Upload
zoran-petakov
View
59
Download
4
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Istorija tekst
Citation preview
Političke teme Biblioteka
suvremene političke misli
I z d a n ja Političke temeC e n tra Bibliotekaza k u ltu rn u d je la tn o s t H P suvremene političke misliS S O Z a g re b V U red n ik
^ R a d u le K n e ž e v ić
Revolucija i nacijeE v o lu c ija s ta v o v a v o d s ta v a
K P J i K o m in te r n e 1919— 1929. g o d in e
Gordana V lajčić
Zagreb, 797«.
Kazalo
P redgovor7
U vod9
I P O G L A V L JE Vrijem e čiste klasne borbe ^
Neke pretpostavke teorijsk ih osnova KPJ toga vrem ena. Prvi kongres Kom interne o jugoslavenskoj revoluciji. Socijalna struktura
jugoslavenskog sela i seljačko pitanje. Osnivački kongres SRPJ(K). Proglas K om interne balkanskim kom unistim a u o žu jku 1920. godine. Drugi
' kongres SRPJ(K). Prom ijenjeni uv jeti djelovanja KPJ i prve dileme. Druga konferencija KPJ i intervencija Kom interne.
■ ' c 17
I I P O G L A V L JEN acije i seljaštvo u funkc iji revolucije
Treća konferencija KPJ. Plenum NRPJ travnja 1924. godine. Peti kongres Kom interne. O tpori pla tform i treće konferencije KPJ i intervencija
Kominterne. J. V. Sta ljin i Kom interna o odnosu revolucije i nacionalnog pitanja u našoj zem lji u 1925 i 1926. godini. Treći kongres KPJ.
Intervencija Kom interne 1928. godine, č e tv r ti kongres KPJ
71
S k ra ćen ice151
P opis lite ra tu re 153
Predgovor
Već dulje vremena dio moga znanstvenoistraživačkog rada usmjeren je na izučavanje problematike odnosa jugoslavenskog komunističkog pokreta i Kominterne prema međunacionalnim odnosima u Kraljevini SHS. Rezultate toga rada objavila sam u nekoliko većih i manjih radova. Širenje spoznaja o tom problemu sve više me upozoravalo na veliko značenje odnosa jugoslavenske proleterske revolucije prema jugoslavenskom nacionalnom pitanju. Tako je nastala zamisao o izradi šireg rada posvećenog toj problematici.
U pristupu realizaciji te zamisli ocijenili smo da bi bilo dobro najprije temeljitije izložiti stavove vodstava KPJ i Kominterne. koji se nalaze u dijelu objavljene suvremene arhivske grade njihovih kongresa, konferencija i plenuma. Time bismo široj javnosti omogućili kontinuirani i sažeti uvid u evoluciju njihovih stavova u jednom od najdelikatnijih problema jugoslavenske socijalističke revolucije.
Ovakvim pristupom izboru izvora znatno smo umanjili mogućnost kompletnijeg sagledavanja razmatranja nacionalnog pitanja u KPJ i jugoslavenskom komunističkom pokretu i zato ovaj rad shvaćamo kao prilog budućim istraživanjima teorijskog i praktičnopolitičkog razvitka jugoslavenskog komunističkog pokreta između dva svjetska rata.
S obzirom na značenje povezivanja seljaštva za djelovanje niza građanskih stranaka Kraljevine SHS, kao i s obzirom na značenje seljačkog pitanja za izvedbu jugoslavenske proleterske revolucije, znatnu pažnju posvetili smo uporednom praćenju seljačkog i agrarnog pitanja. S obzirom na socijalnu i nacionalnu strukturu Kraljevine SHS smatramo nacionalno i seljačko pitanje vrlo značajnim problemima jugoslavenske proleterske revolucije toga vremena.
Primjedbe i sugestije recenzenata dr Voje Rajčevića i dr Ivana Perića uzela sam u obzir prilikom pripremanja rukopisa za tisak. Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine preuzeo je na sebe zadatak da ovaj rad bude objavljen. Smatram svojom prijatnom dužnošću da im se na ovom mjestu zahvalim.
U Zagrebu, listopada 77. G. V.
U V O D
Uvod 11
Proces ugrađivanja problematike nacionalnog pitanja u revolucionarne ciljeve K P J trajao je relativno dosta dugo. Interesi radničke klase ishodišta su osnova teorijskih stavova i sadržaja strategije i taktike svake istinske komunističke partije, a ukoliko takva partija djeluje u višenacionalnoj sredini čiji društve- no-ekonomski i politički odnosi rezultiraju i nacionalnim pitanjem, ona mora biti zainteresirana za njihovo razrješavanje i o njima se izjasniti. Takva partija ne može u svojim osnovama teorijskih stavova, a posebno ne može u sadržaju svoje strategije i taktike, preskočiti problematiku nacionalnog pitanja i koncentrirati pažnju isključivo na ekonomsko-socijalne ciljeve proleterske revolucije ili, kako se češće kaže, na čisto klasnu borbu. Voditi bitku za socijalistički preobražaj takve sredine, a biti nezainteresiran za razrješavanje međunacionalnih odnosa, znači već u začetku revoluciju dovesti u pitanje, izolirati je od najširih slojeva naroda, a na uštrb radničke klase. Voditi bitku za socijalizam znači voditi bitku za realizaciju pune demokracije pod vodstvom radničke klase, a takva demokracija podrazumijeva i punu sloboflp, fffzvjt- ka nacija. Taj princip važi kako unutar pojedinih višenacionalnih zajednica, tako i na planu razvitka svjetskog komunističkog pokreta.
Borba za socijalizam u višenacionalnoj zajednici prvenstveno se temelji na klasnom jedinstvu proletarijata sviju nacija, kao ishodištu borbe za socijalizam, koji obezbjeđuje i jedinstvo interesa nacija.
Povijesni razvitak nacija i nacionalnih manjina, koje su 1. prosinca 1918. godine pod vodstvom nacionalnih buržoazija a pod zaštitom sila Antante ušle u sastav prve jugoslavenske državne zajednice, unaprijed je osuđivao na propast svaki pokušaj radničke klase u našoj zemlji, da izvodi socijalističku revoluciju isključivo ekonomsko-socijalnog sadržaja, tj. čistu klasnu borbu.
K P J je nastala i razvijala se upravo u sredini ko
Revolucija i nacije 12
ja nije garantirala ni minimum ravnopravnosti nacija. Iz tradicije borbe južnoslavenskih naroda za nacionalno ujedinjenje u samostalnu državu, a u uvjetima prvog svjetskog imperijalističkog rata i igre velikih sila sudbinom malih naroda, stvorena je Kraljevina SH S . Poznate su nam, bar u osnovi, sve one dileme koje su tada izbile oko pitanja načina i oblika ujedinjenja naših naroda. Poznata nam je i užurbanost kojom su nacionalne buržoazije pristupile aktu državnog ujedinjenja bojeći se posljedica odjeka Oktobarske revolucije i u našim krajevima. Tu je bio prisutan i faktor straha da države iz tabora sila pobjednica još više ne okrnje prostor buduće jugoslavenske države. Plima revolucije u zapadnoj Evropi toga vremena, kao i interne računice koje su pojedine nacionalne buržoazije imale u perspektivi unutar jedinstvene jugoslavenske državne zajednice uklopile su se krajem 1918. godine u planove sila pobjednica oko Balkana i Evrope u cjelini. Na taj je način stvaranje prve jugoslavenske državne zajednice poslalo imperativ toga vremena kako za one koji su o njoj sanjarili kao pobornici pansla- vističkih i jugoslavenskih ideala, tako i za one koji su panslavizam i jugoslavenstvo prihvatili s pozicija ekonomsko-socijalnih i političkih interesa svoje klase ili nacije. Zbog loga, kada govorimo o protagonistima jugoslavenske ideje, o jugoslavenstvu i borbi za stvaranje prve jugoslavenske države, moramo biti vrlo pažljivi u analizi motiva koji su pojedine ljude, grupe političara, partije ili slojeve društva usmjeravali k ju goslavenstvu ili protiv njega, k takvoj ili drugačijoj državnoj zajednici. Ovaj princip važi i u ""pristupu analizi razvitka'stavova K P J u razrješavanju međunacionalnih odnosa u našoj zemlji.
Ma koliko narodi koji su se od prosinca 1918. godine našli u sklopu Kraljevine S H S bili u svojoj većini etnički srodni i ma koliko bio opravdan napor u borbi za njihovo državno ujedinjenje, povijesni razvitak do 1918. godine zahtijevao je daleko veću postupnost i opreznost u procesu državnog ujedinjenja. la
ko je jugoslavenska buržoazija kao klasa u prvim godinama postojanja zajedničke države bila sklona politici čvrste ruke i jačoj centralizaciji kako iz razloga međunarodne situacije, tako i zbog plime revolucionarnih previranja u našoj zemlji, u isto vrijeme nije bila sklona prepuštanju vlasti u državi samo jednoj nacionalnoj buržoaziji. Njezino klasno jedinstvo manifestiralo se samo u odnosu na proces konstituiranja države i na radničku klasu, kao i na sve one društvene slojeve koji su svojim djelovanjem remetili razvitak mladog jugoslavenskog kapitalističkog sistema. Smatrali su da u svemu drugom imaju zasebna prava, kako na planu ekonomskog, tako i političkog razvitka države. Upravo su iz redova jugoslavenskih nacionalnih buržoazija potekle teze o potrebi uvođenja federativnog, konfederativnog ili centralističkog državnog uređenja zemlje, ovisno o interesima koji su motivirali pojedine nacionalne buržoazije u novoj državi. S aspekta njihovih međusobnih odnosa, jugoslavenska buržoazija nikada nije bila klasno jedinstvena, a ta poci- jepanost je imala korijen prvenstveno u nacionalnoj pripadnosti, što je vidljivo i iz djelovanja građanskih stranaka monarhističke Jugoslavije u cijelom periodu do njezina rasula. Nijedna od građanskih stranaka nije se uspjela afirmirati izvan okvira svoje nacije, što znači da objektivno nijedna od njih nije djelovala u smislu stvaranja jake i homogene jugoslavenske države. To se nesumnjivo odrazilo na cjelokupni ekonomski i politički razvitak zemlje i na način njezinog dezin- tegriranja u 1941. godini. Ekonomski slaba, a djelujući u izrazito agrarnoj sredini, svaka od nacionalnih buržoazija potražila je oslonac u najbrojnijem sloju jugoslavenskog društva, seljaštvu. Parcijalnom agrarnom reformom usporila je njegov savez s malobrojnim proletarijatom, a nacionalnim programom svaka od njih ponudila mu je svoju viziju dovršavanja nacionalne revolucije.
Strah od svjetske i jugoslavenske proleterske revolucije bio je već krajem 1920. godine sveden na mini
mum, otvarajući jugoslavenskoj buržoaziji velike mogućnosti međusobnog razračunavanja bez straha od većih socijalnih ili političkih poremećaja na njezinu štetu. Razračunavanje je završilo pobjedom srpske buržoazije i njezinih koncepcija državnog ustrojstva Kraljevine SH S . Pobijedio je princip državnog centralizma i nacionalnog unitarizma, koji su se u krajnjoj lin iji svodili na stvaranje velike Srb ije pod plaštem Kraljevine 9HS. Takav završetak'striroba unutar jugoslavenske buržoazije bio je i potpuno logičan. Srp ska buržoazija bila je jedina južnoslavenska pobjednička buržoazija iz prvog svjetskog rata, jedina koja je imala i objektivne mogućnosti da izabere korisnog saveznika. Uz snažnu podršku Francuske, stvara branu prodoru mađarizacije i germanizacije na Balkanu, a u isto vrijeme sprečava i prodor talijanskog utjecaja na drugu stranu Jadrana. Ona je u isto vrijeme trebala poslužiti i kao brana prodoru komunističke ideologije na Balkanu i biti zaštitnik emigrantima iz Sovjetske Rusije. Ostale nacionalne buržoazije, prvenstveno hrvatska i slovenska, bile su iz tabora pobijeđenih. One su bile jače ekonomski, a srpska politički. Prve su imale kapital, a druga vlast. Nijedna od njih nije bila spremna dijeliti ono što ima, pa se cijela politička igra svela ili na prisilu ili na pogađanje. Snažan adut u rukama nesrpske buržoazije bilo je neriješeno nacionalno pitanje, koje je imalo daleko veću moć nego što je srpska buržoazija očekivala. S tim kapitalom je građanska klasa ugnjetenih nacija već krajem 1920. godine stekla političku prednost u redovima seljaštva, sitne i srednje buržoazije, a da se pri tome nije ni najmanje potrudila da bilo što mijenja u ekonomsko-socijalnim osnovama jugoslavenskog kapitalističkog sistema. Cak ni djelomično izvedena agrarna reforma nije seljaštvo udaljila od nacionalnih buržoazija, jer je vjerovalo da će u svojim budućim nacionalnim državama ostvariti i socijalnu pravdu. Činjenica je da su seljaštvo i mase ugnjetenih nacija prevarene od svojih buržoazija, a te mase su ipak godinama
R evolucija i nacije ^4
svoje glasove davale nacionalnoj buržoaziji. Tako se stvarao težak jaz među našim narodima udaljavajući ih od velike ideje jugoslavenskog ujedinjenja. Upravo je jugoslavenska buržoazija dovela u pitanje pojam jugoslavenstva profanirajući njegovu prvotnu suštinu i dovodeći u sumnju svrsishodnost ujedinjenja iz prosinca 1918. godine kod nacija, koje su ušle u sastav novostvorene državne zajednice Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Mržnja prema srpskoj buržoaziji širila se i na srpsku naciju dovodeći je u krajnje nezavidan položaj branioca državnog centralizma i nacionalnog unitarizma.
U vezi s društveno-ekonomskom i političkom situacijom prvih godina razvitka jugoslavenske državne zajednice postavlja se pitanje kakve su bile objektivne političke šanse jedne revolucionarne radničke organizacije. M išljenja smo da su one upravo u procesu stvaranja nove države, neriješenog agrarnog i nacionalnog pitanja, u vrijeme kada seljaštvo još nije masovno prihvatilo vodstvo nacionalnih buržoazija bile optimalne. Radnička organizacija općejugoslavenskog značaja koja bi u svoje revolucionarne ciljeve ugradila i zahtjev nacionalne ravnopravnosti, vrlo brzo bi postala ona vodeća snaga koja bi nacionalne i seljačke pokrete uklopila u proces proleterske revolucije, a time i sebi otvorila mogućnost političke afirmacije na širem planu. U jugoslavenskim uvjetima toga vremena revolucionarna radnička organizacija općejugoslavenskog tipa nije mogla biti usko klasna organizacija, zbog postojećih međunacionalnih odnosa i ponašanja seljaka. Trebalo je voditi računa o činjenici da dolazi vrijeme potiskivanja ekonomsko-socijalnih ciljeva re- voluoije od strane nacionalnog pitanja, u čijem je rješavanju većina masa iz redova ugnjetenih nacija vidjela i rješenje svoga ekonomsko-socijalnog položaja. Radnička partija trebala se prilagoditi takvim političkim procesima, prihvatiti mogućnost povezivanja eko- nomsko-socijalne i nacionalne komponente klasne borbe jugoslavenskog proletarijata. Pri tome je, naravno,
l'vod \ 5
trebala strogo vodili računa o socijalnoj strukturi ju goslavenskog društva, posebno jugoslavenskog sela. M i smo imali mnogo bezemljaša, ali daleko više sitnog i srednjeg seljaštva koje je očekivalo povećanje svog zemljišnog fonda i nije bilo sklono kolektivizaciji zemljišne svojine. Samo je mali dio jugoslavenske privrede počivao na radu poljoprivrednog proletarijata i malo je bilo onih poljoprivrednih dobara koja su prihvatila kapitalistički način proizvodnje, a sitni i srednji seljak nije znao za proširenu reprodukciju.
što se tiče radničke klase, ona je bila koncentrirana prvenstveno u razvijenijim zapadnim krajevima, ali je i ona bila više zanatskog, a manje industrijskog tipa. Poljoprivrednog proletarijata bilo je nešto u Vo jvodini i dijelovima Slavonije. Tako mali postotak radničke klase trebao je biti drugi značajni indikator budućoj općejugoslavenskoj revolucionarnoj radničkoj partiji u pristupu koncipiranju sadržaja i načina izvođenja revolucije u našoj zemlji.
R evolucija i nacije j q
I POGLAVLJE V rijem e č iste klasne borbe
Neke pretpostavke teorijskih osnova KPJ toga vremena
Državnopravnim konstituiranjem Kraljevine SH S 1. prosinca 1918. godine, otvorio se pred radničkim pokretima naših naroda i narodnosti problem njihova idejnog i organizacijskog objedinjavanja. Dotada odjeliti radnički pokreti i njihove organizacije, različitih idejnih utjecaja, kao i različitih ekonomsko-socijalnih i političkih uvjeta njihova dotadašnjeg razvitka, otežavali su radničkoj klasi nove jugoslavenske države proces idejne i organizacijske integracije. Njihovo objedinjavanje ipak je bilo diktirano činjenicom državnog ujedinjenja pod vodstvom nacionalnih buržoazija, a pod zaštitom jednog dijela članica Velike Antante. Budući da je proces državnog ujedinjenja naših naroda i narodnosti pod vodstvom nacionalnih buržoazija bio ubrzan strahom od revolucionarnih previranja u Evropi i u našoj zemlji i od teritorijalnih pretenzija nekih od sila pobjednica, vodstvima radničkih pokreta ostalo je malo vremena za dublju analizu osnova teorijskih stavova i sadržaja strategije i taktike budućeg jedinstvenog jugoslavenskog radničkog pokreta. Ta^činjenica vidljiva je u idejnom i organizacijskom rascjepu na j ugoslavenskoj razini u 1919. i u 1920. go- dini, Tfao i usam om jugoslavenskom komunističkom pokretu do 1929. godine. Idejni sukobi i frakcijska razračunavanja unutar vodstva i dijela članstva komunističkog dijela jugoslavenskog radničkog pokreta u cijelom periodu do 1929. godine odražavaju svu težinu procesa bitke za formiranje jedinstvenog jugoslavenskog radničkog pokreta pod vodstvom K P J. Sam komunistički pokret u ovom periodu povremeno se ponaša kao zbir još neasimiliranih radničkih pokreta, plaćajući danak vremenu življenja u različitim ekonomsko-soci- jalnim i političkim prilikama i velikom utjecaju socijaldemokratske idejne tradicije. Time je proces izgradnje K P J u partiju lenjinskog tipa i opredijeljenosti bio bitno usporen i otežan. Zato se i K P J teže odupi
Vrijeme čiste klasne borbe i g
R evolucija i nacije 20
rala utjecaju ideologije građanskih stranaka, koje su imale dulju tradiciju političkog djelovanja.
Objektivne društveno-ekonomske i političke prilike u novoj državi pridonosile su usporavanju procesa integracije jugoslavenskog radničkog pokreta. Političko djelovanje građanskih stranaka toga vremena pridonosilo je daljnjem zaoštravanju krize društva u cjelini, u kojem nijedna od njih nije djelovala na opće- jugoslavenskom planu, u cilju zbližavanja nacija i nacionalnih manjina pridonoseći od prvih dana postojanja nove države pojavi niza nacionalnih pitanja.
Posebno je snažan bio utjecaj građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija, tj. nesrpskih, koje su upravo na neriješenom nacionalnom pitanju u prvoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, upravo u vrijeme o kojemu govorimo, stekle velik autoritet u svojim nacijama, prvenstveno u seljačkim masama. Prostorno mala, ekonomski zaostala i agrarna, zemlja kao što je bila jugoslavenska država toga vremena bila je idealna sredina za razvitak seljačke ideologije prilagođene objektivnim međunacionalnim odnosima. Građanska klasa u usponu, nedovoljno snažna da samostalno djeluje, prihvaća seljaštvo kao saveznika da bi izborila svoje pravo ekonomskog i političkog razvitka. Nesposobna da izgradi modernu građansku državu temeljenu na zajedničkim ekonomskim i političkim interesima, ona se zatvara u okvire svoje nacije. Time objektivno usporava razvitak jugoslavenskog kapitalističkog sistema, a i sebe kao klase.
Takvi procesi usporavali su rast radničke klase i njezino objedinjavanje u novoj državi. Time je seljaštvo u budućem sukobu izbilo u prvi plan kao saveznik proletarijata ili buržoazije. Kako je seljaštvo činilo jezgro većine građanskih stranaka naše zemlje toga vremena, nacionalno i seljačko pitanje postali su centralni problemi političkog života Kraljevine SH S. Seljačko pitanje prvenstveno kao klasno pitanje, odnosa burža- azije i proletarijata prema seljaštvu, kao pogodnom ili manje pogodnom savezniku u borbi za vlast.
Kod analize razvitka teorijske misli jugoslavenskog komunističkog pokreta toga vremena moramo strogo voditi računa o činjenici njegove idejne i organizacijske povezanosti, a često i zavisnosti od centrale svjetskog komunističkog pokreta, poznate u njegovoj povijesti pod nazivom Kominterna. Njezin ugled i autoritet, proizišao iz činjenice uloge Lenjina i sovjetskih komunista u realizaciji prve socijalističke revolucije, kao i činjenice idejne i organizacijske nezrelosti ogromne većine ostalih komunističkih partija, bitno su utjecali na jačanje autoriteta Kominterne u procesu formuliranja sadržaja budućih socijalističkih revolucija kod mnogih komunističkih partija, pa tako i naše. Kod toga treba voditi računa i o činjenici da revoluciju u našoj zemlji, kao i u drugim zemljama, nije Kominterna promatrala izolirano od globalne strategije i taktike svjetskog komunističkog pokreta u određenim etapama, što je često i nehotice umanjivalo šanse afirmacije pojedinih partija u vlastitim sredinama. Naravno, te šanse su rasle to više što su pojedine komunističke partije bile zrelije i sposobnije da na idejnim osnovama marksizma-lenjinizma grade vlastite poglede na sadržaj i način provedbe socijalističkog preobražaja sredine u kojoj su nikle i u kojoj su se razvijale.
V rijem e čiste klasne borbe 21
Prvi kongres Kominterne o jugoslavenskoj revoluciji
Osnivački kongres Kominterne iz ožujka 1919. godine bio^je tek na početku stvaranja jedinstvenih osnova .teorijskih stavova i sadržaja strategije i taktike komunističkog dijela svjetskog radničkog pokreta. Pod dojmom društveno-ekonomske i političke krize kapitalizma toga vremena, a potcjenjujući njegovu sposobnost održanja, ocjenjuje da se svjetski imperijalistički rat pretvorio u građanski iz kojeg je izrasla nova epoha, » ... epoha raspadanja kapitalizma, njegovog unutrašnjeg rasula, epoha kom unističke revolucije, nraleta-
ZU O taJist. u orig. prim. G. V.)«1. U građanskom ratu proletarijat će osvojiti vlast, uvesti diktaturu proletarijata i provesti izgradnju komunističkog društva. Ko risteći iskustva Oktobarske socijalističke revolucije, Osnivački kongres Kominterne predviđa uvođenje sovjetskog oblika vlasti. U tom sistemu rukovodeća uloga daje se industrijskom proletarijatu, » ... obezbeđuje se premoćan položaj u svojstvu rukovodeće, najbolje organizovane i politički najzrelije klase, pod čijom hegemonijom mogu da se postepeno izdignu poluprole- terski elementi i seoska sirotinja«.2 Privremena prednost industrijskog proletarijata mora se iskoristiti » . . . da se istrgnu siromašne sitnoburžoaske mase sela ispod uticaja seoskih kulaka i buržoazije, da ih se or- ganizuje j privuče kao saradnike ka delu komunističke izgradnje«. Kod toga se prvenstveno mislilo na buduće učešće sitnog seljaka u proizvodnji kolektivnog vlasništva u poljoprivredi, je r u prvoj fazi diktature proletarijata K ongres ne predviđa eksproprijaciju sitnih zemljišnih vlasnika. Po njegovoj ocjeni, »(T)taj će sloj biti uvučen u sferu socijalističke organizacije postepeno preko prim jera i prakse koja će pokazati preimućstva novog poretka koji će osloboditi sitno seljaštvo i sitnu buržoaziju gradova od ekonomskog pritiska kulaka i veleposednika .. .«.J
Takva vizija svijeta moguća je pod uvjetom da Kominterna » ... potčini takozvane nacionalne interese interesima međunarodne revolucije, ostvariće time u- zajamnu pomoć od strane proletarijata raznih zema- IJaTa bez ekonomske i druge uzajamne podrške proletarijata niju u stanju da izgradi novo društvo«.4 U toj
R evolucija i nacije 22
1Rezolucija o platformi, Prvi kongres Treće internacionale, Materijali, Rad, Beograd 1953, str. 200.2Izvor isti, str. 203.3Izvor isti, str. 204— 205.4Izvor isti. str. 206.
borbi svjetskog proletarijata Kominterna pruža punu podršku borbi kolonijalnih naroda, čije oslobođenje u isto vrijeme ruši i kolonijalno carstvo imperijalističkog sistema.
S obzirom na problematiku koju razmatramo, potrebno je istaći da K onzres daje veliko značenie širenju sovjeta i u selu. Međutim, učešće TTnjima predviđa isključivo za poljoprivredni proletarijat i siromašne seljake, ali pod vodstvom čvrste komunističke većine.' To je bio odgovor Kongresa pokušajima da se u procesu revolucionarnih promjena stvaraju seoski sovjeti u čijem bi radu učestvovali seljaci bez obzira na ekonom- sko-socijalni položaj.
Kongres je točno procijenio da je postojanje mlade sovjetske republike stimulans svjetskoj proleterskoj revoluciji, ali i ogromna socijalna » . . . opasnost za pobednički imperijalizam (misli se na sile Antante i njihove saveznike, prim., G. V.), opasnost gubitka svih plodova pobede usled navale svetske revolucije«.6 Po ocjeni Kongresa, pobjedničke imperijalističke sile otvoreno gaze načelo prava naroda na samoopredjeljenje, pa su tako i » . . . ( J) jugoslavenska država i Cehoslovačka republika stvorene (su)primenom oružane s ile .. .«.7 Na taj će način Kominterna godinama objašnjavati razloge stvaranja prve jugoslavenske državne zajednice, što će u mnogome otežavati njezino ispravno sagledavanje državnopravnog aspekta rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja. Naime, u pristupu rješavanju ovog aspekta nacionalnog pitanja u našoj zemlji problem nije bio u njezinoj dezintegraciji, već u načinu izvršenog državnog ujedinjenja. Iz takvog pristupa razlozima formiranja jugoslavenske
Vrijem e čiste klasne borbe 23
5Vidi: Rezolucija na osnovu Lenjinovih teza o buržoaskoj demo- kratiji i diktaturi proletarijata, izvor isti, str. 175.6Teze o međunarodnoj situaciji i o politici Antante, izvor isti, str. 236.7Izvor isti. str. 237.
državne zajednice proizlazi i ocjena Kongresa da je ona potčinjena i razbojnički pljačkana vazalna država Francuske, č iji imperijafističFi interesi' na Jadranu nalažu obranu takve i tako koncipirane Kraljevine SHS.* Takva jugoslavenska država trebala bi poslužiti silama Antante da bi, ».. .oslanjajući se na vlada- jućc klase i socijal-nacionaliste, stvorila centre nacio- nalno-konlrarevolucionarnog pokreta«.9 Takvi pokreti, po ocjeni osnivačkog kongresa Kominterne, » . . . treba da budu upravljeni protiv pobeđenih, treba da uzajamnom borbom uravnoteže snage novoosnovanih država i da ih drže u potčinjenosti prema Antanti, treba da služe kao kočnica revolucionarnog pokreta koji se razvija u krilu novih ’nacionalnih’ republika, i, najzad, treba da stvori belogardejske kadrove za borbu protiv međunarodne revolucije, a naročito protiv ruske revolucije«.
Rješenje jugoslavenskog problema, kao i problema ostalih država koje su nakon svjetskog rata ušle u igru velikih sila, moguće je, po ocjeni Kongresa, samo u fazi »poslednje odlučne bitke protiv kapitalizma«, koja je nastupila » ... kasnije nego što su to očekivali i nadali se apostoli socijalne revolucije. Ali ona je nastupila.«10 U toj epohi, koja počinje izbijanjem Oktobarske socijalističke revolucije, male nacionalne države teško će naći životni prostor. Iz bivše Austro-Ugar- ske Monarhije formiran je niz novih malih država, » . . . koje jedva što su se rodile, hvataju već jedna drugu za gušu zbog državnih granica.«" Rješenje njihove budućnosti K ongres vidi. samo. _u svjetskoj proleterskoj revoluciji, » ... koja će proizvodne snage svih zemalja osloboditi stege nacionalnih država, ujedinivši
R evolucija i nacije 24
8Vidi: izvor isti, str. 239.9Izvor isti, str. 242.10Manifest i memorandum, Manifest komunističke Internacionale proleterima celog sveta, izvor isti, str. 245.11Izvor isti. str. 250.
narode u najtešnjoj ekonomskoj saradnji na bazi op- šteg privrednog plana, i dati mogućnost i najslabijem i najmalobrojnijem narodu da slobodno i nezavisno upravlja poslovima svoje nacionalne kulture bez ikakve štete za ujedinjenu i centralizovanu evropsku i svet- sku privredu«. Politički aparat tako koncipirane buduće evropske i svjetske zajednice proletarijata bit će radnički sovjeti, novi tip političke organizacije radničke države, za koju Kongres kaže da je »... nezamenlji- va organizacija SA M O UPRA VE R A D N IČ K E K L A SE (ist., G. V.), njene borbe...«.11 Široka mreža sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata trebala je, po ocjeni Kongresa, biti brana protiv kapitalizma i temelj buduće svjetske zajednice proletarijata.
Dajući završnu riječ na osnivačkom kongresu Kominterne, Lenjin je izrazio uvjerenje da je »(P) pobeda proleterske revolucije u ćelom svetu (je) osigurana. Bliži se osnivanje Međunarodne Sovjetske Republi- kč«7'
U _pristup_u Prvqg_k.pngresa Kominterne rješava- nju jugoslavenskog nacionalnog pitanja. hio_je u prvom planu problem njegovog državnopravnog aspekta. Polazeći od činjenice da su jugoslavenskijoarodinačinom izvršenog državnog _u jedinjenja. u.Xralj£viriu^SHS--do- vedeni u potčinjeni položaj, zbog ekonomskih i polj- tičkih pozicija kojel je _ prisvojila srpska_Jhuržoazi- ja, Kongres pravilno procjenjuje situaciju u kojoj su se našle nesrpske nacije prve jugoslavenske državni zajednice. Međutim, perspektivu razrješavanja njiho- vog ekonomsko-socijalnog i političkog položaja vezao je za perspektivu svjetske proleterske revolucije, što je objektivno prolongiralo razrješavanje njihove bu- dućnosti vlastitim snagama i dovodilo u zavisnost od kretanja u redovima svjetskog komunističkog pokre- ta. Po našoj ocjeni, Prvi kongres Kominterne-ispustio
V rijem e iis te klasne borbe 25
12Izvor isti, str. 253.13Završna sadnica Kongresa, Izvor Isti. str. 261.
je iz vida značajan momenat, mogućnost da se jugoslavenska proleterska re v o lu c ija odvija samostalno,.i unutar~jugoslavenske državne zajednice. ^Ucijenivši njezi no ^mTrarije~isWjTinTV?rkar> re7iiTI3rjntprpga s i la pobjednica u prvom svjetskom, ratu,-Kominterna je stvaranje prve jugoslavenske državne zajednice shvatila kao igru velikih imperijalističkih sila protiv-Sov- jetske Rusije potejenjujući na taj način one snage koje su unutar jugoslavenskog radničkog i komunističkog pokreta, kao i unutar naših naroda i narodnosni, objektivno bile zainteresirane za stvaranje jugoslavep- ske države. Iako Kominterna otvoreno ne sugerira razbijanje jugoslavenske državne zajednice kao sastavnog dijela jugoslavenske proleterske revolucije, ona činjenicu izvođenja toga ujedinjenja ne vezuje za mogućnost bolje realizacije naše vlastite proleterske revoltu cije. Čini se da je Kominterna postojanje Kraljevine S H S više gledala kroz prizmu međunarodnih odnosa mlade sovjetske države, a manje kao proces relevantan za eventualno bolje i funkcionalnije izvođenje jugo- slavenske proleterske revolucije,
Revolucija i nacije 26
Socijalna struktura jugoslavenskog sela i seljačko pitanje
Jugoslavenska državna zajednica, temeljena na nacionalnoj neravnopravnosti i klasnoj eksploataciji, bila je vrlo labilan saveznik sila Antante ukoliko se na nju računalo u budućem sukobu s mladom sovjetskom državom. To je bila izrazito agrarna zemlja koja je 1921. godine imala 78,9% stanovništva koje je živjelo od poljoprivrede, u kojoj je postotak zaposlenih u poljoprivredi iznosio 80,4%, a domaćinstava čiji se starješine bave poljoprivredom 75,9%. Osnovna grana proizvodnje bila je poljoprivreda ekstenzivnog tipa, nesposobna da samu sebe proširuje i jača, a lime i privredu zemlje u cjelini.14 Seljački pokreti u toku 1918. i 1919. godine bili su prvenstveno usmjereni na
v rtfcm e cisie Kiasnc uoroe 27
raspodjelu zemlje velikih posjednika u privatno vlasništvo bezemljaša ili siromašnih seljaka, kao izraz gladi jugoslavenskih seljaka za zemljom. Pri tome moramo voditi računa i o činjenici da je seljaka bezemljaša ili onih s feudalnim obvezama bilo prvenstveno u krajevima koji su do državnog ujedinjenja bili u okviru Austro-Ugarske Monarhije, kao i na području Makedonije i Kosova. U nastojanju da spriječi proces objedinjavanja seljačkih i radničkih pokreta u novoformi- ranoj državnoj zajednici, vlada i regent u toku 1919. godine angažiraju se oko izvedbe agrarne reforme koja bi pomoću zakonskih formi otupila revolucionarni aspekt seljačkih pokreta, a time oslabila i prve pokušaje revolucionarnog dijela jugoslavenskog radničkog pokreta da seljačke pokrete uključi u oružanu revoluciju jugoslavenskog proletarijata. Osim toga, lako se moglo desiti da se seljački pokreti u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina spoje u jedinstveni zahtjev za nacionalnom i socijalnom emancipacijom naroda koji su državnim ujedinjenjem od 1. prosinca1918. godine dovedeni u nacionalnom i ekonomsko-so- cijalnom pogledu u podređen položaj. Jugoslavenska buržoazija bila je u tome pitanju jedinstvena. Već u toku 1919. godine seljaštvo je potezima vlade i kralja udaljeno od radničke klase, a time je i jugoslavenska socijalistička revolucija dovedena u pitanje.
U socijalnoj strukturi jugoslavenskog sela, a posebno u krajevima u kojima se javilo snažno nacionalno pitanje, preovladavao je sitni i srednji seljak, a manje bezemljaš. Takva socijalna struktura, ojačana i djelomičnom izvedbom agrarne reforme, stvorila je jak sloj sitnog i srednjeg seljaštva, vrlo značajnog u eventualnom procesu izvođenja socijalističke revolucije u našoj zemlji. Još 1931. godine u našoj zemlji ima: 33,8% gospodarstava ispod 2 ha zemlje ili 6,5% od u- kupne obradive zemlje; 34% od 2-5 ha ili 21,5% ukup
14B. Stojsavljević, Seljaštvo Jugoslavije (1918— 1941), Zagreb 1952. str. 36.
ne obradive površine; 29,3% od 5-20 ha ili 49,3% ukupne obradive zemlje i 2,5% od 20-50 ha zemlje ili 13% od ukupne obradive zemlje." Ekonomsko-socijalni zahtjevi sitnih i srednjih seljaka usmjereni su na dobivanje više zemlje, a bezemljaša u pravcu dobivanja vlastite zemlje. U najburnijim godinama poslije prvog svjetskog rata malo je takvih zahtjeva koji idu na pretvaranje velikih zemljišnih posjeda u kolektivno vlasništvo seljaka, ćak je i jugoslavenska buržoazija morala odustati od stvaranja daleko više velikih poljoprivrednih dobara, usitnjavajući ih radi zaustavljanja seljačkih pokreta. Latentna politička kriza prve jugoslavenske državne zajednice i nesposobnost jugoslavenske buržoazije da izvede zemlju iz zaostalosti onemogućile su razvitak modernog kapitalizma u poljoprivredi, a time i bržu socijalnu diferencijaciju jugoslavenskog sela. U cijelom periodu između dva svjetska rata jugoslavenska država ostala je zemlja sitnih i srednjih seljaka, slabe industrije i malobrojne radničke klase i nacionalnih buržoazija, s apsolutnim pomanjkanjem sposobnosti djelovanja na jugoslavenskom planu. Malo je bilo uvjeta da se prva jugoslavenska državna zajednica razvije u jedinstvenu ekonomsko-socijalnu i političku cjelinu.
R evolucija i nacije 28
Osnivački kongres SRPJ (K)
Koliko su osnivači komunističkog dijela jugoslavenskog radničkog pokreta bili u to vrijeme u stanju procijeniti mogućnosti afirmacije pokreta, najrječitije govore dokumenti Osnivačkog kongresa S R P J (K).
_U temeljnom dokumentu Kongresa, Podlozi u jed in je nja, projiciraju svoje dugoročne i kratkoročpe^iljevc^ maksimalni i minimalni program pokreta^JMaksimal- nim programbriT) smatraju izvođenje socijalističke re
M. Mirković, Ekonomska historija Jugoslavije, Zagreb 1968, str. 322.
volucije i prelazak » ...p riva tn e svojine nad sredstvima za proizvodnju, zemljišta, rudnika, sirovina, alata, mašina, saobraćajnih sredstava — u društvenu svojinu ...« .“ Međutim, bitka za socijalizam » ... može biti delo samo radničke klase, je r sve druge klase, pored toga što im se interesi kose, stoje na stanovištu privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju i imaju zajednički cilj da održe osnove današnjeg društva«. Prema tome, Kongres se zalaže za izvođenje socijalističke revolucije s čisto klasnih pozicija, što je bio neizvediv zadatak s obzirom na socijalnu strukturu ju goslavenskog društva toga vremena. Tim zaključkom Kongresa preko 80% stanovništva Kraljevine SH S nije smatrano saveznicima radničke klase u borbi za socijalizam. Takav stav imao je zato teže posljedice što su učesnici Kongresa smatrali da je » ... ušao (je) međunarodni kapitalizam u završnu fazu. Klasne borbe proletarijata i buržoazije razvijaju se u velike socijalne revolucije. Time su stvoreni uslovi za ostvarenje komunističke privrede prenošenjem sviju sredstava za proizvodnju u ruke društvene celine«.17 Pledirajući za izvođenje takve socijalne revolucije iz koje će izrasti novi organi vlasti, radnički, seljački i vojnički sovjeti, Kongres jedine saveznike industrijskog proletarijata u izvođenju socijalističke revolucije vidi u seoskom proletarijatu. K ongres prihvaća sovjetski put borbe za socijalizam oružanom revolucijom, stoga S R P J (K ) pristupa Komunističkoj intemacionali » ... sa onim radničkim partijama koje stoje na temelju nepomirljive i nekompromisne klasne borbe proletarijata s ciljem: da se uništi kapitalizam i ostvari komunističko društvo«. Tim zaključkom Kongresa stala je S R P J (K ) uz bok najprogresivnijim radničkim partijama svijeta toga vremena. Ipak, socijaldemokratsko teorijsko nasli-
Vrijem e čiste klasne borbe 29
16Podloga ujedinjenja, Kongres ujedinjenja. Prvi kongres KPJ. Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije, tom II, (dalje: IA II) Istorijsko odeljenje CK KPJ, Beograd 1949, str. 11.17Izvor isti. str. 12.
jede i pomanjkanje uvida u Lenjimov koncept izvedbe socijalističke revolucije u višenacionalnoj i agrarnoj sredini, spriječili su Partiju da već tada uoči najrelevantnije probleme jugoslavenske socijalističke revolucije.
Podržavajući ocjenu Prvog kongresa Kominterne da je stvaranje jugoslavenske državne zajednice » . . . rezultat velikih ratova u Evrop i i na B a lkan u ...«, Osnivačkom kongresu S R P J (K ) ne smeta činjenica što je naše državno ujedinjenje izvršeno u smislu stvaranja jedne nacionalne države. Smeta im samo činjenica što do ujedinjenja nije došlo revolucionarnom akcijom siromašnih masa. Za njih je i jugoslavenska buržoazija ekonomski i politički jedinstvena klasa, koja u službi sila Antante zaokružuje Sovjetsku Rusiju, » ... pretvarajući naše oblasti u bazu za borbu protiv revolucije«.1* K ongres naše Partije već u početku pot- cjenjuje snage onih građanskih stranaka koje će upravo na nacionalnom i seljačkom pitanju graditi politički kapital. Jugoslavenski komunisti krivo su procijenili odnos snaga unutar jugoslavenske buržoazije, koja je samo u odnosu na revolucionarni dio jugoslavenskog radničkog pokreta nalazila zajednička rješenja. Stoga je ispravan zaključak K ongresa da je radnička klasa Kraljevine S H S » . . . prinuđena (je) da se čvršće grupiše u jedan ekonomsko-politički pokret, jer se samo tako može odbraniti od punog klasnog porobljavanja, s jedne strane, a s druge strane osposobiti da pođe u susret velikim svetskim događajima«. Neosporno je točno da je jugoslavenska socijalistička revolucija morala biti koncipirana na ideji jedinstva jugoslavenske radničke klase, je r je samo tako mogla i računati na konačan uspjeh. Međutim, s obzirom na konkretnu društveno-ekonomsku i međunacionalnu situaciju u našoj zemlji, jugoslavenska radnička klasa koju vode komunisti nije mogla računati na uspješan zavr
Revolucija i nacije 30
18Izvor isti. str. 13
šetak svoje borbe ovakvim pristupom nacionalnom i sel j ačkoan_pitan j u.
' Minimalni prograrn^SRPJ (K ) odražava i nerazumijevanje suštine' mogućih ekonomsko-socijalnih i političkih promjena u našoj zemlji. Zahtijevajući uvođenje republikanskog uređenja naše zemlje, Kongres prihvaća nacionalni unitarizam i zato traži da naša država bude » ... ( J ) jedna nacionalna država sa najširom samoupravom oblasti, okruga i opština«.1’ Kasnija zbivanja u komunističkom dijelu jugoslavenskog radničkog pokreta potvrđuju da je većina komunističke jezgre u S R P J (K ) već tada bila svjesna postojanja triju nacija u našoj zemlji. Razlog koji ih je tada, a i nekoliko godina kasnije, ponukao da se u odnosu na srpsku, hrvatsku i slovensku naciju ponašaju unitaristički, leži u činjenici što su u mogućnosti priznavanja više jugoslavenskih nacija vidjeli opasnost razbijanja jedinstva jugoslavenskog radničkog pokreta i klase u cjelini. Unitaristički pristup jugoslavenskim nacijama shvatili su najboljim rješenjem za jugoslavensku radničku klasu, koja se u to vrijeme uistinu vrlo postupno privikavala na nove državnopravne i političke uvjete djelovanja. Vjerujemo da su i poteškoće s reformistima na području Hrvatske i Slovenije toga vremena pridonijele shvaćanju unitarizma kao značajnog faktora u procesu asimilacije niza nacionalnih radničkih pokreta u jedinstveni općejugoslavenski. Prihvaćanju unitarističke koncepcije jugoslavenskih komunista pridonijela je i socijaldemokratska tradicija do 1. prosinca 1918. godine, koja je također gajila iluzije o etničkom jedinstvu Južnih Slavena kao pretpostavke klasnom jedinstvu južnoslavenskog proletarijata. To potvrđuje i odnos Osnivačkog kongresa S R P J (K ) prema nacionalnim manjinama. Njihov neravnopravni položaj u našoj zemlji odmah je uočen i za njih se traži » ... potpuna pravna i politička jednakost...«.
Vrijeme čiste klasne borbe 31
19Izvor isti. str. 14.
B itka za stvaranje jedinstvenog jugoslavenskog radničkog pokreta manifestira se raspuštanjem svih dotada postojećih radničkih partija na prostoru K ra ljevine S H S radi stvaranja jedne jedinstvene proleterske partije, a ne saveza partija. Iz pristupa jugoslavenskom nacionalnom pitanju proizišao je i organizacijski princip S R P J (K ), koji se ne m ijenja sve do 1937. godine.
Zbog akcije vlade i regenta oko rješavanja agrarnih odnosa u Kraljevin i SH S , Kongres S R P J (K ) posvetio je i tome pitanju zasebnu rezoluciju. Polazeći od teze da feudalni ostaci usporavaju razvitak kapitalizma, radničke klase i njene borbe za socijalizam, K ongres zahtijeva » . . . korenito uklanjanje svih još postojećih feudalnih ostataka«.20 Tražeći » .. .p u n u i definitivnu eksproprijaciju i poslednjih ostataka feudalizma ...«, Rezolucija ističe da » ... proletarijat ne priznaje feudalnim posednicima prava ni na kakvu naknadu«.21 Pri tome se upozorava da bivši kmetovi i kolonisti koji dobiju zemlju bivših feudalaca neće bili u mogućnosti razvijati racionalnu poljoprivrednu proizvodnju. Zato se u R ezo luciji zahtijeva da im država omogući dobijanje besplatnog poljoprivrednog inventara » . . . i sredstva za podizanje kuća i poljoprivrednih staja«. Zahtijeva se podjela i onih veleposjeda koji su feudalnog porijekla ali nisu nastali » . . . u procesu kapitalizacije zemljoradnje i grupisanjem sitnih parcela proletarizovanih seljaka ...« . U Rezoluciji se odbija mogućnost zadržavanja nasljednoga zakupa na zemlju smatrajući tu instituciju vlasništva pokušajem očuvanja prava bivših feudalaca. Iz citiranog dijela Rezolucije stječe se dojam da je Kongres prihvatio mogućnost individualne obrade zemlje, prvenstveno sitnog seljaka. Što se tiče velikih posjeda koji bi došli pod udar agrarne reforme, u R ezoluciji se zahtijeva da
R evolucija i nacije 32
20Rezolucija o agrarnom pitanju, IA II, n. dj., str. 21.21Izvor isti, str. 22.
se cijeli » . . . posao oko podele i organizacije rada na veleposedima poverava seljačkim većima koja obrazuju svi oni koji na tim imanjima faktički rade«. Prema tome, drugi oblik proizvodnje u poljoprivredi imao bi kolektivni karakter, s tim da se u Rezoluciji ne precizira čije bi vlasništvo bila zemlja u prvom i u drugom slučaju. To je bio nesumnjivo najveći propust Kongresa s obzirom na tadašnja kretanja na jugoslavenskom selu i akcije jugoslavenske buržoazije oko izvođenja agrarne reforme.
Pravilno ocjenjujući da do stapanja radnika i seljaka u jednu klasu ne može doći u uvjetima kada seljak ima privatnu zemljišnu svojinu, u Rezoluciji se ističe potreba povezivanja industrijskog i agrarnog proletarijata u jedinstveni front protiv seoske i gradske buržoazije. Radi okupljanja seoskog proletarijata oko S R P J (K ) zahtijeva se stvaranje partijskih i sindikalnih organizacija na selu. U cilju okupljanja seoskoga proletarijata oko Partije ide se » . . . u borbu protiv kapitalizma i za ostvarenje socijalizma«. Bez obzira na činjenicu što se ističe potreba izučavanja problema jugoslavenskog sela i odnosa u njemu, u Rezoluciji je prisutna velika rezerviranost S R P J (K ) prema sitnim i srednjim seljacima, koji su bili najbrojnija i politički najrelevantnija snaga jugoslavenskog sela toga vremena. Samo nekoliko godina kasnije jugoslavenski komunisti postat će svjesni te činjenice. Tada, u travnju1919. godine, zastupali su tezu čiste klasne borbe vezujući perspektivu izvođenja jugoslavenske proleterske revolucije za malobrojnu i nejedinstvenu radničku klasu, kao i za seoski proletarijat, koji brojem i uticajem tada nije značio mnogo u političkim previranjima jugoslavenskog sela i poljoprivrede u cjelini.
Negiranjem postojanja nacionalnog pitanja, zapostavljanjem uloge sitnog i srednjeg seljaka u političkom životu zemlje, kao i sasvim nedorečenim odnosom prema zemljišnom vlasništvu Osnivački kongres S R P J(K ) otvara etapu dugogodišnje borbe jugoslavenskih komunista za afirmaciju pokreta u širokim sloje
Vrijem e čiste klasne borbe 33
vima jugoslavenskog društva, koje nije imalo uvjeta za izvođenje čiste proleterske revolucije.
Revolucija i nacije 34
Proglas Kominterne balkanskim komunistima u ožujku 1920. godine
Koliko je Kominterna uistinu bila upoznata sa situacijom u našoj zemlji i problemom odnosa revolucionarnog dijela jugoslavenskog radničkog pokreta prema državnopravnom aspektu rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja, potvrđuje i Proglas Kominterne balkanskih komunističkih partija od 5. ožujka1920. godine. Gotovo godinu dana nakon Osnivačkog kongresa S R P J (K ) Kominterna se toj partiji obraća kao Komunističkoj partiji Srbije, a ulazak S R P J (K ) u Kominlernu naziva službenim priključenjem » . . . srpske Socijaldemokratske radničke partije Trećoj inter- nacionali...« .“ Iz načina izvršenog državnog ujedinjenja u Kraljevinu S H S Kominterna izvlači naziv jugoslavenske države i partije u čijem krilu djeluju jugoslavenski komunisti. Ocjenjujući da tadašnja kretanja u Sovjetskoj Rusiji i kapitalističkim državama zapadne Evrope » . . . daju proleterskom komunističkom pokretu na Balkanskome poluotoku novi poticaj«, u Proglasu se upozorava da misao o pobjedi proleterske revolucije treba » . . . duboko usaditi, ne samo u svijest proletarijata, već i radnog seljaštva balkanskih naroda«. Odbacujući tezu da ekonomski razvitak balkanskih zemalja ne pruža uvjete podizanju proleterske revolucije, naglašava se da » . .. radne mase balkanskih i podunavskih zemalja nemaju drugog izlaza iz nastalog
An das Proletariat der Balkan — und Donaulander, an die Ko- mmunistischen Parteien Bulgariens, Rumaniens, Serbiens und der Tiirkei, Manifest. Richtlinien, Beschluse der ersten Kongres- ses, Aufrufe und offene Schreiben des Exekutivkomitess bis zum zweiten Kongress, Hamburg 1920, Feltrinelli reprint, (dalje: FRJ. 229. Dokumenti FR izdanja nalaze se u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu (dalje: SB).
teškog položaja, do proleterske revolucije«.a Već se tada upozoravaju balkanske komunističke partije da
govaraju interesima proleterskihm asa sviju zemalja, među njima i onima u balkanskim i podunavsk im zemljama«. Ocjenjujući Balkanski poluotok stjecištem interesa velikih sila, što se manifestiralo i u toku prvog svjetskog rata, u Proglasu se njegovi rezultati svode na ogromna teritorijalna proširenja Rumunije, Srbije i Grčke kao cijene koja im je od strane Antante plaćena za učešće na njezinoj strani u toku rata. Zastupajući tezu da je stvaranje prve jugoslavenske državne zajednice isključivi rezultat zainteresiranosti sila Antante za stvaranje velike Srbije, Kominterna upozorava da je postojeći ekonomski i politički položaj balkanskih naroda daleko teži nego prije prvog svjetskog rata. Taj položaj » . . . još više zapliće nacionalni problem na Ba lkanskom poluotoku nego što je to ranije bio slučaj«/4 Po njezinoj ocjeni »(P) pod vladavinu pobjednika došlo je daleko više elemenata strane nacionalnosti«. Kako se u navedenim državama provodi politika nacionalnog ugnjetavanja, » . . . politika nezasitnog militarizma pobuđuje još veću želju za oslobođenjem. Borba za oslobođenje uzima još veći opseg«.
Takva situacija odražava se i na političke odnose u »proširenoj Srbiji«. Koje su te nacije koje po ocjeni Kominterne iz ožujka 1920. godine traže svoje nacionalno oslobođenje? Koliko je Kominterna bila upućena u nacionalni sastav Kraljevine SH S potvrđuje njezino uvjerenje da se »(P) protiv vladavine srpske birokratske veleposjedničke oligarhije podižu (se) kako makedonski Bugari, tako i Albanci, Crnogorci, Hrvati i Bosanci«. Iz citiranog dijela Proglasa uočljivo je da Kominterna ne priznaje postojanje makedonske nacije, ali zato uočava alban-
Vrijem e čiste klasne borbe 35
23Izvor istr, str. 230.24Izvor isti. str. 233.
R evolucija i nacije
sko, crnogorsko i hrvatsko nacionalno pitanje. Is to tako ona pravilno uočava problem političkog položaja teritorija Bosne i Hercegovine u okvirima K ra lje vine SH S , iako uslijed nacionalne ispremiješanosti toga dijela naše zemlje njegovo stanovništvo naziva Bo sancima. Sto se u Proglasu ne navodi i slovensko nacionalno pitanje, mišljenja smo da je to bilo iz razloga nepoznavanja nacionalnog sastava naše zemlje i položaja Slovenaca u njoj. Kominterna vjeruje da »(S) samo pobjeda proleterske diktature može ujediniti sve narodne mase u Federativnoj socijalističkoj balkanskoj (ili balkansko-podunavskoj) sovjetskoj republici, osloboditi ih kako od veleposjedničko-kapitalitičkog izrabljivanja njihove vlastite i strane buržoazije, tako i od kolonijalne porobljenosti i nacionalnih svađa.«25 Takav pristup rješavanju međunacionalnih odnosa unutar prve jugoslavenske državne zajednice proizlazi iz njezina uvjerenja da se kod nas prvenstveno radi okolonijalnom pitanju^tj^ o odnosu Kraljevine Srbijekao okupatora iJto lon izatora^iesrpšTčih nacija, koje su se voljom veljkih sila našle u okvirima »proširene Srb i- je«, Iz takvog pristupa proizlazi i njezino zanemarivanje budućnosti srpskog naroda u budućoj balkanskoj federaciji kao naroda koji, s obzirom na svoj položaj u Kraljevin i SH S , ima ulogu kolonizatora i, prema tome, ne želi tu i takvu državu dezintegrirati. Takav odnos prema problemu budućnosti srpskog naroda u jugoslavenskoj državi dugo se zadržao u pristupu Kominterne jugoslavenskom nacionalnom pitanju, dotle dokle je to pitanje tretirala kao sredstvo revolucioni- ranja masa, a ne kao sastavni dio jugoslavenske proleterske revolucije. Takav stav Kominterne odrazio se i na komunistički dio jugoslavenskog radničkog pokreta u nekim periodima njegovog razvitka. Međunacionalni odnosi u prvoj jugoslavenskoj državnoj zajednici dugo se nisu tretirali kao niz nacionalnih pitanja, pa tako ni srpskoga, ni nacija i nacionalnih manjina koje su željele zajedničku državu i u njoj vidjele perspektivu25Izvor isti. str. 234.
Vrijem e čiste klasne borbe 37
svog daljnjeg razvitka. Prema tome, jugoslavensko nacionalno pitanje nije bilo kolonijalno pitanje, već pitanje oblika i načina ujedinjavanja, koje nije bilo samo nacionalno već u isto vrijeme i klasno pitanje jugoslavenskog proletarijata. Proći će godine dok to Komin- tema shvati, a što je daleko značajnije, dok to shvati i jugoslavenski komunistički pokret.
Drugi značajni faktor razumijevanja pristupa Kominterne jugoslavenskom nacionalnom pitanju je način izvođenja nacionalnog oslobođenja naših naroda. Po njenom mišljenju, ono je moguće samo u suradnji svih balkanskih komunističkih partija, radničke klase balkanskih naroda, kao koordinirane akcije u provedbi proleterske revolucije na Balkanu.
Treći značajni faktor je odnos Kominterne prema seljačkom pitanjiL Bogato iskustvo sovjetske revolucije upozoravalo je balkanske komunističke partije » . . . da osim radničkih masa treba privući u komunistički pokret široke mase radnog seljaštva (ist. u orig., prim., G. V.), siromašne seljake i srednji stalež«.26 Za razliku od S R P J (K), ona frontu radničke klase proširuje i na sloj sitnog seljaštva, što je bio značajan faktor u odvijanju revolucionarnih promjena naše zemlje. Zato se u Proglasu i upozorava da »(P) pobjeda i učvršćivanje sovjetske moći u Rumunjskoj, Bugarskoj, Srbiji, Grčkoj i Turskoj i u svim balkanskim zemljama o- visit će o sposobnosti komunista, o utjecaju komunističke partije da se proširi u seljačkim masama«. Po ocjeni Kominterne, » ... mržnja bosanskih i hrvatskih seljaka prema turskim veleposjednicima, koji su zadržali vlast koju su imali i pod Habsburgovcima, uvlačenje siromašnih bugarskih, makedonskih i trakijskih seljaka u komunističku partiju, odlučit će o pobjedi proletarijata na Balkanu«. Da bi se takva pobjeda i o- čuvala, u Proglasu se ističe potreba stvaranja istinskih komunističkih partija koje će u svojim zemljama uis-
tinu zastupati » . . . organiziranu volju proletarijata i kada komunističke partije sviju balkanskih i podunavskih zemalja budu stvorile jed in stven i revolucionarni fro n t (ist. u orig., prim., G. V.)«.
R evolucija i nacije 3g
Drugi kongres SRPJ (K) y
Koliko su gledišta Kominterne utjecala na korekciju stavova S R P J (K ) u pristupu nacionalnom, seljačkom i agrarnom pitanju, najbolje pokazuju odluke njezina Drugog kongresa, održanoga u Vukovaru lipnja 1920. godine. Pod snažnim utjecajem tada važećih ocjena Kominterne, Kongres polazi od teze da se »(I) imperijalistički rat (se) pretvorio u socijalni rat« ” Zatim slijedi i bolje objašnjenje, koje glasi: »Nova epoha je došla, epoha raspadanja kapitalizma, njegovog unutrašnjeg kraha, epoha svetske proleterske revolucije«.2* Jugoslavenski komunisti su svjesni činjenice da nacionalno i kolonijalno pitanje igraju značajnu ulogu u revolucio- niranju prilika u svijetu. Svjesni su »nemira po kolonijama« i »vrenja među potištenim narodima«. Drugo je pitanje da li su bili spremni jedno od tih pitanja uočiti i na prostoru Kraljevine SH S. Uzimajući ovakvu ocjenu kretanja svjetske proleterske revolucije » . . . za polaznu tačku svoje borbe«, većina delegata Kongresa zastupa tezu o mogućnosti likvidacije kapitalizma u suvremenim uvjetima oružanim sredstvima. Uzimajući sovjetski model države kao jedini mogući oblik organizacije vlasti proletarijata, delegati K o n g re sa vide konačno rješenje položaja proletarijata u_stvaranju sov jetskih republika. U takvoj proleterskoj državi Kon- gres predviđa » . . . što veću centralizaciju sredstava za proizvodnju i da izvede upravu nad celokupnom proiz
Program Komunističke partije Jugoslavije, II (Vukovarski) kongres KPJ, IA II, n. dj., str. 30.28Izvor isti. str. 31.
vodnjom po jedinstvenom planu«.” Među prvim mjerama »socijalizacije proizvodnje« Kongres predviđa » . .. socijalizaciju velikih poseda«, dok se za sitne posjede ne predviđa eksproprijacija. To se obrazlaže ovako: » . . . sitni sopstvenici koji ne eksploatišu tuđi rad i vrše koristan društveni posao neće biti predmet nasilne eksproprijacije«. S itni seljak, toliko bitan za izvođenje nacionalnog i socijalnog oslobođenja na jugoslavenskom prostoru, predviđen je za postupno uvlačenje u organizacije kolektivnog rada u poljoprivredi, » . . . gde će se primerom i praksom uveriti u koristi novog društvenog poretka«. Drugi kongres jugoslavenskih komunista bio je nesumnjivo daleko konkretniji u pristupu agrarnom pitanju. On se prema sitnom seljaštvu odnosi mnogo realnije, predviđajući očuvanje njegovog vlasništva. Ipak se bavio isključivo problemom njegove neutralizacije u slučaju sukoba buržoazije i proletarijata. Zato ga i ne predviđa kao direktnog sudionika u izvođenju socijalističke revolucije, oslanjajući se isključivo na seoski i gradski proletarijat.
Ništa novo nije rečeno ni o nacionalnom pitanju. Braneći'koncept centralističke države jedne nacije, većina delegata Kongresa izjasnila se za stvaranje sovjetske republike Jugoslavije kao prelaznog oblika iz kapitalizma u socijalizam, koja će stupiti u » . .. bratski savez sa svima susednim narodima radi vaspostav- ljanja sovjetske federacije balkansko-podunavskih zemalja, koja će biti sastavni deo međunarodne federacije sovjetskih republika«.34 Prihvaćajući na taj način zahtjev Kominterne da se jugoslavenska proleterska revolucija izvodi u savezu s balkanskim narodima, Kongres je sudbinu jugoslavenske revolucije već 1920. godine vezao za perspektivu podizanja i izvođenja socijalističke revolucije na cijelom Balkanu. Proći će godine dok jugoslavenski komunisti shvate mogućnost izvo-
Vrijem e čiste klasne borbe 39
29Izvor isti, str. 34.30Izvor isti. str. 35.
đenja samostalne revolucije, poštujući realne međunarodne, a posebno balkanske uvjete. Da bi bili sposobni za takav veliki potez, trebali su izmijeniti i svoj odnos prema nacionalnom i seljačkom pitanju.
Ne može se tvrditi da jugoslavenski komunisti nisu uočili sukobe među »plemenskim buržoazijama«. Drugo je pitanje da li su smatrali jednim od zadataka buduće jugoslavenske proleterske revolucije da preuzme rješavanje i tih problema. Kongres uočava » .. nacionalne i pokrajinske raspre . . .« , ali ne smatra potrebnim izvršiti analizu njihove pojave i mogućnost povezivanja s ekonomsko-socijalnim ciljevima proleterske revolucije.31 Za razliku od nacionalnog i seljačkog pitanja, Kongres je agrarno pitanje shvatio i kao pitanje jugoslavenskog proletarijata, s tim da ga u to vrijeme ne povezuje ni sa seljačkim ni s nacionalnim pitanjem. Kasn iji razvitak jasno pokazuje da samo agrarno pitanje nije bilo dovoljno u borbi za seljačke mase. Iz navedenih razloga nije tačna ni tvrdnja Kongresa da su sve građanske partije » . . . izgubile poverenje toga naroda«.32 Jedan od velikih propusta jugoslavenskih komunista toga vremena bilo je izjednačavanje mjesta i uloge svih nacionalnih buržoazija u političkom životu zemlje, što je pridonijelo bržem i efikasnijem ubacivanju građanskih stranaka, prvenstveno iz redova ugnjetenih nacija, u seljačke mase. Dok se proces približavanja građanskih stranaka i seljaštva dalje odvijao, K ongres je uporno tvrdio da je jedno od osnovnih obilježja tadašnjeg političkog razvitka naše zemlje » . . . sve jače očitovanje jedne prave revolucionarne situacije ...«. Koliko je tadašnja politička situacija u našoj zemlji imala elemenata revolucionarnosti masa, teško je reći ukoliko pod pojmom revolucionarnosti shvatimo samo zahtjeve za rušenjem postojećih druš
R evolucija i nacije 40
Politička situacija i zadaci Komunističke partije Jugoslavije, izvor isti, str. 39.32Izvor isti, str. 40.
Vrijem e čiste klasne borbe
tveno-ekonomskih osnova kapitalizma. Međutim, tadašnja kretanja u redovima nesrpskih nacija, bilo na planu nacionalnog ili agrarnog pitanja, mogla su biti element njihovog revolucioniranja da su ih jugoslavenski komunisti shvatili kao sastavni dio svoje klasne borbe. Kako to nisu učinili, nacionalni pokreti masa već su krajem 1920. godine svedeni pod kontrolu građanskih stranaka, a time su prestali biti aktualni za socijalistički preobražaj društva.
Iako Kongres traži široku propagandu komunističke ideologije » . . . i u varoši i u selu, kako među polu- proletarijatom, tako i među sitnim sopstvenicima, koji sami obrađuju svoju zemlju i ničiju radnu snagu ne ek- sploatišu ...«, očito ponuđeni program Drugog kongresa S R P J (K ) nije bio dovoljan za afirmaciju pokreta u jugoslavenskom selu i u redovima nacionalno ugnjetenih naroda/3 Nacionalni moment je potisnuo socijalni, a toga naša Partija tada nije bila svjesna. To potvrđuje i njezina odluka da ostaje i dalje » ... na braniku ideje nacionalnog jedinstva i ravnopravnosti sviju nacionalnosti u zemlji«.34 Kada govori o nacionalnostima, isključivo misli na položaj nacionalnih manjina u našoj zemlji.
Drugim oblikom vlasništva u poljoprivredi Kongres smatra velika poljoprivredna dobra u vlasništvu države. Ona bi se formirala od bivših velikih posjeda privatnih vlasnika i ustupila seljačkim vijećima kao realizatorima proizvodnje. Na žalost, ni u pitanju kolektivnog ni u pitanju privatnog vlasništva nad zemljom, Kongres nije razjasnio pitanje minimuma i maksimuma, što je otežavalo konkretnu borbu jugoslavenskih komunista na planu agrarnog i seljačkog pitanja.
Velikom su se upornošću jugoslavenski komunisti toga vremena odupirali stvarnosti koju su i sami
33Izvor isti, str. 40— 41.34Izvor Isti. str. 42.
uočavali. Oni su svjesni činjenice da je Kraljevina SH S » ... tobož jedna država, ali u šest njenih pokrajina vladaju šest različitih zakonodavstava. Jugoslavija, prema tome, ni u kom slučaju nije jedna država nego konglomerat nekoliko državica, koje nemaju zasad ničega zajedničkog osim — vojske i policije«.” Pored svega toga, oni i dalje brane državni centralizam i nacionalni unitarizam ne postavljajući pitanje uzroka takve unutrašnje rascjepkanosti i nepovezanosti »jedne nacije«. Za većinu delegata Drugog kongresa S R P J (K ) razlozi toj rascjepkanosti leže u nesposobnosti jugoslavenske buržoazije da vodi zemlju, klase koja po ocjeni Kongresa djeluje kao jedinstvena cjelina. Sasvim je razumljivo da bi idealni uvjeti podizanja jugoslavenske socijalističke revolucije pretpostavljali postojanje jedne nacije, jedne radničke klase i jedne države. Međutim, od svega toga imali su jugoslavenski komunisti toga vremena samo jednu državu, u kojoj su tek trebali izboriti jedinstvo radničke klase, a nacionalni pluralizam prihvatiti kao činjenicu trajnijeg karaktera i bitnu za ju goslavensku socijalističku zajednicu.
R evolucija i nacije 42
Promijenjeni uvjeti djelovanja KPJ i prve dileme
Pored svih neospornih uspjeha koje je K P J postigla u općinskim i parlamentarnim izborima u toku1920. godine, prisutan je i njezin neuspjeh afirmacije u redovima seljaštva onih nacija koje su već imale afirmirane građanske opozicijske stranke s jako izraženim nacionalnim programom. Posebno je ta činjenica bila uočljiva u Hrvatskoj, « . . . gde je seljaštvo gotovo kompaktno glasalo za Radićevu Hrvatsku seljačku stranku, koja je sakupila 50 mandata«." Najveći uspjeh
Proletarijatu Jugoslavije, izvor isti. str. 55.36D. Lukač, Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918— 1941, Institut za savremenu istoriju, Beograd 1972, (dalje: D. Lukač, Radnički pokret. . . ) , str. 63.
u redovima ugnjetenih nacija postigla je K P J na području Makedonije.31
Izglasanjem »Obznane« u prosincu 1920. i »Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi« u kolovozu 1921. godine objektivno se iz korijena mijenjaju uvjeti djelovanja komunističkog dijela jugoslavenskog radničkog pokreta. Posebno se mijenjaju i prilike u svjetskim relacijama, koje već od početka 1921. godine ukazuju na pad intenziteta revolucionarnih pokreta i postupno oporavljanje svjetskog kapitalističkog poretka. Parola Kominterne o vremenu svjetske revolucije sve više gubi svoju realnu podlogu, čega je već svjestan i Treći kongres Kominterne, održan krajem lipnja i početkom srpnja 1921. godine. Navedeni događaji prisilit će i vodstvo K P J da se već u toku 1921. godine dotakne problema seljačkih stranaka i međunacionalnih sukoba.
Već Plenum CPV K P J održan u travnju 1921. godine u svojim analizama političke situacije u našoj zemlji uzima u obzir nacionalne antagonizme buržoazije i značenje seljačkih stranaka. Iako još uvijek brani tezu o prerastanju imperijalističkog rata u građanski, priznaje i činjenicu slabljenja udarne moći svjetske proleterske fronte, koji fenomeni » . . . pokazuju nove teškoće koje će proleterska revolucija morati savladati u procesu njenog kasnijeg razvoja i ona (takva situacija, prim., G. V.) radničku klasu stavlja pred nove konkretne probleme u vreme revolucionarnih sukoba«.'* Uzimajući kao kriterij pri ocjenjivanju ponašanja svjetske buržoazije prema proletarijatu njezin odnos prema Sovjetskoj Rusiji, Plenum konstatira izvjesno popuštanje kapitalističkih zemalja u odnosu prema prvoj zemlji socijalizma, što se manifestira u obnovi
Vrijem e čiste klasne borbe 43
37Isto.38Rezolucija o političkoj situaciji. Plenum CPV, Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, (dalje: IHRPH) Fond Kl, 1921/4, prijevod s francuskog jezika, str. 2.
bilateralnih ekonomskih odnosa. Takvu momentalnu međunarodnu situaciju smatra privremenom pobjedom struje kompromisa u svjetskom kapitalističkom bloku, koja neće biti duga vijeka i zahtijeva od komunističkih partija daljn ju pripremu u obrani Sovjetske Rusije od narednog napada svjetske kontrarevolucije. U blok kontrarevolucije ubraja se i naša zemlja, u čiju pripremnu kampanju spada donošenje »Obznane« kao akta uperenog i protiv Sovjetske Rusije i jugoslavenskog radničkog i komunističkog pokreta. Kao jedan u nizu razloga koji su potakli jugoslavensku buržoaziju na donošenje »Obznane« navodi se » . . . ojačani nacionalni antagonizam i težnja ka hegemoniji veliko-srps- ke buržoazije s jedne strane i težnja ka nezavisnosti hrvatske i slovenačke sitne buržoazije i seljaka s druge s trane...« ."’ Svođenje problema nacionalističkih zahtjeva na pokrete sitne buržoazije i seljaštva očito pokazuje nerazumijevanje od strane tadašnjeg vodstva komunističkog pokreta nacionalnog pitanja i ponašanja pojedinih klasa u redovima ugnjetenih nacija. U Rezoluciji se konstatira kao negativna činjenica nemoć ju goslavenske buržoazije » . . . da reši njene osnovne is- torijske zadatke: realizaciju njenog nacionalnog jedinstva«.40 Po ocjeni učesnika Plenuma, postojeće društve- no-ekonomsko i političko stanje u našoj zemlji pokazuje » . . . ne samo da smo danas još udaljen i i od konsolidacije ekonomskog života, nego da smo istovremeno mnogo udaljeniji od realizacije nacionalnog jedinstva. Nacionalni antagonizmi u Jugoslaviji, naročito fatalni konflikt između srpske s jedne i hrvatske i slovenačke buržoazije s druge strane, su danas zaoštreniji no ikad«. Svodeći na taj način međunacionalne sukobe na konflikte unutar jugoslavenske buržoazije triju plemena, koji ugrožavaju proces objedinjavanja jugoslavenskog radničkog pokreta, Plenum CPV K P J svodi me-
R evolucija i nacije 44
39Izvor isti, str. 4.40Izvor isti. str. 5.
đunacionalne sukobe na problem koji se odvija isključivo unutar građanske klase. U pristupu pokretima seljaštva identificira se isključivo agrarno pitanje, koje je u svakom slučaju centralno pitanje seljaštva naše zemlje toga vremena, ali ne i jedino. Iako tadašnji razvitak seljačkih partija u našoj zemlji ne pokazuje tendencije njihovog unutrašnjeg raslojavanja, Plenum pokušava problem utjecaja tih partija riješiti osloncem na njihova tzv. lijeva krila, koja bi činila seljačku opoziciju » . . . i da je upotrebi, sa taktičke tačke gledišta, u svojoj borbi protiv reakcije monarho-kapitalističke klike«/' Citirani zaključak Plenuma najbolje ilustrira pristup K P J seljačkom i nacionalnom pitanju. Oba za njega ne postoje, postoji samo bitka seljaštva za zemlju, koju treba privremeno podržavati kao pomagača u borbi za rušenje kapitalizma. U to vrijeme bilo je sasvim nerealno očekivati fprmiranje jedinstvenog fronta jugoslavenskog seljaštva protiv kapitalističke eksploatacije, a da se u isto vrijeme ne pokrene i pitanje rješavanja međunacionalnih odnosa. Jedinstveni front radnika i seljaka isključivo temeljen na ekonoms- ko-socijalnim ciljevima proleterske revolucije, bio je u jugoslavenskim uvjetima toga vremena neizvediv. Stoga je ostao bez odjeka zahtjev Plenuma da se uz pomoć revolucionarnih dijelova seljačkih stranaka u našoj zemlji vodi bitka protiv seljačkih iluzija »... o bur- žoaskoj demokratiji i njegovim nacionalno-separatistič- kim tendencijama«. Bitku za nacionalno oslobođenje svoditi u tim uvjetima na separatističke tendenoije značilo je izgubiti bitku u narodu, a ne samo unutar jedne klase i društvenog sloja. To je bila vrlo opasna i krajnje oportunistička politika tadašnjeg vodstva pokreta, koja, osim registracije postojanja separatističkih tendencija i slabljenja nacionalnog jedinstva zemlje, ništa bitno novo ne daje svojim pristupom seljačkom i nacionalnom pitanju.
Iz navedenih razloga, sadržaj strategije i taktike
Vrijeme čiste klasne borbe 45
41Izvor isti. str. 6.
K P J ne doživljava bitne promjene u pristupu navedenim problemima. Oni se apsolviraju zahtjevom da ju goslavenski komunisti moraju podržavati » . . . proleterske revolucionarne tendencije i polu-proleterske u seljačkim pokretima«.41
Međutim, neki kasniji arhivski izvori daju naslutiti da se već 1921. godine javio pokušaj izrade nacionalnog i agrarnog programa K P J koji bi uvažavao objektivne političke i ekonomsko-socijalne prilike u našoj zemlji. Tadašnji član rukovodstva ilegalne Partije u zem lji pok. Moša Pijade tvrdio je da je već početkom1921. godine izradio Teze o nacionalnom p ita n ju i da je zahtijevao i izradu agrarnog programa. Međutim, po njegovom mišljenju, taj se pokušaj izjalovio intervencijom S. Markovića, koji je odbio takvu problematiku staviti na dnevni red partijskih plenuma.41 Iz navedenih razloga, dio ilegalnog partijskog vodstva u zemlji iskoristio je njegovo odsustvo i na Drugom plenumu CPV K P J, održanom 2. i 3. lipnja 1921. godine, prihvaća odluke Druge konferencije Balkanske komunističke federacije, ilegalnog udruženja komunističkih partija Balkana, » . . . o stvaranju revolucionarnog proleterskog i seljačkog fronta«.44 To su ipak bili samo prvi počeci bitke dijela jugoslavenskih komunista da u ilegalnim uvjetima djelovanja izmijene odnos K P J prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Šanse su im bile daleko veće, kako zbog tadašnje objektivne političke situacije u svijetu koja sve više umanjuje šanse za brzo izvođenje svjetske proleterske revolucije, tako i zbog činjenice što se u proteklo vrijeme mnogo toga u političkom životu naše zemlje moglo bolje uočiti i ocijeniti. Po
R evolucija i nacije 40
42Izvor isti, str. 10.43G. Vlajčić, Osma konferencija zagrebačkih komunista, Školska knjiga, Zagreb 1976, (dalje: G. Vlajčić, Osma konferencija . . . ) str. 33.44Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, Institut za istori- ju radničkog pokreta Jugoslavije, Beograd 1963, str. 75.
četni revolucionarni optimizam postepeno zamjenjuje trezvenije i mirnije ocjenjivanje mogućnosti afirmacije u vlastitoj sredini, koja je dnevno K P J nametala problem nacionalnog i seljačkog pitanja. Osnaženi kapitalizam u Evropi, na Balkanu i u našoj zemlji, objektivno je postepeno ali sigurno prisiljavao vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta da mijenja i usklađuje ciljeve proleterske revolucije s potrebama i težnjama širokih masa jugoslavenskog društva. Kod toga će od velikog značenja po dalji razvitak K P J biti sve češće intervencije Kominterne, posebno kada se radi o sadržaju strategije i taktike pokreta u cjelini.
Kako je taj proces tekao dosta sporo, u listopadu1921. godine vodstvo K P J sukobe na međunacionalnom planu još uvijek ocjenjuje kao rezultat sukoba plemenskih buržoazija i tvrdi da » . . . hegemonistička tendencija srpske buržoazije dolazi do izražaja u centralističkoj koncepciji državnog uređenja, kao što je sprovedena u nametnutom ustavu, dok se partikularistič- ko-nacionalistička tendencija hrvatskog bloka odražava u federalističkoj koncepciji državnog uređenja«.45 O- cjenjujući ekonomsku pozadinu sukoba, upozorava da su » . . . srpski kao i hrvatski blok u osnovi (su) kapitalistički blokovi sa srpskim, odnosno, hrvatskim financijskim kapitalom na čelu. Njihov međusobni ekonomski odnos jest, prema tome, odnos konkurencije. Ovaj se odnos pokazuje u međusobnoj borbi između beogradskih i zagrebačkih banaka, odnosno beogradske i zagrebačke burze«. Takvim pristupom vodstvo K P J svelo je problem na sukob interesa unutar građanske klase triju plemena koji bitno ne utječe na ponašanje i političko grupiranje unutar ostalih slojeva i klasa ju goslavenskog društva. Prema tome, nacionalno pitanje ne postoji, a sukobi koji se javljaju u vidu konkurencije dvaju financijskih centara isključivo su bitka za
Vrijeme iis te klasne borbe 47
45Teze o političkoj situaciji i zadacima KPJ, prijevod s njemačkog jezika. Fond Kl 1921, Mikrofilm, (dalje: MF), 46/254, Snimka, (dalje: SN). str. 80.
financijsku prevlast na jugoslavenskom tržištu, koja jugoslavenske komuniste ne treba posebno zanimati.
Ipak, prve dileme oko nacionalnog i seljačkog pitanja teško utiru put. Prva konferencija K P J, održana u Beču od 3. do 17. srpnja 1922. godine, u Rezoluciji o po litičko j s ituac iji i na jb ližim zadacim a Partije prvi put nešto više kaže o tim problemima.
Pokušavajući izvršiti analizu razloga donošenja »Obznane«, kojom je komunistički dio jugoslavenskog radničkog pokreta bačen u ilegalnost, K onferencija u navedenoj R ezo luc iji pravilno konstatira da je već u1920. godini » . . . intimnim savezom dvora i srpske buržoazije stvoren temelj na kome je izgrađen čitav sistem političke i socijalne reakcije u Jugoslaviji«.46 Iz takvog saveza proizišao je i » . . . priprem ljeni policij- sko-centralistički ustav, koji je imao s jedne strane da učvrsti monarhiju, a s druge da sankcioniše hegemo- nističku politiku srpske buržoazije«.47 Ocjenjujući donošenje »Obznane« kao akt zastrašivanja i ostalih opozicijskih stranaka u Kraljevin i SH S , u citiranoj Rezoluciji se upozorava da njome nije postignut željeni e- fekat. Naprotiv, po ocjeni delegata K onferencije, došlo je do procesa koncentracije opozicijskih stranaka, poput »Hrvatskog bloka«, » . . . koji je prema vladajućem režimu zauzeo stav još radikalnije opozicije nego ranije«.48 Proces grupiranja većine političkih partija H rvatske toga vremena K onferencija nije dovoljno savjesno proanalizirala, već je cjelokupni problem svela na bitku unutar raznih plemenskih buržoazija, koja o- sim konkurentskih razloga nije nosila druga obilježja. Međutim, ocjene mjesta i uloge srpske buržoazije u političkom i ekonomskom životu naše zemlje proizlazile su i iz drugih razloga. Osnovni je bio da je srp
Revolucija i nacifgf K p * s jT 'p ) A r * J 48
46Rezolucija o političkoj situaciji i najbližim zadacima Partije,IHRPH, Fond Kl 1922/16, str. 1.47Izvor isti, str. 1— 2.48Izvor isti. str. 7.
ska buržoazija eksponent francuske antisovjetskc politike na Balkanu, koja joj omogućuje da se održi na vlasti u borbi s ostalim plemenskim buržoazijama. Stječe se dojam da je kritika srpske buržoazije od strane K P J prvenstveno proizlazila iz uvjerenja da je savez s Vrangelom » . .. signatura politike jugoslavenske vlade prema Sovjetskoj Rusiji«/’ Po našem mišljenju, iz navedenog pristupa proizlazi i ocjena Konferencije da hrvatska i slovenska buržoazija » . . . pokazuju više simpatije za englesku orijentaciju u spoljnoj politici uopšte, pa i prema Sovjetskoj Rusiji ...«, jer nisu » . .. direktno zainteresovane za politiku ratnih odšteta ...«. Duboko sumnjamo u mogućnost da su hrvatska i slovenska buržoazija toga vremena sklone suradnji s komunističkom Sovjetskom Rusijom, a ako su i postojale takve tendencije, one su imale karakter ucjene srpske buržoazije, a ne dugoročne suradnje s jedinom komunističkom zemljom svijeta toga vremena. Mišljenja smo da smo blizu istini kada tvrdimo da su tadašnje ocjene političke situacije u našoj zemlji od strane vodstva komunističkog pokreta u nas bile prvenstveno rezultat gledanja Kominterne na Kraljevinu SH S kao dio evropskog i svjetskog antikomunističkog bloka, a manje rezultat vlastitih sudova o vlastitoj zemlji i ciljevima pokreta u njoj. Prateći sadržaj citirane Rezolucije uočljivo je preplitanje realnih procjena političkog stanja u zemlji i apstraktnih rješenja koje vodstvo pokreta unosi u sadržaj njegove strategije i taktike. Tako, npr., u citiranoj Rezoluciji pravilno se uočava da je »Bitno obilježje današnje političke situacije u Ju goslaviji (jeste) krajnja zaoštrenost između dve velike buržoaske grupe: vladajućeg bloka srpskih partija i opozicionog bldka hrvatskih partija«.50 Neosporno je točna ocjena u R ezoluciji da »Vladajući srpski blok i opozicioni hrvatski blok predstavljaju dve glavne žiže
Vrijeme čiste klasne borbe 4g
49Izvor isti, str. 8.50Izvor isti, str. 9.
Revolucija i nacije 50
političkog života Jugoslavije: u jednoj se koncentrišu interesi srpske, u drugoj interesi hrvatske buržoazije«. Ipak je procjena podjele snaga u zemlji očito zanemarila snagu ostalih nacionalnih buržoazija, kao i činjenicu da sukob nije isključivo konkurentska borba dviju najjačih buržoazija, je r se time svodi na čisto klasno pitanje unutar jugoslavenske buržoazije, a isključuje se faktor utjecaja ostalih klasa i društvenih slojeva. Takav pristup većine delegata Prve konferencije K P J nosio je u sebi negaciju postojanja nacionalnog pitanja u našoj zemlji kao vitalnog političkog problema jugoslavenske države toga vremena. Zato se i njegovo postojanje negira i svodi na konkurentsku borbu dviju plemenskih buržoazija, zaostalije srpske i razvijenije hrvatske. Prva, koristeći političku i vojnu moć, nadoknađuje svoju ekonomsku inferiornost pljačkanjem razvijenije hrvatske buržoazije. Iako priznaje činjenicu da se takva eksploatacija ne zaustavlja samo na proletarijatu već se širi i na račun » ... buržoazije u ranijim Austrougarskim pokrajinama ...« , u Rezoluciji se ne uviđa da bivše austro-ugarske pokrajine ne čini samo hrvatska buržoazija, a da upravo iz takvih neravnopravnih političkih odnosa u zemlji izrasta nacionalno pitanje, na kojemu buržoazija nesrpskih nacija gradi politički kapital i sužuje polje djelovanja radničkom pokretu u cjelini, a posebno njegovom komunističkom dijelu. Suprotno tome, oni su m išljenja da je sukob između hrvatske i srpske buržoazije » . . . u osnovi klasnog karaktera iako ga i srpska i hrvatska buržoazija, iz sasvim pojm ljivih razloga-, zaodeva u čisto nacionalistička ruha«.51 Svjesni su činjenice da i takva politika može imati uspjeha u širokim masama, ali iz nje ne izvlače pouke. Naprotiv, oni uspjehe građanskih opozicijskih stranaka u hrvatskom narodu ocjenjuju kao manevar buržoazije, koji je, na žalost, » . . . donekle uspeo naročito u Hrvatskoj, gdje nacionalizam u radničkoj klasi još nije iščezao«. Zato je bilo i iluzorno očekivati pozitivnu realizaciju zaključka K onferen
51Izvor isti, str. 10.
Vrijeme Ciste klasne borbe 51
cije da K P J « . . . energično i odlučno pred najširim masama radnog naroda u varoši i na selu na mnogobrojnim konkretnim pitanjima otkriva klasni karakter duela, koji se pod maskom nacionalizma vodi između srpskog i hrvatskog bloka«. Točno je da je sukob između tih dviju nacionalnih buržoazija imao karakter bitke za tržište i pozicije u političkom životu zemlje. Međutim, teško bi građanske stranke iz redova ugnjetenih nacija mogle postići onakav politički uspjeh i a- firmaciju, da nacionalno pitanje nisu osjećale najšire mase toga naroda i da nisu svoje glasove dale onoj partiji koja je upravo na tome pitanju uspješno gradila političku afirmaciju u svojoj i izvan redova svoje nacije. To znači da je nacionalno pitanje postojalo, a kako ju goslavenski komunisti nisu imali nacionalnog programa, mase ugnjetenih nacija dale su svoje povjerenje o- nim strankama koje su to pitanje prije uočile i ugradile u svoje političke programe. Utoliko je K P J bilo teže njihov autoritet rušiti parolom nacionalnog unita-; rizma i državnog centralizma. Nesporno je točno da suj hrvatska i srpska buržoazija jedinstveno istupale kada se radilo o jugoslavenskom proletarijatu i da su tada više nego ikada postupale kao »jugoslavenska« buržoazija. Međutim, tada je u pitanju bilo očuvanje klasnih pozicija u odnosu na proletarijat. U tom slučaju su sve građanske klase svijeta jedinstvene. Kada je opasnost od proleterske revolucije u našoj zemlji minula, kada se država u međunarodnim odnosima stabilizirala, nacionalne buržoazije su nastavile sa sukobom. Jedna grupacija je nudila nacionalni unitarizam i državni centralizam, a druga priznavala nacije i nudila složenu državu. N i jedna ni druga nisu bile u stanju uistinu riješiti međunacionalne odnose u našoj zemlji, jer ni jedna od njih nije izlazila izvan okvira klase i nacije kojoj je pripadala. Proces udaljavanja nacija K onferencija ocjenjuje negativno. Njegov je rezultat da su uskoro » . . . Srbi i Hrvati prestali biti j e d a n (ist. u orig., prim., G. V.) i postali d v a (ist. u orig., prim., G. V.) naroda«.“
Revolucija i nacije 52
Optužujući srpsku buržoaziju zbog profaniza- cije teorije o narodnom jedinstvu u našoj zemlji, K P J nudi princip samoopredjeljenja naroda, kao melod rješavanja sporova među narodima i krize u zemlji. Na koga bi se odnosilo samoopredjeljenje u Rezoluciji se ne precizira. Totalno nerazumijevanje međunacionalnih odnosa u našoj zemlji vid ljivo je iz ocjene u Rezoluciji da se hipokrizija teorije narodnog jedinstva od strane srpske buržoazije najbolje manifestira » . .. u pitanju odnosa srpske buržoazije prema Bugarima«. Pri tome ne misle na Bugare u Bugarskoj već u Makedoniji. Za većinu vodstva K P J ne postoji makedonska nacija već Bugari u Makedoniji, koji » . . . spadaju u najpotištenije narode u Jugoslaviji«. Ocjenjujući, da su Bugari u etničkom smislu bliži Srbima nego Slovencima upozoravaju da » . . . srpska teorija o jednom jugoslavenskom narodu nikako ne obuhvata Bugare«. U R ezo luciji se priznaje i neravnopravan položaj Albanaca i Mađara u našoj zemlji, ali se za položaj Hrvata i Slovenaca tvrdi da u kulturno-nacionalnom pogledu nisu porobljeni, » . . . ali da su nesumnjivo zapostavljeni«. Iz navedenih tvrdnji vidljivo je da je etničko jedinstvo Južnih Slavena uistinu bilo ishodište većine u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu rješavanju međunacionalnih odnosa. Od prvog dana potpuno se ispravno postavljaju prema nacionalnom pitanju neslavenskih nacija, dok ih problematika slavenskih zanima samo utoliko ukoliko njihovi međusobni odnosi pridonose ili ne njihovoj asimilaciji, a lime i procesu formiranja jedinstvene jugoslavenske radničke klase.
Rješenje krize političkog života naše zemlje u Rezoluciji se predviđa u zajedničkoj revoluciji balkanskih naroda, u kojoj će svi » . . . potišteni narodi Jugoslavije baš kao i svi balkanski narodi uopšte svoje puno nacionalno i socijalno oslobođenje izvojevati samo putem revolucije u Balk. Soc. Federativnoj Sovjetskoj Re
52Izvor isti. str. 11.
publici«.” Kako bi izgledao konkretan sastav balkanske socijalističke federacije i kojim se narodima predviđa davanje prava na nacionalnu državu, u Rezoluciji se ne govori. Iz gore iznesenih sudova može se zaključiti da je većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta predviđala mogućnost uključenja jedinstvene i centralizirane Jugoslavije u balkansku socijalističku federaciju.
Vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta svjesno je značenja političkog grupiranja hrvatskog naroda oko »Hrvatskog bloka«. Ono je svjesno i činjenice da su u njemu » . . . udruženi na nacionalističkoj bazi u borbi protiv hegemonije srpske buržoazije i krupni kapitalisti i sitni sopstvenici zajedno sa ogromnom većinom seljaka i jednim delom proletarijata«.54 Međutim, ta činjenica nije ih navela na pomisao da se radi o pitanju ekonomsko-socijalnog i političkog položaja cijelog jednog naroda i da problem nije u konkurenciji dviju »plemenskih« buržoazija, već da je to pitanje egzistencije cijele nacije. Takvo ponašanje različitih socijalnih slojeva hrvatskog društva nazivaju »nacionalističkom psihozom«, koja, po ocjeni većine učesnika Konferencije » . . . danas dominira u Hrvatskoj«. Ta »nacionalistička psihoza« ipak je » ...zahvatila i najšire slojeve radnog naroda na selu u Hrvatskoj . . .« i « . . . nesumnjivo usporava proces klasne diferencijacije u krilu Radićeve partije, ali ga razume se ne može trajno zadržati«.'5
Budući da su »hrvatsko pitanje« shvatili kao centralno pitanje političkog života naše zemlje toga vremena, vrijedno je registrirati odnos K onferencije prema Hrvatskom bloku, grupaciji hrvatskih građanskih partija toga vremena koje su bile u oštroj opoziciji
Vrijem e čiste klasne borbe 53
53Izvor isti, str. 11— 12.54Izvor isti, str. 13.55Izvor isti, str. 13— 14.
prema velikosrpskom šovinizmu. S obzirom da su Hrvatski blok, a posebno H R S S u njemu imali velikog utjecaja na politički život Hrvatske gradeći taj utjecaj upravo na neriješenom hrvatskom nacionalnom pitanju, značajan je njezin stav prema toj grupaciji partija i način kojim ih je željela istisnuti iz širokih slojeva hrvatskog naroda. U citiranoj R ezo luciji se ističe da je K P J spremna ići paralelno s Hrvatskim blokom u borbu protiv velikosrpskog šovinizma, » .. . ukoliko Hrv. B lok vodi odlučnu borbu protiv današnjeg vla- dajućeg režima u Jugoslaviji .. .«.56 Međutim, u isto vrijeme K P J je dužna » . . . da bezobzirno izobličava (vjer., »razobličava«, prim., G. V.) klasni karakter nacionalizma Hrv. B loka i odlučno razbija nacionalističku psihozu kojo(j)m bitržoazija truje radni narod da bi ga mogla staviti u službu svojih klasnih interesa«. Za K P J posebno su zanim ljivi poluproleterski i proleterski slojev i hrvatskog sela kao budući eventualni saveznici u provedbi socijalističke revolucije u našoj zemlji. Odbacujući mogućnost ugradnje nacionalnog pitanja u sadržaj strategije i taktike pokreta, K onferencija smatra, da je za pridobijanje ovih slojeva hrvatskog društva dovoljno ukazivati » . . . na klasne suprotnosti koje sa prodiranjem kapitalizma uzimaju sve većeg zamaha i na selu, budeći i razvijajući klasnu svest ...«. Većina tadašnjeg vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta bila je uvjerena da je ekonomsko-socijalni položaj siromašnih seljačkih masa dovoljan razlog da se oni i bez izjašnjavanja K P J o njihovom nacionalnom položaju u zemlji, opredijele za revolucionarnu borbu.
Sličan stav Konferencija ima i prema JMO-u za koju tvrdi da je najjača » . . . politička partija u Bosni i samim tim fakto(m)r, sa kojim se mora računati u političkom životu Jugoslavije«.” Njezina popularnost obrazlaže se vjerskim fanatizmom, ko ji je ipak uspio
Revolucija i nacije 54
56Izvor isti, str. 14.57Izvor isti, str. 15.
vrijem e ciste Klasne ooroe 55
» . . . da pridobije ogromnu većinu muslimanskog stanovništva svih socijalnih klasa u Bosni«. Ne vodeći dovoljno računa ni o nekim objektivnim razlozima popularnosti te stranke, Konferencija je zamišljala da će taj utjecaj eliminirati borbom protiv vjerskog fanatizma » . . . i iskorišćujući agrarno pitanje otrzati (vjerojatno, »otrgnuti«, prim., G. V.) ispod begovskog uticaja siromašne muslimanske mase, ubrzavajući tako proces klasnog diferenciranja i razvitak klasne svesti u muslimanskim redovima«.M Naravno, u to vrijeme nije ni pomišljala na mogućnost da nacionalnu svijest Muslimana shvati faktorom borbe protiv velikosrpskog šo- vinizma i kapitalizma u cjelini.
Sto se tiče utjecaja SLS, Konferencija je izrazila uvjerenje da tako klerikalno koncipirana stranka » ... nc ističe nikad u prvi red nacionalni nego versko-soci- jalni momenat ...«, a protiv velikosrpske hegemonije « . . . ističe branu pokrajinskih legislativnih autonomija«. Zanemarujući bilo kakvu mogućnost postojanja slovenskog nacionalnog pitanja, Konferencija se izjašnjava za » . . . sistematsku kampanju protiv klerikalnog uticaja u radničkim i seljačkim masama ...« ne vodeći računa o razlozima tako rasprostranjenog utjecaja ove građanske stranke.
Većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta svjesna je činjenice utjecaja seljačkih pokreta i partija na politički život agrarnih zemalja poslije prvog svjetskog rata. Ipak, cijeli problem svodi isključivo na klasni sadržaj tih pokreta, koji je nesumnjivo bio značajan, ali ne i jedini. Mogućnost povezivanja tih pokreta i njihovih organizacija u višenacionalnim sredinama s nacionalnim i seljačkim pitanjem K P J ne uočava. Dva centralna problema svoje strategije i taktike prepušta građanskoj klasi ugnjetačke i ugnjetenih nacija, umanjujući tako šanse vlastite afirmacije u zemlji neriješenog nacionalnog i agrarnog pitanja, pre
58Izvor isti. str. 16.
puštajući vodstvo u širokim masama nacija građanskoj klasi.
Vrlo loše poznavanje stvarnog utjecaja građanskih stranaka u jugoslavenskom selu i gradu dovelo je K onferen c iju do apsurdne tvrdnje da se sve » . . . opozicione političke partije i grupe nalaze (se) danas ili u stanju vrlo labilne ravnoteže ili u otvorenoj krizi i rasulu«.” Postojeću političku situaciju u našoj zemlji K onferenc ija ocjenjuje kao opće političko rasulo, kao vr ijeme » . . . kad se sve partije nalaze u procesu raspadanja ili previranja .. .«.w Takvu političku situaciju K onferencija ocjenjuje povoljnom » . . . za revolucionisanje radnih masa i pridobijanje za komunističku borbu«. Ističući zahtjev za jasnoću taktičke linije i odlučnošću u njezinoj provedbi, K onferencija tvrdi da komunistički pokret u ilegalnosti može biti samo pokret elite komunističkog proletarijata, » . . . koja se javlja kao instrument, u rukama partije, za propagandu komunizma i kao avangarda u akcijama masa«.61 Proklam irajući na taj način svoju privrženost samo ekonomsko-socijal- nim aspektima klasne borbe u našoj zemlji, koja bi se oslanjala samo na elitu radništva, K onferencija nije ni mogla reći nešto više o problemima vitalnim po njezin daljn ji razvitak. Tako agrarno pitanje apsolvira zahtjevom » . . . da se onima koji zemlju obrađuju stavi na rapoloženje i sav poljoprivredni inventar potreban za moderno obrađivanje zemlje«." Čija bi bila zemlja koju seljak treba obrađivati modernim strojevima, kako bi bezemljaš došao do zemlje, to su pitanja koja K onferencija preskače.
Ipak, svjesni činjenice da postojeće stanje jača utjecaj građanskih stranaka, a slabi kohezionu snagu
R evolucija i nacije 50
59Izvor isti, str. 18.60Izvor isti, str. 19.61Izvor isti, str. 20.62Izvor isti. str. 22.
Vrijem e čiste klasne borbe 57
jugoslavenskog radničkog pokreta, većina delegata Konferencije dotiče i nacionalno pitanje, na vrlo neo- određen i konfuzan način. Izbjegavajući priznati postojanje više nacija u našoj zemlji i značenje nacionalnog pitanja u klasnoj borbi K P J, Konferencija problem apsolvira zahtjevom za borbom » . . . protiv imperijalističkih težnja srpske buržoazije ...«, koja bi bila osnova » . . . za rešenje svih nacionalnih i plemenskih sporova ...«, na principu » ... samoopredeljenja«. Koga priznaje kao naciju, a koga kao pleme, o tom se Konferencija ne izjašnjava. Ona je jasna samo u pristupu pravima nacionalnih manjina, iako je i njihova prava svela na kulturni razvitak. Konferencija upozorava da K P J » . . . mora uložiti svu svoju snagu da u prvom redu proletarijat sačuva od opasne zaraze nacionalizma, koja je naročito preplavila čitavu Hrvatsku, a uzima maha i u drugim pokrajinama«.61
Teza o nacionalnom unitarizmu i državnom centralizmu kao najoptimalnijim preduvjetima razvitka jedinstvene radničke klase i proleterske revolucije u našoj zemlji, prisutna je i u dokumentima osnivačkog kongresa N R P J održanog u Beogradu početkom siječnja 1923. godine kao jednog od vidova legalnog djelovanja K P J. Svjesni širenja antagonizama među balkanskim zemljama i niza neriješenih teritorijalnih problema, delegati Konferencije kao rješenje i u » . . . cilju suzbijanja šovinističkih mržnji među balkanskim narodima i ratnih izazivanja ...« prihvaćaju suradnju sa svim radničkim partijama Balkana, » . . . koje vode klasnu borbu i koje se bore za ostvarivanje federacije socijalističkih republika na Balkanu«.64
Što se tiče političke situacije u našoj zemlji i međunacionalnih problema, Konferencija te procese naziva »plemenskim sporovima« koji prvenstveno proiz-
63Izvor isti, str. 22—23.64Program NRPJ, Osnivačka konferencija NRPJ, januar 1923. g..IA II, n. dj.. 279
laze iz ekonomske borbe » . .. između raznih pokraj ins- ko-plemenskih centara«. Deklarirajući se za nacionalni unitarizam, u Program u se u isto vrijeme upozorava na potrebu borbe » . . . protiv svakog nasilnog i hegemo- nističkog centralizma, a za samoopredeljenje radnog naroda sa punim unutrašnjim slobodama«. Braneći princip samoopredjeljenja naroda, Program nudi i rješavanje političke krize na Balkanu i zbližavanje njegovih naroda u budućoj balkanskoj socijalističkoj federaciji. Kada se u Program u govori o samoopredjeljenju naroda na nivou Balkana, misli se pri tome i na slobodno samoopredjeljenje »jugoslavenskog naroda« unutar buduće federacije, dok je na planu jugoslavenskog državnog prostora Program sasvim nedorečen i nejasan. Naime, teza o borbi Partije za očuvanje narodnog jedinstva u koliziji je sa zahtjevom da se vodi borba za pravo naroda na samoopredjeljenje i za njegovo pravo na pumi unutrašnju slobodu. Možda je to tek nagovještaj jedne kasnije teze koja će biti mnogo raz- rađenija tek u raspravama u 1923. godini. Ona će polaziti od pretpostavke da izvjesne plemenske razlike u- nutar jugoslavenskog naroda, povijesno determinirane i velikosrpskom politikom potencirane, mogu biti apsolvirane davanjem izvjesnih teritorijalnih autonomija.
Sto se tiče nacionalnih manjina, u Programu se za njih traži ne samo puna sloboda kulturnog već i političkog života.
Agrarno pitanje nalazi svoje mjesto tek u Akcio- nom program u Partije. U njemu se ističe da ono još nije riješeno, i predlaže se ukidanje feudalnih odnosa, a zemlja » . . . sa potpunim inventarom da seljacima bez naknade«." Pri tome nije precizirano da li se zemlja daje u privatnu svojinu ili u kolektivno vlasništvo.
Revolucija i nacije 53
65Akcioni program NPRJ, IA II, n. dj. str. 281.
Druga konferencija KPJ i intervencija Kominterne
Međutim, već izbori za Narodnu skupštinu Kraljevine SH S u ožujku iste godine demantiraju stav K P J prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Velika izborna pobjeda građanskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija bila je vrlo značajno upozorenje jugoslavenskim komunistima. Druga konferencija K P J bila je prilika da se o tim problemima raspravlja. Ona je održana od 9. do 12. svibnja 1923. godine u Beču.
Pod snažnim pritiskom zahtjeva iz baze pokreta, koja je najbolje osjetila posljedice indiferentnosti K P J prema nacionalnom pitanju u ožujskim parlamentarnim izborima 1923. godine, kada su građanske opozicijske stranke iz redova ugnjetenih nacija odnijele veliku izbornu pobjedu, Konferencija je prvi put u povijesti K P J priznala činjenicu njegovog političkog značenja^ Zaključci ove Konferencije u odnosu na problematiku o kojoj raspravljamo nisu otišli mnogo dalje od stavova Prve konferencije K P J, ali su nesumnjivo korak dalje u sagledavanju posljedica negiranja činjenice ja čanja građanskih opozicijskih stranaka iz redova u- gnjetenih nacija i poticaj za kasniju raspravu u K P J o ovoj problematici.
U tezama o Političkoj situaciji i neposrednim zadacima KPJ upozorava se na opću kriznu situaciju kapitalizma u svijetu i u nas, koja se na našem prostoru još više pojačava nacionalnim problemom. Prihvaćena je činjenica njegovog utjecaja na ukupnu krizu političkog sistema zemlje." Prvi put je dovedena u pitanje i homogenost jugoslavenske građanske klase i njezinih interesa, kao i tvrdnja da se eksploatacija velikosrpske buržoazije odnosi samo na radničku klasu. Po ocjeni progresivne struje u K P J, ljevice, takva politika srpske buržoazije dovodi u povlašteni položaj cijelo »srpsko
Vrijeme čiste klasne borbe 5g
66J. Vrčinac. Rad i zaključci Prve, Druge i Treće konferencije KPJ, Istorija XX veka, Zbornik radova, sv. I, Institut društvenih nauka, Beograd 1959, str. 257.
R evolucija i nacije 6G
pleme«. Analizirajući socijalni sastav članstva HRSS-a dolaze do zaključka da je ona zaštitnik interesa seoske buržoazije, lihvara, krupnih i sitnih kapitalista, siromašnih seljaka i radnika. Iako objektivno ne može biti nosilac borbe radničke klase i seljaštva, ona je, po ocjeni ljevice, apsolutni predstavnik Hrvata. Za takav razvitak događaja isključivo je kriva srpska buržoazija, koja je politikom nacionalnog ugnjetavanja postavila na dnevni red nacionalno pitanje, koje se, da je država drugačije koncipirana, vjerojatno ne bi ni pojavilo. Drugim riječima, njegovo rješenje moguće je i unutar kapitalističke jugoslavenske države, pod uvjetom da nacionalne buržoazije izvrše drugačiju podjelu interesa. Hcgemo- nistička i centralistička politika velikosrpske buržoazije » ...p re tvo rila (je) hrvatski problem u objekat pljačke, raspalila nacionalne strasti, izazvala otpor svih koji se Hrvatima osjećaju i gurnula bez malo sve hrvatske mase u Radićevu partiju. Tako je Radić za sada uspeo da svoju partiju pretvori u hrvatski nacionalni pokret. Martovski parlamentarni izbori su najbolje pokazali da su ekonomski i socijalni momenti došli u pozadinu, a da su nacionalni i politički momenti igrali glavnu ulogu«. Isti proces odvijao se unutar S L S i JM O u Bosni i Hercegovini, koje su » . . . bez malo okupile oko sebe sve Slovence i sve muslimane«.*7
U takvoj političkoj situaciji zahtijeva se jačanje radničke klase industrijskog tipa, koja će kao jezgro Partije agitacijom odbiti seljačke mase od duhovnog utjecaja buržoazije. Tako je već od prvih rasprava u K P J o međunacionalnim odnosima njihova suština svedena na seljačko pitanje.\ Uzroci sukoba među plemenskim buržoazijama još
uvijek se svode na konkurentsku borbu, koju izaziva buržoazija srpskog plemena svojim odbijanjem podjele političke moći s hrvatskom i slovenskom. Po ocjenama iz »Teza« ta ista srpska buržoazija, koja je
67Izvor isti. str. 258.
1920— 1921. godine ugušila otpor radničke klase, sada se optužuje i za gušenje plemenske opozicije, koja je svoju snagu i premoć pokazala u ožujskim izborima1923. godine. Ipak, delegati Konferencije svjesni su činjenice da su u plemenske sukobe uvučeni i širi slojevi ugnjetenih plemena i nacionalnih manjina, a svjesni su i činjenice da muslimansko pitanje nije isključivi problem hrvatskog i srpskog »plemena«. Ispravno procjenjujući da su pokreti ugnjetenih masa snažna udarna snaga protiv režima eksploatacije, zahtijeva se njihovo pridobijanje za liniju Partije, jer su plemenske buržoazije sklone kompromisu iz razloga unutrašnje stabilnosti zemlje i očuvanja njezinog državnog integriteta. Kako bi se mase ugnjetenih plemena pridobile za liniju Partije, potrebno je propagirati parolu prava » . .. samoupravljanja svake nacije do o- brazovanja zasebne države, da su radnici jedini nosioci te parole partije i da su oni jedini u stanju da izvrše potpuno nacionalno i plemensko oslobođenje svih pot- činjenih nacija i plemena revolucionarnim putem, ne- poštednom borbom protiv svih buržoazija, pojačanom (borbom) protiv ugnjetača i imperijalista do njihovog sloma. Partija dužna je baciti se što pre na ovaj posao i pronaći pogodne metode rada, naročito u siromašnim seoskim masama« .t*
U vezi s problemom vezanim za pojmove »nacija« i »pleme«, koji se javljaju i isprepliću u dokumentima Druge konferencije K P J željeli bismo ukazati na neke činjenice. Naime, mišljenja smo da istovremeno korištenje ovih pojmova nije slučajno niti je rezultat njihove sadržajne identifikacije. Većina u pokretu plemenima naziva pripadnike Srba, Hrvata i Slovenaca, dok se pojam nacije odnosi na nacionalne manjine. To je posebno uočljivo na pitanju Makedonije. Smatrajući je konglomeratom nacija, oni plediraju » . . . za pridobijanje makedonskog stanovništva na paroli samoopredjeljenja nacija (a ne nacije, prim., G. V.), iskorišćujući
vrt/eme ciste Kiasne oorDe gj
68Izvor isti. str. 259.
R evolucija i nacije 62
sve revolucionarne elemente«. Taj se pristup ponavlja i kod citiranja ugroženih nacija i plemena. Oni govore o grupiranju srpskog, hrvatskog i slovenskog plemena, ali i o grupiranju muslimanske nacionalne organizacije, kao i o okupljanju Turaka, Nijemaca, Mađara, Bunjevaca i Rum unja pod vodstvom nacionalnih buržoazija. Naravno, problem se javlja u momentu kada se teza K onferenc ije o pravu svake nacije na samoopredjeljenje do otcjepljenja pokušava prim ijeniti na prostor jugoslavenske države. Na to pitanje ne daje odgovor.
Drugi problem relevantan za pokret bilo je agrarno pitanje. Ne ulazeći u analizu ovog značajnog problema za širenje utjecaja Partije na seljačke mase, K onferenc ija problem apsolvira zahtjevom » . . . da u radikalnom rešenju agrarnog problema u korist seljaka bez zemlje uzme najvidnijeg učešća«. Na taj bi se način utjecaj Partije na mase siromašnih seljaka proširio i tako bi ona » . . . mogla računati sa njima u svojim daljim akcijama«/’
Prava suština tadašnjeg odnosa vodstva K P J prema nacionalnom pitanju najbolje se objašnjava u jednom dijelu citiranih teza u kojemu se ističe, da u slučaju izbijanja imperijalističkog rata treba K P J » . . . da iskoristi nezadovoljstvo ugnjetenih narodnih masa za konačnu pobedu radničke klase nad kapitalizmom«. Drugim riječima, ne da rješava već da koristi nacionalno pitanje.
Većina u vodstvu K P J ipak je bila svjesna činjenice da je potrebno daleko više reći o nacionalnom pitanju. Zato donosi odluku da vodstvo pokreta » . . . angažira sve drugove koji se interesuju nacionalnim i plemenskim pitanjima da ta pitanja u partijskoj štampi odmah počnu principijelno obrađivati ..
69Izvor isti, str. 260.70Izvor isti. str. 263.
Vrijeme ciste klasne borbe 63
Teško je reći kako bi ta diskusija završila da se u problematiku nije uplela Kominterna. Vrlo je indikativno njezino pojačancrzarumanje zžTbalkanski problem u 1923. godini, koje je proizišlo iz činjenice poraza proleterskih pobuna i štrajkova u zapadnoj Evropi krajem 1922. godine. Njezin interes sve se više pomiče na istok i uvjeti za podizanje revolucije u ovom dijelu Evrope postaju za nju sve interesantniji. S obzirom na socijalni sastav Balkanskog poluotoka, ona punu pažnju posvećuje seljacima kao onom društvenom sloju koji bi u budućim sukobima između buržoazije i proletarijata imao odlučujuću ulogu. Zato u 1923. godini formira S eljačku internacionalu, kao prvi pokušaj jačeg povezivanja svjetskog komunističkog pokreta sa pokretima seljaštva i nacionalno ugnjetenih masa, čije su jezgro opet činili seljaci. Međutim, komunističke partije Balkana svojim su odnosom prema seljaštvu i nacionalnom pitanju razočarale očekivanja Kominterne.
Počelo je u Kraljevini SH S u ožujku 1923. godine velikom izbornom pobjedom građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija, a kulminira pasivnim ponašanjem K P Bugarske u lipanjskom porazu Zemljoradničke stranke u sukobu s profašističkim e- lementima. Treći plenum IKKI-a, održan u Moskvi od 12. do 23. lipnja 1923. godine, postavio je u centar pažnje političku situaciju na Balkanu u kontekstu ponašanja komunističkih partija. Predsjednik IKK I-a Zino- vjev oštro je napao odnos balkanskih komunističkih partija prema nacionalnom pitanju. Bez obzira na činjenicu što se suština cjelokupnog napada IKKI-a može svesti na zamjeranje komunistima zbog nesposobnosti da neriješeno nacionalno pitanje iskoriste u rušenju postojećih sistema u tim zemljama, neka od njegovih objašnjenja o odnosu ekonomsko-socijalne i nacionalne komponente u klasnoj borbi komunističkih partija bitno su utjecala na poznate odluke Treće konferencije K P J.
Odbacujući takvu praksu balkanskih komunistič
kih partija, Zinovjcv jc smatrao potrebnim da ukaže na razliku između odnosa buržoazije i proletarijata prema nacionalnom pitanju tvrdeći da razlika u pristupu tom problemu između tih dviju klasa nije u tome » . .. što buržoazija ima nacionalno pitanje, a mi ga nemamo, nego u tome, što buržoazija u okvirima kapitalističkog društvenog poretka nije u stanju da na zadovoljavajući način riješi nacionalno pitanje, a mi ga u okviru našeg društvenog poretka možemo riješiti«.71 Zam jerajući J^ JE IJLKEJngar&kg^nesposobnost da nacionalno pitanje u svojim zemljama shvate kao jedno » . . . od najvažnijih pitanja sadašnjice«, Zinovjev je otvoreno pozvao sve komuniste, a ne samo članove tih dviju partija » . . . da stanu na čelo čitave nacije«.72 Posebno je značajno istaći da je otvoreno doveo u sumnju teoriju o »čistoj klasnoj borbi« zahtijevajući od svih sekcija Kominterne da ozbiljno preispitaju svoja gledanja na nacionalno pitanje. Predsjedništvo IKK I-a tvrdi da kod niza komunističkih partija postoji » . . . nihilizam prema nacionalnom pitanju«.7’ Ocijenivši da je u K raljevin i S H S nacionalno pitanje » . . . jedan od najvažnijih problema ...« i da jugoslavenska buržoazija » . . . ne može vladati ako ne može riješiti nacionalni problem ...« , Zinovjev upozorava na nerazumijevanje članova vodstva K P J nacionalnog pitanja. Prema njegovim navodima, neki od članova vodstva K P J, na zahtjev Kominterne da se pozabave nacionalnim pitanjem u svojoj zemlji, odgovaraju: »Što se nas tiče nacionalno pitanje, mi smo internacionalisti, proleter nema domovine, zašto dakle da to pitanje stavimo u središte naše agitacije?«74 Prema mišljenju Zinovjeva,
R evolucija i nacije 54
Vidi, G. Vlajčić, KPJ i nacionalno pitanje u Jugoslaviji 1919— 1929, Rasprave, A. Cesarec, Zagreb 1974, (dalje: G. Vlajčić: KPJ i nacionalno pitanje ...) , str. 117.72Izvor isti, str. 118.73Izvor isti, str. 82.74Izvor isti. str. 83.
»...rezu ltat tog primitivnog shvaćanja bio je taj, da su radničke organizacije u čitavim krajevima Jugoslavije od nas otpale. Nacionalisti s komunističkim obo- jenjem znali su da ih prolazno osvoje za sebe«.
Nastojeći objasniti učesnicima plenuma IKKI-a, kao i zainteresiranim partijama suštinu komunističkog pristupa nacionalnom pitanju, Zinovjev je upozorio da ukoliko komunisti uistinu žele riješiti nacionalno pitanje, ako na njega nailaze » . . . moramo odlučno postupiti protiv ovog nihilizma pod krinkom internacionalizma i radikalizma u nacionalnom pitanju, koji u stvari provodi lin iju Druge intemacionale«.75 Za daljnju korekciju stavova K P J u nacionalnom pitanju vrlo je značajna izjava Zinovjeva da IK K I mora sve one komunističke partije koje djeluju » . . . u državama s više nacionalnosti, u svim onim zemljama u kojima nacionalno pitanje zbog bilo kojeg razloga ima veliku ulogu, pripraviti na to, da je to jedno od najvažnijih pitanja sadašnjice«. Ovom tezom Zinovjeva potvrđeno je naše mišljenje da su od 1923. godine Balkan i ostali prostori s nacionalnim i kolonijalnim pitanjima ušli u centar interesa Kominterne zbog otpadanja mogućnosti izvođenja klasičnih proleterskih revolucija u razvijenoj zapadnoj Evropi.
Vjerujemo da je vrlo zanimljivo objašnjenje Zinovjeva zašto se pojedine komunističke partije ponašaju »nihilistički« prema nacionalnom pitanju. Ono je to značajnije što vrlo lijepo objašnjava i tadašnje ponašanje K P J prema istom problemu. Prema mišljenju Zinovjeva, te partije su u početku » . . . zadobile većinu u zemlji ...« ali se nisu osjećale » . . . partijama koje se bore za vlast i koje treba da preuzmu rukovodstvo države«. Po njegovom mišljenju, »(V)većina naših partija još uvijek posjeduje psihologiju jedne naprosto opozicione radničke partije u okvirima građanskog društva, partije koja se ne osjeća vodećom snagom, nosiocem hegemonije koja treba da pridobije većinu naroda,
Vrijeme Ciste klasne borbe gg
75Izvor Isti. str. 84.
Revolucija i nacije 66
da obori buržoaziju i da je zamijeni u rukovodstvu«. Ponašanje tih partija Zinovjeva podsjeća » . . . na psihologiju najboljih socijalno-demokratskih partija iz doba procvata Druge internacionale«. Po njemu » . . . to je uska 'klasna' ideologija koja graniči sa cehovskom ideologijom«.76 Takve partije u većini slučajeva toliko su slabe da ne mogu računati na skoru pobjedu nad vlastitom buržoazijom. Zbog toga im se i moglo desiti da » . . . previde važnost nacionalnog pitanja«.77 S lič na situacija je bila i s K P J. »Da je npr. u našoj jugoslavenskoj partiji već živo mišljenje da će ona, ako ne danas, onda sutra oboriti buržoaziju i postaviti se na njeno mjesto, to ona ni u kom slučaju ne bi mogla reći da je se nacionalno pitanje ništa ne tiče«, istakao je Zinovjev i nastavio: »Što više, ona bi znala da je u modernoj Jugoslaviji nacionalni problem jedna od najvažnijih poluga u našim rukama da zbacimo vladajući režim«. Drugim riječima, nacionalno pitanje shvaća kao sredstvo ubrzanja raspadanja kapitalizma, a ne kao sastavni dio borbe radničke klase za nove ekonomsko-socijal- ne i međunacionalne odnose u socijalističkoj Jugoslaviji. Prema m išljenju Zinovjeva, Kominterni trebaju takve komunističke partije » . . . koje ne samo da razumiju borbu za osamsatno radno vrijeme, nego i one koje će razumjeti, uz odgovarajuću organizaciju radnika, da osvoje većinu radnih masa«. Po ocjeni Zinovjeva, one komunističke partije koje djeluju u višenacionalnim sredinama s jako izraženom krizom međunacionalnih odnosa treba da odbace cehovsku učmalost » . .. i da stupe na čelo čitave nacije«. P r i tome treba da vode računa o udaljavanju nacionalista iz svojih redova, a komunistička partija mora ostati radnička partija, koja mora znati » . . . na nacionalno pitanje ispravno odgovoriti u svim zemljama gdje je ono jedno od naj- bolnijih točaka«.7’76Izvor isti. str. 84—85.77Izvor isti. str. 85.78Izvor isti, str. 86.
Koliko je Kominterna tih godina bila zainteresirana za kretanja na Balkanu i smatrala ih značajnim za sadržaj globalne strategije i taktike svjetskog komunističkog pokreta, vidi se iz izjave Zinovjeva da » . . . ni jedan komunistički list u Evropi nije kazao po vlastitoj inicijativi da se ovdje radi o porazu Komunističke internacionale, o porazu koji ne možemo svesti na premoćnu snagu neprijatelja, nego na pomanjkanje borbene volje u komunističkoj partiji«.
Posebno je zanimljiva analiza Trećeg plenuma IK K I odnosa balkanskih komunističkih partija prema seljačkom pitanju. Ona je izvršena na primjeru ponašanja bugarskih komunista prema Zemljoradničkoj stranci. Ocijenivši da ta analiza ima izrazito praktične razloge, Plenum ističe mogućnost da se ista ili slična situacija javi i u drugim zemljama, a da se komunističke partije tih zemalja u takvoj situaciji ponašaju kao i K P Bugarske. Koja bi bila najispravnija taktika bugarskih komunista u datoj situaciji? Prema mišljenju Predsjedništva IKKI-a, oni su trebali » ... da partiju Stamboliskog ili gumu u koaliciju ili da je pocijepaju«.79 K P Bugarske je zanemarila svoj rad među seljaštvom, koje je bilo pod jakim utjecajem Zemljoradničke stranke, a u slučaju da je Stamboliski odbio njihovu ponudu za suradnju, komunisti su ga trebali raskrinkati pred masama tako » . . . da bi unijeli rascjep u Seljačku stranku«.
Radi shvaćanja poteškoća na koje je nailazila K P J u rješavanju svoga odnosa prema jugoslavenskom nacionalnom pitanju, a koje nisu izvirale iz njenih vlastitih redova, istakli bismo tadašnji odnos IKK I-a prema makedonskom nacionalnom pitanju, koje je razmatrano u okvirima problematike K P Bugarske. Po mišljenju Zinovjeva, bugarski komunisti nisu makedonsko pitanje shvatili kao faktor rušenja utjecaja Zemljoradničke stranke. Po ocjena drugog člana Predsjedništva IKK I-a Radeka, »U čitavoj modernoj historiji Bugarske
Vrijem e lis te klasne borbe 57
79Izvor Isti. str. 88.
R evolucija i nacije
veliku ulogu igra makedonsko pitanje. Makedonija, gdje žive seljaci kod kojih teško možemo razlučiti da li su Srb i ili Bugari, stvara stari sporni objekt između Srb ije i Bugarske«. U borbi protiv posrbi javan ja Makedonije trebali su bugarski komunisti potražiti pomoć kod svih onih ilegalnih seljačkih makedonskih organizacija koje imaju » ... revolucionarnu prošlost, borili su se protiv vlasti turskih velikih posjednika, borili su se protiv buržoazije u S rb i j i . ..« ." Kako su u istom citatu ne navodi i velikobugarska koncepcija Makedonije, moglo bi se zaključiti da ju je IK K I tretirao kao bugarski nacionalni teritorij. Ipak smo skloniji mišljenju da je Makedonija trebala poslužiti bugarskim komunistima prvenstveno kao jedan od punktova slabljenja K raljev ine SH S , kao i Zemljoradničke stranke, koja u svojoj većini nije bila zainteresirana za pripajanje Makedonije Bugarskoj. Tako je i makedonsko nacionalno pitanje shvaćeno kao sredstvo revolucioniranja masa na Ba lkanu radi stvaranja balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republika, u kojoj bi najvjerojatnije Makedonija bila samostalna cjelina.
Zašto se, po ocjeni Predsjedništva IKK I-a, trebala K P Bugarske angažirati u događajima lipnja 1923. godine? U izvještaju izraženo je ovo mišljenje: » . . . držimo da je dužnost komunističkih partija, kada se odigrava borba između velikih kapitalističkih slojeva koji po svojoj prošlosti predstavljaju interese kapitala i malograđanskih seljačkih slojeva, naša partija ne smije i- grati ulogu posmatrača, neutralnog elementa, ako već ne može vlast uzeti za sebe, da stupi u koaliciju sa ma- malograđanskim slojevima. N ije marksistički mudrovati i tvrditi, da tu stoje dva sloja buržoazije jedan nasuprot drugome, dva sloja koja su nam jednako neprijateljska, a da u čitavom svijetu seljaštvo još nije vladalo«.
80Izvor isti, str. 89.
Citirana zapažanja Predsjedništva IKKI-a o seljačkom pitanju u sadržaju strategije i taktike K P Bugarske od velike su koristi za shvaćanje skorih korekcija Kominterne u odnosu na građanske opozicijske stranke iz redova ugnjetenih naroda u našoj zemlji. One su isto tako bitno utjecale na zaokret u diskusiji jugoslavenskih komunista o mjestu i ulozi nacionalnog i seljačkog pitanja u revolucionarnom preobražaju jugoslavenskog društva.*1
Krajem 1923. godine završena je jedna od najinteresantnijih rasprava u jugoslavenskom komunističkom pokretu o odnosu revolucije proletarijata prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Predstojeća Treća konferencija K P J trebala je redefinirati dotadašnji stav pokreta o tim vitalnim problemima jugoslavenskog radničkog pokreta.*2
Vrijem e čiste klasne borbe gg
81Šire o navedenoj problematici, vidi D. Lukač, Radnički pokret .... n. dj. str. 129— 184.82Šire o navedenim problemima govori slijedeća literatura: 1: J. Pleterski, Komunistička partija Jugoslavije i nacionalno pitanje 1919— 1941, Komunist, Beograd, 1921, 2; D. Lukač, Radničkipokret c. dj. str. 3; G. Vlajčić, KPJ i nacionalno pitanje. . . , n. dj.
II POGLAVLJE Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije
Nacije i seljaStvo u funkciji revolucije 73
Treća konferencija KPJ
Treća konferencija K P J, održana u Beogradu od 1. do 4. siječnja 1924. godine, označava početak procesa ugradnje nacionalnog i seljačkog pitanja u proces revolucionarnog preobražaja jugoslavenskog društva. O- na ujedno označuje i početak perioda veće zainteresiranosti Kominterne za način i sadržaj izvedbe revolucionarnih promjena na Balkanu.
Konferencija pokušava raskrstiti s tradicijom uske klasne ideologije i smatra da »(J) jedna proleterska partija koja vodi klasnu borbu mora u sebi razvijati psihologiju partije koja je svesna da će ona, u jednoj više ili manje bliskoj budućnosti, povesti radne mase u borbu protiv celokupnog buržoaskog poretka«/’ Jugoslavenski komunisti postali su svjesni činjenice da revolucija u našoj zemlji nije moguća ako proletarijat ne vodi većinu radnih i eksploatiranih masa. Usko klasna ideologija K P J već joj se do 1924. godine uvelike osvetila i pokazala je da jugoslavenski komunisti mogu postati nosioci revolucionarnih preobražaja samo uz uvjet » . .. prenošenja klasne borbe na selo ...«, drugim riječima, prihvaćanja činjenice da socijalna struktura jugoslavenskog društva uvjetuje i izbor saveznika jugoslavenskom proletarijatu. U vrijeme Treće konferencije naše Partije ti su saveznici vrlo pažljivo birani, čak i za period nacionalno-oslobodilačkog rata. Prvenstveno se računa na poljoprivredne najamne radnike, po- luproletere, siromašne i sitne seljake. Tih je, uistinu, bilo i najviše i zato je opravdana konstatacija delegata Konferencije da »(S) sve ove seoske mase Partija ima da privuče kao potporu proletarijatu, jer one po svome društvenom položaju mogu u odlučnim momentima uspešno i ozbiljno da pomognu proletersku borbu«.M
Politička situacija i neposredni zadaci, Treća konferencija KPJ, IA II, n. dj., str. 64.84Izvor isti, str. 65.
Da bi se navedeni društveni slojevi privukli K P J i time olakšali njenu borbu protiv kapitalizma, K onferencija zahtijeva propagandu parole borbe za stvaranje radničko-seljačkih vlada u jugoslavenskoj državi i na Balkanu, i to na prostoru Hrvatske, Slovenije, Dalmacije, Bosne i Makedonije, kao komunističke vizije rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja. Kod toga se ističe da komunisti realizaciju radničko-seljačkih vlada m oraju isticati kao prelazni period ka konačnom obaranju kapitalizma, ka čistoj klasnoj borbi. Da bi se takvi ciljevi postigli, jugoslavenski komunisti moraju se boriti za pravo svakog naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja, uvjeriti jugoslavenski proletarijat » . . . da nacionalno pitanje u Jugoslaviji n ije pitanje obične revizije ustava, već da se mora iz osnova izmeniti sada- nje stanje i stvoriti takvo u kome će se suvereno mani- festovati volja sviju naroda u Jugoslaviji da udruženo žive u jednoj federaciji radničko-seljačkih republika . ..« ” Sasvim je vid ljivo da jugoslavenski komunisti odbijaju svaku pomisao da se period narodno-oslobo- dilačke borbe razrješava u procesu dezintegracije postojeće jugoslavenske države.
Da bi se navedeni slojevi jugoslavenskog sela pridobili za ovakav pristup rješavanju jugoslavenskog nacionalnog pitanja, K onferencija nalaže komunistima izradu stava pokreta prema agrarnom pitanju, vitalnom problemu jugoslavenskog sela toga vremena. Kroz jasno izrađene stavove pokreta prema agrarnom pitanju, jugoslavenski komunisti vide garanciju povezivanja seljaka s proletarijatom u jedinstveni front radnika i seljaka, radničko-seljačku vladu buduće federacije ravnopravnih nacija u jugoslavenskoj državi. Tako koncipirana jugoslavenska država ući će u federaciju radničko-sel i ačkih republika na Balkanu kao prve etape u borbi za socijalistički preobražaj naše zemlje i svih zemalja Balkanskog poluotoka/6
Revolucija i nacije 74
85Izvor isti, str. 65—66.86Izvor isti, str. 66— 67.
Svjesni snage građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija, koje su upravo na nacionalnom pitanju gradile politički kapital na selu i kod seljaka, Konferencija upozorava na potrebu bitke za odvajanje » . . . siromašnih masa od buržoaskih partija i organizovanja tih masa pod svoju zastavu i njihovog osposobljavanja za oslobodilačku borbu koju Partija vod i...« ” Jugoslavenski komunisti vjeruju s obzirom na raslojenost sela u mogućnost raslojavanja seljačkih partija d zato traže od članova K P J, »... da stupe u vezu i sa svima levičarskim elementima iz seljačkih organizacija koje postoje u Jugoslaviji.«” Bez obzira na činjenicu što su tada bili vidljivi tek prvi počeci raslojavanja seljačkih partija i pokreta, zahtjev Partije bio je na mjestu, je r nacionalno pitanje nije kod seljačkih masa još dugo moglo biti jedini faktor njihova okupljanja oko partija koje je vodila građanska klasa.
Posebna rezolucija Treće konferencije K P J bila je posvećena nacionalnom pitanju. U nemogućnosti da nađu vlastito rješenje državnopravnog aspekta jugoslavenskog nacionalnog pitanja, Konferencija nudi sovjetsko iskustvo. Za nju je idealno rješenje ono sovjetskih komunista: socijalistička xadničko-seljačka repu- hlika^koja je ustmu u to vrijeme u pomanjkanju drugog bila i najbolje rješenje.
Dosljedno prihvaćajući stavove Kominterne, Konferencija stvaranje Kraljevine SH S objašnjava posljedicama prvog svjetskog rata. Kada je već formirana na takav način, jugoslavenski komunisti su od nje očekivali da će barem utjecati na » . . . stvaranje objektivnih uslova za proces formiranja jedne nacije iz triju srodnih nacija«.” Kada govore o trima srodnim nacijama, jugoslavenski komunisti misle na Srbe, Hrvate i
Nacije i seljaštvo u fu n kciji revolucije 75
87Izvor isti, str. 67.88Izvor isti, str. 66.89Rezolucija o nacionalnom pitanju, IA II, n. dj. str. 68.
R evolucija i nacije 76
Slovence, pokazujući pri tome veliku vjeru u mogućnost odumiranja nacija u tako kratko vrijeme. Jedini razlog udaljavanja tih nacija, a ne asimilacije, delegati K o nferencije ne vide u objektivnim povijesnim uvjetima njihova dotadašnjeg povijesnog razvitka. Za njih čak ni akt ujedinjenja nije rezultat razvitka nacionalne svijesti o potrebi ujedinjenja, već rezultat pritiska sila Antante » . . . i srpske vladajuće klase«. Neosporno je točno da je način i oblik državnog ujedinjenja rezultat tadašnjeg položaja Kraljevine Srb ije u međunarodnim odnosima i interesa sila Antante na Balkanu. Međutim, ideja jugoslavenskog ujedinjenja plod je političkog razvitka naših naroda, koje je logika toga razvitka upućivala na nužnost stvaranja zajedničke države. Problem nije bio u stupnju razvitka nacionalne svijesti o potrebi ujedinjenja, već u načinu na koji je izvršeno to ujedinjenje. N ije točna ni tvrdnja delegata K onferencije da su hrvatska i slovenska buržoazija » . . . zajedno sa srpskom buržoazijom kroz dve godine spro- vodile diktaturu nad celokupnim narodom Jugoslavije«. U nacionalnom pitanju to je provodila samo srpska buržoazija, u klasnom jugoslavenska. Upravo u različitosti pristupa nacionalnom pitanju buržoazija ugnjetenih nacija stvorila je velik politički kapital, koji nije ostao nezapažen u nizu izbora do 1924. godine, a i kasnije. Kada se radi o međunacionalnim odnosima, eksploatacija se odnosila na cijele nacije, a ne samo na radničku klasu. U tome i leži odgovor na pitanje gdje su korijeni popularnosti građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija. Iz navedenih razloga teško je prihvatljiva i teza K onferencije da je » . .. usled klasnih interesa celokupne buržoazije i nametanja monarhije proces formiranja jedne nacije iz triju srodnih nacija bio zaustavljen već na početku. Na njegovo mesto nastupio je proces razvijanja sve dubljih nacionalnih suprotnosti«.'11 Delegati K onferencije ipak su bili blizu istini o razlozima koji su doveli do nacio-
90Izvor isti, str. 68— 69.
nalnog trvenja u zemlji. Politička rezolucija Konferencije uviđa činjenicu da »(O) osnovni uzrok zaoštravanja nacionalnih suprotnosti leži na strani srpske buržoazije«.'1 Optužuju i za kolonijalnu politiku prema Makedoniji i Albaniji u vrijeme prvog svjetskog rata, a u Kraljevini SH S za nastojanje » . . . da se ekonomski ojača, delom da parazitski živi od eksploatacije i pljačke naroda u novodobijenim krajevima, pa i na račun hrvatske i slovenačke buržoazije«. Delegati u svojoj većini još uvijek stvaranje jugoslavenske države tretiraju kao proširenje predratne Srbije, što je vidljivo i iz njihove konstatacije o sudbini »novodobijenih krajeva«.
Srpskoj buržoaziji Konferencija predbacuje i uništavanje autonomije Crne Gore misleći pri tome na način izvršenog ujedinjenja Srbije i Crne Gore, a ne i na postojanje zasebne crnogorske nacije. Isti stav Konferencija ima i prema Makedoniji, koju srpska buržoazija asimilacijom srbizira i » . . . postiskuje nacionalne manjine«.
Rezultat takve politike srpske buržoazije je » . . . odbranbeno grupisanje hrvatskog i slovenačkog naroda i nacionalnih manjina kao i pokreti za autonomiju Crne Gore, Bosne i Vojvodine, kao i za nezavisnost Makedonije«. Po ocjeni većine delegata K onferencije, nosioci nacionalnih pokreta su seljaci, na koje se oslanja i buržoazija ugnjetenih nacija » . . . pod pritiskom sve silovitije hegemonije srpske buržoazije ...«. Ekonomska superiornost hrvatske i slovenske buržoazije nad srpskom, kao i prednosti koje pruža ekonomskom razvitku ovih buržoazija jedinstveno tržište ne razvijaju kod hrvatske i slovenske buržoazije težnje ka separatizmu, već teže » . . . za zajedničkom državom ali na bazi jednakopravnosti«. Velikosrpski nacionalizam pospješuje nacionalno grupiranje Hrvata i Slovenaca, kao i naroda u Makedoniji, koji se, po ocje-
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije 77
91Izvor isti. str. 69.
Revolucija i nacije 78
ni K onferencije , u 1924. godini » . . . nalaze u pokretu za svoje narodno samoopredeljenje«.
Iz navedenih razloga Treća konferencija K P J u svojoj političkoj ocjeni stanja u zemlji konstatira da sukob Srba s Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima dobija takve dimenzije » . . . da se država Srba, Hrvata i Slovenaca ne može smatrati kao homogena nacionalna država s nešto nacionalnih manjina, nego kao država u ko jo j vladajuća klasa jedne (srpske) nacije ugnjetava ostale nacije (ist. u orig., prim., G.
Ovom tvrdnjom K P J konačno odbacuje tezu o nacionalnom unitarizmu kao dijelu sadržaja strategije i taktike K P J u pristupu jugoslavenskom nacionalnom pitanju. Put ka realizaciji socijalističke revolucije K onferenc ija vidi u borbi K P J za pravo naroda na samoopredjeljenje kao preduvjeta likvidacije hegemonije srpske buržoazije. Time bi, po ocjeni K onferencije, bili stvoreni uvjeti demokratizacije jugoslavenskog društva, a i likvidacije militarističke klike u našoj zem lji, koja je » . . . jedno od glavnih uporišta kontrarevolucije na Balkanu«. U borbi za rješenje nacionalnog pitanja u K raljevin i S H S jugoslavenski komunisti moraju pomagati borbu seljačkih masa i ugnjetenih nacija kako bi je usm jerili prema konačnoj likvidaciji kapitalizma u našoj zemlji. Tom borbom radnika i seljaka potrebno je stvoriti sve preduvjete formiranju » ... federativne (savezne) radničko-seljačke republike u Jugoslaviji, na Balkanu i u Podunavlju«, s najpotpunijom lokalnom samoupravom.
K onferencija je nedvosmisleno branila gledište da »(U) ujedinjenje srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda u zajedničku državu leži u pravcu istorijskog progresa i interesa klasne borbe proletarijata«.91
92Izvor isti, str. 70.93Izvor isti, str. 71.
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije 79
U konkretnoj političkoj situaciji u zemlji jugoslavenski komunisti dobili su u zadatak borbu za ukidanje Vidovdanskog ustava, » . .. a za takav republikansko- -federalistički ustav ko ji će značiti na jpuniju ravnopravnost sv iju nacija (ist. u orig., prim., G. V.)«.
Da bi se takva koncepcija rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja realizirala, Konferencija zahtijeva borbu komunista za stvaranje jakog bloka radničko- seljačkih masa, kao odgovor na grupiranje nacionalnih građanskih partija u međusobnoj borbi za vlast.. To je bio jedan od oblika borbe jugoslavenskih komunista da se seljaštvo otrgne od utjecaja građanskih opozicionih stranaka, prvenstveno u redovima ugnjetenih nacija. Tako koncipiran politički blok pod vodstvom K P J trebao bi dovesti do obrazovanja radničko- -seljačkih vlada, u savezu radničko-seljačkih republika, kao jedinog oblika državnog uređenja u našoj zemlji koji može zaštititi » ...narod sviju n a c ija ... od ma- hinacija buržoazije, koje teže da se sporazumeju na računa radnog naroda«.
Jedno od krupnih pitanja u pristupu K P J rješavanja jugoslavenskog nacionalnog pitanja bila je Makedonija. K onferencija je i o tome prostoru Jugoslavije kazala svoje mišljenje. Po njenoj ocjeni, na prostoru Makedonije ne postoji zasebna makedonska nacija već nekoliko nacionalnosti, od kojih ni jedna nema većinu. Makedonski seljak treba prihvatiti zajedničku borbu svih radnika i seljaka Balkanskog poluotoka » . . . na podlozi jedinstvenog fronta sa organizacijama makedonskih naroda, koje oko sebe grupišu radno stanovništvo u ime njegovih nacionalnih i kulturnih interesa, žigošući i onemogućavajući svaki pokušaj da borba makedonskog stanovništva bude iskorišćena ma od koje buržoazije susednih balkanskih država u njene osvajačke i ugnjetačke ciljeve«.” U takvom savezu radnika i seljaka i pokreta nacionalno ugnjetenih obezbijedili bi
94Izvor isti, str. 72.
R evolucija i nacije 80
se uvjeti stvaranja radničko-seljačke vlade »... u nezavisnoj Makedoniji, koja će dobrovoljno ući u federaciju nezavisnih balkanskih repubLika«. Iz navedene formulacije stječe se dojam da K onferencija rješenje makedonskog nacionalnog pitanja vidi u izdvajanju Makedonije iz sastava jugoslavenske države i njenom samostalnom uključivanju u federaciju balkanskih republika. U slučaju da se ovako shvati zahtjev K onferencije, onda se prethodno izjašnjavanje K onferencije o očuvanju integriteta jugoslavenske države ne bi odnosilo i na prostor koji je tada obuhvaćala Makedonija. Utisak o spremnosti K onferencije da u prvoj fazi revolucionarnih promjena na Balkanu makedonsko nacionalno pitanje rješava izvan jugoslavenskih državnih granica potvrđuje i posebna rezolucija posvećena makedonskom i trakijskom pitanju. U toj rezoluciji ističe se da će se samo » . . . stvaran jem autonom ne Makedon ije i T rak ije i n jihovim u jed in jen jem sa ostalim ba lkansk im zem ljam a u jed n u federa tivnu balkansku repub liku vaspostaviti za uvek m ir m eđu balkanskim narodim a . . . , (ist. u orig., prim., G. V.)«.,s
Ostao je isto tako nedorečen i stav K onferencije o načinu formiranja federativne balkanske republike, uz uvjet prethodnog formiranja federativne republike Ju goslavije. Je r u zahtjevu K o nferencije da buduća balkanska federativna radničko-seljačka republika bude » . . . dobrovoljan savez nezavisnih balkanskih republika . . . , (ist. u orig., prim., G. V.)«, očito se ide od pretpostavke postojanja jedne federativne balkanske republike, a ne federativne jugoslavenske u federativnoj balkanskoj državi.
Očito je da su mnogi problemi državnopravnog aspekta jugoslavenskog i balkanskog nacionalnog pitanja ostali nedorečeni, što je prvenstveno bio odraz neusklađenih gledišta balkanskih komunista i Kominterne.
fD.Rezolucija o makedonskom i trakijskom pitanju, IA II, n. dj.str. 75
Prijedlozi Balkanske komunističke federacije, saveza balkanskih komunističkih partija, iz kraja 1923, kao i oni Kominterne iz 1924. godine daju naslutiti da su samo jugoslavenski komunisti prilazili rješenju ju goslavenskog nacionalnog pitanja uz očuvanje državnog integriteta svoje zemlje. Otuda i njihova nedorečenost u pitanju Makedonije i načina ujedinjenja jugoslavenske federacije u balkansku.
Međutim, njihovo jugoslavenstvo završavalo se na tadašnjim granicama naše zemlje. Kada se radi o Hrvatima i Slovencima u Ju lijskoj krajini, Konferencija traži od njihove radničke klase i seljaštva » . . . da se skupe oko revolucionarnog proletarijata i radnog naroda drugih nacija«.96 Kod toga se mora priznati da je to isto Konferencija predlagala i predstavnicima nacionalnih manjina u našoj zemlji. Problem Slovenaca i Hrvata u Austriji K onferencija nije ni spominjala.
Stvarno priključivanje sitnog i srednjeg seljaštva jugoslavenskim komunistima i radničkoj klasi u borbi za rješenje jugoslavenskog nacionalnog pitanja ovisilo je umnogome i o odnosu K P J prema agrarnom pitanju. Treća konferencija K P J prva je u dotadašnjem razvitku pokreta postavila na dnevni red agrarno pitanje kao pitanje revolucije. Većina naših komunista toga vremena, svjesna socijalne strukture zemlje, svjesna je i uloge bezemljaša, sitnog i srednjeg seljaka u procesu borbe za realizaciju parole o radničko-seljačkoj fronti.
U posebnom dokumentu posvećenom agrarnom pitanju u našoj zemlji K onferencija prvi put u dotadašnjemu razvitku našeg komunističkog pokreta definira mjesto i ulogu sitnih i srednjih seljaka u procesu revolucionarnih preobražaja u našoj zemlji. Svjesna značenja socijalne strukture naše zemlje kao faktora borbe za socijalizam, Konferencija ističe, da » . . . pobeda radničke klase moguća je samo pod uslovom da njenu
Nacije i seljaštvo 11 funkciji revolucije 81
90.Rezolucija o nacionalnom pitanju, IA II, n. dj., str. 72.
borbu protiv kapitalističkog ugnjetavanja potpomognu i u njoj sudjeluju široke seljačke mase«.’7 Radi postizanja zacrtanog puta borbe K onferencija ističe zadatak suradnje K P J u zajedničkim akcijama sa » . . . seljačkim partijama i organizacijama u svim onim slučajevima u kojima su tangirani interesi radnika i seljaka, te će zato iskoristiti svaki sukob za sebe«.9' Orijentacija K P J na određenu suradnju sa seljačkim partijama i organizacijama u našoj zemlji nije proizlazila iz preorijentacije pokreta na metode borbe tih partija, već iz uvjerenja vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta da će takvom taktikom K P J seljačke partije biti » . . . prisiljene da istupe protiv režima i buržoazije ili da će biti demaskirane pred masama u svojoj služi- lačkoj ulozi«. U konkretnom pristupu problemu vlasništva nad zemljom, K P J je na Trećoj konferenciji bila mnogo određenija i prilagodljivija prilikama u našoj zemlji. Ona zahtijeva pfrcprrtppjarijn cvih feudalnog porijekla iznad 30 naknade i sasvim inventarom. Posebno treba istaći da je K onferencija ustala protiv politike vlade da putem agrarne reforme vrši srbizaciju i denacionalizaciju nekih krajeva države zahtjevom da se zemlja » . . . ima prvenstveno dati radnom stanovništvu opštine, sreza, oblasti i pokrajine u kojoj se posed nalazi . ..« ” Što se tiče konkretnog vlasništva nad zemljom, K onferencija je postavila zahtjev » . . . davanja zemlje seljacima bez zemlje i sa malo zemljišta, bez obzira na veru i narodnost ...« . Tim zahtjevom K P J je odustala od teze Prvog i Drugog kongresa, koja u pristupu zemljišnom vlasništvu postavlja zahtjev stvaranja seljačkih radnih zadruga. Naravno, zaokret u 1924. godini bio je još uvijek taktički potez K P J, a ne definitivno odustajanje od ko-
R evolucija i nacije Q2
Rezolucija o agrarnom pitanju u Jugoslaviji i o radu na selu, IAII, n. dj., str. 79—80.98Izvor isti, str. 80.99Izvor isti, str. 91.
lektivizacije zemlje. Utoliko je nerazumljiviji bio zahtjev K onferencije, ekonomski i neopravdan, da se posjedi iznad 30 ha, rasparceliziraju, što je već unaprijed stvaralo poteškoće u budućem eventualnom procesu stvaranja velikih državnih poljoprivrednih dobara. Ovaj zahtjev imao je u svakom slučaju više političke, a manje ekonomske logike.
Svjesni činjenice da ovom Rezolucijom nisu iscrpli problematiku agrarnog pitanja, delegati Konferencije predviđaju formiranje posebne komisije koja će u dogledno vrijeme izraditi projekt agrarnog pitanja i dati ga na diskusiju članstva. Tek tada će Konferencija ili kongres K P J donijeti definitivan agrarni program.
Velika je zasluga Treće konferencije K P J iz siječnja 1924. godine što je nacionalno, seljačko i agrarno pitanje postalo sastavni dio sadržaja strategije i taktike jugoslavenskog komunističkog pokreta. Iako su navedena pitanja svedena na sredstvo revolucije, umnogome je olakšan prodor komunističke vizije revolucionarnih promjena u našoj zemlji u široke mase. Ostaje, međutim, činjenica da K P J pitanje revolucije dovodi u ovisnost od koncepta Kaminteme na cjelokupnom balkanskom prostoru, oduzimajući sebi mogućnost samostalne procjene situacije u zemlji i načina provedbe bitke za socijalizam. Njezin koncept jugoslavenske federacije razrađen je dosljedno samo kada se radi o problemu Srba, Hrvata i Slovenaca, a i taj samo do faze kada se jugoslavenska federacija treba uključiti u balkansku federativnu zajednicu radničko-seljačkih republika. M išljenja smo da joj se ne može odviše zamjeriti odnos prema makedonskoj naciji i problemu uključivanja Makedonije u balkansku federaciju, jer tada nije samostalno odlučivala o sudbini toga dijela ju goslavenske države. Kod toga moramo pripomenuti da ni jugoslavenski komunisti toga vremena nisu imali raščišćen stav o postojanju ili nepostojanju makedonske nacije, kao što su bili nedorečeni i u pristupu problemu Bosne i Crne Gore. Ostaje činjenica da su te probleme naznačili, što je samo po sebi velik korak
Nacije i seljaštvo u fu n k ciji revolucije 83
R evolucija i nacije 84
naprijed u petogodišnjem razvitku stava K P J u pristupu rješavanju međunacionalnih odnosa u Kraljevini SH S.
Plenum NRPJ travnja 1924. godine
Daljn ja razrada stava K P J prema nacionalnom i seljačkom pitanju može se pratiti i u Rezoluciji o političko j situaciji, koju je donijelo Zemaljsko vijeće N R P J, na svom Plenumu održanom 13. i 14. travnja 1924. godine. Koliko je još uvijek prisutno nerazumijevanje značenja nacionalnog i seljačkog pitanja u izvedbi revolucionarnih promjena u našoj zemlji, potvrđuje i zaključak Plenuma » . . . da je za obaranje kapitalizma, pre svega, potrebna jedna velika revolucionarna vojska proletarijata, formirana u moćne organizacije, sposobne za stvaranje revolucionarne borbe i osvajanje vlasti«. Koliko je, po toj procjeni, trebao jugoslavenski komunistički pokret čekati da bi se u našim uvjetima izvela proleterska revolucija, nije potrebno posebno isticati. Iskustvo Oktobarske revolucije malo je utjecalo na ovaj oblik razvitka idejnih osnova i sadržaja strategije i taktike K P J. Iako su svjesni značenja saveza radnika i seljaka, » ... koji(u) je proklamovala revolucionarna Internacionala ...« i koji » . . . predstavlja jedini od puteva kojim revolucionarni proletarijat mora ići u svojoj borbi, ne samo protiv reakcije i ofenzive kapitalizma već i za osvajanje vlasti«,101 taj oblik savezništva ipak su rezervirali za prvu fazu revolucionarnih promjena u našoj zemlji, kada se dovršavaju nacionalne revolucije, za koje su, po ocjeni K P J toga vremena, isključivo zainteresirani seljaci. U skladu s takvim predodžbama o izvođenju nacionalnog oslobođe
0 političkoj situaciji, Odluka Zemaljskog veća NPRJ od 12— 14 aprila 1924. godine, IA II, n. dj., str. 291— 292.101Izvor isti, str. 292.
nja u našoj zemlji. Plenum podržava mogućnost pomaganja sviju onih političkih snaga koje rade na obaranju svih koji podržavaju ili čuvaju sistem vladavine velikosrpske buržoazije. Pri tome se upozorava da je podržavanje tih snaga motivirano isključivo stvaranjem mogućnosti » ... potčinjenim i obespravljenim nacijama da se slobodno opredele«. Plenum odbija svaku mogućnost podrške onim partijama koje bi bile spremne s velikosrpskom buržoazijom dijeliti vlast, smatrajući to izdajom narodnih masa, » . . . jer te mase daju snagu opoziciji protiv centralističke i hegemonis- tičke velikosrpske buržoazije ...«. Te mase nakon o- baranja centralizma i unitarizma » . .. očekuju svoje nacionalno oslobođenje i poboljšanje svoga ekonomskog i socijalnog položaja«.102 U Rezoluciji Plenuma ističe se cilj N R P J na planu rješavanja nacionalnog i seljačkog pitanja. Taj cilj sastoji se od zahtjeva » . . . da ugnjeteni narodi u Jugoslaviji, a u prvom redu seljaci i siromašne varoške mase Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Makedonije i Bosne, mogu doći do svoje slobode jedino otvorenom borbom pod parolom radnič- ko-seljačkog saveza, za stvaranje radničko-seljačkih vlada svih ugnjetenih nacija, a koju borbu u Jugoslaviji jedino vodi N R P J ...«. U nastojanju da dođe do realizacije ovog programa, u Rezoluciji se ističe odlučnost legalne partije jugoslavenskog komunističkog pokreta u pomaganju borbe » . . . hrvatskih, slovenačkih, dalmatinskih, makedonskih i bosanskih radnih siromašnih sela i varoši za njihovo nacionalno, ekonomsko i socijalno oslobođenje ...«.
Odluke Treće konferencije K P J ipak su snažno djelovale na izmjenu dotadanjeg dosta površnog pristupa jugoslavenskog komunističkog pokreta seljačkom pitanju. Zato je i sasvim razumljivo da se Plenum ozbiljno pozabavio agrarnim pitanjem koje je bilo jedno od ključnih preduvjeta pridobijanja jugoslavenskih seljaka za revolucionarne promjene u našoj zemlji.
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije g5
102Izvor isti. str. 294.
Učesnici Plenuma svjesni su činjenice nepravilne provedbe agrarne reforme, koju je buržoazija svih nac ija izigrala i u kojoj je bila jedinstvena. Iako s izvjesnim zakašnjenjem, Plenum je uočio značajnu činjenicu da je agrarna reforma imala prvenstveni cilj da odije li radnike od seljaka, a time umanji mogućnost revolucionarnih previranja i radikalnijih zahvata u politički sistem prve jugoslavenske državne zajednice. To je bila značajna konstatacija, koja je olakšavala daljnji prodor K P J u seljačke mase. Međutim, način na koji je naša Partija željela riješiti agrarno pitanje bio je neadekvatan našim uvjetima i više je štetio nego koristio njezinom približavanju seljaku, prirodnom savezniku jugoslavenskog proletarijata u borbi za nacionalno i socijalno oslobođenje naših naroda. Kritiz irajući sve seljačke stranke zbog oportunizma u pristupu razrješavanju agrarnog pitanja, naša Partija je posegla za iskustvom Sovjetske Rusije i izjavila » ... da je Rusija jedina zemlja u kojoj je rešeno agrarno pitafijeTi da nema drugog rešenja osim onoga koje je sprovedeno u Rusiji: sva zemlja sa inventarom u ruke seljaka, bez otkupa i naknade«.103 Iako nigdje nisu decidirano kazali da traže kolektivizaciju zemlje, očito je bilo da je naša Partija još uvijek zastupala takvo mišljenje, koje se nije uklapalo u opća kretanja jugoslavenskog sela toga vremena, prvenstveno s obzirom na njegovu socijalnu strukturu i povijesnu tradiciju.
R evolucija i nacije gg
Peti kongres Kominterne
Iz dosada nedovoljno objašnjenih razloga i zato ih ne navodimo, Peti kongres Kominterne, održan u Moskvi od 17. lipnja do 8. srpnja 1924}godine, radikalno m ijenja svoj stav o načinu Fob liku razješavanja međunacionalnih odnosa u našoj zemlji pod vodstvom K P J, a u savezu radnika i seljaka.
Rezolucija po agrarnom pitanju, IA II, n. dj., str. 305.
Po ocjeni delegata Petog kongresa Kominterne, » . . . (N) nacionalno pitanje u Jugoslaviji nije ustavno pitanje, i stoga ga ne ne treba izjednačavati sa pitanjem revizije Vidovdanskog ustava«.10' Ono je pitanje » . . . borbe nacionalno ugnjetenog stanovništva za pravo njegovog nacionalnog samoopredeljenja ...« , kao i » ... pitanje revolucionarne borbe radnih masa u celoj Jugoslaviji«. Iz navedene ocjene o značenju problema međunacionalnih odnosa u funkciji jugoslavenske proleterske revolucije proizišao je zaključak o potrebi borbe jugoslavenskih komunista protiv velikosrpske buržoazije, monarhije i Vidovdanskoga ustava, što je problem svelo isključivo na ulogu srpske buržoazije, a ne i drugih nacionalnih buržoazija i njihovog negativnog utjecaja na politički život zemlje. Kako su bili u- vjereni da sistem radničko-seljačke vlasti može definitivno riješiti jugoslavensko nacionalno pitanje i kako je intenzitet nacionalnih pokreta u našoj zemlji porastao, delegati Petog kongresa Kominterne postavili su pred jugoslavenske komuniste zadatak da se » ... op- šta parola prava naroda na samoopredeljenje, koju ističe K P J, mora izraziti u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika«.105
Tako je poslije pet godina bavljenja problemom mjesta i uloge jugoslavenskog nacionalnog pitanja na prostoru Balkana, Kominterna izrekla svoj sud o sudbini naše zemlje. Rješenje vidi u razbijanju postojećih državnih granica Kraljevine SH S. Nedosljedno shvaćeno rješenje međunacionalnih odnosa u našoj zemlji odrazilo se i u izboru dijelova koji su trebali izići izvan okvira jugoslavenske države, kao i u tretmanu srpskog nacionalnog pitanja u okvirima jugoslavenskog ili balkanskog nacionalnog pitanja. Mogućnost stva
Nacije i seljaštvo u fu n k ciji revolucije 87
104Rezolucija V kongresa Kominterne o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, IA II, n. dj., str. 420.105Izvor isti, str. 421.
R evolucija i nacije 88
ranja samostalnih nacionalnih država vidjela je samo na prostoru nacionalno ugnjetenih Hrvata i Slovenaca, a neusklađenost balkanskih komunističkih partija u pristupu problemu makedonskog nacionalnog pitanja Kominterna apsolvira zahtjevom za stvaranjem samostalne makedonske države. Tako je i za Kominternu hrvatsko i slovensko nacionalno pitanje sredstvo revolucije, kao što istoj svrsi služi i teritorij koji naseljava makedonsko »stanovništvo«. Po njenoj ocjeni, srpski narod nije nacionalno ugnjeten i zato mu nije potrebna nacionalna država, a osim Hrvata i Slovenaca drugih ugnjetenih nacija u našoj zemlji nema. Prema tome, u okvirima jugoslavenske države, u prvoj fazi razvitka revolucije u našoj zemlji, ostaju srpska nacija i nacionalne manjine dok Hrvatska, Slovenija i Makedonija ulaze kao nezavisne države u sastav federacije radničko-seljačkih republika Balkana.
Sto se tiče dijelova hrvatske i slovenske nacionalnosti izvan naše zemlje, Peti kongres Kominterne uzima u obzir samo one u okviru Italije. Kominterna svojim Petim kongresom obvezuje Komunističku partiju Ita lije » . .. da vodi propagandu i agitaciju u duhu gore pomenutih parola u sporazumu sa bratskom K P J« . Moramo priznati da nam nije dovoljno jasno da li je to značilo borbu K P Ita lije za pripojenje svih hrvatskih i slovenskih zemalja unutar nezavisnih nacionalnih država ili je to bila direktiva očuvanja postojećeg graničnog stanja između talijanske i jugoslavenske države.
Koliko je takav stav Petog kongresa Kominterne bio rezultat razgovora između S. Radića i članova Se ljačke inlernacionale lipnja i srpnja 1924. godine u Moskvi, teško je reći. Taktički potez vođe HRSS-a različito je komentiran u redovima svjetskog komunističkog pokreta. Njegovo učlanjenje u Seljačku internacionalu srpnja 1924. godine, u vrijeme održavanja Petog kongresa Kominterne, moglo je a nije moralo pridonijeti citiranim stavovima Kongresa. Nedostajanje adekvatne suvremene arhivske građe onemogućava donošenje konačnih sudova o povezanosti tadašnje taktike
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije 89
HRSS-a s taktikom Kominterne u pristupu hrvatskom nacionalnom pitanju.1"6
Otpori platformi Treće konferencije KPJ i intervencija Kominterne
Međutim, ugrađivanje nacionalnog i seljačkog pitanja u sadržaj strategije i taktike K P J toga vremena, kao i način izvedbe procesa nacionalnog oslobođenja u ovisnosti od balkanske revolucije, nisu naišli na punu podršku ni u članstvu, a ni u vodstvu pokreta. Velike diskusije o toj problematici nastavljene su i u 1924. godini, primoravajući vodstvo K P J da kroz legalne forme svoga djelovanja objasni svoj stav u tim problemima.
Tako je u rujnu 1924. godine Centralni odbor NRPJ-u objavio svoje viđenje sukoba unutar vodstva i dijela članstva K P J u pristupu proleterske revolucije nacionalnom i seljačkom pitanju. Kod toga, smatrali su potrebnim upozoriti da se navedena problematika ugrađuje u sadržaj strategije i taktike jugoslavenskog komunističkog pokreta iz razloga je r je » . . . duboka privredna i politička kriza u svim balkanskim zem ljama znak jednog revolucionarnog perioda (ist. u orig., prim., G. V.)«.m Budući da je, po njihovoj ocjeni, takva situacija u našoj zemlji i na cijelom Balkanu, dužnost je komunista da nacionalno i seljačko pitanje prihvate kao dio revolucionarnih promjena u našoj zemlji i na Balkanu. To je nesumnjivo daleko kvalitetniji
106Djelomičan uvid u ovu problematiku omogućuju slijedeći radovi: 1. B. Krizman, Korespondencija Stjepana Radića 1919— 1928, sv. 2. Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1973; 2. S. Cvetković, Stjepan Radić i komunistički pokret 1923— 1925. g.. »Istorija XX veka«, Zbornik radova, sv. XII, Institut za savre- menu istoriju, Beograd 1972; 3. S. Radić, Politički spisi. Znanje, Zagreb 1971.107Teze Centralnog odbora NRPJ o sporu u Partiji, IA II, n. dj. str.312.
R evolucija i nacije 90
pristup problemima od onoga koji negira značenje tih p itanja ne samo za tadašnju fazu razvitka pokreta, » . . . jer sm atra da se u Jugoslaviji kap ita listički režim sve više ko nso lidu je (ist. u orig., prim., G. V.) i da, prema tome, proletarija t treba da ograniči svo ju borbu na borbu za postizan je pune buržoaske dem okracije (ist. u orig., prim., G. V.), već i iz uvjerenja, da nacionalno i seljačko pitanje bitno ne pridonose revolucionira- nju masa.«
Suprotno takvim stavovima, Centralni odbor N R P J tvrdi » . . . da se nacionalno pitanje može rešiti samo borbom za puno pravo samoopredeljenja, za nezavisnost i slobodu ugnjetenih nacija«. Tu borbu, po njihovoj ocjeni, » . . . može uspešno voditi jedino proletarijat u savezu sa seljaštvom, nastojeći da je veže za opću borbu radnih masa protiv buržoazije i kapitalizma«.10* Pri tome ne m isli na objedinjavanje nacionalnog i eko- nomsko-socijalnog oslobođenja u jedinstveni proces, već na širenje utjecaja pokreta na »radne mase«, s kojim a će u budućnosti izvoditi proletersku revoluciju. Konačno rješavanje međunacionalnih odnosa u našoj zemlji ljevičari vide u federalizaciji zemlje i obrazovanju radničko-seljačkih republika, koje će ući u jedinstvenu federaciju radničko-seljačkih republika Balkana.
Potrebno je upozoriti da u pristupu K P J nacionalnom pitanju ima još jedan veliki nedostatak, a to je vrlo slabo razrađena strategija i taktika pokreta u pristupu srpskom nacionalnom pitanju i ulozi srpskog seljaštva u ovako koncipiranoj revoluciji. Naime, cijela konstrukcija izvođenja revolucije u našoj zemlji temelji se na problemu ugnjetenih nacija, što bi značilo da je pokret imao izvjesnih rezervi prema srpskom seljaštvu. Ovaj nedostatak doći će do punog izražaja tek 1928. godine u detaljnoj razradi teze o načinu dezintegracije jugoslavenske državne zajed-
108Izvor isti. str. 312— 313.
nice. U Tezama se ističe značenje primjene seljačkog pitanja »... za rešenje nacionalnog i agrarnog pitan ja ...« .1" K P J je » ...rad na vaspostavljanju saveza radnika i seljaka i radničko-seljačke vlade, odnosno federacije radničko-seljačkih republika, postavila kao osnovu celokupne svoje politike«. U pristupu seljačkim partijama u našoj zemlji, mišljenja smo, K P J je pretjerala kada je tvrdila da » ... seljačke partije u Jugoslaviji predstavljaju pokrete širokih masa seljaštva za njihovo socijalno oslobođenje, a kod seljačkih partija ugnjetenih nacija i za nacionalno oslobođenje«. Ako se samo prisjetimo ponašanja tih partija u provedbi agrarne reforme, a i prethodnih ocjena istog vodstva K P J o ulozi tih partija u agrarnom pitanju, uočit ćemo sve slabosti vodstva pokreta toga vremena u pristupu seljačkim strankama i pokretima toga vremena, pod vodstvom buržoazije.
U oštrim polemikama unutar vodstva K P J krajem 1924. godine došao je do izražaja još jedan stav koji je potrebno istaći. Suprotstavljajući se unitarističkoj koncepciji u pristupu nacionalnom pitanju, Centralni odbor NRPJ-u smatrao je potrebnim istaći da pravo na samoopredjeljenje naroda i njegovu nacionalnu nezavisnost i slobodu ne treba shvatiti jedino izvedi- vim » . . .u okviru integriteta Jugoslavije«.110 To je jedan od rijetkih dokumenata K P J do četvrtog kongresa Partije u kojemu se prihvaćaju stavovi Petog kongresa Kominterne, ali samo kao alternative, a ne i kao direktiva.
Do kraja studenog iste godine novi referendum u N R P J potvrdio je stavove Treće konferencije K P J. Na žalost, ni Kominterna ni Balkanska komunistička federacija nisu dovoljno ozbiljno shvatile težinu idejnog sukoba u jugoslavenskom komunističkom pokretu. I- dući linijom kompromisa i nastojeći očuvati brojčano
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije g j
109Izvor isti, str. 313.110Završna reč Centralnog odbora NRPJ, IA II, n. dj., str. 321.
Revolucija i nacije 92
stanje pokreta, Kominterna zahtijeva kompromis u pristupu seljačkom i nacionalnom pitanju. Rezultat je P latform a sporazum a Centralnog odbora i opozicije iz sredine studenog 1924. godine. Njezin sadržaj je klasičan prim jer pokušaja izmirenja dvaju idejnih pravaca u pokretu, dvaju pristupa mjestu i ulozi nacionalnog i seljačkog pitanja u revolucionarnim promjenama našeg društva. Ipak, na svoj način objašnjava suštinu spora u pokretu i s toga aspekta zaslužuje pažnju.
P rvi problem oko kojega je trebalo uskladiti stavove bila je procjena svjetske i balkanske političke situacije. Partijska većina odustaje od svoje poznale teze o akutnoj krizi kapitalizma i aktualnosti revolucionarne situacije u svijetu, dok partijska opozicija odustaje od općeg negiranja kriznog slanja kapitalizma. Tako se u Pla tform i sporazum a ova problematika navodi u budućem vremenu, kao procesi koji se tek kum uliraju i koji će u dalekoj budućnosti doći do punog izražaja. U pitanju Balkana odbacuje se teza o aktuel- nosti snažnih međunacionalnih sukoba. Samo je konstatirano da imperijalistička politika koju provode vla- dajuće nacije sve više pojačava »... borbu ugnjetenih nacija ...«, u koju se ne integriraju seljački pokreti već upliće » ... borba siromašnog seljaštva za rešenje agrarnog pitanja, pojačavajući tu borbu i stvarajući preduslov za obrazovanje borbenog saveza radnika i seljaka«."1 Ovakva formulacija mjesta i uloge seljaštva na Balkanu otkriva i suštinu sukoba kada se radi o pristupu K P J seljačkom pitanju. Seljaštvo se prihvaća kao saveznik samo na polju čiste ekonomsko- -socijalne borbe, na planu agrarnog pitanja. Ista ocjena prenosi se i na prostor jugoslavenske države, u kojoj nacionalna i socijalna reakcija » . . . daju realnu mogućnost za razvitak radničkog pokreta i za obrazovanje jednog jedinstvenog fronta radničke klase i ug-
Platforma sporazuma Centralnog odbora i opozicije, IA II, n. dj.str. 332.
X tici je i seljaStvo u funkciji revolucije 93
njetenih nacija protiv hegemonističke velikosrpske buržoazije i kapitalizma«. Ističući u prvi plan samo pitanje saveza radničke klase i nacionalnih pokreta, preskačući ulogu seljaštva, još jednom je potvrđena suština spora između ovih dviju idejnih struja u komunističkom dijelu jugoslavenskog radničkog pokreta u pristupu seljačkom pitanju. Zaoštravanju spora nesumnjivo je pridonio i tadašnji pojačani interes Kominterne i K P J za suradnju s HRSS-om, koji je uistinu bio pretjeran i često zanemarivao klasni sadržaj te partije i pokreta u cjelini.
Posebno je za ovu raspravu zanimljiv sadržaj Rezolucije o nacionalnom pitanju koji pokazuje u čemu je bila suština spora. Kao prvo, priznaje se da je Partija od svog osnutka »... u nacionalnom pitanju pravila greške, iako se pritom partijska linija postepeno i stalno ispravljala«. Prema tome, ništa posebno se nije desilo, pravile su se pogreške dosta nebitnog sadržaja, jer se tek »... danas nacionalno pitanje postavlja u sve oštrijoj formi, ukoliko se sve više nacionalno ugnjetavanje zaoštrava od strane svetskog imperijalizma«. Prema tome, nije prije 1924. godine ni bilo potrebno raspravljati o nacionalnom pitanju, jer je ono na svome značenju dobilo tek od te godine, a do punog izražaja će doći tek u budućnosti. Za tu budućnost trebamo se pripremiti i to ne zbog samih nacija, već je » ... u interesu proletarijata da ovu borbu veže sa svojom borbom protiv imperijalizma i kapitalizma«. Ocjenjujući da je partijski referendum ispravio partijsku liniju u nacionalnom pitanju, u Rezoluciji se ističe da još ima krivih ocjena komunista iz kojih proizlazi » ... da. se nacionalno pitanje ne može rešiti u okviru kapitalizma«."2 Prema tome, ako se može riješiti u kapitalizmu, a vjerojatno se u našoj zemlji može riješiti revizijom ustava, onda nema potrebe taj ba- last vući u socijalističku revoluciju i nametati joj pro-
112 .Rezolucija o nacionalnom pitanju, IA II, n. dj., str. 333.
R evolucija i nacije 94
bleme bez kojih može biti. Iako priznaju da u krilu kapitalizma nema konačnog rješavanja nacionalnog pitanja, iz teksta izviruje teza o nacionalnom pitanju kao ustavnom pitanju. Da ne bi slučajno netko posumnjao u proturivanje takve teze, u R ezo luciji se ističe da se nacionalno pitanje ne može identificirati s ustavnim pitanjem, » ... je r se time zastupa održanje integriteta imperijalističkih država ...« , što nije u skladu s marksističkim stavom o nacionalnom pitanju. M i bismo pridodali, ni sa stavovima Treće konferencije K P J o državno-pravnom aspektu rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja. Ocjenjujući Jugoslaviju kao isključiv produkt svjetskog imperijalističkog rata » ... u kojoj se kao vladajuća nacija javlja srpska, koja ugnjetava sve ostale nacije u Jugoslaviji«, u Rezo luciji se ističe nacionalna posebnost Srba, Hrvata i Slovenaca, koje ni ekonomski razvitak nije doveo u fazu » ... ujedinjavanja i stapanja u jednu naciju«. Po našem sudu, problem nije bio samo u priznavanju triju nacija, već u mjestu i ulozi nacionalnog pitanja u borbi protiv kapitalizma. Zatim se u tekstu Rezolucije ponovo javlja teza o parlamentarno-ustavnoj metodi nacionalnih buržoazija u rješavanju nacionalnog pitanja, kao metodi kompromisa » . . . na štetu socijalnih i nacionalnih interesa radnih masa sviju nacija«. Pri tome se zaboravlja na prethodni tekst u kojemu se ističe mogućnost rješenja nacionalnog pitanja i u kapitalizmu, iako se unosi zahtjev o potrebi angažiranja komunista » ... i u aktuelnoj ustavnoj borbi«, kao doprinosu komunista razbijanju parlamentarno-ustavnih metoda nacionalnih buržoazija. Zatim se ponovno javlja teza da » ... nacionalno pitanje može definitivno rešiti u interesu radnih masa tek radničko-seljačka vlada«.
Zatim slijedi vrlo interesantna konstatacija koja je više štetila nego koristila K P J i koja umnogome objašnjava odnos pokreta prema nacionalnom pitanju u revoluciji. Pozivajući u borbu protiv nacionalizma i šo- vinizma u ugnjetenim nacijama, u Rezoluciji se posebno ističe potreba borbe » . . . protiv velikodržavnih
predrasuda koje se nalaze u srpskom radništvu i seljaštvu«. Na taj je način srpski radnički pokret i njegovo seljaštvo ocijenjeno kao baza velikosrpskog šo- vinizma, a time jefuToga srpske nacije i njezine radničke klase ocijenjena kao nepodobna u procesu borbe za nacionalno oslobođenje. U pitanju integriteta jugoslavenske države također je bilo velikih razlika. Problem je apsolviran izjavom da K P J mora razotkrivati sve one fraze »... o nacionalnoj ravnopravnosti i nacionalnom miru pri održanju imperijalističke Jugoslavije i pri održanju ekonomske hegemonije buržoazije koje bilo nacije«. Takvom formulacijom otvorena je mogućnost borbe jugoslavenskih komunista za očuvanje državnog integriteta jugoslavenske zajednice, pod uvjetom da ona ne bude imperijalistička i pod dominacijom bilo koje nacije.
U pitanju taktike prema paroli o jedinstvenoj fronti zahvaćena su dva njena aspekta, odnos prema drugim idejnim strujama u radničkom pokretu naše zemlje i odnos prema seljaštvu. U pitanju suradnje s ostalim strujama u radničkom pokretu prihvaćena je solucija primjene taktike suradnje s vodstvima pojedinih struja i organizacija, ali je težište na politici jedinstvene fronte » . . . kroz mase putem zajedničkih M S (Mjesno sindikalno, prim., G. V.) veća i saveza, pro- dubljavanjem ideje radničkih poverenika i njihovog or- ganizovanja kao i aktivnom revolucionarnom borbom među nezaposlenim radnicima«."3 Međutim, daleko je interesantniji kompromis učinjen u pitanju taktike u provođenju u djelo saveza radnika i seljaka. Ocjenjujući da se u svim balkanskim državama toga vremena javljaju »... samostalni seljački pokreti koji imaju objektivno revolucionarni karakter, čak i tada kad se nalaze pod najtežim uticajem buržoazije...«, prihvaća se primjena taktike » . . . saveza radnika i seljaka, u cilju jačanja revolucionarnih tendencija u tim pokretima i odvajanja siromašnog seljaštva ispod uticaja
Nacije i seljaštvo u fu n kciji revolucije 95
113Jedinstveni front, IA II, n. dj., str. 334.
ucvoiuci/a t naci/e 96
buržoazije«. Takva taktika prim jenjivala bi se isključivo u redovima seljaštva srpske nacije, koje nije opterećeno problemom nacionalnog ugnjetavanja i zbog toga nepodobno za suradnju na planu nacionalnog pitanja. U pitanju taktike prema seljaštvu iz redova ugnjetenih nacija istaknuta je parola » . .. saveza radnika i seljaka radi borbe protiv hegemonije velikosrpske buržoazije za pravo samoodređenja do otcepljenja«. Čuvajući u isto vrijeme svoju idejnu i organizacijsku neovisnost, K P J se mora u isto vrijeme služiti »... svojim oružjem kritike«. Precizirajući pojam radničko- -seljačke vlade kao oblika rješavanja međunacionalnih odnosa u periodu koji prethodi proleterskoj revoluciji, upozorava se, da taj pojam » ... ne znači kompromis sa seljačkim partijama na terenu buržoaske demokracije«. To je bio odgovor nekim kadrovima K P J iz redova ugnjetenih nacija koji su bili skloni takvu suradnju shvatiti kao podjelu vlasti između radničke klase i opozicijskih seljačkih partija. Ovim dokumentom faza radničko seljačkih vlada je shvaćena kao parola » ... za mobilizovanje radnih masa u borbu protiv kapitalizma. ..« .isključivo kao proces » ... rušenja kapitalizma«. Drugim riječima, nacionalno pitanje za K P J sredstvo je revolucioniziranja ugnjetenih nacija u funkciji brže i efikasnije izvedbe socijalističke revolucije.
Vrlo je interesantna dopuna stavova K P J u konkretnoj primjeni parole o pravu naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Upozorava se na nedovoljno isticanje prava na » ... nezavisnu hrvatsku i slovenačku republiku kao i pitanje Albanaca«. U ovom dokumentu prvi se put ističe nacionalno pitanje Albanaca u našoj zemlji i upozorava na problem Makedonije, o kojoj je » . . . tek u poslednje vreme, jasnije (je) preciziran stav Partije na nezavisnu Makedoniju«. U kontekstu albanskog i makedonskog pitanja upozorava se »... na borbu protiv srpskog šovinizma u srpskim seljačkim masama i kod srpskih kolonista«. Pri tome ne vodi se računa o različitom socijalnom sastavu kolonista ovih krajeva, što je izviralo iz već citirane krive teze o srpskom seljaku kao jednom od nosilaca
velikosrpskog šovinizma. Ovakva teza samo je išla u prilog albanskom i makedonskom nacionalizmu, a ne komunističkom konceptu rješavanja albanskog i makedonskog nacionalnog pitanja.
Zatim slijedi dio teksta u kojemu opozicija u K P J priznaje pogrešku, » ... što je nedovoljno procenila značaj nacionalnog p itan ja ...« , negirajući ga kao zadatak proletarijata i kao mogućnost potiskivanja eko- nomsko-socijalnih » . . . i klasnih interesa proletarijata«. Opozicija priznaje da je ovakvim svojim stavovima stvarala plodno tlo » . . . velikodržavnim predrasudama srpskog proletarijata i srpskog seljaštva«. Ovo je teška optužba preko koje je K P J olako prešla.
Opozicija priznaje pogrešku u pristupu savezu radnika i seljaka u redovima ugnjetenih nacija. Pri tome cijelo vodstvo K P J ne pretpostavlja mogućnost suradnje na tom planu sa srbijanskim seljakom, a da ne govorimo o problemu odnosa prema srpskom seljaku i radniku izvan Srbije, koji uopće ne primjećuju i o čijoj eventualnoj pojavi u budućim revolucionarnim promjena uopće ne vode računa. Inače je to vrijeme kada K P J ne vodi računa o činjenici višenacionalnog sastava svih budućih republika federativne sovjetske socijalističke Jugoslavije ili nezavisnih republika pojedinih nacija.
Na kraju zajedničke izjave vodstva K P J i opozicije ističe se niz pogrešaka u sadržaju strategije i taktike pokreta toga vremena. Pri tome se ističu propusti u širenju parole ».. .o nacionalnom pitanju, jedinstvenom frontu i radničko-seljačkoj vladi«. Upozorava se i na pomanjkanje kritike politike S. Radića, naročito u vrijeme njegovog približavanja partijskoj platformi saveza radnika i seljaka, misleći pri tome na zbivanja u 1924. godini, kada je po ocjeni potpisnika ovog Sporazuma, S. Radić na parolama K P J širio svoj utjecaj u radničkoj klasi Hrvatske. Također se kritikuje i stav K P J prema Hrvatskom bloku kao grupaciji partija s kojom bi jugoslavenski komunistički pokret eventual-
Nacije i seljaštvo u fu n k ciji revolucije g7
R evolucija i nacije 98
no mogao surađivati u borbi protiv velikosrpske hegemonije.
Međutim, citirani Sporazum nije bio dugovvijeka. Već krajem studenog iste godine partijski ga plenum odbacuje. N ije potrebno posebno isticati konfuziju koja je izazvana u bazi pokreta čestim izmjenama stavova vodstva. Ipak je raskid Sporazum a bio u isto vrijeme i pobjeda onih kadrova u vodstvu komunističkog dijela jugoslavenskog radničkog pokreta koji su po cijenu zamjeranja Kominterni pokušali dati što primjereniji sadržaj strategiji i taktici pokreta u nacionalnom i seljačkom pitanju. Neosporno je točno da ti kadrovi nisu znali kako tu platformu treba izvesti, ali su znali što treba izvesti.
Oni su svjesni činjenice » . . . da spor koji je izbio u Partiji nosi principijelni i taktički karakter«.114 Oni pravilno zaključuju da » ... u rešavanju spornih principijelnih pitanja ne može biti kompromisa«. Polazeći od teze da »(S)svetska kriza kapitalizma traje i dalje«, Plenum konstatira da je i »situacija na Balkanu (je) revolucionarna«.115 Takvu ocjenu donose na temelju uvjerenja da politika ugnjetavanja od strane vladajućih nacija na Balkanu jača » . . . borbu ugnjetenih nacija, upliće se borba siromašnog seljaštva za rešenje agrarnog pitanja, pojačavajući tu borbu i stvarajući pre- duslov za obrazovanje borbenog saveza radnika i seljaka«. V jeru jući u mogućnost da revolucionarni pokret u jednoj balkanskoj zemlji » ... m ože posta ti po lazna tačka za revolucionarni p o kre t u suseđn im zem ljam a (ist. u orig., prim., G. V.)«, plediraju za stvaranje jedinstvene fronte balkanskog proletarijata. U slučaju rata balkanski komunisti trebaju uzeti kao polaznu
Odluka Zemaljskog veća NRPJ o sporu u Partiji, IA II. n. dj.,str. 336.
Izvor isti. str. 337.
točku borbu »... za vlast radnika i seljaka i za Federaciju radničko-seljačkih republika Balkana (ist. u orig. prim., G. V.)«.
Iz ocjene situacije u svijetu i na Balkanu proizišla je i ocjena o krizi kapitalizma u našoj zemlji, koja se » . . . reflektuje (se) i u političkoj i u ekonomskoj krizi Jugoslavije« u kojoj vlast » . . . u zemlji imaju monarhija, militarizam i hegemonistička velikosrpska buržoazija, koji pod maskom 'narodnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca’ prikrivaju hegemonističku politiku velikosrpske buržoazije radi eksploatisanja radnih masa i ugnjetavanja ostalih nacija u Jugoslaviji«. Po ocjeni Plenuma tu revolucionarnu krizu čine »(S)sve jači pokreti ugnjetenih nacija, u koje se upliću revolucionarni pokreti seljaštva...« , što stvara » ... sve us- love za obrazovanje borbenog saveza radnika i seljaka, za obaran je kapitalizma i radničko-seljačku vlast«.114 Odbacujući politiku sporazuma nacionalnih buržoazija kao rješenje nacionalnog pitanja u našoj zemlji, očekuje u budućnosti čvrst savez radničke klase sposobne da formira jedinstvenu frontu sa seljaštvom »... protiv hegemonističke velikosrpske buržoazije i kapitalizma«. Ponovo je ostavljeno otvoreno pitanje načina saveza sa seljaštvom u Srb iji i srpskim seljaštvom izvan Srbije, problem koji će K P J dulje vremena rješavati.
Plenum CPV K P J nije propustio priliku da donese i posebnu Rezoluciju o nacionalnom pitan ju u Jugoslaviji, što ukazuje na svu ozbiljnost s kojom je prišao toj problematici. Zastupajući gledište da se problem međunacionalnih odnosa u našoj zemlji ne može riješiti u okvirima kapitalizma, smatra da je u interesu proletarijata da borbu ugnjetenih nacija veže »... sa svojom borbom protiv imperijalizma i kapitalizma«. Ipak, konačno rješenje međunacionalnih odnosa u našoj zemlji moguće je samo u prooesu obaranja kapi-
Nacije i se ljaitvo u fu n k ciji revolucije g9
116Izvor Isti. str. 338.
R evolucija i nacije 100
talizma i stvaranja radničko-seljačke vlasti, iako se pri tome ne objašnjava stupanj ekonomsko-socijalnih promjena koje nosi taj proces. To je bila velika praznina u sadržaju strategije i taktike vodstva K P J. Ta faza u razvitku revolucionarnih promjena u našoj zemlji nije ni prije ni ovom prilikom dovoljno objašnjena u kontekstu likvidacije kapitalističkog sistema u našoj zemlji.
Međutim, ostalo je otvoreno i pitanje da li će se nacionalne revolucije naših naroda izvoditi unutar ili izvan okvira jugoslavenske države. Iz formulacije citirane R ezolucije stječe se dojam da je K P J prihvatila sugestiju Kominterne o rješavanju jugoslavenskog nacionalnog pitanja dezintegracijom Kraljevine SH S. Naime, u Rezoluciji se kao cilj postavlja »(O)obaranje vlasti buržoazije i uspostavljanje vlasti radnika i seljaka svake nacije i njihov dobrovoljni savez u Federaciji radničko-seljačkih republika B a lkan a ...« , kao jedino rješenje » ... nacionalnog pitanja u Jugoslaviji i na Balkanu u interesu radnih m asa...« . U Rezoluciji je istaknut još jedan moment bitan za shvaćanje evolucije stavova većine u pristupu izvođenju prve faze naše revolucije. Po njihovoj ocjeni, ona ne mora biti dovedena u ovisnost istovremenom izvođenju balkanske revolucije, je r bi to značilo » . . . odlagati jedno pitanje od najveće aktuelnosti«. Time je prvi put izvođenje jugoslavenske narodnooslobodilačke borbe oslobođeno ovisnosti o balkanskoj revoluci istih sadržaja, a time je i otvoren put samostalnom odlučivanju jugoslavenskih komunista o vremenu izvođenja te revolucije. U to vrijeme to je bio samo pokušaj, koji godinama nije postao realnost i stvarna mogućnost. On je ipak indikator shvaćanja vrijednosti svih onih osnova teorijskih stavova i sadržaja strategije i taktike jugoslavenskih komunista koji su inicirani u dvadesetim godinama. To je bio ogroman kapital na kojemu je generacija tridesetih godina gradila proces emancipacije i sazrijevanja K P J.
K P J se ne odriče mogućnosti da dio nacionalne
emancipacije naših nacija izvede i u uvjetima kapitalizma, » ... da pod vlašću buržoazije vodi(mo) najenergičniju borbu za ostvarenje toga prava«.117 Pri tome ne misli na ustavno rješenje nacionalnog pitanja, »... jer se time zastupa održanje integriteta imperijalističkih država, što je u suprotnosti sa osnovnim marksističkim stavom u nacionalnom pitanju: pravom samooprede- ljenja naroda do njihovog otceplenja, konstituisanja u zasebne države ili prisajedinjenja drugim državama«. Tim stavom većina je prihvatila mogućnost izvođenja nacionalnog oslobođenja naših naroda i izvan postojećih granica jugoslavenske države, a time i stav Petog kongresa Kominterne. Pri tome taj stav nije shvatila kao jedino rješenje problema, već kao jednu od mo- gućnosh rješavtmja problematike.
Kritika K P J proširuje se na cijelu srpsku naciju, koja » ... ugnjetava sve ostale nacije u Jugoslaviji«, što bitno mijenja dugogodišnji stav jugoslavenskih komunista u pristupu ocjeni sadržaja pojma jugoslavenske buržoazije kao jedinstvene klase. Ne odbacujući mogućnost angažiranja jugoslavenskih komunista u borbi za reviziju ustavnog sistema naše zemlje, upozorava se da je to samo jedna od etapa u borbi za rješavanje međunacionalnih odnosa, do njihovog konačnog rješavanja u uvjetima formiranja radničko-seljačke vlasti u našoj zemlji. Iz navedenih razloga, u Rezoluciji se ističe zadatak K P J da vodi borbu ugnjetenih nacija » ... u cilju formiranja nezavisnih država kako H rvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, tako i radi oslobođenja Albanaca«. Tako je krajem 1924. godine proširen broj priznatih nacija u našoj zemlji što ukazuje na daljnji proces sazrijevanja jugoslavenskih komunista u pristupu rješavanju ove problematike. Ipak, i dalje ostaje otvoren problem odnosa prema srpskoj naciji i njezinoj sudbini u procesu dezintegracije naše države, za čije se radništvo i seljaštvo još
Nacije i se lja itvo u funkciji revolucije 101
117Izvor isti. str. 339.
R evolucija i nacije 102
uvijek tvrdi da je opterećeno velikodržavnim predrasudama.
V jeru jući da je takva revolucija izvediva, većina pledira za rušenje » . . . fraze o nacionalnoj ravnopravnosti i nacionalnom m iru pri održanju imperijalističke Jugoslavije i pri održanju ekonomske hegemonije buržoazije bilo koje nacije«.11' Iako citirana formulacija u R ezo luc iji nameće zaključak o njenom prihvaćanju zahtjeva Petog kongresa Kominterne o potrebi razbijan ja naše države radi rješavanja međunacionalnih odnosa, takva tvrdnja ne bi se mogla dugo održati. Upozoravamo na stavove iz R ezolucije o nemogućnosti rješavanja međunacionalnih odnosa u uvjetima imperijalističke Jugoslavije, što znači da postoji mogućnost u okvirim a socijalističke Jugoslavije.
U ponovnom referendumu u članstvu Partije stavovi citirane R ezolucije prihvaćeni su u većini. Međutim, intervencijom Kominterne dio partijske opozicije vraćen je u redove pokreta i njegovog vodstva, što je izazvalo i u ovom pitanju idejne sukobe i frakcijska razračunavanja.
J. V. Staljin i Kominterna o odnosu revolucije i nacionalnog pitanja u našoj zemlji u 1925. i 1926.
godini
U nastojanju da pridonese bržoj afirmaciji stavova Treće konferencije K P J u nacionalnom pitanju, preuzeo je u ožujku 1925. godine J. V. Sta ljin zadatak objašnjenja suštine nacionalnih pitanja u Kraljevin i SH S.
Odbacujući tezu o mogućnosti njihovih razrješavan ja i u sklopu građanske jugoslavenske države kroz reviziju ustavnog sistema, Sta ljin ističe da novi jugo
118Izvor isti. str. 340.
slavenski ustav mora biti »... rezultat pobede revolucije«."’
Po njegovoj ocjeni, nacionalno pitanje nakon Oktobarske revolucije prestalo je biti unutrašnje-politič- ki problem pojedinih zemalja, jer se u uvjetima prvog svjetskog rata i nakon njega pretvorilo u kolonijalno p itan ja U postoktobarskom periodu kolonijalno pitanje prerasta u svjetsko pitanie i zato se » . . . na nacionalno pitanje (se) gledalo kao na deo opšteg pitanja proleterske revolucije, kao na deo pitanja diktature proletarijata«.™
Iz citiranog Staljinovog pristupa nacionalnom pitanju proizlazi i njegova ocjena da je nacionalno pi- tanje » . .. u suštini seljačko pitanje«. Ta identifikacija ne proizlazi iz identifikacije njihovih osnovnih sadržaja, već iz uloge seljaštva u procesu rješavanja nacionalnog pitanja u balkanskim i jugoslavenskim uvjetima, jasno, gledano u funkciji balkanske i jugoslavenske proleterske revolucije. Iz navedenih razloga Staljin zamjera potcjenjivanju seljačkog pitanja, koje u sebi krije » ... potcenjivanje unutrašnje snage nacionalnog pokreta i nerazumevanje duboko narodnog, duboko revolucionarnog karaktera nacionalnog pokreta«.
Problem oko kojeg je također došlo do polemike jest pitanje procjene međunarodne situacije i njenih implikacija na Balkanu. Po Staljinovoj ocjeni, nacionalno pitanje, ako već nije, može postati » . . . sasvim aktuelno ako počne rat, ili kad počne rat, ako se u Ev ropi razbukti revolucija, ili kad se ona razbukti. A da će rat neizbježno početi i da će se oni (ist. u orig., prim., G. V.) tamo bezuslovno počupati, u to ne može biti sumnje, ako se ima u vidu priroda i razvitak imperijalizma«."1
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije 103
119O nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, Govor druga Staljina u jugoslavenskoj komisiji IKKI 30. marta 1926. g. IA II, n. dj., str. 421.120 121Izvor isti. str. 422. Izvor isti. str. 423.
R evolucija i nacije 104
Po Staljinovoj ocjeni, nacionalni program K P J mora polaziti od »...p o stavke o sovjetskoj revoluciji u Jugoslaviji«, od postavke da bez sovjetske revolucije nema rješenja nacionalnog pitanja u našoj zemlji. U nacionalnom programu K P J mora isto tako biti prisutan zahtjev o » .. . pravu nacija na samoopredeljenje sve do državnog otcepljenja«.122 Za nacije koje odluče da ostanu unutar jugoslavenske državne zajednice, K P J mora predvidjeti pravo na nacionalno-teri tori ja lnu autonomiju. Sta ljin je naročito inzistirao na mogućnosti razbijanja jugoslavenske države poslije pobjede revolucije, u smislu izdvajanja nekih nacija iz njenih okvira, ali je dopuštao i mogućnost da neke nacije odbiju izdvajanje. Iz navedenih razloga K P J mora u svom nacionalnom programu predvidjeti autonomiju, » . .. ima jući u vidu preobražaj jugoslavenske države u federaciju autonomnih nacionalnih država na osnovu sovjetskog sistema«.
U pitanju prava na otcjepljenje Staljin upozorava da » ... pravo (ist. u orig., prim. G. V.) na otcepljenje ne treba shvatiti kao dužnost (ist. u orig., prim., G. V.), kao obaveznost otcepljenja«.
Iz kojih razloga Sta ljin u 1925. godini toliko inzi- stira da se nacionalno pitanje shvati kao seljačko pitanje u funkciji proleterske revolucije? Po njegovom sudu, svijet je ušao u novu povijesnu situaciju, » ... u novu epohu, u epohu svetske p ro leterske (ist. u orig., prim., G. V.) revo lu c ije ...«123 Masovni seljački pokreti ugnjetenih nacija pod vodstvom komunističkih partija pridonose podrivanju kapitalizma i tako postaju » ... sastavni deo proleterske revolucije«.
U procesu xazvitka revolucije na jugoslavenskom državnom prostoru, po Staljinovoj ocjeni, jugoslaven
122Izvor isti, str. 424.123Još jednom o nacionalnom pitanju. Povodom Semićevog članka(1925. g ). IA II, n. dj., str. 428.
ski komunisti moraju voditi računa »... da sc sama jugoslavenska država formirala kao rezultat boja dve- ju osnovnih imperijalističkih koalicija . . Zato je potrebno voditi računa o činjenici » . . . da se današnje granice jugoslavenske države (misli na 1925. godinu, prim., G. V.), koje su se formirale kao posledica ratova i nasilja, ne pretvaraju u polaznu tačku i zakonitu bazu za rešenje nacionalnog pitanja«."
Identičnu misao moguće je naći i u govoru Manu- ilskog na Petom kongresu Kominterne kao i u nekim istupima Zinovjeva, što ukazuje na činjenicu da se ideja o potrebi razbijanja jugoslavenske države u redovima Kominterne počela formirati još sredinom1923, a da je do punog izražaja došla već sredinom1924. godine«."
Prateći polemiku u redovima Kominterne od 1923. do 1925. godine, stječe se utisak da Staljinova teza o seljačkom pitanju kao suštini jugoslavenskog nacionalnog pitanja nije samo njegova ideja, ili da je već tih godina njegov autoritet u Komintem i bio presudan. Navedena teza ne može se znanstveno obarati tvrdnjom da seljačko nije u funkciji nacionalnog pitanja. Uistinu su socijalna struktura tadašnje jugoslavenske države, kao i uloga seljaštva u seljačkim strankama i pokretima do 1929. godine bile primami faktori političkog života zemlje. Navedena teza može se obarati samo ukazivanjem na činjenicu da nacionalne pokrete nisu činili samo seljaci i da nisu samo oni bili osjetljivi na velikosrpsku hegemoniju. U protivnom slučaju došli bismo do apsurdne tvrdnje da pripadnici radničke klase nemaju nacionalnog osjećaja i da nisu bitno zainteresirani za međunacionalne odnose u zemlji.
Nacije i seljaštvo u fu n kciji revolucije 1Q5
124Izvor isti. str. 429.125Šire o navedenoj problematici, vidi, G, Vlajčić, Kominterna i KPJ o državnopravnom aspektu rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja (1919— 1929), Naše teme, br. 10, Zagreb 1971, 1692— 1722.
Iz navedene rasprave J. V. Staljina jasno se vidi da u 1925. godini Kominterna privremeno odustaje od teze o potrebi provedbe revolucionarnih promjena u našoj zemlji u dvije faze, narodnodemokratsku i proletersku revoluciju. Ona ekonomsko-socijalnu i nacionalnu komponentu klasne borbe jugoslavenskog proletarijata spaja u jedinstven proces. Zato se i u periodu izgradnje socijalizma predviđa mogućnost federalizacije jugoslavenske države, kao i mogućnost egzistencije nekih njenih bivših dijelova kao samostalnih cjelina.
Gledišta Kominterne i J . V. Staljina u pristupu rješavanju jugoslavenskog nacionalnog pitanja u 1925. godini najbolje je sintetizirao Peti prošireni plenum IKK I-a, održan u Moskvi od 21. ožujka do 6 . travnja1925. godine. Svoj pristup jugoslavenskom nacionalnom pitanju otpočinje tvrdnjom cfa je naša zemlia_u stvari srpska m ilitaristička m onarhija, koja » ... izaziva stalnu opasnost novih ratova svojom težnjom za hegemonijom na Balkanu«.11* IK K I čak smatra da su odnosi između balkanskih država toliko zaoštreni, a odnosi unutar pojedinih zemalja toliko pogoršani da su » ... unutrašnje rane svake pojedinačno mnogo otvorenije i dublje nego ikada pre svetskog rata«. Južni Slaveni su se vrlo malo okoristili ujedinjenjem a objektivna situacija vodi raspadu balkanskih država i sistema kapitalizma u njima. Tražeći uzroke takvom stanju na Balkanu, I K K I ih vidi u neriješenom nacionalnom i seljačkom pitanju. Ova su pitanja za njega velika šansa za komunističke partije Balkana, »... kombinacija revolucionarnog radničkog pokreta sa pokretima seljaštva i ugnjetenih nacija«. Po ocjeni IKK I-a »(U) u toj kombinaciji, koja ima ogromno političko značenje, leži tendencija da se kriza balkanskih država — ne samo kriza Jugoslavije — zaoštrava i vodi ka sve dubljoj revolucionarnoj krizi«. U navedenim
Revolucija i nacije fg g
126Rezolucija V proširenog Plenuma Izvršnog komiteta Komunističke internacionale o jugoslavenskom pitanju, IA II, n. dj. str. 430.
uvjetima razvitka jugoslavenske državne zajednice, za radne mase bit će privlačnije parole o republici, protiv centralističkog državnog uređenja, protiv kapitalizma i za radničko-seljačku vlast.
Potcjenjujući ulogu građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija u procesu konsolidacije jugoslavenske države, plenum IKK I-a proglašava najglavnijim zadatkom revolucionarnog radničkog pokreta u našoj zemlji » ... sakupljanje snaga (ist. u orig., prim., G. V.) raznih pokreta protiv glavnog neprijatelja, protiv vlađajuće velikosrpske buržoazije i njene m ilitarističke m onarhije (ist. u orig., prim., G. V.)«.1” Problem međunacionalnih odnosa u našoj zemlji IK K I svodi na problem položaja srpske buržoazije, zapostavi jg flć i mjesto i ulogu građanske klase iz redova ugnjeteriifr nacija. £^ime, njena uloga u procesu formiranja i jačanja kapitalističkog sistema u našoj zemlji bila je daleko veća i jača nego što je to IK K I mislio. Tu tvrdnju povijesni razvitak kasnije je i dokazao. Osim toga, snaga buržoazije iz redova ugnjetenih nacija bila je mnogo jača nego što to IK K I pretpostavljao, a takva su bila i njihova nastojanja da se očuva građanska jugoslavenska država.
Posebno je zanimljiva analiza uzroka velikog optimizma IKK I-a u 1925. godini kada govori o slijedu događaja u našoj zemlji. Po njegovoj ocjeni, politička situacija se kreće u pravcu revolucije i zato je osnovni cilj komunista u našoj zemlji ubrzanje revolucionarnih promjena » ... putem obilato inicijativne primenc ta ktike radničko-seljačkog bloka, (ist. u orig., prim., G. V.), kao putem što tešnje veze i koordiniranja toga rada sa komunističkim radom na ćelom Balkanu pod ujedinjavajućim rukovodstvom K om unističke balkanske federacije (ist. u orig., prim., G. V.)«.12*
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije 107
127Izvor isti, str. 432.128Izvor isti, str. 433.
Revolucija i nacije 108
Upozoravajući jugoslavenske komuniste na značenje nacionalnog pitanja u revolucioniranju masa u uvjetim a kapitalizma, plenum IKK I-a upozorava na ulogu nacionalnih pokreta u procesu » . . . rušenja d ik ta ture ve liko srp ske buržoazije i ubrzanja pro leterske revolucije (ist. u orig., prim., G. V.)«. Da bi se postigao taj cilj, upozorava jugoslavenske komuniste na potrebu odlučne i dosljedne borbe » . . . za pravo sa- m o oprede ljen ja do o tcep ljen ja svih ugn jeten ih nacija (ist. u orig., prim., G. V.)«. Kao konačni cilj u rješavanju jugoslavenskog nacionalnog pitanja plenum IK K I- -a postavlja pred K P J zahtjev » ... za Federaciju radničko-seljačkih republika na B alkanu, (ist. u orig., prim., G. V.), je r samo dobrovoljno ujedinjenje organizova- nih nacija u radničko-seljačke države (ist. u orig., prim., G. V.) može dovesti do stvarnog rešenja (ist. u orig., prim., G. V.) nacionalnog pitanja«.
Svaki pokušaj da se rješenje međunacionalnih odnosa u jugoslavensoj državi svede na »... (L) legendu o narodnom jedinstu Srba, Hrvata i Slovenaca treba demaskirati kao masku politike nacionalnog ugnjetavanja od strane velikosrpske buržoazije ...« , a i pokušaj da se takvo narodno jedinstvo obrazlaže prirodnim procesom » ... stapanja, koje tobože i sam privredni razvitak nalaže .. .«IN Isto tako treba odbaciti i tezu » ... da se baza nacionalnih pokreta nalazi samo u konkurentskoj borbi između kapitalista raznih nacija i da prema tome kompromis tih kapitalista ukida sve uzroke nacionalnih pokreta i borbi«.
Pokušavajući objasniti suštinu pojave i razvitka nacionalnog pitanja u Kraljevin i SH S, plenum IKKI-a ističe da uzroci njegove pojave leže u seljačkom pitanju, a glavnu osnovu nacionalnih pokreta u našoj zemlji čine seljačke mase. Za sada, nismo u mogućnosti ustvrditi je li ova definicija sadržaja nacionalnog pitanja u našoj zemlji u tome vremenu bila rezultat ut
129Izvor isti. str. 434.
jecaja autoriteta J. V. Staljina na Kominlernu, ili je bilo obratno.
Po ocjeni plenuma IKKI-a, potlačene mase seljaka u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Makedoniji traže pravo na nacionalnu nezavisnost i raskidanje mirovnih ugovora kojima je stvorena Kraljevina SHS. Sto se tiče hrvatskih seljaka, njihov zahtjev istog sadržaja prisutan je već u 1919. godini i ponavlja se u svim kasnijim godinama. Ova konstatacija IKK I-a prva je otvorena negacija teze K P J da se nacionalno pitanje u našoj zemlji javilo tek nakon prelaska K P J u ilegalnost, čime je naša partija objašnjavala nekoliko godina svoju nezainteresiranost za nacionalno pitanje.'1" Mišljenja smo da je navedena ocjena IKKI-a na mjestu, kao i kritika politike jugoslavenske socijaldemokracije i austromarksističke struje u vodstvu K P J. Ta kritika vjerno odražava i stupanj marksističke zrelosti K P J u pristupu problemu uloge nacionalnog pitanja u jugoslavenskoj revoluciji. U isto vrijeme, odražava i negativni stav Kominterne prema postojanju jugoslavenske državne zajednice. Po njoj, državno ujedinjenje naših naroda, gledano s međunarodnog stajališta ili sa stajališta unutrašnje-političkog razvitka jugoslavenskih nacija, nema nijedne pozitivne osobine. Iz navedenih razloga, i plenum IKK I-a negira pozitivni utjecaj zajedničkog života jugoslavenskih nacija na razvitak jugoslavenskog radničkog pokreta » ... kao potrebu proleterskog klasnog interesa...«. Sasvim je prihvatljiva teza da klasno jedinstvo na jugoslavenskom prostoru ne može izvirati iz etničkog jedinstva naših naroda, kao i da način državnog ujedinjenja prosinca 1918. godine nije mogao ubrzati objedinjavanje jugoslavenske radničke klase. Međutim, propaganda objedinjavanja naših naroda na ravnopravnoj osnovi, u republikanskoj i federativnoj državi, bila je korisna i sa stanovišta interesa razvitka proleterske
Nacije i seljaStvo u funkciji revolucije 10g
130Usporediti stavove većine u vodstvu KPJ do 1923. godine, a posebno stavove dr S. Markovića
Revolucija i nacije 110
revolucije u našoj zemlji pogodnija parola. Teško je dokazati da je prva državna zajednica naših naroda isključivi rezultat prvog svjetskog rata i akcija srpske buržoazije. Mnogo bi se lakše moglo dokazati da je ideja jugoslavenskog ujedinjenja upravo nametnuta i Antanti i srpskoj vladi. Nametnuli su je upravo pripadnici onih nacija i nacionalnih manjina koji su do prosinca 1918. godine živjeli izvan Kraljevine S r bije, kao i srpski narod. Ta činjenica ni u redovima Kominterne, a neko vrijeme ni u redovima K P J nije uzimana u obzir.
I K K I ima potpuno pravo kada tvrdi da je neispravna teza o potrebi uspostavljanja nacionalnog mira kao preduvjeta stvaranju slobodnog polja za klasnu borbu proletarijata. Točna je isto tako i njena tvrdnja da mora K P J shvatiti » ... razliku izm eđu revolucionarnog i ustavnog orijen tisan ja (ist. u orig., prim., G. V.) u nacionalnom pitanju« .111 Točna je isto tako i njena tvrdnja da jugoslavenski komunistički pokret treba vjerovati u revolucionarnu ulogu nacionalnih pokreta u budućnosti, kao što je i vrlo diskutabilan zahtjev da svoje pozicije stvara samo » ... u seljačkim i proleterskim redovima tih pokreta i da u njihovim levim krilim a osigura sebi čvrst oslonac«. Ako se nacionalno pitanje shvati kao seljačko, značilo bi da K P J njegovo rješenje vidi samo u savezu radnika i seljaka, što je preuska osnovica i za buržoasko«lemokratsku revoluciju.
Da uistinu nešto nije bilo u redu s tezom o izjednačavanju nacionalnog sa seljačkim pitanjem u našoj zemlji toga vremena potvrđuje i konstatacija plenuma IK K I-a da su prošlih godina u Jugoslaviji » ... seljački nacionalni pokreti povukli za sobom većinu proleterskih masa«. Da bi se spriječio i zaustavio taj proces,
Rezolucija V proširenog Plenuma Izvršnog komiteta Komunističke internaclonale o jugoslavenskom pitanju, IA II, n. dj., str. 435.
Nacije i seijastvo u jtmKciji revolucije 111
IK K I zahtijeva od K P J » ... da povede samostalnu nacionalnu proletersku politiku i da je tako snažno razvije da njome seljačke mase Jugoslavije budu privučene kao saveznici proleterske revolucije« .151
Sasvim je opravdan oprez IKK I-a prema mogućnosti povezivanja radničke klase i seljaštva u nacionalističke pokrete koji bi mogli završiti svoju ulogu kao saveznici nacionalnih buržoazija. Međutim, trebalo je voditi računa i o činjenici da se proletarijat jugoslavenskih nacija nije mogao dugo vremena ponašati kao klasa koja ne osjeća nacionalnu neravnopravnost i na vlastitoj koži. Drugim riječima, prije ili poslije K P J i Kominterni moralo je postati jasno da nacionalno pitanje u nas nije seljačko pitanje, već eminentno P ITA N JE K LA SN E B O R B E JU G O SLA V EN SK O G PR O LE TARIJATA.
Činjenica da je u našoj zemlji ekonomsko-socijalni i politički položaj nacionalnih buržoazija i njihovih partija i pokreta bio različit potakla je IK K I da upozori i na različitost pristupa K P J tim pokretima. Plenum IKK I-a prvenstveno je upozorio na različit pristup jugoslavenskih komunista ugnjetenim i ugnjetačkoj naciji. Zato upozorava da »... može do izvesne linije biti umesna diferencijacija taktike kom unista raznih nacija (ist. u orig., prim., G. V . ) . . To je ujedno bio i odgovor IKK I-a onim kadrovima u K P J, koji su povremeno napadali komuniste iz Hrvatske i Slovenije zbog »podilaženja nacionalnoj buržoaziji« i sklonosti da više napadaju srpsku buržoaziju od vlastite. M išljenja smo da je takva taktika komunista iz redova ugnjetenih nacija bila ispravna, pod uvjetom da nisu dozvoljavali prodor ekskluzivnog nacionalizma u vlastite redove i prepuštali vodstvo građanskim opozicijskim strankama svojih nacija. To im se, na žalost,
132Izvor isti, str. 435— 436.133Izvor isti, str. 436.
Revolucija i nacije 112
povremeno dešavalo. S druge strane, neki komunisti iz Srb ije zaboravljali su ulogu vlastite buržoazije, nacije i radničke klase u pojavi i rješavanju jugoslavenskog nacionalnog pitanja.
Tražeći na selu saveznika jugoslavenskom proletarijatu, plenum IKK I-a našao ga je prvenstveno u proletarijatu i sitnom seljaku. Svjestan uloge srednjeg seljaka u političkom životu naše zemlje, istakao je i značenje njegovog privlačenja u radničko-seljačku frontu. Međutim, očito je da nije dovoljno ozbiljno shvatio ulogu srednjaka u političkom životu zemlje. S obzirom na socijalnu strukturu jugoslavenskog sela i strukturu zemljišnih posjeda, tolika rezerviranost IKK I-a i K P J mogla im je samo štetiti. Posebno je to bilo značajno za područje Hrvatske i Slovenije, koje su tada smatrane jezgrom seljačkih nacionalnih pokreta naše zemlje.
Kritiku juć i negativni stav K P J prema seljačkom pitanju, plenum IKK I-a konstatira da je on rezultirao ne samo udaljavanjem seljaštva od K P J već i pristupanjem masa proletarijata »... sitnoburžoaskim seljačkim partijama«. Da bi se takva situacija izmijenila, potrebno je u borbi za seljačke mase jasno postaviti i odnos K P J prema agrarnom pitanju. Ne objašnjavajući način njegova rješavanja, stavlja ga u funkciju borbe za seljačke mase i njihovo postupno pridobija- nje » ... pro tiv kap ita lističke države i kapita lističke vladavine (ist. u orig., prim., G. V.)«.IM Ipak, IK K I smatra da je prodor ispravnog stava K P J prema nacionalnom pitanju » ... prvi preduslov za jačanje uticaja K P J na selu«. M išljenja smo da je ovakva procjena snage nacionalnog pitanja u političkom životu naše zemlje toga vremena u potpunosti ispravna, što potvrđuje i utjecaj građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija u političkom životu Kralje vine SH S . Ovom tvrdnjom želimo samo upozoriti na
134Izvor isti, str. 437.
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije 113
odnos ekonomsko-socijalnih i nacionalnih zahtjeva u programima tih stranaka. Činjenica je da je to vrijeme kada su nacionalni istisnuli socijalne momente, o čemu K P J godinama nije ozbiljno razmišljala. Iz navedenih razloga plenum IKK I-a upozorava da se takve partije ne mogu isključivo tretirati kao buržoaske s kojima jugoslavenski komunistički pokret ne bi mogao stvarati zajedničku političku platformu. Za jugoslavenske komuniste treba biti odlučujuća činjenica » ... da te partije pretstavljaju pokret širokih radnih seljačkih masa, koje objektivni razlog gura u suprotnost sa ve- leposednicima i kapitalistima«. Ni taktika K P J prema svim seljačkim strankama i udruženjima ne može biti ista. N ju prvenstveno diktira nacionalna pripadnost članova tih stranaka i saveza. Međutim, ukoliko seljačke stranke ili savezi iz redova srpske nacije prihvate nacionalni koncept srodnih stranaka ili saveza iz redova ugnjetenih nacija srodnih po socijalnom sastavu članstva, onda K P J treba i prema njima da ima istu taktiku, propagiranje parole radničko-seljačke vlade.
Ukoliko bi takve stranke ili savezi prihvatili koncept K P J u pristupu nacionalnom i seljačkom pitanju, može doći i do stvaranja radničko-seljačkog bloka »... sa onim seljačkim organizacijama ili grupama koje su zaista spremne za borbu da izvojuju radnicima i seljacima izvesne zajedničke zahteve«.m Dok god u našoj zemlji ne bude izrazito revolucionarna situacija, od tih partija jugoslavenski komunisti ne mogu i ne smiju tražiti izrazit protukapitalistički stav. Takav bi odnos, po ocjeni plenuma IKKI-a, mogao poremetiti proces približavanja K P J seljaštvu u tim partijama. U svemu tome K P J ne smije odustati od borbe za vlast radnika i seljaka, jer bi svaka druga taktika značila jačanje pozicija građanskih opozicijskih stranaka uz pomoć jugoslavenskih komunista. Zbog brojnih slabo
135Izvor isti. str. 438.
sti jugoslavenskog komunističkog pokreta toga vremena, K P J mora voditi računa o opasnosti da u savezu s jakim seljačkim strankama ne izgubi svoju organizacijsku i političku samostalnost. Stoga K P J mora u prim jeni parole radničko-seljačkog bloka očuvati » ... svoju revolucionarnu lin iju i da je učini shvatljivom masama« .116 Samo na taj način K P J može izboriti vodeću ulogu u takvom političkom bloku, koristeći se komunističkom kritikom i političkom bazom u lijevom krilu takvih partija.
Bez obzira na dobro zamišljenu taktiku u odnosu na seljačke partije i organizacije u našoj zemlji, ostaje činjenica da je I K K I zaboravio da K P J toga vremena ne živi u uvjetima legalnosti i da princip koalicije građanskih stranaka ne vrijedi i za K P J. To još uvijek nije vrijeme koalicije komunističkih i građanskih stranaka ni u razvijenijim kapitalističkim zemljama, koja pretpostavlja daleko jaču komunističku partiju i daleko veću krizu kapitalizma. Objektivno gledajući, K P J nije bila atraktivan saveznik seljačkim strankama toga vremena i zbog svoje idejne opredijeljenosti i zbog objektivno slabog utjecaja na politički život zemlje toga vremena. Upravo zbog toga iznenađuje zahtjev IK K I- a da K P J u pristupu rješavanju jugoslavenskog nacionalnog pitanja pokrene akciju stvaranja političkog bloka sa seljačkim strankama iz redova ugnjetenih nacija. Naime, to je vrijeme koalicije velikosrpske buržoazije i HSS-a, političkog saveza na kratki rok, ali ipak indikativnog za ponašanje jedne od najjačih seljačkih stranaka iz redova ugnjetenih nacija. Ova činjenica još jednom potvrđuje površnost s kojom centrala svjetskog komunističkog pokreta pristupa problemu revolucije na jugoslavenskom prostoru.
Slabo poznavanje prilika u našoj zemlji pokazalo je i Predsjedn ištvo IKK I-a na svojoj sjednici u travnju 1926. godine. Na žalost, ova sjednica, kao i prethodni
Revolucija i nacije ^ 4
136Izvor isti, str. 439.
plenum IKK I-a bitno su utjecali na daljnji idejni i praktično-politički razvitak K P J. Temeljeći rješenje nacionalnog pitanja u našoj zemlji na seljačkom i agrarnom pitanju, Predsjedništvo IKK I-a dovodilo je njegovo rješavanje u usku ovisnost od ponašanja seljačkih stranaka iz redova ugnjetenih nacija. Ne poznavajući dovoljno objektivne političke prilike na hrvatskom selu, Predsjedništvo je ulazak S. Radića u koali- cizu s najdesnijim strankama iz Srbije označilo početkom klasnog i partijskog podvajanja u Kraljevini SHS. Očito precjenjujući snagu ove stranke i pokazujući nerazumijevanje njene političke platforme, Predsjedništvo IKK I-a predviđa da će njezin politički potez » ... dovesti do pregrupisanja klasnih snaga i partija u celoj Jugoslaviji« .157 Očekujući da će u takvoj situaoiji doći do udaljavanja seljačkih masa od nacionalnih buržoazija, Predsjedništvo IKK I-a očekuje porast ugleda K P J na osnovu parole o predaji » . . . celokupne zem lje seljacim a bez o tkupa i za pravo naroda na sa- moopredeljenje sve do o tcepljenja (ist. u orig., prim., G. V . ) ...«. Toj paroli K P J trebao bi pomoći i njezin odnos prema agrarnom pitanju, s parolom »... predaje celokupne zemlje seljacima bez otkupa«.1" Ne izjašnjavajući se o vlasništvu nad zemljom koja treba biti podijeljena seljacima, što je veliki propust, Predsjedništvo IKK I-a očekuje da će takav stav K P J u agrarnom pitanju riješiti i problem formiranja radnič- ko-seljačkog bloka.
U tome pravcu usmjerena je i direktiva Predsjedništva IKK I-a » ... za ostvarenje jedinstvenog fronta sa svim seljačkim partijama koje su gotove da potpomognu ovaj zahtjev«. Koliko je ovako koncipirana platforma K P J u agrarnom pitanju bila prihvatljiva za seljačke stranke u našoj zemlji toga vremena, po
Nacije i seljaštvo u fu n k ciji revolucije U 5
137Rezolucija Predsjedništva Izvršnog komiteta Komunističke In- ternaclonale o jugoslavenskom pitanju, IA II, n. dj., str. 444.138Izvor Isti, str. 446.
kazuje neuspjeh K P J da u narednim godinama takvu platformu i realizira.
Revolucija i nacije
Treći kongres KPJ
Treći kongres K P J, održan lipnja (1926^godine u Beču, još jednom potvrđuje afirmaciju teze potrebe stvaranja saveza radnika i seljaka u cilju realizacije radničko-seljačke fronte kao pretpostavke » ... ubrzanja” pađaTtapitaližma'T 'pobede proleterske revolucije«.”’ To je još uvijek vrijeme kada se K P J zanosi mogućnošću da savez radnika i seljaka realizira u suradnji » ... sa svima seljačkim partijama koje su voljne i gotove da se bore za zaštitu zajedničkih interesa radnika i seljaka«. To još nije vrijeme u kome će se K P J odlučiti na samostalan istup u seljaštvu i nacionalno ugnjetenim masama. Iz navedenih razloga morala se prilagoditi i izmijenjenoj taktici HSS-a, stranke koja je 1925. godine radikalno izmijenila svoju taktiku ulaskom u zajedničku vladu s radikalima. Kako više nije mogla propagirati frontalnu suradnju sa strankom koja je čak i iz svoga naziva odbacila republikansku perspektivu državnopravnog preuređenja naše zemlje, K P J je svojim Trećim kongresom inaugurirala vrlo neargumentiranu i teško izvedivu taktiku borbe » ... da preko svojih frakcija jača levicu u seljačkim partijama i da na platformi borbenog saveza radnika i seljaka radi na obnovi hrvatskog nacionalnog seljačkog fronta u duhu popularnih parola stare H R SS , ali na novoj bazi taktike saveza radnika i seljaka radi borbe protivu srpskog imperijalizma«. Istu politiku predviđa i za područje Makedonije, dok je problem slovenskih građanskih nacionalnih stranaka preskočila.
Rezolucija o političkoj situaciji i zadacima Partije, IA II. n. dj.,str. 109.
Po ocjeni Kongresa, radničko-seljački blok trebao bi biti jezgro borbenog saveza radnika i seljaka u našoj zemlji u slamanju kapitalizma i obrazovanju radničko-seljačkih vlada. Vraćajući se ovom formulacijom na staru tezu Kominterne i K P J o provedbi revolucionarnih promjena u našoj zemlji u dvije faze revolucije, Kongres pokazuje izvjesno odstupanje od radikalne teze iz 1925. godine koju je lansirala Kominterna, a eksplicirao J. V. Staljin. Godine 1926. privremeno se odustaje od teze o aktualnosti svjetske proleterske revolucije, pa se Kominterna i K P J vraćaju na postavke Treće konferencije K P J. U tom kontekstu, Kongres propagira borbu za formiranje federacije radničko-seljačkih republika na Balkanu kao garancije trajnog nacionalnog mira u ovom dijelu Evrope.
Orijentacija Kongresa na dugoročniju pripremu jugoslavenskog prostora za proletersku revoluciju vidljiva je i iz uvjerenja delegata Kongresa » ...d a se, u današnjem periodu relativne stabilizacije kapitalizma, naš osnovni zadatak sastoji u priprem i revolucije (ist. u orig., prim., G. V . ) ..
Shvaćajući epohu imperijalizma kao ishodište nacionalnog, kolonijalnog i polukolonijalnog porobljavanja, Kongres je istakao značenje formiranja širokog antiimperijalističkog fronta pod vodstvom Kominterne. Kako je nacionalno pitanje ishodište pojave navedenih problema, Kongres podržava zahtjev Kominterne da se antiimperijalistička fronta shvati kao proces ubrzanja uvjeta za podizanje svjetske proleterske revolucije. Zato se sve komunističke partije moraju boriti »... za pravo samoopredeljenja sviju nacija do ot- cepljenja, da bi (stekla) stekle poverenje širokih masa ugnjetenih nacija i na taj način proširil(a)e svoj revolucionarni front«14' Ustajući protiv negiranja nacional
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije ^ 7
140Izvor isti, str. 110.141Rezolucija III. kongresa KPJ o nacionalnom pitanju, IA II, n. dj..str. 110.
nog pitanja kao faktora revolucioniranja masa ili njegovog svođenja na ustavno pitanje, K ongres unosi i jednu novinu u pristupu problemu položaja srpske nacije u zemlji. On više ne svodi velikosrpski hegemo- nizam na položaj srpske buržoazije u zemlji, već upozorava da je »Jugoslavija mnogonacionalna država u kojoj se srpska nacija javlja kao vladajuća« .142 Do- vođečT ovom formulacijom cijeli srpski narod u poziciju eksploatatora, Kongres u isto vrijeme nije pažnju posvetio i posljedicama ovakve formulacije na širenje utjecaja K P J u Srb iji. Naime, veliko je pitanje koliko su uistinu srpski seljak i radnik profitirali od povlaštenog položaja svoje nacionalne buržoazije, a koliko K P J ne razrađujući svoju strategiju i taktiku na prostoru Srbije. Neosporno je točno da je srpska buržoazija i nehotice pridonijela drugačijem političkom položaju svoje nacije u cjelini, ali ne i eko- nomsko-socijalnom. Točna je tvrdnja K ongresa da je takva politika srpske buržoazije pridonijela » . . . form iranju nacionalnih pokreta u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Vojvodini i Crnoj Gori«, ali je i propust ne uočiti značenje srpskog pitanja u jugoslavenskoj revoluciji.
Prostorno lociran je pojave jakih nacionalnih pokreta u našoj zemlji nije značilo i priznavanje postojanja formiranih nacija na svim tim prostorima. Inače je karakteristično za Treći kongres K P J da izbjegava navođenje bilo koje nacije poimence, kao i oblika-! načina državnopravnog reguliranja njihovih nacionalnih pitanja. M išljenja smo da je to rezultat neprihvaćanja teze Kominterne o potrebi razbijanja jugoslavenske države, kao i procijepa u kojemu se K P J našla u sukobu s konkretnim političkim životom zemlje.
Navedena tvrdnja može se izvesti i iz zahtjeva Kongresa da se kao osnovna parola u borbi za rješenje jugoslavenskog nacionalnog pitanja propagira » ... za-
R evolucija i nacije j j g
142Izvor Isti, str. 111.
htev za Federaciju radničko-seljačkih republika na Balkanu (1st. u orig., prim., G. V.), je r samo dobrovoljno ujedinjenje organizovanih nacija u radničko-seljač- ke države može dovesti do stvarnog rešenja nacionalnog pitanja (ist. u orig., prim., G. V.)«.14J Treći kongres K P J čak i ne krije svoje kriterije pri identifikaciji nacija u našoj zemlji. Osnovni mu je kriterij da to moraju biti »organizovane nacije«. Očito su kod toga mislili samo na Srbe, Hrvate i Slovence.
1926. godina je vrijeme kada K P J prvi put identificira i pojavu ekonomsko-socijalnog aspekta srpskog pitanja. Iako ga locira isključivo na srpskom selu, ona ga ipak registrira, što je korak dalje u stvarnom sagledavanju kompletnog . problema jugoslavenskog nacionalnog pitanja. U godinama do 1926. K P J ocjenjuje ulogu srpskog seljaka kao kontrarevolucionar- nu, jer su to godine koje, po njenoj ocjeni, donose povlašteni položaj srpskom seljaku, godine kada je » . . . srpsko seljaštvo objektivno gradilo kontrarevolucionar- nu ulogu u čitavom periodu najoštrije agrarne krize« .144 Po ocjeni K P J, od 1926. godine srpski seljak nalazi se u istom ekonomsko-socijalnom položaju kao i seljaci u ostalim dijelovima zemlje. Stoga Treći kongres K P J ocjenjuje da su » . .. stvoreni objektivni uslovi za privlačenje i srpskog seljaka u jedinstveni seljački borbeni front buržoazije«. Iz navedene teze Kongresa može se izvući zaključak da je službeni stav vodstva našeg komunističkog pokreta do Trećeg kongresa K P J u odnosu na realizaciju teze o rađničko-seljačkoj fronti polazio od pretpostavke njene realizacije bez učešća srpskog seljaštva. Takav pristup sadržaja seljačkog pitanja na prostoru Kraljevine SH S ukazuje na stvarno svođenje nacionalnog na seljačko pitanje i nerazumijevanje za mjesto i ulogu srpskog pitanja u konteks-
Nacije i seljaštvo u fu n kciji revolucije j j g
143Izvor isti. str. 112.144Rezolucija po agrarnom I seljačkom pitanju, IA II, n. dj., str. 122 .
Revolucija i nacije 120
tu revolucionarnih promjena u našoj zemlji. Nakon takve konstatacije K ongresa K P J, mnogo je razumljivij i i pristup Kominterne državnopravnom aspektu rje šenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja. On je proizišao iz uvjerenja da su seljaci u našoj zemlji spremni na revolucionarne promjene samo uz uvjet ako pripadaju ugnjetenim nacijama i da je ideja federativnog uređenja prihvatljiva samo u nacionalno ugroženim krajevima. Iz navedenih uvjerenja proizišao je i zahtjev Kominterne o izdvaianiu iz jugoslavenske državne zajednice samo Hrvatske, Slovenije i M a k ed o n ija dok hi preostali dijelovi zemlje činili i dalje jugoslavensku državnu zajednicu, temeljenu na autonomiji ekonomskih cjelina i lokalnoj samoupravi.
Prema tome, nacionalno i seljačko pitanje u dokumentima Trećeg kongresa K P J m ijenja samo njenu strategiju i taktiku prema hrvatskoj i slovenskoj naciji i makedonskom »stanovništvu« a ne i osnove njenih teorijskih stavova. Na taj način srpskom seljaku nametnuta je sve do 1926. godine vrlo nezahvalna o- cjena branioca državnog i nacionalnog unitarizma, jezgre budućeg ponovnog objedinjavanja sa Slovencima i Hrvatim a u fazi izvođenja čiste proleterske revolucije.
Djelomično je točno da je srpski seljak, s obzirom na povijesni razvitak svoje nacije bio u to vrijeme nešto udaljeniji od nacionalne problematike naše zemlje i teže prijem ljiv za koncepcije K P J u nacionalnom i seljačkom pitanju. Međutim, dokle je K P J srpsko pitanje u cjelini izgledala izolirano od hrvatskog ili slovenskog, makedonskog ili muslimanskog, dotle je i komunistička ideologija teško prodirala u redove srpskog seljaka.
Početnim izmjenama u pristupu K P J srpskom seljaku pridonijela je i činjenica zaokreta u politici HSS-a, koja je ulaskom u vladu objektivno poremetila višegodišnju koncepciju Kominterne o mjestu i u- lozi seljačkih stranaka iz redova ugnjetenih nacija u procesu realizacije radničko-seljačke fronte u našoj
zemlji. Vodstva seljačkih stranaka pokazala su se vrlo nestabilnim političkim partnerom za K P J, što je objektivno pripomoglo i K P J i Komintemi da postepeno uočavaju potrebu direktnog djelovanja u seljačkim masama u realizaciji koncepcije radničko-seljačke fronte pod vodstvom K P J.
U 1926. godini to su tek prvi počeci dublje analize ponašanja seljačkih partija i organizacija, što je posebno uočljivo kada K ongres razmatra politiku K P J u agrarnom pitanju. Polazeći od činjenice da nijedna od navedenih partija i organizacija ne temelji svoje političke zahtjeve na izmjeni odnosa u agraru i u socijalnom položaju jugoslavenskog seljaka, Kongres zahtijeva da i agrarno pitanie. uz nacionalno, bude temelj u pristupu jugoslavenskih komunista seljačkom pitanju. Jedinu moguću platformu K P J u pristupu agrarnom pitanju Kongxes vidi u-načinu kako je^riješen u Sovjetskom Savezu. Zato zahtijeva » . . . predavanje zemlje u ruke onih koji je rade, bez ikakvog otkupa i naknade bivšim nasilnicima, feudalnim gospodarima i veleposjednicima, kao i konfiskovanje inventara feudalaca i veleposednika i davanje istog bez naknade uz zem lju « .T ak av pristup rješavanju agrarnih odnosa u našoj zemlji najradikalniji je u to vrijeme ali i krajnje nedorečen u temeljnom pitanju pristupa svake komunističke partije agrarnom pitanju: čije je vlasništvo ze- m \ja2-K ongres ne daje na njega direktan odgovor. On je izvediv samo iz analize tadašnjeg rješenja agrarnog pitanja u Sovjetskom Savezu. Takvo rješenje u postojećim ekonomsko-socijalnim i političkim uvjetima u Kraljevini SH S nije bilo dovoljno atraktivno da bi ga seljačke mase prihvatile u onoj mjeri kako je to očekivala K P J. U ostalom, to je potvrdio i kasniji povijesni razvitak.
Koliko je značenje K P J pridavala seljačkom i agrarnom pitanju, potvrđuje i zahtjev Kongresa o potrebi
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije 121
145Izvor isti. str. 123.
skorog sazivanja posebne partijske konferencije ».. .koja će se poglavito baviti agrarnim i seljačkim pitanjima i doneti agramo-seljački program Komunističke partije za Jugoslaviju« .144 Ovaj zahtjev rječito govori da učesnici Kongresa nisu citiranu rezoluciju o agrarnom i seljačkom pitanju shvatili konačnom platformom pokreta u pristupu seljačkom i agrarnom pitanju u našoj zemlji.
R evolucija i nacije 122^
Intervencija Kominterne 1928. godine
Međutim, platforma Trećeg kongresa K P J, kao i direktive IK K I-a i Kominterne usmjerene na realizaciju saveza radnika i seljaka, baziranom na nacionalnom, seljačkom i agrarnom pitanju, nisu se sprovodile. Teške frakcijske borbe unutar vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta dovele su ga krajem 1927. godine na rub idejnog i organizacijskog rascjepa. Nesposobni da sami razriješe problem, traže intervenciju IKKI-a.
raspušta CK JC P J biran na Trećem kongresu K P J i postavi izu p r ivremeno rukovodstvo sa zadatkom da po di- rektivama Kominterne pripremi i održi Četvrti kongres K P J ,1" U pripremama za saziv Četvrtog kongresa K P J angažira se i IK K I-a u razradi platforme pokreta u nacionalnom i seljačkom pitanju.
IK K I polazi od uvjerenja da K P J nije još uspjela u provedbi parole saveza radnika i seljaka. Jedni su tu parolu shvaćali kao bezrezervno partnerstvo sa seljačkim opozicijskim strankama, gubeći klasni karakter fronte, dok su drugi načelno negirali oportunost saveza radnika i seljaka, braneći tobože pokret od utjecaja građanske ideologije. Suprotno takvim kretanjima,
146Izvor isti, str. 126.147Šire o navedenoj problematici, vidi, G. Vlajčić, Osma konferencija ..., n. dj.
I K K I upozorava da u svijetu ima malo zemalja u kojima bi pitanje » . . . taktike jedinstvenog fronta igralo tako značajnu ulogu za našu partiju (misli se na partiju komunističke orijentacije, prim., G. V.) kao u Ju goslaviji«14*. Pri tome se upozorava da u našoj zemlji, osim pitanja jedinstvenog fronta radničke klase, postoji i problem jedinstvenoga fronta radnika i seljaka, saveza radničke klase i seoske sirotinje. Kao treći problem vezan za sadržaj parole o jedinstvenoj fronti u našoj zemlji, navodi se nacionalno pitanje, a kao četvrti agrarno pitanje. Definirajući vrlo precizno teze Kominterne u pristupu sadržaju parole o jedinstvenoj fronti u našoj zemlji, predstavnik IKK I-a upozorava da osnovica taktike » . . . j edinstvenog fronta u Jugoslaviji treba da bude u savezu radnika i seljaka. Partija mora da uzme kurs na pridobijanje seljačke sirotinje, arendatora, porobljenih poljoprivrednih radnika i ostalih ~šTuguTha selu«.w iJ-odnosir-Tia~pfethodne godine. Kominterna u 1928. godini sužava krug saveznika K P J na selu, izbjegavajući kategoriju srednjeg seljaka, koji je, s obzirom na opću strukturu zemljišnog vlasništva u našoj zemlji, ipak bio siromašan iako ne i čisti proleter, ali i najbrojnija kategorija seljaštva u K ra ljevini SH S. S obzirom na objektivni ekonomski položaj srednjaka u našoj zemlji, kao i na socijalnu struk- tumTšrahovništva ugroženih nacija njihov problem nije shvaćen u tim raspravama Kominterne najbolje. I dalje piie odgpvnrpnn na pitanie mjesta i ulnrce trpkog seljaka u sadržaju strategije i taktike Kominterne. usprkos konstataciji da je prošlo vrijeme » . . . kada je srbijanski seljak bio slepo oruđe u rukama srbijanske buržoazije za ugnjetavanje seljačkih masa u 'novo-o- slobođenim' krajevima i za gušenje njihovih pokreta«.
U razradi metoda provedbe parole jedinstvene
Nacije i seljaStvo u funkciji revolucije 123
148Izvod iz govora druga Remele u Jugoslavenskoj komisiji, Klasna borba, br. 10/12, god., IV, decembar-Jan. 1928/29, str. 13.149Izvor isti. str. 14.
R evolucija i nacije 124
fronte u našoj zemlji, predstavnik IKK I-a upozorava da ne postoje jedinstvene metode za sve zemlje, ali postoji niz osnovnih principa koji sprečavaju » . . . da se ne bi jedinstveni front pretvorio u oportunizam i likvi- datorstvo«. Jedan od osnovnih ciljeva stvaranja saveza radnika-komunista sa radnicima ostalih orijentacija, ili sa seljaštvom, jest provedba zajedničkih akcija » . . . radi ostvarenja zajedničkih zadataka i delimičnih za- hteva revolucionarnog pokreta«. N i u pregovorima i organiziranju zajedničkih akcija, radnici-komunisti ne smiju se isto tako nikada odreći svojih principijelnih stavova prema zahtjevima jedinstvene fronte » . .. ili da prećute svoj principijelni stav prema pitanjima, oko kojih se mobilišu mase, u nadi da će takvim manevrisa- njem svoje kompanjone za jedinstveni front lakše pridobili za akciju«.1'1’ U provedbi zajedničkih akcija komunisti moraju vršiti stalnu kritiku svojih privremenih saveznika ukoliko su neodlučni i nepouzdani pred masama. Konačno, taktika jedinstvene fronte » . .. ne srne se sprovoditi na račun komunističkih principa i revolucionarne politike, niti se smeju oni prećutati«.
Pridržavajući se navedenih temeljnih principa u pristupu realizaciji parole o jedinstvenoj fronti predstavnik IKK I-a je izvršio vrlo oštru kritiku pogrešaka jugoslavenskih komunista. Optužujući ih da su se ponašali oportunistički, naročito u izborima stvarajući po svaku cijenu savez sa protukomunističkim strujama u radničkom pokretu naše zemlje, on takvu mogućnost djelomično dozvoljava samo » . . . sa levim i borbenim seljačkim organizacijama, da bi se stvorila eventualno parlamentarna opozicija« .1'1 Takva ocjena protukomu- nističkih struja u našem radničkom pokretu svakako je odraz stava Kominterne prema tome dijelu svjetskog radničkog pokreta, koji će biti najoštrije izražen na njenom Šestom kongresu i nanijet će svojim netole-
150Izvor isti, str. 15151Izvor isti, str. 16.
rantnim stavom velike štete cjelokupnom svjetskom radničkom pokretu tridesetih godina.
Shvaćajući taktiku jedinstvene fronte isključivo kao vanparlamentamu akciju, delegat IKK I-a ističe da ona u našoj zemlji » . .. mora pre svega da posluži ponovnom pridobijanju radničkih masa na našu stranu, što će partiji omogućiti stvaranje čvrstog saveza radničkih i seljačkih masa«.
Odnos revolucije i nacija komunističkog dijela ju goslavenskog radničkog pokreta dalje razrađuje Šesti kongres Kominterne, održan u Moskvi od 17. srpji.13. do 1. rujna 1928. godine. LTradu Kongresa učestvovali su i delegati K P J, koji su u svoj-im istupanjima na Kongresu pokazali kako Kominterna i jugoslavenski komunisti ocjenjuju političku situaciju u našoj zemlji i na Balkanu.
Pledirajući za što skorije ozdravljenje vodstva K P J od frakcijskih borbi, delegat K P J Jakob Žorga upozorava da je » . . . ratna opasnost na Balkanu (ist. u orig., prim., G. V.) krajnje akutna« kako zbog neriješenih sukoba između balkanskih država, tako i zbog mišljenja velikih sila, » . . . koje ih nagone na međusobni rat ili u rat protiv Sovjetskog Saveza«.1" U slučaju izbijanja rata na Balkanu, po ocjeni delegata K P J, mora doći » . . . do konflikta u svjetskim razmjerima«. Ia ko predviđa uplitanje Kraljevine SH S u ratne sukobe na Balkanu ili sa Sovjetskim Savezom, delegat K P J ocjenjuje njenu unutrašnju političku situaciju krajnje nepovoljnom. Iako višenacionalnog sastava, nalazi se pod dominacijom srpske buržoazije, dok je radni narod » . . . hrvatske, slovenske, crnogorske i makedonske nacionalnosti, te mađarske i njemačke manjine potpuno opljačkan od srpske buržoazije, što je dovelo do teške krize u industriji i poljoprivredi, a koja je još po-
Nacije i selja ilvo u fu n k ciji revolucije ^25
152Protokoli. Sechster Weltkongress der Kommunistischen Inter- nacionale, Carl Hoym Nachfolger, Hamburg-Berlin 1928— 1929. FR. SB. str. 114.
oštrena nacionalnim ugnjetavanjem « .153 Nakon zbivanja u Narodnoj skupštini, koja naš delegat ocjenjuje kao odgovor velikosrpskih hegemonista » . . . lakejskoj opoziciji hrvatske Radićeve partije ...« , priprema se otvorena diktatura, s fašističkom generalskom vladom. Takva situacija izazvala je širenje i jačanje narodnog otpora kroz » . . . revolucionarni nacionalni i se ljački po kre t (ist. u orig. prim., G. V.)«. Ocjenjujući da se politička situacija u našoj zemlji odvija mimo volje » ... vladinih partija, pa i protiv volje opozicijskih partija ...« , delegat K P J » . . . ukazuje na veliku revolucionarnu napetost među radnicima i seljačkim masama Jugoslavije« .153 Očekujući konsolidaciju K P J, uz čvrstu pomoć Kominterne, delegat K P J kao primaran zadatak našeg pokreta postavlja borbu K P J za vodstvo » . . . u širokim radničkim i seljačkim masama« .135 Strateško- -taktički zadaci pokreta sastoje se u borbi protiv imperijalizma, rata, protiv napada na Sovjetski Savez, » . .. za političke i privredne odnose sa Sovjetskom Rusijom i protiv fašističke diktature za samoodređenje naroda sve do otcjepljenja, za federaciju samostalnih radničkih i seljačkih republika na Balkanu«.
Iz navedenog izlaganja vidljivo je da su K P J, a prema tome i Kominterna, u drugoj polovini 1928. godine među ugrožene nacije priznale crnogorsku i'makedons- ku; što je bio veliki korak naprijed u sagledavanju kom- plSksa problema vezanih za jugoslavensko nacionalno pitanje. Inače, sadržaj strategije d taktike K P J ostao je neizmijenjen, osim što je prenaglašena mogućnost ratnog angažiranja Kraljevine SH Š. S obzirom na političke prilike u našoj zemlji toga vremena, koje i sam delegat prikazuje realno, mogućnost ratnog angažiranja Kraljevine S H S bila je više pretpostavka Kominterne,
R evolucija i nacije ^26
153Izvor isti, str. 115.154Izvor isti, str. 115— 116.155Izvor isti, str. 116.
Nacije i seljaštvo u fu n kciji revolucije 127
a manje rezultat stvarnih ipnilika u zemlji. Odjeci događaja u Narodnoj skupštini iz sredine 1928. godine također su loše procijenjeni kako s obzirom na karakter događaja u bazi, tako i s obzirom na utjecaj građanskih opozicijskih stranaka na mase iz redova ugnjetenih nacija. Budući da se već tada ne spominje mogućnost borbe radničkih i seljačkih masa u okvirima jugoslavenske države, već se propagira stvaranje samostalnih republika na Balkanu, v ieroiatno je već tada sazrela ideja u redovima Kominterne da se obnovi stari prijedlog iz 1924. godine o rješavanju jugoslavenskog nacionalnog pitanja razbijanjem jugoslavenske državne zajednice. Momentalni međunarodni položaj- Sovjet- skog Saveza i politička situacija u našoj zemlji pridonijeli su obnavljanju te teze.
Četvrti kongres KPJ
Četvrti kongres K P J, održan u Drezdenu listopada1928. godine, nastavlja s razradom problematike vezane za jugoslavensko nacionalno pitanje. Po ocjeni njegovih delegata, ubojstva u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini označila su » . . . početak ubrzanog razgolića- vanja i sužavanja baze hegem onije velikosrpske buržoazije, početak jednog novog perioda povećanih nacionalnih sukoba i zaoštrene državne krize (ist. u orig. prim., G. V.), perioda u kome potlačeni narodi Jugoslavije otvoreno postavljaju pitanje svoje borbe za nacionalnu nezavisnost, za otcepljenje«.'* Ocijenivši da je ubojstvo poslanika HSS-a bilo povod jačanju separatističkih tendencija u pokretima nacionalno ugnjetenih naroda. Kongres naše partije u tim procesima vidi mogućnost » . . . kombinovanja revolucionarnog radničkog pokreta sa pokretima seljačkih masa i ugnjetenih nacija«. Takvo jedinstvo omogućilo bi i jedinstvo » . . •
156Rezolucija o privrednom i političkom položaju Jugoslavije i ozadacima KPJ, IA II, n. dj.. str. 146.
revolucionarne borbe protiv hegemonije velikosrpske buržoazije i njene monarhije« .'57 To bi značilo da bi takvo jedinstvo bilo moguće samo u fazi rješavanja jugoslavenskog nacionalnog pitanja, a ne i u fazi izvođenja socijalističke revolucije. Stara teza Kominterne i K P J o provedbi revolucionarnih promjena u našoj zemlji u dvije odvojene faze ponovno je obnovljena, kao rezultat krive procjene političke situacije u našoj zemlji i šablo- niziranog pristupa izvedbi revolucija.
Poslije takve procjene političke situacije u našoj zemlji, zvuči apsurdno ocjena Kongresa da se » . .. cjelokupna spoljna i unutarnja politička situacija Jugoslavije razvija (se) poslednjih godina u znaku priprema za rat« .158
Analizirajući političku situaciju u domeni međunacionalnih odnosa, Kongres ocjenjuje da je politika HSS-a doživjela krah, da je ugnjetavanje hrvatskog naroda sve veće, kao i » . . . masovni pokret hrvatskog naroda za pravo na samoopredeljenje i nacionalnu nezavisnost«.15’ Atentat u Narodnoj skupštini od 20. lipnja1928. godine ocijenjen je_kao signal ponovnog rasplamsavanja borbe hrvatskog seljaka, po svome sadržaju identične onoj do 1925. godine, tj., do ulaska predstavnika HSS-a u vladu Kraljevine SH S. Ta borba, po ocjeni Kongresa, sadrži u sebi zahtjev » . . . za nacionalnu nezavisnost Hrvatske, republiku i vlast radnog naroda«. M išljenja smo da takvi zahtjevi HSS-a nisu do1929. godine postojali, ni zahtjevi za nezavisnošću ni zahtjev za takvim oblikom političkog uređenja Hrvatske. Točna je jedino činjenica da je pokret seljaka oko HSS-a i u njemu bio u svojoj osnovi uvijek republikanski, što se ne bi moglo sa sigurnošću tvrditi za vodstvo te stranke. Odjek atentata u hrvatskom narodu Kongres
R evolucija i nacije ^28
157Izvor isti, str. 147.158Izvor isti, str. 151.159Izvor isti, str. 152.
hipertrofira kada ocjenjuje sadržaj, a ne obim toga revolta. Teško bi se moglo dokazati da je seljački pokret u Hrvatskoj pod vodstvom HSS-a bio do 1925. i od sredine 1928. godine po svome sadržaju » . . . nacio- nalno-revolucionarni pokret širokih radnih masa hrvatskog naroda, koji se sada pojavljuje (misli se na drugu polovinu 1928. godine, prim., G. V.) pojačanom snagom«.
Četvrti kongres K P J jedan je od rijetkih skupova naše Partije do 1929. godine koji razmatra problem srpske nacije u Hrvatskoj. Taj krupni problem usko po- \ ezafr^~lrrvatskTm pitanjem toga vremena, tek je ovaj kongres K P J postavio na dnevni red. Po njegovoj ocjeni, »(S) srpsko seljaštvo u prečanskim krajevima (ist. u orig., prim., G. V.), koje je do 1926. godine, zadojeno ideologijom narodnog jedinstva, bilo glavno uporište vladajućeg režima u prečanskim krajevima, sada se nalazi u koaliciji s hrvatskim nacionalnim pokretom«. " Mišljenja smo da tako grubu ocjenu ponašanja srpskog seljaštva u Hrvatskoj toga vremena ne bismo mogli prihvatiti. Ideologija narodnog jedinstva potekla je upravo iz redova hrvatskog naroda, koji se germanizaciji i mađarizaciji suprotstavljao jugoslavenstvom. Osim toga, srpski seljak u Hrvatskoj isto je tako malo imao od nove države kao i hrvatski. On je bio isto tako zainteresiran za ispravno rješenje hrvatskog pitanja kao i hrvatski seljak, jer je političko i ekonom sko-soc i jalno u- gnjetavanje Hrvatske značilo i njegovo ugnjetavanje. Malo je u Hrvatskoj bilo seljaka srpske nacije koji su koristili blagodati svoje nacionalne pripadnosti. Ta privilegija bila je rezervirana za pripadnike građanske klase i tanki sloj bogatih seljaka. Oni su uistinu imali povlašteni položaj i obilato su ga koristili, na štetu svoga i hrvatskog naroda. Iz navedenih razloga nije prihvatljiva ni tvrdnja Kongresa o nekim bitnijim pogoršanjima u politici velikosrpske buržoazije u nesrpskim zemljama od 1927. godine, jer tu godinu Kongres
Nacije i seljaštvo ii funkciji revolucije 129
160Izvor isti. str. 152— 153.
R evolucija i nacije 130
uzima kao prelomnu zbog stvaranja političkog saveza između HSS-a i Samostalne demokratske stranke, prvog koraka u sporazumijevanju najjače srpske i najjače hrvatske stranke u Hrvatskoj, a ne zbog bitnijih pogoršanja u životu srpskog naroda u Hrvatskoj. Ko- minterni i K P J toga vremena ponašanje vodstava građanskih stranaka važniji su kriterij od stvarnih procesa u masama koje te stranke predstavljaju u političkom životu naše zemlje. To je vrlo labav i nepouzdan kriterij ako se u obzir uzme samo program tih stranaka, a ne i stvarni zahtjevi masa nacija koje te stranke predstavljaju u političkom životu naše zemlje toga vremena.
Neosporno je točno da je zaokretom u politici Samostalne demokratske stranke u 1927. godini nacionalna baza vladajućeg režima sužena, a da se » . .. baza pokreta ugnjetenih nacija proširila« .161 Međutim, proširila se u građanskoj klasi iz redova srpske nacije, dok je seoska sirotinja, sitni i srednji seljak srpske nacije u Hrvaskoj bio jednako ekonomsko-socijalno u- grožen i ništa se bitno nije izmijenilo u njegovom načinu života.
N i u pristupu ,crnogorskom nacionalnom pitanju K o ngres nije raščistio osnovne dileme. On ne govori o crnogorskoj naciji, već o pokretu crnogorskih seljaka, kao revoltu jednog društvenog sloja koji teži » . . . k nezavisnosti Crne Gore«. Zato je u pitanju makedonskog naroda Kongres išao mnogo dalje. On vidi srbizaci- ju toga naroda u Kraljevin i SH S , kao i bugarizaciju makedonske nacije u Bugarskoj. On mu nudi savezništvo sa ostalim ugnjetenim nacijama u našoj zemlji i na Balkanu u borbi za njegovu emancipaciju. Međutim, ne nudi konkretan partijski program, već podržava tadašnju politiku U nutrašnje m akedonske revolucionarne organizacije (u jedinjene). VM RO (ob), koja objektivno gledana, nije nudila realniju perspektivu rješenja makedonskog nacionalnog pitanja.
161Izvor isti, str. 153.
Slična nedorečenost prisutna je i u analizi položaja albanskog naroda u K ral jevini S H S. Nudi mu se savez s ostalim balkanskim narodima » . . . u masovnoj nacionalnorevolucionarnoj borbi kako protiv velikosrpskog, tako i protiv italijanskog imperijalizma i domaće begovske kontrarevolucije«
Posebno je zanimljiv način na koji K ongres tretira pitanje onih područja Vojvodine koja naseljavaju pripadnici mađarske nacionalne manjine u našoj zemlji. Po njegovom sudu to je mađarski teritorij anektiran » . . . Jugoslaviji Trijanonskim ugovorom o miru ...«, na kojemu » . . . velikosrpska buržoazija (sprovodi) također svoju denacionalizatorsku politiku«. Takav pristup problemu jedne od nacionalnih manjina na citiranom državnom prostoru Kraljevine SH S također omogućuje uvid u tadašnja gledanja Kominterne i K P J na državnopravni aspekt rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja.
Sto se tiče slovenskog nacionalnog pitanja. Kon- gres oštro osuđuje kapitulantsku politiku slovenskih građanskih stranaka prema velikosrpskoj buržoaziji, ocjenjuje da » . . . široke seljačke mase slovenačkog naroda teže uspostavljanju nezavisne Slovenije, pa je stoga i klerikalna partija toliko ojačala pre svega zato što se ranije zalagala za uspostavljanje autonomne Slovenije«. Kao i u pitanju zahtjeva nacionalnoga pokreta u Hrvatskoj, tako je i u pristupu slovenskom nacionalnom pokretu Kongres promašio u procjeni njegovog odnosa prema državnom integritetu Kraljevine SHS.
Ocjenjujući suvremenu ekonomsko-socijalnu i političku situaciju u svijetu kao vrijeme svjetske revolucije, Kongres posebnu pažnju obraća situaciji na Balkanu kao onom dijelu Evrope koji već od 1923. godine Kominterna ocjenjuje kao centar iz kojega će početi revolucionarna previranja u Evropi. Iz takve ocjene karaktera nacionalnih pokreta Balkana, Kongres naše
Nacije i seljaStvo u funkciji revolucije 131
162Izvor isti, str. 154.
Partije njihovu sadržinu ocjenjuje kao buržoaskodemo- kratsku revoluciju pojedinih nacija koje iz objektivnih ili subjektivnih uvjeta svog povijesnog razvitka taj proces nisu dovršile prije. Te pokrete, po ocjeni K ongresa, naša partija mora podržavati jer, »(U) u današnjoj eposi imperijalizma, buržoasko-demokratske revolucije uopšte, pa i buržoasko-demokratska revolucija u Jugoslaviji, čine sastavni deo svetske proleterske revolucije, koja je jedan složeni proces seljačkih, nacional- no-revolucionarnih, kolonijalnih i proleterskih pokreta i ustanaka« .163 P ri tome Kongres naše partije proces buržoaskodemokratskih revolucija shvaća kao uvod u drugu fazu revolucionarnih promjena, prijelaz u proletersku revoluciju. To je vrijeme kada svjetski komunistički pokret smatra idejno i praktičnopolitički neizvedivom mogućnost spajanja ovih dvaju procesa ukoliko se ne želi oštetiti klasnu sadržinu proleterske revolucije. To je vrijeme kada nacionalno i seljačko pitanje ulaze samo u sadržaj strategije i taktike svjetskog komunističkog pokreta, vrijeme kada se ona koriste kao sredstvo revolucioniranja masa za buduće socijalističke preobražaje u uvjetima diktature proletarijata.
Period koji, po ocjeni Kominterne i našeg Kongresa, prethodi proleterskoj revoluciji » . . . pretštavlja prelaznu fazu (ist. u orig., prim., G. V.) k socijalističkoj revoluciji«. Međutim, pod pojmom buržoaskode- mokratske revolucije K ongres ne podrazumijeva » • • • pobjedu buržoazije i u granicama buržoaske demokra- tije ...« . N ju bi izveli radnička klasa i seljaštvo »..■ protiv buržoazije, s uspostavom dem o kra tske d ikta ture radništva i se ljaštva na bazi sovje ta (ist. u orig., prim., G. V.)«. Prenoseći iskustva Boljševičke partije na tlo Balkana, K ongres predviđa formiranje Federacije radničko-seljačkih republika Balkana, s političkim sistemom temeljenim na sovjetima. Takva revolucija prva jeTaza revolucionarnih promjena koju, po ocjeni K ongresa, balkanski narodi ne mogu preskočiti. Kada bi se i
R evolucija i nacije J32
163Izvor isti, str. 157.
desilo da u jugoslavenskoj državnoj zajednici dođe do revolucije u kojoj bi pod vodstvom proleterijata seljački i nacionalni pokreti srušili vlast buržoazije, objektivna ekonomsko-socijalna i politička situacija u našoj zemlji transformirala bi je u po sadržaju buržoaskode- mokratsku. Ovisno o situaciji u našoj zemlji, na Balkanu i u Evropi vršit će se i proces » ... njenog prerastanja u prvu fazu socijalističke revolucije, tj. uspostave diktature proletarijata i izgradnje socijalizma« .'64 Mogućnost istovremenog odvijanja nacionalnog i socijalnog oslobođenja nacije i radničke klase Kongres odbija, a time otupljuje i snagu udara nacionalnih pokreta u korist proleterske revolucije.
Da bi se prva faza revolucionarnih promjena u našoj zemlji uspješno odvijala, Kongres pretpostavlja prethodno zadobijanje većine radničke klase naše zemlje za liniju K P J, savez te većine sa seljaštvom, preuzimanje vodeće uloge u nacionalnim pokretima i uspješnu realizaciju borbe protiv uvlačenja naše zemlje u rat.
Pripremajući se za svjetsku revoluciju, koju će najaviti niz buržoaskodemokratskih revolucija na Balkanu, K ongres predviđa osnivanje partijskih ćelija na selu, stvaranje partijskih sindikalnih organizacija poljoprivrednih radnika, kao i borbu komunista za prido- bijanje srednjeg seljaštva, koje, po ocjeni Kongresa, u Kraljevini SH S objektivna ekonomska situacija gura ulijevo i približava interesima seoskih proletera i sitnog seljaštva. Odbacujući tezu seljačkih stranaka o mogućnosti vođenja samostalne seljačke politike, koja je u svojoj suštini, po ocjeni Kongresa, samo »agraristička ideologija«, suprotstavlja joj parolu o radničko-seljač- koj vlasti. Svjesni značenja agrarnog pitanja u borbi za pridobijanje seljačkih masa, delegati Kongresa bur- žoaskoj agrarnoj reformi suprotstavljaju agrarnu revoluciju, tj., zapljenu » . . . celokupne veleposedničke ze-
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije ■J33
164Izvor isti. str. 158.
m ije i inventara bez ikakve o tšte te (ist. u orig., prim., G. V.), i davanje te zemlje sa inventarom radnom seljaštvu bez otkupa« .165 Zatim, Kongres ističe potrebu konkretne borbe protiv gladi, za poništenje svih lihvarskih dugova, državnog monopola, ukidanje posrednih poreza, oslobođenje siromašnih seljaka od poreza Ta T a uvođenje progresivnog poreza), protiv velikog državnog budžeta, priprema za rat, protiv fašizma i bijelog terora. Po uzoru na slične organizacije u radničkoj klasi, Kongres predlaže stvaranje seljačkih obram- benih_četa, a u periodu priprema revolucije » . . . u kojem još ne postoji vreme za obrazovanje sovjeta kao organa ustanka radničkih i seliačkTh~masa ...« . Ko. 1- gres predlaže i stvaranje seljačkih odbora kao protutežu propagandi građanske klase i vođama seljačkih stranaka .166 Zajedničke radničko-seljačke konferencije i radničko-seljački akcioni odbori bili bi jedan od oblika konkretnog organizacijskog objedinjavanja radničke klase, siromašnog i srednjeg seljaštva u pripremi izvedbe prve faze revolucionarnih promjena u našoj zemlji. To bi bili prvi oblici buduće radničko-seljačke vlasti i protuteža građanskom konceptu rješenja nacionalnog pitanja.
Ocjenjujući srpsku buržoaziju glavnim neprijateljem radničke klase, seljaštva i nacionalno ugnjetenih nacija u Kraljevin i SH S , Kongres konkretizira zadatke K P J u redovima svake nacije. K P J u Srbiji, » . . . gde je baza hegemonističkog režima . . .« , treba biti prva u zahtjevima » ... na o tcep ljen je i pravo na oružani ustanak pro tiv nacionalnog ugnjetavanja (ist. u orig., prim., G. V.), i propovedajući i sama ukazujući s is te m a tsk u pom oć pokretim a ugnjeten ih nacija (ist. u orig., prim., G. V .)« .167 Odbacujući tendencije da se kritika svodi na stranke ili pokrete iz redova ugnjetenih
Revolucija i nacije 134
165Izvor isti, str. 160.166Izvor isti, str. 161.167Izvor isti. str. 162.
nacija, a ne na ugnjetački režim, Kongres odbacuje i pojednostavljenu kritiku »jugoslavenske buržoazije«, koja u sebi krije pokušaj izjednačavanja svih nacionalnih buržoazija u krivici za postojeću međunacionalnu situaciju u zemlji. Ovaj stav Kongresa u potpunosti je točan je r objektivna ekonomsko-socijalna i politička situacija u zemlji, ni do 1921. ni od 1921. godine, nije stvorila mogućnosti formiranja jugoslavenske buržoazije kao kompaktne klase, osim kada se radilo o obrani klasnih interesa u odnosu na proletarijat. Svjestan te činjenice, Kongres upozorava da je nepravilno » . .. praviti znak jednakosti između vladajuće buržoazije i buržoazije ugnjetenih nacija, ili što više, između vladaju- ćeg režima i pokreta ugnjetenih nacija«. Kongres ne ulazi u daljnju analizu posljedica ovakvog odnosa prema buržoaziji ugnjetenih nacija, ali je on toliko rastezljiv da je narednih par godina mogao nanijeti štete komunističkom pokretu u Jugoslaviji.
Koliko je površno Kongres upoznat sa stvarnim političkim prilikama u našoj zemlji, potvrđuje i njegova teza » . . . da mase naroda teže ka otcepljenju . .. «. Iz takvog uvjerenja proizišao je i zahtjev da se pristupi konkretizaciji parole o pravu naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja na način da se pristupi pomaganju » . . . sviju akcija masa koje vode ka obrazovanju nezavisne H rvatske (ist. u orig., prim., G. V.)«. To bi značilo odbiti suradnju svima onima u Hrvatskoj koji su u pristupu nacionalnom pitanju išli od teze o potrebi očuvanja državnog integriteta Kraljevine SHS. Spajanje ovog s prethodnim zahtjevom o potrebi razlikovanje uloge srpske od buržoazije ugnjetenih nacija, moglo je dovesti konkretnu strategiju i taktiku K P J do povezivanja s najekstremnijim šovinističkim snagama iz redova ugnjetenih nacija. O takvim posljedicama svoje političke platforme Kongres nije razmišljao, otvarajući u narednom periodu povijesti K P J teške dileme.
Iz navedenih uvjerenja Kongres se obara i na HSS, koja po njegovoj ocjeni živi u iluzijama » . . . o postig-
Nacije i seljaštvo tt funkciji revolucije 135
R evolucija i nacije 136
gnuću nacionalnog oslobođenja u okviru države S H S ...« i nastoji svesti » . . . nastojanje hrvatskog naroda u gradu i na selu na put svoje politike pripreme novoga sporazuma«. Kongres nije pogriješio kada je politiku HSS-a nazvao sporazumaškom, antirevolucio- narnom, ali je teško pogriješio ocjenjujući da je hrvatski narod spreman razbijati jugoslavensku državu. Utjecaj haesesovske ideologije prevladao je u hrvatskom narodu ideologiju separatizma. Te činjenice Kongres nije bio svjestan i zato konačno rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja vidi u okvirima balkanske federacije radničko-seljačkih republika.'** U pristupu hrvatskom nacionalnom pitanju Kongres je ipak svjestan jedne činjenice, da za njegovo rješenje nisu zainteresirani samo radnici i seljaci nego čitav narod, i u tome pitanju bio je vrlo blizu kasnijoj paroli o narodnoj fronti. Iz navedenih razloga i ne predviđa da bi parola o rad- ničko-seljačkoj vladi i balkanskoj federaciji bila » . . . uslov za naše učešće u borbi za nezavisnost Hrvatske ...« , već bi K P J tek » . . . u toku borbe za nezavisnost Hrvatske ...« vodila bitku za afirmaciju svog rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja. Iz navedenih stavova Kongresa vid ljivo je da su se K P J i Kominterna zanosile idejom da je hrvatski narod moguće dobiti u borbi protiv srpske buržoazije samo na paroli razbijanja jugoslavenske države i zadržati ga pod svojim utjecajem naknadnim naturanjem koncepcije radničko-seljačke vlade i državnopravne zajednice s ostalim narodima na Balkanu.
S istih pozicija K ongres pristupa i rješavanju crnogorskog nacionalnog pitanja. Priznajući postojanje crnogorskog naroda i ispravljajući na taj način dugogodišnje zablude K P J u tome pitanju, KgngL&s. rješenje njegovog političkog položaja vidi u izdvajanju Crne Gore iz sastava jugoslavenske države i njenom priključenju balkanskoj radničko-seljačkoj federaciji.
168Izvor isti, str. 163.
U makedonskom nacionalnom pitanju Konsres ie ipak nešto neodređeniji. On ne spominje makedonski rfarod, vec dorou nacionalnorevolucionarnoga pokreta (ne kaže čijega), odobrava da taj pokret vodi Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija (ujedinjena) i poziva radničku klasu naših naroda »... da svestrano pomaže borbu za nezavisnu i ujed in jenu Makedoniju (ist. u orig., prim., G. V.)«. Zahtjev se očito odnosi na borbu za objedinjavanje svih onih dijelova koji su u sastavu balkanskih buržoaskih država u samostalnu makedonsku radničko-seljačku republiku. Tu najvjerojatnije i leži razlog zašto Kongres ne govori o makedonskoj naciji već o makedonskom nacionalnore- volucionamom pokretu” što se može shvatiti kao revolucija makedonske nacije i kao revolucija nacija na prostoru buduće Makedonije.
U pitanju položaja albanske nacije u našoj zemlji Kongres također upotrebljava termin: nacionalnorevo- lucionami pokret, podržavajući Kosovski komitet j pozivajući proletarijat i seljaštvo ostalih nacija u našoj zemlji da pomognu borbu » . . . za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju«. Po konceptu Kongresa, nova albanska država izrasla bi iz dijelova postojeće albanske države i dijela koji naseljava taj narod u Kraljevini SHS.
U pristupu problemu sudbine nacionalnih manjina u Vojvodini Koneres nije najjasniji. Tražeći za mađarsku i njemačku nacionalnu manjinu puna nacionalna prava, ističe nemogućnost takvog rješenja u postojećoj mađarskoj buržoaskoj državi ili u savezu s njemačkom buržoazijom. Rješenje vidi u njihovoj zajedničkoj borbi ‘s » . . . radnicima i seljacima ostalih u- gnjetenih nacija Jugoslavije, a u prvom redu sa srpskim radnicima i seljacima protiv vladajućeg režima nacionalnog i klasnog ugnjetavanja, kao i protiv saveznika toga režima, mađarske i njemačke buržoazije u Vojvodini«. Stječe se utisak da Koneres predviđa mogućnost zadržavanja Vojvodine u okvirima Srbije, jasno, na drugačijim osnovama. Kakve bi te osnove bile. Kongres ne kaže. Ipak je njegova ocjena povezanosti
Nacije i seljaštvo u fu n kciji revolucije 137
Revolucija i nacije 138
interesa njemačke i mađarske buržoazije sa srpskom na području Vojvodine vrlo diskutabilna i začuđuje da na tome prostoru naše zemlje K ongres nije izvršio distinkciju interesa nacionalnih buržoazija onako kako je to učinio za hrvatsku, slovensku i srpsku buržoaziju u drugim dijelovima zemlje.
U pitanju položaja slovenskog naroda Kongres također polazi od uvjerenja da je težnja » . . . za nezavisnošću Slovenije duboko usađena u m a sam a «, is-ticući parolu borbe K P J za stvaranje nezavisne Slove- nijc. Kongres naše Partije bio je uvjeren da će samo takvim stavom » . . . odgovoriti težnjama širokih masa slovenačkog naroda«. Da ne bismo ponavljali stavove iz prethodnog izlaganja problematike položaja slovenskog naroda u okvirim a jugoslavenske države, želimo istaći da je slovenski narod uistinu želio svoju nacionalnu nezavisnost ali uz rijetke iznimke, kao i u hrvatskom narodu — želio je tu nezavisnost postići unutar jugoslavenske države. To ie želiela čak i nacionalna buržoazi- ja, koja je upravo na slovenskom nacionalnom pitanju godinama gradila svoj politički kapital u slovenskom narodu.
Iz navedenog pristupa Kongresa državnopravnom aspektu rješenja nacionalnih pitanja u Kraljevin i SH S uočljivo je izostavljen prostor Srbije, Bosne i Hercegovine i onih područja Slovenaca i Hrvata koja su dogovorom velikih sila i indolentnim ponašanjem jugoslavenske vlade ostala izvan svoga matičnog naroda. Odgovor na pitanje zašto K ongres ne rješava i pitanje Srbije, lakše je naći. To je vrijeme kada K P J i K ominterna dijele jugoslavensku revoluciju na dvije jaze. bur- žoaskodemnkratsku i proletersku. Kako su prvu fazu jTredvidjeli za one nacije koje nisu u svome povijesnom razvitku stigle formirati nacionalne države, a srpska nacija je to postigla, nisu vjerovale da bi je zainteresirale za proces razbijanja jugoslavenske države. Zato od srpskih radnika i seljaka samo traže podršku
u izdvajanju ostalih nacija pretpostavljajući da će te procese srpski narod i njegova radnička klasa podržati. Sličan pristup Kongres ima i prema prostoru Bosne i Hercegovine, koji s obzirom na svoj nacionalni sastav nema naciju koja je u većini, pa je zato i ostavljen u okvirima jugoslavenske države.
Kako se dalje trebala odvijati sudbina Srbije i Bosne i Hercegovine u okvirima jugoslavenske države, Kongres ne kaže. Najvjerojatnije bi ti dijelovi naše zemlje činili zasebnu radničko-seljačku republiku, s određenom autonomijom povijesnih cjelina.
Sto se tiče problema hrvatske i slovenske nacionalne manjine u susjednim zemljama, Kongres je najvjerojatnije njihovu sudbinu vezao za revolucionarne akcije komunističkih partija tih zemalja, a u okvirima globalne strategije i taktike Kominterne.
Tako bi, po zamisli delegata Četvrtog kongresa K P J i Kominterne, u prvoj fazi revolucionarnih promjena u našoj zemlji došlo do njezine dezintegracije. Vjerujući da je to najbolji način rješenja"međunacionalnih odnosa u našoj zemlji u funkciji proleterske revolucije, pretpostavljali su da je to i najlakši način oslobađanja proleterske revolucije u našoj zemlji, a i na Balkanu, od nacionalnog pitanja. Na taj bi način druga faza revolucije na Balkanu dobila čisto polje djelovanja i balkanski komunisti bi lakše proveli ekonom- sko-socijalne promjene objedinjavajući Balkan u je- dinstvenu zajednicu sovjetskog socijalističkog tipa. O- tada, pa~"šve~đo godine. K P J i Kominterna nacio- nalno oslobođenje naših narodaT nacionalnih manjina, osim Bosne i Hercegovine i citiranoga područja Sfblje, vide izvan jugoslavenske drzaveTaTu okvirima balkanske radničko-seljačke federacije republika. Tako su sudbinu jugoslavenske nacionalne 1 socijalne revolucije Četvrtim kongresom K P J vezale za sudbinu balkanske revolucije, takvim gledanjima niie pridonijela samo Kominterna već i stvarni položaj tadašnje K P J i ostalih balkanskih komunističkih partija. Što se tiče K P J, tu je bilo prisutno i uvjerenje da će u uvjetima rata ili revo-
Sacijc i seljaštvo u funkciji revolucije 13g
Revolucija i nacije 140
lucije doći do raspadanja jugoslavenske države po želji njenih naroda i da bi u takvim uvjetima bila neizvediva i proleterska revolucija. Iz navedenih razloga Kongres misli da ide ispred povijesnih događaja kada daje direktivu o izdvajanju Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Kosova iz okvira jugoslavenske države. Mora se priznati da su procjene Kongresa i Kominterne o stabilnosti jugoslavenske građanske države u uvjetima rata bile točne, kao i procjene zahtjeva jugoslavenskih nacija za stvaranjem vlastitih država. Međutim, pogriješili su u temeljnom pitanju: Da li su naši narodi i nacionalne manjine voljne svoje nacionalno oslobođe- nje izvojevati izvan ili unutar okvira jugoslavenske državne zajednice?
Za bolje razumijevanje mjesta i uloge nacionalnog pitanja u revoluciji naših naroda i narodnosti do 1929. godine, pomažu još neka dokumenta Četvrtog kongresa K P J. Tadašnji međunarodni položaj Sovjetskog Saveza bitno je utjecao i na odluke Šestog kongresa Kominterne, koji je veliku pažnju posvetio upravo problemu e- ventualnog napada kapitalističkih zemalja na Sovjetski Savez. Tadašnji međunarodni položaj prve zemlje socijalizma uistinu je bio ugrožen ekonomskim i političkim pritiscima, koji su pogađali ekonomsku i političku stabilizaciju socijalizma u toj zemlji. Tadašnji svjetski komunistički pokret, nošen logikom vlastitog i sovjetskog razvitka, sve se više oslanja na jedinu zemlju koja je objektivno u to vrijeme bila i jedini zaštitnik i prim jer svim komunističkim partijama svijeta. Tada još nema druge zemlje s komunističkom partijom na vlasti, pa je sudbina sovjetskih komunista i sovjetskog socijalizma postala briga svih sekcija Kominterne, pa tako i K P J. Kada je Šesti kongres Kominterne jugoslavensku državnu zajednicu ocijenio kao jednog od potencijalnih agresora na Sovjetski Savez, onda je za ono vrijeme bilo logično da tu ocjenu ponovi i Četvrti kongres K P J. Iako ih je logika unutrašnjopolitičkog razvitka Kraljevine S H S vodila ocjeni o njezinoj nestabilnoj unutrašnjoj situaciji, Kongres je ipak tvrdio
da se cjelokupna » . . . spoljna i unutrašnja politika Ju goslavije kreće (se) posljednjih godina sve više u znaku priprema za rat« .169 Taj rat nije samo rezultat suprotnosti među balkanskim državama, načina konstituiranja K raljevine SH S, već i osnovne suprotnosti u
i Sovjetskog Saveza«. Ocjenjujući da se oko Sovjetskog Saveza » . . . sve više grupišu međunarodni proletarijat i revolucionarni pokreti seljaštva i ugnjetenih nacija«, Kongres izvlači zaključak da se velike sile trude » . . . da Balkan pretvore u bazu za kontrarevolucionami rat protiv Sovjetskog Saveza«. Ocjenjujući akt našeg državnog ujedinjenja rezultatom interesa sila Antante za pretvaranje » . . . predratne Srbije u sadanju državu S H S ...« . Kongres naše Partije ističe da su » . . . po- bednički imperijalisti Antante ostavili više stotina hiljada Slovenaca i Hrvata pod jarmom italijanskog imperijalizma . . .« . Ne shvaćajući njihovo nacionalno pitanje dijelom jugoslavenske revolucije, orijentiraju se isključivo na prostor Kraljevine SHS. Za njih je interesantna sama činjenica da su imperijalisti Antan- tinih sila »... stavili pod vlast velikosrpske buržoazije ne samo Slovence (ist. u orig., prim., G. V.), Hrvate (ist. u orig., prim., G. V.) i do rata nezavisne Crnogorce (ist. u orig., prim., G. V.) i ostavili pod njenom vlašću 1913. godine osvojeni najveći dio M akedonije (ist. u orig., prim., G. V.), nego su joj priklopili znatna albanska, bugarska i m ađarska područja (ist. u orig. prim., G. V.)«. Ocjenjujući na taj način stvaranje prve jugoslavenske državne zajednice, negiraju postojanje bilo kakvog interesa južnoslavenskih naroda za državno ujedinjenje. Zato Kongres mora doći do krive predodžbe o zainteresiranosti nesrpskih nacija za postojanje jugoslavenske države. Otuda i njegov zahtjev da se nacionalno pitanje u našoj zemlji riješi putem izdvajanja većine njenih dijelova u samostalne nacionalne države ili pripajanjem matičnim nacijama. Me-1690 ratno] opasnosti i našim zadacima u borbi protiv rata, IA II. n. dj., str. 182.
Nacije i seljaštvo u fu n k ciji revolucije
R evolucija i nacije 142
đutim, potrebno je ukazati i na vrlo zrelu procjenu Kongresa naše Partije o mogućnosti da će novi rat » ... probuditi moćne revolucionarne pokrete, koji će u mnogonacionalnim i agrarnim zemljama, kao što je Jugoslavija, obuhvatiti široke seljačke mase i najšire slojeve nacionalno ugnjetenih naroda« .170 U vrijeme održavanja četvrtog kongresa K P J, a pod utjecajem tuđih iskustava, delegati Kongresa očekuju da iz krize kapitalističkog sistema još prije izbijanja svjetskog rata » .. . mogu da poniknu masovni revolucionarni pokreti ...« , koji će pod vodstvom komunističkih partija, revolucionarnom akcijom srušiti buržoaziju i uspostaviti » ... radničko-seljačku vlast«. U uvjetima budućeg rata, po ocjeni Kongresa, može doći samo do realizacije prve faze revolucionarnih promjena u našoj zemlji, koje će po svome sadržaju biti » ... građanski rat«.
Prihvaćajući podjelu Šestog kongresa Kominterne na tri oblika budućih ratova (između imperijalističkih zemalja, između imperijalističkih i socijalističkih zemalja i nacionalnorevolucionarnih ratova) Kongres prihvaća tezu da »(P) proletarijat nema otadžbine dok nije osvojio političku vlast i otrgao sredstva za proizvodnju iz ruku eksploatatora« .171 Iz citirane teze slijedi i zaključak K ongresa da parola o »odbrani otadžbine« znači opravdanje rata, a u fazi imperijalističkih ratova takva teza znači » ... obranu eksploatacije i izdaju socijalizma«.
U pristupu K ongresa naše Partije problemu rata nacionalno i seljačko pitanje zauzimaju istaknuto mjesto. To su dva pitanja koja trebaju dovesti do građanskog rata u našoj zemlji, ko ji će uništiti Kraljevinu SH S , dovesti do potpunog nacionalnog oslobođenja i nezavisnosti ugnjetenih nacija, do svrgavanja buržoazije i uspostave radničko-seljačke vlasti u okvirima
170Izvor isti, str. 186.171Izvor Isti, str. 187.
*... Balkanske federacije radničko-seljačkih republika«.
Da bi se svjetski imperijalistički rat mogao pretvoriti na našem prostoru u građanski rat radničko-seljačke fronte protiv buržoazije i u proces dezintegracije jugoslavenske države, Kongres zahtijeva borbu protiv pacifističkih i kompromisnih koncepcija građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija, koje, po ocjeni Kongresa, vode te pokrete u službu » ... imperijalističke politike i ratnih priprema vlada- jućeg režima i imperijalističkih velesila« .172
Pristupajući konkretno problemima međunarodnih odnosa između Italije i Jugoslavije, Kongres zastupa tezu » ... da režim koji ugnjetava tolike nacije, među njima Hrvate i Slovence u Jugoslaviji, ne može osloboditi Hrvate i Slovence u Ita liji i da samo borba radničke klase i seljaštva u Jugoslaviji protiv svoje vlastite buržoazije i njihova zajednička borba sa itali- janskim radništvom i seljaštvom protiv rata može ostvariti nacionalno oslobođenje Hrvata i Slovenaca: bratske odnose na Jadranu«. Kako bi izgledala takva državnopravna zajednica u kojoj bi bilo riješeno i nacionalno pitanje Hrvata i Slovenaca u Italiji, Kongres ne govori. Međutim, njegova teza o nemogućnostima jugoslavenske buržoazije da riješi to pitanje na mjestu je, kao i zahtjev da jugoslavenski i talijanski komunisti u procesu revolucionarnih promjena na Balkanu i Sredozemlju komunistički rješavaju pitanje položaja nacionalnih manjina u državama koje bi se formirale u realizaciji niza buržoaskodemokratskih revolucija na ovom prostoru. Isti koncept važi i za rješenje odnosa između bugarske i jugoslavenske države. Po ocjeni Kongresa, balkanski prostor treba se transformirati u balkansku socijalističku federaciju, kao savez radnič- ko-seljačkih republika » ... koji će biti izgrađen na osnovi prava samoopredeljenja sviju balkanskih naroda
Nacije i seljaStvo u fu n k ciji revolucije 143
172Izvor Isti, str. 188.
R evolucija i nacije 144
i koji će osiguravati kako m ir među njima, tako i n jihovu nezavisnost, nasuprot imperijalističkim državama«.1”
Da bi se postigao zamišljeni savez radnika i seljaka na prostoru naše zemlje i Balkana, K ongres upozorava na potrebu form iranja čvrstog saveza radničke klase u našoj zemlji. Ta parola nije najjasnija ako se uzme u obzir zahtjev za razbijanjem državnog integriteta naše zemlje. Isto je tako teško ostvarljiva bila i parola o borbi radničke klase naše zemlje za savez sa seljaštvom kao jezgrom buduće revolucionarne armije balkanskih i naših komunista u razbijanju državnopravnih cjelina u ovom dijelu Evrope. Pored svih tih nedorečenosti, K ongres odlično uočava značenje nacionalne i agrarne revolucije, kao dijela izvedbenog plana građanskog rata u našoj zemlji, koji će izvirati iz revolucionarnog bloka » .. . radničke klase, se ljaštva i p o kreta ugn jeten ih nacija (ist. u orig., prim., G. V.) u Jugoslaviji, protiv kapitalizma i imperijalističkog rata ..
Za slučaj izbijanja imperijalističkog rata K ongres zahtijeva primjenu iskustava sovjetskih komunista, t j. » ... pretvaranje rata imperijalističkih država u građanski r a f proletarijata protiv buržuja, zaTradmcko-setjač- ku vlast, za^socijalizam putem revolucionarnih akcija u pozadini i bratim ljenja na frontu« .175 U slučaju izbijanja rata, po ocjeni Kongresa, osnovna parola ne smije biti mir, već revolucija. Da bi se tako koncipirana platforma Kongresa realizirala, zahtijeva se borba za stvaranje jedinstvenog fronta radnika i seljaka ozdola, bitkom za mase, a ne pregovaranjem s vodstvom seljačkih partija ili reformističkih pravaca u radničkim pokretima. To je u svakom slučaju bio korak naprijed u
173Izvor isti, str. 189.174Izvor isti, str. 190.175Izvor isti, str. 191.
odnosu na višegodišnje forsiranje Kominterne da komunističke partije Balkana stupe u kontakt s vodstvima seljačkih stranaka, koje su na prostoru Balkana toga vremena značile autoritet u političkom životu. Koliko je, objektivno gledano, K P J u to vrijeme bila u stanju stati na čelo seljačkih i radničkih masa naše zemlje, Kongres ne kaže.
Međutim, sasvim je ispravna procjena Kongresa da se u slučaju izbijanja rata K P J mora u redovima ugnjetenih nacija orijentirati na parolu » ... nacionalno- -revolucionarnog ustanka i obrazovanja nacionalno-re- colucionarnih četa (ist. u orig., prim., G. V.)«.17‘ Pri tome, po ocjeni Kongresa, K P J mora poraditi na pretvaranju imperijalističkog rata » ... u građanski rat i is- korišćavajući takav masovni pokret za obrazovanje četa i neposredno razvijanje građanskog rata«.
Vrlo su interesantne procjene Kongresa o ponašanju komunista u slučaju da svjetski rat otpočne napadom imperijalističke države na Sovjetski Savez. Po ocjeni Kongresa, u budućem svjetskom ratu postojat će veće mogućnosti revolucionarne djelatnosti masa, koje će svojim pokretima spriječiti napad na Sovjetski Savez. U slučaju da do takvog napada dođe, Kongres predviđa pretvaranje takvog rata u građanski rat u pojedinim zemljama učesnicima agresije na Sovjetski Savez. Građanski rat bit će svojevrstan saveznik u slabljenju kapitalističke intervencije. U tom momentu, komunističke partije koje djeluju u sredinama poput Jugoslavije trebaju učiniti sve » ... da se podigne ustanak ugnjetenih nacija protiv režima nacionalnog ugnjetavanja i ostalih imperijalističkih neprijatelja sovjetske vlasti«.177 Tako će međunarodni proletarijat voditi bitku protiv vlastite vlade i aktivno će pomagati pobjedu sovjetske vlasti. Po ocjeni Kongresa, takva
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije f4 5
176Izvor isti, str. 192.177Izvor isti, str. 193.
taktika jugoslavenskih komunista pridonijet će » ... interesima klasne borbe u Ju g os lav iji...« , kao i interesima » ... rata na klasnom frontu buržoazije protiv proleterske države«. Iz kojih razloga međunarodni proletarijat mora stupiti u borbu za obranu prve zemlje socijalizm a? Po ocjeni delegata Četvrtoga kongresa naše Partije, međunarodna politika SSSR-a je u svojoj osnovi politika mira. Njezin je cilj » ... da stoji na straži revolucije i štiti izgradnju socijalizma, koji već samim svojim postojanjem revolucioniše svet, ona ide za što je moguće većim odlaganjem ratujućeg sukoba sa imperijalizmom«.
S obzirom na međunacionalne odnose u našoj zemlji, K ongres jp na m r i to istakao značenje » ... nacional- n o-revolucionarnog rata (ist. u orig. prim.. G. V.). na- rocito pri pretvaranju imperijalističkog rata u građanski rat«.17‘ Da bi efekat te politike bio potpun, Kongres zahtijeva angažiranje K P J na paroli o pravu naših naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja, da pripremi te mase na ustanak protiv vladajuće buržoazije. Iz navedenih razloga jugoslavenski komunisti moraju voditi samostalnu politiku u radničko-seljačkim masama priprem ajući se na rukovodeću ulogu u budućem građanskom ratu između radničko-seljačkih masa i jugoslavenske buržoazije.
Upućujući proglas članovima K P J, Četvrti kongres Partije upozorava da se održavao u vrijeme » ... oštre borbe između proletarijata i buržoazije za hegemoniju u nacionalno-revolucionamom i seljačkom pokretu i u vreme akutne opasnosti novog imperijalističkog rata i u prvom redu imperijalističke intervencije protiv S S S R ...« '” Ističući da je drugo od dvaju centralnih pitanja K ongresa naše Partije bilo ».. .osvajanje većine radničke klase i rukovodeća uloga u borbi za rušenje hegemonističkog režima velikosrpske buržoazije«,
Revolucija i nacije
178Izvor isti, str. 195.179Članovima Komunističke partije, IA II, n. dj., str. 213.
u Proglasu se upozorava na postojeću političku situaciju u našoj zemli, koja hi trebala imati sve elemente skore realizacije prve faze revolucionarnih promjena, onako kako ih je zacrtao Četvrti kongres naše Partije.
U skladu s takvom procjenom političke situacije u Kraljevini SH S, u Proglasu se ocjenjuje da se K P J nalazi u uvjetima » ... zaoštrene borbe nacionalno ugnjetenih naroda ...« u vrijeme kada se u svim pokrajinama naše zemlje revolucionira seljaštvo i njihovi po- kreti.'“ Ocjenjujući da se velikosrpska buržoazija nalazi u ekonomskoj, političkoj i državnoj krizi, upozorava se na značenje afirmacije jugoslavenskog komunističkog pokreta u redovima našeg proletarijata, a zatim u nacionalnim i seljačkim pokretima, radi oba- ranja » ... gospodstva hegemonističke velikosrpske buržoazije, koja je naš glavni neprijatelj, i rušenje imperijalističke tvorevine — jugoslavenske države...« Polazeći od krive pretpostavke da opstojanje jugoslavenske državne zajednice ovisi isključivo o snazi velikosrpske buržoazije, Četvrti kongres potcjenjuje ulogu ostalih nacionalnih buržoazija u očuvanju državnog integriteta Kraljevine SH S, a pokazuje i nerazumijevanje suštine zahtjeva nacionalnih i seljačkih pokreta u odnosu na taj problem. Uostalom, zbivanja nakon atentata u Narodnoj skupštini i previranja u redovima građanskih opozicijskih stranaka u drugoj polovini 1928. i u 1929. godini pokazala su svu težinu promašaja političkih ocjena Četvrtog kongresa K P J u pristupu rješavanja jugoslavenskog nacionalnog pitanja. Jugoslavenska državna zajednica opstala je sve do travanjskog rata 1941. godine upravo zbog kompromisa različitih grupacija nacionalnih buržoazija, koje su obilato koristile razvijeni osjećaj zajedništva kod većine masa nacija i nacionalnih manjina Jugoslavije. Svaki pokušaj rješavanja jugoslavenskog nacionalnog pitanja razbija
Nacije i seljaštvo u funkciji revolucije
180Izvor isti. str. 215.
njem integriteta jugoslavenske državne zajednice objektivno je već unaprijed osuđivan na propast, je r nije pogađao suštinu zahtjeva masa, kao ni objektivne međudržavne odnose na Balkanu i među velikim silama, Nastojeći po svaku cijenu identificirati centar kontrarevolucije na Balkanu, Kominterna ga je krivo locirala, je r je povijest pokazala da su već tada, a posebno u kasnije vrijeme sve nacionalne balkanske buržoazije bile antikomunistički raspoložene i činile su, u klasnom smislu, kompaktnu frontu u borbi protiv Sovjetskog Saveza i komunističke ideologije na Balkanu. Osim toga, povijesni razvitak balkanskih nacija i nacionalnih manjina bio je prekratak da bi omogućio realizaciju balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republika. Teza Četvrtog kongresa K P J o potrebi dezintegracije jugoslavenske državne zajednice više jc išla na ruku separatističkim pokretima u našoj zemlji, a manje procesu objedinjavanja jugoslavenskog radničkog pokreta.
R evolucija i nacije -f 4g
Skraćenice
CPV — Centralno partijsko vijeće CV — Centralno vijećeHRSS — Hrvatska republikanska seljačka strankaHSS — Hrvatska seljačka strankaIKKI — Izvršni komitet Komunističke internacionaleJMO — Jugoslavenska muslimanska organizacijaKominterna — Komunistička internacionalaKP — Komunistička partijaKPJ — Komunistička partija JugoslavijeKraljevina SHS — Kraljevina Srba, Hrvata i SlovenacaNRPJ — Nezavisna radnička partija JugoslavijeSLS — Slovenska ljudska strankaSRPJ(K) — Socijalistička radnička partija Jugoslavije (Komunista)
Popis literature
Cvetković dr Slavoljub, Stjepan Radić i komunistički pokret 1923— 1925. g.. Istorija XX veka, Zbornik radova, sv. XII, Institut za savremenu istoriju, Beograd 1972, 375— 402.Krizman dr Bogdan, Korespondencija Stjepana Radića 1919— — 1928, sv. 2, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb 1973.Lukač dr Dušan. Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918— 1941, Institut za savremenu istoriju, Beograd 1972. Mirković Mijo, Ekonomska istorija Jugoslavije, Informator, Zagreb 1968.Pleterski dr Janko, Komunistička partija Jugoslavije i nacionalno pitanje 1919— 1941, Komunist, Beograd 1971.Pregled istorije Saveza komunista Jugoslavije, Institut za istoriju radničkog pokreta Jugoslavije, Beograd 1963.Radić Stjepan, Politički spisi. Znanje, Zagreb 1971. Stojsavljević dr Bogdan. Seljaštvo Jugoslavije (1918— 1941), Zadružna štampa, Zagreb 1952.Vlajčić Gordana, Kominterna i KPJ o državnopravnom aspektu rješenja jugoslavenskog nacionalnog pitanja (1919— 1929), Naše teme, br. 10, Zagreb 1971,1692— 1723.Vlajčić Gordana, KPJ i nacionalno pitanje u Jugoslaviji 1919— — 1929, Rasprave. August Cesarec, Zagreb 1974.Vlajčić dr Gordana, Osma konferencija zagrebačkih komunista, Školska knjiga, Zagreb 1976.Vrčinac Julijana, Rad i Zaključci Prve, Druge i Treće konferencije KPJ, Istorija XX veka, Zbornik radova, sv. I. Institut društvenih nauka. Beograd 1959, str. 235— 285.
Političke teme Biblioteka suvremene političke misli
mala edicija
Gordana Vlajčić: Revolucija i nacije
Izdavač: Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba,
Za Izdavača: Branko Miškić, ureduje: Radule Knežević, oprema: Mihajlo Arsovski
Zagreb 1978, tisak: Zrinski, Čakovec