a ponekad i nemoguće, ne odati što sam misli. Njegov naglasak, obrazovanje i pripadnost društvenoj klasi na neki način već predodređuju odgovore njegovih ispitanika. Tako je, jednom prilikom, skupina Amerikanaca upitana što misli o radničkim sindikatima. Među pripadnicima radničke klase, koje je intervjuirao ispitivač pripadnik građanske klase, za radničke sindikate izjasnilo se 41 posto radnika. Kad je ispitivač i sam pripadao radničkoj klasi, pozitivan stav prema radničkim sindikatima pokazalo je 56 posto radnika. Očito je da su ispitanici očekivali da će ispitivači pripadnici radničke klase biti za radničke sindikate, a ispitivači pripadnici građanske klase protiv njih, pa su u skladu s tim svojim očekivanjem i odgovorili.
Pristranost je teško izbjeći. U nastojanjima da je izbjegnu agencije za ispitivanje javnog mnijenja služe se različitim metodama. Mogu, na primjer, ispitati dva uzorka ljudi i to tako da u svakom postave isto no drugačijim riječima izrečeno pitanje. Ako su odgovori slični ili jednaki, zaključak je da formulacija pitanja nije utjecala na odgovor. Ako se to ne dogodi, treba postupak ponoviti s drugačije formuliranim pitanjem. Što se tiče pristranosti samih ispitivača lako je saznati što oni misle i s tim u skladu korigirati odgovore ispitanika onih ispitivača čija se mišljenja međusobno razlikuju. Premda je sve to moguće, rijetko se primjenjuje, jer agencije za ispitivanje javnog mnijenja obično smatraju da su takva dodatna istraživanja skupa i ne bezuvjetno potrebna. Želimo li izbjeći najgrublje greške, možemo se, u nedostatku rezultata upravo opisanih istraživanja, osloniti na vodstvo stručnjaka, no propusti u ispitivanju svih mogućih uzroka grešaka u svakoj prilici sa znanstvenog stajališta znatno smanjuju pouzdanost podataka.
Dosad smo govorili o tome koga i kako treba pitati. Sad ćemo se pozabaviti s osnovnim problemom tumačenja podataka. Nekim podacima, naravno, i ne treba tumačenja. Prognoza ishoda političkih izbora koja nam kazuje da će za kandidata A glasati 60 posto, a za kandidata
B 40 posto birača nema nikakve znanstvene vrijednosti. Ona je zanimljiva samo kao novinska vijest, koja nam danas, i to ne posve točno, kaže ono što ćemo sutra ionako točno znati. Čak ni tvrdnja da takve prognoze pokazuju općenitu točnost anketa nije znanstveno opravdana. Anketom se mogu možda saznati nečije glasačke namjere, ali se možda ne može saznati što netko misli o ozakonjenju bordela ili postojanju Boga.
Tumačenje je odlučujuće kad se radi o općim društvenim problemima kao što je, recimo, antisemitizam. Uzmimo, na primjer, odgovore na već čitaocu poznato pitanje »Mislite li da Židovi imaju u ovoj zemlji prevelik utjecaj i moć?«. Izgleda da tako misli 66 posto stanovništva Britanskog otočja. Može li se iz toga zaključiti da je 66 posto stanovnika antisemitski raspoloženo? Očevidno je da je odgovor »ne«. Da smo, na primjer, pitali »Slažete li se s mišljenjem da Židovi sve monopoliziraju na uštrb Engleza?« dobili bismo drukčiji postotak. Vidimo da se, ovisno o formulaciji pitanja, antisemitizam stanovnika Velike Britanije kreće od 3 do 80 posto, kao i to da je ovakav način prosuđivanja općeg društvenog stava pogrešan.
Izgleda da poteškoće u tumačenju nastaju zbog navike agencija za ispitivanje javnog mnijenja da o rezultatima ispitivanja izvještavaju u postocima »da«, »ne« i »ne znam« odgovora na pojedino pitanje. Možda će nam to biti jasnije na jednoj usporedbi. Pretpostavimo da želimo saznati prosječnu visinu stanovnika neke zemlje. Mjerenje možemo početi time što ćemo većem broju ispitivača dati štapove jednake duljine, zatražiti od njih da njima izmjere reprezentativan uzorak stanovništva i izvijeste o tome koliko je stanovnika visoko kao štap, koliko više, a koliko niže od njega. Tako bismo dobili skup odgovora sličnih onima kakve dobivaju agencije za ispitivanje javnog mnijenja, t j . našli bismo, na primjer, da je 70 posto stanovnika više od štapa, 5 posto po visini jednako štapu i 25 posto niže od štapa. Kad, međutim, ne bismo znali točnu visinu štapa, ta nam činjenica ne bi ništa govorila o prosječnoj visini stanovnika. Sam izraz »visina štapa«
podrazumijeva čitav niz mjerenja, tj. sistem mjerenja dužine, pa ako takav sistem mjerenja već postoji, bilo bi jednostavnije, a i točnije izmjeriti stvarnu visinu svakog člana uzorka i dobiti rezultat u obliku broja centimetara.
S antisemitizmom je slično kao s visinom. Ne znamo li stepen antisemitizma danog pitanja, poznavanje postotka stanovništva koje na to pitanje odgovara potvrdno, ne kazuje nam gotovo ništa o raširenosti antisemitizma. Ono što nam treba nije jedno jedino pitanje i postotak »da«, »ne« i »ne znam« odgovora na to pitanje, već ljestvica kao ona prikazana u poglavlju »Psihologija antisemitizma«. U takvoj bi ljestvici prosječna antisemitska izjava odgovarala upotrebi metra u našem primjeru. Nema sumnje da bi izjave poredane u određenu ljestvicu vrijednosti (tj. izjave vrijednost kojih se mjeri tom ljestvicom vrijednosti) čitaoci novina teže mogli shvatiti, no time bi sadašnji izvještaji agencija za ispitivanje javnog mnijenja dobili i nekakvu znanstvenu vrijednost.
Ova razmatranja u cjelini ne odnose se, naravno, na praktičnu korist ankete. Ona, međutim, znatno smanjuju njezinu važnost sa stajališta društvene znanosti. (Doprinosi ankete znanosti neznatni su). Iako izvjesna poopće-nja na temelju anketom dobivenih podataka mogu biti i važna kao, na primjer, otkriće da u unutarnjoj politici demokratske države prevladava mišljenje radničke klase, dok u njezinoj vanjskoj politici građanska klasa ima snažniji utjecaj, ona su prije iznimka nego pravilo. Većina otkrića do kojih se došlo metodama anketiranja odnose se na izjave o pojedinim specifičnim činjenicama: tj. da je u određenoj prilici određeni dio određenog uzorka stanovništva na određeno pitanje odgovorio potvrdno.
Istina je da su činjenice »sirovina« znanosti, ali znanost zahtijeva mnogo više od samih činjenica. Izvan okvira teorije ili hipoteze koju one potkrepljuju ili pobijaju, činjenice nisu osobito važne. Stoga je pogrešno vjerovati da je ispitivanje javnog mnijenja znanstveno vrijedno samo zato što donosi činjenice u čiju se istinitost možemo pouzdati. Kad bi se te činjenice mogle uklopiti u neki općenit sustav ili teoriju, bile bi nadasve važne, no
budući da njima samo ponekad možemo potkrijepiti neku od teorija, malen je broj stručnjaka za socijalnu psihologiju ili sociologiju koji te rezultate mogu iskoristiti. Ispitivanje javnog mnijenja, kao i organizacije koje se time bave (na primjer Agencija za društvena anketiranja britanske vlade, emisija »Mišljenje slušalaca« radio BBC-a, kao i mnoge američke vladine agencije koje mišljenja i stavove o velikom broju pitanja nastoje saznati tehnikom ankete i uzimanja uzoraka) moramo stoga prosuđivati sa praktičnog stajališta. Što zapravo rade agencije za ispitivanje javnog mnijenja bit će nam jasno iz nekoliko primjera slučajno odabranih među velikim brojem takvih primjera u literaturi. Neki se odnose na nebitne sadržaje, dok su drugi veoma važni. Prvi je primjer uzet iz rada Agencije za društvena anketiranja britanske vlade — ta je agencija osnovana za vrijeme rata. Od svog osnivanja do danas neprekidno je radila i to, uglavnom, za potrebe raznih ministarstava koja su svoju politiku željela uskladiti s društvenom situacijom. Tako je, na primjer, 1948. godine iskrslo pitanje broja ratnih medalja koje je trebalo iskovati. Pravo na 20 milijuna medalja imalo je sedam milijuna ljudi. Trebalo je ocijeniti koliki će broj onih koji na medalje imaju pravo te medalje i zatražiti. Agencija za društvena anketiranja procijenila je da će medalje zahtijevati samo 35 posto ljudi od onih koji na njih imaju pravo i pogriješila pritom samo za 1 posto — medalje je zatražilo 34 posto ljudi. Vlada je, oslanjajući se na procjenu agencije, naručila mnogo manji broj medalja no što bi inače bilo potrebno, i time uštedjela između sto i stopedeset hiljada funti. Tim su se iznosom mogli platiti troškovi rada agencije za društvena istraživanja za čitavu godinu.
Drugi se primjer odnosi na upotrebu telefonskih imenika, a uzet je iz rada iste agencije. Pretplatnici na širem području Londona uvijek su dobivali dva telefonska imenika — imenik Londona i imenik njegove okolice. Vlada se, želeći uštedjeti papir, tisak i posao, jednog dana zapitala jesu li ti imenici zaista neophodni. Od agencije za
društvena anketiranja zatražila je da ispita mogu li se telefonski imenici okolice Londona ne uručiti pretplatnicima i hoće li to znatno povećati broj poziva službi telefonskih informacija. Budući da je rezultat ispitivanja bio pozitivan, imenici za okolicu Londona su povučeni. Pokazalo se da je to mudra odluka i ušteda od nekoliko tisuća tona papira i od gotovo dvjesto tisuća funti.
Bezbroj je primjera ovakve vrste i svaki od njih pokazuje da se ponašanje velikih skupina ljudi može predvidjeti i u skladu s tim predviđanjem društveno i politički djelovati. Društvena politika koja se osniva na nagađanju skuplja je od društvene akcije koja se temelji na znanju, i ne samo skuplja nego i neefikasnija. Agencije za ispitivanje javnog mnijenja kakva je, na primjer, spomenuta agencija za društvena anketiranja daju takvo znanje uz minimalnu cijenu. Želimo li svoju društvenu i političku djelatnost planski uskladiti s društvenom situacijom, moramo agencije koje sakupljaju takve podatke znatno proširiti. Kad već trgovačka poduzeća troše toliko novaca na »ispitivanje tržišta«, t j . na pokušaje da otkriju što je ono što »prodaje njihov proizvod«, tada bi i vlada o čijem radu ovisi sudbina čitave zemlje morala svoje akcije temeljiti na najvećem mogućem broju podataka.
Primjer koji ćemo sada navesti važan je na jedan drugi način. Uzet je iz rada jedne specijalne vojne agencije u Sjedinjenim Američkim Državama, a pokazuje kako »mjerenje« mišljenja može biti vrlo korisno. Na kraju rata svi američki vojnici željeli su biti čim prije demobilizirani i vratiti se kućama. Kriterij po kojem se u demobilizaciji ravnala vrhovna komanda bio je tako očevidno loš i nepravedan da je među američkim trupama u Evropi i Aziji gotovo izbila otvorena pobuna. Tada su pozvani u pomoć psiholozi i ostali društveni znanstvenici koji su na temelju mišljenja svih zainteresiranih izradili sistem bodova kojim se trebao odrediti redoslijed demobilizacije. Za kratko vrijeme intervjuiran je velik broj vojnika i načinjen sistem bodova prema općem mišljenju svih kojih se to neposredno ticalo. Demobilizacija je počela teći
glatko, pravednim redom, čime je izbjegnut nered koji bi bio poguban ne samo za američke unutarnje odnose već i za svjetsku političku situaciju onoga vremena.
Sada bismo mogli ukratko sažeti glavne zaključke ovoga poglavlja. Upotrebom odgovarajućih metoda uzimanja uzoraka i intervjuiranja mogu se prilično točno saznati stavovi i mišljenja ljudi o velikom broju pitanja. Rezultati postignuti tim metodama pokazali su se važnima u praksi demokratskog planiranja. Mislim da nećemo pretjerati ako kažemo da su one, zbog svojstvenosti gledanja u budućnost, političkom tijelu ono što su oči čovjeku. Nema sumnje o tome da će se u bliskoj budućnosti ovakve i slične tehnike naglo razviti i zamijeniti slutnje znanjem, a nagađanja statistikom.
Zaokupljeni praktičnim pitanjima pobornici takvih tehnika zanemarili su njihovu znanstvenu provjeru kao i njihovu ulogu u konstrukciji znanstvenih hipoteza. To, na žalost, nije najsretnije odabran put razvoja — razvoj znanosti najbrži je tamo gdje čista i primijenjena znanost koračaju ruku pod ruku, i jedna potiče napredak druga Na području određivanja društvenih stavova razmjena je tekla jednosmjerno. Teorijski znanstvenici su smislili metode, statističke formule i tehnike koje su praktični radnici zatim primijenili. To je, uglavnom, bilo sve što su oni učinili — teorijskim znanstvenicima za uzvrat nisu dali gotovo ništa. Nepostojanje dvosmjernog toka razmjena uzrok je tome što je danas društvena znanost više teorijska i slabo povezana sa stvarnošću. Uska suradnja teoretičara i praktičara dovela bi do plodnijeg razvoja i na praktičnom području. Za manjkavu suradnju krivi su, donekle, i oni koji se bave anketiranjem u praksi, a najviše, vjerojatno, oni čija je dužnost unapređivanje društvenih znanosti u ovoj zemlji. U Velikoj Britaniji ne postoji, na primjer, katedra za socijalnu psihologiju, ni sveučilišni odsjek koji bi se bavio novim otkrićima na ovom vitalno važnom polju. Moramo se gotovo isključivo oslanjati na eksperimente izvršene u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je suradnja između prakse i sveučilišta
mnogo bolja, a javna podrška društvenim znanostima snažnija. Mnogo se govori o tome kako je razvoj fizike izmakao ljudskom nadzoru i da bi nešto slično trebalo postići i u društvenim znanostima, t j . kad se radi o samom čovjeku i njegovoj okolini. Vladina i sveučilišna politika u Velikoj Britaniji za sada ne pokazuje da se o tome ozbiljno misli, jer bi se inače na sveučilištima osnivali barem odsjeci za društvene znanosti. To bi potaklo interes javnosti za istraživanja koja bi se vršila na takvim odsjecima čime bi i sama istraživanja postala kvalitetnija. Bez podrške javnosti društvene znanosti mogu samo nazadovati, a oni koji psiholozima i sociolozima predbacuju što nemaju lijeka za sva društvena zla, mogli bi misliti na to da znanstvenik koji se bavi društvenom znanošću ne može raditi u vakuumu i da bez nužne podrške javnosti ne može napredovati na svojem području rada.
1 6
Psihologija i politika
Iz dosad rečenog je jasno da psihološka otkrića često snažno utječu na politička pitanja i sukobe. Veza između politike i psihologije može biti izravna, kao kad se, na primjer, radi o Gallupovim anketama kao pokazateljima ishoda političkih izbora pri čemu kandidat koji nema šanse da pobijedi obično optužuje anketare za pristranost, a njegov protivnik ih hvali zbog stroge znanstvene objektivnosti. Utjecaj psihologije na temelje političkog mišljenja i djelovanja, međutim, daleko nadilazi sitne stranačke prepirke.
Političke se stranke, ukoliko nisu samo grabežljive skupine koristoljubaca, obično pridržavaju nekih osnovnih načela i ispovijedaju neka temeljna uvjerenja. Ta načela i uvjerenja u uskoj su vezi s određenom predodžbom o ljudskoj prirodi, njezinoj stalnosti i promjenjivosti, o principima čovjekove motivacije i o metodama kojima se ljudi mogu voditi i nadzirati. Često stavovi političkih stranaka nisu izričiti već samo implicitni. Ponekad ih onaj tko ih zastupa smatra tako očevidnim da o njima uopće ne želi raspravljati, a svakog tko se u tome s njim ne slaže smatra neuračunljivim.
Na pokušaje da se njihovi aksiomi ispitaju u svjetlu znanstvenih činjenica političari često reagiraju žestoko i traumatično. Najupadljivije primjere takvih sukoba između znanosti i političkog creda nalazimo, vjerojatno, u zemljama gdje vlada diktatura. Tako su, na primjer, u na-
cističkoj Njemačkoj svi dokazi o tome da arijci nisu nadmoćni ostalim rasama, pa da čak kao takvi i ne postoje, bezobzirno uništeni. Udžbenici su iznova napisani u skladu s političkim diktatima, a nezavisni znanstvenici koji su odbili da se prostituiraju lišeni su sredstava za život. Neki od tih događaja tragični su, dok su drugi opet komični. Poznati psiholog koji je u predhitlerovskim danima »degenerike« opisao kao plavokose žurno je otkrio da su degenerativni tipovi, zapravo, tamnokosi. Ako znanost ima svoje junake, ima i svoje klaunove. I jedni i drugi se otkrivaju u sukobu između znanosti i politike.
Vladajuća dogma sukobila se sa znanošću i u SSSR-u. Uvjerenje da su svi ljudi rođeni jednaki, te da se utjecajem sredine mogu po volji mijenjati, lako dovodi do po-ricanja važnosti nasljednih činilaca. Kad se provjerene činjenice usprotive dogmi, političari rijetko mijenjaju dogmu — oni gotovo uvijek nastoje poreći činjenice. U diktaturi se takvo političko negiranje proteže i na samo pravo znanstvenika na život, a ne samo na njegovo pravo obavljanja nezavisnih istraživanja. Rad »testologa« ili »pedologa«, tj . ruskih znanstvenika koji su se u mjerenju individualnih razlika služili mentalnim testovima prekinut je 1936. godine odlukom Centralnog komiteta KP SSSR-a. U odluci je, među ostalim, pisalo da »CK KP SSSR-a smatra kako su teorija i praksa takozvane pedologije pseudoznanstvene i antimarksističke. Stavovi pedologa temelje se, prvenstveno, na najvažnijem ,zakonu' suvremene pedologije koji govori o ovisnosti djetetova razvoja o biološkim i društvenim činiocima i o utjecaju naslijeđa i nekakve nepromjenljive sredine. Taj duboko reakcionaran ,zakon' protivi se načelima marksizma i njegove prakse socijalističkog stvaralaštva. . . . Takva je teorija mogla nastati samo kao posljedica nekritičkog prenošenja stavova neznanstvene buržoaske pedologije u sovjetsku pedagogiju. Poznato je da buržoaska pedologija ima za cilj očuvanje vladajuće građanske klase, pa stoga nastoji dokazati kako postojanje izrabljivačkih klasa opravdavaju njihovi naročiti talenti i naročita prava. Time se implicira
da je radnička klasa ili ,ljudi nižeg porijekla' emocionalno i fizički nesposobna«.
Na kraju podužeg »dokazivanja« u sličnom stilu iznose se inter alia i ove odluke: 1. da se prekine svaka veza pedologa sa školom i uklone svi pedološki udžbenici, 2. da se na institutu za pedologiju i na tehničkim visokim školama zabrani učenje pedologije kao posebne grane znanosti, 3. da se knjige o teoriji suvremene pedologije koje su do sada objavljene kritički napadnu u štampi i 4. da se pedolozi koji to žele preusmjere na područje pedagogije kao učitelji. Taj sukob koji je u biti bio povezan s poznatom aferom Lisenko, zapravo je uništio sovjetsku psihologiju; ostalo je samo nejako pastorče psihologije-bez vlastitih načela ili metoda.*
Zanimljivo je to što se u odluci priznaje da stvarni uzroci protivljenja »pedologiji« nisu znanstveni dokazi neobjektivnosti u pedologiji korištenih metoda, a ni nedostatak činjenica kojima bi se mogli potkrijepiti njezini, rezultati. Zločin pedologa bio je samo taj što su njihovi zaključci »proturječili marksističkim načelima i njihovoj primjeni u socijalističkom stvaralaštvu«. Ta je politička dogma jedino sredstvo kojim se obaraju tvrdnje ovih ranih ruskih psihologa. To, naravno, u povijesti nije jedinstven slučaj — prije tri stotine godina religioznom se dogmom pobijala Kopernikova i Galilejeva heliocentrična teorija.
Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da psihologija,,. budući da se sukobljava s krajnjom ljevicom, nailazi na. podršku političke desnice. Ništa nije dalje od istine. U SAD gdje je socijalna psihologija, vjerojatno, razvijenija nego u bilo kojoj drugoj zemlji psihologe općenito smatraju opasnim »crvenim« i »boljševicima«. Sam izraz »društvena znanost« trn je u oku konzervativnim poslovnim ljudima koji traže da kongres poduzme akciju protiv komunističkog utjecaja na sveučilištima. Izgleda da je
* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine, dakle u vrijeme kad je SSSR prolazio tešku krizu staljinizma. Od tada se u sovjetskoj psihologiji mnogo toga izmijenilo (prim. prev.).
psihologija pepeljuga znanosti. Ekstremna ljevica i desnica je žigošu, a u demokratskim zemljama, gdje bismo očekivali da će naići na dobrodošlicu, jedva da je podnose. Koji su razlozi ove opće netrpeljivosti prema društvenim naukama?
Političari svih uvjerenja gledaju na psihologiju s nepovjerenjem ne zbog njezina eventualnog savezništva s određenom političkom strankom već zbog njezinih pokušaja da stereotipno mišljenje i nepokolebljivo pristajanje uz dogmu zamijeni činjeničnim dokazima i znanstvenim zaključcima. Političar je navikao čuti da se dogmi suprotstavlja contra dogma. Kad nešto dokazujemo provjerenim činjenicama, lišavamo ga njegova omiljenog oružja. Nije čudo da političar ismijava pristup (i suprotstavlja mu se) zbog kojeg jednog dana može ostati bez posla.
Razlika između političkog i psihološkog pristupa bit će nam jasnija na primjeru. Pogledajmo raspravu koja se u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina vodila o duljini trajanja obaveznog školovanja. Pritom su se naravno koristili i argumenti koji s psihologijom nemaju nikakve veze. Jasno je da studij psihologije ne osposobljava psihologa da se stručno pozabavi ekonomskom stranom toga problema. Psihologa su upitali što misli zato što je izgledalo da bi dodatna godina školovanja veoma koristila velikom broju djece. Ono što treba istaći jest da su ljudi koji su željeli da se školovanje produži, kao i oni koji to nisu željeli, problem pokušavali riješiti jednostavnim fiat, t j . pukim izjavama da će to djeci koristiti i da to djeci neće koristiti. Na to bi se pitanje, međutim, lako moglo odgovoriti na osnovi postojećih znanja ili barem na osnovi podataka koji bi se dobili pravilno izvršenim eksperimentalnim ispitivanjem. Zašto u raspravi baratati mišljenjima kad se može baratati činjenicama?
No na činjenice se političar, uglavnom, ne obazire, osim ako se na činjenični pristup ne želi izričito osvrnuti. Obično prigovara ovim riječima: »Vi tvrdite da se metodama društvene znanosti mogu otkriti činjenice kojima će se donekle rasvijetliti problemi s kojima smo suočeni.
Ta vaša tvrdnja ne izgleda opravdana. Zamolili smo znanstvenike koji se bave društvenim znanostima da nam savjetuju što da poduzmemo u određenim situacijama. Zapitali smo ih, na primjer, kako smanjiti broj izostanaka u rudnicima ugljena. Oni nam ili uopće nisu odgovorili ili su se bijedno izgovarali kako to područje nisu istraživali, ili su njihovi odgovori bili besmisleni ili nepodesni za bilo kakvu akciju. Ništa nam ne bi bilo draže od odgovora na naša pitanja. Na žalost, ta mnogo hvaljena društvena nauka izgleda ne može na njih odgovoriti. Svakako nastavite sa svojim istraživanjima. U međuvremenu mi moramo raditi i ne možemo čekati rezultate vaših eksperimenata.«
Iako su ovo naizgled razumne riječi, one su takve zaista samo naizgled. Da bismo bolje shvatili što se njima zapravo kaže, razmotrimo što se u sličnim situacijama događa u drugima znanostima. Uzmimo kao primjer proizvodnju atomske bombe. Fizičari izjavljuju, iako u to ne mogu biti sigurni, da bi daljnja višegodišnja istraživanja i gradnja vrlo skupih postrojenja možda omogućila proizvodnju atomske bombe. Političari to smatraju poželjnim i fizičari počinju rješavati brojne probleme u vezi sa svojim zadatkom. Troškovi vrtoglavo rastu i nakon nekog vremena bomba je proizvedena. Istraživanje se, međutim, nastavlja i u idućih deset godina — taj prvi vrlo nesavršen model treba, naime, tehnički usavršiti. Između ovog primjera i našeg primjera izostajanja s posla treba uočiti ove razlike: 1. od psihologa se traži da odmah odgovori na postavljeno pitanje, a fizičaru se dopušta da prije toga nekoliko godina eksperimentira, 2. za preliminarna kao i za kasnija istraživanja fizičaru stoje na raspolaganju gotovo neograničena materijalna sredstva, dok psiholog mora raditi bez gotovo ikakve materijalne podrške i 3. fizičar ono što proučava može neometano promatrati kad god zaželi, dok psihologa obično pažljivo sprečavaju u njegovim nastojanjima da uspostavi kontakt s rudarima, odnosno sa skupinom koju promatra.
Sad je jasno zašto psiholog u ovoj situaciji ne može
uspjeti. Kad bismo fizičaru kazali: »Želimo da nam kažete ima li na Antarktiku izvjesnih metala. Zabranjujemo vam da tamo odete ili da razgovarate s ljudima koji su tamo bili. Za svoja istraživanja nećete dobiti nikakvu materijalnu potporu, a odgovoriti morate odmah«, on bi se teško pod tim uvjetima prihvatio posla o kojem je riječ.
Priznamo li, dakle, da su zbog uvjeta pod kojima psiholozi moraju raditi, zahtjevi koje političari postavljaju psiholozima besmisleni, pogledajmo kakvi bi se zahtjevi smatrali prihvatljivima. Uzmimo opet problem izostajanja s posla i pretpostavimo da ga društvo zaista želi riješiti. Trebalo bi, najprije, osnovati istraživački institut, ako je moguće pod pokroviteljstvom Savjeta za društvena istraživanja o osnivanju kojeg se već godinama uzaludno raspravlja, u kojem bi mogli raditi najbolji stručnjaci za društvene znanosti u zemlji. Institut bi trebao usko surađivati sa sveučilištima. Materijalna sredstva kojima bi raspolagao morala bi biti dovoljna (ovaj put iznimno) da omoguće sveobuhvatna istraživanja u skladu s teorijom uzoraka i statističkom procjenom podataka. Istraživačima bi se moralo dopustiti štoviše, trebalo bi ih ohrabriti da razgovaraju s rudarima, vođama sindikata, upraviteljima rudnika i svima onima koji rade u rudarstvu. Nitko ih ne bi prisiljavao da spašavaju nečiji dobar glas; naglasak bi bio na znanstvenoj nepristranosti i na postojećim činjenicama, kao i na prihvatljivim preporukama koje bi na temelju njih nastale. Moglo bi se eksperimentirati do mile volje. Ako bi se, na primjer tijekom rada nametnula hipoteza o decentralizaciji i boljoj kontroli samih rudara nad upravom, tj. o stvaranju radničkih odbora kao sredstvu borbe protiv izostajanja s posla, ona bi se eksperimentalno provjerila barem u jednoj ili dvije jame. Nitko, naravno, ne može jamčiti da će se problem riješiti, ali u svjetlu iskustava sakupljenih rješavanjem sličnih problema, vjerojatnost uspjeha nije malena.
Možda će trebati osnovati i nekoliko istraživačkih organizacija, a ne samo jednu. Budući da danas u Velikoj
Britaniji društvene znanosti studira veoma malen broj studenata, trebat će se pobrinuti za znanstveni kadar. Možda bi bilo dobro da se studenti stipendijama potaknu na upisivanje studija psihologije i sociologije, a možda čak i to da se osnuje katedra za socijalnu psihologiju ili eksperimentalnu sociologiju (i jedno i drugo će, vjerojatno, biti potrebno). Da bi čitalac shvatio kako su ovi planovi gotovo neizvedivi, mogao bih navesti bezbroj poteškoća s kojima će se sresti oni koji ih počnu provoditi. Ostaje, međutim, tvrdoglava činjenica da su se društvene znanosti u mnogim prilikama pokazale dostojnim svojeg imena. Možda je malodušnost najsigurniji put do neuspjeha u životu nacije kao i u životu pojedinca.
Iako je nepostojanje materijalne potpore i drugih sredstava za rad ozbiljna prepreka razvoju društvene znanosti, još je pogubnija činjenica da mnogi inteligentni ljudi društvene znanosti neozbiljno shvaćaju i gledaju na njih s porugom i podsmijehom. Tako se ponašaju prvenstveno zato što vide da državni službenici, vođe sindikata, političari, poslovni i drugi ljudi od djela »znaju što rade« i ne trebaju pomoć »akademskih«, tj. ipso facto sanjalačkih i nepraktičnih tipova. Drugi uzrok takvog stava leži u naizgled beznadnoj nepravilnosti ljudskog ponašanja koje se odupire ukalupljivanju u znanstvene zakone. Znanstveno ispitivanje ljudskog ponašanja proturječi zdravo-razumskim pojmovima slobodne volje i sličnim krilaticama, pa se stoga smatra apsurdnim i smiješnim.
Kad činjenice iziđu na vidjelo, tj. kad se pokaže da su intervjui »praktičnog« poslovnog čovjeka više nego beskorisni, ili da su prognoze ishoda izbora »iskusnih« političara i novinara beznadno pogrešne (kao što se to, na primjer, dogodilo 1945. godine kad je Gallupova anketa prognozirala pobjedu laburista, a »stručnjaci« tvrdili da će većina glasača glasati za konzervativce), mišljenje lako kreće u suprotnom pravcu, i psihologu se pripisuju čarobne moći spoznaje i shvaćanja za koje on nikada ne tvrdi da ih posjeduje. U psihoterapiji često nailazimo na takvu mješavinu poruge straha i obožavanja. Svaka je
nova znanost prijetnja uhodanim načinima mišljenja, i povijest uvijek iznova pokazuje takve dvosmislene reakcije na gotovo sve novine.
Primjeri »poruge« češće mi padaju na um nego primjeri »obožavanja«, no dovoljno je sjetiti se široko prihvaćenog mišljenja, za koje ne postoje ama baš nikakvi dokazi, da će se psihološkim postupcima riješiti svi problemi kri-minalistike i da će psihoterapijom izliječen kriminalac nastaviti život kao koristan i pošten građanin. Mišljenje da ne bi bilo ratova kad bi se svatko u mladosti psiho-analizirao jednako je rašireno i neopravdano. Ta vjera u »čarobnu moć« psihologije vjerojatno smeta njezinu napretku baš kao i izravno odbacivanje. Ni u jednom se slučaju ne priznaje da je psiholog znanstvenik koji provjerene znanstvene metode primjenjuje na nova područja i u skladu s tim nitko ga ne ohrabruje da svoja istraživanja vrši tamo gdje je to jedino moguće — u rudniku, radionici, logoru, zatvoru, tvornici ili u različitim udruženjima.
Vrlo, vrlo polako takva se klima mijenja. Privatna industrija, osobito ona u SAD, počinje uviđati neograničene mogućnosti kontrole i prognoze koje nudi društvena znanost, i u toj se zemlji oružane snage, državna služba, pa i sama vlada (putem anketiranja) služe psihološkim metodama selekcije, prognoze i ispitivanja javnog mnijenja. Nema sumnje o tome da će utjecaj psiholoških metoda u navedenim područjima ubrzo porasti. U SAD se broj psihologa zaposlenih u industriji, u vladinim agencijama kao i u raznim drugim »praktičnim« i »primijenjenim« poslovima povećava iznenađujućom brzinom, a počeci takvog razvoja mogu se zamijetiti i u Velikoj Britaniji. Neznanje, strah i druge emocionalne prepreke prihvaćanju znanstvenog pristupa često sprečavaju najveću moguću primjenu psiholoških otkrića. Treba se nadati da će šire poznavanje metoda društvenih znanosti s vremenom ukloniti ove zapreke. Danas je u SAD malen broj studenata koji diplomiraju, a da nisu slušali kolegij psihologije. Kad pomislimo da su među tim golemim brojem ljudi i budući vođe i stručnjaci u proizvodnji, upravljanju državom, me-
dicini, pravu i bogosloviji, možemo s povjerenjem reći da generacije koje dolaze neće psihologiju smatrati uljezom već poznatim prijateljem i pomoćnikom. Bila bi šteta da Velika Britanija koja je prednjačila u razvoju psihologije (doprinosom poznatih psihologa kao što su Galton, Spearman i McDougall) proigra priliku da sudjeluje u žetvi plodova.
Bilo bi pogrešno misliti da psihologija može utjecati na politiku samo u neposrednim, praktičnim aspektima. Drugi načini njezina utjecaja možda su još važniji i fun-damentalniji. Kao što smo istakli na početku ovog poglavlja političke se filozofije, barem djelomično, temelje na opće prihvaćenom mišljenju o ljudskoj prirodi, pa ukoliko psihologija doprinosi njezinu boljem shvaćanju, ona djeluje i na političku filozofiju. Govorili smo o sukobu koji je u SSSR-u izbio između političkog uvjerenja stvorenog na osnovi pretpostavke o jednakim sposobnostima svih ljudi i znanstvenih činjenica o nejednakosti ljudskih sposobnosti i utjecaju naslijeđa. Pogledajmo sada koliko su pretpostavke na kojima se temelji politička demokracija u skladu sa znanstvenim činjenicama.
Godinama sam studentima koji su na odsjeku za izvanredni studij Londonskog sveučilišta koji su upisali kolegij socijalne psihologije, među ostalima, postavljao i ovo pitanje: »Koji bi oblik vladavine bio najpodesniji a) kad bi po sposobnostima svi ljudi bili jednaki i b) kad bi se ljudi po sposobnostima razlikovali i kad bi te razlike bile urođene?« Više od 90 posto odgovora glasilo je da bi idealan oblik vladavine u prvom slučaju bila demokracija, a u drugom autokracija ili diktatura. Pretpostavimo li da su drugu alternativu potkrijepile i činjenice, tj. da znanstvena istraživanja pokazuju da se ljudi rađaju s nejednakim sposobnostima, moramo zaključiti da je naša vjera u demokraciju samo iluzija? Možemo li, s druge strane, prihvatiti činjenicu da je diktatura u Rusiji u skladu s vjerom u ljudsku jednakost i odbaciti sve dokaze o protivnom, među njima i mišljenje 95 posto izvanrednih studenata Londonskog sveučilišta?
Činjenica da i SSSR i SAD propagiraju vjeru u ljudsku jednakost ne bi nas smjela zbuniti. Ako nas Rusi uvjeravaju u neograničene mogućnosti čovjekova usavršavanja kao i u bitnu jednakost svih ljudi, ne smijemo zaboraviti da i Amerikanci kažu da je »jedan čovjek dobar kao i drugi, ako ne i bolji od njega«. Možda su se u zaključku o poželjnosti diktature u slučaju da ljudi po sposobnostima nisu jednaki potkrale neke greške i možda bismo, da ih nismo počinili, donijeli posve drukčiju odluku.
Prije svega oni koji tvrde da nejednakost prirodno vodi diktaturi obično pretpostavljaju da će vođe ili diktatori biti najinteligentniji članovi društva. U povijesti vidimo, međutim, da se to rijetko događa, a na temelju psiholoških eksperimenata možemo zaključiti da je to vrlo nevjerojatno. U prošlosti gotovo da i nije bilo izrazito inteligentnih i nadahnutih diktatora. Kvocijent inteligencije najboljih među njima iznosio je oko 130, t j . bio je znatno ispod kvocijenta inteligencije stvarnih intelektualnih divova. Eksperimenti su pokazali da društvo obično vode oni koji su nešto malo inteligentniji od svojih sugrađana, ali ne i previše bistri; interese, način mišljenja i dokazivanja djeteta ili odraslog čovjeka čiji kvocijent inteligencije iznosi 160 i više velika većina ljudi uopće ne razumije. Osim kad se radi o isključivo intelektualnim pitanjima, vrlo inteligentan čovjek neće biti izabran za vođu baš kao ni netko vrlo glup. Prema tome vodstvo u društvu nikako nije sinonim za sposobnost — baš naprotiv gotovo je sigurno da će u njoj bezobzirni ljudi koji su na vlasti, a vlasti su se i dokopali zahvaljujući svojoj bezobzirnosti istisnuti inteligentnije od sebe. U povijesti je mnogo takvih primjera, a neki su od njih sasvim svježi.
Iako u diktaturi najsposobniji nikada nisu vođe, to se ne bi moglo kazati ni za suvremenu demokraciju. Primjer za upravo rečeno niz je tragikomičnosti koje su se dogodile kad je u političku arenu ušao John Stuart Mill. Mislim da nitko tko je ikada pratio govore članova britanskog parlamenta ili američkog senata neće poricati kako
ti ljudi ne poznaju čak ni elementarne činjenice, kako su im govori često proturječni i siromašni idejama, a intelektualno shvaćanje skučeno. U utrci za mjesta u vladi ili parlamentu demokratske zemlje velika je inteligencija opterećenje (odnosno smetnja) baš kao i u diktaturi. Za uspjeh u toj utrci potrebne su osobine kojima se mogu »pridobiti mase«, a ne inteligencija. Usprkos suparništvu stranačkih mašinerija, u demokraciji inteligencija na kraju ipak češće dolazi do izražaja nego u krutom sistemu diktature. Vjerojatno bi sistem starih Grka koji su svoje visoke činovnike birali kockom za inteligentnog čovjeka bio još povoljniji, jer kocka nema predrasuda prema inteligenciji.
Postoje li, barem teorijski, načini izbora političkog vođe koji bi bili bolji od ovdje skiciranih? Malen je broj psihologa koji su se usudili o tome nagađati, no mnogi bi se od njih vjerojatno složili s mišljenjem Paula Horsta da je »najviši cilj psihologa koji se bave mjerenjem i procjenjivanjem može biti samo razvoj tehnika i instrumenata koji će omogućiti društvu da do kraja iskoristi činjenicu da ljudi po sposobnostima nisu jednaki«. Iako će nam se Horstova preporuka možda na prvi pogled učiniti neobičnom, ona ipak zaslužuje da o njoj razmislimo.
Jedna od očitih mogućnosti koje on predlaže je prihvaćanje sistema kojim se služe pri odabiranju vladinih službenika (izbor na temelju psihološkim metodama provjerenih sposobnosti, napredovanje na temelju uspjeha u radu). Horst predlaže da se taj sistem proširi testovima stručnog znanja. »Zašto ne bi senatori i kongresmeni Sjedinjenih Američkih Država pokazali svoje poznavanje prirodnih znanosti, ekonomije, sociologije, političkih nauka, kao i drugih znanstvenih područja na kojima se zasniva dobro zakonodavstvo. Možda bi bilo dobro zatražiti i od predsjedničkog kandidata da pokaže barem minimum poznavanja sila koje utječu na zdravlje naše nacionalne strukture. Tada bismo problem poboljšanja strukture predstavnika vlasti mogli izravno riješiti inzi-stiranjem na mjerenju relevantnih individualnih razlika
i na tome da se za činovnike u vladi odaberu samo najbolji.«
To bi, naravno, značilo da bi se mjesta u državnoj i javnoj službi popunjavala ispitima i testovima, a izbori postali samo povijesna činjenica. Horst, svjestan da je to zbog ljudske sentimentalnosti i emocionalnosti u praksi gotovo neizvedivo, predlaže još jedno rješenje. »Druga bi se alternativa sastojala u tome da donekle proizvoljno odredimo koje će se funkcije popunjavati ispitima, a koje izborima, i da pritom uzmemo u obzir i individualne razlike među biračima i samo najsposobnijima omogućimo da glasaju. U prvom slučaju ispite bi polagali kandidati, a u drugom glasači čime bi se postiglo da izbori ostanu slični sadašnjima.«
Ma što mislili o ovom prijedlogu, činjenica je da nitko ne smatra da zahtjev svjedodžbe o pismenosti nije u skladu s demokratskim načinom upravljanja državom, pa prijelaz sa pismenosti na znanje i sposobnosti možda i nije tako revolucionaran kao što izgleda. Nekoliko godina osobno sam istraživao društvene stavove pomoću upitnika u kojem je, među ostalim, stajalo i ovo pitanje: »Mislite li da samo ljudima određenog minimuma inteligencije i obrazovanja treba dopustiti da glasaju?« U gradskoj građanskoj sredini konzervativci tako misle u 55 posto slučajeva, liberali u 47 posto slučajeva, dok se socijalisti s time ne slažu iako se prijedlogu i ne protive onako snažno kako bismo to očekivali (39 posto ih smatra da bi to bilo dobro). Odgovor radničke klase u cjelini nije bio tako pozitivan, iako se s prijedlogom složila znatna manjina.
Na to pitanje slično su odgovorili i Amerikanci, Nijemci i Šveđani iz čega se vidi da ni ljudi u tim zemljama nisu posve zadovoljni tipom političara kakvog nameće sadašnji politički sistem.
Horst se konačno odlučuje za kombinaciju svojih prijedloga. »Shvatimo li individualne razlike zaista ozbiljno i iskoristimo li ih pri pronalaženju ljudi najsposobnijih za upravljanje državom, zaključujemo da bi možda bilo
dobro kombinirati oba pristupa. Kandidat bi, dakle, prije nego što mu dopuste da se kandidira, morao položiti kvalifikacioni ispit, a birači bi morali položiti takav odgovarajući ispit prije nego što im se dopusti da glasaju.«
Ove zamisli ne treba, naravno, preozbiljno shvatiti. One su zapravo tako očevidno manjkave da se ni od koga ne može tražiti da se njima pozabavi. Ipak ne treba ih ni olako odbaciti kao bolesnu uobrazilju »znanstvene fantastike«. Je li naš politički sistem baš toliko savršen da ga ne bismo mogli usavršiti? Jesmo li sigurni da najsposobniji i najkvalificiraniji uvijek uspijevaju doći na utjecajne položaje i steći političku moć? Ukoliko na oba ova pitanja ne možemo odgovoriti bezuvjetno potvrdno, prijedloge za moguća poboljšanja treba razmotriti i suditi o njima kao što i zaslužuju.
Iznio sam samo jedan primjer iz kojeg se vidi kako istraživanja na području suvremene psihologije mogu utjecati na politiku. Pažljiv će čitalac i sam na stranama ove knjige naći primjere koji se mogu primijeniti na naše političko razmišljanje. Nadam se da će uvidjeti da neprecizna, nepotpuna i nejasna predodžba kakvu psihologija danas ima o ljudskoj prirodi nije u skladu s postavkama samo jedne političke stranke. Vjerojatnije je da su i ljevičari i desničari spoznali neke psihološke istine koje, međutim, ističu na štetu ostalih jednako važnih istina. Očito je da bi sinteza stavova bila poželjna, no ona nikako ne bi smjela biti neka srednja vrijednost suprotnih mišljenja već organski rast zasnovan na nezavisnom i nepristranom znanstvenom istraživanju zakona ljudskog ponašanja. Svima koji sumnjaju u korisnost psihologije na tom području zbog navodne neizvodivosti njezinih prijedloga ili zbog njezine stvarne znanstvene nezrelosti, možda bih mogao odgovoriti kao i Faraday u čuvenoj prilici kad je prvi put izložio mali model dinama koji je upravo izumio. Tom zgodom jedna ga je dama upitala: »Zgodna stvarčica, gospodine Faraday, ali čemu služi?« »Gospođo«, odgovorio je veliki čovjek, »čemu služi dijete?«
Muradif Kulenović
EYSENCK ILI UMIJEĆE PSIHOLOGA
Nimalo ne pretjerujemo ako već na početku napisa o psihologu H. J. Eysencku upozorimo da se radi o jednom od najvještijih a dijelom i veoma spornih znanstvenika koji djeluju u sferi velike tradicije biheviorističkih teorija psihopatologije i kognitivnih teorija ličnosti. H. J. Eysenck napisao je mnogo knjiga i bezbroj rasprava, obišao je mnoge zemlje, predavao na većini znamenitih sveučilišta u svijetu, osporavao mnoge teorije, i sam je bio osporavan, ali uza sve to ne pokazuje znakove umora niti umanjuje svoju znatiželju za psihološke preokupacije čovjeka i društva u kojem živi. Slušao sam njegova predavanja u Londonu 1974. godine i tada sam se uvjerio u njegovu dosjetljivost, svježinu i veoma visprena reagiranja na neposredne upadice, kritike ili pohvale prisutnih slušalaca.
Eysenck (Stalno boravi u Londonu, gdje radi i predaje mladim naraštajima. Po svojim knjigama, koje su prevedene na sve velike svjetske jezike, poznat je u znanstvenim krugovima, a svojim smjelim tvrdnjama i obradama bitnih psiholoških ljudskih tema približio se i širim laičkim krugovima. Među najznamenitije njegove dosad objelodanjene knjige ubrajaju se: »Dimenzije ličnosti«, »Znanstvena studija ličnosti«, »Ustrojstvo ljudske ličnosti«, »Psihologija politike«, »Dinamika tjeskobe i histerija«, »Smisao i besmisao u psihologiji«, »Činjenica i izmišljotina u psihologiji«.
Prema mišljenju nekih njegovih dobronamjernih kritičara, on zastupa visok stupanj znanstvene strogosti u izvođenju psiholoških eksperimenata. On je veoma kritičan prema promašenim razmišljanjima o aktualnostima i sadašnjosti koja su prezentirana pod koprenom »psihologije«.
Slušao sam a i čitao veoma oštre reakcije na neke njegove tvrdnje i interpretacije podataka dobivenih u pokusima, a isto tako i zamjerke o navodnom njegovom »uštimavanju« i »friziranju« dobivenih podataka kojima je nastojao potvrditi svoje pretpostavke. No uza sve to nema sumnje da je Eysenck, još uvijek, jedan od najplodnijih i najutjecajnijih psihologa u svijetu javnog saobraćanja. Nisam saznao da je bilo koji od njegovih brojnih radova preveden na naš jezik. O njemu u našim sredinama nitko nije posebno pisao, ali ga zato često spominju i navode p r i obradi raznih psiholoških problema (kao i u nekim psihološkim pa i filozofskim studijama.
Na aktualnost i u nekim vidovima veliku znanstvenu vrijednost Eysenckove prisutnosti u psihološkim istraživanjima, u nas je prvi upozorio Borislav Stevanović u predgovoru knjizi »Psihološki tipovi« od C. G. Junga.* Vrijedno je spomenuti da je Eysenck oživio Jungovo učenje o psihološkim tipovima i na taj način aktualizirao njegovu misao. Eysenck je veoma oštar kritičar njemačke idealističke psihologije i već uobičajenih literarnih metoda u psihijatriji, psihologiji ličnosti i kliničkoj psihologiji — usto je protiv svih metoda koje nisu zasnovane na znanstvenom provjeravanju.
Eysenaka ubrajaju imeđu najagresivnije svjetski poznate psihologe u osporavanju psihoanalize, iako priznaje neke njene posebne teorije — zauzvrat, i on je veoma često na nišanu psihoanalitičke kritike. No bez obzira na ove čarke, psihoanalitičar David Malan, danas vjerojatno jedan od najznačajnijih znanstvenika u području evalvacije ishoda psihoterapijskih liječenja, ističe, doduše na svojim predavanjima, da je Eysenck najzaslužniji za inauguriranje znanstvenog, egzaktnog procjenjivanja rezultata psihoterapije, dok se mnogi slažu da je najproduktivniji psiholog ličnosti-, ako ne u svijetu a ono sigurno u Velikoj Britaniji, gdje je proučavanjem individualnih razlika i njihovim tumačenjem stekao žestoke neprijatelje u sredinama i grupama od kojih se to najmanje moglo očekivati.
Znanstveno izučavanje individualnih razlika predstavlja jedinstvenu temu koja objedinjuje Eysenckovu psihološku znatiželju. Problem individualnih razlika seže duboko u povijest; poznata su proučavanja grčkih filozofa još iz šestog
* K. G. Jung: »Psihološki tipovi«, Matica Srpska, Novi Sad, 1977.
stoljeća prije n. e. koji su pokušali racionalno odrediti prirodne činioce koji sudjeluju u oblikovanju naravi i individualnih razlika.
Eysenck je teorijski, eksperimentalno i istraživanjem raznih izvora ispitao sve značajnije probleme iz oblasti individualnih razlika, on je ponudio mnoga rješenja na temelju strogo prikupljenih podataka. Njegovi doprinosi odnose se i na prirodu i ustrojstvo ličnosti, porijeklo ličnosti, odnos inteligencije i ličnosti, duševne bolesti, kriminal, javljanje i očitovanje spolne naklonosti, politička uvjerenja.
Neprilike za ovog autora nastale su najviše u vezi s analizom individualnih razlika na osnovi složenih statističkih tehnika, a najviše u vezi s izučavanjem i interpretacijom prirode i porijekla rasnih razlika, zbog čega je u nekim sredinama postao ozloglašen i izložen poruzi. Neki, kako piše Richard Kirby, »samozvani antirasisti« i fizički su napali Eysencka.
Kada bismo ukratko saželi značajke Eysenckova rada, mogli bismo istaknuti tri područja njegova intelektualnog, istraživačkog i znanstvenog pothvata: prvo, pažnju zaslužuje po svojem beskompromisnom zalaganju za znanstvenu empirijsku psihologiju koja se sastoji od eksperimentalno provjerenih i općih zakona ljudskog ponašanja i koja nam mogu pružiti korisna predviđanja. Drugo, njegov vlastiti napor u tom istom smislu, napor koji je urodio otkrićem osnovnih dimenzija ličnosti od kojih je veoma poznata »introverzija — ekstroverzija«. Treće se odnosi na primjenu njegove teorije ličnosti u liječenju poremećaja ponašanja. Njegov sustav liječenja zasniva se na bihevioralnom pristupu — pojmu što ga je u kliničku psihologiju uveo sam Eysenck.
Zanimljivo je spomenuti da je Eysenckov rad postao poznat ne samo po radovima objavljenim u znanstvenim publikacijama i člancima kojih broj doseže 500 bibliografskih jedinica, već i njegovim veoma jasnim predstavljanjem i obrazlaganjem istraživane građe i zornim i savršeno jasnim objašnjenjima kojima se obraća čitaocima, naročito onima koji predstavljaju »široku čitalačku publiku«.
Iako knjiga »Upotreba i zloupotreba psihologije« ne predočava i ono najbolje što je napisao Eysenck, ona ipak dobro ukazuje na osobnu znatiželju i široko područje tema kojima autor poklanja pažnju. U njima se zrcali njegov način rada i mišljenja ikoji zaslužuje da se bolje upozna, a u pojedinim vidovima i primijeni pr i raščlambi pojedinih psiholoških zbivanja u ljudskoj jedinki i društvu na razini ponašanja i kognitivnih funkcija. Djelo H. J. Eysencka
veoma dobro i vjerno potvrđuje širinu prisutnosti i primije-njenosti psihologije koja zauzima veoma čudno mjesto u današnjem svijetu: njeni pronalasci i otkrića izdašno se primjenjuju u klinikama, industriji, u odgoju i u oružanim snagama gotovo svih modernih zemalja, dok su istovremeno obrazovani ljudi oprezni i veoma kritički prema zakonima ljudskoga ponašanja što su ih otkrile psihologija, psihijatrija i psihoanaliza. Nerijetko i u priličnom broju ljudi su sumnjičavi prema primjeni znanstvenih metoda u proučavanju ljudskih bića.
Prevedena knjiga »Upotreba i zloupotreba psihologije« jedna je od onih knjiga koje pokušavaju razradom složenih problema u psihologiji umanjiti skepticizam učenih i obrazovanih ljudi prema otkrićima i spoznajama koje donose discipline psihološke znanosti.