GRUPA KOZARSKIH ODREDA

FORMIRANjE KOZARSKOG ODREDA 1943. GODINE I NjEGOVE ZNAČAJNE AKCIJE

Početkom septembra 1943. godine formirana je 11. kra- jiška NOU kozarska brigada od jedinica Kozarskog parti- zanskog odreda. Tada je odvojeno 60 boraca koji su ušli u novoformiran 3. kozarski partizanski odred. Za koman- danta odreda postavljen je Mlađo Stanić, za komesara Brane Kovačević, a za zamjenika komandanta Milan Novaković. Za zamjenika komesara postavljen je Pavle Marin, koga je po- slije zamjenio Uroš Pepić. Štab odreda bio je jedno vri- jeme u selu Strigovoj, a kasnije u Krivoj Rijeci, Jelovcu, na Patriji gore kod JJukića i u Dumbravi. Komandir 1. čete bio je Milan Kubota. Ova četa, koja je u početku brojala oko 60 boraca, nakon petnaest dana izrasla je u jedinicu od preko 180 boraca. Mnogi drugovi, koji su bili bolesni i ozdravili, a bili su iz 5, 11. i durgih jedinica, dolazili su u odred. Imali smo veliki priliv novih boraca iz poza- dine pa smo vrlo brzo ojačali.

Prvu akciju odred je izveo kod Stojanovića kuća u selu Palančištu. Neprijatelj je počeo da vuče sijeno iz Jelovca za svoju posadu u Studenoj. Zaposjeli smo položaj. Naišlo je oko 30 kola, a u svakima je bilo po tri-četiri ustaše. Od ših 80—100 ustaša pobjeglo je dvadesetak, a ostale smo likvidirali. Na oavj način spriječili smo ih da dalje od- vlače sijeno iz Jelovca.

Poslije ove akcije u štab odreda je došla engleska misija. U to vrijeme jedinice 11. brigade izvršile su napad na Petkovac, na mjesto zvano Tabla, a mi na Svodnu, gdje je bilo oko 35 neprijateljskih vojnika koji su obezbjeđivali željezničku prugu. Englesku misiju je interesovalo kako mi izvodimo akcije na neprijateljske komunikacije. Upo- znali smo borce sa željom engleske misije da na licu mjesta vide našu borbenost. Komandira 1. čete Milana Kubotu za- pitali su gdje mu je sekcija prema kojoj će borcima dati raspored. Slučajno smo imali sekciju i pokazali pravac

475»

napada i raspored neprijatelja, a rekli smo im da nam sek- cija nije mnogo važna, jer poznajemo teren. Pošli su sa nama i kada smo došli na jedan kilometar od mjesta napada ostavili smo ih da sačekaju rezultat akcije.

Bilo je oko 22.00 časa. Borci su bili psihički pri- premljeni za akciju i svaki je mislio o tome da se ona što brže izvede, te da dokažemo Englezima kako se dobro bo- rimo. Borci su prišli blizu neprijatelja i u jednom na- letu uništili ga. Nije trajalo više od 15 minuta i akcija je bila završena. Sedam do osam neprijateljskih vojnika je poginulo, zaplijenili smo tri puškomitraljeza, tri-četiri automata, više pušaka, dvadeset bombi i dosta municije. Dotjerali smo 25 zarobljenih neprijateljskih vojnika gore, na Brezike. Neki od ovih zarobljenika imali su tragove ustaških oznaka na kapama i na reverima bluza. Izdvojili smo trojicu ustaša i strijeljali ih pred strojem, gdje su bili i Englezi i domobrani. Englezi su stavili primjedbu zašto nismo strijeljali i ove ostale. Objasnili smo im da su to domobrani, koji su se zaista borili protiv nas, ranije i sada, ali da su oni mobilisani u neprijateljsku vojsku, te da nema razloga da prema šima postupamo kao prema usta- šama koji su stupili dobrovoljno. Pustili smo domobrane uz objaššeše cilja naše borbe, ali Englezi nisu mogli to odmah da shvate.

Odred je imao zadatak da prati i napada neprijatelja koji se kreće prugom i cestom. Tako smo u oktobru 1943. na- nali voz između Petkovca i Blagaja, u kojem je bilo i ustaša i Nijemaca. Spalili smo 8 vagona, a u jednom od va- gona izgorjelo je 12 neprijateljskih vojnika koji su pru- žili jak otpor, ali im mi našom vatrom nismo dozvolili da izađu. Jedan borac pokušao je da otvori vagon, ali su oni bacili bombu. Kasnije smo pronašli benzin i zapalili ovaj vagon. Uhvatili smo još oko trideset i pet neprija- teljskih vojnika i strijeljali ih. Na našoj strani nije bilo ki mrtvih ni rašenih.

Uskoro, 20. novembra 1943. napali smo i drugi voz u Dragotišoj. Tada smo zarobili dvadeset Nijemaca. Ni ovoga puta nismo imali rašenih i mrtvih pošto smo akciju dobro izveli. Imali smo dosta eksploziva i mina, pa smo podmet- nuli jaku minu, tako da je lokomotiva odletjela u zrak, a mi smo brzo izvršili juriš. Dok se neprijatelj snašao i počeo iskakati iz voza, mi smo ga u naletu, jurišem, likvi- dirali. I ovdje smo popalili vagone. Sve se završilo bez žrtava na našoj strani.

U novembru 1943. godine dočekali smo jedan voz između Dobrljina i Ravnica. Ovog puta smo zapali u dosta tešku

476»

situaciju. Već je bio pao snijeg. Dobili smo obavještenje i računali da u vozu neće biti mnogo neprijateljskih voj- nika. Morali smo da se osiguramo od Dobrljina i od Ravnice, gdje smo uputili po jednu četu, a samo je jedna četa napadala prugu. Stavili smo na prugu tri mine. Dinamo-mašina bila Je u Tadića kući, odmah iza pruge. Mineri su bili Risto Stupar, Ilija Garača i Milan Stupar. Voz je naišao oko 10.00 sati. Prva mina je otkazala, eksplodirala je druga i otrgla lokomotivu i dva vagona puna šemačkih oficira. Lokomotiva sa dva vagona krenula je prema Ravnicama, a ostali vagoni ostali su na pruzi. Tu je nastala borba. Sa druge strane rijeke Une neprijatelj nas je tukao. Tako smo bili izloženi vatri sa tri strane — od Dobrljina, Ravnica i preko Une. U najvećem okršaju sa neprijateljem javio je komandir čete Milan Đurić da je jači neprijatelj odbacio četu sa položaja od Ravnica. Jače neprijateljske snage kre- tale su se cestom i postojala je mogućnost da nam zađu iza leđa. Situacija za nas bila je nepovoljna. Naredio sam Mi- lanu Đuriću da po cijenu života vrati neprijatelja na njegove ranije položaje, što je on i učinio.

Nastavili smo borbu, ali nismo uspjeli da savladamo otpor neprijatelja u vozu. Nijemci su izašli iz vagona i uspostavili liniju odbrane na nasipu. Iz vagona su se čuli glasovi ljudi, ali nismo znali ko je tamo. Borba je trajala oko dva i po sata. Počeli su preko Une da tuku iz minoba- cača. I pored toga nismo odstupapi. Tada sam komandiru čete Milanu Koboti prenio da prebaci jednu desetinu dolje, oko sto metara ispod zadšeg vagona, preko pruge, te da tuče sa doše strane pruge. Mlađen Đukanović, desetar, krenuo je sa desetinom. Pogođen je i ostao je na pruzi. Ostali su se prebacili na došu stranu. Čim je počela naša vatra sa bočne strane, neprijatelj se uznemirio. I na drugu stranu, prema čelu vagona, prebacili smo jedan vod. Ovaj vod je išao niz prugu. Tada smo počeli tući neprijatelja sa tri strane. Uskoro su se naši borci provukli ispod voza i jurnuli na neprijatelja. Nastalo je međusobno rvaše. Ni jedan naš borac nije pao u Unu, koja je bila dosta velika. Izgleda da su se borci bojali vode. U toku rvaša obično su se Nijemci nalazili u vodi. To je bilo prosto davlješe u vodi.

U vozu smo našli oko 45 Italijana, koje su Nijemci vodili kao zarobljenike. Sa šima je bio i jedan Englez, takođe zarobljen. Čim smo otvorili vagon, Italijani su po- čeli pjevati pjesmu „Avanti, popolo!" dovikujući: „Parti- đano!" Poveli smo ih sa sobom. Ostali su kod nas i od ših je formiran jedan italijanski vod u našem odredu.

477»

U akciji smo zarobili 6 njemačkih podoficira. Ubi- jeno je i zarobljeno oko 80 Nijemaca. Oko 40 Nijemaca se ugušilo u Uni. Ukupno je pobijeno, ranjeno i zarobljeno oko 120 njemačkih vojnika. Pitali smo, preko tumača, jednog od ovih šest podoficira, odakle mu odlikovanje. Odgovorio je da ga je odlikovao Hitler u junačkoj borbi protiv bande kao što smo mi. Doveli smo ove njemačke podoficire nad naše poginule drugove. Jedan od ših je pljunuo na naše mrtve borce. Strijeljali smo ih u Koštarici.

Od naših boraca poginuli su: Svetko Ličanin, zamje- nik komandira čete, Mirko Radić, delegat voda iz Čirkii Polja, Jovo Timarac, kurir čete, Mirko Knežević, kome- sar 2. čete, Ostoja Tešanović i Mlađen Đukanović. Kneže- vić je bio teže ranjen u glavu, pa je kasnije podlegao. Bilo je i osam boraca lakše rašenih.

U ovoj akciji zarobili smo još šest vagona duvana, je- dan vagon butera, masti, šećera i ostalog. U jednom vagonu bilo je dosta municije. Sve što smo mogli iznijeli smo, a ostalo smo popalili ili bacali u Unu. Naročito smo mnogo šećera bacili u Unu. Od oružja je zaplijenjeno 6 puško- mitraljeza, 11 automata, a ostalo su bile puške. Izvukli smo dosta i municije.

Kada smo odstupili, neprijatelj je dobio pojačanje od Ravnica i Bosanskog Novog i krenuo blindiranim vozom. Nije mogao ništa da spase, jer je već bilo kasno.

Slijedeća naša akcija većih razmjera bila je u decem- bru 1943. godine između Dobrljina i Bosanskog Novog, kod Savića šume. Dobili smo pogrešno obavješteše da ide voz sa pet vagona šemačkih oficira i podoficira. Posta- r.ili smo mine pod prugu. Hvatao se mrak. Čujemo lokomo- tivu. Nismo znali da i pozadi ima jedna lokomotiva. Kada je naišla lokomotiva, mi smo aktivirali minu. Sve je stalo. Uništili smo šest predših vagona. Bilo je oko 50—60 neprijateljskih vojnika. Računali smo da se akcija odvija prema planu. Mi, koji smo bili kod čela, nismo mogli pri- mjetiti da u kompoziciji ima više vagona. Dok smo se bo- rili sa ovim u predšim vagonima, neprijatelj iz posledših vagona se iskrcao i kroz šumu se bacio nama za leđa. Naše desno krilo nas je obavijestilo da neprijatelj zalazi za leđa trčećim korakom i zahvata teren malo dalje od nas da bi nas opkolio. Bili smo prisiljeni da napustimo vagone. Veće količine zapliješenog oružja morali smo baciti u šumu i prihvatiti borbu. Tukli smo se sa njima oko jedan sat po šumi, dok smo uspjeli da se probijemo kroz šihov stroj. Kasnije smo doznali da je u vozu bilo oko 600—700 nepri- jateljskih vojnika, uglavnom Nijemaca i ustaša.

478»

U ovoj neravnopravnoj borbi izbacili smo iz stroja oko 20 neprijateljskih vojnika. Na našoj strani poginula su dva borca, i to Mićo Reljić iz sela Mraovo Polje i jedna drugarica. Međutim, moglo se desiti da imamo još viće gu- bitke da nas desno krilo nije obavjestilo o napadu nepri- jatelja s leđa.

U januaru 1944. godine krenuli su protiv nas Čerkezi. Mi smo bili u selu Jutroguštoj. Donijeli smo odluku da ne krećemo sa ovoga terena, nego da se rasporedimo u šumi po desetinama. Šuma je gusta i računali smo da Čerkezi ne mogu na košima da se kreću kroz nju. Međutim, štab 11. bri- gade imao je neko obavješteše da ide oko deset do dvanaest hiljada Čerkeza. Mi smo, nasuprot, imali obavješteše da ih ide samo oko hiljadu i po do dve hiljade. Štab brigade je naredio da se povučemo na Maslin-bair. Nismo htjeli odmah da krenemo, jer smo računali da nema potrebe. Uskoro smo dobili i drugo, a zatim i treće naređeše. Krenuli smo u pravcu Maslin-baira. Kada smo prelazili cestu, primje- tili smo neprijatel>ske vojnike. Došlo je do kraće borbe, ali smo morali odstupiti. Dolaskom pod Maslin-bair, mi- slim da je to bilo kod kuće Rajlića, utvrdili smo da se i tamo nalazi neprijatelj. Nije nas primjetio, niti smo mi imali namjeru da ga napadamo. Krenuli smo ulijevo i stigli na Maslin-bair, gdje smo našli 11. brigadu. Tada smo kre- nuli u pravcu Pogleđeva. Kada smo stigli, bio je već dan. Odavde smo utvrdili da se jedna kolona Čerkeza kreće preko sela Mirkovca prema Knežici i dalje prema Stri- govi i Marinima. Druga kolona je išla preko sela, pored Une, prema Bosanskoj Kostajnici. Tek tada mi je bilo žao što ih nisam dočekao u Jutroguštoj, gdje je odred organi- zovao položaj. Krenuli smo za šima i jednim dijelom sti- gli ih na Tubića brdu i u Marinima. Četa Milana Đurića trebalo je da ih zaobiđe i presječe im pravac od Marina prema JBešljanima i Pruscima. Međutim, umjesto da im presječe put, četa je otišla udesno oko tri kilometra, tako da se neprijatelj blagovremeno povukao. Kada su nas pri- mjetili, brzo su pobjegli, jer su bili na konjima. Ostavili su plijen koji su bili opljačkali. Kraći sukob se odigrao na Tubića brdu, ali su Čerkezi pobjegli.

Već u aprilu 1944. godine formirali smo 1. bataljon. Komandant bataljona je bio Milan Kubota, njegov zamjenik Milan Đurić, komesar Ljuban Kukić, a zamjenik komesara Milenko Šurlan. Imali smo oko 350 boraca u Odredu.

Poslije ovoga naš odred se uglavnom specijalizovao za dizaše pruga i vozova. Imali smo takav zadatak od štaba di- vizije. Organizovali smo narod, pa smo dizali i po deset ki-

479»

lometara pruge. Padala je pruga kao brazda kada je plug sječe. Dešavalo se da negdje dođe do pucaša šina i šli- nera i da pruga padne nazad, ali niko nije poginuo ili bio rašen. Narod je u ovim diverzantskim akcijama pokazivao izvanrednu hrabrost i umješnost. Jednom prilikom između Dobrljina i Bosanskog Novog za vrijeme rušeša pruge nai- šla je ustaška patrola. Jednim plotunom likvidirali smo patrolu. Niko od omladine i žena, koji su se našli na

Zbjeg na Kozari

pruzi, nije se pokolebao i pokušao da napusti akciju na pruzi. Nastavili su i dalje da dižu prugu i pjevaju, iako se pucalo tu, odmah pored njih. Narod je vjerovao u naše borce i nije se plašio da će ga neprijatelj iznenaditi.

U maju 1944. godine naređeno nam je da potpuno sprije- čimo kretanje neprijatelja prugom. Trebalo je onemogućiti kretanje neprijatelju od Kostajnice do Bosanskog Novog i dalje prema Prijedoru. Čim smo dobili ovo naređenje, otpo- čeli smo sa akcijama. Imali smo dovoljno eksploziva. Bio je to engleski eksploziv sa oznakom „808", koji nam je do- stavljao štab divizije. Izvršili smo kidaše skoro svih mostova na pruzi i na cesti. Imali smo i jednu protiv- tenkovsku englesku pušku pa smo riješili da je isprobamo.

480»

Neprijatelj je jednom pokušao da uz podršku tenka prođe radi popravke mosta. Čekali smo u jednom jarku sa priprem- ljenim bombama. Naišao je tenk iza jedne krivine. Bilo je tada i straha. Opalio sam jedan metak iz protivtenkovske puške i pogodio u čelo tenka. Mislio sam da tenku nisam učinio ništa. Ipak se on naglo trgao i otišao nazad. Po- slije ovoga, više od četrnaest dana neprijatelj nije ni po- kušao da prođe od Bosanskog Novog prema Prijedoru. Bili smo stalno tamo na položaju. Imali smo i dva topa protiv- kolca iz kojih smo otvarali vatru. Neprijatelj je kasnije počeo dolaziti blindiranim vozovima do mjesta gdje je bila potrgana pruga. Naše tobdžije tukle su ove vozove od Nova- kovića iz Svodne.

Tih dana uhvatili smo nekoliko neprijateljskih špi- juna koji su se presvukli u ženska odijela i stavili za- rove i feredže. Išli su cestom. Htjeli su da prođu kao žene Muslimanke noseći sa sobom neprijateljsku poštu. Naši šifranti uspjeli su da dešifruju dio ovih naređeša. Na- ređivano je da se odbace naše jedinice od pruge. Bilo je još nekih šifrovanih obavješteša koje nismo mogli de- šifrovati. Špijune smo strijeljali.

Mlađo STANITh

31 Kozara VI 481

SA RUČNIM BACAČEM U KOZARSKOM ODREDU JESENI 1943. GODINE

Poslije predavanja o Marksu, marksizmu i lekcije o partizanskom moralu, što mi je održao Teodor Tejo Dra- gičević, koga smo smatrali našim teoretičarem, uslijedio je moj odlazak iz prijedorskog Sreskog komiteta SKOJ-a. Otišao sam u Kozarski narodnooslobodilački partizanski odred.

Stigao sam u štab komandanta Mlađe Stanića, koji nije znao zašto dolazim u odred. Pozvao me je na ručak, rekavši da imaju mesa i da poslije ručka krenem na sastanke orga- nizacija SKOJ-a. Mlađo je pretpostavljao da sam došao u odred da bih obišao skojevske aktive. Nije znao da više nisam sekretar Sreskog komiteta SKOJ-a.

Brane Kovačević, politički komesar odreda, obavije- stio me je da uskoro treba da se izvede akcija na neprija- teljski garnizon u Bosanskoj Dubici, te da se možemo dogo- voriti da omladina učestvuje u iznošešu plijena, rašenika i slično. Shvatio sam da ni Mlađo Stanić, kao ni Brane Kovačević nisu bili upoznati da sam došao u odred da se borim s puškom u ruci kao borac. U šali rekao sam Brani: ,,Nemoj ti meni otkrivati vojne tajne, jer ja sam u odred došao za običnog borca. Nisam više omladinski rukovodi - lac." „Kako i zašto?", pitali su me. Odgovorio sam da je to duga priča. Mlađo Stanić, kao i obično, i ovoga puta je bio raspoložen, pa se nasmijao dobacivši mi u šaljivom tonu: „Taman mi treba jedan da ga prekalim. Imam dvije kištre municije, koje treba da odneseš u Rakeliće!" Rekao sam mu da ne mogu nositi ni jednu kištru, a ne dvije, jer ja sam malen, nejačak. Tek sam navršio sedamnaest godina. No to će on: „Daću ti još dvojicu boraca. Uzmite trklju, nani- žite na šu kištre i odnesite ih!"

Kiša je pljuštala. Putevi su bili raskvašeni i blat- šavi. Ručao sam u štabu odreda pod Maslin-bairom, a zatim krenuo u četu. Ona se nalazila na sektoru oko Prijedora

482»

i prema Kozarcu, a prelazila je i preko željezničke pruge Prijedor — Banja Luka na teren Rakelića. Četa je nazivana i Rakelićkom. Komandir ove čete bio je iz Rakelića — po- ginuo je kasnije u borbi. Docnije je komandir bio Dragoja Baškot iz Brezičana. I on je poginuo 1944. godine. Bio je hrabar. Zamjenik komandira čete bio je Banović iz Palan- čišta. Poginuo je u akciji na neprijateljski voz kod Do- brljina.

Nakon dolaska u četu primio sam ručni bacač, koji je bio zapliješen u akciji na Kozarcu. Kada je komandir čete pitao ko zna da rukuje bacačem, ja sam se javio, iako sam samo jednom ili dva puta vidio ovakav bacač, i to u četi Lazara Banjca za vrijeme ofanzive na Kozaru. To su tako- zvani ručni bacači težine oko dvanaest kilograma. Nose se u streljačkom stroju. Imaju granate težine oko 1,5 kilo- grama. Domet im je od 600 do 700 metara. Znao sam da je po- sluga bacača bila pošteđena straže i patrole, pa sam zbog toga rekao da znam da rukujem bacačem. Računao sam da ako dobijem bacač, neću ići na stražu i moći ću dobro da se naspavam.

Sa ovim bacačem sam učestvovao u akciji na neprijatelj- sku jedinicu, koja je izašla na brdo iznad Vukovojaca i Taborina, poviše Svodne. Bio sam sa bacačem u stršici. Dotrčao je zamjenik komandanta odreda i povikao da gađam. Uopšte nisam znao da rukujem i gađam iz bacača. Vikao je na mene da gađam i šta čekam. Namjestio sam postolje, a nisam ga ni ukopao kako treba. Prilikom dejstva, inače, ako nije dobro učvršćen, bacač skače, rekao bih, kao jarac. Mo- gao sam ovdje glavu izgubiti. Granata mi je šibnula pored nosa i odljetela, a bacač je skočio metar od zemlje. Cijev me je udarila u bradu i to mi je bila škola. Sada sam shvatio da bacač treba dobro učvrstiti, zabiti u melju nogare, pa tek onda dejstvovati.

Tek što sam opalio granatu, neko je vikao: ,,Još jednu, eno ih!", pokazujući prema neprijateljskoj jedinici i voj- nicima koji su se kretali. Izbacio sam još nekoliko gra- nata. Nisam nišanio, iako sam vidio nišanske sprave, već sam odoka ispalio tri granate. Neprijateljski vojnici po- čeli su da bježe prema Vukovojcima i hseljezničkoj stanici u Svodnoj. Mi smo krenuli za njima.

Kada smo sišli na cestu, susreo sam se sa Dušanom Vu- kovojcem iz Svodne i Stevanom Taborinom kod koga sam sta- novao prije rata, kada sam pohađao gimnaziju u Prijedoru. Dušan mi se obratio, otprilike, riječima: „Prijatelju, da li si ti opaljivao odozgo granate? Odgovorio sam mu da je- sam. Bilo mi je drago, jer sam pomislio da sam dobro gađao

31* 483

i da je neprijatelj zbog toga pobjegao. „E, moj prijatelju", dodao je Dušan, „zamalo što ne pobi Vukovojce i Taborine. Prva granata je grunula dolje, daleko, izgleda da je u Sanu pala. Druga je pala u našu baštu, a jedna u polje. Ova, što je pala u baštu, zamalo da pobije nas. Umrli smo bili od straha, jer je granata pala tu, kod gaška." Tek tada sam shvatio da ni jedna granata nije pogodila cilj. Cijelo brdo sam prebacio! Tukao sam sa jednog na drugo brdo. Činilo mi se da je neprijateljska vojska daleko, pa sam maksimalno podesio nišanske sprave. Prava bruka! Moji drugovi u četi su me dugo zadirkivali zbog ovako neprecizno ispaljenih granata.

Četa, u kojoj sam se nalazio, kretala se oko Prijedora, prema Kozarcu, a odlazili smo u akcije na četnike preko željezničke pruge Prijedor — Baša Luka, prema Mašači. Pored toga, često smo izvodili akcije prema željezničkoj pruzi Prijedor — Bosanski Novi — Dobrljin. Tu smo napadali na neprijateljske vozove.

Učestvovao sam i u akciji na neprijateljski voz kod Dobrljina kada je zarobljeno oko 60 Italijana. Tom prili- kom poginuli su komesar jedne naše čete i zamjenik koman- dira Banović koga je sasjekao neprijateljski mitraljez u početku napada, dok je komesara ubila minobacačka granata na samoj pruzi, kada smo zauzeli voz. Poginuo je i mali Mušiza iz Crne Doline. Bio je dječak od petnaest godina. Ostalo mi je u sjećašu kako je teško bio rašen i kako je umro zamjenik komandira Banović. Mnogo je krvavio. No- sili smo ga, a nismo znali da ga zavijemo, da mu stegnemo vene i sprečimo silno krvavlješe. Kako je srce radilo, tako su mu iz rane izbijali mlazevi krvi. Iznijeli smo ga na Ravnička brda. Uskoro je umro. Umirući, stegao je pesnicu i podigao je rekavši: „Živjela Komunistička partija!"

Sjećam se i akcije naše čete u Slabiši, kada smo do- čekali Čerkeze koji su iz Bosanske Kostajnice krenuli u pljačku sela. Komandir čete bio je Dragoja Baškot. Mlad, lijep, izvanredan momak, hrabar, hitar i strog. Postavio nas je u šanac pored ceste, u ljeskovo šipražje. Pljuštala je kiša sa snijegom, a mi u zasjedi. Primjećujemo da nepri- jateljska kolona kreće cestom. Ima ih oko 120 košanika sa velikim košima. Vojnici su nosili crne kabanice, sablje na opasačima, a na glavama šubare. Bio sam se uplašio, jer smo bili blizu ceste kojom treba da prođe ova neprijatelj - ska jedinica na tako velikim konjima i dobro naoružana. Mi se nalazimo na lijevom krilu čete, a mitraljezac Lazar Kreća je na desnom krilu, pa je potrebno da propustimo neprijateljsku kolonu prema Lazaru. Kada Lazar i mitra-

484»

ljesci iz drugih četa otvore vatru na neprijateljsku kolo- nu, mi treba da izađemo na cestu i presječemo odstupanje ne- prijatelju. U ovoj akciji učestvovale su dvije-tri čete Ko- zarskog odreda — nekoliko stotina boraca. Svi smo se raspo- redili duž ceste od Bosanske Kostajnice prema Slabinji. Kada su neprijateljski vojnici stigli do određenog mjesta, Kreća je iz mitraljeza otvorio vatru po koloni. Mi smo se našli na cesti i počeli da tučemo. Ispred nas se odjednom našao jedan neprijateljski vojnik. Nekoliko nas je pucalo. Pogodili smo ga i on je pao sa konja. Komandir čete, Dragoja Baškot, pritrčao je i zgrabio konja za uzdu. Konj se podizao na zadnje noge i izvijao. Komandir je povikao meni: „Mali, penji se na konja!" Nisam mogao, jer je konj bio visok kao seoska kukuruzana. Počeo sam da se penjem. Pomogao mi je i komandir ubacivši me u sedlo. Pustio je koša, koji je po- jurio prema Bosanskoj Kostajnici, odakle je i došao, a u tome pravcu bježali su i Čerkezi. Konj je ludački počeo da juri, a mene je obuzeo strah. Nisam smio da skačem, jer sam se nalazio visoko. Činilo mi se da ću pasti s konja i da će konj stati na mene i polomiti mi rebra. Pomišljao sam da pucam u konja, a i tada bi se svalio na mene. Bilo me je i sramota da pucam košu u glavu, i to sa leđa. Da pustim da me koš nosi u Bosansku Kostajnicu, opet nije valjalo — ubiće me Čerkezi ili naši koji mogu pomisliti da neki Čerkez bježi na konju.

Nosio sam tada njemačku uniformu, čizmice i kapu sa ogromnom petokrakom zvijezdom. Naoružan sam bio mašin- kom. Držeći se jedva u sedlu i jureći na košu dozivao sam naše i javljao im da ne pucaju na mene, jer nisam neprija- teljski vojnik. U jednom momentu konj je stao. Skočio sam sa njega i počeo ga vući, ali nije htio da ide. Odupirao se prednjim nogama i nije htio krenuti s mjesta. Vezao sam ga za drvo i opet se nekako uspentrao na njega, ali sada nisam mogao da ga odriješim. Vrat i glava koša bili su duži od mojih ruku. Opet sam sišao i vezao ga za drvo koje se lako savijalo — bila je to neka mladica. Kada sam se ponovo uspentrao, a trebalo mi je dosta vremena, ono drvo sam savi- jao i uspio sam da odriješim ular. Potjerao sam koša. Je- dan seljak mi je pokazao kuda su otišli partizani. Stigao sam u četu. Mislili su da sam poginuo. Komandir čete, Dra- goja Baškot, uzeo je ovoga koša i jahao ga sve do pogibije. Poginuo je u svome rodnom selu Brezičanima od neke za- sjede.

U četi sam se zadržao oko četiri mjeseca. Pored koman- dira Baškota, posebno mi je ostao u sjećašu komandant od- reda Mlađo Stanić. Mlađo je bio pojam neustrašivog voj-

485»

nika. To o njemu misle mnogi Kozarčani. Bio je samopouzdan, djelovao je među borcima smirujuće. Kada se Mlađo pojavi. nestajao je strah. Sjećam ga se iz akcije na željezničkoj pruzi kod Dobrljina. U jednom momentu nastao je mali za- stoj u našem napadu. Nekoliko boraca je palo, poginulo ili ranjeno. Upravo u tome trenutku sa boka počeše da gruvaju bombe. To je Mlađo sa grupom bombaša izvršio napad na va- gone i potjerao neprijateljske vojnike prema rijeci Uni. Nijemci su počeli da bježe. U vagonima su se nalazili Ita- lijani koje su Nijemci sprovodili kao svoje zarobljenike. Počeli su da viču i dozivaju na italijanskom jeziku. Kada smo ih oslobodili, neki su ostali u partizanima. U našu četu bilo je raspoređeno šest Italijana. Počeo sam da učim italijanski. Italijani su bili sa nama dva-tri dana, ali jedne noći, dok je padala kiša sa snijegom, ših je nestalo. Vjerovatno su se predali neprijatelju u želji da ih otpreme u Italiju.

Mlađu Stanića sam tako doživio u nekoliko akcija. On se uvijek isticao hrabrošću, pouzdanjem i jednostav- nošću. Posebno jačinom glasa, koji je snažno odjekivao u borbi. Volio je i da opsuje. Bio je borcima blizak, pa i kada bi udario nekoga, taj se ne bi na šega naljutio.

U Mlađinom odredu zadržao sam se do kraja 1943. go- dine. Bilo je to u vrijeme kada je za sekretara Okružnog kz- miteta SKOJ-a za Kozaru došao Sajan Munjiza. Sajan je oba- vjestio štab odreda da treba da me oslobodi dužnosti u četi, da ostavim ručni bacač koji sam nosio u četi, a da zadržim pušku. Saopšteno mi je da krenem u Oblasni ko- mitet SKOJ-a koji se nalazio u Ribniku.

Išao sam preko Sanskog Mosta koji je bio oslobođen. Tu sam prenoćio u kući istaknutog omladinskog radnika Bebe koja se kasnije udala za Petra Dodika. U istoj kući stanovala je žena Sretena Žujovića, koja je bila u Obla- snom odboru Antifašističkog fronta žena za Bosansku krajinu. Pošto sam poznavao njenog sina Zorana Žujovića. ona mi je o njemu pričala. Zoran je tada bio član Oblasnog komiteta SKOJ-a za Bosansku krajinu. Krenuo sam sa Zo- ranovom majkom u saonicama za Ključ i dalje za Ribnik.

U Ribniku, u Oblasnom komitetu SKOJ-a, trebalo je da se javim Vladimiru Nemetu Braci, Kozarčaninu, koji je bio član Oblasnog komiteta SKOJ-a. Sekretar ovoga Komi- teta bila je Zaga Umićević ili Braco Erceg. Tu su bili još: Mile, zvali smo ga Mile Hrvat, iz Hrvatske, Zora Popović, udata Smoljanović, a možda je bio i Kosta Bosnić. Vidio sam tu i Milu Perkovića koji je u to vrijeme bio

486»

sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Bosnu i Her- cegovinu. U Ribniku sam se zadržao nekoliko dana. Dobro sam se odmorio

i naspavao. Bracu Kozarčanina nisam odmah našao, jer je bio negdje odsutan. Kada je došao, sreo sam se sa šim. Interesovao se šta se to desilo sa mnom i zašto mu nisam javio gdje se nalazim. „Zar je trebalo da prođe nekoliko mjeseci", rekao je Braco, „da saznam gdje si i šta se sve sa tobom desilo?"

Odavde sam upućen u Drvarsko-petrovački udarni odred, buduću 16. krajišku brigadu, za rukovodioca SKOJ-a u od- redu, a zatim u brigadi. Ostao sam godinu dana na području od Prijedora i Mrkošića do Petrovca, Drvara i Bihaća.

Mladen OLjAČA

487»

NEKE ZNAČAJNIJE AKCIJE KOZARSKOG ODREDA U LjETO I JESEN 1944. GODINE

U ljeto 1944. godine 3. kozarski odred djelovao je prema Bosanskom Novom i Prijedoru. Za to vrijeme neprijatelj je iz Baćina, nedaleko od Hrvatske Dubice, upadao u sela na lijevoj obali Une — U Slabinju, Johovu i druga. Ubijali su sve živo, palili imanja i činili druga zlodjela. U selu Živaji, takođe u Hrvatskoj, došlo je do organizovanja jedne četničke formacije. Dobili smo informacije da četnici hvataju djevojke i predaju Nijemcima za oružje. Imali smo tamo jednog saradnika Nikolu Lemića iz Živaje. Jednog dana prebacili smo se Svetko Vujčić, Janko Malbašić, Rade Kojić i ja preko Une do Lemića sa ciljem da utvrdimo situaciju i ispitamo mogućnosti za likvidaciju četnika. Lemić nam je dao potrebna obavješteša.

Jednog dana juna 1944. spremili smo pedesetak odabranih boraca i krenuli u akciju. Inače, teren i uslovi bili su posebno nepovoljni i teški. To je trokut gdje je malo koja jedinica mogla neopaženo doći. Treće večeri prebacili smo se preko Une. Lemić je odabrao trojicu omladinaca za vo- diče za koje je znao da su najsigurniji. Trebalo je ostati neopažen na ovom prostoru čitav dan i tek uveče izvršiti akciju. Smjestili smo se u jednu šumicu. Bili smo mokri do kože. Morali smo u najvećoj tišini i opreznosti ostati ovdje. Hrane smo ponijeli. U toku dana čuli smo četnike u selu kako pjevaju. Naveče ćemo otići kod Nikole Lemića. Izvršili smo raspored desetina i boraca.

Kod Nikole Lemića našli smo tri četnika. Plan se morao miješati. Šta učiniti? Sa mnom su bili kuriri Janko Malbašić i Sretko Vujčić, dobri i sigurni borci. Ušli smo u kuću. Bila je osvjetljena. Četnici su puške prislonili uz zid. Uzeli smo automate na gotovs i upozo- rili ih da ne pokušavaju da daju otpor i da se pokreću sa mjesta. Bio je tu među šima i četnički komandir. Ušli smo unutra. Istina, znamo da ih tu nema mnogo. Nas dvojica smo ušli unutra, a jedan je ostao u dvorištu. Pitao sam Ni-

488»

kolu Lemića kako se preziva i ko mu se nalazi tamo u kući. Morali smo tako da postupimo radi sigurnosti njegove po- rodice. Rekao je da su to četnici. Njihove puške smo sklo- nili nama za leđa. Tada sam ošamario Nikolu Lemića. Po- čeo sam da vičem na njega da bih prikrio da je naš saradnik. Tada sam im sopštio kako je potrebno da mi se obezbjedi hrana za 1.500 vojnika. Upitao sam četničkog komandira gdje mu je četa. Rekao je da se nalazi nedaleko odavde i da će četu predati. Ja nisam znao kakva je situacija okolo. Tada sam predao oružje ovim četnicima i rekao im da krenu i da Eode računa kuda će proći, jer da mogu naići na naše jedi- nice. Napomenuo sam ako ga slučajno ustave da kaže da sam ga ja poslao. Objasnio sam mu da je naše ljudstvo svuda u zasjedama.

Kada su četnici otišli, Lemić mi je rekao da ga je dolazak četnika iznenadio i zabrinuo i da mi je zahvalan na tome što sam ga ošamario, jer sam ga na taj način spasio od sumše četnika da sarađuje s nama. Došla su i tri mla- dića, koja će nam, zajedno sa Lemićem biti vodiči. Odmah sam uputio Dragoju Baškota prema četničkoj četi da pri- puca da ne bi pošli ovamo. Ostale desetine uputio sam u drugim pravcima. Ja sam sa jednom desetinom otišao u kuću četničkog komandanta Đure Mandića. Jedna desetina je ima- la zadatak da ide u kuću Dragana Novalića, zamjenika čet- ničkog komandanta. Kuća Mandića se nalazila na cesti. Tu je i pruga gdje se nalazio bunker u kojem su bili Nijemci. Zadatak je trebalo što brže izvršiti i doći na zborno mjesto. Ostavili smo dva borca da lože tamo vatru, kako bi označili gdje se nalazi zborno mjesto. Odavde ćemo se mo- rati usiljenim maršem prebacivati preko Une. Počelo je kod Dragoje Baškota da puca, a zatim i lijevo od nas. Mi smo već stigli do kuće Đure Mandića. Postavili smo dese- tinu oko kuće sa zadatkom da prate da nas ne bi napali Ni- jemci. Zatim smo ja i Milutin Šapoša uz stepenice pošli na sprat. Otvorili smo vrata. Šapoša je držao bateriju. Uperio sam automat u Mandića. Karabin i redenik stoje pored kreveta. Šapoša uzima oružje i vadi pištolj ispod jastuka. Naredio sam Mandiću da legne na stomak i da stavi ruke na leđa. Šapoša ga sveže. Tada Mandićeva žena poče da jauče i viče. To su čuli Nijemci, pa su pošli u pravcu kuće Mandića. Kada je naša desetina, koja je bila oko kuće, primjetila Nijemce, otvorila je vatru. Ali i pored toga, Nijemci su pošli naprijed. Nastala je borba oko kuće. Čet- nički komandant, tada svezan, ja i Šaponja nalazili smo se u kući na spratu. Pošli smo niz stepenice. Mandić je po- kušao da pobjegne, ali smo ga uhvatili. Bacio sam na Ni-

489»

jemce dvije bombe sa sprata. Oni su automatima polupali stakla na prozorima. Sreća je što sam se povukao malo na- zad. Uspjeli smo da se izvučemo pored kuće u šumu. Krenuli

Od cijele porodice ostalo je zagašeno ognjište i ovaj spomenik

490»

smo u pravcu zbornog mjesta. Desetina je odstupala pod za- štitom vatre. Đuro Mandić, četnički komandant, bio je u našim rukama. Krupan i zdepast. Imao je nešto i bradice. Kada smo došli na zborno mjesto, druge desetine su već do- vele četrnaest četnika i zamjenika četničkog komandanta Dragana Novalića. Skrećemo hitno prema Uni kako bismo se prebacili u Slabinju. Komesar odreda Brane Kovačević ostao je sa dvije čete na desnoj obali Une kako bi nas šti- tio u slučaju potrebe. Pred zoru smo došli do Une. Čujemo da od Kostajnice i Dubice kreće neprijatelj. Brzo smo se prebacili u Bosnu. Tek što smo prešli Unu dobili smo obavješteše da i od Bosanske Kostajnice našom stranom idu Čerkezi. Borci, koji su bili u zasjedi, dočekali su ih i u oštrom sukobu zaplijenili oko 60 konja. Ubijeno je oko dva- naest neprijateljskih vojnika, a ostalo je pobjeglo prema Bosanskoj Kostajnici.

Đuru Mandića, njegovog zamjenika Dragana Novalića i ostale četnike dotjerali smo na Dubičke Pobrđane. Tu smo ih saslušavali. Onih 14 četnika smo pustili, od kojih su neki opet pobjegli u četnike. Đuru Mandića i Dragana Novalića osudio je narodni sud u Pobrđanima. Međutim, više četnika ostalo je i dalje u selu Živaji. Više nismo imali mogućnosti da idemo na ših, jer bi nas mogao nepri- jatelj opkoliti i natjerati na Unu. Bio bi to veliki rizik.

Mjesto toga izabrali smo drugi plan: napad na Baćin nedaleko od Hrvatske Dubice. Pripremili smo akciju. Išli smo u tri čete. Vodič nas je doveo tačno na mjesto gdje se nalazi bunker na cesti. Dogovorili smo se da napadamo sa zapadne i južne strane Baćina. Čete su brzo zauzele svoje položaje. Krenuli smo nas četvorica još naprijed. Bio je

TU> U grupi, i Petar Stanić, vodnik voda.

Primjetili smo u mraku da se pešemo na nešto više. Upitao sam šapatom vodiča da li smo blizu neprijatelja. U tom trenutku ispred nas puče puška i pogodi Stanića u nos. Popadasmo i tek tada vidjesmo da se ispod nas nalaze puškarnice bunkera. Poče tući mitraljez. Nalazili smo se na njihovom bunkeru. Pu- škarnica je bila okrenuta prema Kostajnici u pravcu na- šeg dolaska. Ustaše počeše da ispaljuju rakete i tuku mitraljezima niz cestu, odakle smo mi došli. Sreća da je neprijatelj otkrio svoj položaj inače bismo imali dosta mrtvih. Nalazimo se u nezgodnom položaju. Trebalo je ne- što brzo odlučiti. Uzeo sam kragujevku, aktivirao je i uba- cio pored mitraljeske cijevi u bunker. Kada je bomba eks- plodirala, nas trojica smo skočili i počeli da se povla- čimo u pravcu odakle smo došli. Požurili smo da čim pri- je sakupimo ljudstvo. Kiša je počela jako da pada. Prije-

491»

tila je opasnost da voda nadođe i da nam omete povlačenje preko Une. To bi nas dovelo u težak položaj, jer bi ne- prijatelj imao mogućnosti da uputi snage iz Hrvatske Ko- stajnice i Dubice, koje su bile na udaljenosti od oko deset kilometara u oba pravca. Pronašli smo čete i povukli se uz Unu, a zatim prešli preko rijeke. Akcija nije uspjela. Mi smo imali jednog rašenog borca. Bili smo umorni i ne- naspavani. Bilo je i straha, jer smo upali u klopku.

Petnaestog avgusta 1944. krenuli smo ponovo u napad na Baćin. Krenuo je bataljon Milana Kubote, ojačan još jednom četom. Tako su u napad pošle četiri čete. Odredili smo jednu grupu boraca, koja je dobila zadatak da se sa sjeverne strane provuče u Baćin. Ovdje neprijatelj nije očekivao pro- laz partizana, jer je Dubica daleko samo četiri kilometra i na ovom terenu nije nikada bilo partizana. Desetina je dobila zadatak da poslije ulaska unutra zapali sijeno ili neki drugi lako zapaljivi materijal i time zbuni nepri- jatelja. Ostale jedinice trebalo je tada da krenu u muševit napad. Kada je desetina počela da pali i otvara vatru, ustaše su se iznenadile. Dok su oni vršili koncentraciju snaga u ovome pravcu, mi smo izvršili juriš i prodrli u uporište. Zauzeli smo bunkere. Neprijatelj je uspio da se povuče prema Dubici ostavljajući desetine mrtvih. Tu smo zaplijenili oko 300 grla stoke, pretjerali je preko Une u Bosnu, te predali opštinama da je podijele narodu.

Početkom jula 1944. godine donesena je odluka da se na- pada na neprijateljsko uporište u Bosanskoj Dubici. Napad je 22. jula izvela 11. kozarska brigada, a sadejstvovao je i naš odred. Odred je napadao zajedno sa bataljonom 11. bri- gade, čiji je komandant bio Trivo Pralica. Pravac napada odreda išao je preko Grabovca, sa južne strane Bosanske Dubice. Neprijatelj je bio dobro utvrđen. Postojali su tu rovovi i bunkeri, zatim žičana ograda, a obavješteni smo da je kroz žicu sprovedena struja visokog napona. Naš od- red je imao zadatak da očisti sektor jugozapadno od Bosan- ske Dubice, da dođe do mosta na Uni i da ga minira. Da bi- smo došli do mosta, trebalo je da likvidiramo ostala upo- rišta sa sjeverne strane Bosanske Dubice.

A šta se desilo? Trivo Pralica sa svojim bataljonom nije stigao. Poslao sam kurira u pravcu odakle je trebalo da dođe, ali ga nije pronašao. Primicalo se vrijeme odre- đeno za napad. Odred je bio raspoređen nedaleko od žice. S obzirom na to da nije stigao bataljon 11. brigade, bili smo prisiljeni da izvršimo pregrupisavaše četa. Bio sam tada veoma ljut na Pralicu. Bilo je već 21.45 časova. Tišina svuda. Imali smo pripremljenih nekoliko deka i dasaka za

492»

savlađivanje prepreka. Prišli smo na odstojaše potrebno za bacaše bombi, te krenuli naprijed. Pokidali smo bodlji- kavu žicu, napravili prolaz i krenuli dalje po rovovima. U ovome prvom naletu ostalo je oko 45 mrtvih neprijatelj - skih vojnika. Od naših boraca još niko nije ni rašen. Ostavili smo tamo jednu desetinu da bi nam štitila po- vlačeše kada se budemo vraćali. Ono što nismo likvidi- rali bježalo je prema centru grada.

Spustili smo se na desnu obalu Une i krenuli u pravcu mosta. Na drugim pravcima vodile su borbe jedinice 11. bri- gade. Pucaju, viču: „Naprijed!". Prosto sve vri. Risto Stu- par, Milan Stupar i Ilija Garača nosili su eksploziv. Kada smo prišli na oko dve stotine metara od mosta, osje- tili smo da se borba na pravcu napada 11. brigade utišava. Ne čuju se povici boraca, a i pucaše odmiče sve dalje. Osje- tili smo veći pritisak na naše jedinice. Primjetili smo grupe neprijatelja kako se prebacuju preko mosta iz Hrvat- ske u Bosansku Dubicu. Blizu je i dan. Na pravcu našega kretanja zaplijenili smo jedna kola soli. Krenuli smo i mi kazad. Pojavio se neprijateljski tenk. Imali smo protivten- kovsku bombu i upotrijebili je. Prije nego što će ova bomba eksplodirati pored mene je poginuo naš kurir, još dječak. Pogodio ga je geler od neprijateljske granate u prsa. Ostao je na mjestu mrtav.

Povlačili smo se pravcem kojim smo i nastupali. No- sili smo poginulog kurira Muju sa sobom. Imali smo ne- koliko rašenih boraca. Neprijatelj je vršio pritisak na nas iz grada, a drugi nas je dočekao i nije dozvoljavao pro- laz iza linija grada. Morali smo brzo dejstvovati. Izvrši- li smo juriš na one pred nama i napravili sebi prolaz. Ostalo je oko dvadeset mrtvih neprijateljskih vojnika, a zarobljeno je sedam.

Mlađo STANITh

493»

FORMIRANjE GRADIŠKO-LIJEVČANSKOG ODREDA

Novembra 1943. godine saopšteno mi je iz štaba 11. krajiške kozarske

brigade da sam imenovan za komandanta Gradiško-lijevčanskog odreda koji je tek bio u formirašu.

Stavljeno mi je na raspolagaše nešto od naoružaša i izvjestan broj boraca, pretežno rašenih i bolesnih. Obi- čno smo u početku stvarali odrede od boraca koji su pre- boljeli rašavanje i bolesti, pa je tako bilo i ovoga puta. Rečeno mi je da će komesar biti Milan Stanić, koji se ta- kođe nalazio na oporavku, a zamjenik komandanta Stevan Ja- šetović. Preporučeno mi je da krenem na teren i da tamo pristupim formirašu i organizacionom postavljašu od- reda.

Krenuo sam iz sela Jutrogušte, gdje sam predao 3. ba- taljon 11. brigade novom komandantu. Štab odreda trebalo je da se nalazi negdje oko Grbavaca ili Gorših Podgradaca. Sa mnom je, pored Stevana Jašetovića, pošlo i nekoliko boraca iz bataljona. Bilo ih je tridesetak u grupi. Našoj grupi u putu za Gorše Podgradce priključilo se još neko- liko boraca. Sa nama je pošao i JBuban Kotaran, koji je bio imenovan za komandira jedne čete. Rečeno mi je da se na te- renu Kozare nalazi Pero Katić iz 5. kozarske brigade i da šega, također, uzmem za komandira jedne čete. Uskoro su nam se priključili Duško Lenardić, stari borac i prole- ter, i Branko Rakas, također borac iz Proleterskog bata- ljona.

Neposredno nakon dolaska u Podgradce i organizacio- nog učvršćeša krenuo sam sa Stevanom Jašetovićem u Li- jevče polje, gdje smo uspjeli da dobijemo još trideset novih boraca. Na tome nam je veoma mnogo pomogao Veso Borojević, zamjenik komandira 1. čete odreda, koji je poznavao teren Lijevča polja.

Najprije smo formirali Prvu četu. Za šenog koman- danta je određen JBuban Kotaran, za zamjenika Veso Boro- jević, a za komesara Duško Lenardić. Uskoro je formirana

494»

i 2. četa odreda sa komandirom Dušanom Kukrikom. Druga četa se nalazila u Miloševom Brdu, dok je prva bila u Grbavcima. Došao nam je i Pero Katić, pa je i on postavljen za komandira čete. Priključilo nam se više boraca i po- neki rukovodilac iz sastava 5. kozarske brigade. Bili su to uglavnom borci koji su bili na liječešu. Četa Pere Ka- tića bila je pretežno sastavljena od boraca iz 5. brigade. Komandant brigade Ranko Šipka pisao je iz sredše Bosne i tražio da se upute u sastav svoje stare brigade. Jednoga dana uputili smo Peru Katića sa grupom od oko 60 boraca preko Vrbasa u sredšu Bosnu u sastav 5. kozarske brigade. Sa ovom grupom otišlo je i nekoliko drugarica, jer u bri- gadi nije bilo dovoljno bolničarki.

Borbe za oslobođenje Bosanske Gradigike (april 1945. godine)

Umjesto čete Pere Katića uskoro je formirana nova četa sa

komandirom Perom S-tojnićem. Četa se nalazila na pravcu prema Orahovi. Međ5?tim, odred je često morao da na zahtjev viših štabova upućuje grupe boraca u druge jedi- nice. Odlazilo je po 60—80 boraca po grupama. Stoga odred u prvo vrijeme nije imao bataljone, nego samo čete.

Formirana je i udarna četa odreda sa komandirom Goj- kom Zgošaninom, zvanim Kraljevićem.

Zadatak odreda je bio da napada na neprijateljske po- staje, koje su se još ponegdje nalazile na terenu. Uporedo

495»

sa tim trebalo je i da sprovede mobilizaciju ljudstva, jer je na području Lijevča polja bilo još dosta za borbu spo- sobnih ljudi. Isto tako, nastojalo se uz pomoć narodnooslo- bodilačkih odbora prikupiti i izvući na područje Kozare što više žita i drugih prehrambenih artikala iz neoslo- bođenih sela Lijevča polja. Inače, Lijevče je bilo veoma bogato žitom i stokom.

Ostao sam u ovome odredu negdje do juna 1944. godine. Odred je pretežno djelovao na području bosansko-gradiškog sreza, a dijelom i prema bosansko-dubičkom srezu.

U štabu odreda, pored mene, bili su Milan Stanić, komesar, Jovo Turudija, zamjenik komesara, Milan Đukano- vić, načelnik štaba, Stevan Jašetović, zamjenik koman- danta i Vaja Đurašinović, intendant.

Negdje krajem juna 1944. godine komandu odreda predao sam Rajku Gavriloviću. I komesar odreda Stanić otišao je na drugu dužnost, pa je na šegovo mjesto došao Milorad Kovačević. Otišao sam u 11. krajišku kozarsku brigadu na dužnost komandanta 2. bataljona.

Đuro VUČENOVITh - Busen

496»

SADEJSTVO KOZARSKOG ODREDA PRI OSLOBOĐENjU PRIJEDORA 1944. GODINE

Sedmoga septembra 1944. godine Kozarski odred je dobio zadatak da u sklopu akcije za oslobođenje Prijedora spri- ječi odstupanje neprijateljskih posada iz Brezičana, Donje i Gornje Dragotinje i Martin-Brda. Ovdje je bilo oko 900 neprijateljskih vojnika. Jedan dio naših snaga morali smo poslati prema Bosanskom Novom, Bosanskoj Dubici i Kostaj- nici. Odlučili smo da miniramo cestu u Svodnoj. Riste Stupar i ostali mineri postavili su mine i maskirali ih. Postavili smo zasjedu i čekali neprijatelja. Javljeno nam je da neprijatelj odstupa od Brezičana i sa Martin-Brda. Isturili su pobočnice na nekoliko stotina metara od ce- ste. Odredili smo grupe boraca da ih napadaju i odbijaju prema cesti. Tako ćemo omogućiti da ih naša zasjeda do- čeka i odbaci u minirani prostor. Neprijatelj je bio veoma brojan. Otpočela je borba i neprijatelja smo potisli prema miniranom prostoru. Postavili smo četiri mine na odsto- jašu od 60 do 70 metara. Kada je čelo kolone prošlo i ne- prijatelj se već skoncentrisao, data je komanda: „Pali!" Riste Stupar je aktivirao mine. Nastala je opšta gužva. Počeli su da lete u zrak dijelovi odjeće i tijela nepri- jateljskih vojnika. Mnogi su izrašavani. Otvorili smo plo- tunsku vatru i izvršili juriš. Ovdje je poginulo 180, a 750 neprijateljskih vojnika je zarobljeno. Zaplijenjeno je 7 to- pova, 60 puškomitraljeza, 12 minobacača i dosta automata, pušaka i municije. Dva-tri dana prikupljali smo oružje i municiju na ovome terenu. Kada je akcija završena, narod nam je pomagao da iznesemo oružje, municiju i ostalu opre- mu. U ovoj akciji poginuo je samo jedan naš borac.

Odavde smo otišli prema Novakovićima u Svodnoj. Uskoro su naišli neprijateljski avioni. Sa nama su bili i zarobljeni neprijateljski vojnici kojih je bilo više nego nas partizana. Kasnije smo otišli u Devetake. Ustaše smo strijeljali, domobrane smo uputili u Grmeč na rad, a znatan broj ših ostao je u partizanima. Među zarobljenima bio je i Vlado Brajević, koji je 1941. godine pucao na mene. Narodni sud ga je osudio za djelo izdaje protiv naroda.

32 Kozara VI 497

Poslije ove akcije održao sam govor narodu u Deveta- cima i rekao im kako ovuda više neće porći neprijatelj. Međutim, nakon dan-dva opet je neprijatelj ovdje naišao. Toga dana obavjestio me je dežurni da neprijatelj nastupa. Vidjelo se kako gore kuće. Pozvao sam naše durgove u Pri- jedoru. Javio se komandant područja Žarko Bućma i inte- resovao se otkuda neprijatelj na tom pravcu. Obavjestio me je da su to ostaci neprijateljskih snaga, Nijemaca i ustaša, koji su se probili iz JBubije i da se kreću prema Novom. Rečeno mi je da ih ima oko 800—900. Uputio sam odmah jedi- nice odreda u pravcz^ neprijatelja. Međutim, bili smo malo- brojni u odnosu na snage neprijatelja. Većina naših snaga bila je upućena prema Novom radi obezbjeđeša Prijedora koji je bio oslobođen. Kada smo stigli do Table, prema Kri- voj glavici, primjetili smo i drugu neprijateljsku kolonu. Bio je to jedan bataljon od oko 800 vojnika i oficira koji je pošao da nam se preda. Naš obavještajni oficir Halid Topić, rodom iz Novoga, bio je u vezi sa ovim bataljonom i uredio je njegovu predaju. Nismo sve domobrane razoružali, već smo ih uključili u borbu protiv ustaša i Nijemaca koji su bježali iz JBubije. Nisam bio siguran u ove domobrane, pa sam im rekao da nastupaju četnici Vase Mijatovića. Istina, bilo je i četnika, ali je bilo i Nijemaca. Objasnio sam im da četnici kolju sve koje uhvate. Otpočela je borba. Ustaše i Nijemci imali su ogromne gubitke. Da je stigla i 8. brigada, kako je bilo rečeno, ne bi ni jedan uspio da se izvuče. Neprijateljski vojnici su gazili Sanu i bježali prema Bosanskom Novom. Oficir koji je predao jedinicu tukao je po neprijatelju odozgo, sa brda. Imao je šest mino- bacača. Bacio je više desetina mina po ustašama i Nijem- cima. Tada se u Sani utopilo oko šezdeset neprijateljskih vojnika. Bilo ih je mnogo ranjenih. Oko 220 ostalo je palih na cesti među kojima je bilo i oko 60—80 četnika. Zarobili smo jednu grupu od 50 četnika. Nijemci su bili prosto iz- gubljeni i zbunjeni. Ostatak neprijateljskih snaga prebacio se preko Sane i otišao prema Bosanskom Novom. Kasnije smo ih nalazili skrivene po žbušu, po štalama, u sijenu i na durgim mjestima. Oružja i municije bilo je svuda. Kupili smo ga po šumi i po cesti. Bilo je i zarobljenih domobrana, oko 400, koje smo poslali na rad u Grmeč. Stri- jeljano je samo oko 15 ustaša, koji su bili preobučeni u domobrane.

Oktobra 1944. godine od našeg odreda je formirana 20. krajiška NOU kozarska brigada. Ja sam tada otišao za za- mjenika komandanta 13. krajiške NOU brigade, zvane Ga- rava.

498»

Mlađo STANITh

U GRADIŠKO-LIJEVČANSKOM NOP ODREDU (NOVEMBAR 1943. — OKTOBAR 1944. GODINE)

Na dužnost političkog komesara Gradiško-lijevčan- skog NOP

odreda došao sam neposredno poslije šegovog for- miraša prvih dana novembra 1943. U odred sam krenuo iz bolnice u selu Vojskovoj, koja je kratko vrijeme bila smje- štena u šumi, na zapadnim padinama Kozare.

U štabu odreda u Došim Podgradcima našao sam čla- nove štaba u kući porodice Malešević. Štab odreda još nije bio popušen, a trenutno su ga sačišavali: Đuro Vuče- nović Busen, komandant, Milan Stanić, politički komesar, Stevan Jašetović, zamjenik komandanta, Miladin Zlojutro, obavještajni oficir, Vaja Đurašinović, intendant i Lju- bica Stejpić, referent saniteta.

Zatekli smo oko 40 iznurenih boraca iz operativnih jedinica, djelimično naoružanih karabinima i jednim ili dva puškomitraljeza. Od tih boraca formirana je 1. četa sa komandirom JBubanom Kotaranom i komesarom Đurom Mi- loševićem.

Prvi posao koji sam obavio u svojstvu komesara odreda bilo je sagledavaše koliko ima članova KPJ, kandidata i skojevaca u četi i pri štabu. U četi je već bila formi- rana partijska i skojevska organizacija, a odmah je formi- rana partijska organizacija pri štabu odreda.

Jedan od naših osnovnih zadataka bila je mobilizacija novih boraca. Naime, u Lijevču polju, posebno u onom dijelu ispod ceste Baša Luka — Gradiška, zbog specifičnih uslova bilo je dosta sposobnih ljudi koje smo mogli uklju- čiti u naše jedinice. Sposobne ljude sa ovog podurčja tre- balo je uključiti u naše jedinice. Sem toga, Lijevče polje je poznato kao oblast bogata stokom, košima, žitom i dru- gim prehrambenim artiklima. Tada se moglo naći i odjeće i obuće. Tamošše stanovništvo bilo je stalno podvrgnuto neprijateljskom teroru i pljački. Uprkos tome, postojale su velike materijalne rezerve i mogućnosti za priliv novih boraca. Odatle je mogla da stigne pomoć za naše jedinice,

32* 499

bolnice, narod u pasivnim, ratom opustošenim i iscrplje- nim krajevima. Inače, tamošše stanovništvo je bilo odano narodnooslobodilačkoj borbi. Na dobrovoljnoj bazi trebalo je sakupiti što više žita i ostalih artikala.

Kada mi je Boško Šiljegović davao zadatke u bolnici u Vojskovi, na kraju mi je tihim glasom naložio da šegu- jemo prisnu saradšu sa političkim radnicima na terenu i da u jedinicama odreda i u štabu mora da vlada međusobno povjerenje, drugarstvo i dobri odnosi.

Na ovom području ranije nijesam bio, sem u oktobru i decembru 1941. godine, kad sam kao borac učestvovao u akcijama na Gornje Podgradce i Turjak.

Postupnim političkim i vojnim radom i upoznavanjem terena došli smo do saznaša da region Lijevča polja čini veliku i kompleksnu cjelinu sa velikim mogućnostima po- litičkog rada i razvijaša borbe protiv okupatora. Krajše tačke područja na kome je odred djelovao dopirale su istoč- no do Davora i ušća rijeke Vrbasa u Savu, južno od pla- ninskih prevoja sela Mičije i Šimića i zapadno do obro- naka planine Prosare i sela Sreflije. Južno, jugozapadno i zapadno cijelo ovo područje naslanjalo se na zapadne pa- dine Kozare. Stanovništvo je bilo višenacionalno, ali je većinu činio srpski živalj, pogotovo u selima. U varošima Orahovici i Gradiškoj i uz drumsku komunikaciju Banja Luka — Gradiška bilo je Muslimana, Hrvata, Nijemaca, Čeha i Poljaka. U Šimićima i Mičijama nastanjeno je uglavnom hrvatsko stanovništvo.

Predjeli južno, jugozapadno i zapadno od Gradiške odlikuju se blagim prevojima i živopisnim brežuljcima koji se naslanjaju na padine Kozare. Prema istoku i sjeveru pružaju se bogate ravnice. Na cijelom području postoje mnogobrojni gajevi i voćnjaci. Proljeće ovdje pruža veli- čanstvenu sliku zelenila i cvijeća.

Kraj je bogat mnoštvom izvora pijaće vode i većim i mašim rijekama, kao što su Vrbaška, Jablanica, Jurko- vica, Borna, Krivaja, Osorna, Selakuša, Bistrica i druge sa velikim brojem malih pritoka. Istočni dio Lijevča •isnresjecan je kanalima, nasipima i mnoštvom seoskih pu- teva. Šumska pruga od Kozare do Gradiške služila je za eksploataciju drvnih bogatstava ovog kraja.

Tadašnji gradiški srez, bez dijelova banjalučkog i du- bičkog sreza, imao je devet opštinskih regiona: Razboj, Vindhorts, Turjak, Orahovicu, Cerovljane, Mrčevce, Bi- stricu i Gornje Podgradce. Neprijatelj je imao djelomičnu kontrolu nad svim opštinskim podurčjima sem Bistrice i Gornjih Podgradaca, gdje su partizani stalno bili, sem za

500»

vrijeme ofanzive. Partizani su i u drugim opštinskim re- gionima imali kontrolu, a u gradovima svoje saradnike.

Neprijatelj je imao svoja uporišta, utvrđenja i žan- darmerijske postaje duž ceste Banja Luka — Gradiška: u Klašnjicama, Laktašima, Bosanskom Aleksandrovcu, Gor- njoj, Srednjoj i Donjoj Topoli i u Gradiški. U uporištima bili su folksdojčeri, SS jedinice i žandarmerija. U samoj Bosanskoj i Novoj Gradiški nalazile su se jake ustaške snage, policija, žandarmi i domobranske jedinice 1. bojne 11. gorske pukovnije. Zapadno od Gradiške neprijatelj je imao jake ustaške snage u Orahovici i Vrbaškoj. Patrolne jedinice na tegljačima, motornim čamcima i brodićima krstarile su duž rijeke Save.

U Mičijama i Šimićima imali su jači uticaj ustaše i legionari. U Razboju i Lamincima s vremena na vrijeme boravili su i četnici koji su prelazili iz centralne Bosne.

Nasuprot neprijateljskim snagama, Gradiško-lijevčan- ski odred u početku je imao jednu četu da bi već februara i početkom marta 1944. godine imao tri čete, mitraljeski vod, diverzantsku grupu i udarnu grupu boraca. To je tada već činilo snagu od oko 400 boraca. Izuzimajući period še- ste neprijateljske ofanzive, neprijatelj je čitavo vrijeme bio sabijen u svoje postaje.

Od formiraša do marta 1944. jedinice odreda su se po- pušavale. Već u decembru 1943. godine u štab odreda za zamjenika obavještajnog oficira došao je Stevan Matavulj, a za tehničkog sekretara odreda Vlado Sadletski. Januara 1944. godine postavljena je Jovanka Maran za referenta sa- niteta odreda. Marta 1944. za načelnika štaba odreda po- stavljen je Milan Đukanović, ranije komandir čete u 5. ko- zarskoj brigadi, koji je više puta rašavan. Poslije teškog rašavaša početkom 1943. godine ostao je na oporavku na Kozari.

Istovremeno su čete i vodovi popušeni komandnim ka- drom. U 1. četi komandir je bio prvo JBuban Kotaran a zatim Milan Kačavenda, zamjenik komandira Veso Borojević, ko- mesar čete Đuro Milošević i zamjenik komesara Dušan Le- nardić. U 2. četi komandir je bio Pero Stojnić, zamjenik komandira Branko Međed, komesar najprije Milivoj Šu- bara a zatim Miloš Zec, zamjenik komesara JBuban Kecman. U 3. četi komandir je bio Dušan Kukrika, komesar Dušan Stakić, dok zamjenici komandira i komesara ove čete nijesu mi poznati. Komandir udarnog voda bio je Duško Gajić, a delegat voda Rajko Vrančić.

501»

U ovakvom sastavu jedinice odreda su za jedanaest mje- seci postojanja imale više manjih i većih sukoba sa nepri- jateljem na čitavom području Lijevča Polja. Neke od ovih sukoba ću radi ilustracije navesti, dok ću u daljem tekstu opisati dvije-tri značajnije borbe sa nadmoćnijim nepri- jateljem.

U proljeće 1944. godine prečišćavan je teren u selima Šimići i Mičije. U tim akcijama su likvidirani legio- nari i esesovci. U nekoliko sukoba sa neprijateljskom po- stajom u selu Krnetama likvidirano je desetak esesovaca. Neprijatelju su naneseni gubici od dvanaest poginulih i više rašenih februara 1944. godine pri njegovom ispadu prema selu Trebovljanima. Jednom prilikom neprijatelj je pokušao da spriječi mobilizaciju novih boraca za naše jedinice. Sukobili smo se sa šim i nanijeli mu gubitke od 25 poginulih i više rašenih. Da bi spriječio stalno pri- sustvo naših boraca u Lijevču polju, neprijatelj je u pro- ljeće 1944. godine isturio jače snage u sela Cerovljane i Dubravu i ukotvio se u tvrde napuštene zgrade u tim se- lima. Odmah je napadnut i poslije dvodnevnih borbi, uz gu- bitke od 20 poginulih i više rašenih, morao je napustiti ova sela, a zgrade su zapaljene. Od proljeća 1944. godine u više navrata napadali smo neprijatelja na cesti Banja Luka — Gradiška. Uoči 1. maja 1944. godine napadnuta je nepri- jateljska kolona kod Topole. Tada je ubijeno nekoliko ne- prijateljskih vojnika i spaljen je jedan kamion sa ratnom opremom. Jula 1944. godine vođena je sa neprijateljem že- stoka borba oko spasavaša savezničkih pilota u Lijevču polju, koji su se iz oštećenog aviona spustili padobranima. Tom prilikom spaseno je pet pilota, dok su neki pali ne- prijatelju u ruke. U dva navrata, u proljeće i ljeto 1944. di- verzantska grupa srušila je most na rijeci Vrbaškoj kod petnaestog kilometra. U ljeto 1944. godine potopili smo neprijateljski motorni čamac na rijeci Savi, između sela Bistrice i Orahove.

Prvu veću akciju borci našeg Gradiško-lijevčanskog odreda izveli su zajedno sa jedinicama 11. krajiške bri- gade u sklopu bašalučke operacije jedinica 5. korpusa NOV uoči Nove 1944. godine. Gradišku su napadale jedinice 11. krajiške brigade, dok su jedinice našeg odreda napadale šemačka uporišta u Topoli i žandarmerijske postaje. U prvom naletu jedinice 11. brigade su prodrle u centar Gra- diške. Međutim, jakim i svježim ustaškim snagama iz Nove Gradiške izvršen je kontranapad. Jedinice 11. brigade su se morale povući. Sutradan je vođena borba sa neprijateljem

502»

u povlačenju prema selu Grbavcima. Jedinice našeg odreda su se dobro naoružale i ojačale novim borcima.

Već početkom januara 1944. godine jače neprijateljske snage napale su teritoriju lijevčanskog područja. Tada smo prvi put vodili borbe sa daleko brojnijim neprijateljskim snagama. Združene snage Nijemaca, ustaša i domobrana iz 1. bojne 11. gorske pukovnije, pomognute iz Baše Luke, napa- dale su iz Gradiške, Laktaša, Orahove i Ivanjske. Jedi- nice 11. krajiške brigade vodile su borbu sa kolonom koja je nadirala od Ivašske. Uspjele su da odbace neprijatelja sa Lisine. Čete Lijevčanskog odreda vodile su teške deseto- dnevne borbe sa nadmoćnijim neprijateljem (Čerkezima). Bi- la je zaprijetila opasnost bolnici tifusara u Bukovici. Rašenici su morali biti evakuisani na bezbjedno mjesto u unutraššosti Kozare. Mahom mladi borci odreda dobro su se nosili sa izvježbanom košicom Čerkeza. Glavne borbe su se odvijale zapadno od Gradiške, u regionima Kalemovi, Karađorđevo, Trebovljani, Miloševo Brdo, Bukovica i Voj- skova i južno i jugozapadno od Gradiške, u selima Turjak, Grbavci, Donji i Gornji Podgradci. Bili smo tučeni mino- bacačkom vatrom i bombardovani avijacijom. Pored svega, pratila nas je jaka zima, a odjeća i obuća bila je slaba. Zapali smo u teškoće i u pogledu ishrne, jer se narod sklo- nio od neprijatelja. Pod stalnom borbom jedinice odreda su se povlačile prema kosama Kozare. Ponekad je bilo po- vlačenja i na brzinu. U jednom takvom sukobu neprijatelj nam je zaplijenio teški mitraljez.

U to vrijeme u borbi mi se desila nezgoda, umalo kobna. Jahao sam nekakvu trapavu kobilu, koja je u galopu udarila zadšom prednju kopitu, pa se preturila preko glave. Pao sam i slupao o kamen čašicu koljena, što me je onesposo- bilo za hodaše. Također sam povrijedio ranjenu ruku, koja je bila u zavoju sa otvorenom ranom. Rana će mi zarasti tek jula 1945. godine poslije operacije.

Tada smo neprijatelja dočekali u zasjedi iznad Gornjih Podgradaca i u jednom usjeku ga potukli. Imao je preko 40 poginulih vojnika i 20 ubijenih konja. Prema nekim poda- cima imao je i oko 60 teže i lakše rašenih. Mi smo imali četiri poginula i šest ranjenih boraca.

U ovim borbama posebno su se istakli vodnik Branko Međed i puškomitraljesci Karlo Zelenika i Filip Matić. Sve borce i rukovodioce koji su se istakli, štab odreda je pohvalio pred strojem.

Neprijatelj je u ovoj ofanzivi pregazio mnoga sela i izvršio strahovite zločine nad narodom. Ostavio je za sobom pustoš i žrtve. Probijajući se preko sela Turjaka

503»

i Grbavaca dokopao se obronaka Kozare i tu, iznad samih Gornjih Podgradaca, u jednom potoku, zarobio 13 skojevki i 3 pionira i na najsvirepiji način ih pobio. Neke od njih je vezao za konje i žive raščerečio. Prisustvovali smo tuž- noj sahrani skojevki i pionira u Grbavcima.

I sedma neprijateljska ofanziva zakačila je Lijevče polje. Vođene su žestoke borbe oko Bosanske Gradiške, To- pole, Trebovljana, Miloševa Brda, Prosare, pa čak i na dubičkom području oko Kruškovca.

Svojom hrabrošću i neumornim radom posebno su se isticali Stevan Jašetović, zamjenik komandanta odreda, Miladin Zlojutro, obavještajni oficir, Stevan Matavulj, njegov zamjenik, JBubica Sjepić, Jovanka Maran i Milka Adamović, referenti saniteta odreda.

Posebno mi je ostao u sjećanju borac odreda, rodom iz ovoga kraja, Branko Rakas iz sela Bistrice. Među prvima iz Lijevča polja pristupio je partizanima Kozare i odmah postao član KPJ. Formiranjem 1. proleterskog bataljona, po- četkom 1942. godine, odabran je u njegovu 1. četu. Isticao se hrabrošću u borbama na Manjači i centralnoj Bosni, na Mo- tajici, Papuku i oko neprijateljskih uporišta u Slavo- niji. Poslije povratka proletera iz Slavonije u Kozaru ostao je među kozarskim partizanima. Tako je dospjeo u Gra- diško-lijevčanski odred. Bio je veoma skroman. Oca i mla- đeg brata su mu ubile ustaše, oca u logoru u Jasenovcu, a brata u logoru na Sajmištu, stariji brat Stevo bio je u partizanima u Srbiji, a majka i tri sestre dospjele su u logore u Novoj Gradišci i Jasenovcu. Uz pomoć psunjskih partizana uspijele su da pobjegnu, te su ostale žive. Svu tu nesrećnu sudbinu porodice Branko je teško doživljavao. Odmah sam ga zapazio kao dobrog borca i bio sam jako izne- nađen kada sam ustanovio da je pored takvih kvaliteta ostao JOŠ uvijek samo borac. Štab odreda ponudio mu je komandu nad četom, ali je on to odbio sa izgovorom da ima sposobni- jih. Poslije su mi rekli da je bio uvrijeđen zato što je bio zapostavljen. Herojski je poginuo u borbi sa neprijateljem u Romanovcima krajem 1943. godine.

Uporedo sa radom na organizaciji jedinica Gradiško- -lijevčanskog odreda odvijao se intenzivan partijsko-poli- tički rad i vojna obuka. U jedinicama odreda izvođena je obuka mladih i novodošlih boraca u rukovanju oružjem, uvježbavanju taktičkih postupaka, patroliranju itd. For- mirane su nove partijske i skojevske organizacije u svim jedinicama. Primani su novi borci u KPJ i u SKOJ, pro- rađivan je partijski materijal, pripremane su zidne novine i vođena je politička borba protiv dezerterstva, simuli-

504»

ranja i slično. Posebno se intenzivno radilo na proradama odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Pored pomenutog, radilo se stalno i u jedinicama i na terenu na pribiranju što ve- ćih količina žita, stoke, konja, odjeće i obuće.

Politički i vojni kadar odreda pomagao je terenskim radnicima u sprovođenju aktuelnih političkih i materi- jalnih mjera. Pomagali smo im na omasovljavanju partijske i skojevske organizacije, AF Ž i drugih političkih orga- nizacija i na stvaranju mreže narodnooslobodilačkih od- bora. Učestvovali smo na zborovima, konferencijama i dru- gim skupovima na kojima su pretresani različiti problemi, na primjer, sjetva, žetva, sakupljanje hrane, odjeće, obu- će itd.

Sjećam se jednog neugodnog detalja iz ovoga rada. Sa Pejom Stanišljevićem u pratnji jednoga borca, poznavaoca terena, pošli smo u donji dio Lijevča polja, bliže rijeci Vrbasu. Bila je noć i dubok snijeg. Provukli smo se preko peste Gradiška — Baša Luka između neprijateljskih upo- rišta i pred zoru stigli u selo. Tamo smo išli radi orga- nizovanja prorade odluka AVNOJ-a preko odbornika i dru- gih aktivista. Prenoćili smo kod jednog odbornika i ujutro sjedili sa domaćinom i pili kavu. U jednom trenutku borac koji nas je pratio reče nam da se prtinom prema kući upu- tilo pet vojnika. Bio sam uznemiren i u nedoumici. Među- tim, domaćin nam sasvim hladnokrvno saopšti da ne bri- nemo, da je to žandarmerijska patrola koja često tim putem prolazi, navrati u kuću, malo se zgrije, popije kavu i ide dalje. Odmah nas prebaci iz kuhinje u sobu i upozori da budemo mirni. Poslije sat vremena žandarmi su otišli. Ovo je prvi put da me od neprijatelja dijeli samo jedan tanki zid. Do tada sam od neprijatelja uvijek bio na odsto- janju, a, sem toga, uvijek sam bio na slobodnoj teritoriji. Bio sam nepripremljen i iznenađen; nisam znao kako se sve dovijaju naši aktivisti na terenu i kakvim se sve opasno- stima izlažu.

Borci i narod sa oduševljenjem su prihvatili odluke AVNOJ-a kao svoje sagledajući u njima rezultate dugogo- dišših napora, patnji, žrtava i znoja. Posebno je narod prihvatio odluke AVNOJ-a o federativnom uređenju zemlje, o nacionalnoj ravnopravnosti u zbratimljenoj demokratskoj Jugoslaviji, zatim o proglašenju vrhovnog komandanta NOV i POJ druga Tita za maršala Jugoslavije i o zabrani kralju da se vrati u zemlju.

Na skupovima i konferencijama obično su pretresani tekući problemi, a birani su odbornici i njihovi zamje- nici. Svakodnevne teme na ovim sastancima bile su nabavka

505»

i otpremanje hrane, žita, stoke, konja, odjeće, obuće za jedi- nice, zatim sjetva i žetva, propagiranje za odlazak sposob- nih ljudi u partizanske jedinice, osuda dezerterstva i si- muliranja bolesti, borba protiv špijuna itd. Obično po- slije ovakvih skupova, koji su uglavnom održavani noću, nastavilo bi se veselje omladine.

U opštoj materijalnoj iscrpljenosti osobito je bila ve- lika oskudica u obući. Ali narod se i ovdje dovijao. Po se- lima su nikle male „fabrike" u kojima su izrađivane klom- pe. Ova obuća izrađivana je od mekog drveta, lipe, topole ili duda. Ovom obućom se narod služio u kući i van še, a bila je prilično topla. Nije bila pogodna za trčaše. Kada bi se mladi svijet uhvatio u kolo, ova obuća bi veoma kloparala i lupala o pod.

Ostala mi je u sjećanju pjesma mladića i djevojaka, koja je pjevana u kolu u taktu koji su davale klompe:

„Otvor prozor, curica malena, gazio sam blato do koljena."

Jedan od najvećih i najuspješnijih zborova na ovom po- durčju održan je u Goršim Garevcima u proljeće 1944. go- dine. Prisustvovalo je veoma mnogo svijeta. Govornici su bili dr Vojo Kecmanović, predsjednik i Hasan Brkić, se- kretar ZAVNO BiH-a. Govorili su o federaciji, bratstvu i jedinstvu, o našoj bosanskoj republici, o potrebi da se okupljamo i istrajemo do skore slobode itd. Govornici su bili toplo pozdravljeni, dobro ugošćeni i okićeni pe- škirima.

U maju 1944. godine došlo je do kadrovskih promjena u štabu odreda. Za komandanta odreda došao je Rajko Gavri- lović, a za komesara Milorad Kovačević, za zamjenika ko- mesara odreda Mihailo Zec i za referenta saniteta Milka Adamović.

Jula 1944. godine u odredu su formirana dva bataljona. Kadrovi tih bataljona popušeni su uglavnom iz četa. Ko- mandanti bataljona bili su Dušan Kukrika i Milan Kača- venda, komesari Dušan Lenardić i Dušan Stakić, a nji- hovi zamjenici Miloš Zec i Obrad Jokić.

U vrijeme dok sam boravio u odredu štab je, pored sva- kodnevnih zadataka, partijskog, političkog i vojnog rada, morao da vodi i neke posebne brige. Najteže su nam bile brige o rašenicima, tifusarima, epileptičarima i o po- javi dezerterstva.

Stalno nas je morila briga od latentne opasnosti da se neprijatelj iz obližših uporišta, osobito iz Šimića i

506»

Diverzaptska grupa Lijevčanskog odreda (juli 1944. godine)

Mičije, neočekivano probije do bolnica na zapadnoj padini Kozare i izvrši masakr. U ovo vrijeme neprijateljski tru- povi iznenadno su noću vršili prepade na oslobođenu te- ritoriju i napadali bolnice i štabove. Bolnice su uvijek bile pune bolesnika, naročito tifusara. Tifus je s vre- mena na vrijeme znao desetkovati jedinice. Preko noći raz- boljevale su se desetine boraca. Zahvaljujući stalnoj brizi, ti nemoćni drugovi su se oporavljali i vraćali u svoje je- dinice. Takva briga donosila je štabu odreda i komandama četa mnoge neprospavane noći.

Pojava epileptičara činila je neizmjerne teškoće i brige. Naročito je bio karakterističan slučaj početkom 1944. godine u selu Grbavcima. Za vrijeme zakletve novo- prispjelih boraca u stroju je nastalo komešaše. Četvorica boraca su pala u blato i snijeg i počela da se valjaju. Borci su pokušali da ih smire, a sve to skupa pružalo je očajnu sliku. Za trenutak zakletva je prekinuta; bolesnici su se digli i došli k sebi.

Raniji slični događaji su nas brinuli, ali ovoga puta bilo nam je najteže. Za tu vrstu bolesnika nije bilo bol- nica, niti specijalista. Govoreno je da ih pri padu treba spuštati u hladnu vodu, pa će se brzo otrezniti. Tako je ponegdje i čišeno, ali svugdje nije bilo vode. Bolest je uzimala sve više maha i to uglavnom kod novopridošlih, mobilisanih boraca.

507»

Poslije događaja u Grbavcima ovom pitanju najviše je pažnje posvetio komesar čete Duško Lenardić. On je sma- trao da je to simuliraše. Dopuštao je mogućnost da poneki od tih boraca stvarno boluje od epilepsije. Prateći epi- leptičare, Lenardić je došao do zaključka da se uglavnom radi o simulantima. Argumenti za to su mnogobrojni: ova bolest se uglavnom pojavljivala kod mobilisanih, zdravih i mladih boraca ili nekih malodušnika. Prateći neke koje smo puštali kući doznali smo da dotični ne oboljevaju kada su kod kuće na bolovanju. Ovi borci su pri padu obično držali govore, kao što bi to činio komandni kadar pred strojem, i komandovali jedinicom iako nikad nisu koman- dovali ni desetinom. U akcijama su se pokazivali kao ma- lodušni i slabi borci.

To je govorilo da se ovdje radi o simulantima, a ne o bolesnicima. Sami nismo znali šta da radimo sa šima. Ako smo ih puštali kućama, bolest je postajala sve masov- nija. Operativne jedinice vraćali su ih nazad nama u odred. Lenardić je ipak pronašao lijek. Otkrio je da ovi bole- snici nikako ne žele da idu dalje iz odreda — u brigadu, odnosno daleko od rodnog mjesta. Sakupljajući sve te argu- mente, Lenardić je predložio da im treba reći da za njih postoji jedina bolnica u Dalmaciji, da će biti otpraćeni u tu bolnicu i da poslije ozdravljenja ostaju u tamošnjim jedinicama.

Kada im je tako rečeno, za dva dana svi su pojedinačno, kao da su krili jedan od drugog, došli u komande, izmolili da se ne upućuju u Dalmaciju i da će uložiti sve napore da nekako prezdrave. Ovaj trik Lenardića uspjeo je i ,,epi- leptičari" nam nijesu više zadavali glavobolju.

U nekim jedinicama su se pojedinačno, a ponekad i ma- sovnije, pojavljivali dezerteri. I ovdje se radilo o nekim mobilisanim borcima. Mobilizaciju smo izvodili sve ma- sovnije poslije Drugog zasjedaša AVNOJ-a. Samo jednom pri- likom, u proljeće 1944. godine, jedinice odreda i dijelovi 11. krajiške brigade za 24 časa mobilisale su u Lijevču preko 300 novih boraca. U toku šihovog sprovođenja do Ko- mande područja na Kozari radi rasporeda po jedinicama, u putu i neposredno nakon rasporeda u jedinice dezertiralo je oko 20 novajlija. Ovakve pojave osuđivao je i narod, pa čak i neki roditelji koji su svoje sinove gonili u jedinice i prijavljivali ih patrolama.

Za nepunu godinu dana postojanja Gradiško-lijevčan- skog odreda njegove jedinice su, i pored brojnih opisanih napora, skupa sa narodom i političkim terenskim radnicima izvukle iz Lijevča i poslale na slobodnu teritoriju dese-

508»

tine vagona žita, povrća, voća i odjeće. Isto tako otprem- ljeno je na oslobođenu teritoriju na stotine grla krupne i sitne stoke i hiljade komada živine, što je sve služilo bolnicama i narodu ratom opustošenih i osiromašenih krajeva. Iz Lijevča je odvedeno na desetine koša, koji su raspoređivani u naše jedinice, a davani su i opljačkanim selima, seljacima na slobodnoj teritoriji za obradu zem- ljišta.

U to vrijeme Lijevče je dalo oko 1.000 novih boraca, koji su ostajali u odredu i slati u brigade. Odred nikada nije prerastao 500 boraca, jer je grupe boraca slao stalno u ope- rativne jedinice.

Velike žrtve u ovom vremenu podnijela su sela Bistri- ca, Trebovljani, Miloševo Brdo, Turjak, Doši Podgradci i stalna žarišta NOB od 1941. do oslobođeša sela Grbavci i Gorši Podgradci. Cijelo ovo područje, uključujući i di- jelove bašalučkog i dubičkog sreza, koje je odred imao kao borbeno područje, dali su ogromne žrtve i svoj doprinos narodnooslobodilačkoj borbi. Samo gradiški srez dao je oko 3.500 partizana od kojih je 435 poginulo. Kao žrtve faši- stičkog terora palo je 8.576 žena, djece i staraca. U logo- rima je bilo oko 20.000 stanovnika, a mnogi od njih nijesu preživjeli strahote mučeša. Neposredno poslije rata od posljedica ranjavanja i iznurenosti umrlo je oko 800 boraca i učesnika NOR-a, a oko 390 ostali su trajni invalidi. Sem toga, 3.400 ratne siročadi ostalo je bez jednog ili oba rodi- telja. Sve su to velike i bolne cifre koje je podnio narod jednog kraja.

Narod i borci ovih krajeva su predano ratovali i krva- rili, stvarali novu vlast i gradili novo društvo. Bilo je golgote, suza, krvi i znoja, ali je bilo i radosnih dana. Bilo je pobjeda, ali i zbjegova. U čitavom tom vremenu na- rod je ostao dostojan sebe, ponosno uzdignute glave.

Milan STANITh

509»

FORMIRANjE I BORBENA DEJSTVA TIMARSKOG NOP ODREDA U 1944. GODINI

Teritorija koju je pokrivao Timarski narodnooslobo- dilački

partizanski odred obuhvatala je područje jugo- istočnih padina Kozare od Prijedora, zahvatajući željez- ničku prugu i cestu Prijedor — Ivanjska ispod Kozare, protežući se dalje južnom granicom od sela Busnova i Bronzanog Majdana do ceste Bronzani Majdan — Banja Luka. To je takozvano područje Timara i pošto je odred djelovao na tome sektoru, to je i dobio naziv Timarski NOP odred.

Pripreme za formiranje Timarskog odreda otpočele su u aprilu 1944. godine. Prije toga, krajem 1943. godine, na području Kozare formirana su dva partizanska odreda: Ko- zarski i Gradiško-lijevčanski narodnooslobodilački par- tizanski odred. Ovi odredi formirani su neposredno po- slije formiraša 11. krajiške kozarske brigade u septembru 1943. godine.

Bilo je uobičajeno da se poslije svakog prerastaša od- reda u brigadu na određenom sektoru formira novi odred koji nastavlja da djeluje na tome sektoru pošto brigada, kao operativna jedinica, odlazi.1

1

Odluka 5. udarnog korpusa NOVJ, doneta početkom aprila 1944. godine, da se formira Timarski NOP odred potpuno je opravdana, mada je mogla uslijediti i ranije. Da je ta odluka doneta kada i za Gradiško- li jevčanski odred (novembar 1943. godine), Timarski odred bi još neposrednije i jače sadejstvovao i obezbjeđivao borbena dej- stva brigada, koje su izvršavale zadatke na ovoj vrlo značajnoj teri- toriji koja je povezivala kozarsko-grmečki i ključko-sanski ope- rativni prostor. Razumije se da je Timarski odred ranije formiran, on bi se našao u težoj taktičko-operativnoj situaciji, bio bi pod većim udarom jačih neprijateljskih snaga iz uporišta koje je tada držao neprijatelj, ali bi njegov udio i značaj vojnički i politički bio još jači, a to bi ga brže razvijalo i učvršćivalo. Ipak, for- miranje Timarskog NOP odreda nije bilo kasno i odred je izvršio značajnu ulogu ne samo u vojničkom već, prije svega, u političko- -propagandnom i moralno-psihološkom pogledu. Timarski NOP od- red dejstvovao je na teritoriji koja je većim dijelom ranije pripa- dala 2. krajiškom odredu „Doktor Mladen Stojanović", dok je drugi

510»

U vrijeme priprema za formiranje Timarskog odreda, u aprilu 1944. godine, nalazio sam se na dužnosti pomoć- kika političkog komesara 2. bataljona 11. krajiške kozar- ske brigade. Bila je sredina maja, moguće negdje između 11. i 15. maja, kada me je pozvao komesar 11. brigade Redžo Ter- zić i saopštio mi da ću biti postavljen za političkog ko- mesara novoformiranog Timarskog NOP odreda. Nije mi u to vrijeme bio dovoljno jasan pojam „Timarski odred" i in- teresovao sam se gdje će se nalaziti. Objašnjeno mi je da će

znatan dio teritorije Timarskog NOP odreda bio nezaposjednut na- šim snagama, osim kada su pojedine brigade, povremeno navraćale i to prije svega zbog svojih operativno- taktičkih zadataka. Novi Ko- zarski NOP odred, formiran krajem 1943. godine, poslije formiranja P. udarne partizanske brigade nije imao snaga da svojim dejstvima zahvati teritoriju prvobitnog 2. krajiškog NOP odreda. To nije mogao učiniti ni Kozarski NOP odred, koji je dejstvovao poslije odlaska 5. kraj iške NOU kozarske brigade, iz čijeg sastava je for- mirana 11. krajiška NOU kozarska udarna brigada. Timarski odred je, svojim vojničkim i političkim dejstvima ne samo spriječio ši- renje i uticaj četništva prema području Kozare, koji je od početka ustanka imao tu tendenciju, već je taj uticaj četništva odstranio i svoje vojničke redove stalno popunjavao borcima sa tog teritorija. Izvjesne kolebljivosti jednog dijela, osobito starijih ljudi sa te teritorije, ubrzo je nstalo, pa su odlučno i čvrsto prišli Timar- skom NOP odredu i do kraja rata bili odlučni borci i rukovodioci. Značajnu ulogu u tome imali su stari borci iz toga kraja.

Odred je trebalo da dejstvuje u širem rejonu Bronzanog Majdana i jednoj zoni u zahvatu komunikacij.e Bronzani Majdan — Banja Luka, rejon Gornje Piskavice, Jošikove Vode itd. Treba podsjetiti da je 2. krajiški NOP odred „Doktor Mladen Stojanović" snažno uticao i na ovaj dio teritorije. Na primjer, još početkom 1942. godine, po- red partizanske čete u Marićkoj, boravila je (logorovala) jedna ko- zarska četa Petra Mećave u Jošikovoj Vodi, u školi na samoj cesti Bronzani Majdan — Banja Luka, dok je istovremeno j,edna četa bila u Piskavici. Mećavina četa je ušla u sastav 1. krajiške brigade, tj. u njen 4. bataljon, a Mećava je postao komandant bataljona u kome sam se tada nalazio. U toj četi je već bilo boraca iz toga kraja. Boravak 1. krajiške brigade na ovom terenu, odmah poslije njenog formiranja, još više je ovaj kraj učinio našim. Međutim, poslije junsko-julske neprijateljske ofanzive na Kozaru 1942. godine naš uticaj znatno slabi sve do formiranja Timarskog i Zmijanjskog NOP odreda i 15. krajiške udarne brigade, mada su i tada još uvijek na tom području dejstvovale i neke četničke jedinice Drenovića, Mi- šića, Mutića, pa čak i Tešanovića i Radića. Četnici Vaee Mijato- vića su se nalazili neposredno oko Prijedora, i na kraju su sišli u Prijedor u isti garnizon sa Nijemcima i ustašama. Njegov uticaj brzo je nestao u onom malom, najkol.ebljivijem dijelu stanovništva oko Rakelića, Busnova, Rasavaca itd. Timarski odred se u nekoliko navrata susreo u borbi sa Vasinim četnicima koji su svaki put voj- nički bili potučeni, zarobljeni, a oni pošteni i naivno zalutali prelazili su u Timarski odred i bili dobri borci. Timarski odred za pet mjeseci svoga borbenog dejstva nije imao ni jednog bilo kakvog vojničkog ili političkog neuspjeha u borbi protiv četnika, ni onih sa pravca Manjače, ni četnika Vase Mijatovića.

511»

se odred nalaziti na sektoru bliže moga rodnog kraja, da će u odred za komandanta doći Gojko Šiljegović, koga sam veoma dobro poznavao.

U štabu brigade mi je saopšteno da krenem u štab 4. krajiške divizije, gdje ću dobiti potrebna uputstva i na- ređeša. U štabu divizije zvanično mi je saopšteno da je za komandanta Timarskog odreda imenovan Gojko Šiljegović. Komesar divizije Dimitrije Bajalica Baja rekao mi je da ću u komandantu Šiljegoviću imati divnog druga i da je naša dužnost da razvijemo odred i popunimo borcima koji se nalaze na sektoru odreda, a koji su zbog rašavaša i obo- lješa ostali iza svojih brigada.2

Primivši naređeše u štabu 4. krajiške divizije koji se u to vrijeme nalazio kod Kamengrada, prema Sanskom Mo- stu, pošao sam u odred. Dodjeljeno mi je pet boraca koji će ući u sastav našeg odreda. Dobio sam i jahaćeg koša koga do tada nisam imao. Nisam bio zadovoljan što se rastajem od svojih drugova iz 2. bataljona 11. krajiške NOP kozar- ske brigade u kome je bilo dosta boraca iz mog rodnog kraja, drugova iz djetišstva.

Uputio sam se u selo Busnove, nedaleko od Prijedora. Našao sam komandanta odreda Gojka Šiljegovića sa tri bor- ca u jednoj seoskoj kući. On je bio zaokupljen idejom o for- mirašu odreda i tom prilikom mi je rekao da već imamo jednu četu boraca ovdje, koja je došla iz sastava Kozarskog odreda, i još dvadesetak boraca iz 6. i 11. krajiške brigade, te da će to biti baza za stvaraše novog odreda. Nakon neko- liko dana prikupili smo još tridesetak boraca, dobrovo- ljaca iz Miljakovaca, Rakelića, Busnova, Jelićke, Gradine, Marićke, a došlo je nešto omladinaca i iz Omarske.3

2

U štabu 4. divizije komesar Dimitrije Baja lica Baja, uka- zujući na zadatke odreda, rekao mi je: „Četnike Vase Mijatovića treba i vojnički razbiti i uništiti. U početku smjestite se oko Eusnova i Marićke, a kasnije prema situaciji. Željezničku prugu i komunikaciju Prijedor — Banja Luka stalno ugrožavajte. Poli- tički morate mnogo raditi i ne smete praviti bilo kakve političke greške. Morate pridobiti i onaj najkolebljiviji dio ljudi. Povežite se odmah sa Okružnim komitetom KPJ za Kozaru i sa opštinskim komitetima Partije. Ja ću navratiti ukoliko nešto duže ostanemo na ovoj teritoriji . . . "

3 Početak je bio vrlo težak. Četnici i ustaše su saznali za nas kao

NOP odred i organizuju ispade, ispituju gdje smo i koliko nas ima. A mi smo počeli sa jednom četom od oko 70 ljudi, koja je došla iz Kozarskog odreda i od jednog voda boraca iz 11. i 6. kra- jiške brigade. Poraz nismo smjeli dozvoliti ako se sukobimo, a sukobiti se moramo, jer neprijatelj nas traži, i to i četnici i ustaše iz Ivanjske, Piskavice, Prijedora, Bronzanog Majdana. Ze- mljište na kome smo dejstvovali nije nam išlo u prilog jer je ma-

512»

Gojko Šiljegović, komandant odreda, predložio mi je da bi dobro bilo da izvedemo jednu akciju negdje u blizini Prijedora. Jednoga dana prema selu Miljakovcima uputila se neprijateljska jedinica, moguće jačine voda, koja je kre- nula u sela radi pljačke. Doznavši za pokret ove jedinice, odlučili smo da napravimo zasjedu i da je dočekamo. Bilo je oko 10.00 časova kada je neprijateljska domobranska jedinica izbila pred zasjedu naše čete. Pozvani su da se predaju i poslije jednog plotuna domobrani su bili zarobljeni. Ko- liko se sjećam zarobljeno je oko 15 domobrana od kojih je većina izjavila da će ostati u odredu. Bili su rodom sa ovoga kraja, od Thele i Kozarca, pa su vjerovatno i zbog toga bili raspoloženi da ostanu kod nas.

Komandir 1. čete bio je Mile Popović, prvoborac iz 2. krajiške brigade. Već negdje krajem maja imali smo u od- redu dvije čete. Ne znam na čije traženje, ali su nam uskoro iz Kozarskog odreda uputili još jedan vod boraca, tako da smo bili u mogućnosti da formiramo još jednu, treću po

nevarsko i ravničarsko, vrlo komunikativno i prohodno za nepri- jateljsku tehniku. Trebalo je brzo raditi na brojnom povećanju i vojničkom učvršćenju odreda. Koliko puta se Gojko hvatao za glavu govoreći: „Kako je lijepo bilo boriti se i raditi u Udarnoj bri- gadi." Često je spominjao 5. kozarsku brigadu iz koje sam došao. Pi- tali smo se zašto smo prihvatili da dođemo. Zavidio sam drugovima koji su ostali u mom 2. bataljonu 11. brigade, a posebno drugu Slavku Haviću, komesaru 2. bataljona koji je, kada sam pošao, rekao: „Mirko, blago tebi, biće ti lijepo!" Čak mi je rekao, pošto sam se ja kolebao da li da odbijem odlazak i izrazim želju da ostanem: „Ako nećeš ti, ja ću objeručke dužnost komesara odreda prihvatiti." Međutim, Timarski odred je počeo brzo da raste. Veliku pomoć pružio nam je Okružni komitet KP J za Kozaru, a posebno Slobodan Marjanović, pa Sreski komitet KPJ Prijedora, drugovi iz Omarske, posebno Savo Janjić, Savo Gavranović, Novak Obradović, Petar Gruban, Branko Gajić iz Verića, Aleksa Kostić iz Piskavice, Ratko i Dušica Ja - njić iz Lamovite, Stana Grahovac i Aleksa Tejić iz Lamovite i mnogi drugi. U junu smo imali već tri kompletne čete, jer je na ovom podurčju bilo dosta boraca iz krajiških brigada, koji su ostali iza svojih jedinica. Popunjavali smo odred mladim ljudima, onima koji su dorasli i još nisu bili svrstani u naše jedinice, a radili su za naš pokret, pa je i to bio vrlo dobar borački kadar. Dolazili su odbornici, omladinski rukovodioci i drugi aktivisti koji su više voljeli da budu u odredu, nego da rade na ternu. Govorili su da im je dosta rada na terenu. Odred je dobio oko 20 drugarica za koje smo organizovali sanitetski bolničarski kurs uz pomoć političkih or- gana i organizacija. Ubrzo smo oformili kompletnu intendanturu i pozadinske jedinice odreda. Sukobili smo se sa neprijateljem U oružanoj borbi više puta, sa ustašama iz Ivanjske i Prijedora i posebno sa četnicima Drenovića, Mišića i Mutića, pa smo se tako naoružavali. Ubrzo smo imali oko 15 puškomitraljeza, teški mi- traljez, a svi borci imali su puške i bombe. Politički rad u odredu i na t.erenu bio je intenzivan. Stalno smo održavali razne skupove

33 Kozara VI 513

redu, četu u odredu. Čete su u prvo vrijeme brojale oko 60—70 boraca. Negdje u junu formirali smo i 3. četu.

U međuvremenu odlučili smo da pođemo na sektor Ko- zarca i da tamo stupimo u kontakt sa Kozaračkom musliman- skom četom, koja je već bila formirana.4 Bila je to omla- dinska Muslimanska partizanska četa, koja je do tada bila u sastavu Kozarskog odreda. Pošto se nalazila na sektoru Timarskog odreda, to je uključena u njegov sastav. Brojala je u prvo vrijeme oko 80 boraca. Njen komesar bio je Enver Rizvanbegović, koji će kasnije biti komesar Timarskog od- reda. Komandir ove čete bio je Osman Džafić.

Prilikom prvog susreta sa drugovima koji su rukovo- dili Muslimanskom četom dogovorili smo se da izvedemo zajedničku akciju, odnosno da naše dvije čete budu u za- sjedi na cesti Prijedor — Kozarac. Uslijedile su uskoro dvije akcije na neprijatelja koji je iz Prijedora organizo- vao ispade prema potkozarskim selima. U selu Baltine Ja- ruge nanijeli smo neprijatelju gubitke od 9 poginulih i više rašenih vojnika, zaplijenili dva puškomitraljeza i jedanaest pušaka.

odreda i naroda, držali zborove povodom značajnih događaja, kori- stili za politički rad zborove naroda oko crkava u vrijeme vjer- skih praznika. Svaki put poslije crkvene službe narod se okupljao da sluša govore komesara i komandanta odreda i političkih rad- nika sa terena. Stizali su nam borci iz Ivanjske i Mišin-Hana. Iz Ivanjske smo dobijali razni sanitetski i drugi materijal preko naših saradnika. Treba istaći Viktora Bjelkanovića iz Ivanjske, zatim Blaž a Kerna iz Mišin-Hana, koji je poslije rada na terenu došao za borca iako je bio sin poznatog trgovca, starog Kerna iz Mišin-Hana. Štab odreda i jedinice stalno smo premještali iz sela u selo, po cijeloj teritorirji, od Kozarca do Ivanjske, u zahvatu željezničke pruge i cestovne komunikacije, kao i od Omarske do Bronzanog Majdana, od Rakelića do Gornje Piskavice. Ovo nismo činili samo da zavaravamo neprijatelja, već i zbog političkog rada na cijeloj teritoriji za koju smo bili odgovorni. Više puta smo ru- šili željezničku prugu i mostove na cestama Brornzani Majdan — Banja Luka i Pijedor — Ivanjska (Banja Luka). U junu smo porušili most na pruzi između Ivanjske i Mišin-Hana, što je za neprijatelja bilo veliko iznenađenje.

4 Moram reći da je odred bio potpuno samostalan i sve je za- visilo od

njegove snalažljivosti. Osim partijskih direktiva i veza sa Okružnim komitetom KPJ za Kozaru, drugih direktiva po ko- mandnoj liniji je bilo vrlo malo ili nikako sve do avgusta 1944. godine kada smo dobili neke direktive od komande Grupe kozarskih NOP odreda. Dolazio nam je Mlađo Obradović i Brane Kovačević iz komande Grupe odreda. Prije toga jednom nas je posjetio Nikola Ka - ranović, kao zamjenik komandanta 5. udarnog korpusa NOVJ. On nam je tada (juna) rekao da smo mi, tj. Timarski odred, potčinjeni ko- mandi korpusa, a ne 4. krajiškoj diviziji. Do tada smo mislili da smo pod komandom 4. divizije, mada smo vrlo malo imali veze i sa 4. divizijom.

514»

Ubrzo je Muslimanska četa, pošto je brojno ojačala, pre- tvorena u bataljon koji je brojao oko 200 i više boraca. Omladinci Muslimani, poslije oslobođenja Kozarca i bliže okoline, masovno su stupali u partizanske redove, pa su se stvorili uslovi za formiraše jednog muslimanskog bata- ljona u sastavu Timarskog odreda. Međutim, uskoro je usli- jedilo naređenje, pa je ovaj bataljon ušao u sastav 8. kra- jiške brigade. Čuli smo da su bili odlični borci. Koliko se sjećam, zajedno sa komandantom odreda Gojkom Šiljego- vićem ispratili smo borce ovog bataljona, koji je jedno vri- jeme bio bataljon 8. krajiške brigade, a kasnije je ušao u sastav ostalih bataljona brigade. Bilo je to u vrijeme kada su jedinice 8. brigade bile na sektoru Timarskog odreda, u Miljakovcima i okolini, sa pravcem dejstva prema željez- ničkoj komunikaciji Prijedor — Baša Luka.

U međuvremenu smo se pripremali da od naše tri čete odreda, koje su bile znatno brojčano ojačale, formiramo bataljon. Za komandanta je bio predviđen Mile Popović, a za komesara Đuro Kečan, dotadašnji komesar i komandir 1. čete. Na žalost, ostalog rukovodećeg kadra iz štaba ovoga bataljona više se ne sjećam.

Početkom septembra 1944. godine, kada su obavljane pri- preme za napad i konačno oslobođenje Prijedora, Timarski odred je u ovom napadu dobio zadatak da sa dvije čete napada niz Gomjenicu, a sa druge dvije čete desno prema željeznič- koj komunikaciji u pravcu silosa. Od ratnog plijena dobili smo jedan teški mitraljez i više pušaka, bombi, municije i ostalog. U sastav odreda došlo je oko trideset novih boraca.

Napad na neprijateljski garnizon u Prijedoru znatno je uticao na učvršćivanje, brojno i tehničko jačaše i akciono osamostaljenje Timarskog odreda. Jedinice odreda sa štabom smjestile su se u širi rejon Petrovog Gaja, a zatim se štab odreda premjestio u Omarsku, u kuću Ljubana Anđića. Na- stavili smo da pounjavamo odred novim borcima i to omla- dincima koji prvi put stupaju u partizane, kao i starim borcima iz krajiških brigada koji su se nalazili na ovome terenu na oporavku. Bilo ih je skoro iz svih naših brigada — iz 1, 2. i 5. brigade. Tako je neposredno poslije napada na Prijedor odred u svome sastavu imao preko 350 boraca.

Koncentracijom snaga Timarskog odreda na ovome sek- toru izvršili smo snažan politički uticaj i popunili odred novim borcima sa ovoga terena. Već krajem septembra i početkom oktobra odred je znatno ojačao i bio je u mo- gućnosti da formira dva bataljona.

33* 515

U to vrijeme uslijedila je druga banjalučka operacija snaga 5. udarnog korpusa protiv njemačkih, ustaško-domo- branskih i četničkih snaga sa ciljem da se oslobodi prostor Banja Luka — Bosanska Gradiška — Kotor-Varoš.

Timarski odred dobio je zadatak da se postavi na komu- nikaciji između Mišin-Hana i Ramića, u rejonu Dragočaja. Štab odreda smjestio se u školi u Ramićima. Naše snage vodile su žestoke borbe sa nepirjateljem u Bašoj Luci i poslije trodnevnih borbi, pošto je neprijatelju pristigla pomoć, bile su prisiljene na povlačenje. Snage naše 8. kra- jiške brigade izvlačile su se cestom prema Bronzanom Maj- danu i Motikama. Neprijatelj se poslužio varkom stavlja- jući na svoje tenkove petokrake zvijezde i tako iznenadio jedan bataljon 8. krajiške brigade, kao i jedinice Timarskog odreda koje su bile u obezbjeđešu napada na Bašu Luku sa ove strane. U jednom momentu tenkovi su izbili u nepo- srednu blizinu štaba odreda. Komandant odreda, Gojko Ši- ljegović, nalazio se negdje na položaju, a u štabu smo bili ja i pomoćnik komesara Obrad Jokić. Jokić je bio stari iskusni borac iz proleterskog Čelarevog bataljona. Pogle- davši kroz prozor škole, rekao mi je: „Mirko, evo neprija- teljskih tenkova ispred škole!" Pogledao sam i primjetio tenkove koji su imali petokrake zvijezde, pa sam onako iz- nenađen i u nedoumici rekao Jokiću: „Pa, to su, izgleda, naši tenkovi." Ali u isto vrijeme iz tenkova je otvorena žestoka vatra. Tek tada smo shvatili da se radi o neprija- teljskim tenkovima. Obrad Jokić i ja iskočili smo iz zgrade i pojurili niz potok. Tenkisti su i dalje dejstvovali jakom vatrom. Jedva smo nas dvojica i tri kurira štaba spasili živote. Tenkovi su produžili i stigli na brdo južno od Mišin Hana, gdje se nalazio štab 4. divizije.

Jedan bataljon 8. krajiške brigade i borci Timarskog odreda, koji su se zatekli na položajima, tukli su se uporno sa neprijateljem koji je nastupao, pa su tako uz dosta gubi- taka omogućili da se štab divizije izvuče iz situacije u kojoj se našao brzim prodorom neprijateljskih tenkova. Me- đutim, dio komore odreda i divizije, naročito tovarna grla, nije bilo moguće izvući, pa je pala neprijatelju u ruke.

U to vrijeme u štabu našeg odreda radio je kao sekre- tar Vlado Kozomora, sin poznatog profesora Kozomore iz Baše Luke, inače šahista koji nam je došao iz divizije. Baja, komesar divizije, pisao nam je za Vladu Kozomoru da ga šalju u naš odred, da je još početkom 1942. godine došao u partizane i onako u šali dodao: „Voli da bude u štabu". Za vrijeme napada na Bašu Luku, u kome naš odred nije di- rektno učestvovao, Vlado me je zamolio da ga pustim da sa

516»

jedinicama 8. brigade, koje napadaju na grad, dođe do kuće i svoje majke kod koje nije bio od 1942. godine kada je otišao u partizane. Shvatili smo ovu želju i pustili ga. Međutim, prošlo je moguće desetak-petnaest dana, a Vlado se nije vratio. Vjerovali smo da je poginuo prilikom upada nepri- jateljskih snaga u grad. Već smo ga uvrstili u gubitke koje je odred imao u ovoj akciji. Međutim, kada smo već bili si- gurni da smo ga izgubili, Vlado se pojavio. Kao i obično, i ovoga puta pojavio se sa šahovskom garniturom od koje se nije odvajao i već poznatom engleskom bluzom kojoj baš nije poklašao mnogo pažnje. Ispričao nam je tada šta mu se de- silo. Stigao je do kuće u gradu i našao majku. Dobro ga je nahranila i rekla mu da se odmara u svojoj sobi dodavši: ,,J1ezi ti, sine, i odmaraj se, partizana je puna Banja Luka". Spavao je ni sam ne zna koliko. Bila je već noć kada je u njegovu sobu upala majka i rekla: „Sine, Nijemci su na ulici!" „Kakvi Nijemci, kada su partizani u gradu!", po- mislio je Vlado. Pogledao je kroz prozor i ugledao Nijemce. Majka mu je govorila čas da ide u ostavu, čas u podrum. Nigdje nije bilo sigurno. Primjetio je kroz prozor da Ni- jemci prolaze i udaljuju se. Ipak je bio toliko priseban, istrčao je iz kuće i krenuo prema svojoj jedinici. Ponio je i pušku. Uspio je da naoružan izađe iz Baša Luke, pune neprijateljske vojske i da dođe u jedinicu.

U prvo vrijeme štab odreda su sačinjavali samo koman- dant i politički komesar. Kasnije je za zamjenika koman- danta došao Sveto Pucar iz 13. krajiške brigade, a za za- mjenika političkog komesara Obrad Jokić.5 Prvi komandiri

5 Dok je Šiljegović ostao komandant bataljona do kraja rata, dotle su

se ostali članovi štaba bataljona mijenjali. Najpre je stišao Obrad Jokić, a za zamjenika komesara došao je Sejdo Sara- čević, metalski radnik iz Tuzle, prvoborac, neobično hrabar i di- van drug. Poginuo je u Ramićima kod Banje Luke negdje u decembru 1944. ili januaru 1945. godine kada su on, politički komesar Predo- jević, radni vod bataljona i kuriri štaba sticajem okolnosti zatva- rali pravac radi obezbjeđenja odstupnice dveju četa bataljona na koje su daleko nadmoćnijim snagama napadali Nijemci i ustaše sa ten- kovima iz pravca Banje Luke. Tada je bataljon zarobio 11 njemačkih vojnika, više domobrana i čak 4 ustaše, kao i više ratnog plijena — dva teška mitraljeza, dva minobacača, 7 automata i oko 30 pušaka. Protivnapadi su izvođeni naizmjenično više puta u toku dana i noći. Neprijatelj je imao za cilj da nas odbaci sa željezničke pruge • l ceste Ivanjska — Banja Luka koju smo držali nekoliko dana. Sejdo Saračević je sahranjen u pravoslavnom groblju, kod crkve u Ivanjskoj. Za pomoćnika političkog komesara bataljona došao je Milorad Banjac, dotadašnji komesar čete istog bataljona. Negdje po- četkom 1945. godine ja i zamjenik komandanta Sveto Pucar otišli smo iz 4. bataljona. Ja sam otišao za političkog komesara 2. bata- ljona 15. brigade, a Sveto Pucar za komandanta 3. bataljona iste bri-

517»

četa bili su Mile Popović, Bogunović i Dragoja Baškot. Sveto Pucar bi često tražio da ne bude u štabu govoreći da mu je to daleko od borbe i zato je najviše vremena pro- vodio u četama, gdje je zajedno sa komandirima Popovićem i Baškotom planirao i učestvovao u akcijama. Inače, ra- nije, dok je bio u brigadi, rašavan je, a takođe i u odredu.

Obrad Jokić, zamjenik političkog komesara odreda, bio Je prvoborac iz proleterskog bataljona Zdravka Čelara. U našem odredu i kasnije u 4. bataljonu 15. krajiške brigade nije se dugo zadržao, jer je otišao na dužnost komandanta Zmijašskog partizanskog odreda.

Politički komesari su bili: Đuro Kečan, Enver Riz- vanbegović, Milenko Slijepčević, Milorad Bašac, Pavle Čekić, Uroš Banović, Mile Popović i Trivić.

Rukovodioci odreda bili su stari borci iz već pro- slavljenih 1, 2, 5. i 11. krajiške brigade. Oni su svojom odvažnošću, hrabrošću i političkom aktivnošću veoma uspješno djelovali na terenu i pozitivno politički uti- cali na stanovništvo, naročito na sektoru oko Bronzanog Majdana, Jelićke, Gradine, Ivašske i Gornje Piskavice.

Prodiraše prema Bronzanom Majdanu, zatim preko Gor- še Piskavice imalo je za cilj da se proširi i ojača uti- caj NOP-a i da se mobilišu novi borci za naše jedinice. U stvari, iz ovoga kraja smo kasnije i prikupili najveći broj boraca.

U početku smo veoma dobro sarađivali sa Sansko-ključ- kim partizanskim odredom, a kasnije sa 15. krajiškom bri- gadom. Boravkom Timarskog odreda na ovome području iz- vršena je politička mobilizacija stanovništva za narodno- oslobodilački pokret i mobilizacija ljudstva u partizanske redove. Za relativno kratko vrijeme, od oko pet mjeseci, Timarski odred je znatno brojčano ojačao — imao je oko 500—600 boraca. Iz odreda su izrasla tri bataljona koji su ušli u sastav krajiških brigada: jedan bataljon, sastavljen od Muslimana iz Kozarca i okoline, u 8. krajišku brigadu, zatim jedan bataljon u 15. krajišku brigadu, a njen 4. bata- ljon je raspoređen u 20. krajišku kozarsku brigadu.

gade. U 4. (kozarski) bataljon došao je Božo Katić za političkog ko- mesara bataljona, a za zamjenika komandanta 4. bataljona došao je Mile Popović, dotadašnji komandir čete u istom bataljonu, da bi ubrzo za zamjenika komandanta 4. (kozarskog) bataljona došao Đuro Dragić, zvani Pajdo, a Mile Popović za zamjenika komandanta 2. ba- taljona. Mislim da su do kraja rata od tada komandu 4. bataljona sa- činjavali: komandant Gojko Šiljegović, politički komesar Bož o Katt1ć (Dalmatinac), zamjenik komandanta Đuro Dragić (Pajdo) i po- moćnik komesara Milorad Banjac.

518»

Okružni komitet KPJ za Kozaru davao je uputstva za nolitički rad na terenu. Kod nas je često dolazio sekretar Okružnog komiteta KPJ Slobodan Marjanović, a i komesari odreda pozivani su na sastanke. Okružni komitet je zahtje- vao da svi naši postupci na terenu budu dobro politički odmjereni. Trebalo se boriti protiv četničkog uticaja sa pravca Manjače, posebno uticaja Vase Mijatovića, a prema Kozarcu i okolini, gdje je postojala takozvana muslimanska milicija (Redžina milicija), trebalo je takođe odrediti naše zadatke. Postupci prema pripadnicima ove neprija- teljske formacije ponekada nisu bili adekvatni i politi- čki dobro osmišljeni. Sekretar Okružnog komiteta KPJ za Kozaru Slobodan Marjanović upozoravao je na neke postup- ke prema pripadnicima muslimanske milicije, koji su ima- li ili mogli imati štetne posledice. Opravdano je bilo upozorenje da će pripadnici ove formacije, naročito oni koji su mobilisani i nisu se ogriješili o narodnooslobo- dilački pokret, ipak prići ili nama ili Muslimanskoj partizanskoj četi. Muslimanska partizanska četa prvo- bitno je i formirana kako bi u svoje redove okupila musli- mansku omladinu iz Kozarca i okoline, pa čak i pripad- nike muslimanske milicije koji se nisu ogriješili o na- rodnooslobodilački pokret. Nisu bili rijetki primjeri da se Muslimanska partizanska četa naoružavala oružjem koje su davali pripadnici muslimanske milicije.

Vasu Mijatovića, četničkog komandanta, poznavali su mnogi borci odreda. Mile Popović, komandir čete u odredu, poznavao je Mijatovića iz 2. krajiške brigade, (gdje je bio čak i komandir čete). Komandant i komesar odreda takođe su lično poznavali Mijatovića. Pošto sam bio u bataljonu u kome je bio i Mijatović, poznato mi je -kako je otišao u četnike. Bilo je to u vrijeme kada je naša brigada bora- vila na Mašači. U prvo vrijeme uspio je da stvori neki uticaj na sela Rakeliće i okolinu gdje je djelovao. Bilo je i pojedinačnih slučajeva da su neki pojedinci, dolazeći iz jedinica svojim kućama, potpadali pod propagandu Mijato- vića i ostajali u četnicima. Kasnije, kada su se uvjerili da je Mijatović izdajnik, da sarađuje sa Nijemcima i usta- šama, dolazili su opet u partizane. Bilo je među borcima pojedinaca koji u prvo vrijeme, znajući Mijatovića iz par- tizana, nisu bili sigurni u njegovo izdajstvo gajeći nade da će on opet doći u partizane.

Međutim, došlo je i do oružanog sukoba sa četnicima Vase Mijatovića, i to između Busnova i Rakelića. Koman- diri Popović i Baškot sa svojim četama razbili su jednu

519»

četničku grupu koja se nalazila tu, u selu. Tada je jedan broj četnika prešao u odred.

Timarski odred je bio sastavljen od prekaljenih boraca krajiških brigada, boraca Kozarskog odreda, kao jezgra od- reda, zatim od pripadnika domobranskih jedinica koji su dolazili u partizane ili zarobljavani pa ostajali, a bili su rodom od Prijedora, Kozarca i okoline, zatim od partizan- ske Muslimanske čete, te od novopridošlih boraca sa po- dručja Jelićke, Gradine i okoline Bronzanog Majdana. Među šima je, pored mlađih ljudi, bilo i starijih koji su došli u odred. Tako je odred bio sastavljen od starih i prekaljenih boraca, od omladinaca i dječaka od petnaest-šesnaest go- dina, te od starijih ljudi koji se ranije nisu nigdje opre- djelili, pa su došli u odred.

Pri štabu odreda bio je radni vod, koji je bio sastav- ljen od starijih ljudi. Jednom je komandant odreda Gojko Šiljegović sa ovim vodom dočekao neprijatelja, koji je nai- šao od Ivašske i uspješno ga odbio. Pohvalio je članove voda za dobro držaše u borbi.

Četnici su pokušavali da utiču na sela ispod Kozare. Jednom prilikom su čak ubacili jednu grupu u rejon Petro- vog Gaja, gdje je ranije djelovao Milorad Čavić sa grupom četnika, koga su likvidirale jedinice 2. bataljona 11. kra- jiške brigade. Bilo je čak slučajeva da su četnici postav- ljali zasjede, te su nam jednom ubili dvojicu kurira. Bili smo ogorčeni, pa smo preduzeli oštre mjere prema četni- cima. Pronašli smo u Petrovom Gaju presvučene u civilna odijela dva ili tri četnika, koji su se pokušali ovdje infiltrirati, a bili su rodom iz Jelićke ili okoline. Pohvatali smo ih i preduzeli odgovarajuće mjere kako bi se spriječio dalji pokušaj prodiraša četnika u ovaj rejon.

I Timarski odred i kozarsko područje bili su čvrsta brana protiv četničkog uticaja. U svakom slučaju Timarski odred je imao, s obzirom na rejon u kome je djelovao, velikog udjela u sprečavašu četničkog uticaja prema potkozarskim selima i timarskom području.

Preko narodnooslobodilačkih odbora odred se snabdje- vao hranom. Slobodno bi se moglo tvrditi da uopšte nije bilo teške situacije u snabdjevašu hranom. U početku ni- smo imali ni radni vod, ni potrebne organe za snabdjevanje. Sve je to bilo dobro organizovano preko narodnooslobodi- lačkih odbora. Narod nas je veoma rado prihvatao i dobro- voljno davao namirnice za ishranu boraca.

Timarski odred djelovao je u nepodesnom rejonu, u rav- ničarskom kraju, gdje bi se po svemu bilo teško održati. Utoliko prije što se u Prijedoru nalazio jak neprijatelj-

520»

ski garnizon, koji je bio povezan željeznicom i cestom sa Banjom Lukom, što se u Ivašskoj nalazila neprijateljska posada, pa je za one prilike izgledalo da je nemoguće da se na ovako malom prostoru od oko 20 kilometara održi i uspje- šno dejstvuje jedna partizanska jedinica kao što je bio Timarski odred.

Vladalo je određeno raspoložeše i psihologija, rekao bih odredska psihologija, koja je odgovarala i stanovništvu i borcima odreda koji su se nalazili na svome terenu. Otuda nije bilo teškoća oko snabdjevanja, kao ni političkog dje- lovanja i održavanja masovnih skupova sa narodom. U toku petomjesečnog djelovanja odreda na ovome sektoru održano je stotinu i više raznih sastanaka sa narodnooslobodilač- kim odborima, partijskih sastanaka i zborova sa narodom.

Odred je opravdao svoje formiraše i postojanje. Štab divizije je opravdano i blagovremeno uočio da je na ovome sektoru potrebno formirati jednu jedinicu i popuniti pro- stor. Ocijenjeno je da bez postojanja jedne vojne jedinice u ovome regionu neće moći uspješno da djeluju i održe ee partijske organizacije, narodnooslobodilački odbori, orga- nizacije omladine i žena. Realno razmatrano, trebalo je stvoriti uslove da se što uspješnije djeluje i širi uticaj narodnooslobodilačkog pokreta, a onemogući stvaraše čet- ničkog uticaja i neprijateljske propagande iz neprijatelj- skih uporišta u Prijedoru, Kozarcu, Ivašskoj i Bronzanom Majdanu.

Krajem septembra ili početkom oktobra 1944. godine u štab Timarskog odreda stigla su dva naređeša. Prvo je bilo da se odred razmjesti u selima ispod Kozare, a štab odreda u selo Bistricu neposredno uz Kozaru. Uskoro je stiglo drugo naređenje iz štaba Grupe odreda da se Timarski odred prebaci preko Lisine, Projse i dalje u pravcu sela Grba- vaca. U to vrijeme bio je u sastavu Kozarske grupe odreda u kome su se nalazili Kozarski, Gradiško-lijevčanski i Timarski odred.

Odred je tada imao brojnu komoru od tridesetak tovar- nih grla, što nam je otežavalo prebacivaše obroncima Ko- zare preko Lisine i dalje prema Lijevču polju. Štab odreda smjestio se u selu Grbavcima, a snage je orijentisao prema garnizonu u Bosanskoj Gradiški i cesti Baša Luka — Bo- eanska Gradiška. Na ovome sektoru neprijatelj je stalno organizovao ispade prema selima Potkozarja. U sadejstvu sa Gradiško-lijevčanskim odredom odbijali smo prodore ne- prijatelja, dok je Kozarski odred dejstvovao na sektoru pre- ma Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici i Bosanskom Novom.

521»

Ovdje, na sektoru prema Lijevču polju, bilo nam je veo- ma dobro. Narod nas je srdačno primio, kao svoje borce, onako kako smo bili primljeni i u ostalim ustaničkim selima Potkozarja.

Nismo se dugo zadržali na ovome terenu. Stiglo je na- ređenje od štaba 5. korpusa u kome je stajalo da se od jezgra Timarskog

odreda, uglavnom od starijih boraca, formira ba- taljon jačine tri kompletne čete sa dovoljno automatskog oružja, puškomitraljeza

(imali smo dva-tri teška mitra- ljeza u odredu) i da se uputi u sastav 15. krajiške brigade. Tom prilikom kod nas je bio Mlađo Obradović,

komandant Kozarske grupe odreda, koji je prenio naređenje štaba kor- pusa i učestvovao u formirašu bataljona. Tako je Timar- ski

odred podijeljen u dva dijela — jedan dio jačine bata- ljona (oko 370 boraca) upućen je u 15. krajišku brigadu, dok je drugi ostao kao Timarski odred sa komandantom Lukom Guslom i političkim

komesarom Enverom Rizvanbegovićem. Dotadašnji štab odreda (stajalo je u naređešu) ostaje kao štab

bataljona i ulazi kao 4. bataljon u sastav 15. brigade.

Krenuli smo sa Kozare na određeno zborište. Stigli smo u Han-Kola i smjestili bataljon. Tada smo Gojko Šilje- gović i ja, kao komandant i komesar bataljona, otišli da se javimo u štab brigade. Komandant 15. krajiške brigade bio je Rade Erceg, a politički komesar Brane Karać.

Pretpostavljali smo da će upravo ovaj bataljon biti raspoređen po bataljonima brigade, a štab se vratiti u odred. Međutim, 15. krajiška brigada imala je samo tri ba- taljona, a u to vrijeme došlo je naređeše da brigade u svom sastavu imaju četiri bataljona. Tako je naš bataljon ušao u sastav brigade kao 4. bataljon i ostao u šenom sasatvu sve do oslobođenja.

Komandant Gojko Šiljegović, politički komesar Mirko Predojević, zamjenik komandanta Sveto Pucar činili su komandni i rukovodeći kadar 4. bataljona 15. brigade, dok će zamjenik političkog komesara Obrad Jokić uskoro otići na dužnost komandanta Zmijanjskog odreda.

Borački sastav 15. krajiške brigade bio je sa sanskog, ključkog, ribničkog i manjačkog područja. Brigada je for- mirana od Sanskog, Ribničkog i Zmijanjskog NOP odreda, a došao je i bataljon sa Kozare.

U sastavu 4. bataljona bili su borci sa Kozare, odnosno u velikoj većini sa potkozarskog područja, dok je jedan broj boraca bio sa sektora Jelićke, Gradine i Bronzanog Maj- dana.

522»

Mi smo se u 15. krajiškoj brigade osjećali upravo kao Kozarčaii. Komandant brigade Rade Erceg i drugi u borbi su nam se obraćali sa: „ N a p r i j e d , Kozarčani!" Brigada je relativno bila mlada, dok je naš bataljon bio u izvjesnoj prednosti jer je u svome sastavu imao sav rukovodeći kadar i znatan broj boraca koji su u odred stupali iz brigada i već bili sa izvjesnim iskustvom.

Brigada kao cjelina i bataljoni kao samostalne jedinice prvenstveno su vodili borbu sa četnicima Drenovića, Te- šanovića, Mutića, a prelazili smo i preko Vrbasa u cen- tralnu Bosnu. Borili smo se sa neprijateljskim njemačko- -ustaškim snagama, koje su vrlo često prodirale iz Banje Luke prema Han-Kolima, zatim prema Sitnici i Kadinim Vodama. Brigada je imala teških borbi na ovome sektoru. Naš 4. bataljon aktivno je učestvovao i isticao se u ovim borbama. Ostao mi je u sjećašu jedan težak okršaj sa ne- prijateljem kada je teško rašena Milica Trivić, rodom od Bosanske Dubice, koja je bila zamjenik komandira čete. Ustaše i Nijemci prodirali su prema Han-Kolima. Naš ba- taljon je bio na isturenim položajima između Han-Kola i Baše Luke. Četnici iz odreda Mutića u sadejstvu sa Ni- jemcima i ustašama napali su bataljon sa leđa. Bataljon se našao u veoma delikatnoj situaciji. Otpočela je teška i žilava borba. Tu se posebno istakla četa komandira Mila Popovića, a naročito zamjenik komandira Milica Trivić. Ona je uspjela da održi zauzeti položaj sa četom i da od- bije juriše neprijatelja. Bila je teško rašena u nogu i ostala invalid. Za vanrednu hrabrost u ovoj akciji Milica je posebno pohvaljena od štaba i komandanta brigade.

U više navrata prebacili smo se preko Vrbasa u cen- tralnu Bosnu i vodili borbe sa četnicima. Tamo su se na- lazile jedinice 53. divizije, pa smo u sadejstvu sa njima izvodili akcije, a bilo je i samostalnih akcija brigade u vrijeme kada na tome sektoru nije bilo jedinica 53. di- vizije.

Jedan takav prelaz preko Vrbasa 15. krajiške brigade ostao mi je posebno u sjećanju. Pošto je Vrbas bilo nemoguće preći gaženjem, a nije bilo čamaca za prebacivanje, a i da ih je bilo trebalo bi dosta vremena da se jedinice brigade prebace, to je odlučeno da se prelaz brigade u centralnu Bosnu izvrši preko mosta kod Šehera. Most je bio zapo- sjednut od neprijatelja i nalazio se u sklopu neprijateljske odbrane Banje Luke. U banjalučkom garnizonu nalazile su se jake njemačko-ustaške i domobranske snage.

Bila je zima 1945. godine. Naša brigada morala se naći na sektoru centralne Bosne, gdje su se pojavile jače četničke

523»

snage, te da u sadejstvu sa snagama 53. divizije učestvuje u razbijanju četničke grupacije. Čini mi se čak da je naša brigada za to vrijeme bila stavljena pod komandu 53. di- vizije.

Brigada je jedne zimske večeri krenula komunikacijom od Han-Kola prema Bašoj Luci. Borci su se pitali kuda se to ide, da li je moguće da je u pitanju napad na Banju Luku. Kada su se snage skoncentrisale u blizini mosta na Vrbasu, gdje je brigada trebalo da pređe (okolo su se nalazili bun- keri za obezbjeđenje mosta), komandant brigade Rade Erceg je glasno upozorio stražare da mi, partizani, prelazimo preko mosta. Bio je to zaista veoma smjeo potez na koji se odlučio komandant brigade.

Pošli smo prema mostu. U koloni po jedan brigada je prešla preko mosta. Tek kada smo se udaljili dalje cestom prema Krupi na Vrbasu, iza nas su se čuli pucši mitra- ljeza i pokret neprijateljskih tenkova i motorizacije. Mi smo već bili na potrebnoj udaljenosti, tako da nije prije- tila opasnost da nas neprijatelj iznenadi.

Nakon dolaska u centralnu Bosnu naša brigada se na- šla u veoma delikatnoj situaciji. Jedinice 53. divizije, koje su operisale na tom sektoru, otišle su sa ovoga pod- ručja. Tako se brigada našla u rejonu gdje su se nalazile jače četničke snage. Došlo je do koncetracije jačih snaga četnika Draže Mihailovića i brigada nije bila u moguć- nosti da opstane na ovome terenu.

U međuvremenu iz štaba naše 39. divizije stiglo je naređenje da se brigada hitno vrati na svoj rejon, jer su predstojale nove operacije snaga divizije. Naš bataljon na- šao se na najisturenijoj i najudaljenijoj tački, dublje u centralnoj Bosni, dalje od ostalih bataljona brigade. Ko- mandant brigade Erceg, ocjenivši u kakvoj se situaciji na- šla brigada, a posebno naš 4. bataljon, poručio je štabu bataljona da je svjestan da je bataljon dobio najdelikatniji zadatak, ali mu je takođe poznato da se u bataljonu nalaze borci koji su ranije ratovali u brigadama i da imaju dosta ratnog iskustva i umješnosti, pa se nada da ćemo se uspjeti izvući.

Ostali bataljoni brigade krenuli su nazad, dok je naš 4. bataljon ostao. Naime, kurir nije uspio da nam prenese naređenje o povlačenju, jer su ga uhvatili četnici. Kasnije smo, tek nakon dolaska u sastav brigade, saznali kako je do- šlo do toga da se brigada povuče, a da naš bataljon ostane prepušten da samoinicijativno djeluje i snalazi se. Me- đutim, zahvaljujući odvažnosti komandi četa, a posebno snalažljivosti i odlučnosti komandanta Gojka Šiljegovića

524»

mi smo se izvukli. Poslije nekoliko borbi sa četnicima uspjeli smo da stignemo u jedno selo. Bili smo umorni i iscrpljeni. Stigli smo oko 22.00 časa u selo i razmjestili bataljon. Odlučili smo da se tu noć odmorimo, ali da osta- nemo u pripravnosti. Rano ujutro, još dok smo spavali, čula se jaka pucnjava. Trgli smo se iza sna i izašli pred kuću. Sa svih strana dejstvovali su mitraljezi. Gojko je re- kao: „Ovo je totalno okružeše." Uskoro su četnici krenuli u napad. Vikali su: „Držite ih, ovo su Kozarčani!" Moguće da smo i mi bili nedovoljno oprezni i pripravni za svaki eventualni napad. Naš obavještajni oficir Dušan Stoja- ković, rodom iz Gorše Omarske, rekao je uveče komandantu da ima obavješteše o pokretu četnika i da nije isključeno da nas prate i opkoljavaju. Međutim, borci su bili isuviše iscrpljeni od prethodnih borbi i normalno je bilo da im se omogući kraći predah i odmor. Pošto smo shvatili da smo opkoljeni trebalo je hitno donijeti odluku o proboju. Razmišljali smo o tome da izvršimo proboj i da krenemo prema Jajcu, ali smo shvatili da je to daleko i da nećemo stići. Nije bilo drugog izlaza nego se probijati pravcem kojim smo i došli — prema Šeheru i Bašoj Luci.

Muševito smo se probili iz okruženja i produžili pokret. Četnici su nastavili za nama. Stalno su se dozivali dovikujući da će nas pohvatati žive i najuriti u Banju Luku. Izbili smo negdje prema Šehitlucima. Nadali smo se da ćemo i ovoga puta uspjeti da se prebacimo preko mosta u Šeheru. Na naše veliko iznenađeše i zadovoljstvo koman- dant brigade je ocijenio da smo pristigli u ovaj rejon, pa je organizovao prebacivanje bataljona preko Vrbasa. Iako smo se našli u teškoj i, reklo bi se, bezizlalnoj situaciji, ipak smo uspjeli da se i ovoga puta prebacimo preko Vrbasa, preko mosta u Šeheru, neposredno uz neprijateljski garni- zon u Banjoj Luci.

Proljeće je 1945. godine. Krećemo u završne operacije za oslobođeše zemlje. Učestvujemo u oslobođenju Banje Luke, a zatim u gonjenju neprijatelja kroz Lijevče polje prema Bosanskoj Gradiški i u napadu na ovaj garnizon. U rejonu Lijevča polja vodili smo borbe sa snagama crnogorskih čet- nika, koje su se, bježeći ispred nadiranja jedinica Jugo- slovenske narodne armije, našle u ovome rejonu.

U sklopu zadatka koji je imala 39. divizija naša bri- gada organizovala je napad na Bosanski Novi.

U međuvremenu za zamjenika komandanta 4. bataljona do- šao je Mile Popović, pošto je dotadašši zamjenik koman- danta Sveto Pucar otišao na dužnost komandanta 2. bata- ljona naše brigade. Uslijediće i pomjeraše političkog ko-

525»

mesara 4. bataljona, koji je postavljen za komesara 2. bata- ljona. U 4. bataljon za političkog komesara došao je Boži- dar Katić Dalmatinac, koji će zajedno sa komandantom Goj- kom Šiljegovićem i zamjenikom komandanta Milom Popo- vićem povesti ovaj bataljon Kozarčana od Kozare preko Bo- sanskog Novog, Petrinje, Velike Gorice, Zagreba i dalje prema Celju.

Goneći neprijatelja i vodeći svakodnevne borbe sa jakim njemačko-ustaškim, domobranskim i četničkim snagama, ba- taljon je u sklopu brigade stigao u rejon Celja. Tu je borce 4. bataljona zatekao 15. maj 1945. godine, kapitulacija nepri- jateljskih snaga i oslobođenje naše zemlje.

Mirko PREDOJEVITh

526»