GRA EVINAR 58 (2006) 9 757

RANOKRŠ ANSKE I PREDROMANI KE CRKVE U STONU

Uvod

Ston je bio vjersko i upravno središ-te prostora koje je obuhva alo Za-humlje, s poluotokom Pelješcem i Dubrova kim primorjem do Rijeke dubrova ke. Ime je dobio po latins-koj rije i stagnum (mo vara) koje se poslije pojavljuje u raznovrsnim ob-licima (Stamnes, Stamnon, Stagnon, Stanu…), a osnova je njegova sadaš-njeg imena. ini se da su ga naselile izbjeglice iz Pardue, danas Gornjeg Gradca kod Ljubinja na sjevernoj strani Popova polja, koja je bila smješ-tena na rimskoj prometnici izme uNarone i Skadra. To se zaklju uje po izri itoj tvrdnji u Kozmografijianonimnog pisca iz Ravenne koji je zabilježio: "Pardua, id est Stamnes" (Pardua, to je Ston). Sli no je zabi-lježeno i za osnutak Dubrovnika ("Epitaurum, id est Ragusium") i za još neka naselja, a to bi zna ilo da je negdašnje stanovništvo Stona proši-reno preživjelim romanskim došlja-cima koji su se spašavali pred slaven-skim naletom. Ston je o ito bio poš-te en od razaranja jer se nije nalazio na glavnoj prometnici i nije bio na putu glavnog udara novih doseljeni-ka. S vremenom je Ston umjesto Bla-gaja (Huma) postao i politi kim sre-dištem Zahumlja ili Huma.

Preživjeli su romanski prebjezi u an-ti kom Stonu pronašli i smještaj i mogu nost nastavka života. O tome svjedo e ostatci brojnih starokrš an-skih gra evina koje se danas mogu razabrati u Stonskom polju. Stari se Ston sasvim sigurno nalazio na sje-vernim padinama brda Sv. Mihajla (zvanog i Gradac) i u Stonskom polju.

Ston je tako er, jer je bio manje oš-te en, postao i središtem negdašnje biskupije Sarsenterum (spominje se u spisima crkvenog sabora u Saloni 533. i u njoj je Ston samo posebna

župa) koja je zajedno s gradom nes-tala u istom naletu Slavena i Avara.

Povijesni razvoj Stona

Za bolji uvid u brojne stonske sak-ralne gra evine potreban je mali uvid u njegovu burnu povijest. Sasvim je sigurno da se preživjelo romansko stanovništvo nije moglo održati u velikome slavenskom okruženju pa su u me uvremenu izumrli ili se asi-milirali. Dugo je trebalo dok su se

Slaveni u Stonu pokrstili i za to su vrijeme potpuno zapuštene stare krš-anske bazilike. Kada su kona no

primili krš anstvo, onda su u starim crkvama gradili nove, nešto druk ije od onih koje su gra ene tijekom 5. i 6. st. Stoga na temeljima i unutar starih crkvenih zdanja nalazimo nove crk-vice koje odgovaraju onodobnim starohrvatskim crkvicama uzduž Jadrana. Tako se kasnoanti ki Ston preobrazio u novi srednjovjekovni

Crkveno graditeljstvo

EARLY CHRISTIAN AND PRE-ROMANESQUE CHURCHES IN STON

The medieval Ston developed on the site of an ancient settlement, and it became a significant centre after it was inhabited by Roman refugees from the destroyed Pardua in the hinterland of Herzegovina. In these times, the town of Ston was situated in the northern foothills of the St. Michael Mountain and in the valley of Stonsko Polje, and was both the political and religious centre of Zahumlje. The area abounded in early Christian churches. Over time, however, these churches were abandoned, and then remodelled to fit the pattern of other early Croatian churches. Almost all of them are today in ruins. The most valuable one is the Ston-based Church of St. Michael, built on the mountain bearing the same name somewhere in the late eleventh century, most probably during the reign of the kings of Duklja. The church is of south-Dalmatian three-trave type with cupola, but is much higher. Noteworthy elements of this church are its frescoes that may be dated back to the eleventh century Benedictine school of painting.

Prikaz stonskog podru ja na starom zemljovidu

Crkveno graditeljstvo

758 GRA EVINAR 58 (2006) 9

koji je u cijelosti postao hrvatski. U politi kom je pogledu Ston uklop-ljen u srednjovjekovnu kneževinu Zahumlje, u kojoj je jedno od glav-nih naselja te naj eš e prebivalište i prijestolnica zahumskih knezova i ostalih službenika. Zahumlje je u 7. st. potpalo pod bizantsku vlast, koja je me utim u stvarnosti bila samo simboli na. U 10. st. Zahumljem gotovo samostalno vlada knez Mihajlo Viševi o kojem smo vepisali (Gra evinar, 8/2006.). Tu politi ku samostalnost uvaju i Mihaj-lovi nasljednici do 1042. kada je Za-humljem zavladao dukljanski knez

Vojislav. Ston je tada važna ratna luka i veliko trgova ko središte, a ostao je u vlasti Duklje i za njihovih kraljeva Mihajla i Bodina. Polovicom 12. st. Stonom i Zahumljem (koje se baš tada po inje nazivati Humom) zavladali su srpski vladari Nemanji-i iz Raške. Istodobno na sjevernim

i zapadnim granicama ja a utjecaj Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, pa je Stonom i Humom krajem 12 st., zavladao hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija II. Na prijelazu 13. i 14 st. Bosnom i Humom vlada hrvatski ban Pavao Bribirski, koji je potom prenio vlast na brata Mladena, a on-da i na sina Mladena II. Ban Mladen

II. je 1322. izgubio bansku ast pora-zom kod Blizne i tada su Bribirci-Šubi i nestali kao vojni ki i politi -ki imbenik u Humu. Još je prije i Srbija izgubila zanimanje za to za-padno podru je jer se vojni ki i po-liti ki orijentirala prema plodnim dolinama Morave i Vardara. Tu su priliku za osamostaljenje pokušali iskoristi humski velikaši Branivoje-vi i. No s njima su zaratili bosanski ban Stjepan II. Kotromani i Dubrov-ani te ih 1326. hametice porazili.

Dubrov ani su zauzeli Ston i Pelje-šac, a preostali dio Huma Kotroma-ni i koji su tako postali dubrova ki

susjedi. U Stonu su se Dubrov ani potpuno pravno i politi ki u vrstili 1333. godine i on je postao gospodar-sko središte za proizvodnju soli i vrsta obrana solana i soli, najvažni-

jega i najunosnijega izvoznog proiz-voda Dubrova ke Republike.

Stari je srednjovjekovni i anti ki Ston netragom nestao i prestao postojati kao feudalno velikaško ili kneževsko dobro. Nešto se sjevernije, na južnim i sjevernim padinama brda Podzvizd, grade današnji Ston i Mali Ston. Oni se opasuju zidinama, ve im dijelom i kamenom iz srednjovjekovnog Sto-na. Od starog Stona, gdje se jedino

mogu potražiti i prona i tragovi sta-rokrš anskih i predromani kih crka-va, nisu sa uvani gotovo ni temelji.

Jednako je bila burna i povijest ston-ske biskupije koja je, kao što smo rekli, sljednica bivše biskupije Sar-senterum, koja je obuhva ala cijelo Zahumlje jer su se u to vrijeme gra-nice crkvenih dijeceza poklapale s teritorijem grada ili municipija. No nije poznato kada je Zahumska od-nosno Stonska biskupija osnovana, a prvi se put u izvorima spominje 877. kao sufraganska u Splitskoj metro-poliji. U zapisnicima splitskih crkve-nih sabora 925. i 928. zabilježeno je sudjelovanje stonsko-zahumskog biskupa. Ne zna se, me utim, gdje je bila stonska katedralna crkva. Ne-ko se vrijeme vjerovalo da je to bila crkva posve ena Bogorodici u Luži-nama nadomak solana (koja je, kako se ini, u 12. st. bila i sjedištem pra-voslavnog episkopa), a vjerojatno je to ipak bila najve a stonska staro-krš anska sakralna gra evina – Sv. Mandaljena na Gorici.

U 12. je stolje u humski knez Miro-slav (1171.-1179.), za kojega neki drže da je bio brat Stevana Nemanje, a drugi da je bio doma i velikaš istog imena, protjerao stonskog biskupa Donata. Biskup se sklonio u Dubrov-nik i smjestio kod benediktinaca na Lokrum, gdje je 1211. umro. U me-

uvremenu je brat srpskog vladara Stevena Prvovjen anog Sava nasto-jao osamostaliti Srpsku pravoslavnu crkvu, što je i uspio 1219. dozvolom carigradskog patrijarha (koji je sto-lovao u Nikeji). Sava je kao arhepi-eskop odmah po eo sa širenjem pra-voslavlja i osnivanjem novih epis-kopija. U primorskim je katoli kim podru jima (Zahumlju i Zeti) osno-vao dvije episkopije. Sjedište je hum-ske episkopije postao manastir Bo-gorodi ine crkve u Lužinama do Stona. Humski su episkopi stolovali u Stonu od 1219. do 1252. (samo 33 godine) kada su se preselili u mana-stir Sv. Petra i Pavla u Limu. Toj je

Pogled sa zidina na današnji Ston, solanu i dio polja

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 58 (2006) 9 759

nagloj promjeni, ini se, pridonijelo širenje vjere bosanskih krstjana (ko-je se neto no uobi ajilo nazivati bo-gumilima). Pripadnici su novoga dualisti kog vjerovanja u Bosni bili razlogom što se stonski biskup Ivan Kruši odlu io da svoje sjedište 1300. preseli u Kor ulu i tako je nastala Stonsko-kor ulanska biskupija [1].

Zajedni ki je biskup za Ston i Kor-ulu postojao gotovo dva i pol sto-

lje a, što je Dubrov ane kao nove vladare Stonskog rata (Pelješca) izrazito uznemiravalo, posebno zato što je biskup stolovao u gradu koji je bio pod upravom Mle ana. To su kona no promijenili kada je papa Pavao III. 1541. uspostavio dvije zasebne biskupije – kor ulansku i stonsku.

Posljednji je stonski biskup bio An-tun Slade-Dolci koji je umro 1807., uo i pada Dubrova ke biskupije (1808.). Potom Stonom vladaju dub-rova ki nadbiskupi preko kapitural-nih vikara, a 1828. papa Leon XII. ukida i stonsku i kor ulansku bisku-piju.

Valja još re i da je stonsko podru je 1252. pogodio katastrofalni potres i da je to možda bio i glavni razlog preseljenja eparhije iz Stona, jer je crkva u Lužinama bila znatno ošte-ena. Možda je taj potres uništio i

osmerolisnu crkvu u obližnjem Oš-lju, o kojoj smo pisali u prijašnjem napisu. Doduše ta je crkva mogla stradati i u tatarskim navalama 1241. jer su tada stradale crkve u Bijeloj i na Prevlaci u Boki kotorskoj [2].

Ruševine najstarijih stonskih crkava u Stonskom polju

U plodnom i vodom bogatom Ston-skom polju, naseljenom još u antici kada je obavljena i rimska centura-cija (limitacija) polja, koja se još i danas poštuje u dijeljenju estica i u komunikacijama, nalazi se nekoliko starokrš anskih crkava. To nije re e-no nalaze se njihovi ostatci koje je danas vrlo teško uo iti jer su, iako

istraženi i esto konzervirani, obras-li vrlo gustom vegetacijom. Istraži-vanja su na tim crkvama obavljena krajem šezdesetih godina prošlog stolje a, a iz tog doba potje u i pri-li no oskudne informacije o njima [3].

Crkva Sv. Mandaljene

Crkva Sv. Mandaljene (lokalni naziv za sv. Mariju Magdalenu, pokornicu koju je Isus obratio, a ona ga je po-tom pratila) nalazi se na uzvisini Go-rici usred polja. To je nesumnjivo

najzna ajnija stara stonska crkva koju mnogi drže prvom stonskom katedralom. Radi se o prili no veli-koj bazilici kojoj je osnovno tijelo jako izduljeno izme u duboke polu-kružne apside i ogra enoga etvrtas-tog predvorja. Najzna ajnije je to da ta longitudinalna gra evina, kako se ini, nije imala nikakvih postranih

dodataka. Na nacrtu cesta kroz Ston-sko polje iz 19. st. nalazi se i tlocrt ove crkve. Široka i velika apsida bi-la je sa uvana do Drugoga svjetskog rata, kada je stradala u bombardira-njima 1944. Još su se tada mogla uo iti dva bo na prozora gljivastog oblika te tri snažna pilona koja su crkvu dijelila u tri broda.

Crkva je u ranom srednjem vijeku pretrpjela znatne preinake, tako da je njezin izvorni izgled vrlo teško doku iti. Ipak ini se da je oduvijek imala s isto ne strane sadašnji obu-jam apside i svojstvenu razradu po-bo nih odjeljenja, zapravo završeci-ma uskih la a u kojima su bile grob-nice. U blizini svetišta (možda i po-

vijesne jezgre crkve), koji je sa inja-vao masivno ogra eni kor s plutejom, nalazio se ozidani volumen na nosa-ima raš lanjenima lezenama. Pret-

postavlja se da se radi o ambonu (povišenom mjestu za itanje Sv. pisma ili propovijedi u starokrš an-skim crkvama). Valja re i da su se u crkvama karolinškog doba postavlja-lai sli na postolja za prijestolja dos-tojanstvenicima, no to onda otvara pitanje datacije cijele crkve. Kasnije su gra evinske intervencije,

posebno dodatak ulaznog zvonika usred pro elja, dodatno produljile tu neobi nu crkvu. No rije je vjerojat-no o westwerku (zapadnom zdanju) koje je imalo specifi nu konstruk-ciju u karolinškim crkvama i služilo vladarima i dostojanstvenicima za pra enje liturgije. U pojavi se wes-werka miješaju liturgijske i upravne funkcije zemaljskih mo nika, a na-javljuje se i pojava privatnih crkava. A zna se da su vladari Zahumlja bili vezani uz Karolinge.

Ruševine Sv. Mandaljene s po etka 20 st.

Crkva je, kako se ini, imala vrlo vi-soku unutrašnjost, a izvana je imala ogoljene i jednostavne zidove. Stoga

Tlocrt crkve Sv. Mandaljene

Crkveno graditeljstvo

760 GRA EVINAR 58 (2006) 9

joj je vrlo teško odrediti vrijeme nas-tanka, osim prema ostatcima oltarne pregrade, nestalim ulomcima fresko slikarija (s motivima ljušture) i kombi-naciji gra enja opekom i kamenom. Na temelju tih pokazatelja vjeruje se da osnovna crkva potje e iz 6. st., a tom razdoblju pripada i raskošni sar-kofag solinskog podrijetla u predvor-ju. Procjenu nastanka znatno oteža-va i injenica da je crkva možda "iz-rasla" na prijašnjem gra evinskom sklopu ili cemeterijalnoj gra evini te za u uju i nedostatak arhitektonske plastike, ulomaka kamenog namješ-taja i sli nih klesarija. Sasvim je si-gurno temeljito pregra ena u roma-nici, o emu posredno svjedo i i nje-zin titular, budu i da se na Zapadu sv. Marija Magdalena po inje slaviti tek od 10. st. [2] [3]

Crkva Sv. Ivana Crkva Sv. Ivana (najvjerojatnije sv. Ivana Krstitelja) nalazi se nedaleko

Presjek i tlocrt crkve Sv. Ivana

od Sv. Mandaljene, u ravnici prema jugu. I ovdje se tako er o ituje nedo-statak kamenih ulomaka i sadržaja koji bi pripomogli odre ivanju vre-mena njezina to nog nastanka. No to je sasvim sigurno znatno mla acrkva, ali je o ito da je izgra ena na jednome starokrš anskom svetištu i tako mu sadržajno produljila opsta-nak. Apsida se te crkve doimlje kao da je uvu ena u ve prije postoje izid, koji je lu no obzidava sve do krova. Teško je i pomisliti da bi se u ovome prostoru, gusto na i kanom crkvenim zdanjima, takav zid, koji se doimlje poput velike eksedre (po-luotvoreni anti ki prostor za odmor), bio gra en u nekome prijašnjem krš-anskome razdoblju. Stoga se naj-

vjerojatnije radi o rimskoj gra evini. No ini se da je zahvat konzervato-ra, obavljen sredinom šezdesetih go-dina 20. st., onemogu io potanje ispitivanje naravi dvaju priljubljenih zidova. Te tehnike gra enja nisu ni-pošto putokaz za odre ivanje nastanka prvotne crkve, ali tvrdnju o ranokrš-anskome podrijetlu izri ito ne pot-

vr uje ni jedan drugi popratni nalaz.

Prema danas neznatnim ostatcima crkve Sv. Ivana može se samo zak-lju iti da je temeljito adaptirana ti-jekom ranog srednjovjekovlja. Osim neobi ne i snažne apside, uo ljivo je da se radi o jednobrodnoj gra evini iji su unutrašnji zidovi bili raš la-

njeni sa po pet niša sa svake strane i da su bili odijeljeni istaknutim pilas-trima. Valja dodati da su vanjski zi-dovi bili neraš lanjeni [3].

Crkva Sv. Petra

U istoj je arheološkoj kampanji, koju je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stolje a vodio ondaš-nji Zavod za zaštitu spomenika kul-ture u suradnji s Institutom za arhe-ologiju iz Zagreba, istražena i neda-leka crkva Sv. Petra na Zamlinju Ovdje je vrlo lako doku iti da se radi o kasnoanti koj gra evini u koju je uvu ena predromani ka bo-gomolja. Crkva je iz 6. st., na što upu uje nekoliko ulomaka kamene.

Tlocrt crkve Sv. Petra

plastike (s dijelom pluteja s ureza-nim motivom anti ke ljuske), a sas-toji od jedne ve e prostorije s apsi-dom potkovastoga oblika i druge znatno manje. Ta je manja prostorija smanjivanjem svojih sadržaja u sred-njem vijeku postala bogoslužnim prostorom. Rije je o pridodanoj prostoriji koja je dvostruko manja i uzdužno nerazra ena te povezana s ve om prostorijom.

Srednjovjekovni su stanovnici vjero-jatno zatekli urušenu gra evinu, ali su ju održali u životu i manjim izmje-nama prilagodili svojim estetskim zahtjevima. U prijašnju su apsidu ugradili etvrtastu prostoriju, a to možda zna i da su poštovali posve-eno mjesto prijašnjeg obreda (koji

je nemogu e doku iti). Manju su

Stanje današnjih ostataka crkve Sv. Mandaljene (M. Mojaš)

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 58 (2006) 9 761

prostoriju zato pretvorili u samostal-no svetište s razgovijetnim predro-mani kim zna ajkama. Probili su joj vrata usred pro elja i umetnuli po tri pilona uz bo ne stijenke, a u stražnji dio smjestili zidani blok s tri polukruž-ne niše. Tako je preoblikovana crk-vica postala trotravejna i pripada južnodalmatinskom predromani -kom tipu i vjerojatno je imala kupo-lu nad središnjim poljem. Tipi nom su izgledu pripomogle ugra ene po-jasnica i kupola.

Crkvica je u manjoj prostoriji vjero-jatno udovoljavala liturgijskim pot-rebama sve do 10. st. Ako se dakle pretpostavi da je crkvica u manjoj prostoriji bila liturgijska, onda je ve-a i južnija prostorija služila isklju-ivo u memorijalne svrhe. O tome

svjedo i i naknadno obzidano kultno žarište. Ako je ta pretpostavka to na,radi se o zanimljivoj i dvojnoj rano-srednjovjekovnoj crkvi, koja je os-mišljena i ostvarena onako kako se to obi avalo graditi u starokrš ansko doba. Vjerojatno se radi o prilagodbi koja je ostvarena nakon pokrštavanja slavenskih pridošlica [2], [3], [4].

Crkva Sv. Stjepana

Posljednju je kasnoanti ku crkvu na stonskome podru ju, koja je prema predaji posve ena sv. Stjepanu Prvo-mu eniku, isto no od Gorice otkrila Spomenka Petrak, dugogodišnja kus-

tosica Muzeja grada Dubrovnika ka-da je radila na tome terenu. Iskopa-vanje nije završeno, prona ena je gra evina bila gotovo sravnjena sa zemljom, a u me uvremenu je, baš kao i crkva Sv. Petra, još više stra-dala. Crkva se naime nalazi na mo -varnome terenu, što otežava nastav ljanje zahvata, ali i to no odre iva-nje stilskih zna ajki i vremena nas-tanka. Narasla je na nekoj starijoj zgradi i s isturenom apsidom, uskim tijelom i pridodanom sjevernom prostorijom nalikuje crkvama koje se uobi ajeno nazivaju "složene ba-zilike". Pitanje je ipak mogu li se uop e takve crkve, pogotovo tako malih dimenzija, uop e smjestiti me u bazilike. Ipak prema na inu zidanja, koji je uobi ajen u primor-skoj Dalmaciji u kasnoanti ko doba, može se zaklju iti da je crkva izgra

ena najkasnije u 6. st. Me utim, za

Ruševine Sv. Stjepana na staroj slici

potanje e odre ivanje trebati pri e-kati rije istraživa a.Sve su najstarije stonske crkve ina eslobodno položene u krajoliku, na esticama obradive zemlje i na tere-

nu s brojnim izvorima. To zna i da nisu mogle biti u sastavu gustoga gradskog tkiva bilo kojega naselja. To je važno zbog toga što uop e nije jasno je li anti ki Ston bio naselje otvorenog i rasutog tipa izgradnje, okupljeno oko stambeno-gospodar-skih sklopova. Ipak o njegovoj veli-ini i zna aju svjedo e dimenzije i

brojnost sa uvanih crkava [3].

Predromani ke crkve u Stonu

Crkva Gospe od Lužina Za sve predromani ke crkve u Stonu nejasno je jesu li gra ene prije ili tek u 12. st., iako su prema stilskim obilježjima naj eš e radi o izrazitim predromani kim stilu. To me utim ne vrijedi za crkvu Gospe od Lužina (luža – kaljuža) koja se naziva i Ve-lika Gospa. Ta crkva ina e ima izra-zite romani ke zna ajke, iako se dr-žalo da je mnogo starija te da je ne-ko vrijeme bila i katedralna stonska crkva, baš kao i sjedište pravoslavne episkopije. Smještena je na maloj uz-visini, humcu Lužina, pokraj solana, južno od Stona, dvjestotinjak metara od mora. Ispred crkvenog je pro elja na zapadnoj strani velika uzdignuta zaravan, koja je nekad služila kao groblje. U neposrednoj su blizini i ostatci bivšeg samostana koji je pret-voren u vinariju, a ona svojim dodat-nim prigradnjama na neki na in po-malo obezvre uje cijeli sakralni pro-stor.U analizi graditeljskih zna ajki i na-stanka ove crkve bilo je problema s nedostatkom sli nih romani kih gra-

evina. Utvr eno je da je vrlo bliska romani koj arhitekturi katoli ke sje-verne Albanije, iz koje je potjecalo mnogo sve enika i biskupa u povi-jesti dubrova ke crkve. Posebno sli-i na crkvu sa zvonikom-kulom u

Šna Noju blizu Rodonija i crkvu Šem Li kod Išmija. S tim je prostorom

Ruševine crkve Sc. Petra (M. Mojaš)

Crkveno graditeljstvo

762 GRA EVINAR 58 (2006) 9

ovo podru je bilo povezano preko katoli koga kraljevstva Duklje [2]. Crkva Gospe od Lužina je jednobrod-na gra evina s romani kom polukruž-nom apsidom kojoj središnja os ima

znatniji otklon u odnosu prema osi broda. Pobo ni su zidovi raš lanjeni sa po dva pilastra koji nose vitke po-jasnice pa se cjelina dijeli u tri dija-la. Središnja os svakog dijela ima ot-

klon prema osi nadsvo enoga zapad-nog predvorja, nad kojim je izgra en zvonik, ali mnogo kasnije od izvor-ne crkve. Brod je presvo en šiljatim goti kim svodom.

O ovoj se crkvi mnogo pisalo, a prvi Frano Radi u glasilu Hrvatskoga starinarskog družtva u Kninu [4], koji je vjerovao da je izgra ena u 9. st. Stoga se tu crkvu držalo jednom od najvrjednijih naših crkava. U pos-ljednje je vrijeme temeljito istražena i sanirana. Radovi su zapo eli 1990., a vodio ih je Zavod za zaštitu spo-menika kulture iz Dubrovnika. Mo-rali su se prekinuti zbog rata, ali su nastavljeni 1995. Tijekom istraživa-nja otkriveni su ostatci oslika u apsi-di, crkva je konstrukcijski sanirana, a sanirani su i krovište i zvonik. Na glavnome je pro elju uz postoje iportal otkriven još jedan romani ko-goti ki, a istraživanjem sadašnjeg zvonika gra enog u baroku otkrive-ni su izvorni gabariti žbukanog zvo-nika ija visina nije prelazila sadaš-nje krovište. Ujedno su utvr eni i tragovi dosadašnjih obnova, poseb-no nakon potresa po etkom 15. st.

Spoznaje upu uju da je sadašnja crkva gra ena tek krajem 13. i po etkom 14. stolje a. Možda je upravo poticaj za gradnju bio veliki potres 1254. kada je vjerojatno porušena i napuštena crkva Sv. Mandaljene, pa je nova crkva postala katedralna. Utvr eno je da u gradnji Gospe od Lužina ima predromani kih, romani kih i goti -kih faza, a da kona na prezentacija ovisi o raš iš avanju neposrednog okoliša i uklanjanju pomo nih zgra-da vinarije [5].

Tim je istraživanjima kona no pobi-jena teza da je crkva bila ranosrednjo-vjekovna katedrala, kao i to da se is-pod osnovnog sklopa crkve u 9. st. nalazila starokrš anska sakralna gra-

evina. Novi se nalazi predromani -ke skulpture ne mogu datirati prije kraja 11. st. [6].

Snimak stanja i arheoloških istraživanja crkve Gospe od Lužine (N. Na )

Crkva Gospe od Lužina snimljena po etkom 20. st.

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 58 (2006) 9 763

Crkvica Sv. Martina

Trotravejna predromani ka crkva Sv. Martina nalazi se na sjevernoj padini brda Humac. Do nje vodi uska i krivudava staza koja s odvaja na prvoj velikoj okuci glavne ceste iz Stona prema Pelješcu. Predio se zvao Zahumac, u arhivskim se spisi-ma naziva "brdo Sv. Martina", u sta-rim je zemljišnim kartama zabilježen pod nazivom Pakljena, a Ivica Žile [6] tvrdi da se predio naziva Darka. Od ruba mo varne nizine Lužine put je dosta strm i kamenit te obrastao kržljavim raslinjem i slabo prohodan. Stoga je ruševine crkve vrlo teško uo iti iz Stonskog polja. Crkvica je smještena na vrhu brijega gdje su otkriveni tragovi suhozida koji upu-uju na postojanje ilirske gradine.

To zna i da je crkvica stajala kao samostalna gra evina u blizini crkve Gospe od Lužina, a izvan granica plodnoga polja. Glavnim je pro e-ljem okrenuta sjeverozapadu, iako joj smještaj uz padinu to nije poseb-no odre ivao [7].

Tlocrt i presjek crkve Sv. Martina (I. Žile)

Prvi ju je tako er uo io i opisao Fra-no Radi potkraj pretprošlog stolje-a [6], koji je naveo to ne dimenzije

crkve (4,08 x 2,22 m) i istaknuo da je sjeverna strana potpuno razvalje-na, a da je pro elje sa uvano s ošte-enim ulazom. I suvremeni autori to

tvrde i isti u da je u cijelosti sa u-van samo južni zid crkve, a da su ostali sa uvani u nižim zonama. Go-tovo svi tvrde da je gra ena po et-

kom 12. st., za što je uporište nepo-stoje a preslica, ali je mogu e da je gra ena i prije. Premda je gra ena u romani kome razdoblju, ipak prema svim svojim osnovnim graditeljskim zna ajkama pokazuje sve osobitosti predromani kog modela jer ima je-dan brod koji je raš lanjen s dva pa-ra lezena i pripadaju im pojasnica-ma u tri traveja, a u to se uklapa ob-lik apside i izvanjski neraš lanjeni zidni plašt. Radove je na crkvi u šezdesetim go-dinama prošlog stolje a izvodio Za-vod za zaštitu spomenika kulture iz Dubrovnika, a tada su ostaci i konzer-virani. ini se da je cijela gra evina bila pravokutnog tlocrta, ali je sjeverni gotovo potpuno srušeni zid bio zao-bljen i izravno se nastavljao na ploš-ni bok la e. To je posebno istraživao Konzervatorski zavod iz Dubrovni-ka 1998. kada je razlaganjem zidnih struktura prijašnje konzervatorske intervencije utvr eno da se radi o zidu koji je nesumnjivo izgra en u doba kasne antike. Tada je naprav-ljena i rekonstrukcija tlocrta i utvr-

eno da je apsida bila izvana pravo-kutna a iznutra polukružna. Svi su zidovi i izvana i iznutra bili ožbuka-ni, a pod je crkve bio poplo en nep-ravilnim kamenim plo ama [8]. Valja re i da je crkvica posve ena sv. Martinu, a to u našim krajevima,

posebno kada se radi o starijim crkva-ma, upu uje na frana ke utjecaje, posebno u pokrštavanju, jer su oni tog sveca osobito štovali i promicali [2]. Sv. Martin Turonski (316.-397.) bio je najprije carski vojnik u Galiji, a nakon prelaska na krš anstvo mi-sionar u Panoniji, Dalmaciji, Italiji i Galiji. Utemeljio je prve samostane u Galiji i bio biskup u Toursu, a zaš-titnik je Francuske. Ikonografski se prikazuje kako s ma em rasijeca svoj plašt i polovicu daje siromasi-ma. Uz njegov su blagdan (11. stu-denoga) vezani brojni pu ki obi aji.

Crkva Sv. Kuzme i Damjana

Za crkvu Sv. Kuzme i Damjana, sve-tih vra eva i zaštitnika lije nika, za koju se u izvorima navodi da ju je 1194. posvetio Radogost, biskup bosanski, jedino Vinicije Lupis [2] tvrdi da potje e iz predromani kog razdoblja. To je danas dvokatna crk-va uz koju postoji i istoimeni samo-stan franjevki, a nalazi se u blizini stonskog groblja. Samostan je osno-van 1404. kada je stonsko-kor ulan-ski biskup Nikola dozvolio "dumna-ma" Dobriši i Tvrdiši da mogu sta-novati uz crkvu, a osnovan je 1469. kada je vjerojatno izgra ena i nova goti ka crkva Sv. Katarine Aleksa-drijske (svetice i mu enice s kraja 3. i po etka 4. st.) na katu. Samostanski je kompleks proširen 1515. godine.

Konzervirani ostatci crkve Sv. Martina (M. Mojaš)

Crkveno graditeljstvo

764 GRA EVINAR 58 (2006) 9

Crkva Sv. MihajlaZa crkvu Sv. Mihajla, koja je izgra-

ena na istoimenom brežuljku usred kasnoanti kog kastruma, tako er

smještenog na mjestu prapovijesne gradine, nema nikakvih dvojbi da je gra ena u doba predromanike, štovi-še može se re i da je do kraja utvr-

en njezin nastanak i prva obnova. No to je sasvim sigurno najpoznatija i najviše opisivana stonska crkva, a ona svakako pripada našim najpoz-natijim predromani kim crkvama. Ujedno je i jedan od najzna ajnijih primjera južnodalmatinskoga kupol-noga graditeljstva. Stoga smo tu crk-vu, koja je višestruko važna po svo-jim graditeljskim, kiparskim i slikars-kim zna ajkama, odlu ili posebno predstaviti, iako bi je trebalo smjes-titi me u stonske predromani ke crkve iji je najreprezentativniji pred-stavnik.

Prvi je ovu crkvicu u stru noj litera-turi opisao Frano Radi [4] koji je vrijeme njezina nastanka smjestio u 8. st. Opsežno ju je 1928. opisao Lju-bo Karaman [9] koji je analizirao gra evinu, kameni namještaj i fres-ke te utvrdio vrijeme njezina nastan-ka za vladavine dukljanskih kraljeva (1077.-1150.). Nakon pronalaska nad-vratnika s natpisom to je vrijeme sam Karaman suzio na vladavinu kralja

Mihajla Vojislavljevi a (1077.-1081.) [10]. Potom je Cvito Fiskovi anali-zirao ranoromani ki ciklus fresaka i pripisao ga benediktinskoj slikarskoj

školi iz druge polovice 11. st. [11].O toj su crkvi pisali i mnogi drugi autori koji su na temelju dobro sa u-

vanih sastavnica te zna ajne gra e-vine povla ili mnogobrojne usporedbe s istodobnim spomenicima. Iako sa-da nema kupolu, Sv. Mihajlo ubraja se u južnodalmatinsku jednobrodnu trotravejnu sakralnu gra evinu s ku-polom. Unutrašnjost je crkve raš la-njena lezenama s pojasnicama i s tri polukružne niše, a apsida je iznutra polukružnoga a izvana pravokutnog tlocrta.

Rekli smo ve da na crkvi kupola nije sa uvana, ali na njezino izvorno postojanje ne upu uje samo karakte-risti an sustav konstrukcije, nego i sa uvana freska s prikazom kralja zakladnika s modelom crkve s kupo-lom u ruci.

ini se da je ova vitka crkva na vrhu brežuljka, okružena napuštenim sa-mostanom asnih sestara dominikanki III. reda (bijelih duvana ili duvni), koja je posve ena sv. Mihovilu, ne-beskom ratniku i zaštitniku vladara, najvjerojatnije izgra ena u 9. ili 10

Isto no pro elje i tlocrt crkve Sv. Mihajla

Crkva Sv. Mihajlo na slici iz 1960. (N. Gattin)

Crkveno graditeljstvo

GRA EVINAR 58 (2006) 9 765

st., da bi potom u 11. st. bila oslika-na. Za to su jedina odrednica njezine dvije faze kamenih skulptura, ali je vrlo znakovito da je crkva bila prvo

ožbukana i da je imala druga iji ras-pored prozorskih otvora te da je tek onda oslikana freskama. Tada su mnogi njezini prozori zazidani kako ne bi remetili ritam fresaka. Valja dodati da je u svod crkve ugra eno mnogo praznih amfora kako bi mu olakšali težinu, a to je metoda kojom su se ve služili anti ki graditelji [2].

Proces pokrštavanja Slavena i Hrva-ta na ovim je prostorima sasvim si-gurno najja e poticaje dobio sa za-pada, a o tome svjedo e i dijelovi sakralne graditeljske baštine, i drugi materijalni ostatci. No nigdje se fra-na ka nazo nost toliko ne o ituje kao u pojavi karolinškoga westwerka ko-ji sjedinjuje i simbolizira crkvenu i svjetovnu vlast i vladara predstavlja kao Kristova namjesnika na zemlji. Upravo mu westwerk omogu uje da neometano od ostalih prati liturgiju i da se uop e ne miješa s pukom. Tak-vih je zapadnih zdanja bilo u crkva-ma stonskog podru ja, u nedalekoj osmeroapsidalnoj crkvi u Ošlju, u crkvi Sv. Mandaljene, vjerojatno u crkvi Gospe od Lužina, a možda i još negdje drugdje. ini se da je vla-darima Zahumlja, kao osvjedo enimfrana kim saveznicima, mnogo više

odgovarala karolinška interpretacija vladara od bizantske podložnosti. Upravo je stoga prihvatljiva tvrdnja da u nestalom zvoniku dvorske crk-

ve Sv. Mihajla, koja je najprije bila kneževska (zahumska) a potom kra-ljevska (dukljanska), treba tražiti re-ducirani westwerk, odnosno mjesto privatne kapele za vladare tijekom liturgije.

Crtež crkve Sv. Mihajla s westwerkom ikupolom

Na tu tvrdnju upu uje mnogo indici-ja, a podržavaju je i mnogi autori, iako nitko za to nema izri ita doka-za. Najja a je indicija sama freska vladara zakladnika koji u ruci drži model crkve s kupolom i westwerkom.Potom to je neobi na visina crkve, potpuno u neskladu s ostalim crkva-ma južnodalmatinskog tipa, od kojih

je približno za jednu tre inu do jed-nu polovicu viša. A visina upravo upu uje na to da se iz posebne pros-torije mogla pratiti liturgija.

Iako gotovo posvuda piše da je Sv. Mihajlo vjerojatno imao westwerk,pretražili smo sve izvore da bismo, osim na freski, pronašli neki crtež mogu ega izvornoga izgleda. Zanim-ljivo jest da smo ga pronašli tek u Gallimardovu vodi u kroz Hrvatsku iz 1999., koji je pripreman u surad-nji s Hrvatskim informativnim kul-turnim zavodom (HIKZ) [12].

Nije nam namjera prosu ivati je li sadašnji restaurirani izgled Sv. Mi-hajla u Stonu baš najprikladniji i naj-izvorniji, uostalom crkva je temeljito restaurirana nedugo poslije gradnje kada su joj naslikane freske. Tek dvoj-be oko postojanja westwerka u izvor-noj i kasnijoj crkvi mogu se ipak vr-lo lako razlu iti jednim jednostavnim istraživanjem. To slavno "zapadno zdanje" uop e ne može funkcionirati i nema nikakvu svrhu, zapravo se pretvara u obi an zvonik ako nema ve eg otvora kroz koji vladari i dru-gi dostojanstvenici mogu pratiti litur-giju. Sadašnja restaurirana crkva Sv. Mihajla nema nikakvog otvora ni prozora iznad ulaznog portala, No to ipak ne zna i da on nije postojao.

Ako pretpostavimo da je izvorno Sv. Mihajlo imao westwerk teško je do-ku iti kada je uklonjen i kako je na crkvi mogla biti karakteristi na ku-pola, koja je više bizantska nego ka

Predromani ki reljef ljudskog lika iz crkve Sv. Mihajla

Glavno pro elje crkve Sv. Mihajla

Crkveno graditeljstvo

766 GRA EVINAR 58 (2006) 9

rolinška stilska oznaka. Ako se pret-postavi da su crkvu s westwerkomgradili vladari Zahumlja, a freskama je oslikali vladari Duklje, kako je onda mogu e da model crkve na freski drži Mihajlo – kralj Duklje. I zašto nije zadržana kupola, toliko tipi naza sve crkve na ovom podru ju. No te dvojbe treba razriješiti tek onda kada se kona no utvrdi je li crkva uop e imala westwerk.

Crkva u Stonu zna ajna je i za povi-jest Duklje odnosno današnje Crne Gore. Na mnogim se mjestima tvrdi da je prvi dukljanski kralj i okrunjen u toj crkvi, za što me utim nema nikakve potvrde iako je prostor na brdu iznad Stonskog polja bio sjediš-tem vladara. O kraljevskoj tituli Mi-hajla Vojislavljevi a osim freske u crkvi svjedo i i pismo pape refor-matora Grgura VII. 9. sije nja 1978. gdje ga izri ito naziva "kraljem Sla-vena" (Sclavorum Regi).

U vrijeme kada je F. Radi pisao o Sv. Mihajlu u tu se crkvu ulazilo iz posebne nove crkve koja je nalazila neposredno ispred i koja je u me u-vremenu uklonjena. Od tog su vre-mena, potaknute štetama koje su crkvi nanesene u brojnim potresima, obav-ljene mnoge restauracije ove vrijed-ne crkve. I sada se na crkvi obavlja-ju konzervatorska, restauratorska i arheološka istraživanja koja je 1993. zapo eo ondašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode iz Dub-rovnika i koja još nisu završena.

Rekli smo ve da se predromani kakamena plastika iz crkve Sv. Mihaj-la, koje ima šezdesetak komada, di-jeli u dvije grupe. Jedna se može svr-stati u zrelu fazu pleterne plastike, dok druga, manja, pripada kasnoj fazi pleterne skulpture 11. st. Najza-nimljiviji su ukrašeni prozorski ot-vori te ulomak s prikazom lica (10 x 12,5 cm) golobrade osobe s krunom na glavi. No najzanimljiviji je jedan nadvratnik iz bivšega samostana do-minikanki koji je bio u uporabi kao nadgrobna plo a, Na plo i se nalaze

križevi izme u kojih te e dvopruti pleter, a poviše se nalazi natpis koji je loše i nepravilne izrade. U itanju se tog natpisa okušalo mnogo znans-tvenika i još nije do kraja razriješen, a osnovna je dvojba odnosi li se na sv. Mihovila ili na kralja Mihajla.

Ranoromani ke freske u Sv. Mihaj-lu, nastale pod južnotalijanskim utje-cajem, naš su najzna ajniji spomenik slikarstva iz 11. st. iako su freske oš-te ene i tek djelomi no restaurirane, do danas su sa uvani likovi više sve-taca, evan elista te biblijskih prizo-ra, uz ve esto isticani lik vladara. Posebno su lapidarno i dojmljivo naslikani likovi sv. Jurja i Evan elista te mnogih drugih. Svi su likovi od-re eni naglašenim obrisima, odje aim je gotovo linearno ornamentirana, a lica obilježena crvenim krugom. Te su freske ina e potpuno razli ite od pretežno bizantskih fresaka kakve se susre u na Kolo epu, Šipanu i u dubrova koj prvostolnici [2].

Zaklju ak

O burnoj prošlosti i povijesti Stona i Stonskog rata (Pelješca) svjedo enjegove brojne crkve od kojih su mnoge u ruševinama. Ston je u sred-njem vijeku, ali i poslije, bio važno gospodarsko, vjersko i kulturno sre-dište. Bio je politi ko središte i sje-dište zahumske kneževine i vjerojat-no prijestolnica dukljanske kraljevi-ne. Ujedno to je bilo i sijelo jedne od najstarijih biskupija na cjelokup-nome hrvatskome etni kom prostoru.

Upravo je uspostavljanje biskupije bio najvažniji trenutak u razvitku srednjovjekovnog Stona. Valja znati da se biskup nastanjivao samo u ut-vr enim kasnoanti kim gradovima, a takav je vjerojatno bio i ondašnji Stamnes. Biskup je u tim vremeni-ma posjedovao trostruku mo – up-ravnu, sudsku u prou avateljsku. Upravo je zahvaljuju i injenici da je bio biskupsko (neko vrijeme i epi-skopsko) sjedište omogu io tomu gradu u mo varama da preživi burna

stolje a i da postane pravom rizni-com sakralnih spomenika i stilova.

Svako je biskupsko sjedište dobiva-lo i brojne vladarske darovnice. Šte-ta je što su mnoge crkve nepovratno ošte ene, a neke možda i netragom nestale, zbog injenice da su bile smještene usred mo vare. Kao vrhun-ski spomenik graditeljske i likovne baštine sa uvan je ve im dijelom samo Sv. Mihajlo koji je nalazi na vrhu brijega.

Pripremili: dr. sc. Krešimir Regan, Branko Nadilo

IZVORI [1] Lu i , J.: Ston od VII stolje a do 1333,

Zbornik radova u ast 650. obljetnice planske izgradnje Stona i Malog Stona, Ston, 1987.

[2] Lupis, B., V.: Sakralna baština Stona i okolice, Matica hrvatska, Ston, 2000.

[3] Fiskovi , I.: O ranokrš anskim spomenicima naronitanskog podru ja,zbornik radova sa skupa: Dolina rijeke Neretve od prethistorije da ranog srednjeg vijeka (Metkovi 4. 7. X. 1977.), Split, 1980.

[4] Radi , F.: Sredovje ne crkve u Stonu,Starohrvatska prosvjeta (1898.) IV. 3 i 4, 72-81, 140-145

[5] Na , N.: Crkva gospe od Lužina u Stonskom polju, Dubrovnik (2000.) XI. 1-2, 249-254

[6] Žile, I.: Predromani ko crkveno graditeljstvo otoka Kolo epa, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2003.

[7] Fiskovi , I.. Tri srednjovjekovne crkvice na Pelješcu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1972.) 19, 15-40

[8] Žile, I.: Novi prilozi graditeljskoj baštini poluotoka Pelješca, Dubrovnik (2000.) XI. 1-2, 242-247

[9] Karaman, Lj.: Crkvica sv. Mihajla kod Stona, Vijesnik za historiju dalmatinsku (1928.) NS XV, 81-102

[10] Karaman, Lj.: O vremenu gradnje sv. Mihovila u Stonu, Viesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (1960.) IX, 81-82

[11] Fiskovi , C.. Ranoromani ke freske u Stonu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1960.) 12, 33-49

[11] Croatie, Guide Gallimar, Pariz, 1999.