Upload
duongquynh
View
428
Download
7
Embed Size (px)
Citation preview
SVEUILITE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET
Dijana urkovi
GOVOR BITELIA
DOKTORSKI RAD
Rijeka, 2014.
UNIVERSITY OF RIJEKA
FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES
Dijana urkovi
THE SPEECH OF BITELI
DOCTORAL THESIS
Rijeka, 2014.
Mentor rada: doc. dr. sc. Mate Kapovi
Doktorski rad obranjen je dana 6. lipnja 2014. u Rijeci na Filozofskom fakultetu, pred
povjerenstvom u sastavu:
1. prof. dr. sc. Silvana Vrani, Filozofski fakultet u Rijeci, predsjednica
2. doc. dr. sc. Mate Kapovi, Filozofski fakultet u Zagrebu,
3. dr. sc. Ivana Kurtovi Budja, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
I
Zahvale
Zahvaljujem mentoru Mati Kapoviu na brzom i detaljnom itanju, pomoi pri
koncipiranju rada, pronalasku literature i dijalektolokim podacima o Vrgorskoj krajini.
Dragom kolegi i neslubenom sumentoru Mislavu Beniu zahvaljujem na pomnom itanju
rada u procesu pisanja, strpljivim objanjenjima i detaljnoj lekturi teksta. Hvala Profesoru
Midhatu Rianoviu na podacima o fonologiji i hrabrenju. Kolegici Ivani Kurtovi Budja
hvala za pomo pri koncipiranju rada i nalaenju literature te za usmene podatke o govorima
Makarskoga primorja. Kolegi Filipu Galoviu hvala za lekturu dijelova teksta i pomo pri
analizi romanizama. Kolegici Ankici ila impraga hvala za usmene podatke o govorima
izmeu Krke i Neretve koje je istraila. Kolegici Tomislavi Bonjak Botica hvala za novije
podatke o Imotskoj krajini i Bekiji. Susjedi Ivi Blaevi hvala za podatke o punktu Krstatice
(Slivno-Runovii) i nebrojene tople obroke. Ravnatelju Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje eljku Joziu hvala za pomo i pri terenskom istraivanju. Gospodin Nikica
arko pomogao mi je pri pronalasku informanata i za to sam mu beskrajno zahvalna.
Zahvaljujem svim informantima koji su sudjelovali u istraivanju, a posebno gospoi Smilji
api koja je telefonski odgovarala na sve to je trebalo dodatno provjeriti i koja je bila moja
domaica za vrijeme boravka u Biteliu. Posebno zahvaljujem roditeljima Ljubici i Ivanu i
bratu Igoru koji su dijelom financirali ovo istraivanje i u svemu mi bili podrka.
Rad posveujem svojoj baki Danici, koja mi je vjena inspiracija.
II
Saetak:
Govor Bitelia opisan je sinkronijski, prema grai prikupljenoj na terenu uz pomo
upitnik te ekscerpiranoj iz snimki slobodnoga govora i dijaloga govornika svih generacija.
Terenska graa usporeena je s onom zabiljeenom u postojeim opisima i potvrene su tri
glavne hipoteze. Prva je da je govor Bitelia reprezentativan za prikaz govora Sinjske krajine
i dokazana je po tome to se od njih bitno ne razlikuje te to imaju zajednike znaajke koje
nisu potvrene u drugim novotokavskim ikavskim govorima. Druga hipoteza, da govori
Sinjske krajine ine zaseban tip meu novotokavskim ikavskim govorima Dalmacije te ih je
potrebno posebno analizirati u buduim istraivanjima potvrena je usporedbom s dosad
opisanim govorima tog dijalekta. Dokazi za treu tezu, da u govoru Bitelia postoji
sociolingvistika unutardijalekaltna stratifikacija, vidljivi su kroz itavu radnju i posebno
opisani u posljednjem poglavlju.
U dijalektolokoj analizi potvrene su znaajke novotokavskih ikavskih govora
Dalmacije, kao i znaajke koje su posvjedoene samo u govorima okolice Sinja. Osim toga,
promatraju se arhaine i inovativne znaajke. Ustanovljena je sociolingvistika stratifikacija
prema dobi i stupnju obrazovanja, a o stratifikaciji prema spolu doneseni su uvjetni zakljuci.
Kljune rijei:
tokavsko narjeje, novotokavski ikavski dijalekt, Sinj, Biteli, dijalektoloka analiza,
inovacije, arhaizmi, stratifikacija
III
Abstract:
The local dialect of Biteli is described synchronically according to data collected by
field research and excerpted from the recordings of free speech and dialogue of the speakers
of all generations. The data was compared to that found in the existing scientific literature
about Neotokavian Ikavian dialect. The three hypotheses have been confirmed. The first one
is that the local dialect of Biteli is representative for the group of local dialects surrounding
the city of Sinj, since it does not differ form them significantly. The second hypothesis is that
the dialects near Sinj are a separate group of Neotokavian Ikavian dialects, and it has been
proven through comparison with existing scientific works on that dialect. The conclusion is
that the local dialects do form a special sub-dialect within the Neootkavian Ikavian dialect.
Evidence confirming the third hypothesis is notable throughout the work, and has been
described in the last chapter.
The dialectological analysis has revealed the characteristics of Neootkavian Ikavian
dialect of Dalmatia, as well as those noted only in the area of Sinj. Sociolinguistic
stratification has been established, relative to the age and the level of education of the
speakers, and approximate conclusions were stated about gender differentiation.
Keywords:
tokavian group of dialects, Neotokavian Ikavian dialect, Sinj, Biteli, dialectological
analysis, inovation, archaisms, stratification
IV
Sadraj:
I. Uvod .................................................................................................................................. 1
I.1. Nacrtak ........................................................................................................................... 1
I.2. Hipoteze i ciljevi ............................................................................................................ 2
I.3. Metodologija .................................................................................................................. 3
I.3.1. Dosadanja istraivanja novotokavskih ikavskih govora ...........................................5
I.3.2. Terensko istraivanje ................................................................................................... 8
II. Povijesno-zemljopisno-lingvistiki smjetaj Bitelia ...................................................... 11
II.1. Zemljopis ....................................................................................................................... 11
II.2. Povijest .......................................................................................................................... 13
II.3. Stanovnitvo .................................................................................................................. 21
II.4. Poloaj govora Bitelia na povijesno-dijalektolokoj karti Hrvatske .......................... 25
II.4.1. Prajezik (praslavensko i opeslavensko doba) ........................................................... 25
II.4.2. Predmigracijski raspored narjeja i dijalekata ........................................................... 27
II.4.3. Osnovne znaajke i podjela tokavskoga narjeja na dijalekte .................................. 29
II.4.4. Novotokavski ikavski ili zapadni novotokavski dijalekt ........................................ 31
III. Govor Bitelia ................................................................................................................ 34
III.1. Fonologija .................................................................................................................... 34
III.1.1. Vokalizam ................................................................................................................. 34
III.1.1.1. Inventar .................................................................................................................. 34
III.1.1.2. Realizacija i distribucija......................................................................................... 37
III.1.1.3. Redukcija .................................................................................................... 35
III.1.1.4. Sporadine promjene kratkih nenaglaenih samoglasnika..................................... 43
III.1.1.5. Slogotvorni , ...................................................................................................... 48
III.1.1.6. Allegro oblici ......................................................................................................... 50
III.1.1.7. Zijev ...................................................................................................................... 51
III.1.1.8. Gubljenje samoglasnika ......................................................................................... 54
III.1.1.9. Proteza ................................................................................................................... 56
III.1.1.10. Epenteza samoglasnika ....................................................................................... 56
III.1.11. Metateza .................................................................................................................. 57
III.1.1.12. Razvoj .................................................................................................................. 58
III.1.1.13. Zakljuci o vokalizmu ......................................................................................... 64
III.1.2. Konsonantizam ......................................................................................................... 66
III.1.2.1. Inventar................................................................................................................... 66
III.1.2.2. Realizacija ............................................................................................................. 70
III.1.2.3. Distribucija ............................................................................................................. 73
III.1.2.4. Glasovne promjene ................................................................................................ 83
III.1.2.5. Razvoj opeslavenskih suglasnika i suglasnikih skupina .................................... 88
III.1.2.7. Zakljuci o konsonantizmu ........................................................................... 93
III.1.3. Akcentuacija.............................................................................................................. 94
III.1.3. Inventar ..................................................................................................................... 94
III.1.3.2. Realizacija ............................................................................................................. 98
III.1.3.3. Distribucija ............................................................................................................. 100
V
III.1.3.4. Podrijetlo ................................................................................................................ 106
III.1.5. Zakljuci o akcentuaciji............................................................................................. 113
III.2. Tvorba rijei i morfologija ........................................................................................... 114
III.2.1. Tvorba rijei .............................................................................................................. 115
III.2.1.1. Prefiksacija ili prefiksalna tvorba .......................................................................... 116
III.2.1.2. Sufiksacija ili sufiksalna tvorba ............................................................................. 124
III.2.1.3. Ostali tvorbeni naini ............................................................................................. 129
III.2.1.4. Zakljuci o tvorbi ................................................................................................... 132
III.2.2. Morfologija ............................................................................................................... 133
III.2.2.1. Imenice ................................................................................................................... 135
III.2.2.2. Pridjevi .................................................................................................................. 174
III.2.2.3. Zamjenice .............................................................................................................. 186
III.2.2.4. Brojevi ....................................................................................................................205
III.2.2.5. Glagoli ....................................................................................................................211
III.2.2.6. Nepromjenjive rijei .............................................................................................. 273
III.3. Biljeke o sintaksi......................................................................................................... 279
III.3.1. Sintaksa padea ......................................................................................................... 279
III.3.2. Sintaksa glagola......................................................................................................... 283
III.3.3. Zakljuci o sintaksi ................................................................................................... 286
III.4. Pragmatika ................................................................................................................... 287
III.4.1. Leksik ........................................................................................................................ 287
III.4.1.1. Domae rijei ......................................................................................................... 288
III.4.1.2. Romanizmi ............................................................................................................. 289
III.4.1.3. Turcizmi ................................................................................................................. 294
III.4.1.3. Rijei posuene iz drugih jezika ............................................................................ 296
III.4.2. Dijalog .......................................................................................................................297
III.4.2.1. Prikupljanje dijaloke grae na terenu ................................................................... 297
III.4.2.2. Maksime dijaloga i bliskost sugovornika .............................................................. 299
III.4.3. Zakljuci o pragmatici .............................................................................................. 302
IV. Sociolingvistika analiza................................................................................................. 303
IV.1. Odabir ispitanika........................................................................................................... 304
IV.2. Stratifikacija prema dobi...............................................................................................306
IV.3. Stratifikacija prema stupnju obrazovanja .................................................................... 308
IV.4. Stratifikacija prema spolu ............................................................................................ 309
V. Zakljuak .......................................................................................................................... 310
VI. Literatura ........................................................................................................................ 311
VII. Ogledi govora ................................................................................................................319
VII. Ilustracije ...................................................................................................................... 324
VIII. ivotopis ...................................................................................................................... 325
1
I. UVOD
I.1. Nacrtak
Govor Bitelia opisan je sinkronijski u odnosu na podatke prikupljene na terenu i
zabiljeene u postojeim opisima novotokavskih ikavskih govora. Razlike u govoru mladih
kojih je u Biteliu razmjerno malo u odnosu na starije stanovnitvo1 istaknute su u
kategorijama u kojima su zabiljeene.
Lingvistikoj analizi prethodi interdisciplinarni prikaz geografskih, povijesnih i
demografskih podataka o Biteliu, Sinju, Cetinskoj krajini i Dalmatinskoj zagori, koji
predstavlja stanje u samom mjestu. Usto e pomoi da Biteli smjestimo na kartu hrvatskih
dijalekata, odnosno na podruje povijesne granice akavskog i tokavskog narjeja te meu
suvremene govore novotokavskog ikavskog dijalekta tokavskoga narjeja.
Poglavlje pod naslovom Govor Bitelia najvee je i podijeljeno je prema etirima
razinama gramatike. Prvo prikazuje fonoloki (vokalski, konsonantski i naglasni) sustav i
njegove posebitosti, drugo morfoloki (tvorbeni, paradigmatski i akcentoloki), tree
sintaktiki (u kojem se daje pregled sintakse rijei), a etvrto pragmatiki (leksik, dijalog).
U treem dijelu dan je pregled sociolingvistikih varijanti. Istaknute su varijacije
prema dobi, spolu i stupnju obrazovanja govornika. Prema dobi je stanovnitvo podijeljeno
na mlado, odraslo i staro, no prva je skupina razmjerno malena u odnosu na druge dvije (iako
ukljuuje i djecu mlau od 12 godina). Osim toga, istaknute su razlike u govoru mukaraca i
ena, te one u govoru obrazovanih u odnosu na govornike koji nisu kolovani ili su kolovani
kod kue.
1 Usp. podatke u dokumentu Stanovnitvo prema starosti i spolu po naseljima, Popis 2011. (dostupno na:
http://www.dzs.hr/, pristup 14. rujna 2013.) i II.3. Stanovnitvo.
2
I.2. Hipoteze i ciljevi
Govor je opisan sinkronijski, i to iz povijesnolingvistike i dijalektoloke perspektive,
koje su potpomognute sociolingvistikim i pragmalingvistikim istraivakim metodama.
Hipoteze s kojima se pristupa istraivanju:
1. Govor Bitelia reprezentativan je za prikaz govora Sinjske krajine.
2. Govori Sinjske krajine ine zaseban tip meu novotokavskim ikavskim govorima
Dalmacije te ih je potrebno posebno analizirati u buduim istraivanjima.
3. U govoru Bitelia postoji sociolingvistika unutardijalekaltna stratifikacija.
Glavni cilj je pruiti iscrpan lingvistiki opis novotokavskog ikavskog govora
Bitelia na svim jezinim razinama: fonolokoj, morfolokoj, sintaktikoj i pragmatikoj.
Pritom se iznose napomene o znaajkama koje izostaju ili se drugaije realiziraju kod mladog
stanovnitva, odnosno o onima koje su uvjetovane kontekstom. U tom je smislu doprinos ove
disertacije dvojak: prvo, nudi se monografski prikaz jednoga od dosad neopisanih govora
okolice Sinja, a drugo, utvruje se koje su jezine promjene trenutano u tijeku odvijanja u
samome mjestu. Openito u hrvatskoj dijalektologiji nedostaje monografskih prikaza
novotokavskih govora, a pogotovo pojedinanih mjesnih govora Dalmatinske zagore (v.
I.3.1. Dosadanja istraivanja novotokavskih ikavskih govora).
Jedan od ciljeva rada jest odrediti odnos Bitelia prema drugim novotokavskim
ikavskim govorima, tj. ustanoviti znaajke zajednike novotokavskim ikavskim govorima
prema postojeim opisima (skupina) mjesnih govora, a potom provjeriti koliko se znaajki
novotokavskog ikavskog dijalekta ostvaruje u govoru Bitelia, i to prema generacijama. Nije
oekivano da e uvelike odudarati od ostalih dalmatinskih ikavskih tokavskih govora , no da
bi to bilo znanstveno potvreno, valjalo je na terenu istraiti mjesni govor i vidjeti u emu se
slae, a u emu ne slae s opisanim govorima novotokavskog ikavskog dijalekta.
Cilj je i odrediti kojemu u kakvom je odnosu govor Bitelia s obzirom na izoglosu
koja presijeca novotokavski ikavski dijalekt, a prema kojoj se u literaturi taj dijalekt dijeli na
akavske ili takavske govore, prema ostvaraju - : -t (v. II.4.4. Novotokavski ikavski
dijalekt). Oekuje se da e biti takavski ili takavsko-akavski.
Na kraju, valja utvrditi postoji li unutardijalektalna stratifikacija prema
sociolingvistikim varijablama: dobi, spolu i stupnju obrazovanja. Oekuje se da e mlai i
obrazovaniji govornici imati vie inovacija u odnosu na starije, koji e bolje uvati stare
dijalektalne znaajke.
3
I.3. Metodologija
Korpus istraivanja ini graa koju je autorica osobno prikupila na terenu u vie
navrata u razdoblju od sijenja 2009. do prosinca 2013. Temeljem prvih istraivanja utvren
je fonoloki sustav, a zatim su ispunjena dva upitnika Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Upitnik za hrvatski onomastiki atlas (UOA) i Upitnik za Hrvatski
dijalektoloki atlas (HDA). Naknadna istraivanja ukljuivala su ispitivanje novih
informanata i provjeru podataka sa starima, te prikupljanje grae za ostale gramatike razine,
prema popisu rijei sastavljenom na temelju literature i proirenom po potrebi (v. I.3.2.
Terensko istraivanje). Cijelo vrijeme prikupljan je i slobodni govor temeljem kojega e biti
opisana sintaksa.
Graa je snimljena diktafonom (OLYMPUS Digital Voice Recorder VN-68000PC), a
prikupljeno je preko 100 sati snimki iz kojih su transkribirani ogledi govora prema hrvatskoj
dijalektolokoj tradiciji. Brozovi u vie radova (npr. 1960, 1963a, 2004) opisuje probleme
transkripcije u dijalektologiji, a u lanku O fonetskoj transkripciji upozorava: "Fonetska
transkripcija, i kada je najsavrenija, uvijek je na bar dva naina ogranienih mogunosti. S
jedne strane, nije mogue izbjei kompromisima (makar i nesvjesnima) s fonolokom
interpretacijom fizike akustike (i artikulacione) stvarnosti, to dovodi do nejednakosti u
stupnju primijenjenoga razlikovanja na raznim sektorima opega inventara, a s druge strane,
ljudski faktori onemoguuju identinu primjenu u svim idiomima kojima je neka transkripcija
namijenjena. Zato smo prisiljeni svaku transkripciju shvaati kao opu konvenciju i
izgraivati pojedinane konvencije za njezinu primjenu" (Brozovi 1963a: 20). U ovom radu
stoga je uz inventar fonema opisana njihova realizacija kada se razlikuje od ope konvencije
(usp. III.1. Fonologija).
Kada se navode primjeri, gramatike informacije naznaene su u kraticama u kurzivu
i dolaze ispred oblika na koje se odnose. Kod vlastitih imena navodi se kojoj onomastikoj
kategoriji pripadaju, npr. ojk. S. Znaenje je izraeno opisno u navodnicima ('znaenje'), a
citati dvostrukim navodnicima. Ako je zabiljeena polisemija, razliita znaenja oznaena su
rednim brojevima i razdvojena vertikalnom crtom. Kada su potrebna dodatna pojanjenja,
navedena su u vitiastim zagradama.
Graa prikupljena na terenu u obradi je usporeena s postojeim opisima
novotokavskih ikavskih govora te s drugim djelima iz povijesti i dijalektologije hrvatskoga
jezika.
4
Popis kratica
Kratica Znaenje Kratica Znaenje
1., 2., 3... 1. lice, 2. lice, 3. lice... mn. mnoina
A akuzativ N nominativ
D dativ nije. nijeni oblik
fut.I. / II. futur I. / II. ojk. ojkonim
G genitiv perf. perfekt
gl. glagol prez. prezent
gl. pr. r. glagolski pridjev radni prid. pridjev
gl. pr. tr. glagolski pridjev trpni pril. prilog
I instrumental sr.r. srednji rod
im. imenica top. toponim
imp. imperativ V vokativ
jd. jednina zam. zamjenica
L lokativ zb. zbirna (imenica)
m.r. muki rod .r. enski rod
5
I.3.1. Dosadanja istraivanja novotokavskih ikavskih govora
Istraivanje za ovaj rad poelo je prouavanjem ope i posebne dijalektoloke
literature te povijesne i zemljopisne literature o podruju. Iz geografske i povijesne strune
literature prikupljani su podaci o mjestu i okolici koji su bitni za opu sliku stanja u Biteliu i
Sinjskoj krajini (v. II.1. Zemljopis i II.2. Povijest). Prikaz kretanja broja stanovnika
ekscerpiran je iz matinih knjiga i slubenih popisa stanovnitva.
Iako postoje opisi govora svih hrvatskih narjeja, najmanje ih je koji opisuju
novotokavske ikavske (usp. Lisac 2005, 2006). Novotokavski ikavski dijalekt govor
okolice Sinja jo nema monografiju kakve su za akavtinu izradili primjerice Jurii (1973)
o govoru otoka Vrgade, Kalsbeek (1998) o govoru Orbania u blizini minja, Houtzagers
(1985) o govoru Orleca na Cresu, Vrani (2005) o govorima akavskoga ekavskog dijalekta i
podjeli na poddijalekte, Lukei; Zubi (2007) o govoru Grobnika ili imunovi (2009) o
akavskim govorima otoka Braa. Postoje opisi irih podruja, no ne i pojedinih
novotokavskih govora.
Postoje monografije novotokavskih ikavskih govora u Bosni i Hercegovini. Baoti
(1983) je monografski opisao novotokavske ikavske govore u okolini Dervente. U vie
navrata prikazan je govor Imotske krajine i Bekije. Postoji nekoliko rjenika govor toga
podruja, od kojih je relevantan amijin iz 2004. U rjenicima Gusi; Gusi (2004) i amija;
Tucak; Petrievi (2010) natuknice nisu naglaene. Najopsenija je monografija u kojoj
imundi (1971) opisuje fonologiju, morfologiju, sintaksu i stilistiku govora Imotske krajine
i Bekije2 i koja je bila glavni izvor u obradi podataka za ovaj rad. Prema njoj je uspostavljen
odnos izmeu tih govora i govora Sinjske krajine, dakako s kritikim odmakom sukladnim
vremenskoj razlici istraivanja. Podatke je potvrivao i Mate Kapovi (usmeno) svojom
graom iz Vrgorske krajine, koju uostalom navodi i u akcentolokim radovima.
Prije prikupljanja podataka na terenu, odnosno prije svakog sljedeeg odlaska na
teren, podaci su ekscerpirani i iz postojeih kraih opisa govora Sinjske krajine i
novotokavskih ikavskih govora, objavljenih u rukopisima (doktorski i magistarski radovi) ili
u jezikoslovnim asopisima.
2 Kao vjerodostojna referenca za prouavanje nekih razina imotsko-bekijskih govora mogla bi se koristiti i
dramska serija Prosjaci i sinovi (1971) Ivana Raosa u reiji Antuna Vrdoljaka. Govor je prikazan autentino, to potvruju stariji Imoani. Slinu analizu romana po kojem je serija snimljena napravila je Bonjak Botica (2012).
6
Petar imunovi ispunio je 1966. Upitnik za Hrvatski dijalektoloki atlas za punkt
Sinj, za koji su mu ispitanici bili i stanovnici okolnih mjesta (Hrvace, Brnaze, Glavice). Isti
autor obradio je i Badanj.
ila impraga (2002, 2010) opisala je fonologiju dalmatinskih ikavskih govora
izmeu Krke i Neretve prema upitnicima za Hrvatski dijalektoloki atlas i vlastitim
istraivanjima. Punktovi koje je obradila su Badanj, Perkovi, Sinj, Jabuka, Omi, Kotezi,
Zaostrog, Vid, Sebiina. Oekivano je da e najvie slinosti s govorom Bitelia imati Jabuka
i Sinj.
Kurtovi Budja (2002, 2009) opisala je fonologiju akavskih govora u okolici
dalmatinskih gradova Zadra, ibenika i Splita i obradila fonologiju i morfologiju tokavskih
govora Makarskoga primorja. Prema potonjem radu bit e postavljen odnos izmeu tih
govora i govora Sinjske krajine. Punktovi koji su obuhvaeni u radnji su Brela, Baka Voda,
Makarska, Tuepi, Podgora, Igrane, Zaostrog, Gradac.
Lukei (2004) ponudila je tumaenje akavsko-tokavskih dodira u govorima
Imotske krajine u studiji objavljenoj uz amijin rjenik, no primjeri su navedeni bez
naglasaka (u rjeniku su oznaeni).
Menac Mihali (2005) uz rjenik frazema novotokavskih ikavskih govora u
Hrvatskoj daje i osnovne podatke iz fonologije, morfologije i sintakse dijalekta. U primjerima
veinom nisu oznaeni naglasci (vrlo rijetko). Punktovi iz kojih se navode primjeri su:
Brnaze, ila, Dobrine, Donje Pazarite, Gala, Gospi, Lovre, Otok, Primorski Dolac,
Raane, Runovi, Sinj, ibenik. Slinosti s govorom Bitelia oekivane su posebice u Sinju,
Brnazama, Gali i Otoku te u Primorskom Dolcu i ibeniku.
Peco (19661967, 1981) pie o govorima zapadne Hercegovine te odnosima izmeu
akavskih i tokavskih akavskih znaajki u zapadnobosanskoj govornoj zoni. tokavsko
narjeje dijeli prema refleksima skupova *stj, *skj, *zdj, *zgj na takavske i akavske. Te
dvije skupine dijeli na tri podskupine koje obuhvaaju ekavske, ijekavske i ikavske govore.
Ikavske govore dijeli na takavske i akavske. takavske ikavske dijeli na govore zapadne
Hercegovine i govore Like, a akavske ikavske na posavske, slavonske, centralnobosanske,
zapadnobosanske, imotsko-bekijske, srednjodalmatinske i bunjevake, u kojima su podtipovi
govor senjskoga zalea i baki bunjevaki govori. Upitno je u kolikoj je mjeri njegova
podjela primjenjiva u odnosu na dananje dijalektoloke spoznaje.
7
Lisac (2003a, 2008) daje vrijedan pregled fonologije novotokavskog ikavskog
dijalekta i zasebno opisuje govore Dalmatinske zagore u kontekstu novotokavskog ikavskog
dijalekta. Rasprave su napisane prema metodologiji iz autorovih monografija (Lisac 2003,
2009), a primjeri se veinom donose bez naglaska. Vano je navesti i druge monografije o
tokavskome narjeju (Ivi, Peco), koje donose neto drugaiju podjelu na dijalekte i nazive
tih dijalekata (v. npr. Kartu 4). U ovom radu slijedi se podjela kako ju navodi Lisac, jer je
njegova monografija novija i ukljuuje prethodne radove, a koncipirana je kao sinteza
literature o tokavtini.
Najnoviji opis jednog novotokavskog ikavskog govora nude Tomeli urlin i Ani
(2012) u radu o fonolokom i morfolokom sustavu govora Krueva u zadarskom zaleu. S
kolegicom Tomeli urlin pisala sam o novotokavskim ikavskim govorima na poluotoku
Peljecu, koji su blizu granice akavskog i tokavskog narjeja te ih smatramo rubnim
govorima toga dijalekta. Oni se uvelike razlikuju od novotokavskih ikavskih govora
Dalmacije (usp. Tomeli urlin, urkovi 2013).
8
I.3.2. Terensko istraivanje
Govor Bitelia istraen je kombinacijom metoda ispitivanja seoskih i gradskih
idioma, tj. dijalektolokih i sociolingvistikih metoda. Brozovi govori o odnosu tih dviju
lingvistikih disciplina i navodi da sociolingvistika "prouava kako ljudi postupaju s
idiomima, za to im slue. Idiomi kao sredstva odreenoga drutva, dakle jednoga sela, jedne
nacije, jedne pokrajine, eventualno i jednoga kontinenta (ima i toga), pri emu se onda govori
o mikrosociolingvistici i makrosociolingvistici. Mikrosociolingvistika je jezina uloga i
funkcioniranje pojedinca u bilo kakvu drutvu, bilo kakvoj drutvenoj zajednici koja se slui
nekim idiomom, a makrosociolingvistika prouava uloge idiom u odreenim drutvima, u
naciji, u selu, gradu, nekoj pokrajini i slino." U bitelskom govoru promotrit emo utjecaj
standardnog jezika, i to putem obrazovanja i (manje) medija. U mikrosociolingvistikoj
perspektivi usporedit emo govor mukaraca i ena te starih i mladih u samome mjestu pa
odrediti korelaciju izmeu sociolingvistikih i dijalektolokih znaajki.
Dijalektoloke metode istraivanja preuzimaju se prema temeljnim postavkama
istraivanja hrvatskih narjeja, dijalekata i mjesnih govora (v. Ivi 1971: 3982, Hraste
19591960: 7181 ili npr. Jozi 2007: 155161), a prema tome to su promatrani i najmlai
govornici, metodologija se dijelom naslanja i na onu primijenjenu u urkovi; Vuka (2011:
113122).
Ispitano je vie od 30 govornika svih dobnih skupina (mlado, odraslo, staro
stanovnitvo), kojima ovom prilikom zahvaljujem na pomoi i vremenu.3 Oekuje se da e
mlai i obrazovaniji Bitelani u govoru imati vie inovacija, dok e stariji uvati arhainosti.
Jedan od ciljeva bit e utvrditi koje su znaajke stabilne, tj. koje se (nesvjesno) zadravaju u
idiolektima i mladih i starih. Promatranje starijih i novijih sustava u razliitim kontekstima
moe otkriti znaajke koje se u trenutku ispitivanja gube, no nisu do kraja izgubljene iz
mjesnog govora. One omoguuju promatranje jezinih promjena u odvijanju, a samim time
govore o slabim tokama u sustavima mjesnih govora. Tako e govor biti opisan ne samo
prema svojim arhainostima nego i starijim i novijim inovacijama.
Da bismo dobili to realniju dijalektalnu sliku Bitelia, prvotni plan bio je ispitati 10%
stanovnitva, i to u omjeru 1:10 prema podacima iz popisa stanovnitva iz 2001.4 Planirano je
u svakome bitelskom zaseoku (koji su imenovani po prezimenima) imati barem jednoga
3 Jedan dio pristao je na ispitivanje samo uz jamstvo da se podaci o njima nee objaviti i to je ispotovano.
4 Prvi popis informatora (njih 65) sastavljen je prema popisu stanovnitva iz 2001. jer su istraivanja na terenu
zapoeta u 2009. Prilagoen je popisu iz 2011., koji je u meuvremenu objavljen, i situaciji zateenoj na terenu.
9
ispitanika, no Bitelani nisu uvijek bili voljni ili slobodni pristati na razgovor, a rijetki su
pristali na dodatna ispitivanja. Stoga je istraivanje prilagoeno tako da je odbaeno
uzorkovanje, koje vjerojatno ni ne bi dalo realnu sliku govora s obzirom na nesrazmjere u
odnosima staro : mlado, mukarci : ene (v. II.3. Stanovnitvo).5 Uzorci govora prikupljani su
od ispitanika koji su pristali na viednevno, a neki samo na viesatno snimanje i ispunjavanje
upitnika. Ako su pristali na ispitivanje, ali nisu imali vie od sat vremena, od tih ispitanika
prikupljen je samo slobodni govor. Podaci su prikupljani i u neobaveznom razgovoru, a kada
je pojedina pitanja trebalo razjasniti, ispitanici su kontaktirani telefonom.
Svaka razina opisana je prema za nju stvorenim kratkim upitnicima. Upitnici su
izraeni prema relevantnim fonolokim i morfolokim pitanjima. Fonoloki upitnik sluio je
u istraivanju odraza opeslavenskih fonema i skupova: jata (*), poluglasova (* i *),
nazalnih samoglasnika (* i *), slogotvornih likvida (*l i *); finalnoga *-l, suglasnikih
skupova *stj i *zdj, suglasnikih skupova kojima je jedan element -j (da bi se ustanovilo
provoenje prve i druge jotacije) te suglasnikog skupa *r-. Osim toga, ispitane su i novije
znaajke: zamjena odnosno uvanje fonema h i f, afereza, sinkopa, apokopa, suglasnike
asimislacije i disimilacije, pojava adrijatizama -m > -n, > , > j. Odreeno je u kojim
pozicijama dolazi do uklanjanja zijeva. Za primjere obezvuenja finalnih zvunih umnika
koriten je slikovni upitnik koji se sastoji od 21 fotografije, a kojima se trae bitelski izgovori
leksema: crv, brijeg, brod, grad, golub, grob, grozd, krov, krug, krv, led, med, medvjed, mrav,
no, pu, snijeg, rog, rukav, vrag6 i zub.
Morfoloki upitnik ini popis rijei sastavljen prema opisima u dijalektolokoj i
akcentolokoj literaturi,7 u kojemu su rijei podijeljene prema deklinacijskim odnosno
konjugacijskim vrstama i sinkronijskim naglasnim paradigmama. Prema popisu ispitivani su i
relevantni kosi oblici: N mn jednoslonih imenica m.r. (da bi se ustanovio status infiksa -ov- /
-ev-), I jd. imenica m.r. koje zavravaju na palatal, DL jd. . r. zamjeniko-pridjevske
sklonidbe, GDLI mn. svih deklinacija, komparacija pridjeva, infinitiv, 3. l. mn. prezenta
glagola, glagolski pridjev prema rodu te zbirni brojevi (da bi se ustanovio status infiksa -er- /
-or-). Primjeri za redukcije i promjene samoglasnika prikupljani su iz slobodnog govora.
5 Postoji jo jedan razlog. Snimanje djece po istim metodama kao i odraslih pokazalo se kao potpuni promaaj.
Panju im je bilo mnogo tee zadobiti, a samo je jedan (najstariji od ispitanih, tada devetogodinjak) pokazivao inicijativu u razgovoru. Snimke nisu neupotrebljive, ali dodatna ispitivanja s prilagoenom metodologijom su svakako potrebna. 6 Fotografije su izraene za ispitivanje govora Zagreba pa je zato ukljuen i leksem vrag, za koji se u
novotokavskim ikavskim govorima ee koristi romanizam v. 7 Primjerice, za naglasne paradigme konzultirani su: Kapovi (2003, 2004, 2005, 2006a, 2009, 2010, 2010a,
2011, 2011a, 2013), Beni (2014), Gudek (2013), Mandi (2011, 2012), Perai (2011) i dr.
10
Neki odgovori ispitanika uvaeni su iako se vie ne koriste. Biljeimo ih kao starije
stanje dijalekta, odnosno znaajke koje su arhaine ili u potpunosti izgubljene, ali su ostale u
sjeanju ispitanika kao nain na koji su govorili njihovi preci, majke i oevi, odnosno djedovi
i bake i njihove generacije.
Podaci prikupljeni uz pomo upitnika usporeeni su s onima iz slobodnoga govora, a
potom usporeeni s postojeim opisima govora novotokavskog ikavskog dijalekta, pri
emuti opisi nisu uvijek jednako iscrpni. Ipak, posluili su da kontekstualiziramo opis govora
Bitelia koji se donosi u nastavku.
11
II. POVIJESNO-ZEMLJOPISNO-LINGVISTIKI SMJETAJ BITELIA
II.1. Zemljopis
Biteli je smjeten na sjeveroistoku Dalmatinske zagore, 15 kilometara sjeverno od
Sinja, u opini Hrvace. Ustrojen je od dvije katastarske cjeline: Donji Biteli i Gornji Biteli,
no stanovnici i jednog i drugog nazivaju se Bitelanci ili Bitelani, a ujedinjenost potvruju i
povijesni izvori.8 U neposrednoj blizini nalaze se mjesta Bajagi, Hrvace, Rumin, Zasiok i
Dabar.
Karta 1. Okolica Sinja s naseljima
8 Najstarija potvrda ojkonima je iz 15. stoljea, no postoje mnogo starija arheoloka nalazita, v. 2.2. Povijest.
12
Dalmatinska zagora obuhvaa podruje juno od ua rijeke Krke, Ravnih kotara i
Kninskih vrata, sjeverno od rijeke Neretve, te istono od planina Kozjak i Mosor9 do granice
s Republikom Bosnom i Hercegovinom. Uz Sinj i Vrliku, dananji administrativni centri
Dalmatinske zagore su Drni i Knin na sjeveru te Imotski i Vrgorac na jugu. Podruja
plodnog tla nalaze se na poljima u kru oko rijeke Cetine i njezinih pritoka te jezera, kako
prirodnih, Imotskih jezera (Crveno i Plavo jezero), tako i umjetnoga, Perukog jezera ili
Perue.
Planinski lanac Dinaridi omeuje dva velika polja uz rijeku Cetinu, Sinjsko i
Hrvatako: na sjeveroistoku se proteu planine Dinara (1913 m) i Kamenica (1856 m), a na
jugozapadu Svilaja (1508 m) i Visoka (892 m), te visoravan Vrdovo i planinski prolazi prema
istonim obroncima i teritoriju BiH (npr. Sutjeska). Po geolokoj starosti definira se kao
mlado gorje preteno vapnenake strukture stijena i razgranate mree podzemnih voda. Kroz
sam Biteli prolazi rijeka ponornica Ponikva.
Na podruju prevladava kontinentalna klima (topla ljeta, svjee zime), a na veim
nadmorskim visinama i planinska (svjea ljeta, hladne zime), koju nalazimo i u Biteliu,
smjetenom na 480 m nadmorske visine. Vegetacija je karakteristina za kr (grmovito
podruje niskog raslinja): na planinama su u podnoju malobrojne bjelogorine, a pri
vrhovima crnogorine ume. U blizini Bitelia nalaze se Vjeti gora i ublej. Na podruju se
moe nai i kontinentalnoga i mediteranskoga bilja, no veinom prevladava kr.10
9 Planinski lanci Kozjaka (1201 m), Mosora (1340 m), Biokova (1762 m) i Rilia (1155 m) ine prirodnu
granicu izmeu primorja i Zagore koja se kroz povijest na razliite naine premoivala. 10
Podaci preuzeti iz Crkveni (1974) i iz mrenih izvora (npr. http://www.hr/hrvatska/geografija).
13
II.2. Povijest
Na poetku e se dati detaljan povijesni prikaz11 jer su tragovi povijesnih zbivanja
nerijetko odraeni u jeziku. Vani su i za identitet stanovnika, koji e zahvaljujui bogatoj
starijoj i turbulentnoj novijoj povijesti biti obiljeen lokal-patriotizmom, to je vano i za
dijalekt i za odnos prema njemu. Osim toga, vano je napomenuti da je velik broj ispitanika
na terenu bio upoznat s povijesnom slikom Sinja i okolice: jedni su prepriavali anegdote o
posjetu cara Franje Josipa I. Sinju (1875.), a drugi su znali lokacije pretpovijesnih nalazita.
U Sinjskoj krajini nastarija nalazita datiraju iz paleolitika (starije kameno doba,
35000.10000. p.n.e.) i mezolitika (srednje kameno doba, 10000.6000. p.n.e.). Potonji
zapoinje na kraju posljednjeg ledenog doba, a sauvana orua sugeriraju da su tada graene
prve nastambe. Poljoprivreda se razvija u neolitiku (mlae kameno doba, 6000.3300. p.n.e.).
U okolici Bitelia pronaeno je keramiko posue, kotano orue, kao i tragovi zemunica i
sojenica, a u kasnom bakrenom i ranom bronanom dobu prepoznatljiva je Cetinska kultura. I
iz eneolitika (bakreno doba, 3500.2200. p.n.e.) postoje nalazi cetinske kulture, i to u Otoku,
Trilju, Ruminu, Biteliu, Bajagiu i Bisku.
Pojavom ilirskih Delmata12 u bronanom dobu (2200.800. p.n.e.) ustanovljeni prvi
gradovi, i to Osinium13 (Sinj) i Tilurium (Gardun kod Trilja). Oko Sinja evidentirano je preko
stotinu delmatskih gradinskih naselja, izmeu ostalih i u Biteliu. Etimologija tih toponima14
sugerira da su ustanovljeni prije dolaska Rimljana, koji su nakon 150 godina ratovanja uspjeli
poraziti Delmate pred kraj eljeznog doba (800. p.n.e.1. st. n.e.). Tilurium postaje stalni
vojni logor VII. rimske legije i podiu most uz koji se razvilo trgovako naselje na mjestu
dananjeg Trilja. Grade se ceste izmeu obale i unutranjosti te vodovodi kojima se
navodnjavaju Sinjsko i Hrvatako polje, to je znailo procvat zemljoradnje. Stambeno-
gospodarske zgrade, villae rusticae, pronaene su u Hrvacama, Sinju, Trilju i drugdje. Za
rimske vladavine ropstvo je bilo legalno, a organizirane su i prve zanatske radionice, no ona
11
Vrgo (2009), Novak (2004) i Soldo (1995, 1997), Markovi (2005: 130136). 12
Zemlja Delmata protezala se od Krke do Neretve, no nalazita pokazuju da je upravo uz tok Cetine bilo njezino arite, jer je tuda bio prolaz izmeu priobalja (Salona) i unutranjosti (Delminium, glavni delmatski grad, dananji upanjac kod Tomislavgrada). Usp. Vrgo (2009). 13
Toponim dolazi od imena za starosjedilake Delmate Osinijate, to je potvreno pronalaskom kamenog natpisa poznatog kao genum osiniatum (duh zatitnik stanovnika Osinija). Prema Gunjaa (1991: 146147), u srednjovjekovnim povijesnim izvorima toponim nalazimo u oblicima: SYN, ZYN, ZYM, ZUIN, SIGNA, SEGNA, SISIN, SYNGH, SUIGNA, SZIN, SZING, SFIN, SFSIN, SFIGIA, SFIGNA, SFRIGNA, FISIGNIUM, FSYN, FSIN, FSGIN, WSSYN, WZYN, ISFIGNA, ISFIGNUM; te na hrvatskome jeziku: V Sini, poda V Sinem, vsinski, pod sinski. Dakle, moemo pretpostaviti razvoj Osinium > Vsi > Sfi > Si. 14
Usp. Ivi (2013: 236237; 304305).
14
ipak nije ostavila veeg traga na lokalno stanovnitvo, povueno na brda i izolirano od
rimskoga utjecaja.
Razdoblje kasnog Rimskog Carstva, odnosno Velike seobe naroda (4.7. st.),
obiljeeno je rascjepom na Zapadno i Istono Rimsko Carstvo 395. godine. U to vrijeme iri
se kranstvo pa se i u Dalmaciji grade prve crkve i osnivaju biskupije. Padom Zapadnog
Rimskog Carstva 476. godine, Dalmacija ulazi u sastav Kraljevstva Ostrogota, no bizantski
car u 6. st. Dalmaciju sa sjeditem u Saloni vraa Bizantu. Pod bizantskom upravom su i
gradovi na obali (ukljuujui Split) i uski priobalni prostor, a ostalim teritorijima ustrojavaju
se nove administrativne jedinice. Nastaje Cetinska upanija15 sa sreditem u Sinju kao dio
Dalmatinske Hrvatske kojom upravljaju hrvatski knezovi i, poevi od Tomislava (910.928.
g.), kraljevi. Crkvenim raskolom 1054. g. Dalmacija se nala u krugu zapadne, katolike
crkve, emu svjedoe sauvane predromanike i romanike graevine u okolici Sinja.16
Od 12. do 15. st. Europu i Sredozemlje potresaju kriarski ratovi i mongolska
invazija.17 Cetinskoj upaniji usto u diplomatskim ratovima prijete Mleani. Do 1180. bila je
pod bizantskom, a od te godine vraena je pod hrvatsko-ugarsku vlast. Ipak, ugarska dinastija
nema utjecaja, jer se stanovnitvo priklanja hrvatskim velikaima.18 Prvi knez Cetine bio je
Stjepko, a postoje potvrde da je od poetka 14. st. kneevina u rukama birbirskih ubia i
Nelipia (knez Nelipac bio je vazal Birbiraca). Ivan Nelipi ugovorom postaje izravni vazal
kralja Ludovika I. Anuvinca i poziva franjevce Bosanske vikarije (ustrojene 1340.) da u
Cetini sagrade samostan koji je zavren do 1372. (crkva sv. Marije). Nakon Ludovikove smrti
poinju dinastijske borbe, koje iskoritava bosanski kralj Tvrtko i zauzima teritorije do Klisa,
a time i Cetinu, no nakon njegove smrti, vraena je pod knetvo Nelipia.19
Kralj Ladislav 1409. Veneciji za 100.000 dukata prodaje Dalmaciju (sa Zadrom,
Novigradom i Pagom), ali Mleani nisu u mogunosti uspostaviti vlast juno od ibenika
zahvaljujui otporu pod vodstvom Ivania Nelipia. Nelipieva vlast sezala je od Knina do
15
Izvorno su se i rijeka i upanija i grad nazivali Cetina. Potvreno je da je Sinj bio naziv utvrde, a Cetina naselja podno utvrde, na koje naziv Sinj prelazi sredinom 18. st. (V. Vrgo 2009: 38, Skok III: 239, Ivi 2013: 236237). 16
Najznaajnija je crkva sv. Spasa na izvoru Cetine iz 9. st. (nadograivana u 12. i 13. st.), koja je u hrvatskome graditeljstvu najstarija crkva s do danas sauvanim zvonikom, a uz nju se nalazi najvee junohrvatsko srednjovjekovno groblje (Vrgo 2009: 39). 17
1242. Mongoli su bili pred Splitom i Trogirom. Usp. Novak (2004). 18
U velikakim bitkama prvi se put spominju i Vlasi Cetine, nasljednici starosjedilakog ilirsko-romanskog stanovnitva koji su se asimilirali organizirani u stoarske rodove, sluili kao konjanici, imali svoga kneza i svoje svetite (crkva sv. Marije). Prema Vrgo (2009: 60), 5. veljae 1476. u avini je donesena isprava kojom Vladislav Talovac kao cetinsko-kliki knez postavlja Mikloua Dehojevia knezom vlakim, po zakonu vlakom. 19
Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini neke svoje povelje donosi iz Cetine pod utvrdom Sinj (Vrgo 2009: 53).
15
Imotskoga te od obale do Livna, a Sinj je bio sredite njegova posjeda. Naslijedila ga je ki
Katarina s muem (An Frankopan), no kralj igmund proglaava ih odmetnicima, njegov
namjesnik Matko Talovac zauzima Sinj. Petar Talovac intenzivnije se povezuje s Crkvom
gradei i nadograujui svetita, ali i s Venecijom i s domaim plemstvom20, a nakon njegove
smrti Venecija preuzima vlast nad Cetinom. Istovremeno kralj Matija Korvin Poljianima
dodjeljuje cetinske posjede, meu kojima se izrijekom navodi i Biteli (Bythylychy).21
Poinje razdoblje velikih migracija. Iz Cetine iseljavaju na Olib (1476.), u Gradie (1540.) i
u Podunavlje (1605. zabiljeeno iseljenje preko 250 obitelji bunjevakih Hrvata).
Poetak Novog vijeka u Cetinskoj krajini nije obiljeen znanstvenim otkriima kao u
Zapadnoj Europi, nego u prvom redu ratovima protiv Turaka. Godine 1463., kada je Mehmed
II. Osvaja pokorio Bosnu, poinje doba najvee osmanlijske opasnosti i velikih migracija
stanovnita sredinjega Balkana, koje su izmijenile raspored starih dijalekata (vie u II.4.2.
Predmigracijski raspored narjeja i dijalekata). Turci su 1513. godine iz treeg pokuaja
uspjeli zauzeti Sinj, a Cetinska upanija pada 1537., kada zauzimaju i Klis. Sinjsko se
stanovnitvo raseljava, okolna mjesta opsjedaju hajduci, skriveni u gorskim predjelima, ali
Turci fortificiraju tvravu i na mjestu franjevakog samostana podiu damiju. U
meuvremenu se Hrvatsko-Ugarska poklanja Habsburkoj Monarhiji, a Dalmacija je u
rukama Mleana koji imaju velike ambicije prema unutranjosti te organiziraju vojne pohode
za osloboenje gradova Dalmatinske zagore od Turaka (1648. osloboen Klis). Grad Sinj
pokuali su osloboditi krajinici (1684.), a kasnije i Mleani, i to u dva navrata. Uspijevaju
vratiti Sinj, a Turci ga pokuavaju osvojiti, no bez uspjeha.22 Kada je 1699. potpisan mir u
Srijemskim Karlovcima, odreena je mletako-turska granica (tzv. Linea Grimani) na liniji:
Potravlje, Hrvace, Mrgude, Jasensko, Glavice, Turjaci, Trilj (pod Turcima), Zadvarje. Biteli
je bio na istonoj strani, preko mosta na Hanu (< tur. han 'prenoite') koji su s dvjema
straarskim kulama Turci izgradili prije 1660. Prema Vrgo (2009: 72), Cetinjani se vraaju u
sada mletaki Sinj i okolicu, a novo naseljavanje odvija se iz tri smjera: 1.) 1687. stiu
franjevci i krani iz Rame koji donose i sliku Majke od milosti ili Gospe od milosti, kasnije
Gospe Sinjske; 2.) Mleani potpomau doseljavanje iz Hercegovine; 3.) spontane seobe
Poljiana.
20
Dvije povelje pisane bosanicom iz 1443. i 1446. svjedoe da je obitelji Vignja Dubravia darovao zemlju. 21
Prema Vrgo (2009: 61) spominju se jo: Ztwdenczy (Studenci), Rebach (Vraba), Hrowatza (Hrvace), Kamenmozth (Kamenmost), Kosswthy (Koute), Mochyla (Moila), Wedrine (Vedrine). 22
Sinjane i Cetinjane predvodio je fra Pavle Vukovi, po kojemu se danas naziva sinjska franjevaka gimnazija, jedna od najboljih u dravi. Vukovi je bio u turskom zarobljenitvu do 1703., kada je pobjegao iz Carigrada i preko Italije se vratio u Sinj. U borbama se isticao i don Ivan Filipovi Gri. (Vrgo 2009: 71)
16
Mali ili Sinjski rat (odnosno Drugi Morejski rat, usp. Vrgo 2009: 74) trajao je od
1714. do 1718. Turska vojska, okupljena u Turjacima, brojila je 60.000 vojnika koji su se
spremali na Zadar. Cetinjani su uvrstili tvravu (oteenu potresom 1709.), opskrbili se
namirnicama i nadzirali puteve oko Sinja, ali su do 1715. Turci opustoili veinu podruja.
Tek 700 Sinjana ustrajalo je u obrani utvrde te se turska vojska, smanjena za 10.000 vojnika,
15. kolovoza povlai, uslijed nestaice hrane i pojave bolesti (dizenterije). Ubrzo su osvojene
i avina i Vrlika. Rat je zavren sklapanjem mira u Poarevcu 1718., kojim je odreena
granica prema Turcima podno vrhova Dinare i Kamenice (Linea Mecenigo, Vrgo 2009:
77). Obrana Sinja zapamena je kao jedinstven povijesni dogaaj koji je utjecao na moral
itave dananje Hrvatske. O bitci postoje brojne legende koje Sinjani dan danas rado priaju.
Datum obrane grada izabran je za Dan grada Sinja, dan kada katolici hodoaste udotvornoj
Gospi Sinjskoj, koja je prema predaji dala snagu sinjskim vojnicima i spasila grad. U ast
pobjede t se viteka igra Alka.23
Za vrijeme mletake uprave formira se dananji grad Sinj podno utvrde koju je 1769.
otetio snaan potres pa se stanovnitvo sve vie poelo naseljavati uz tvravu Kamiak i
crkvu sv. Marije24. Grad je imao providure, a krajike slube, nasljedne u pojedinim
obiteljima, obnaalo je lokalno stanovnitvo. Cetinska krajina od 1718. je bila podijeljena na
dvije serdarije: Grabovac i Vukovi, a Biteli je, uz nekolicinu sela istono od rijeke
Cetine25, pripao drugoj. Vrgo (2009: 87) navodi da su najvaniji kulturni utjecaj imali
prosvjetitelji, meu kojima se istiu fra Filip Grabovac (Cvit razgovora naroda i jezika
ilirikoga aliti rvackoga , 1747.) i Ivan Lovri (Biljeke o putu Alberta Fortisa, 1776., i ivot
Stanislava Soivice, 1777.), ali i Petar Filipovi (kronika Pismosaranite iliti pisnice poetka
manastira ramskoga u Bosni, 1756. i Razpisanje od udnovate prilike Divice Marije, 1757.),
Jeronim Filipovi (Pripovidanje nauka krstjanskoga, 1759.), pjesnik i skladatelj Petar
Kneevi (Muka Gospodina Naega Isukarsta i pla Matere Njegove, 1753.) te kanonik i
pravnik Aneo Dalla Costa (Zakon Carkovni, 1778.).
Mletaka vladavina nad Dalmacijom zavrava kada Veneciju osvaja Napoleon 1797.
Meutim, iste godine potpisuje mir u Campoforniju kojim mletake steevine u Dalmaciji,
ukljuujui Sinj, nakratko prelaze pod austrijsku vlast (ii 2001: 389390). Tada je
otvorena prva javna puka kola u Sinju (1798.), a za uitelja je imenovan fra Jerolim Vuleti
(Vrgo 2009: 88). Ve 1805. Austrija potpisuje mir u Pounu (Bratislavi) i Francuskoj je 23
Vie na slubenim stranicama Alke: http://www.alka.hr/. 24
Dananja crkva udotvorne Gospe Sinjske na sredinjem gradskom trgu u Sinju. 25
Bajagi, Obrovac, Gala, Ruda, Ovrlja, Roe, Votane (Vrgo 2009: 83).
17
pripala i Dalmacija, koja je od 1809. sastavni dio Ilirskih pokrajina i podijeljena na etiri
okruga (zadarski, ibenski, splitski i makarki), sa sjeditem u Zadru (a od 1809. u Ljubljani).
Upravitelj je bio Vicenzo Dandolo, a vojni upravitelj i kasniji generalni guverner Auguste
Marmont (prema ii 2001: 391). Tekovine francuske revolucije ire se i u Sinju: jednakost
pred zakonom, sudstvo odvojeno od uprave, sekularizacija drave, a 1806. ukinut je
Grimanijev zakon pa seljaci i u Dalmatinskoj zagori postaju i vlasnici posjeda (plaali
desetninu), to je bio pomak od feudalnog ka graanskom drutvu. Zahvaljujui svom
poloaju, Sinj postaje prometno vorite; ceste prema Bosni (prva preko Hana i Bilog Briga,
a druga preko Trilja na Arano) te ceste prema Muu i Drniu, Vrgorcu i Metkoviu,
izgraene izmeu 1806. i 1809. Trgovina, promet i pota bili su ureeni na visokoj razini, a u
Sinju je bio i eskadron konjice od 350 konjanika (Vrgo 2009: 89). U Zadru izlaze prve
novine na hrvatskome jeziku Kraljski Dalmatin, a u broju od 22. lipnja 1807. donijele su
uredbu o otvaranju jedne osnovne i jedne zanatske kole u Sinju.
Francuska vlast nailazila je i na nepovjerenje i otpor u puku, a 1807. dolo je do
pobune protiv Francuza pod vodstvom fra Ivana Miloevia Arnauta, kojoj su se prikljuili i
Poljiani, ija se republika raspala nakon propalog ustanka. Uslijed ratnih poraza od engleske
i francuske vojske, Francuzi naputaju Dalmaciju 1814. godine.
Nastupa razdoblje druge austrijske uprave, a 1818. car Franjo I. i carica Karolina
posjeuju Sinj (Novak 2004: 91). Provodi se katastarski popis prema kojem je Sinj 1840.
imao oko 2000 stanovnika. Zgrada suda zavrena je 1832. Muka nia osnovna kola
osnovana je 1833., a enska 1846. Franjevaka klasina gimnazija utemeljena je 1838.
(Vrgo 2009: 91), a nastava u njoj odrava se na hrvatskome jeziku (prva takva kola u
Dalmaciji).
Jezina politika postaje posebno bitno pitanje u javnom diskursu prve polovice 19.
stoljea, kada na sjeveru buja Ilirski pokret, a nakon uvoenja Bachovog apsolutizma (1851.),
cijelu Hrvatsku zahvaaju ideje Hrvatskoga narodnog preporoda. U Sinju su bile itane
zadarske novine Zora dalmatinska (imena pretplatnika navedena u Vrgo 2009: 94), fra Ante
Konstantin Matas izdao je dvije broure Glas horvatsko-slovinski iz Dalmacije (1860.) i ilo
za ognjilo (1861.), a fra Jakov Grupkovi raspravu Zaorija na slavenstvo svoje jedan
Dalmatin (1861.) u kojima se zalau za uvoenje hrvatskoga jezika u kole i ujedinjenje s
ostalim hrvatskim pokrajinama (Usp. Buljac 2009: 215238; Bezina 1990: 167181). Kada
1869. narodnjaci pobjeuju na lokalnim (opinskim) izborima, uvode hrvatski jezik u urede i
18
javni ivot i pridonose "opem boljitku opine" (Vrgo 2009: 97). Do kraja stoljea imao je
29.827 stanovnika (1872.), ureen je gradski centar i poboljana infrastruktura. Sve to
svjedoi da se krajem 19. stoljea u Sinju razvija hrvatska nacionalna svijest, koja je
potpomogla kulturni razvoj grada.
Na poetku 20. stoljea Sinjani su bili zaokupljeni obnovom objekata koje je 1898.
unitio potres. Izuzev toga, grad u svakom smislu raste: poboljana je prometna povezanost
sa Zadrom i Splitom, dolazi do kulturnog procvata, osnivaju se brojna drutva, a postoje
navodi da su se u Sinju igrali i brojni sportovi.26 Jo krajem 19. stoljea otvorena je kazalina
dvorana, dvije itaonice, kavana Cetina, osnovana gradska glazba, drutvo Sermonia,
glumako drutvo te Kinematograf Cetina, a na prijelazu stoljea zabiljeeno je djelovanje
Matice hrvatske (od 1906.). (Usp. Vrgo 2009: 105108). Sinj je bio vojno uporite u Prvom
svjetskom ratu (1914.1918.), okonanom porazom i raspadom Austro-Ugarske. Hrvatski
sabor 29. listopada 1918. raskida sve dravnopravne odnose s Monarhijom i ulazi u Dravu
Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je ubrzo sjedinjena s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba,
Hrvata i Slovenaca (od 1921. Kraljevina SHS, od 1929. Kraljevina Jugoslavija).
Nakon rata gospodarska i kulturna slika Sinja, kao i itave Europe, potpuno je
drugaija od predratne. Gospodarsko stanje sve se vie pogorava i na globalnoj razini
rezultira svjetskom krizom 1929. Na lokalnoj razini nastupa kulturna kriza uvoenjem tzv.
estosijeanjske diktature iste godine. Grad Sinj i Cetinska krajina bili su u sastavu Primorske
banovine, a nedugo nakon donoenja oktroiranog ustava (1931.) u sastavu Banovine Hrvatske
(1939.). Kulturno djelovanje ipak se nastavlja u raznim svjetovnim i crkvenim drutvima, te
je 1921. utemeljena Dravna realna gimnazija, a od 1926. Dravna zanatska kola (Vrgo
2009: 115).
Drugi svjetski rat (1939.1945.) na hrvatskim je prostorima imao poseban znaaj jer
se borba Saveznika protiv Sila osovine prenijela i na lokalnu borbu partizanskih protiv
ustakih pokreta, od kojih su prvi bili uz konane pobjednike rata, a drugi uz gubitnike. Za
vrijeme rata Sinj je bio u sastavu Velike upe Cetine (sa sjeditem u Omiu), dijelu
Nezavisne Drave Hrvatske, a od 1941. okupiraju ga Talijani, koji ga dre sve do svoje
kapitulacije 1943. kada dolazi u ruke Nijemaca. Oslobaaju ga partizani 25. listopada 1944.27
26
Prema Vrgo (2009: 104). Sinjanin Ante Tomaevi Kuka bio je u hrvanju prvak Austro -Ugarske od 1902. do 1907., a 1903. i 1904. bio je prvak svijeta. Nogometni klub Junak osnovan je 1916. Igrao se tenis i odravale konjike utrke i viteka natjecanja. 27
Sinj je u doba talijanske okupacije bio opasan bodljikavom icom (ega se prisjeaju i star iji informatori iz Bitelia), a mnoge graevine razruene su u bitkama i saveznikom bombardiranju 11. rujna 1944.
19
Meu njima je bilo ljudi iz Sinja i okolice, pa tako i Bitelana.28 Broj rtava rata na globalnoj
razini prelazi 55 milijuna, a na teritoriju Jugoslavije oko 1,700,000 ljudi (prema visini ratne
odtete koju joj je isplatila Njemaka).29
Osnivanjem realsocijalistike Jugoslavije nastupa razdoblje prosperiteta, razvoja
industrije, znanosti, kulture i sporta, a smanjuje se utjecaj Crkve i plemstva nakon to su im
oduzeti posjedi donoenjem Zakona o nacionalizaciji 1946. U Sinju su brojna nacionalizirana
i novoosnovana poduzea utemeljena na socijalistikom samoupravnom modelu: Industrijsko
graevno poduzee Sandra (1929.), Drvodjelsko poduzee Naprijed (1946.), Autoprijevoz
Sinj (1948.), Komunalno poduzee Vjeti gora (1949.), Poljoprivredni kombinat Sinj
(1951.), Dalmatinka predionica i tvornica konca (1952.), Vodna zajednica (1954.),
Trgovako poduzee Konkurent (1959.), Hidroelektrana Perua (izgraivana 1954.1958.30,
putena u pogon 1960.); a od drutvenih, kulturnih i sportskih drutava nastaju: Dom zdravlja
(1953.), Gradski bazen (1953.), koarkaki klub Tekstilac, dananji Alkar (1955.), Amatersko
kazalite (1956.), Gradski muzej (1957.), Narodno sveuilite (1958.), Nia muzika kola
(1958.), Turistiko drutvo Sinj (1970.) i hotel Alkar (1979.) (Popis prema Vrgo 2009: 121).
U sklopu Mediteranskih igara u Splitu (1979.) konjika natjecanja odrana su na sinjskom
hipodromu.
Potpisivanjem Novosadskog dogovora 1954. filolozi s ovih prostora pristaju na
slubeni hrvatskosrpski ili srpskohrvatski jezik. Trinaest godina kasnije, 1967. potpisana je i
Deklaracija o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika koja negira Novosadski dogovor.
Za vrijeme Hrvatskog proljea 1971. slubeno je osnovana Matica hrvatska u Sinju, kojoj je
ubrzo zabranjeno djelovanje, a slijed politikih zbivanja potaknuo je i val emigracije
(privremeni rad u inozemstvu, najvie u Njemakoj i Italiji).
Krajem sedamdesetih godina, a posebno nakon smrti Josipa Broza Tita, Federaciju
potresa kriza. Politiko nezadovoljstvo kulminiralo je 1991. kada se Hrvatska izdvaja iz
saveza. Poinje Domovinski rat (1991.1995.) koji je dodatno unazadio hrvatske pokrajine,
posebno granine na kojima su bila najvea ratita. Sinj je pretrpio brojne napade i razaranja,
a tijekom rata organiziran je centar za humanitarnu pomo i skrb o izbjeglicama.
28
Najstariji informatori svjedoili su Drugom svjetskom ratu, ali izbjegavali su razgovor o njemu, osim kada su prepriavakli anegdote o ustaama i partizanima iz iste porodice koji su se svaali umjesto da pucaju jedni na druge itd. Takoer, u blizini Bitelia nalazi se masovna grobnica (Kurbegova jama na Vrdovu). 29
U nedostatku povijesne rasprave koja bi navela toan podatak, koristi se mreni izvor, World War Two Statistics & Data (dostupno na: http://www.historyonthenet.com/WW2/statistics.htm, pristup 17. veljae 2013. 30
Jedan od informatora na terenu sudjelovao je u izgradnji peruke brane.
20
Nakon rata osnivaju se i ponovno otvaraju razna kulturna i sportska drutva, od kojih
se posebno istie Klapa Sinj koja je odnijela mnoge festivalske nagrade i stekla kultni status u
svijetu glazbe.
U 21. stoljeu gospodarska slika Sinja jednako je nepovoljna kao i u cijeloj Hrvatskoj.
Mnoge tvornice osnovane za vrijeme Jugoslavije privatizirane su, dok su druge, prelaskom
drave na viestranaki parlamentarni reim, prodane, ugaene ili u steaju. Sinjska alka je
15. listopada 2010. uvrtena u UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne batine svijeta.
Klapsko pjevanje zatieno je u prosincu 2012. a jelo sinjski arambaii (slino sarmi) nalazi
se na popisu zatienih nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture Hrvatske.31
31
Usp. slubene stranice UNESCO-a (http://whc.unesco.org/en/list/, pristup 9. listopada 2013.) i Ministarstva kulture Republike Hrvatske (http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=3650, pristup 9. listopada 2013.)
21
II.3. Stanovnitvo
Dalmatinsku zagoru njezini stanovnici neslubeno dijele na vrgorsku, imotsku,
sinjsku i vrliku krajinu. Ta podjela proizlazi iz organizacije mjesne uprave nakon
uspostavljanja mletako-turske granice (1718.), kada se kroz Zagoru prostirao krajiki pojas,
podijeljen prema glavnim utvrdama (Vrgorac, Imotski, Sinj i Vrlika). Posebnu ulogu u
vezama tih krajina imali su sajmovi i pazari u njihovim centrima, gdje se odvijala trgovina i
razmjena dobara lokalnoga stanovnitva, ali i putnika i trgovaca iz daljih podruja, s obale ili
iz jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine (to je intezivirano izgradnjom ceste izmeu
Sinja i Livna koja prolazi preko Vagnja, na nadmorskoj visini od 1173 m). Primarno se
trgovalo stokom (i to onom sitna zuba) i itaricama (kukuruz, penica, zob), a kopno i obala
intenzivnije se povezuju s poecima komercijalnog vinogradarstva (poglavito Sinjsko i
Hrvatako polje) i uzgoja duhana (najvie Vrgorac i Imotski), a od 20. stoljea i rudarstvom.
Napoleonska cesta, koja je preko 150 godina bila jedina uzduna kopnena prometnica kroz
junu Hrvatsku, povezivala je Knin, Sinj, Imotski i Vrgorac, a otvorena je 1807. za vrijeme
relativno kratke francuske vladavine. Osim toga, Sinj je bio na putu iz Bosne prema splitskoj
luci te je najvanija za njegov razvoj bila trgovina. Od 1903. do 1962. bila je otvorena za
promet uskotrna eljeznika pruga Split Klis Sinj, poznata pod nazivom Sinjska rera (po
nainu pjevanja kojim su putnici kratili trosatnu vonju (Vrgo 2009: 104).
Kao to je prikazano u prethodnom poglavlju, najstariji tragovi civilizacije sugeriraju
da se stanovnitvo koje je ivjelo u podruju oko Cetine od davnina bavilo stoarstvom,
zemljoradnjom i ribarstvom, a od antikog doba i vinogradarstvom i uzgojem duhana.
Trgovina je uvijek bila kljuna, a u 19. i 20. st. razvijaju se i obrti te rudarstvo. Usto valja
istaknuti i velik broj vojnika i vojnih inovnika koji su dolazili iz raznih krajeva.
Stanovnitvo Bitelia i openito okolice Sinja veinom je katoliko, no ima i
pravoslavaca, koji se od posljedenjeg rata sve vie izjanjavaju kao ateisti. Sinjski franjevci32
uvali su matine knjige upe Bittelich, koje su danas prebaene u Dravni arhiv u Zadru.
Najstarije datiraju iz 17. stoljea, iz vremena kad je stanovnitvo iseljeno i ponovno naseljeno
nakon osloboenja od Turaka. Pretpostavlja se da su postojale starije matine knjige u crkvi
32
U Biteliu ima i pravoslavaca, no katolici prevladavaju (zatitnik svt Klmnt, dan upe Mla Gspa). Informator Jeronim arko istaknuo je da su oni jedini dominikanci, dok su ostale upe u okolici franjevake: pa je blesk ppovsk. D ti bjsnn, m smo trsta p i btelsk je u Ct inskj krjni ppovsk, kko, t, n znn, al ostlo su sv frtri. Btelsk, n mi se i v trska. Pravoslavaca u blizini ima jo samo u Suhau, Dabru i Bajagiu.
22
sv. Spasa, koja je potpuno razorena te se ne zna kakav je tono bio sastav stanovnitva prije
pada Sinja, ali od 18. stoljea moe se pratiti kontinuitet najstarijih sinjskih obitelji.
Okolica Sinja kroz povijest je doivjela nekoliko velikih promjena u sastavu
stanovnitva. U prethodnom su poglavlju migracije tek spomenute, a u nastavku e biti
detaljnije opisane. Iako su dnevne migracije izmeu Sinja i okolice vjerojatno bile uestale od
najranijih povijesnih epoha, zanimat e nas masovne migracije. Prva je novovjekovna
emigracija stanovnitva iz sinjske okolice kada su Turci osvojili Sinj, i to na Olib (1476.), u
Gradie (1540.) i u Podunavlje33 (1605.). Nakon osloboenja slijedi masovna imigracija u
tada mletaki Sinj. Vraa se staro raseljeno stanovnitvo, a novo stanovnitvo dolazi iz tri
smjera: 1.) franjevci dovode krane iz Rame; 2.) Mleani potpomau doseljavanje iz
Hercegovine; 3.) spontane seobe Poljiana. Trea velika emigracija dogaa se krajem 19. i
poetkom 20. stoljea, kada sve vie stanovnitva odlazi na kontinente Novog svijeta
(Sjeverna i Juna Amerika te Australija). Privremene migracije (poput viemjesenih ili
viegodinjih perioda rada u inozemstvu) i migracije u smjeru obale Jadrana uestalije su od
druge polovice 20. stoljea. Iseljenici iz Bitelia danas su dio hrvatske dijaspore u ileu, no
svoj su govor sauvali u veoma maloj mjeri.34 Od poetka 20. st. stanovnitvo sve vie tei
iseljavanju iz Zagore, najvie prema Splitu, ali i drugim dijelovima Hrvatske (najvie u
Zagreb) i svijeta.
U 21. stoljeu posebno je izraena veza izmeu Bitelia i Sinja, te izmeu Sinja i
Splita, to znai da su pojaane dnevne i tjedne migracije stanovnitva, a samim time i
meusobni utjecaji njihovih urbanih kultura i, to je za ovaj rad vanije, mjesnih govora.
Prema popisu stanovitva iz 2011. Biteli ima 509 stanovnika, i to 317 u Donjem i
192 u Gornjem. Prema podacima Dravnog zavoda za statistiku (http://www.dzs.hr/), 2001.
godine imao je 658 stanovnika pa moemo rei da se nastavlja populacijski pad zapoet u
vrijeme Domovinskog rata, koji je vidljiv i u povijesnim podacima o opini Hrvace i gradu
Sinju (Tablica 1). Prema posljednjem popisu, u opini Hrvace ivi 3.617 ljudi, a u Sinju
24.826.
33
Sekuli (1990: 15) govori o tri grupacije Bunjevaca: podunavska (najvea), senjska (primorje i pogdorje oko Senja) i sjevernodalmatinska. O porijeklu i smjerovima migracija vie v. u Sekuli (1990: 2226). 34
Budua istraivanja dijaspore iseljene iz Dalmatinske zagore mogla bi pokazati i drugaije rezultate. Opaska se odnosi na obitelj urkovi u ileu iji lanovi u kuanstvu ne koriste hrvatski jezik, ali ga u odreenoj mjeri razumiju.
23
1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991. 2001.
HRVACE 5.056 5.919 5.742 6.483 7.065 7.512 7.392 7.706 7.810 8.212 7.137 6.692 6.206 5.296 4.116
SINJ 7.600 8.256 9.025 10.089 11.543 13.205 13.770 14.829 15.526 16.864 18.687 20.598 23.849 25.985 25.373
Tablica 1. Kretanje broja stanovnika od 1857.2001.
Povijesni podaci nisu dostupni za pojedina mjesta (samo opine) pa ni za Biteli nisu
posebno objavljeni, ali dostupni su podaci prema dobi i spolu. Dravni zavod za statistiku
donosi odvojene podatke za Donji i Gornji Biteli, koji su za potrebe ovoga rada zdrueni
(Tablica 2).
DOB 019 2039 4059 6080 80+ UKUPNO
MUKARCI 47 46 86 56 23 258
ENE 38 34 47 93 39 251
UKUPNO 85 80 133 149 62 509
Tablica 2. Stanovnitvo Bitelia prema dobi i spolu
Vidljivo je da je ukupan broj mukaraca i ena gotovo ravnomjerno raspodijeljen
(mukaraca je samo sedam vie), no promotrimo li sastav stanovnitva prema dobi, moemo
zakljuiti da je mukaraca gotovo dvostruko vie nego ena u skupini od 4659 godina, a
ena gotovo dvostruko vie nego mukaraca u skupinama stanovnika starijih od 60 godina.
Usporedimo li broj stanovnika mlaih od 40 godina s brojem stanovnika starijih od 40
godina, druga skupina bit e i vie nego dvostruko vea od prve. Usto valja istaknuti da je
realan broj mladih koji ive na Biteliu mnogo manji no to statistiki izvjetaj pokazuje jer
mnoga djeca idu u kolu u Sinj (tj. provode dane u tjednu u Sinju, a vikende na Biteliu), a
mladi u srednju kolu u Sinj i Split, odnosno na fakultete po cijeloj Hrvatskoj.
Opadanje broja i starenje stanovnitva kakvo smo zabiljeili u Biteliu karakteristino
je i za druga hrvatska sela. Uvjeti ivota su teki, zemlja i blago zahtijevaju cjelodnevan rad
koji ne donosi materijalnu sigurnost i ne udi to velik broj mladih ljudi odlazi u gradove,
gdje imaju vie prilika zaraditi za iole dostojanstven ivot, i veinom se ne vraaju u svoja
sela. Zeevi (2000: 14) tvrdi da je nemogunost suvremenije i bolje organizacije u domaoj
sredini jedan od najvanijih uzroka odumiranja hrvatskih sela: "Sve veom
industrijalizacijom i urbanizacijom zemlje privlanost urbano-industrijskog naina ivota
postaje sve vie nuna i zakonita posljedica." Meutim, idustrijalizacija i urbanizacija, iako
jesu glavni razlozi odlaska sa sela, nisu jedini. Sigurno je jedan od razloga rat, koji je, osim
ljudskih rtvava, doveo i do toga da mnoge poljoprivredne povrine propadnu jer se nisu
obraivale (najvie vinogradi). Usto su mnogi preivjeli branitelji nesposobni za rad, to zbog
neadekvatne psiholoke pomoi koja im se nudi, to zbog trauma koje su doivjeli na ratitu.
24
Stanovnitvo cetinskoga kraja bavilo se istim poslovima i zanatima tisuama godina, a
od poetka 20. stoljea iz temelja je promijenjen nain ivota. Industrijskom revolucijom
ljudske zanate zamijenili su strojevi u tvornicama, a nakon svjetskih ratova nastupilo je
kratko razdoblje prosperiteta, ne samo na selima. U posljednjim desetljeima Jugoslavije, a
posebno nakon rata devedesetih, cijela Hrvatska prolazi kroz krizno doba, koje karakterizira
sve vii vanjski dug i negativan BDP. Kada govorimo o odumiranju sela, ne moemo rei da
je motivirano naoko boljim uvjetima gradskoga ivota, ve moramo uzeti u obzir i mnoge
druge faktore, koji e biti lokalni i razlikovat e se od mjesta do mjesta, iako je odumiranje
sela problem na globalnoj razini.
25
II.4. Poloaj govora Bitelia na povijesno-dijalektolokoj karti Hrvatske
Da bismo ponudili to detaljniji lingvistiki kontekst, prije opisa pojedinih
gramatikih razina u govoru Bitelia prikazuje se razvoj dananjih hrvatskih narjeja iz
protojedinica, praslavenskog i opeslavenskog jezika, te se prikazuje raspored narjeja i
dijalekata prije velikih migracija uzrokovanih turskim osvajanjima. Zatim su navedene
osnovne znaajke tokavskoga narjeja i njegova podjela na dijalekte, s detaljnijim prikazom
znaajki novotokavskoga ikavskog dijalekta, kojemu govor Bitelia pripada.
II.4.1. Prajezik (praslavensko i opeslavensko doba)
Na podruju oko Sinja vjerojatno se prije dolaska Slavena govorio latinski, a postoje i
starije, predrimske jezine potvrde, spomenute u prethodnom poglavlju. Slaveni u 6. stoljeu
iz pradomovine na podruju Karpata do Dunava donose praslavenski, za koji se rekonstruira
sljedei sustav:
KONSONANTI SONANTI VOKALI
VELARI k g x u a
PALATALI t' d' j i e
DENTALI t d s z n r l
LABIJALI p b m w
Tablica 3. Praslavenski glasovni sustav35
Distribucija fonema nije bila slobodna: * i * mogli su biti samo ispred palatala; palatali *t' i
*d' javljaju se samo uz * i * (*t', *t', *d', *d'); velari *k, *g, *x ne dolaze ispred palatala
ni iza *t', *d', *, *; palatal * mogao je biti samo iza velarnih i ispred palatalnih
konsonanata, a *n se u tim poloajima ne pojavljuje. Svaki je vokal mogao biti dug i kratak te
naglaen i nenaglaen. Mjesto naglaska odreivalo je naglasne paradigme, koje se prema
dananjoj perspektivi rekonstruiraju kao a, b i c. Dugi vokali mogli su biti akutirani, to se
moe rekonstruirati i kao uzlazni naglasak i kao poseban glasovni segment, npr. laringal (usp.
Holzer 2011: 45, Kapovi 2008: 28). U ovom radu za taj segment koristi se termin stari
akut.
35
Tablica i podaci o sustavu preuzeti su prema Holzer (2011: 4).
26
Oko 7. stoljea Slaveni naseljavaju dananje hrvatske prostore. Jezik koji se
rekonstruira za to razdoblje jest opeslavenski dijalektalni kontinuum.36 Prostirao se du
istone i centralne Europe, od Baltika na sjeveru do Crnog mora i Mediterana na jugu. Do 9.
stoljea praslavenski sustav doivio je niz glasovnih promjena, od kojih je posljednja
nazalizacija srednjih vokala (ili "postanak nazalnih samoglasnika" Holzer 2011: 6365), i
formiran je opeslavenski samoglasniki sustav, zabiljeen u najstarijim glagoljinim
tekstovima37:
e o
Tablica 4. Opeslavenski vokalizam
Kvantiteta je bila vezana uz kvalitetu vokala. Sustav je bio veoma sloen, primjerice u
morfologiji imenica, koje su se deklinirale prema 15 deklinacijskih obrazaca (v. Damjanovi
32000), a dijalektalna diferencijacija manje je intenzivna nego u sljedeem razdoblju, kada se
formiraju dijalekti i rastereuje sustav.
U srednjem vijeku, oko 1200. godine, njemaki (u Austriji), maarski i rumunjski
razdjeljuju zapadnoslavenske od junoslavenskih i istonoslavenskih jezika. Junoslavenska
skupina nije zasebna genetska jedinica, nego dijalektalni kontinuum (vie u: Matasovi 2008:
2634). Fonemi *, *, *, *, * na razliite naine u razliitim dijalektima nestaju iz
sustava, a morfoloki sustav takoer je pojednostavljen: 4 imenike deklinacije, nestanak
dvojine, glagolskih kategorija... Posljednje inovacije koje su se odvile prije migracija
potaknutih turskim napadima krenule su s podruja Neretve. Holzer (2011: 6) navodi tri takve
inovacije: novotokavska retrakcija naglaska (Mauraniev zakon38), -l > -o na kraju sloga i
druga jotacija i datira ih oko 15. stoljea, kada zapoinju velike predturske migracije koje su
potpuno promijenile dijalektalni kontinuum i dovele do izrazitijeg izjednaavanja
istonotokavskih i zapadnotokavskih pradijalekata.39
36
"Dijalektna se diferencijacija odvijala tako to su tijekom vremena razne jezine mijene zahvatile razne dijelove slavenskoga podruja." (Holzer 2011: 7). Takoer, Matasovi (2008: 58) navodi da se oko 600. govorio praslavenski te istie da su neke promjene nakon 600. godine zahvatile itavo slavensko podruje, dok su druge ostale ograniene samo na jedan njegov dio. 37
Ipak, valja napomenuti da je u glagoljinim spomenicima ve dolo do izjednaenja i , koji su zabiljeeni istim znakom. Usp. npr. Jagi (1864: 3): "Ovima poluglasima odgovara u hrv. glagoljici samo jedan znak." 38
Retrakcija je u nekim tokavskim krajevima jo u odvijanju. Kapovi (2014: 484) istie: " ntok. retrakcija je jo itekako iv proces. On se vidi u sinkronijskim odnosima poput dm n dm, mlm n molm, ali i u posuenicama, koje ovisno o govoru i primjeru ili uvaju izvorni naglasak (komunst) ili ga pomiu (komnist)." 39
Usp. Brozovi (1985: 6768; 1963: 4556), Lisac (1996: 1821), Matasovi (2008: 35).
27
II.4.2. Predmigracijski raspored narjeja i dijalekata
U periodizaciji povijesti hrvatskoga jezika govorimo o trima velikim razdobljima:
praslavenskom, opeslavenskom i razdoblju kada se formiraju narjeja dananjeg hrvatskoga
jezika: akavtina, kajkavtina i zapadna tokavtina, prikazane na Karti 2, uz istonu
tokavtinu i torlake govore (Lisac 2003: 164165). Kajkavtina se prostirala zapadnije od
dananje granice sa tokavtinom, a akavtina se govorila duboko u unutranjosti, zapadno
od dananje granice s BiH uz Unu te u kopnenoj Dalmaciji u zaleu Zadra i ibenika.
Karta 2. Predmigracijski raspored srednjojunoslavenskih narjeja
Zapadna tokavtina s kajkavtinom je graniila od ua Une u Savu prema
sjeveroistoku do Virovitice i dananje Maarske, s istonom tokavtinom du Dunava i
Drine te zapadno od Foe prema Neretvi i Boki Kotorskoj, koje su bile zapadnotokavske.
Prema akavtini granica je sezala do teritorija istono od Une, niz Dinaru, a na more je
izbijala istono od Cetine (Lisac 2003: 16, 2009: 16).
Prije velikih seoba potaknutih prodorom Turaka, govori sinjskoga podruja bili su na
akavsko-zapadnotokavskoj granici i vjerojatno su imali znaajke i jednog i drugog narjeja
28
(npr. ikavski refleks jata).40 Biteli prema ovoj karti pripada govorima zapadne tokavtine.
Uz Kartu 2 Lisac (2003: 159) donosi i Kartu 3 koja prikazuje etiri granina
zapadnotokavska dijalekta: livanjsko-vrbaski, biokovsko-cetinski, makarsko-primorski i
zapadnohumski. Izoglose koje su razdvajale dijalekte bile su : t i -a :-o (< *-l). Livanjsko-
vrbaski bio je takavski, a odraz finalnog *-l u njegovim govorima rekonstruira se kao -o.
Biokovsko-cetinski bio je takavski, s odrazom *-l > -a. Makarsko-primorski bio je
akavski, a odraz *-l > -a. Zapadnohumski je bio akavski, s refleksom *-l > -o (usp.
Brozovi 1970: 28, Lisac 2003: 6061, 2003a: 178).
Karta 3. Predmigracijski raspored ikavskih tokavskih dijalekata
Bitelski govor pripadao je zapadnoj tokavtini, biokovsko-cetinskom dijalektu, kojim
su prije emigracije govorili moliki Hrvati te govornici dananjega jugozapadno-istarskoga ili
takavsko-akavskog dijalekta, koji se govori u okolici Pule. Lisac (2003a: 178) navodi:
"Naroito je zanimljivo da su danas u dodiru govori Makarskoga primorja (nekadanji
makarsko-primorski dijalekt) i govori jugozapadne Bosne (nekadanji livanjsko-vrbaski
dijalekt), oboji akavski, ali je takoer oito da nekad nije bilo prave meusobne
40
Lisac (2008: 112) govori da su novotokavski ikavski govori Dalmatinske zagore "bliski akavtini, a to je i naravno kad se zna da su dugo proveli u uem govornom dodiru."
29
povezanosti. (...) Izmeu tih dvojih akavaca uglavnom su bili takavci (nekadanji
biokovsko-cetinski dijalekt) kojih su potomci danas u jugozapadnoj Istri i u provinciji
Molise."
Prisjetimo li se da je Sinj u potpunosti raseljen nakon to su ga Turci osvojili, mogue
je da je dio sinjskog ivlja preseljen u ta podruja (v. II.2. Povijest) te da je odnio i svoj
dijalekt. Nakon osloboenja Sinja, poznato je da je dio stanovnitva doseljen iz Rame i
zapadne Hercegovine (v. II.3. Stanovnitvo). Mjesni govori tog podruja ubrajaju se u
zapadnohumski dijalekt.
II.4.3. Osnovne znaajke i podjela tokavskoga narjeja na dijalekte
tokavsko narjeje najvea je skupina dijalekata na Balkanu, koja je usto osnovica za
etiri vrlo bliska standardna jezika: hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski. Dijalekt na kojem
se sva etiri standardna jezika temelje jest istonohercegovako-krajiki ili novotokavski
(i)jekavski takavski, i danas teritorijem najvei tokavski dijalekt (v. Kartu 4). Nadgradnja je
dakako razliita u svakome od etiri jezika, a najistaknutije su fonoloke (primarno
akcentoloke) i leksike razlike. Bitno je istaknuti da razlike izmeu standardnih jezika
postoje, no one su znatno manje nego razlike izmeu standarda i njihovih dijalekata, npr.
akavskih ili torlakih govora.41
tokavsko narjeje biljei najmlae inovacije i revolucionarno je u odnosu na
veinom konzervativno akavsko, a dijelom i u odnosu na kajkavsko, koje ima drugaiji tip
inovacija. Osim nekih starotokavskih govora, dijalekti imaju uzlazne tonove ostvarene
nakon pomaka naglaska na prethodni slog. Velik broj govora uva zanaglasne duljine, koje
nisu svugdje istoga trajanja. Opeslavenski glasovi * i * razvili su se u u, poluglasi su dali
a, jotacijom su nastali i , *-l na kraju sloga prelazi u -a, -e ili -o, a veina govora nema glas
h. Novotokavski govori u deklinaciji svih triju rodova u genitivu mnoine imaju nastavak -,
a dativ, lokativ i instrumental mnoine imaju ujednaene nastavke. U mnoinskoj deklinaciji
jednoslonih imenica mukog roda u veini govora nalazimo proirak -ov-/-ev-. Na glavnini
tokavskoga teritorija, uva se aorist, a izostaje imperfekt (Lisac 2003: 1718).
Glavni kriteriji za klasifikaciju tokavskoga narjeja u dijalektolokoj literaturi jesu
akcentuacija (pomak naglaska na prethodni slog i nastanak uzlaznih tonova ili uvanje
41
Vie v. u Kapovi 2010b.
30
staroga mjesta naglaska), refleks jata (ikavski, ekavski, (i)jekavski) i refleks skupova
palataliziranih *stj, *skj, *zdj, *zgj (, u akavskima ili t, d u takavskima). Prema
njima, narjeje se dijeli na sedam dijalekata (Lisac 2003: 29):
slavonski ili nenovotokavski akavski dijalekt,
zapadni ili novotokavski ikavski dijalekt,
istonobosanski ili nenovotokavski (i)jekavski akavski dijalekt,
istonohercegovako-krajiki ili novotokavski (i)jekavski dijalekt,
zetsko-junosandaki ili nenovotokavski (i)jekavski dijalekt,
umadijsko-vojvoanski ili novotokavski ekavski dijalekt,
kosovsko-resavski ili nenovotokavski ekavski dijalekt.
Karta 4. tokavski dijalekti
31
Na karti je prikazana Ivieva podjela na deset dijalekata, koja se od Lieve razlikuje
po podjeli istonotokavskih govora. Naime, Lisac (2003: 143) prizrensko-junomoravski,
svrljiko-zapljanjski i timoko-luniki (uz karaevsko-svinjiku oazu) definira kao dijalekte
torlakoga, a ne tokavskoga narjeja. Napominjemo da Lukei (2012: 281285) u podjelu
ukljuuje samo zapadnotokavske govore pa dijalekte naziva neto drugaije od Lisca:
slavonski, istonobosanski, ikavski i juni jekavski dijalekt.
Govor Bitelia svojim poloajem spada meu govore zapadnoga ili novotokavskog
ikavskog dijalekta. Najvanije znaajke toga dijalekta daju se u sljedeem poglavlju. Jedan
od ciljeva rada bit e utvrditi koje su od tih znaajki potvrene u govoru Bitelia, a koje nisu.
II.4.4. Novotokavski ikavski ili zapadni novotokavski dijalekt
Jedini tokavski dijalekt s veinskim ikavskim refleksom jata razvio se iz
zapadnotokavskog pradijalekta. Prostire se na podruju zapadne Hercegovine i june Bosne
te na podrujima oko Bihaa i Dervente, Livanjskog polja, zapadno od Neretve, na jugu sve
do Opuzena, a na sjeverozapadu do Omia. tokavske doseljenike oaze nalaze se na
akavskim otocima: Raie (Korula), Suuraj (Hvar), Sumartin (Bra), Maslinica (olta),
Dinjika (Pag). U Lici takoer ima doseljenih ikavaca oko Gospia, Senja, Lovinca i Svetog
Roka; u Gorskom kotaru u Liu, Mrkoplju i Sungeru; u Slavoniji izmeu Osijeka i akova; u
Bakoj oko Subotice i Sombora; u Maarskoj oko Baje i u blizini Budimpete; u Italiji
(Molise) u Kruu, Stifiliu i Mundimitru; u Australiji oko Pertha (dijaspora molike
dijaspore) (prema Lisac 2003: 5051, 2003a: 173174, 2008: 105106). Novotokavski
ikavski dijalekt prevladava i u Zadru, ibeniku i Splitu, koji uvaju i brojne akavske relikte.
Najvanije su fonoloke znaajke u vokalizmu, osim ikavskoga refleksa jata, a kao
refleks poluglasa, u kao refleks stranjeg nazalnog samoglasnika i slogotvorne likvide *,
uvanje oblika tipa (v)rebac, rest i velik broj samoglasnikih redukcija u Bosni i splitskom
zaleu. Lisac (2003: 52) navodi da se dijalekt moe podijeliti na dva poddijalekta, akavski i
takavski, od kojih bi prvi bio "u Dalmaciji izmeu Cetine i Neretve te na otocima, u Bosni
od Livna i Tomislavgrada do gornjeg Vrbasa i srednjeg toka Bosne, oko Dervente, u
Bosanskoj krajini, u Slavoniji. takavska bi bila zapadna Hercegovina, Dalmacija zapadno od
Cetine, Lika i Baka. Uz to su takavski Opuzen, Li u Gorskom kotaru, Molise." Jedan od
ciljeva ove radnje bit e utvrditi kojemu od tih dvaju poddijalekata pripada govor Bitelia.
32
Iz konsonantizma navodimo da foneme f i h veinom ne nalazimo u dijalektu, iako
postoje iznimke (npr. Moliani imaju x42). U dijelu govor dolazi do desonorizacije ili
obezvuenja finalnih suglasnika. Na zapadu dijalekta pronaeni su adrijatizmi43, i to prijelaz -
m > -n (osim u Bosni), > j (Bosna, Hercegovina, Klis, Suuraj, Sumartin) i cakavizam
(Karlobag, ibenik) (usp. Lisac 2003: 5455).
Akcenatski sustav u govorima ovoga dijalekta opisuje se kao novotokavski, sa
sustavnim regresivnim pomakom i zanaglasnim duljinama, koje se, ovisno o reeninoj
intonaciji i dinamici govora, mogu skratiti.44 U nekim govorima u BiH uvaju se tragovi
starije akcentuacije, a u molikih Hrvata zabiljeen je i akustiki akut (usp. Lisac 2008: 110).
Prednaglasnih duljina nema, a svi naglaeni mogu biti dugi i kratki te uzlazni i silazni. Fi