GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO

1. Pojam građanskog parničnog postupaka? Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite subjektivnih građanskih prava, koju pružaju pravosudna tijela, te se stoga parnični postupak označuje ako redovni put pravne zaštite u području građanskopravnih odnosa. U tom smislu se ZPP-om određuju pravila postupka na temelju kojih redovni sud raspravlja i odlučuje u sporovima iz osobnih i porodičnih odnosa, radnih odnosa, iz imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa fizičkih i pravnih osoba, osim ako su neki od tih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugog suda ili državnog tijela.Parnični postupak spada među tzv. kognicijske postupke u kojima se samo određuje sadržaj pravne zaštite koju treba pružiti a prisilno se ostvaruje u posebnom ovršnom postupku.2. Građansko procesno pravo i građansko parnično procesno pravo? Građansko procesno pravo je sustav pravnih pravila kojima se regulira sudsko ostvarivanje zaštite prava koja proistječu iz određenih građanskopravnih odnosa.Građansko parnično procesno pravo je sustav pravnih pravila kojima se regulira ostvarenje zaštite subjektivnih prava u parničnom postupku, te uređuje strukturu građanskog parničnog postupka, položaj subjekata i njihove odnose.3. Izvori građanskog parničnog postupka? U izvore se ubrajaju Ustav RH, zatim temeljni izvor ZPP, Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, međunarodne konvencije – kao npr. Haške konvencije o parničnom postupku, zatim posebni zakoni koji reguliraju područje materijalnog građanskog prava, ali i parničnu materiju kao npr. Zakon o radu i Ovršni zakon. Načela parničnog postupka su načelo zakonitosti, načelo pravnog interesa, načelo ekonomičnosti, načelo saslušanja stranak, načelo traženja istine, raspravni i istražno načelo, načelo usmenosti i pismenosti, načelo koncentacije postupka i jedinstva glavne rasprave, načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja.4. Načelo zakonitosti traži da se parnični postupak provede uz potpuno poštivanje odgovarajućih pravnih normi. Procesni subjekti su ovlašteni poduzimati u pravilu samo one radnje koje su zakonom predviđene. Sud mora poznavati pravila kojima se regulira parnični postupak – jura novit curia -, te nije ovlašten postupak provoditi po načelima pravičnosti. ZPP i pravila koja su s njime u skladu jedini su izvor za postupanje suda. Ostvarenje načela zakonitosti, promatrana izvan granica konkretnog spora, traži da se pravno pravilo primjenjuje na bitno isti način u svim istovrsnim slučajevima i prema svim subjektima. Zadatak je Vrhovnog suda RH da osigura jedinstvenu primjenu zakona.Težnja za ostvarivanjem načela zakonitosti nailazi na raznovrsne zapreke: načelo ekonomičnosti i pravne sigurnosti, načelo zabrane reformacije in pejus. Mogućnost podnošenja pravnih lijekova ograničena je u pogledu ovlaštenika, vremenu u kojem se mogu podnjeti, zatim i u pogledu razloga zbog kojih se mogu podnjeti, a ponekad je mogućnost njihova podnošenja sasvim isključena. 5. Načelo dispozicije i oficioznosti? Pokretanje parnice, njeno održavanje u toku, razvoj procesnih stadija, prestanak parnice, raspolaganje predmetom spora i procesnim materijalom može se učiniti zavisnim ili od inicijative suda ili od inicijative stranaka. Po sustavu oficioznosti inicijativa je u rukama suda, a po sustavu dispozicije inicijativa zavisi od nahođenja i volje stranaka.Za naš parnični postupak može se reči da prevladava načelna dominantnost pravila koja su odraz načela dispozitivnosti, korigiranih mjerama koje se manifestiraju kao odraz načela oficioznosti. Npr. stranka nije obavezna ni na kakvo držanje u parnici, pa ni na njeno pokretanje. Da li će do parnice doći ovisi iskulučivo o nahođenju potencijalnog tužitelja. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti. Sudu se daju određena oficiozna ovlaštenja, pa mu se priznaje pravo na poduzimanje određenih aktivnosti bez inicijative, pa čak i protiv volje stranaka, dakle uz cijenu ograničavanja njihovih dispozitivnih ovlaštenja.Stranka od čije dispozicije zavisi pokretanje parnice ovlaštena je da utvrdi predmet spora. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Nasuprot ovlaštenju stranke da

1

pokrene postupak leži dužnost suda da o istaknutim zahtjevima sudi. Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan. Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku parnice, te se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se, što je sve izraz načela dispozicije. Postoji, međutim, jedan izutetak, kada su izvjesne procesne radnje stranaka podvrgnute kontroli suda, koju on vrši po službenoj dužnosti, a koja je primjer načela oficioznosti. ZPP (čl. 3/3) određuje da su neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. U protivnom sud čini jednu od bitnih provreda procesnog prava.6. Načelo pravnog interesa? Pravo na traženje sudske zaštite može se priznati ako se pravna korist, koju netko očekuje, ne može na drugi, svrsishodniji način ostvariti.Pravni interes je procesna pretpostavka, okolnost od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja i raspravljanja u parnici, te donošenje meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.ZPP na tri mjesta govori o postojanju pravnog interesa kao predpostavci za angažiranje sudske aktivnosti: takav interes mora imati: -tužitelj koji podnosi tužbu na utvrđenje,

-umješač koji želi intervenirati u parnicu koja teče među drugim osobama i -stranka koja podnosi pravni lijek.

Kod deklaratorne tužbe u svakom konkretnom slučaju potrebno je dokazati postojanje pravne koristi koju će tužitelj imati od toga što će baš sud svojim presudom utvrditi postojanje sadržaja određenog pravnog odnosa, osim kad zakon ovlašćuje određenu stranku da traži određenu deklaratornu zaštitu. Pravo na podnošenje pravnih lijekova ima stranka koja može očekivati pravnu korist od instancionog rješavanja stvari, pa se uzima da stranka koja je u cijelosti uspjela sa zahtjevom nema pravnog interesa za podnošenje pravnih lijekova.O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti. Kad uvrdi nedostatak pravnog interesa sud je dužan odbaciti tužbu, odnosno drugi zahtjev. Pravila o pravnom interesu imaju za cilj spriječavanje pružanja pravne zaštite kad intervencija pravosudnog tijela nije prijeko potrebna sa stajališta zaštite subjektivnih prava i pravnog poretka.7. Načelo ekonomičnosti? Sud dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouptrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Ekstremno ostvarivanje tog načela dolazi u sukob sa zahtvjevom za pravilnim utvrđivanje važnih činjenica, te načelom zakonitosti. Za ostvarivanje načela ekonomičnosti od primarnog su značenja odredbe koje imaju za cilj koncentraciju postupka (tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu) i odredbe o režimu rokova i ročišta.Pokušaji stranaka za odugovlačenjem postupka i za izvođenjem suvišnih procesnih radnji, mogu se suzbijati primjenom pravila o nepriznavanju nesvrsishodnih troškova i o dužnosti naknade troškova prouzrokovanih skrivljenim ponašanjem stranke u toku postupka, te korištenjem ovlasti za izricanje sankcija zbog zlouporabe prava u postupku.8. Načelo saslušanja stranaka određuje da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima protivne stranke (audiatur et altera pars). U svojoj osnovi, svodi se na pravilo da svakoj stranci treba omogućiti da poduzima sve one procesne radnje koje može poduzeti i druga parnična stranka te pravo stranaka da budu saslušane kao svjedoci sui generis. ZPP predviđa slučajeve kada se odstupa od načela saslušanja stranaka te je sud ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni (kada se odlučuje: o troškovima postupka, o prijedlogu za osiguranje dokaza, u postupku po žalbi na rješenje, te u postupku izdavanja platnog naloga.Ako kojoj stranci nezakonitim postupkom, a naročito propuštanjem dostavljanja, ne bude pružena mogućnost da raspravlja pred sudom, izvršena procesna povreda predstavlja razlog apsolutne ništavosti o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti u stadiju redovnih pravnih lijekova.9. Načelo traženja istine? Sud dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Ova odredba, kao i odredba o slobodnoj ocjeni dokaza, predstavlja dužnost suda da primjenom savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka – dakle primjenom određenih metoda istraživanja procesne građe – nastoji postići takvo saznanje o objektivnoj stvarnosti koje bi u najvećem mogućem stupnju moglo odgovarati toj stvarnosti, dakle postići tzv. moment apsolutne istine.

2

Postoje dva sustava izbora, ispitivanja i ocjene snage dokaznih sredstava: - sustav slobodne ocjene dokaza ili sustav traženja materijalne istine i - sustav legalne ocjene dokaza ili sustav traženja formalne istine. Za sustav sobodne ocjene dokaza karakterističan je nedostatak zakonskih pravila o izboru, ispitivanju i dokaznoj snazi dokaznih sredstava. O ovim pitanjima sud odlučuje slobodno, nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima ili dispozicijom stranaka. Odluke suda zavise od perceptivnog i intelektualnog kapaciteta individualno određenih sudaca. Nevezan zakonskim pravilima sud je dužan uzeti da je određena tvrdnja dokazana tek kada formira osobno uvjerenje o njenoj istinitosti. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.U sustavu legalne ocjene dokaza procesno pravo određuje pretpostavke za izbor, izvođenje i ocjenu dokazne vrijednosti dokaznih sredstava. U ovom sustavu irelevantan je stav suca. Kao ostatak načela formalne istine u ZKP-u kao primjer se može navesti sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti (važi samo akoje pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, te istu ispravu tužitelj mora priložiti uz tužbu).10. Raspravno i istražno načelo? Ta načela rješavaju pitanje inicijative za prikupljanje procesnog materijala. Ako inicijativa pripada strankama govorimo o raspravnom načelu, a ako pripada sudu govorimo o istražnom načelu. Naš procesni sustav je sustav kombinacije ovih dvaju načela sa znatnom prevagom raspravnog načela. U pogledu činjenica ZPP određuje da su stranke dužne iznjeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Ovo ovlaštenje stranaka ispoljava se u dva smisla: - pozitivnom – sud mora voditi računa o činjeničnim navodima stranaka koji su pravno

relevantni, - negativnom – sud, u pravilu, ne smije voditi računa o činjenicama na koje se niti jedna od

stranaka nije pozvala.No sud je u ime načela inkvizitornosti ovlašten ispitivati i činjenice koje stranke nisu iznjele. Sud ovlašten utvrditi i činjenice što ih stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu rapolagati, ali i u tom slučaju svoju odluku ne može temeljiti na činjenicama o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne. U pogledu dokaza inkvizitorna ovlaštenja suda znatno su šira od onih s obzirom na činjenice. ZPP ovlašćuje sud da izvodi i dokaze koje stranke nisu predložile, pa čak i one čijem se izvođenju stranke protive, ako su ti dokazi po shvaćanju suda značajni za odlučivanje. Sud je ovlašten da slobodno odlučuje o tome koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja važnih činjenica, a predložene dokaze koje ne smatra važnim sud će odbiti.U pogledu prava vrijedi načelo iura novit curia – sud mora poznavati pravo. Svojim procesnim dispozicijama stranke ne mogu spriječiti sud da po zakonu i svojoj savjesti primjeni mjerodavno pravo. Stanke su ovlaštene da u toku parnice iznose svoja pravna shvaćanja ali to ne vezuje sud. Utvrđivanje stranog prava predstavlja također pravno, a ne činjenično pitanje procesne građe.11. Načelo neposrednosti traži: 1. da sud svojim čulima zapaža prirodu i sadržaj dokaznih sredstava, da između suda i izvora informacija ne bude posrednika; 2. da sud koji neposredno zapaža procesni materijal bude onaj isti koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava; i 3. da taj sud donese odluku odmah nakon zaključivanja raspravnog ročišta na kome je prikupljao procesnu građu. Posredno izvođenje dokaza predstavlja, radnu metodu pri kojoj se funkcija ispitivanja dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispitanih sredstava povjerava različitim subjektima.Naš procesni sustav zasnovan je na kompromisnom rješenju. Proglašava načelo neposrednosti rukovodnim pravilom, ali i dopušta odstupanja koja se se mogu manifestirati tako da: - dokaze ne izvodi raspravni sud nego sam predsjednik vijeća ili zamoljeni sudac;

3

- sud ne obnavlja neposredno izvođenje dokaza na novom ročištu za glavnu raspravu, već se ograničava na čitanje zapisnika s ranijeg ročišta o rezultatima neposrednog ispitaivanja tih dokaznih sredstava;

- drugostupanjski sud ocjenjuje činjenice oslanjajući se na zapisnike o neposrednom izvođenju dokaza pred prvostupanjskim sudom;

- sud se zadovoljava posrednim dokaznim sredstvima, informacijama o posredno relevantnim činjenicama.

Povreda procesnih pravila o neposrednom izvođenju dokaza može u pravilu imati samo značaj razloga relativne povrede. Povreda ima značaj razloga apsolutno bitne povrede samo ako je u donošenju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi. Zbog povrede pravila o neposrednosti ne može se tražiti ponavljanje postupka.12. Načelo usmenosti i pismenosti? ZPP određuje da ako za pojedine radnje nije predviđen oblik u kome se mogu poduzeti, parnične radnje poduzimaju se pismeno izvan ročišta ili usmeno na ročištu. Tako određuje usmenost kao dominantan oblik procesnih radnja na ročištu, a pismenost kao dominantnu formu procesnih radnja izvan ročišta.U pripremnom stadiju dominira pismena forma. Na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi parnične radnje poduzimaju se usmeno. U postupku u povodu pravnih lijekova postupa se pismeno, s izuzetkom rasprave pred drugostupanjskim sudom, te raspravljanja radi utvrđivanja osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka.Povreda pravila o formi postupanja je relativno bitna povreda procesnih pravila. Povreda ima značaj apsolutno bitne ako je sud bio dužan održati glavnu raspravu, a donio je presudu bez glavne raspave. Na ovu povredu ne može se pozivati u izvanrednim pravnim lijekovima.13. Načelo koncentracije postupka i jedinstva glavne rasprave traži da se predmet spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ipak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu. Glavna rasprava predstavlja jedinstvenu procesnu cjelinu, čak i kad se drži na više ročišta. Ova jedinstvenost manifestira se na više načina. Stranke su u pravilu ovlaštene u bilo kom stadiju glavne rasprave poduzeti određenu procesnu radnju bez opasnosti da bude odbačena zbog toga što je prekasno poduzeta. Radnje poduzete na ranijem ročištu zadržavaju svoj značaj, pa ih u nastavku u pravilu ne treba ponavljati. Na novom ročištu pred istim vijećem sud samo izuzetno odlučuje da rasprava počne iznova. I kad se novo ročište drži pred izmijenjenim vijećem, mogu se koristiti rezultati dokazivanja obavljenog na prethodnom ročištu. Radnje poduzete pred nenadležnim sudom nisu bez važnosti samo zbog toga što su pred tim sudom poduzete.14. Načelo javnosti traži da se svakome osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja raspravljanju pred sudom. Ovo načelo sadržano je u odredbi članka 4 ZPP-a u koja određuje da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.Ostvarivanje načela javnosti nailazi na faktičnu zapeku – prostornu ograničenost sudnice. Načelo neće biti povrijeđeno ako se prisutvovanje raspravljanju omogući onolikom broju građana koliko ih u normalnim uvjetima može stati u sudnicu, osiguravajući prednost onome koji prvi dođe. Ograničenje ostvarivanja načela javnosti manifestira se i u odredbi ZPP-a prema kojoj raspravljanju mogu prisustvovati samo punoljetne osobe. Ovo ograničenje ne odnosi se na stranke i njihove zz. Osobe koje prisustvuju raspravljanju ne smiju nositi ni oružje ni opasno oruđe, osim ako su čuvari osoba koje sudjeluju u postupku. Načelo javnosti manifestira se i u pravu građana da objavljuju svoja zapažanja s javne rasprave, te da razmatraju i prepisuju sudske spise.Javnost je u nekim parnicama isključena po zakonu, a u nekima je sud ovlašten odlučiti da li su se stekle pretpostavke za isključenje javnosti (s cijele rasprave ili s jednog njenog dijela). Jjavnost je isključena:- u statusnim stvarima fizičkih osoba, dakle u bračnim, paternitetskim i maternitetskim

sporovima, - u sporovima o čuvanju i odgoju djece i - u sporovima o uzdržavanju. Sud je ovlašten odstupiti od načela javnosti kad za to postoje u zakonu predviđeni razlozi:

4

- interes čuvanja službene poslovne ili osobne tajne, - interes javnog reda i morala, te - kad se mjerama za održavanje reda koje stoje na raspolaganju sudu ne bi moglo osigurati

nesmetano održavanje rasprave. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zastupnike i umješače.Povreda pravila o javnosti razlog je apsolutno bitne povrede pravila parničnog postupka, ako je protivno zakonu javnost bila isključena s glavne rasprave. U ostalim slučajevima povreda može biti samo razlog relativno bitne povrede. Izvanredni pravni lijekovi ne mogu se podnositit zbog povrede načela javnosti.15. Načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja ili drugim riječima načelo zabrane zloupotrebe prava je općeusvojeni pravni princip. Zloupotreba prava je korištenje pravnih ovlaštenja s ciljem da se drugome nanese šteta, ili s ciljem koji je protivan dobrim običajima, savjesnosti i poštenju u prometu. ZPP određuje da su stranke dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ZPP-om.16. Pojam nadležnosti? Nadležnost se u objektivnom smislu definira kao djelokrug poslova određenog tijela. U subjektivnom smislu to je pravo i dužnost određenog suda ili drugog tijela da postupa u određenoj pravnoj stvari ili da poduzme samo određenu radnju.

17. Vrste nadležnosti? Nadležnost može biti: -apsolutna -relativna: -stvarna

-funkcionalna-mjesna: -opća

-posebna: -isključiva-izberiva -pomoćna.

18. Apsolutna nadležnost? Pravila o apsolutnoj nadležnosti razgraničavaju nadležnost domaćih sudova od nadležnosti ostalih domaćih tijela i ustanova, te od nadležnosti inozemnih tijela. Sud u tijeku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost. Kad utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego kakvo drugo domaće tijelo, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Kad u utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u RH, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim ako nadležnost suda u RH ovisi i o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak .19. Relativna nadležnost? Pravila o relativnoj nadležnosti (kompetenciji) razgraničuju djelokrug poslova u okviru domaćeg sudskog sustava. Njima se određuje stvarna, funkcionalna i mjesna nadležnost sudova.20. Stvarna nadležnost? Pravila o stvarnoj nadležnosti razgraničuju djelokrug poslova između sudova različite vrste, te između sudova različitog ranga u okviru iste vrste. Kriteriji za razgraničenje stvarne nadležnosti su različiti: personalni kriterij (s obzirom na procesne subjekte); kauzalni kriterij (s obzirom na predmet spora); vrijednosni kriterij (s obzirom na vrijednost predmeta spora); od značaja je i atrakcioni kriterij po kome nadležnost određenog suda zavisi o činjenici da se kod tog suda već vodi neki drugi postupak.21. Funkcionalna nadležnost? Pravila o funkcionalnoj (institucionalnoj nadležnosti) određuju kompetenciju sudova za rješavanje o pravnim lijekovima ili o nekim drugim pitanjima, s obzirom na to kojemu sudu je stavljeno u nadležnost da odlučuje o određenoj pravnoj stvari u prvostupanjskom postupku. Jednom utvrđena prvostupanjska stvarna nadležnost suda određene vrste i ranga implicira angažiranje u istoj stvari i postupanje određenih sudova višeg ranga, prema unaprijed utvrđenoj shemi.22. Mjesna nadležnost? Pravilima o mjesnoj nadležnosti određuje se koji je konkretni stvarno nadležni sud određene vrste i ranga, nadležan da odlučuje u nekoj parnici. Mjesna nadležnost može biti opća i posebna, a posebna opet isključiva, izberiva i pomoćna. Sud opće mjesne nadležnosti je sud kog koga se protiv tuženika mogu pokretnuti u pravilu sve parnice. Za fizičke osobe to je sud njegova prebivališta, a ako nema prebivalište u RH to je sud

5

njegova boravišta. Ako tuženik pored prebivališta ima i boravište u kojem drugom mjestu, a prema okolnostima može se pretpostaviti da će tu dulje vrijeme boraviti, općemjesno je nadležan i sud boravišta tuženika. Prebivalište je mjesto gdje se određna osoba nastanila u namjeri da tu trajno živi i djeluje. Za suđenje u sporovima protiv jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište predstavničkog tijela te jedinice. Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba, općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo sjedište. U slučaju sumnje, sjedištem će se smatrati mjesto u kojem se nalaze njihovi organi upravljanja.Odredbama o izberivoj mjesnoj nadležnosti tužitelju se omogućuje da bira u pravilu između suda koji je po zakonu opće mjesno nadležan za tuženika i još nekog drugog suda, koji zakon određuje uvažavajući specifične tužiteljeve interese (više prebivališta tuženika, trajnije boravište tuženika, sporovi za naknadu štete, bračni sporovi itd.). Tužitelj se može koristiti pravom izbora do podnošenja tužbe. Podnošenjem tužbe njegovo pravo je iscrpljeno.Odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti eliminiraju opću i svaku drugu mjesnu nadležnost osim one izričito propisane zakonom. Primjena tih pravila ne može se otkloniti ni sporazumom stranaka o prorogaciji nadležnosti (spor zbog smetanja posjeda na nekretnini; sporovi o zrakoplovu i brodu – isključivo je mjesto nadležan sud na čijem se području vodi upisnik u koji je zrakoplov odnosno brod upisan).Odredbe o pomoćnoj mjesnoj nadležnosti omogućuju utvrđivanje mjesno nadležnog suda kad osnovno pravilo o mjesnoj nadležnosti u konkretnom slučaju ne može doći do primjene (npr. boravište duženika – koja dolazi do primjene, ako tuženik nigdje nema prebivalište ili trajnije boravište, te ako nema osnova za utvrđivanje posebne mjesne nadležnosti).Sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu. Sud se može po službenoj dužnosti proglastiti, mjesno nenadležnim samo kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekoga drugog suda najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu.23. Atrakcija nadležnosti se zasniva na činjenici što se pred određenim sudom ili na njegovu području vodi ili se pokreće postupak koji je u izvjesnoj vezi s parnicom koja se tek pokreće. Utvrđivanje nadležnosti po privlačnosti – atrakciji – opravdava se očekivanjem da će se ostvariti procesna ekonomija; da će se kompleksnim rješavanjem omogućiti likvidacija svih spornih odnosa među strankama; te da će se ostvartiti načelo jedinstvene primjne zakona.

Razlikuje se nekoliko vrsta atrakcija: - nepostpuna atrakcija – kada je privlačna snaga započetog postupka takva da utječe samo na

promjenu odredaba o mjesnoj nadležnosti; - potpuna atrakcija – kada privlačnost djeluje i na promjenu stvarne nadležnosti; - jača atrakcija – kada niži sudovi privlače k sebi predmete iz nadležnosti višeg suda, a viši iz

nadležnosti nižih, te sudovi jedne vrste predmete iz nadležnosti sudova druge vrste; - sabija atrakcija – kada samo viši sudovi privlače predmete iz nadležnosti viših; samo izuzetno

moć atrakcije je toliko jaka da utječe i na promjenu sudbenosti. Kao primjer atrakcije nadležnosti mogu se navesti sporovi iz nasljednopravnih odnosa (npr. ostavniski sud nije ovlašten rješavati o svim pitanjima, pa upućuje na parnicu, pa je osim opće mjesno nadležnog suda nadležan i sud na čijem se području nalazi ostavinski sud.24. Određivanje mjesne nadležnosti od strane višeg suda? Po pravilima o delegaciji – viši sud određuje koji će sud suditi umjesto suda nadležnog po zakonu, a po pravilima o ordinaciji – kad se unatoč sudbenosti domaćih sudova ne može utvrditi koji je sud po zakonu mjesno nadležan – viši sud određuje koji će od domaćih sudova biti nadležan.Delegacija može biti nužna i svrsishodna. Do nužne delegacije dolazi samo ako nadležni sud zbog izuzeća svih sudaca ne može postupati u konkretnoj stvari. On će tada po službenoj dužnosti o tome obavijestiti neposredno viši sud, koji će odrediti da u predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni sud s njegova područja. Do svrsishodne delgacije može doći kad se pokaže da bi bilo umjesnije da predmet rješava neki drugi stvarno nadležni sud, a ne onaj koji je po zakonu mjesno

6

nadležan. Tu delegaciju zakon uvjetuje očiglednošću da će se tako lakše provesti postupak ili postojanjem drugih važnih razloga. Svrsishodnu delegaciju može predložiti stranka ili nadležni sud, a o njoj odlučuje Vrhovni sud RH, a za trgovačke sudove VTS. Do ordinacije dolazi ako se po odredbama ZPP-a ne može utvrditi koji je domaći sud mjesno nadležan a postoji jurisdikcija sudova u RH. Vrhovni sud je ovlašten na prijedlog stranke odrediti koji će domaći stvarno nadležni sud biti mjesno nadležan.25. Sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti (prorogacija nadležnosti)? ZPP određuje da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva suda ili više sudova, stranke se mogu sporazumjenti da im u prvom sutpnju sudi jedan od tih sudova ili drugi stvarno nadležni sud. Za valjanost ugovora o prorogaciji potrebno je da se ispune pretpostavke: - da je zaključen pismeno prije podnošenja tužbe sudu, - da je isprava o ugovoru priložena uz tužbu, - da je ugovoreni sud stvarno nadležan, - da se ugovor odnosi na mjesnu nadležnost prvostupanjskog suda, i - da sud čija se nadležnost derogira nije isključivo nadležan za suđenje. Ugovor o prorogaciji ujedno je i u pravilu ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti – ugovor o derogaciji.26. Ispitivanje nadležnosti? Sud po službenoj dužnosti ocjenjuje, odmah po primitku tužbe, je li nadležan i u kojem je sastavu nadležan. To ocjenjivanje obavlja se na temelju navoda u tužbi i na temelju činjenica koje su sudu poznate. Ako se u tijeku postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost suda, ili ako tužitelj smanji tužbeni zahtjev, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi redovni sud iste vrste. Cilj ovog pravila o ustaljivanju nadležnosti je sprječavanje zloupotrebe procesnih ovlaštenja i ostvarivanja procesne ekonomije. Naime, stranka bi mogla namjernim promjenama relevantnih okolnosti u toku postupka prouzročiti odugovlačenje parnice zbog dužnosti ustupanja predmeta nadležnom sudu.27. Nenadležnost? Nenadležnost može biti apsolutna i relativna. Posljedice apsolutne nenadležnosti najteže su po svome učinku. Svaki sud po službenoj dužnosti u tijeku cijelog postupka, pazi na svoju stvarnu nadležnost. Ako je već održano pripremno ročište, ili ako ono nije održano zato što se tuženik na prvom ročištu za glavnu raspravu upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, viši sud prvog stupnja ne može se ni u povodu prigovora ni po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim za predmete iz nadležnosti nižeg suda prvog sutupnja iste vrste. Protiv rješenja višeg suda prvog stupnja kojim se oglasio stvarno nadležnim, te protiv rješenja kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nižem sudu prvog stupnja iste vrste nije dopuštena žalba. Povreda pravila o apsolutnoj nadležnosti razlog je apsolutne ništavosti na koji sud u stadiju žalbe pazi po službenoj dužnosti. Zbog ove povrede mogu se ulagati i izvanredni pravni lijekovi, no sud na povredu pazi samo na zahtjev podnositelja izvanrednog pravnog lijeka.Posljedice stvarne nenadležnosti različite su s obzirom na to o kojoj se vrsti stvarne nenadležnosti radi. Ako se radi o stvarnoj nenadležnosti određene vrste sudova na nju sud pazi po službenoj dužnosti u okviru određene vrste sudova, ako se odnosi na nenadležnost suda nižeg ranga u odnosu na sud višeg ranga. No u obrnutom slučaju, ako sud višeg ranga tek pošto je održano pripremno ročište, ili ako ovo nije održano, pošto se tuženik na prvom ročištu za glavnu raspravu već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari opazi da je stvarno nadležan sud iste vrste nižeg ranga, ne može se više proglasiti nenadležnim ni u povodu prigovora ni po službenoj dužnosti. Povreda odredaba o stvarnoj nenadležnosti razlog je apsolutne ništavosti samo ako je sud odlučio o tužbenom zahtjevu za koji je stvarno nadležan viši sud iste vrste ili redovni sud druge vrste.O mjesnoj nenadležnosti sud vodi računa po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora tuženika najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ovo nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na glavnoj raspravi. Povreda odredbi o mjesnoj nadležnosti razlog je apsolutno bitne povrede na koju žalbeni sud pazi samo u povodu žalbe zbog te povrede i to samo ako je povodom

7

prigovora stranke u odluci koja je unesena u presudu sud nepravilno odlučio da je mjesno nadležan .28. Sukob nadležnosti? U slučaju razmimolaženja u shvaćanjima između više sudova o tome koji je od njih nadležan za postupanje, govori se o sukobu o nadležnosti. Sukob o nadležnosti može biti pozitivan i negativan. Pozitivan sukob postoji kad više tijela smatra da su nadležni za postupanje. Negativan sukob postoji kad više tijela otklanja dužnost da postupa u određenoj stvari.Sukobi o nadležnosti mogu nastati između različitih sudova, te su to sukobi o relativnoj nadležnosti; i između sudova s i drugih državnih tijela, kada govorimo o sukobu o jurisdikciji, sukobu o apsolutnoj nadležnosti. Sukob o jurisdikciji, koji može biti pozitivan i negativan, rješava Ustavni sud RH (rješavanje sukoba nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti).Sukob o nadležnosti među sudovima jedinstvenog sudskog sustava može biti samo negativan. Do pozitivnog sukoba ne može doći zbog pravila o litispendenciji i o pravomoćnosti. Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom, ako smatra da je nadležan sud koji mu je predmet ustupio ili koji drugi sud, dostavit će predmet sudu koji treba da riješi taj sukob nadležnosti, osim ako nađe da mu je predmet ustupljen zbog očite pogreške, u kom će slučaju predmet ustupiti drugom sudu i o tome obavijestiti sud koji mu je predmet ustupio. Kada je u povodu žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se on oglasio mjesno nenadležnim odluku donio drugostupanjski sud, za tu je odluku vezan u vezi s nadležnošću sud kome je predmet ustupljen, ako je drugostupanjski sud koji je odluku donio nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova. Odluka drugostupanjskog suda o stvarnoj nenadležnosti vezuje svaki sud kome se kasnije isti predmet ustupi, ako je drugostupanjski sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova. Sukob nadležnosti između sudova iste vrste rješava zajednički neposredno viši sud. Sukob nadležnosti sudova razne vrste rješava Vrhovni sud RH. Dok se ne riješi sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je poduzimati one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba.

139. Pravna pomoć? Sudovi su jedan drugome dužni ukazivati pravnu pomoć u parničnom postupku. Ako zamoljeni sud nije nadležan da obavi radnju za koju je zamoljen, ustupit će molbu nadležnom sudu odnosno drugom nadležnom tijelu i o tome obavijestiti sud od koga je primio molbu; a ako mu nadležni sud odnosno državno tijelo nije poznato, vratit će molbu. Ako u jednom mjestu postoji više sudova stvarno nadležnih za davanje pravne pomoći, molba za davanje pravne povmoći može se podnijeti bilo kojem od tih sudova. Sudovi će ukazivati pravnu pomoć inozemnim sudovima u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorom i kad postoji uzajamnost. Sud će uskratiti pravnu pomoć inozemnom sudu ako se traži izvršenje radnje koja je protivna javnom poretku. Predmet se dostavlja, u tom slučaju, Vrhovnom sudu radi donošnja konačne odluke. Sudovi ukazuju pravnu pomoć inozemnim sudovima na način predviđen u domaćem zakonu. Radnja koja je premet molbe inozemnog suda može se obaviti i na način koji zahtijeva inozemni sud, ako takav postupak nije protivan javnom poretku RH.

8