SVEUČILIŠTE U RIJECI EKONOMSKI FAKULTET ANA MALJEVAC

GLOBALNA KRETANJA NAFTNOG SEKTORA

I POZICIJA HRVATSKE

DIPLOMSKI RAD RIJEKA, 2014.

1

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

GLOBALNA KRETANJA NAFTNOG SEKTORA

I POZICIJA HRVATSKE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Makroekonomija

Mentor: prof.dr.sc. Nela Vlahinić

Studentica: Ana Maljevac

Smjer: Menadžment

Matični broj: 23955

Rijeka, veljača, 2014

2

KAZALO

Stranica

1. UVOD..............................................................................................................4

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA………………..4

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE……………………...4

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA…………………………………5

1.4. ZNANSTVENE METODE…………………………………………….5

1.5. STRUKTURA RADA………………………………………………….5

2. NAFTA U SVIJETU………………………………………………………7

2.1. RAZDOBLJE DO 2. SVJETSKOG RATA…………………………….7

2.2. RAZDOBLJE DOMINACIJE "SEDAM SESTARA"…………………14

2.3. DOMINACIJA OPEC-a………………………………………………..19

2.3.1. Prvi naftni šok…………………………………………………..21

2.3.2. Drugi naftni šok………………………………………………...23

2.4. NAFTA 80-IH I 90-IH GODINA XX. STOLJEĆA…………………....24

2.5. RAZDOBLJE NAKON 11. RUJNA 2001.G…………………………...27

2.6. PROIZVODNJA I POTROŠNJA NAFTE U SVIJETU………………..31

2.6.1. Rezerve nafte u svijetu………………………………………….31

2.6.2. Učinak nafte na gospodarstva zemalja izvoznica…………….....37

2.6.3. Proizvodnja nafte u svijetu……………………………………...39

2.6.4. Potrošnja nafte u svijetu………………………………………...41

2.7. CIJENE NAFTE……………………………………………………...…43

2.7.1. Utjecaj naftnih šokova na makroekonomsku ravnotežu……......45

3. NAFTA U HRVATSKOJ……………………………………………….....47

3.1. POČECI NAFTNE INDUSTRIJE U HRVATSKOJ…………………..47

3.2. PROIZVODNJA I POTROŠNJA NAFTE U HRVATSKOJ………….49

3

3.3. CIJENE NAFTNIH DERIVATA U HRVATSKOJ…...………………56

3.4. INA - INDUSTRIJA NAFTE………………………………………….59

3.5. JANAF - JADRANSKI NAFTOVOD…………………………………63

4. NAFTA U BUDUĆNOSTI…………………………………………………68

4.1. NAFTA KAO GLOBALNI ENERGENT……………………………...68

4.2. HRVATSKA……………………………………………………………73

5. ZAKLJUČAK………………………………………………………………77

LITERATURA………………………………………………………………..81

POPIS ILUSTRACIJA……………………………………………………….83

4

1. UVOD

U ovom radu dan je poseban osvrt na globalna kretanja naftnog sektora u svijetu i Hrvatskoj

tijekom povijesti i s osvrtom na moguća kretanja u budućnosti.

1.1. PROBLEM, PREDMET I OBJEKT ISTRAŽIVANJA

Problem istraživanja je naftni sektor i njegove specifičnosti, kako na globalnoj, tako i na

nacionalnoj razini, te događaji koji su doveli do naftnih šokova te tako utjecali na globalno

svjetsko gospodarstvo.

Sukladno problematici istraživanja postavljen je predmet istraživanja: počeci naftne industrije,

utjecaj naftnih kompanija i zemalja izvoznica nafte na razvoj naftnog sektora, kretanje cijena

nafte i naftnih derivata u svijetu i Hrvatskoj, uloga nafte kao globalnog energenta.

Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi objekt istraživanja. Objekt istraživanja je naftni

sektor, naftne kompanije i zemlje izvoznice nafte i njihova važnost , intervencije i postupci koji

su utjecali na događanja u naftnoj industriji.

1.2. RADNA HIPOTEZA I POMOĆNE HIPOTEZE

Radna hipoteza glasi: Na temelju spoznaja o razvoju naftnog sektora možemo utvrditi da su

naftne kompanije i zemlje izvoznice nafte imale veliki utjecaj na proizvodnju, potrošnju i cijene

nafte.

Tako postavljena radna hipoteza implicira više pomoćnih hipoteza i to:

P.H.1: Definiranjem i utvrđivanjem značajki naftnog sektora moguće je sagledati njegov utjecaj

na svjetsko gospodarstvo.

P.H.2: Spoznajama o naftnom sektoru sagledat ćemo utjecaj nafte na gospodarski i politički život

zemalja izvoznica nafte.

5

P.H.3: Spoznajama o naftnom sektoru utvrdit ćemo ulogu nafte kao globalnog energenta u

svijetu i Hrvatskoj.

P.H.4: Na temelju prošlih i aktualnih podataka sagledat ćemo buduća kretanja u naftnom sektoru.

1.3. SVRHA I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Temeljna misija istraživanja je istražiti događanja u naftnom sektoru u svijetu i Hrvatskoj.

Cilj istraživanja je utvrditi važnost nafte tijekom povijesti te njezinu ulogu u budućnosti kao

globalnog energenta.

Da bi riješili problem istraživanja, dokazali postavljenu hipotezu i postigli svrhu i ciljeve

istraživanja treba odgovoriti na sljedeća pitanja:

1. Kada i gdje se nafta počela proizvoditi i koristiti?

2. Koji su najvažniji događaji za naftnu industriju?

3. Kako se mijenjala cijena nafte i naftnih derivata kroz povijest?

4. Koja su svjetska područja najbogatija naftom?

5. Kako se razvijala naftna industrija u Hrvatskoj?

6. Kako su se kretale proizvodnja, potrošnja i cijene nafte i naftnih derivata?

7. Koja je uloga nafte u budućnosti?

1.4. ZNANSTVENE METODE

Pri istraživanju i formiranju rezultata istraživanja u odgovarajućoj kombinaciji korištene su

sljedeće metode: metoda analize i sinteze, metoda indukcije i dedukcije, metoda deskripcije,

metoda kompilacije, metoda klasifikacije te metoda komparacije.

1.5. STRUKTURA RADA

Rezultati istraživanja predočeni su u četiri međusobno povezana dijela.

U prvom dijelu, UVODU, definiran je problem istraživanja, predmet i objekt istraživanja.

6

Postavljena je radna hipoteza i četiri pomoćne hipoteze. Nadalje, definirani su ciljevi i svrha

istraživanja, naznačene su znanstvene metode korištene prilikom izrade rada i prikazana je

struktura rada.

Naslov drugog dijela je NAFTA U SVIJETU u kojem je dan pregled nafte kroz povijest,

proizvodnja i potrošnja nafte u svijetu te kretanje cijena nafte i događaji koji su utjecali na naftnu

industriju i cijene.

Treći dio rada je NAFTA U HRVATSKOJ gdje su opisani počeci naftne industrije u Hrvatskoj,

kretanje proizvodnje, potrošnje i cijena nafte. U trećem dijelu dani su i podaci o najvažnijoj

naftnoj kompaniji u Hrvatskoj, Ini te o Jadranskom naftovodu.

Naslov četvrtog dijela je BUDUĆNOST NAFTE, u kojem su prikazana predviđanja kretanja

nafte kao globalnog energenta u svijetu i Hrvatskoj.

U posljednjem dijelu rada, ZAKLJUČKU, dana je sinteza rezultata istraživanja.

7

2. NAFTA U SVIJETU

2.1 RAZDOBLJE DO 2. SVJETSKOG RATA

Nafta je tekuća ili polu čvrsta tvar koja se nalazi u Zemljinoj kori, pretežno u sedimentnim

slojevima, rjeđe u matamorfnim ili magmatskim stijenama. Najčešće je smeđezelene do smeđe

crne boje, a može se javljati kao rijetka kapljevina ili polu čvrsta tvar koja ispunjava šupljine i

pukotine u stijenama. S obzirom na varijacije u sastavu, boji i agregatnom stanju može se govoriti

o različitim vrstama nafte. Glavni sastojci nafte su ugljikovodici, a osim njih ona se sastoji od

mnogih drugih, često rijetkih elemenata i kemijskih spojeva. Nafta je uglavnom akumulirana

zajedno sa zemnim plinom koji se također pretežito sastoji od ugljikovodika. Nafta se može

mijenjati na prirodan način u Zemljinoj kori. Prirodne promjene nafte mogu biti brojne, a njihovi

proizvodi mogu biti čvrsti ili tekući. To su voskovi, zemne smole i asfalti. (Tehnička

enciklopedija, 1986.)

Nafta se prvi put spominje prije otprilike četiri tisuće godina. Njena uporaba je započela na

prostoru Srednjeg istoka, u Babilonu i drevnoj Perziji. Pisani izvori na klinastom pismu spominju

uporabu asfaltne žbuke za vezivanje opeke te za premazivanje kanala za navodnjavanje. U Perziji

se asfalt koristio u gradnji cesta, u starom Egiptu bitumen u balzamiranju mrtvih, a u antičkom

Rimu drva za zagrijavanje kupališta prethodno bi se natapala naftom, a baklje natopljene naftom

su služile za rasvjetu. Grčki i rimski pisci pisali su o dobivanju nafte i asfalta. Nafta se nije

dobivala samo iz površinskih izdanaka već su se kopale plitke jame i bunari. Nafta se koristila i u

drevnoj Kini. U trećem stoljeću prije Krista nafta se dobivala iz bunara, a za bušenje tih bunara

koristili su se volovi koji su okretali kolo. U Kini se nafta također koristila za osvjetljenje.

Osim korištenja za osvjetljenje i u graditeljstvu, nafti su se pripisivala i ljekovita svojstva pa se

ona koristila u zacjeljivanju rana, liječenju kožnih bolesti, uništavanju insekata i slično.

Tijekom povijesti nafta se koristila i u vojne svrhe. Najčešće u obliku strelica koje bi se umočile

u naftu, zapalile pa bi se njima gađale neprijateljske postrojbe, bojna kola ili brodovi.

8

Tijekom srednjeg vijeka izgubilo se znanje o nafti i asfaltu, te o mogućnostima njihove uporabe.

Nafta je u Europu dolazila vrlo rijetko, najčešće trgovačkim putevima s istoka, a upotrebljavala

se u ljekovite svrhe.

Krajem XVIII.stoljeća ruski geolozi otkrili su je na jugu Kavkaza, ali nije bilo spoznaja o

njezinoj uporabi i vrijednostima. Ruska carska Akademija odbacila je naftu kao bezvrijedan

produkt. Međutim, 1823.g. braća Budinin iz Rusije počeli su destilirati naftu i dobivati ulje za

rasvjetu. Godine 1848. Poljak Lukasievicz konstruirao je prvu petrolejsku svjetiljku.

Prva proizvodnja odvijala se rudarskim kopanjem bunara oko izljeva kojim bi se pratio trag nafte

prema dubini. Tehnologija prve proizvodnje i rudarske eksploatacije bila je relativno jednostavna,

a količine proizvedene nafte također su bile ograničene.

Oko 1847.g. Samuel Kier pokušao je petrolej, koji je proizvodio, prodavati kao gorivo. U to

vrijeme najraširenije gorivo bilo je kitovo ulje, ali prekomjeran lov te životinje doveo je u

opasnost izumiranje te životinjske vrste pa je počelo traganje za alternativnim gorivom.

Količine proizvedenog petroleja nisu mogle zadovoljiti potražnju. Javila se potreba za većim

količinama nafte. Količine nafte dobivene kopanjem rovova nisu bile dovoljne. Kako bi se dobile

veće količine u lipnju 1859.g. Edwin L. Drake počeo je proces bušenja podzemnih naslaga uz

pomoć bušaćeg postrojenja. Prva bušotina bila je na području Titusvillea u Pennsylvaniji gdje je

nafta pronađena na dubini od 23 metra. Ubrzo je na bušotinu bila instalirana sisaljka koja je

započela s do tada nezamislivom proizvodnjom nafte od 10 barela dnevno. Barel označava bačvu

približne zapremnine oko 159 litara. Od tada i datira tradicionalna anglo-saksonska mjera za

proizvodnju nafte.

Ubrzo nakon Drakeovog otkrića na području zapadne Pennsylvanije izgrađene su tisuće bušotina.

Proizvodnja nafte 1859.g. iznosila je 2 000 barela, sljedeće godine je proizvodnja povećana na

500 000 barela, a godinu kasnije proizvedeno je dva milijuna barela.

Cijene su u prvim godinama jako oscilirale. Prije Drakeove bušotine, u vrijeme dok se koristila

kao sredstvo za liječenje, nafta je stajala oko 42 američka dolara po barelu. Nakon primjene za

rasvjetu cijene su pale na 20 dolara u 1850.g. Nakon otkrića u Pennsylvaniji 1860.g. cijene nafte

pale su na 4 dolara po barelu, a već sljedeće godine cijena se spustila na samo 10 centi po barelu.

9

Cijena se stabilizirala 1863.g. na 3,5 dolara po barelu.

Jedna od bitnijih ličnosti tog razdoblja bio je J. D. Rockfeller koji je kupovao udjele u brojnim

malim rafinerijama. Rafinerije nafte u to vrijeme bile su jednostavna postrojenja u kojima se

postupkom atmosferske destilacije iz nafte dobivalo nekoliko derivata, lako ulje i teški ostatak,

bitumen.

Lako ulje ili petrolej koristilo se za rasvjetu.

Godine 1870. Rockfeller osnovao je malu kompaniju za transport nafte pod imenom Standard

Oil. U početku se kompanija bavila poslovima prerade i prijevoza nafte. Ubrzo se suočio s

neizvjesnošću i velikim oscilacijama cijena pa je počeo kupovati rafinerije i druge naftne

prijevoznike kako bi stekao monopol u prijevozu i preradi nafte. S vremenom je Rockfeller

izgradio dominantnu poziciju u preradi nafte, što mu je omogućilo da "proguta" jednog za drugim

svoje glavne protivnike. Godine 1882. osnovao je Standard Oila Trust, prvi pravi industrijski

monopol nafte. Rockfeller i njegovi partneri nadzirali su 40-ak tvrtki koje su u to doba

predstavljale gotovo 80 posto svih kapaciteta za preradu nafte i 90% naftovoda u SAD-u.

Rockfeller je uspio u svom naumu stvaranja monopola, kao što to danas nastoje ostvariti zemlje

članice OPEC-a.

Tijekom posljednjih desetak godina XIX.st. američka naftna industrija dobila je konkurenciju i u

proizvodnji i u stvaranju velikih naftnih kompanija. Nafta se proizvodila na području Rusije na

obalama Kaspijskog mora i u okolici Bakua u današnjem Azerbajdžanu, u Galiciji u

Austro-Ugarskoj (današnja Ukrajina) te u Rumunjskoj.

U Europi su osnovane dvije značajne kompanije, britanska trgovačka tvrtka Shell i Royal Dutch.

Obje su ubrzano kupovale koncesije novootkrivenih ležišta nafte u Rusiji.

Događaj koji je izmijenio način traganja za naftom je uvođenje procesa rotacijskog bušenja i

bušaća postrojenja s rotacijskim stolom, a do tada se koristila tehnologija udarnog bušenja i

bušačka postrojenja s užadima. Proces rotacijskog bušenja uveo je 10.sijećnja 1901.g. inženjer

Anthony F. Lucas blizu Beaumonta u američkoj državi Texas. A. F. Lucas je amerikanizirano

ime Antonija Lučića koji je rođen u Splitu. On je otkrio najpoznatiji izvor nafte u američkoj

povijesti - Spindletop.

10

Ruska naftna industrija započela je intenzivan razvitak južno od Kavkaza, u okolici Bakua. U

razvitku ruske naftne industrije veliku su ulogu imala braća Nobel, porijeklom iz Švedske. Braća

Nobel su prvi uveli tehnologiju transporta nafte posebnim brodovima s ugrađenim tankovima.

Najveći problem ruske nafte bio je transport s udaljenih područja Kavkaza do glavnih mjesta

potrošnje: Petrograda i Moskve. Do uvođenja brodova s ugrađenim tankovima koristile su se

drvene bačve, ali javio se problem u nedostatku drva za izgradnju bačvi.

Braća Nobel su također prvi koji su angažirali profesionalne naftne geologe radi istraživanja

naftnih nalazišta.

Njihova tvrtka "Proizvodnja nafte braće Nobel" obuhvaćala je proizvodnju nafte i vlasništvo nad

naftnih bušotinama, naftovode, rafinerije, tankere za pomorski prijevoz, riječne barže, vlastitu

željeznicu, skladišta i trgovačku mrežu za prodaju naftnih proizvoda.

Izvor jeftine ruske nafte i konkurencija ruskog petroleja na američkom i na mnogim drugim

tržištima po svijetu postala je ozbiljnom prijetnjom Standard Oilu čiji je udio izvoza petroleja

opadao iz godine u godinu, a udio ruskog izvoza se povećavao.

Za vrijeme odmora u Francuskoj 1888.g. naglo umire Ludwig Nobel u prilično nejasnim

okolnostima, a njegov brat Alfred, potresen smrću brata, napušta naftni posao , ali i ostale

poslove te s 31 milijunom švedskih kruna osnivao zakladu, a svijetu u naslijeđe dobiva Nobelovu

nagradu.

Tako je Standard Oil ostvario svoju prvu veliku pobjedu u globalnoj borbi za moć i dominaciju

na svjetskom naftnom tržištu.

Na području Azije prva nalazišta su pronađena na otoku Sumatri u tadašnjoj Nizozemskoj

Istočnoj Indiji (današnjoj Indoneziji).

Naftu na Sumatri 1885.g. otkrila je naftna kompanija Royal Dutch čiji je vlasnik Nizozemac

Henry Deterding.

Krajem XIX.st. Royal Dutch je započeo intenzivnu ekspanziju pa je ubrzo postao konkurent

Standard Oilu. Standard Oil je 1897.g. pokušao kupiti Royal Dutch, ali je upravni odbor odbio

ponudu Standard Oila pa je pokušao barem dobiti prava na istraživanje u Nizozemskoj Istočnoj

Indiji, ali je Nizozemska vlada i to odbila.

11

Godine 1898. pronađena su i nalazišta nafte na otoku Borneo. Nalazišta su bila u vlasništvu

britanske tvrtke Shell čiji je vlasnik Marcus Samuel. Nafta s Bornea sadržavala je visok udio

teških gorivih frakcija pa se i bez prerade mogla koristiti kao pogonsko gorivo. To je Samuelu

omogućilo da proširi primjenu nafte na području energetskog izgaranja.

Nafta na području jugoistočne Azije bila je pod kontrolom kolonijalnih sila, u prvom redu Velike

Britanije i Nizozemske te njihovih naftnih kompanija Royal Dutch i Shell te američkog Standard

Oila.

Opći napredak isprepliće se s razvojem u naftnoj industriji. Ona je djelovala poticajno i

posljedično u odnosu na razvitak ostalih djelatnosti. Devetnaesto stoljeće obilovalo je otkrićima i

tehnološkom primjenom tih otkrića.

Novo veliko tržište za naftne proizvode otvorilo se sa sve većim korištenjem nafte kao goriva.

Razvojem parnih kotlova, parnih turbina, pogona željezničkog transporta te brodskog pogona

razvijala se mogućnost uporabe loživa ulja kao goriva umjesto ugljena što se pokazalo

učinkovitijim i jeftinijim.

Nakon otkrića motora s unutarnjim izgaranjem 1876.g., automobila s pogonom na motor s

unutarnjim izgaranjem, ugradnje dizelskog motora u oklopna vozila, ratne brodove, podmornice

povećala se uporaba nafte.

Razdoblje na prelasku iz XIX.st. u XX.st. bilo je obilježeno rastom potražnje za naftom, ali je

ponuda bila ograničena i cijene su rasle.

Poremećaje na naftnom tržištu izazvale su političke nestabilnosti. Burski ustanak u južnoj

Africi, koji je prerastao u rat 1899.g., potaknuo je porast cijena. Snažna gospodarska recesija i

glad u Rusiji te povećana proizvodnja ruskih rafinerija izazvali su pad cijena. Bokserski ustanak u

Kini, koji je to tržište zatvorio za britanske kompanije, označio je početak velikih problema za

Shell, uz činjenicu da se proizvodnja na Borneu odvijala uz velike poteškoće i da je bila ispod

očekivanja.

Royal Dutch također je zapao u poslovne poteškoće te je pala vrijednost njihovih dionica na burzi

u Amsterdamu. Pa tako 1907.g. dolazi do spajanja Shella i Royal Dutcha u Royal Dutch/Shell

Group.

12

Od 1914. do 1918.g. u traje Prvi svjetski rat.

Rat između Centralnih sila (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) i sila Antante (Francuska, Velika

Britanija, Rusija). Presudnu ulogu u pobjedi zapadnih saveznika odigralo je nekoliko čimbenika.

Uvjereni u moć vojske i njenih topova, njemački ratni stratezi ušli su u rat na nekoliko bojišta.

Vojnopolitičko vodstvo Centralnih sila nije bilo svjesno brze promjene odnosa snaga koja je

nastala kao posljedica razvitka motorizacije i porasta ovisnosti o nafti. Nakon nekoliko godina

Njemačka i Austro-Ugarska našle su se u pomorskoj blokadi, odsječene od većeg dijela uvoznih

sirovina potrebnih za rat. Presudni trenutak bio je ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat

1917.g. Amerikanci su imali industrijsku snagu i za ono vrijeme neograničene količine jeftine

nafte. Utjecaj nafte rastao je tijekom rata, da bi na kraju, kad je razvoj naoružanja i vojne vještine

doveo do masovne primjene tenkova i aviona na bojištu, njezino posjedovanje riješilo rat.

U borbama na moru također je presudnu ulogu imala nafta. Umjesto ugljena počinje se koristiti

loživo ulje kao pogonsko gorivo što je višestruko unaprijedilo borbenu učinkovitost ratnih

brodova. Tijekom završne faze rata počele su se koristiti podmornice za prikrivene napade na

neprijateljske brodove. Upotrebu podmornica omogućio je dizelski pogon.

Velika Britanija već je od 1909.godine imala koncesiju i proizvodila naftu u Perziji, a od 1913.g.

posjedovala je rafineriju i luku Abadanu. Tijekom 1. svjetskog rata Britanci su ostvarili svoje

ciljeve, očuvali su nadzor nad proizvodnjom nafte i osiguran je politički nadzor nad zemljama za

koje se pretpostavljalo da su bogate naftom. Jedan od britanskih ciljeva bio je Baku i područje

južnog Kavkaza. Rusija je doživjela poraz na bojištu s Njemačkom, a Velika Britanija je to

iskoristila za preuzimanje kontrole nad ruskim naftnim poljima. Međutim, Velika Britanija nije

dugo zadržala nadzor nad ruskom naftom koja je od 1920.g. pod nadzorom sovjetskih vlasti.

Propast Turskog Otomanskog Carstva bila je jedna od glavnih posljedica 1. svjetskog rata. Cijelo

područje koje danas nosi naziv Srednji istok izuzeto je iz suvereniteta turske vlasti i podijeljeno je

između Francuske i Velike Britanije. Britanci su bolje prošli, preuzeli su kontrolu nad turskom

Mezopotamijom (današnji Irak), Palestinom (današnji Izrael, Gaza i Zapadna obala),

Transjordanijom (današnji Jordan) i dominantan položaj u tadašnjim arapskim šeikatima Kuvajtu

13

i Bahreinu, dok je Francuska dobila Siriju i Libanon.

Geopolitička borba za nalazišta nafte, koja je između Centralnih sila i sila Antante počela još

desetljeće prije rata, političkim rivalstvom u Perziji i drugdje na Srednjem istoku, tajnim

operacijama oko bagdadske željeznice i sukobima na Balkanu, presudno je utjecala na ishod rata.

Centralne sile su izgubile rat, a Velika Britanija, Francuska i SAD došle su do pobjede

zahvaljujući nafti.

Nakon Prvoga svjetskog rata američko domaće naftno tržište bilo je veoma nestabilno.

Povremene nestašice u prvim poratnim godinama potaknule su snažan zamah istraživačke i

bušačke aktivnosti. Početak 20-ih godina XX.st. bio je obilježen brojnim pronalascima nafte u

SAD-u. Pa je nakon 1922.g. proizvodnja nadmašila potrošnju što je dovelo do stvaranja viška

ponude i pada cijene nafte.

Osim velikih nalazišta nafte u SAD-u, nafta je pronađena i u Kolumbiji 1921.godine, u Iraku

1927.g. te u Venezueli te iste godine.

Nafta u Meksiku poznata je još od 1901.g.

Grafikon 1. Proizvodnja nafte pred drugi svjetski rat

SAD

MEKSIKO

VENEZUELA

KOLUMBIJA

SSSR

RUMUNJSKA

POLJSKA

IRAN

INDONEZIJA

IRAK

Izvor: D, Hager: Fundamentals of Petroleum Industry, McGraw - Hill, New York - London, 1939.g. str. 66.

14

Pregovori oko interesnog područja Srednjeg istoka trajali su nekoliko godina. Sporazum "crvene

crte" konačno je sklopljen sredinom 1928.g. Sporazumom su Royal Dutch/Shell, Anglo-Persian,

Near East Development Company i Compagnie Francaise du Petrol ugovorili po 23,75 posto

udjela u nafti proizvedenoj na prostoru bivšega Turskoga Carstva, s time da je Gulbekien zadržao

svojih pet posto, ali bez prava sudjelovanja u upravljanju. Tvrtka Near East Development bila je

osnovana radi zastupanja američkih naftnih interesa na Srednjem istoku.

Vodeći ljudi najvećih naftnih kompanija sastali su se u ljeto 1928.g. u dvorcu u škotskim brdima

u okolici Glasgowa. Povod njihovom sastanku bio je kako se riješiti opasnosti tržišnih rizika do

kojih je dolazilo zbog povremenih viškova na tržištu. Svrha sastanka bila je uspostaviti

savezništvo najvećih američkih i britanskih naftnih kompanija, a cilj formalan dogovor o

međusobnim odnosima u Europi i Aziji. To je trebalo služiti uvođenju reda na tržište, kompanije

su trebale međusobno podijeliti tržište, stabilizirati industriju i održati visoku profitabilnost

djelatnosti. U to vrijeme već je otkrivena nafta u Venezueli, a na europsko je tržište izvozila

Rumunjska i SSSR.

Pregovaranje i dogovori u dvorcu rezultirali su dokumentom od sedamnaest stranica koji je

poznat kao "As-Is Agreement" što bi u prijevodu značilo Ugovor "kao što jest" ili Ugovor o

zatečenom stanju. Ugovorom je zapravo stvoren kartel sedam najvećih svjetskih naftnih

kompanija poznatiji kao "sedam sestara".

Svjetske rezerve nafte 1930.g. iznosile su 3,7 milijardi tona, a do 1940.godine povećale su se na

4,2 milijardi tona. Svjetska proizvodnja nafte u tom je razdoblju također rasla s 197 milijardi tona

1930.g. na 292 milijardi tona 1940.g. (Dekanić, 2002.)

2.2. RAZDOBLJE DOMINACIJE " SEDAM SESTARA"

Dominacija najvećih naftnih kompanija počinje još 20-ih godina XX.st., a svoj vrhunac

doživljava nakon Drugog svjetskog rata i traje do sedamdesetih godina XX.st.

15

Kao i u Prvom svjetskom ratu i u Drugom jednu od presudnih uloga imala je nafta. Posjedovanje

obilnih količina nafte i nadzor nad više od tri četvrtine svjetske proizvodnje, osim logističkog

imalo je i strategijsku vrijednost. Njemačka je kontrolirala samo Rumunjsku, gdje se u to vrijeme

proizvodilo 5 do 7 milijuna tona na godinu. Proizvodnja u Poljskoj, Austriji, Mađarskoj i samoj

Njemačkoj iznosila je nekoliko stotina tisuća tona na godinu. Italija je imala vlastitu proizvodnju

nafte, ali količine od nekoliko stotina tisuća tona na godinu bile su premale za ratne potrebe.

Japan je također imao vrlo malu proizvodnju vlastite nafte, oko 600 000 tona na godinu.

S druge strane SAD je na početku rata imao oko 63% svjetske proizvodnje nafte i 60% tadašnjih

svjetskih rezervi.

Nedostatak nafte bio je koban zbog načina vođenja rata. To je bio pokretan rat u kojem su se

upotrebljavale tisuće tenkova, samohodnih oklopljenih vozila, tisuće zrakoplova i stotine ratnih

brodova na globalnom bojištu. Masovna uporaba mehanizacije zahtijevala je i velike količine

benzina, dizelskog goriva, maziva i drugih naftnih proizvoda, a sile Trojnog pakta raspolagale su

sa tek 6-7% svjetske proizvodnje nafte tijekom prve dvije godine rata.

Drugi svjetski rat u Europi je završio kapitulacijom Njemačke 8. svibnja 1945.g., a u Aziji

kapitulacijom Japana 2.rujna 1945.g.

Jedna od geopolitičkih posljedica rata bilo je preseljenje političke moći iz Velike Britanije u

Sjedinjene Američke Države. SAD postaje vodeća svjetska sila još prije završetka rata, učvršćen

je njezin položaj kao vodeće naftaške sile.

Nakon završetka rata SAD je ukinuo ograničenu opskrbu goriva široke potrošnje, svi su pohrlili

na benzinske postaje napuniti rezervoare benzinom, industrija je ponovno počela proizvoditi robu

za široku potrošnju, a život se počeo vračati mirnodopskim navikama. To je rezultiralo velikim

skokom potražnje za naftom pa su i cijene porasle.

U Europi je nakon završetka rata gospodarsko stanje bilo vrlo teško. Ratna razaranja su bila

velika, gospodarstva uništena, ljudski gubici golemi i socijalne posljedice teške, a bio je tu i

problem nedostatka energije. Rudnici ugljena su uglavnom bili uništeni, a glavne europske

rezerve nafte nalazile su se na područjima koje je zaposjela sovjetska vojska u Rumunjskoj i

samom SSSR-u. Rješenje je bilo ili u golemim ulaganjima u obnovu ugljenokopa ili uvozu

16

velikih količina nafte u Europu. Američke naftne kompanije bile su spremne povećati izvoz nafte

sa Srednjeg istoku u zapadnu Europu. Kako bi se pomoglo poslijeratnoj Europi 1947.g. počelo se

s provedbom Marshallovog plana obnove Europe koji je omogućio dugotrajan gospodarski

razvitak i socijalni prosperitet, čime su istodobno američkim naftnim kompanijama otvorena

vrata na veliko tržište zapadne Europe i omogućen razvoj kapaciteta na Srednjem istoku.

Unatoč jeftinoj proizvodnji cijene nafte su rasle, sredinom 1945. cijena barela iznosila je 1,05$ a

dvije godine kasnije cijena raste na 2,22$.

Maloprodajna cijena u Europi se određivala na temelju još prije određenih formula o regulatornoj

cijeni nafte iz Meksičkog zaljeva i troškovima transporta iz karipskog područja do Europe.

Naftne kompanije držale su se prijašnjih dogovora, jer im je to povećavalo ionako veliku dobit.

Uz to, europskim investitorima nije bilo dopušteno trošiti sredstva iz Marshallova plana za

gradnju rafinerija.

Američki geolozi, među njima i Everette Lee De Golyer, provodili su istraživanja na području

Srednjeg istoka i došli do podataka da na Srednjem istoku ima rezervi nafte u visini 3,4 milijarde

tona, od čega u Saudijskoj Arabiji ima oko 700 milijuna tona. Izneseno je da bi ukupne rezerve

nafte na području Arapskog poluotoka mogle dostići 40-ak milijardi tona, a od toga u Saudijskoj

Arabiji 13,5 milijardi tona.

Ti podaci označili su Srednji istok najbogatijim naftnim područjem. Nakon toga Amerikanci su

željeli dominaciju nad naftom Saudijske Arabije što im je i uspjelom potpisivanjem ugovora,

između tadašnjeg američkog predsjednika Roosvelta i saudijskog kralja Aziz Ibn Sauda, o

poslijeratnoj suradnji SAD i Saudijske Arabije.

Velika Britanija je nastojala ostati u igri pa je između britanske i američke vlade dogovoreno

sklapanje tzv. Anglo-američkog naftnog ugovora, kojim je trebalo regulirati poslijeratne kvote

proizvodnje, način opskrbe svjetskog tržišta naftnom i cijene. Taj je ugovor trebao biti nastavak

ugovora "crvene crte" i Ugovora "As-Is", ali nakon dvogodišnjeg pregovaranja ugovor je 1947.g.

otkazan, a Velika Britanija je ostala bez saudijske koncesije. Za razliku od 1. svjetskog rata kada

su Britanci držali Srednji istok, a Amerikanci se borili za ulazak u naftne poslove na Srednjem

istoku, sada američke naftne kompanije drže u posjedu saudijsku naftu, a zajedno sa

britansko-nizozemskim kapitalom i naftu u Kuvajtu i Bahreinu.

17

Tako su najveće američke naftne kompanije uz domaću proizvodnju, koja je još uvijek bila

najveća u svijetu, imale nadzor nad većim dijelom proizvodnje nafte u Venezueli, zajedno s

britansko-nizozemskim kapitalom posjedovale kuvajtsku i bahreinsku koncesiju i postale

većinskim vlasnikom Aramcoa. Aramco je bila posjednikom najvećih svjetskih rezervi nafte i

prirodnog plina te je imala podršku saudijske vlade.

To je bilo razdoblje u kojem su glavnu ulogu imale nafte kompanija. Stvorena je dominacija

sedam najvećih naftnih kompanija koje je talijanski naftaš Enrico Mattei nazvao "sedam sestara".

To su bile kompanije Standard Oil New Jersey (budući Exxon), Standard of California ili Socal

(budući Chevron), Socony-Vacum (budući Mobil), Gulf, Texaco, Royay Dutch/Shell i

Anglo-Iranian (budući British Petroleum), koje su imale dominantnu ulogu na tržištima u Europi,

Aziji i Južnoj Americi, uz otprije osvojene pozicije na tržištu Sjeverne Amerike.

Kompanije su vodile monopolsku politiku ograničavajući proizvodnju. Ograničenje se nije

odnosilo samo na vlastitu proizvodnju, već i na ostatak svijeta. Udio multinacionalnih kompanija

u svjetskim rezervama iznosio je oko 98 posto pa su mogle i kontrolirati cijene koje su bile

nerealno visoke s obzirom na ponudu na tržištu.

Naftu u Saudijskoj Arabiji nadziralo je pet američkih kompanija, Standard Oil sa udjelom od

30%, a Texaco, Socal i Mobil sa po 10%. U Bahreinu proizvodnju su nadtirali Socal i Texaco, u

Kuvajtu Gulf i British Anglo-Irian koji je dominirao i nad proizvodnjom u Iranu. U Iraku

proizvodnju su nadzirali British Anglo-Iran, Standard Oil, Socony-Vacum i francuska naftna

kompanija CFP.

Zemlje izvoznice željele su veći udio u naftnoj dobiti i suverenitet nad naftom u podzemlju, a

inozemne kompanije su posjedovale tehnološke, financijske i institucionalne kapacitete za

istraživanje, proizvodnju, procesiranje i distribuciju. Bez multinacionalne podrške eksploatacija

bi bila vrlo teška, a ponegdje i nemoguća, stoga dolazi do nove pogodbe između

zemljoposjednika i kompanija koje su unajmljivale zemlju. Pogodba se temeljila na načelu

"pola-pola" i obuhvaćala najam zemljišta u obliku poreza te ravnomjernu podjelu dobiti koja je

bila jednaka prodajnoj vrijednosti nakon oduzimanja troškova proizvodnje. Načelo "pola-pola"

skrivalo je zamku. Vođenje proizvodnje, obračun troškova i cjelokupno poslovanje bili su u

18

rukama vlasnika koncesije. To je značilo da je konačno iskazivanje dobiti, koja se dijelila, ovisilo

o koncesionaru. Stoga se prilikom iskazivanja dobiti nije radilo o realnim odnosima troškova i

dobiti, nego zapravo o spremnosti naftnih kompanija da dio svoje dobiti prepuste vlasniku

zemljišta.

Prva država koja je počela s pregovorima o primjeni načela "pola-pola" bila je Venezuela, čiji su

primjer slijedile i ostale zemlje bogate naftom.

Talijan Enrico Mattei odlučio se oduprijeti kartelu "sedam sestara" kako bi osigurao što

povoljnije uvjete i što jeftiniju naftu za talijansko tržište. Godine 1953. predlaže osnivanje

državnog holdinga za naftu i plin koji je nazvan "Ente Nazionale Idrocarburi" ili skraćeno ENI, a

za predsjednika je imenovan Mattei. ENI je obavljao poslove prerade nafte, cjevovodnog i

brodskog transporta, razvijao je veliku mrežu modernih benzinskih stanica za prodaju naftnih

proizvoda. Međutim, problem je bio nedostatak nafte iz vlastitih koncesija. Mattei je uspio

1955.g dobiti koncesiju za istraživanje i proizvodnju nafte na Sinajskom poluotoku u Egiptu.

Kasnije je pokrenuo pregovore s Iranom te dogovorio odnos 75 prema 25 posto u korist iranskog

udjela u zajedničkoj kompaniji. To je razbjesnilo velike kompanije, jer je to značilo narušavanje

načela "pola-pola". Drugi potez, koji je izazvao bijes "sedam sestara", dogodio se 1958.g. kada je

Mattei potpisao ugovor o uvozu nafte iz SSSR-a koja je bila i jeftinija od nafte Srednjeg istoka, a

ugovorom je bila predviđena i izgradnja naftovoda iz SSSR-a preko Poljske, Čehoslovačke i

Mađarske prema zapadnoj Europi. Mjesec dana nakon što su talijanske tvornice počele

isporučivati cijevi za naftovod Enrico Mattei je poginuo u avionskoj nesreći.

Potrošnja nafte u svijetu raste 50-ih godina. Ukupna proizvodnja nafte 1950.g. iznosila je 526

milijuna tona,a deset godina ranije iznosila je 1,05 milijardi tona. Srednji istok je proizvodio

nešto iznad 90 milijuna tona ili oko 17% ukupne svjetske proizvodnje. Udio američke

proizvodnje smanjio se s oko dvije trećine prije rata na oko polovicu ukupne svjetske proizvodnje

(iako je domaća proizvodnja porasla za približno 30%).

Poslije naglog porasta proizvodnje nafte na Srednjem istoku promijenio se geopolitički položaj

nafte. SAD, koje su prije bile najveći svjetski izvoznik, počinju uvoziti natu i njezine derivate.

Tadašnji američki predsjednik Eisenhower dolazi do zaključka da ovisnost o inozemnoj nafti

ugrožava nacionalnu sigurnost te su promijenili uvozne kvote, što je održavalo domaće cijene na

19

nerealnoj visokoj razini i omogućilo transfer bogatstva američkih naftnih potrošača na američke

naftne proizvođače.

Kako je rasla potražnja, rasli su i proizvodni kapaciteti. U potrazi za sve većom dobiti zemlje

izvoznice radije su povećavale proizvedene volumene, nego cijenu. Sve veće količine nafte

tražile su svoje tržišta, koja su ponovno bila premala pa su kompanije bile prisiljene snižavati

cijenu. Stvorile su se zalihe nafte uslijed odobravanja novih koncesija za istraživanje nafte, a na

svjetskom tržištu dolazi i sovjetska nafta koja dodatno snižava cijene.

Struktura potrošnje primarne energije u svijetu se promijenila. Između 1940. i 1950.g udio

ugljena se smanjio s 74,6% na 63%, uz istodoban porast udjela tekućih goriva (s 17,9% na 25%) i

prirodnog plina (s 4,6% na 10%). A udio hidroenergije smanjio se s 2,9% na 2,0%. (Dekanić,

2002.)

2.3. DOMINACIJA OPEC-a

Organizacija zemalja izvoznica nafte (Organization of Petroleum Exporting Countries - OPEC)

osnovana je na konferenciji u Bagdadu, koja je održana između 10. i 14. rujna 1960.g. Glavni

utemeljitelji bili su ministar za naftu Venezuele Juan Pablo Oerez Alfonzo i prvi ministar za naftu

Saudijske Arabije šeik Abdullah Tariki. Članice utemeljitelji bile su tadašnji najveći izvoznici

nafte: Saudijska Arabija, Irak, Iran, Kuvajt i Venezuela. Iduće je godine organizaciji pristupio

Katar, godinu dana kasnije Indonezija i LIbija.

Danas OPEC ima 12 članica: Saudijska Arabija, Irak, Iran, Kuvajt, Katar, Ujedinjeni Arapski

Emirati, Venezuela, Ekvador, Alžir, Angola, Libija i Nigerija.

Sjedište OPEC-a je u Beču. (www.opec.com)

Osnivanje organizacije događa se u vrijeme sve jasnijeg proturječja između korporacija, lociranih

u razvijenim zemljama i nacionalnih privreda zemalja izvoznica nafte pa se javila potreba za

organizacijom koja bi štitila zemlje izvoznice.

20

Svrha OPEC-a bila je ograničiti proizvodnju kako bi se održale stabilne cijene. Kao što su od

20-ih do 60-ih godina velike naftne kompanije imale tajni sporazum kojim su pokušale spriječiti

pad cijena i vlastite dobiti, tako su se i članovi OPEC-a susretali kako bi postavili točno određene

proizvodne razine radi održavanja cijena.

Tri su glavna čimbenika utjecala na porast važnosti zemalja izvoznica nafte. U prvom redu to je

bio porast samopouzdanja u zemljama izvoznicama. Drugi čimbenik bio je rast ovisnosti

industrijskih zemalja o uvozu nafte. I treće, rastuća konkurencija tzv. neovisnih naftnih

kompanija, posebno u istraživanju i proizvodnji nafte i plina. S vremenom je OPEC stjecao sve

značajniji utjecaj pa su i velike naftne kompanije počele pregovarati s tom organizacijom.

Djelovanje OPEC-a možemo podijeliti u tri faze.

U prvoj fazi OPEC je bio u stanju zaustaviti pad cijena, ali nije bio u stanju povisiti ih kao što je

željela većina članica. Njihovo djelovanje tijekom prvog desetljeća bilo je dosta ograničeno.

Nekoliko je razloga tome. Prvo, udio OPEC-a u svjetskoj proizvodnji iznosio je tek 28% u

1960.g., u narednih desetak godina povećava se na 41%, odnosno na 56% pred prvi naftni šok

1973. godine. Drugo, činjenica da su zapravo naftne rezerve u podzemlju pripadale

multinacionalnim korporacijama. Treće, prezasićenost naftom tih godina onemogućila je prevelik

porast cijena. Četvrto, države u kojima se proizvodila nafta jako su ovisile o naftnih dohocima

kako bi mogle pokrenuti vlastiti gospodarski razvoj. Peto, činjenica da su u arapskom svijetu

postojale političke nesuglasice.

Irak je prijetio invazijom na Kuvajt, a Iran i Saudijska Arabija natjecali su se za dominaciju na

području Srednjeg istoka.

Druga faza označava stvaranje dominacije OPEC-a kroz stjecanje nadzora nad formiranjem

cijena sirove nafte. To se odvijalo najprije kroz višestruko povećanje cijene nafte i ograničavanje

izvoza, a zatim i uvođenja embarga na uvoz nafte prema pojedinim zemljama.

U trećoj fazi došlo je do potpunog preuzimanja nadzora nad proizvodnjom i cijenama nafte.

Važan događaj u promjeni odnosa između zemalja izvoznica i naftnih kompanija bio je

Teheranski sporazum iz 1971.g.

Najvažnije odredbe sporazuma bile su:

21

- svaka od naftnih kompanija obvezala se povećati postojeće cijene za 33% na području

Saudijske Arabije, Iraka, Irana, Kuvajta, Katara i Abu Dabija;

- svaka od kompanija obavezala se da će povisiti postojeće cijene koje su vrijedile na dan

1.lipnja 1971.g. za pet posto, a također za isti iznos povećati cijene nafte i to početkom svake od

godina u razdoblju od 1973. do 1975.

2.3.1. PRVI NAFTNI ŠOK

Događaji koji su uzrokovali prvi naftni šok bili su stalna ekspanzija potražnje za naftom uz

monopolsku kontrolu njezine cijene, koja je s vremenom dovela do toga da je proizvodnja nafte

iz zemalja OPEC-a počela podmirivati blizu polovice svjetske potrošnje.

Glavni politički uzrok naftnog šoka bilo je zaoštravanje odnosa između Izraela i arapskih

zemalja, koji je prerastao u rat. On je započeo napadom egipatske vojske na izraelske položaje na

istočnoj obali Sueskog kanala. Kada se u rat uključio SAD, koji je vojno pomagao Izrael,

Arapske članice OPEC-a proglasile su embargo na izvoz nafte u SAD i Nizozemsku. Kasnije je

embargo proširen na Portugal, Južnu Afriku i Rodeziju (današnji Zimbabve), uz najavu redukcije

isporuke nafte za po pet posto svakog mjeseca za zemlje zapadne Europe.

.

Strah i nesigurnost zbog ratnih događanja i zabrane izvoza uzrokovali su masovno povećanje

potražnje te kupnju dodatnih količina kako bi se stvorile zalihe. Cijene nafte na tržištu drastično

rastu.

Nakon nekoliko mjeseci embarga na isporuku nafte, veći dio cestovnog, morskog i zračnog

prometa u SAD-u, zapadnoj Europi i Japanu bio je paraliziran. U SAD-u je prvi put došlo do

nestašice benzina. U zapadnoj Europi je uvedeno smanjenje prometa na temelju sustava

"par-nepar", ovisno o broju registarskih oznaka. Automobili sa parnim brojem registarskih

oznaka smjelu su voziti na parne datume, a oni sa neparnim brojem na neparne datume.

Posljedice embarga bilo je ubrzano postizanje primirja između Izraela, Egipta, Jordana i Sirije,

američki nadzor primirja na terenu te početak sveobuhvatnih pregovora između Izraela i njegovih

arapskih susjeda uz posredničku ulogu SAD-a.

22

Izravni rezultat embarga bio je i nagli porast cijena nafte. Za vrijeme embarga i redukcije

proizvodnje došlo je do učetverostručenja cijena nafte Između listopada 1973. i travnja 1974.g.

cijene su u šest mjeseci skočile s oko 2,5$ na 13$ pa čak na 17$ za barel.

Kao posljedica embarga dolazi do promjene na globalnom naftnom tržištu. Promijenjen je cijeli

sustav koncesija koji je bio na snazi od završetka Prvog svjetskog rata. Aramco i ostale

nacionalne kompanije postale su vlasnici koncesija za istraživanje i eksploataciju nafte i plina.

Sustav izravnih koncesija kompanijama je nestao. Uvedeni su ugovori o pravu na istraživanje, a u

slučaju pozitivnog nalaza ugovori o podijeli proizvodnje.

Promijenila se i vlasnička struktura nacionalnih kompanija, većinski vlasnici su postale države.

U prvoj polovici 70-ih godina među vodeće naftne kompanije probija se Aramco, koji je u prvoj

polovici 80-ih godina postao najveći proizvođač nafte i najprofitabilnija naftna kompanija na

svijetu.

Neposredna posljedica naftnog šoka bilo je usporavanje potrošnje nafte, naftni proizvodi su se

počeli mnogo racionalnije koristiti. Nakon 1973.g. dolazi do eksplozije istraživanja

alternativnih izvora energije. Sve se više istražuje nafta u podmorju zemalja izvan OPEC-a,

tehnologije za iskorištavanje energije sunca te dolazi do snažnog razvitka nuklearne energije.

Nakon skoka cijena 1973. i 1974.g., stanje u gospodarstvima mnogih zemalja se promijenilo.

Skuplja energija je dovela do porasta inflacije, a svijet je ušao u razdoblje recesije.

S druge strane, zemlje izvoznice nafte naglo su povećale svoje prihode. Najveći proizvođači nafte

poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i drugih zemalja s

malim brojem stanovnika i velikim izvozom nafte postale su bogate.

Dobit "sedam sestara" također je bila veća nego ikad u povijesti. Velike naftne kompanije

izgubile su kontrolu nad svjetskim tržištem nafte, ali su pritom jako dobro zaradile.

Događaji iz 1973. i 1974.g. bili su predmetom analize mnogih teoretičara. W. Engdahl je postavio

hipotezu da su Amerikanci sami potaknuli jačanje OPEC-a i porast cijena kako bi smanjili

konkurentsku sposobnost gospodarstava zapadne Europe i Japana.

Jedna od teorija je da su Amerikanci željeli istisnuti SSSR sa Srednjeg istoka, koji je ušao na to

područje kroz vojnu pomoć Egiptu i Siriji. Da bi to postigli morali su dopustiti jačanje OPEC-a.

23

2.3.2 DRUGI NAFTNI ŠOK

Drugi naftni šok započinje Iranskom revolucijom 1979.g. Nakon svrgavanja s vlasti šaha Reze

Pahlavija, na vlast dolazi vođa pokreta Ruholah Homeini. Posljedica njegova dolaska na vlast

bilo je i zatvaranje granica i prekidanje izvoza nafte. Prekid izvoza izazvao je novi skok cijena

nafte. Cijene nafte rastu sa 12$ na 34$ za barel, što je izazvalo novu paniku na tržištu.

Mnogi analitičari bave se pitanjem zašto ostale arapske zemlje nisu nadoknadile manjak iranske

nafte i ublažile skok cijena, a raspolagale su s dovoljnim količinama da to učine. Takav postupak

je vjerojatno bio posljedica tajnih dogovora unutar OPEC-a. Međutim, nakon daljnjeg skoka

cijena na 40 pa i 50$ po barelu, OPEC je reagirao i spustio cijenu na 30 dolara po barelu. Na toj

razini cijene su ostale do sredine 80-ih godina XX.st.

Nakon toga još se više pojačava štednja energije u svijetu.

U to vrijeme započinje intenzivno istraživanje nafte u podmorju koje je urodilo velikim

otkrićima. Nafta je otkrivena u podmorju Sjevernog mora, zatim u zaljevu Prudhoe Bay na

sjeveru američke savezne države Aljaska, u podmorju uz obalu Kine te uz obale jugozapadne

Afrike.

Proizvodnja nafte izvan OPEC-a počela je rasti, a kako bi osvojila tržište snižavaju cijene.

Velika Britanija je sredinom 80-ih godina postigla skoro potpunu neovisnost u opskrbi naftom i

plinom iz ležišta na Sjevernom moru.

Drugi naftni šok je zapravo postao štetan za kartel OPEC-a, jer je samo pojačao politiku štednje i

potragu za naftom na područjima izvan OPEC-a. Godina 1980. je i godina kraja OPEC-ova

kartela uzrokovan kolapsom strukture cijena unutar same organizacije. Prevladali su interesi

pojedinih članica.

Kako za vrijeme prvog naftnog šoka, tako i za vrijeme drugog naftnog šoka sve kompanije iz

skupine "sedam sestara" bilježile su rast dobiti.

24

Prosječna stopa rasta dobiti u razdoblju od 1964. do 1979.g. za sve kompanije je iznosila oko

14%, Najveći rast prihoda imao je British Petroleum od čak 17,6%. (Dekanić, 2002.)

Tablica 1: Godišnja stopa rasta financijskih pokazatelja "sedam sestara" od 1964. do 1979.g.

KORPORACIJA NETO-PRIHOD % DIVIDENDA % FIKSNI FONDOVI

%

Exxon 10,9 6,7 8,7

Mobil 12,6 9,4 11,5

Chevron 12,4 8,5 7,2

Gulf 8,4 5,6 8,3

Texaco 8,1 4,6 8,5

Royal Dutch/Shell 16,8 10,2 9,7

BP 17,6 11,8 16,3

IZVOR: I. Dekanić: Rudarska i naftna renta, Nafta, Zagreb, 1982.

2.4. NAFTA 80-ih I 90-ih GODINA XX.st.

Nakon što su cijene nafte diktirale najveće naftne kompanije i zemlje članice OPEC-a, 80-ih

godina prošlog stoljeća cijene nafte počinju se određivati kao odnos ponude i potražnje. Tijekom

osamdesetih godina u New Yorku počinje trgovanje naftom na njujorškoj trgovačkoj burzi. Nafta

je postala roba za razmjenu i dobro se prodavala na "spot" tržištu. Cijene su postale vrlo osjetljive

i nesigurne. Kupci su stekli pravo kupnje nafte po određenoj cijeni, a proizvođači su mogli

prodati naftu i prije nego bi je proizveli. Trgovanjem na burzi cijene su se svakodnevno

određivale na otvorenom tržištu u utrci između kupaca i prodavača, koje su povezivali brokeri na

burzama služeći se modernom komunikacijskom tehnologijom. Tako da cijene nisu više

određivale niti najveće naftne kompanije niti zemlje izvoznice. Međutim, unatoč djelovanju

tržišta, na cijene i dalje velik utjecaj imaju politički događaji te činjenica da potrošnja energije i

nafte na prijelazu u XXI.st. raste po stopi oko 2% na godinu.

25

Drugi naftni šok za posljedicu je imao recesiju u razvijenim zemljama, no još veće posljedice su

bile u zemljama u razvoju. Tijekom sedamdesetih godina zemlje proizvođači nafte ostvarile su

značajne prihode koje su uložile u komercijalne banke. Banke su taj novac posuđivale zemljama

u razvoju za koje su se nadale da će uz ubrzan ekonomski rast otplatiti kredite. No došlo je do

ubrzanog rasta kamatnih stopa kao posljedice tadašnje recesije. Rezultat je bila "dužnička kriza"

koja se najprije javila u Meksiku 1982.g. i kasnije proširila na ostatak svijeta. Gospodarstvo

SAD-a i drugih zapadnih sila u prvoj polovici 80-ih bilo je ozbiljno poljuljano nemogućnošću

naplaćivanja dugova od zemalja u razvoju. Kako bi spasile svoje gospodarstvo Amerika je tražila

spas u nafti Saudijske Arabije. Uvjerila je Saudijsku Arabiju da poveća proizvodnju te je došlo do

sloma cijene, a sve u korist američkih interesa. Kada su niske cijene zaprijetile opstanku

američkih naftnih divova, SAD su ponovno iskoristile svoju političku moć i pomoću mehanizma

ponude utjecale na podizanje cijena nafte.

1986.g. dolazi do "trećeg naftnog šoka" koji je bio uzrokovan prekomjernom ponudom i padom

cijena nafte. Cijenu su određivali prodavači ovisno o tome koliko su mogli dobiti na nekom

tržištu. Cijena barela pala je ispod 10$. Zemlje članice OPEC-a nisu uspjele postići dogovor oko

smanjenja proizvodnih kvota, a na povećanje ponude utjecalo je i povećanje proizvodnje nafte u

Sjevernom moru, Meksiku te na Aljasci.

U siječnju 1991.godine Irak je uništio kuvajtska naftna postrojenja te ispalio projektile na

Saudijsku Arabiju. U to vrijeme na tržištu je vladala povećana ponuda pa je OPEC odlučio

smanjiti proizvodnju kako bi zadržao cijene na postojećoj razini. U isto vrijeme i tadašnji

Sovjetski savez donosi odluku o smanjenu izvoza nafte u visini polovine svog ukupnog izvoza, a

u SAD-u su smanjene cijene nafte.

Sredinom 90-ih sve više američkih kompanija sklapa poslove u istraživanju i eksploataciji ruske

nafte.

Venezuela donosi 1995.g. novi zakon kojim odobrava inozemno djelovanje i istraživanju u

proizvodnji domaće nafte,a Angola povećava proizvodnju.

26

Sve do 1989.g. Sovjetski Savez je bio najveći proizvođač nafte na svijetu s gotovo dvostruko

većom proizvodnjom od Saudijske Arabije, a ujedno i najveći izvoznik nafte nakon nje. Glavna

naftna središta razvila su se oko Kaspijskog mora te u zapadnom Sibiru. Slaba produktivnost i

zastarjela tehnologija uzrokovale su 1990.g. čak desetpostotni pad proizvodnje. Politička

zbivanja i gospodarski pad doveo je Rusiju od najvećeg svjetskog proizvođača gotovo do

potencijalnog kupca.

Rumunjska je poslije Rusije bila najveći proizvođač nafte u Europi sve do otkrića nafte u

Sjevernom moru. Iako su njezine količine bile relativno male u usporedbi s Rusijom, Rumunjska

je bila jedini dostupan izvor nafte za Njemačku.

Kao uvoznik nafte 90-ih godina pojavljuje se i Kina koja je sve do 1993.g. imala dostatnu

proizvodnju nafte za vlastite potrebe. Uz utrostručenje BDP-a udvostručila se je i potrošnja pa uz

domaću proizvodnju od tri milijuna barela dnevno, još toliko i uvozi.

Tijekom 1999. i 2000.g. dolazi do novog porasta cijena nafte. Cijena barela nafte raste i preko

30$, a cijene se smiruju početkom 2001.g. kada je cijena po barelu iznosila 25$.

Glavni svjetski tokovi nafte su sa Srednjeg istoka prema Sjevernoj Americi, Europi i Japanu.

Naftne korporacije nakon restrukturiranja 80-ih godina i integracije krajem 90-ih godina

ponovno kontroliraju proizvodno-tehnološki i trgovačko-komercijalni sustav naftne industrije.

Utjecaj OPEC-a opet raste. OPEC se približio 40 postotnom udjelu u svjetskoj proizvodnji nafte

krajem XX.st. Tako rezerve nafte i plina u ležištima te proizvodnju uglavnom kontroliraju

kompanije zemalja OPEC-a. Tehnologiju i glavna tržišta naftne industrije kontrolira 5 najvećih

svjetskih integriranih naftnih kompanija. To su američko korporacije ExxonMobil i

ChevronTexaco,britansko-američki BP , britansko-nizozemsko-američki Shell i

francusko-belgijski TotalFina.

Tako je stvorena svojevrsna podjela moći. Integrirani američko-britanski kapital nadzire preradu,

transport, marketing i tehnologiju naftne industrije, a arapski kapital nadzire proizvodnju sirove

nafte i djelomice prirodnog plina. (Dekanić,2002.)

27

2.5. RAZDOBLJE NAKON 11.RUJNA 2001.g.

11.rujna 2001.g. dogodili su se šokantni napadi na nebodere Svjetskog trgovinskog centra u New

Yorku. Iza napada je stajala tajanstvena islamska fundamentalistička organizacija Al Qaida i

njezin vođa Osama bin Laden. U SAD-u je zavladao javni bijes, Amerikanci su tražili osvetu,

američki mediji napad nazivaju globalnim terorizmom, a tadašnji američki predsjednik George

W. Bush proglasio je rat protiv terorizma, čemu su se odmah priključili NATO i glavni američki

saveznici Velika Britanija i Izrael. Godinu dana nako rušenja nebodera "blizanaca" u New Yorku

talibanski je režim u Afganistanu srušen, Afganistan je zauzet, a talibanski vođe, sam bin Laden i

glavno vodstvo Al Qaide su nestali. Prvi val protiv islamskog raspoloženja se stišao, ali jača

protuameričko raspoloženje u arapskim zemljama.

20.ožujka 2003.g. SAD je uz potporu oružanih snaga Velike Britanije krenuo u vojnu

intervenciju protiv Iraka. Jedan od glavnim razloga koji su naveli kao razlog intervencije bilo je

kemijsko oružje koje je Irak navodno posjedovao. Oružane snage SAD-a i Velike Britanije

osvojile su Bagdad, a ubrzo potom i sve ostale gradove. Režim Sadama Husseina je srušen,

državni ustroj se raspao, a Irak potonuo u politički kaos, uz međunacionalne sukobe između

arapskog i kurdskog stanovništva, sukobe šijitskih i sunitskih Arapa te brojne ulične pljačke.

Savezničke snage stavile su pod kontrolu naftne izvore i terminale za izvoz sirovina. Kemijsko

oružje nije pronađeno te je postalo jasno kako ono zapravo najvjerojatnije nije ni postojalo već je

bilo samo izgovor za napad i stavljanje pod nadzor iračke nafte. Nafta i sukob nad njom tako

postaje glavni cilj sukoba protiv terorizma. Usporedno s eskalacijom terorističkih napada u

cijelome svijetu i produljivanje političke krize na Bliskom istoku dolazi do poskupljenja nafte na

svjetskom tržištu. Nakon pada režima Sadama Husseina u ožujku 2004.g. cijena nafte po barelu

iznosila je 35$, a u listopadu cijena je već preko 50$ po barelu. U lipnju sljedeće godine cijena

dostiže 60$ po barelu, u rujnu te godine nakon udara uragana Katarina na južne države SAD-a,

pri čemu su privremeno onesposobljeni američki kapaciteti za proizvodnju i preradu nafte, cijena

nafte prelazi preko 70$.

28

Grafikon 2: Kretanje cijene nafte na početku XXI.st.

0

20

40

60

80

100

120

2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

CIJENE NAFTE

IZVOR: www.bp.com

Ključni trendovi na početku XXI. stoljeća su: povećana potražnja i zaoštravanje političkog stanja

na Bliskom istoku.

Prosječne stope porasta potrošnje nafte tijekom proteklih dvadesetak godina kretale su se od 1,5

do 2% na godinu, da bi svjetska potražnja za naftom 2004.g. porasla za 3,7% i dostigla 3,8

milijardi tona. U tome najveći utjecaj ima SAD koji troši četvrtinu ukupne svjetske proizvodnje

nafte.

Potrošnja je porasla i u Aziji oko 5%, od čega je najveći porast u Kini 15%, u Indiji 5,5%.

Porast potrošnje bilježi se i u Africi gdje je povećanje potrošnje veće i od svjetskog prosjeka.

Jedino Europa u tom razdoblju ne bilježi porast potrošnje.

Drugi važan čimbenik porasta cijena su geopolitičke napetosti, eskalacija globalnog terorizma i

rat protiv njega, a osobito razbuktavanje gerilskog rata u Iraku i povećanje političkih tenzija na

Bliskom istoku. Političke napetosti utječu na podizanje nesigurnosti proizvodnje i globalnog

transporta nafte, a opasnost od rata pojačava i spekulacije na robnim burzama, brže punjenje

strategijskih zaliha SAD-a, europskih zemalja, Japana te svih zemalja koje si mogu dopustiti

držanje strateških zaliha nafte, a sve to djeluje na porast cijena nafte.

Nakon 11.rujna 2001.g. nafta i prirodni plin sve više utječu na politiku, ali i obrnuto.

Nakon što je u posljednjem desetljeću XX.st. tržište imalo dominantan utjecaj na naftu. Početak

XXI.st. obilježio je skok cijena nafte te sve naglašeniji utjecaj geopolitičkih čimbenika na

naftno tržište.

29

Nadzor nad energijom donosi političku moć. Svatko tko posegne za moći mora se suočiti i s

političkim posljedicama koje ta moć donosi pa i s odgovornošću za negativne implikacije nadzora

nad glavnim tokovima nate i plina. Gospodarskom, političkom i vojnom moći raspolažu oni koji

imaju sve manje energije, a energija im treba za daljnju političku ekspanziju, dok energijske

rezerve imaju oni koji bi htjeli ograničiti sadašnju globalnu političku moć te uopće i sam proces

globalizacije.

Ljudsko društvo za svoj gospodarski rast i tehnološki razvitak treba sve više energije. Tako je cilj

svih zemalja težnja za gospodarskim rastom, što znači i rast potrošnje energije. Istodobno ukupni

su resursi našeg planeta ograničeni pa i blizu svojih krajnjih granica. Na razini opće razvojne i

globalne politike kvalitetno raspolaganje prirodnim resursima trebao bi biti cilj. Međutim, realni

politički odnosi su takvi da o razumnim općim ciljevima i dugoročnim razvojnim ograničenjima

malo tko stvarno vodi računa. Kratkoročne potrebe, interesi kapitala te izazovi postizanja i

održavanja političke moći nadvladavaju razumne dugoročne ciljeve štednje energije. (Dekanić,

2002)

Europske zemlje, a osobito one u zapadnom dijelu Europe, vrlo su ozbiljno shvatile energetske

krize iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća te su stoga promijenile svoju energetsku

strategiju u pravcu racionalne potrošnje i tehnološke obnove gospodarstva.

Zemlje članice Europske uniji prihvatile su Europsku energetsku povelju koja je afirmirala načela

deregulacije energetskih tržišta i svojevrsne suspenzije nacionalnih energetskih politika. Također

su sve europske zemlje prihvatile obveze Protokola iz Kyota i čak su ga jedine od svih

kontinenata, odnosno globalnih regija, i provodile. Provođenju protokola iz Kyota pogodovala je

vlastita nafta i prirodni plin iz Sjevernog mora, kao i razvijena infrastruktura za uvoz nafte. To je

stvorilo osjećaj energetskog obilja i sigurnosti koji je trajao sve do takozvane rusko-ukrajinske

plinske krize u zimi 2005./2006.g. kada je došlo do redukcije ruskog plina usred zime. Redukcije

su bile kratkotrajne, ali su uzdrmale osjećaj energetske sigurnosti. To je bilo upozorenje

Europskoj uniji i zahtijevalo je promjenu energetske politike i još veće napore za razvoj

obnovljivih izvora, kao i na poticaj za globalni sporazum s Rusijom.

U XXI.st. javlja se i pitanje sigurnosti opskrbe. Teroristički napadi, napad na Irak, nevremena u

30

Meksičkom zaljevu 2005.g. (uragani Katarina i Rita), poteškoće u opskrbi plinom iz Rusije zbog

sporova o cijenama s Ukrajinom, ali i manje vidljivi problemi poput labilne ravnoteže ponude i

potražnje zaoštravaju pitanje sigurnosti opskrbe.

Odgovor na pitanje sigurnosti opskrbe Churchill je ponudio još prije 90 godina u obliku

raznovrsnosti opskrbe, odnosno u suvremenoj strategiji diversifikacije izvora. I danas je to

odgovor. Raznovrsnost u energentima i raznovrsnost u izvorima.

Pouzdanost opskrbe razne zemlje vide na različite načine:

- Rusija to sagledava kao potrebu kontrole strateških resursa i transportnih putova;

- Kina i Indija traže rješenje u brzoj prilagodbi mogućnostima opskrbe na svjetskom tržištu,

što je odmak od ranije doktrine o energetskoj samostalnosti;

- Japan vidi izlaz da oskudne vlastite energetske izvore riješi kroz kombinaciju

diversifikacije, trgovine i investicijskog angažmana;

- Europa promišlja o pomaku prema većem udjelu nuklearne energije i vraćanju na ugljen;

- SAD promovira energetsku neovisnost. (Dekanić, 2008., str.55)

Na sigurnost opskrbe utječe i problem rastućeg udjela manje kvalitetne nafte (teške i s povećanim

udjelom sumpora), koju je teže preraditi u kvalitetne proizvode te nedostatni rafinerijski

kapaciteti u odnosu na povećane zahtjeve kakvoće goriva.

Pouzdanost opskrbe je glavni razlog formiranja Međunarodnog energetskog foruma (IEF) s

namjerom da to bude krovna organizacija koja ujedinjuje djelovanje IEA, OPEC-a te

novonastajućih velikih potrošača (Kine, Indije, Brazila) i Rusije kao velikog proizvođača. Kroz

djelovanje IEF-a nastoje se premostiti problemi razumijevanja problema, polazeći od toga da

razne interesne strane i skupine - opskrbljivači i potrošači - različito razumiju probleme s

razlikama uvjetovanim na tržištima na kojima djeluju. Unutar IEF-a rješavaju se i pitanja

transporta nafte koja su veoma bitna za pouzdanost opskrbe.

Trendovi koji su prisutni u suvremenim naftnim kretanjima su:

1. Porast regionalizacije naftne trgovine

2. Privatizacija naftne industrije i poslova

3. Uvođenje čvrstih i jasnih pravila zaštite okoliša.

31

Nafta se sve više prodaje i koristi na tržištima koja su bliža mjestu proizvodnje što je vidljivo iz

sljedećih primjera:

- Sve više nafte sa Srednjeg istoka izvozi se u Aziju, tako da Srednji istok zadovoljava 75%

azijskih potreba. To je vrlo povoljno za proizvođače nafte sa Srednjeg istoka, jer se sljedećih

godina očekuje rast zahtjeva za naftom na području Azije i Tihog oceana.

- Nafta iz Sjeverne Afrike, Sjevernog mora i bivšeg SSSR-a sve se više prodaje u Europi,

naročito u zapadnoj Europi. Takav trend potiče i Europska energetska povelja iz 1994.g.

- Meksiko, Srednja i Južna Amerika te Kanada najviše svoje nafte izvoze u SAD. Primjerice

Venezuela izvozi dvije trećine svoje nafte u SAD, a očekuje se da će taj udio i dalje rasti u

budućnosti.

Trend regionalizacije nije toliko očit na Srednjem istoku, jer su male mogućnosti srednjoistočnog

unutar regionalnog naftnog tržišta gdje je cijela regija dobro opskrbljena naftom. Zatim Srednji

istok se nalazi na križištu jakih i razvijenih trgovačkih putova, a znane zalihe i količine

proizvedene nafte toliko su goleme da je neizbježno prodavanje na udaljenim naftnim tržištima.

Razvojem Japana kao drugog najvećeg svjetskog gospodarstva dolazi do sve većeg izvoza nafte

iz Saudijske Arabije u Japan.

Saudijska Arabija je 1980.g. dnevno izvozila 1,5 milijuna barela dnevno, a 1999.g. izvozila je

oko 4 milijuna dnevno, što je 65% ukupnog saudijskog naftnog izvoza. Želja Saudijske Arabije je

što više biti prisutna te pomoći azijskom gospodarstvu pa tako teži povećanju izvoza u Japan

kamo izvozi milijun barela dnevno, što je samo 20% japanskih potreba. No, Japan je taj koji ne

želi povećati uvoz iz Saudijske Arabije, vjerojatno zbog nabavljačke raznovrsnosti.

2.6. PROIZVODNJA I POTROŠNJA NAFTE U SVIJETU

2.6.1. REZERVE NAFTE U SVIJETU

Rezerve nafte dijele se na utvrđene i pridobive te potencijalne rezerve. Utvrđene i pridobive

32

rezerve odnose se na ona polja koja se nalaze u procesu proizvodnje, dok su potencijalne rezerve

prosudba na temelju analize geoloških interpretacija i vjerojatnosti pronalaska. Rezerve nafte

ovise o tehnologiji istraživanja i proizvodnje te spremnosti kompanija da ulažu veća sredstva u

istraživanje. Količina rezervi ovisi i o cijenama nafte na tržištu i profitabilnosti proizvodnje onih

rezervi koje se već iskorištavaju. Sve to nam govori da pojam rezervi označavaju veličinu koja

nije egzaktna, već ovisi o brojnim tehničkim i ekonomskim parametrima.

Količine rezervi su tijekom povijesti rasle. Tako su u četrdesetim godinama prošloga stoljeća (tj.

za vrijeme trajanja 2. svjetskog rata) ukupne dokazane svjetske naftne rezerve iznosile oko 6

milijardi t. Dvadeset godina kasnije taj se iznos gotovo usedmerostručio, odnosno porastao je na

41. mlrd. t.

Stalno povećanje dokazanih naftnih rezervi, odnosno količina koje se učinkovito i isplativo mogu

dobiti uz primjenu uobičajenih tehnologija ponajviše treba zahvaliti razvoju novih tehnologija u

području geologije i naftaštva. Primjerice trodimenzionalna seizmika omogućava prilično točno

otkrivanje podzemnih slojeva u kojima bi se mogla nalaziti nafta. Uz to, odnos ukupnog broja

izbušenih bušotina i onih iz kojih se konačno dobije nafta je s 10 : 1 (tj. od deset izbušenih iz

jedne će poteći nafta) od prije 15 godina došao na čak 2 : 1, što znači da će od dvije izbušene

bušotine iz jedne poteći nafta.

Raspored rezervi u Zemljinoj kugli tijekom povijesti se mijenjao. U počecima naftne industrije

Sjedinjene Američke Države imale su najveće poznate zalihe nafte. Tijekom povijesti tu su ulogu

preuzimale zemlje Srednjeg istoka, a danas je zemlja s najvećim rezervama Venezuela, koja je tu

na vrhu zamijenila Saudijsku Arabiju. Naftne rezerve u Venezueli su se povećale u odnosu na

1992.g. za skoro pet puta (s 63,9 na 297,7 milijardi barela) te posjeduje 17,8% svjetskih zaliha

nafte.

Kina kao jedan on najvećih potrošača ima vlastitih rezervi od 17,3 milijuna barela,odnosno 1%

svjetskih rezervi. Dokazane geološke rezerve nafte u Kini povećale su se za 1,5 milijardi tona, što

je za 13% više nego 2011.g.

Zemlja s najvećim zalihama u Europi je Rusija s zalihama od 87,2 milijardi barela, odnosno 5,2%

svjetskih zaliha.

33

U tablici su prikazani podaci o rezervama nafte u milijardama barela na kraju 1992., 2002., 2011.

i 2012.godine te ukupni udio nafte pojedine države u svjetskim državama.

Tablica 2: Rezerve nafte u svijetu

DRŽAVA 1992.g. 2002.g. 2011.g. 2012.g. UDIO

VENEZUELA 63,9

73,3 297,6 297,7 17,8%

SAUDIJSKA ARABIJA 261,2

262,8 265,8 265,9 15,9%

KANADA 39,6

180,4 174,6 173,9 10,4%

IRAN 92,9

130,7 154,6 157,0 9,4%

IRAK 100,0

115,0 143,1 150,0 9,0%

SAD 31,2

30,7 35,0 35,0 2,4%

RUSIJA NEMA

PODATAKA

76,1 87,1 87,2 5,2%

KINA 15,2

15,5 17,3 17,3 1%

ZEMLJE OPEC-a 772,7

903,3 1199,0 1211,9 72,6%

ZEMLJE OECD-a 142,7

251,2 238,8 238,3 14,3%

EUROPSKA

UNIJA

8,3 8,0 6,9 6,8 0,4%

BIVŠI SOVJETSKI

SAVEZ

59,6 90,3 125,8 126,0 7,5%

SVIJET

1036,3 1321,5 1654,1 1668,9 100%

IZVOR www.bp.com

34

Gledajući po regijama najveće zalihe nalaze se na području Srednjeg istoka (48,4% svjetskih

zaliha), zatim na području Južne i Srednje Amerike (13,6%). Područje Sjeverne Amerike pred

Drugi svjetski rat bilo je područje s najvećim zalihama (5,5% svjetskih rezervi), dok je Srednji

istok imao samo19,1% svjetskih rezervi.

U odnosu na 1992.g. udio zaliha se smanjio na Srednjem istoku (s 63,7% na 48,4%), a najveći

porast zaliha je na prostoru Južne i Srednje Amerike, gdje je 1992.g. udio u svjetskim zalihama

iznosio 7,6%, a u 2012.g porastao na 19,7%.

Zemlje članice OPEC-a posjeduju 72,6% svjetskih zaliha nafte. Pa će se tako bez obzira na to

što je jedan od strateških energetskih i ekonomskih ciljeva industrijaliziranih zemalja povećanje

sigurnosti i diversifikacija pravaca opskrbe naftom, njihova ovisnost o zemljama OPEC-a će se i

dalje povećavati.

Grafikon 3: Udio nafte u svjetskim zalihama po regijama 1992.g.

UDIO NAFTE U SVJETSKOJ PROIZVODNJI

PO REGIJAMA 1992.g.SREDNJI ISTOK

63,7%

JUŽNA I SREDNJAAMERIKA 7,6%

SJEVERNA

AMERIKA 13,6%

EUROPA I

EUROAZIJA 7,5%

AFRIKA 5,9%

PACIFIK I AZIJA

3,5%

IZVOR: www.bp.com

35

Grafikon 4: Udio nafte u svjetskim zalihama po regijama 2012.g.

UDIO NAFTE U SVJETSKOJ PROIZVODNJI

PO REGIJAMA 2012.g. SREDNJI ISTOK

48,4%

JUŽNA I SREDNJAAMERIKA 19,7%

SJEVERNA

AMERIKA 13,2%

EUROPA I

EUROAZIJA 8,4%

AFRIKA 7,8%

PACIFIK I AZIJA

2,5%

IZVOR: www.bp.com

Na području Azije možemo govoriti o dva strateška naftna područja:

- područje Srednjeg istoka: Saudijska Arabija, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein)

- neruski prostor bivšeg SSSR-a: prostor Kaspijskog jezera (Gruzija, Azerbajdžan i

Armenija) i prostor srednje Azije (Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan i

Turkmenistan).

Svih tih osam država bile su članice SSSR-a. Nakon njegova raspada one se osamostaljuju i žele

se riješiti jake ruske kontrole. Do raspada SSSR-a Rusi su u potpunosti kontrolirali i naftna

područja i pristup. Svi naftovodi i putovi kojima se provozila nafta prolazili su kroz Rusiju.

Raspadom SSSR-a i drugi su željeli dobiti udio u kontroli, prije svega SAD, Velika Britanija,

Turska, Iran i Kina.

O važnosti područja bogatih naftom govori i činjenica kako SAD, kao najveća svjetska sila, želi

političku kontrolu nad zemljama bogatim naftom.

Upravo zbog toga SAD i njegovi europski partneri u NATO-u sukobili su se s Irakom 1991.g.,

nakon iranske okupacije Kuvajta. SAD je želio istisnuti Irak iz Kuvajta. Tu namjeru su

Amerikanci i ostale zapadne zemlje objašnjavali kao novi svjetski poredak u kojem jači više neće

36

moći nekažnjeno napadati slabije. Međutim samo nekoliko mjeseci kasnije Srbija je napala

Hrvatsku, a u tom se slučaju nije govorilo o novom svjetskom poretku i kažnjavanju i

protjerivanju agresora. Nitko nije reagirao kao u iračkoj okupaciji Kuvajta gdje je jasan cilj

kontrola nad naftom. Kada su napetosti između Iraka i Kuvajta bile na vrhuncu, američka

veleposlanica u Bagdadu April Glaspie, zatražila je razgovor sa Sadamom Huseinom te rekla da

SAD neće zauzeti stajalište u eventualnom sukobu između Iraka i Kuvajta. Razgovor je zapisan i

iranskim službenim zapisima, a američki kongres je to potvrdio nakon skoro godinu dana. Ni

tjedan dana nakon razgovora A. Glaspie i Sadama, Irak je napao Kuvajt, a reakcija SAD-a je bila

drugačija od onog što je američka veleposlanica prenijela Sadamu Huseinu.

Iranska nafta također je bila u središtu zanimanja svjetskih velesila, naročito Velike Britanije.

Iranski premijer Mohammed Mossadegh, koji je bio na vlasti od 1951. do 1953.g., trudio se

nacionalizirati iranske naftne potencijale. Nacionalizirao je britanski Anglo-Iranian Oil.

Mossadegh nije želio da od iranske nafte korist imaju strane kompanije. Takva politika nije

odgovarala Velikoj Britaniji, koja je ubrzo uvela gospodarske sankcije i zamrznula sva iranska

sredstva izvan iranskih obalnih voda. Britanskom embargu pridružile su se i američke naftne

tvrtke. Zajedničkom britanskom-američkom politikom poticana je gospodarska kriza u Iranu te

1953.godine Mossadagh gubi vlast. Na vlast, uz pomoć Velike Britanije i SAD-a, dolazi maldi

šah Reza Pahlavi. Sankcije su ukinute, a šah je dopustio velik udio anglo-američkim naftnim

tvrtkama u kontroli iranske nafte. Kada je za dvadesetak godina šah poželio udio anglo-američkih

kompanija u Iranu smanjiti, počeo je ugovarati poslove s njemačkim i francuskim nuklearnim

tvrtkama radi otvaranja više nuklearnih elektrana u Iranu.

Šah je u nuklearnoj energiji vidio mogućnost smanjenja iranske ovisnosti o nafti te je tako Iran

1978.g. imao četvrti po veličini nuklearni program u svijetu. Sve se to nije svidjelo

Amerikancima i Britancima, koji su nastojali razvrgnuti njemačke i francuske poslove u Iranu.

Britanci su kupovali sve manje iranske nafte te su izvlačili novac iz iranskih banaka. Američka

vlada je počela prosvjedovati protiv kršenja "ljudskih prava" pod šahovom vlašću, a Iranci su bili

sve razočaraniji šahom Pahlavijem. Sve je to vodilo gospodarskoj krizi u Iranu. Amerikanci su

dopustili iranskim revolucionarima propagandu putem BBC-a, a šahov je vladi odbio dati priliku

da odgovori. Posljedica je bio bijeg šaha Pahlavija iz Irana u sijećnju 1979.g.

Po dolasku na vlast iranski revolucionari su raskinuli ugovore s njemačkim i francuskim

37

nuklearnim tvrtkama i prekinuli iranski nuklearni program, a sve je to bilo u skladu s američkim i

britanskim željama.

Doduše, nova vlast u Iranu dopuštala je stranim naftnim kompanijama vađenje iranske nafte

samo sporadično i onoliko koliko je to Iranu u tom trenutku odgovaralo.

Krajem XX.st. primjetan je trend otvaranja Irana prema stranim naftnim kompanijama. Taj

ulazak stranih naftnih kompanija (francuski Total, ruski Gazprom, malezijski Petronas) nisu s

odobravanjem gledali Amerikanci koji su uveli zabranu poslovanja s iranskom naftnom

industrijom. (Stiperski, 2002.)

2.6.2. UČINAK NAFTE NA GOSPODARSTVA ZEMALJA IZVOZNICA

Nafta tradicionalno čini glavni udio u izvozu zemalja izvoznica nafte, zato se često govori o

naftnoj monokulturi. Većina zemalja izvoznica nafte nema razvijene druge grane industrije i

usluga, nego se cijelo gospodarstvo oslanja na proizvodnju i preradu nafte ili prirodnog plina.

Indonezija je primjer zemlje izvoznice nafte koja ima mali udio izvoza nafte u ukupnom izvozu

(15%) jer ostvaruje znatnu izvoznu dobit od industrije, turizma, drva, prirodnog plina i raznih

sirovina. Dok veliki svjetski proizvođači nafte, koji imaju razvijene razne grane industrije i

usluga, zbog goleme veličine svojega gospodarskog sustava nisu izvoznici nafte. Primjerice,

SAD je tradicionalno najveći proizvođač nafte, ali tradicionalno i najveći potrošač. Stoga SAD,

usprkos velikoj proizvodnji, uvozi a ne izvozi naftu.

Tablica 3: Udio izvoza nafte u ukupnom izvozu zemalja članica OPEC-a 1996.g.

DRŽAVA

UDIO

NAFTE U

UKUPNOM

IZVOZU, %

NIGERIJA 97

KUVAJT 95

LIBIJA 95

IRAK 91

38

DRŽAVA UDIO

NAFTE U

UKUPNOM

IZVOZU

VENEZUELA 89

SAUD. ARABIJA 87

KATAR 85

IRAN 81

ALŽIR 76

OPEC 67

UAE 48

INDONEZIJA 15

IZVOR: Ghamen, S. 1998, OPEC oil markets and prices, OPEC bulltein, OPEC, Vienna, Austria, str. 8

Drugi važan pokazatelj važnosti izvoza nafte zemalja izvoznica je udio fosilnih goriva u bruto

domaćem proizvodu. Najveću ovisnost o izvozu nafte na BDP ima Kuvajt 42%, dok je udio kod

Irana 19%, u Norveškoj taj je udio 13%. Kuvajt je zemlja s malo stanovnika, nedovoljno drugih

sirovina te slabije razvijene nenaftne industrije i usluga. Manji učinak izvoza nafte na BDP Iraka

je posljedica ponajprije velikog broja stanovnika.

Usporedimo li Kuvajt i Norvešku, vidjet ćemo da Norveška, koja ima manji broj stanovnika, ima

razmjerno nizak udio nafte u BDP-u. Razlog je što Norveška ima razvijene razne nenaftne

industrije i usluge.

Obilje nafte u nerazvijenim zemljama postaje gotovo jedini temelj gospodarstva tih zemalja

izvoznica. Nakon što ostvare viši životni standard i stabilizaciju gospodarstva, teže razvoju

ostalih grana industrije kako bi smanjile svoju ovisnost o nafti. Stabilizacija gospodarstva

najčešće uključuje stopostotnu kontrolu vlastite naftne proizvodnje kroz nacionalizaciju. Kada su

naftnu proizvodnju dovele u svoje ruke, zemlje izvoznice težile su ulaganju u druge nenaftne

industrijske grane.

Dobar primjer je Saudijska Arabija, koja je nakon nacionalizacije naftne proizvodnje, krenula s

razvojem petrokemijske industrije koja je doživjela veliki uspon i ostvaruje oko 22% vrijednosti

industrijske proizvodnje. Zamjetan uspjeh ostvarila je i nenaftna industrija poput industrije

39

građevnog materijala te prehrambenih proizvoda. Vlada upravlj mnogim visokotehnološkim

industrijskom projektima, a velika važnost posvećuje se u razvoj temeljne infrastrukture na

poljima pitke vode, energije i telefonije. No, nafta unatoč svemu još uvijek ima primarnu ulogu.

(Stiperski, 2002.)

2.6.3. PROIZVODNJA NAFTE U SVIJETU

Najveći proizvođači nafte su Saudijska Arabija, s proizvodnjom od 547 milijuna tona godišnje,

zatim Rusija, SAD, Kanada i Iran. U Europi je poslije Rusije (526,2 milijuna tona) najveći

proizvođač nafte Norveška s 87,5 milijuna tona godišnje što je u svjetskom udjelu 2,1%. Rusija je

bila najveći proizvođač nafte sve do 1989.g.

U svim državama među najvećim proizvođačima nafte prisutan je porast proizvodnje kao što je

vidljiv i rast svjetske proizvodnje.

Na početku naftne industrije, 1859.g., proizvodnja nafte je iznosila 2 000 barela, a već sljedeće

godine proizvodnja povećana na pola milijuna barela, a godinu kasnije proizvedeno je dva

milijuna barela. Proizvodnja nafte je tijekom povijesti stalno rasla pa je 1937.g. iznosila 276

milijuna tona, a Amerikanci u to vrijeme bili najveći proizvođači s udjelom od 63% u svjetskoj

proizvodnji. 60-ih godina XX. stoljeća proizvodnja nafte bila je veća od milijarde tona godišnje, a

u sljedećem desetljeću se povećala na 2.5 milijardi tona, da bi današnja proizvodnja dosegla

razinu od 4,2 milijarde tona godišnje.

Zbog prisutnog trenda pada proizvodnja nafte u Sjevernom moru, europske države povećavaju

uvoznu ovisnost o Rusiji i kaspijskim državama, ali i zemljama OPEC-a. Zbog rizika i

neizvjesnosti u nekim od zemalja OPEC-a (Irak, Iran, Nigerija, Venezuela), ali i kod drugih

velikih proizvođača nafte (kaspijske države). potrošači će i narednih godina biti izloženi

nesigurnostima opskrbe i rastu cijena nafte.

Zemlje OPEC-a tijekom povijesti su najveći proizvođači nafte. Godine 1972. proizvodili su čak

56% svjetske nafte. Nakon 80-ih godina i sloma dominacije OPEC-a, udio zemalja članica

OPEC-a se smanjio na 27%. 2002.g. udio je OPEC-a u ukupnoj proizvodnji iznosio je 39%, a

danas iznosi oko 43%.

40

Prema studiji njemačke Savezne informativne službe (BND) SAD će do 2020.g. preteći Rusiju i

Saudijsku Arabiju te postati najveći proizvođač nafte u svijetu. SAD bi dakle od najvećeg

uvoznika mogao postati najveći izvoznik nafte, što bi promijenilo američku vanjsku politiku i

odnos snaga u svijetu. Ako Amerikanci ne budu više ovisili o arapskoj nafti, promijenit će i

politiku prema arapskim zemljama bogatih naftom.

Tablica 4: Proizvodnja nafte u svijetu

ZEMLJA 2002.g. 2011.g. 2012.g. UDIO

SAUDIJSKA

ARABIJA

425,2 526,0 547,0 13,3%

RUSIJA

387,7 518,5 526,2 12,8%

SAD

342,0 345,7 394,9 9,6%

KANADA

132,6 170,4 182,6 4,4%

IRAN

177,5 208,2 174,9 4,2%

ZEMLJE

OPEC-a

1 411,0 1 706,2 1 778,4 43%

ZEMLJE

OECD-A

1 000,0 858,4 903,0 21,9%

EUROPSKA

UNIJA

158,0 80,8 73,0 1,8%

BIVŠI SOVJETSKI

SAVEZ

470,2 666,7 670,9 16,3%

SVIJET

3602,7 4018,8 4118,9 100%

IZVOR: www.bp.hr

41

U tablici su prikazani podaci o proizvodnji nafte u svijetu u milijunima tona na kraju 2002., 2011.

i 2012. godine te udio pojedine zemlje u ukupnoj svjetskoj proizvodnji.

2.6.4. POTROŠNJA NAFTE U SVIJETU

Najbogatije, industrijalizirane države i područja troše oko 57% svjetske nafte, odnosno 44

milijuna barela dnevno (od ukupno 78 mil. bbl/d). Pri tome su najveći svjetski potrošači nafte u

2012. godini bili: SAD (819 milijuna tona ), Kina, Indija, Brazil, Njemačka i Južna Koreja.

Zemlje u razvoju danas troše svega 36% svjetske nafte.

Posljednjih godina Kina, Indija, Južna Koreja i neke druge države tihooceanske Azije i Latinske

Amerike ostvaruju

visoke stope gospodarskog rasta uz što se značajno povećava i potrošnja nafte, ali i drugih

energenata. Kina je s potrošnjom 275 mil. t u 2003. godini istisnula Japan s drugog mjesta

najvećeg potrošača nafte u svijetu, a u prosincu 2012.g. postala je najveći uvoznik nafte. U

prosincu 2012. Kina je dnevno uvozila 6,12 milijuna barela dnevno, a u sijećnju 2013.g. uvoz je

porastao na 6,3 milijuna barela dnevno. Kina je tako preuzela vodeću poziciju od SAD-a koji je u

prosincu 2012. uvezao 5,98 milijuna barela dnevno, što je najniži nivo od 1992.g.

Prema izvješću kineske državne naftne tvrtke CNPC, potrošnja nafte u Kini mogla bi dosegnuti

588 milijuna tona u 2020. te 700 milijuna tona u 2030.godini.

Indija je došla na treće mjesto najvećih potrošača nafte u 2012.g. sa potrošnjom gotovo tri puta

manjom od potrošnje Kine.

Ubrzani rast potrošnje nafte u zemljama s rastućim tržištem jedna je od bitnih odrednica razvoja

naftnog tržišta u narednih dvadesetak godina. Zahvaljujući rastu gospodarstva, ali i životnog

standarda u tim državama s brojnim stanovništvom, njihov udio u potrošnji nafte u 2025. godine

prognozira se na 42,6%.

Najveći potrošač nafte u Europi je Njemačka (111,5 mil. t), a poslije nje Francuska (80,9 mil. t).

Zemlje članice Europske unije godišnje troše 611 milijuna tona nafte što čini 14,8% svjetske

potrošnje nafte, a proizvode samo 73 milijune tona nafte što čini samo 1,8% svjetske proizvodnje.

Iako se svjetska potrošnja nafte još uvijek povećava, potrošnja u najrazvijenijim svjetskim

gospodarstvima je u padu (SAD, Kanada, zemlje Europske unije) ponajviše zbog povećanja

42

potrošnje drugih energenata (prirodni plin, ugljen, nuklearna energija).

Tablica 5: Potrošnja nafte u svijetu

ZEMLJA 2002.g. 2011.g. 2012.g. UDIO

SAD

884,9 837,0 819,9 19,8%

KINA

247,5 459,4 483,7 11,7%

INDIJA

113,2 163,0 171,6 4,2%

BRAZIL

91,5 122,2 125,6 3,0%

NJEMAČKA

127,4 112,0 111,5 2,7%

JUŽNA

KOREJA

105,3 105,8 108,8 2,6%

OECD

2215,1 2095,2 2072,8 50,2%

EUROPSKA

UNIJA

703,6 639,1 611,3 14,8%

BIVŠI SOVJETSKI

SAVEZ

172,7 199,5 205,9 5,0%

SVIJET

3640,2 4081,4 4130,5 100%

IZVOR: www.bp.hr

U tablici su prikazani podaci o potrošnji nafte u svijetu u milijunima tona na kraju 2002., 2011. i

2012.godine.

43

2.7. CIJENE NAFTE

Glavna obilježje ponašanja cijena na tržištu su nepredvidljivost i intenzitet promjena. Cijene su

bile ponekad stabilne i dulje od desetljeća, da bi se potom naglo povećale ili smanjile. U

različitim etapama razvitka naftne industrije, razne grupacije ili karteli nastojali su steći kontrolu

nad globalnim naftnim tržištem. Međutim, niti najveće kompanije ("sedam sestara") niti zemlje

članice OPEC-a nisu dugo imale kontrolu nad cijenama.

Na samom početku razvitka naftne industrije cijene su se neprestano mijenjale kao posljedica

tadašnjeg mehanizma ponude i potražnje. Ubrzo je uslijedio monopol sedam velikih kompanija

koji je pridonio stabilizaciji cijena. Ugovorom "pola-pola" između kompanija i zemalja izvoznica

monopol je proširen, a cijene su i dalje relativno stabilne. Nakon toga, monopol je preuzeo

OPEC, pa su cijene počele oscilirati, a to je rezultiralo velikim naftnim šokovima, da bi na kraju

XX.st. na tržištu prevladale ponuda i potražnja, ali uz sve veći utjecaj politike.

Kretanje cijena nafte u budućnost ovisi o tome dali će prevladati utjecaj tržišnog mehanizma ili

politički utjecaj. Prevlada li utjecaj tržišnog mehanizma, oscilacije cijena bit će manje, uz

umjeren porast cijena usporedno s iscrpljivanjem rezervi u glavnim proizvodnim regijama.

Prevlada li, zbog političke napetosti, geopolitičkih sukoba ili političkih nemira na Srednjem

istoku, politički utjecaj, kolebanje cijena bit će znatno veće, mogući su iznenadni veći skokovi.

U počecima korištenja nafte, kada se ona koristila za rasvjetu cijene su iznosile 20 dolara po

barelu. Otkrićem naftnih bušotina u Pennsylvaniji. 1860.g., cijene nafte padaju na 4$/bbl i bile su

stabilne sve do 1922.g. kada cijene u SAD-u padaju zbog veće ponude od potražnje. Prije početka

Drugog svjetskog rata cijena po barelu je iznosila 1,05 dolara. Tijekom rata raste potražnja za

naftom pa rastu i cijene na 2,5$/bbl. Nakon 2. svjetsko rata dominantnu ulogu su imale najveće

naftne kompanije i one su određivale cijenu koja je bila stabilna sve do 1. naftnog šoka 1973.g.

kada cijene sa 3$ rastu na 17$. Nekoliko godina kasnije, 1979., dolazi do 2. naftnog šoka i novog

rasta cijena na 50$/bbl. Početkom 80-ih godina cijene su se ustabilile na razini od 30$. 1986.g.

dolazi do novog naftnog šoka, kada zbog velike ponude dolazi do pada cijena nafte ispod 10

dolara, da bi na kraju XX. stoljeća cijena nafte bila 30$. Nakon terorističkog napada na zgradu

Svjetskog trgovinskog centra, 2001.g. i zatim napada SAD na Irak u listopadu 2004.g. cijene

44

rastu na preko 50$, a već sljedeće godine, nakon uragana Katarina na južne države SAD-a cijena

barela nafte iznosila je 70 dolara. U razdoblju od 1998. do 2008.g. cijena nafte se neprestano

povećavala, s nešto manje od 20 dolara u 1998. godini do 147,27 dolara u 2008. godini, nakon

čega je cijena nafte počela padati u istoj

godini. U drugom mjesecu 2009. godine cijena nafte iznosila je 41 dolar. Cijena nafte po barelu

danas iznosi oko 111 dolara.

Cijene nafte sklone su maglim skokovima, nakon kojih se smanjuju, ali i dalje ostaju na višoj

razini nego što su bile prije skoka.

Grafikon 5: Kretanje cijena nafte tijekom povijesti

0

20

40

60

80

100

120

1860.

1963.1921.

1922.

1945

1947.

1948.-57.

1970.

1971.

1973.-74.

1979.

poč. 80-ih

1986.

2000.

ruja

n 2004.

listo

pad 2004.

2008.

2009.

2012.

CIJENE NAFTE

IZVOR: www.bp.com

Na grafikonu je prikazano kretanje cijena od samih početaka prodaje nafte pa do danas. Vidljivi

su skokovi cijena tijekom prvog i drugog naftnog šoka te pad cijena za vrijeme trećeg naftnog

šoka. Nakon 1986. i trećeg naftnog šoka prisutan je konstantan rast cijena koje 2008.g prelaze

granicu od 100 američkih dolara po barelu. Zatim sljedeće godine slijedi pad cijena da bi cijene u

drugom desetljeću XXI.st. nastavile s laganim rastom.

45

2.7.1. UTJECAJ NAFTNIH ŠOKOVA NA MAKROEKONOMSKU RAVNOTEŽU

Naftni šokovi 70-ih godina XX.st. i na početku XXI.st. doveli su do svjetske recesije, odnosno do

smanjenja realne svjetske stope rasta BDP-a ispod projicirane stope za dva do tri posto.

J. Hamilton je u svojim istraživanjima za SAD zaključio da su gotovo sve poslijeratne recesije

uslijedile nakon rasta cijena nafte pri čemu nije dokazano da su druge ekonomske varijable

utjecale na recesiju.

Rast cijena nafte utječe na gospodarsku aktivnost kroz utjecaj na ponudu i potražnju (prva runda

efekata) i inflaciju preko zahtijeva za povećanjem plaća (druga runda efekata).

Što su veća povećanja cijena energenata i što je održivost cijena na toj razini vremenski dulja,

veće su i makroekonomske implikacije na gospodarsku aktivnost.

Rast cijena nafte prvo rezultira preraspodjelom realnog dohotka od zemalja uvoznica prema

zemljama izvoznicama nafte, a potom vodi do inflacije i povećanja troškova proizvodnje.

Potražnja opada, investicije u zemljama uvoznicama se smanjuju. Prihodi od prikupljenih poreza

padaju, proračunski deficit se povećava, kao i razina kamatnih stopa. Kao jedan od učinaka javlja

se efekt ekonomske nesigurnosti.

Kućanstvima i poduzećima teško je pretpostaviti radi li se o porastu cijena koje će se zadržati

samo privremeno ili dulje vrijeme, te na temelju toga procijeniti troškove u kratkom ili dugom

roku. Smanjeno povjerenje može dovesti do daljnjeg smanjenja agregatne potražnje.

Veličina utjecaja povećanja cijena nafte na gospodarstvo ovisi o udjelu troškova energenata u

BDP-u, stupnju ovisnosti zemlje o uvoznim energentima, sposobnosti smanjenja ili odustajanja

od potrošnje određenih energenata.

Zbog protivljenja radnika smanjenju realnih plaća, povećanje cijena energenata dovodi do

zahtijeva za rastom nominalnih plaća. U kratkom roku pritisak na plaće zajedno sa smanjenom

potražnjom vodi većoj nezaposlenosti. Ovi učinci su veći kad je povećanje cijena neočekivano i

jače. Kada se dogodi povećanje cijena energenata nakon duljeg razdoblja cjenovne stabilnosti,

tada ono ima veći učinak nego kada bi povećanje uslijedilo nakon prethodnog smanjenja.

Povećanje cijene energenata mijenja stanje vanjskotrgovinske bilance zemalja i utječe na

46

promjenu tečaja.

Efekti povećanja cijena s vremenom postaju sve manje intenzivni. tj. korelacija između cijena

energenata i rasta BDP-a slabi.

Razlozi leže u tehnološkim inovacijama, razvoju alternativnih izvora energije, sektorske i

strukturalne promjene tržišta energenata.

Povećanje cijene energenata izaziva smanjenje potražnje, dok smanjenje cijene energenata ne

izaziva povećanje potražnje.

Povećanje cijene nafte dovodi do povećanja opće razine cijena i za danu nominalnu ponudu

novca smanjuje se realna ponuda novca. U kratkom roku dolazi do porasta kamatne stope. Kada

potrošači procijene da je cjenovni naftni šok privremen, potrošači odgovaraju smanjivanjem

potrošnje, a to opet dovodi do povećanja kamatne stope.

Monetarne vlasti tj. centralna banka mogu izbjeći ovakvo povećanje kamatne stope povećanjem

ponude novca. No, to nije realno očekivati kada je šok rasta cijena privremen. Ponašanje

monetarne vlasti je najvažnije glede efekata na makroekonomsku ravnotežu. Monetarne vlasti

moraju sagledati sve moguće probleme u primjeni monetarne politike kada dođe do rasta cijena

nafte. Prvi je brzina monetarnih promjena (rast ponude novca) kao reakcija na rast cijena nafte,

drugi je postojanje određenog stupnja novčane iluzije (nesposobnost razlikovanja monetarnih i

realnih veličina) i treći je tržišna nesavršenost. (T. Gelo,2010., str67)

Povećanje cijena nafte znatno djeluje na smanjenje gospodarskog razvoja. Svjetsko gospodarstvo

mora se prilagoditi neizvjesnostima i iznenađenjima s naftnog tržišta protumjerama za takve

situacije i to, između ostalog: razvojem manje energetski intenzivnih industrija, aktiviranjem

zaliha nafte, štednjom, učinkovitijim trošenjem energije, većim korištenjem plina i obnovljivih

izvora, stvaranjem miroljubivih političkih

i ekonomskih savezništava s državama velikim proizvođačima i dr.

Međutim, zabrinjavajuće je što su opasnosti za sigurnu opskrbu naftom, a time i rast cijena,

dugoročni i nemaju stabilna i trajna rješenja. To su: brži rast potražnje od ponude, rat i ratne

opasnosti na Bliskom istoku, neriješeno izraelsko-palestinsko pitanje, uplitanje moćnih država u

politike i ekonomije država velikih proizvođača nafte, štrajkovi za veća prava radnika, ali i

država proizvođača nafte, politička nestabilnost u kaspijskom području, spore tržišne reforme u

47

Rusiji i dr.

3. NAFTA U HRVATSKOJ

3.1. POČECI NAFTNE INDUSTRIJE U HRVATSKOJ

Prvi naftni izdanci u Hrvatskoj poznati su iz 1788.g. u Peklenici pokraj Mure, gdje je izvedeno i

prvo bušenje perkusivnom ili udarnom metodom u Hrvatskoj, a izveo ju je Wilhelm Singer.

Kasnije su otvorene bušotine u Selnici i kod Ludbrega, ali je kvaliteta nafte bila loša, a izdašnost

mala. U okolici Selnice do 1905.g. izrađena je 31 bušotina prosječne dubine oko 310m, a u pet

godina je proizvedeno oko 4000tona nafte koja se transportirala naftovodom dugim 4km do

željezničke stanice u Murskom Središću, a od tamo željeznicom u Tursku. Na području

Moslavine nafta se vadila kod sela Mikleuške, na mikrolokaciji Borik-Paklenica, u blizini mjesta

Kloštar Ivanić. U zapadnoj Slavoniji nafte je bilo na području kod Nove Gradiške, Baćindola,

Starog Petrovog Sela i Eminovaca kod Požege, Na jadranskoj obali tragovi nafte su pronađeni na

Paklenim otocima, Braču, Čiovu te Poljicama i Bukavici u Ravnim kotarima.

Prvo poduzeće osnovano radi istraživanja i proizvodnje nafte bila je "Vesta", prvo petrolejsko

dioničarsko društvo. Osnovala ga je Hrvatska eskontna banka 31.listopada 1904.g. u Zagrebu.

Prerada nafte počela je gotovo istodobno kao i proizvodnja. Postojala je tvornica za preradu nafte

i dobivanje kolomasti blizu Baćindola u vlasništvu plemićke obitelji Erdedi. Tvornica je radila

sve do pred Prvi svjetski rat. Prva industrijska prerada nafte započela je s gradnjom rafinerije

nafte u Rijeci. Rafinerija u Rijeci osnovana je 1882.g. u Budimpešti, a osnovala ju je tvrtka "Les

fils de A. Deutsch de la Mezrth" financijskim ulogom Opće ugarske kreditne banke. To je bila i

prva rafinerija na Sredozemlju, a pripadala je među najmodernije rafinerije tog vremena.

Rafinerija u Rijeci je nakon Prvog svjetskog rata prešla u talijansko vlasništvo, a s radom prestaje

1936.g. zbog lošeg poslovanja.

Vrijeme između dva svjetska rata bilo je obilježeno brojnim ulaganjima u naftnu industriju.

Dodijeljene su brojne koncesije, među koncesionarima su bili i Anglo-Persian, Shell, Standard

48

Oil. Kompanija Standard Oil preuzela je rafineriju u Bosanskom brodu, a Shell je započeo graditi

današnju rafineriju u Sisku, koja je započela s radom 1927.g.

Nakon Drugog svjetskog rata naftna industrija je najvećim dijelom razrušena i uništena, uostalom

kao i cjelokupno gospodarstvo. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata naftna je industrija

nacionalizirana pa je tako u kolovozu 1945.g. osnovan Jugoslavenski kombinat za naftu i plin

sa sjedištem u Zagrebu, s ciljem upravljanja poduzećima iz naftne djelatnosti. Kombinat prestaje

s radom tri godine kasnije, a njegove poslove preuzima Direkcija za naftu i plin. U tom razdoblju

otkrivena su naftna polja Križ (1948.g.) i naftno polje Mramor Brdo (1949.g.).

U procesu decentralizacije, koji počinje 1951.g., osnivaju se republičke ustanove za upravljanje

privredom pa je tako osnovana Glavna direkcija za naftu u Hrvatskoj.

Spajanjem više malih specijaliziranih organizacija i proizvodnih revira nastaje 1952.g. Naftaplin,

moderna naftna tvrtka čijem je razvoju pripomoglo i otkriće polja Stružec 1957.g. (Dekanić.,

2002.)

U tablici je prikazan broj bušotina, izbušeno metara i proizvodnja nafte u tonama u Hrvatskoj od

1885. do 1945.g.

Tablica 6: Bušotine i proizvodnja nafte u Hrvatskoj 1885.-1945.g.

1885.-1918. 1918.-1941. 1941.-1945. UKUPNO

BROJ

BUŠOTINA

67 208 90 365

IZBUŠENO

METARA

20 500 39 000 52 000 111 500

PROIZVEDENO

NAFTE (t)

7 600 6 700 67 500 81 800

IZVOR: D. Bobić, Z. Gretić: Moslavina, kolijevka proizvodnje nafte u Hrvatskoj, INA, 1994.

U razdoblju od 1885. do 1918.g. u Hrvatskoj se je nalazilo 67 naftnih bušotina. U sljedećih 23

godine broj bušotina se utrostručio, ali je u tom razdoblju proizvedeno manje nafte nego u

49

razdoblju do 1918. kada je proizvedeno 6700 tona. Od 1941. do 1945.g. proizvedeno je 67500

tona nafte.

3.2. PROIZVODNJA I POTROŠNJA NAFTE U HRVATSKOJ

Na teritoriju Hrvatske mogu se izdvojiti četiri područja s nalazištima nafte, to su: Murska, Savska

i Slavonsko-srijemska potolina. Na tih potolina nafta se trenutni vadi s 35 naftnih polja, a sva ta

područja dio su velikog Panonskog bazena koji je najbolje istraženi dio Hrvatske što se tiče nafte

i plina. Neki tragovi nafte pronađeni su i u podmorju Jadranskog mora, a prisutnost ugljikovodika

u Dinarskom sedimentacijskom bazenu upućuje na mogućnost pronalaska nafte i u tom području.

Po količini proizvedene nafte prednjači područje Savske potoline. Među poljima Dravske

potoline ističu se polja Beničanci, danas najizdašnije naftno polje, i Šandrovac. Među prvih deset

polja po proizvodnji je i polje Đeletovci iz Slavonsko-srijemske potoline. Međimurje, kao

područje gdje se najprije počela iskorištavati nafta danas ipak znatno zaostaje u proizvodnji.

Glavni razlog je iscrpljenje zaliha nafte.

SAVSKA POTOLINA

Savska potolina nalazi se na području Moslavine. Moslavina ima dugu tradiciju eksploatacije

nafte. Iako se nafta počela vaditi 1854. godine i to ručno, sve do početka 20. st. nije dolo do

značajnijih uspjeha u proizvodnji nafte u Moslavini. Na području Savske potoline nalazi se 18

naftnih polja, no sva polja nisu u funkciji. Eksploatiraju se slijedeća polja: Lupoglav, Bunjani,

Ježevo, Ivanić Dugo Selo, Kloštar, Mramor Brdo, Žutica, Stružec, Okoli, Voloder, Lipovljani,

Jamarica i Kozarica, a polje Vezišće prestalo se eksploatirati 2003. godine. Sva navedena polja su

ujedno i plinska polja osim polja Bunjani i Ježevo koja su samo naftna. Stružec je najveće

moslavačko naftno-plinsko polje, ali i jedno od najvećih u Hrvatskoj. Uz Stružec najizdašnija

polja u Savskoj potolini su Žutica i Ivanić. Sva naftna polja grupirana su u pet proizvodnih

područja: PP Žutica sa sjedištem u Žutici, PP Stružec sa sjedištem u Popovaći, PP Šumećani sa

sjedištem u Ivanić Gradu, PP Lipovljani sa sjedištem u Novskoj te PP Dugo Selo sa sjedištem u

Dugom Selu.

Prvo naftno-plinsko polje u Moslavini bilo je polje Gojlo gdje je nafta otkrivena 1941. godine, a

50

eksploatacija je ovdje prekinuta 1968. godine. Većina sadašnjih polja otkrivena je nakon Drugog

svjetskog rata odnosno 1950-ih godina kada dolazi do naglog razvoja naftne industrije. Godine

1952. osniva se poduzeće Naftaplin koje je preraslo u najveću naftnu tvrtku u Hrvatskoj - INA

Naftaplin. Tvrtka Naftaplin je u vrijeme svog osnivanja imala tri polja: Gojlo, Križ, Šumećani i

Mramor-Brdo. Osnivanje Naftaplina značajno je utjecalo na socio-ekonomski razvoj Moslavine

koja počinje sve više prosperirati.

Na području cijele Savske potoline najveća proizvodnja ostvarila se krajem 1970-ih i početkom

1980-ih godina kada se proizvodilo 3 milijuna tona nafte godišnje. Proizvodnja je znatno

smanjena početkom 1990-ih godina zbog iscrpljenja zaliha nafte, no većina postojećih polja će se

moći eksploatirati još 20-tak godina. S obzirom da eksploatacija i proizvodnja nafte bitno utječu

na razvoj i socio-ekonomsku strukturu stanovništva područja u kojem se odvija, i u Moslavini je

došlo do znatnih promjena te je tako od nerazvijenog i slabo razvijenog područja postala jedna od

razvijenijih regija u Hrvatskoj.

DRAVSKA I MURSKA POTOLINA

Murska potolina obuhvaća području Međimurja, a Dravska se nalazi na području Podravine.

Naftna polja obiju potolina grupirana su u četiri proizvodna područja: PP Molve sa sjedištem u

Đurđevcu, PP Beničanci sa sjedištem u Donjem Miholjcu, PP Šandrovac sa sjedištem u Bjelovaru

te PP Koprivnica sa sjedištem u Koprivnici.

Mursku potolinu možemo podijeliti na tri zone: ormoško-selnička, čakovečka i legradska zona.

Ormoško-selnička zona nalazi se u središnjem, a čakovečka u jugoistočnom dijelu potoline dok

se legradska zona nalazi na granici Murske i Dravske potoline. Na prostoru Murske potoline

nalazi se osam naftno-plinskih polja od kojih se još samo dva eksploatiraju: Legrad u legradskoj

zoni i Mihovljan u čakovečkoj zoni i . Perspektivna područja za istraživanje su Ivanovec,

Macinec, Strahoninec i Orehovica u čakovečkoj zoni te Slanje i Ludbreg u legradskoj zoni.

Mursku od Dravske potoline dijeli legradski prag koji predstavlja jedan od nastavaka Kalničkog

gorja. Na prostoru Dravske potoline nalazi se najveći broj naftnih polja, čak 22 od kojih se četiri

51

više ne eksploatiraju. Neki od važnijih naftno-plinskih polja jesu Beničanci, Šandrovac,

Jagnjedovac, Fernandinovac, Bilogora, Bokšić, Crnac, Klokočevci i Bizovac. Danas najizdašnije

naftno polje u Hrvatskoj je upravo na području Dravske potoline, to je polje Beničanci koje se

nalazi jugozapadno od Donjeg Miholjca. S eksploatacijom nafte na polju Beničanci počelo se

1972.g. Na tom polju proizvedeno je 2,5 milijuna tona nafte od početaka vađenja pa do danas.

Drugo po proizvodnji polje u ovoj potolini je naftno-plinsko polje Šandrovac koje se nalazi 80

km sjeveroistočno od Zagreba te je najizdašnije polje zapadne Podravine. U potrazi za naftom

nedaleko Bizovca otkriveno je bogato ležište geotermalne vode i stoga su ovdje sagrađene

Bizovačke toplice. Naime, negativne istražne naftne bušotine su često bogate mineralnom i

termalnom vodom kao što je na ovom području bio slučaj što pokazuje kako iskorištavanje nafte

može i neizravno pridonijeti napretku nekog prostora.

SLAVONSKO-SRIJEMSKA POTOLINA

Na krajnjem istoku Hrvatske nalazi se Slavonsko-srijemska potolina koja obuhvaća prostor južno

i jugoistočno od Vukovara i Vinkovaca. Na području ove potoline nalaze se naftna polja

Đeletovci i Ilača te naftno-plinsko polje Privlaka. Naftna polja na ovom području su otkrivena tek

početkom 80-ih godina. Prvo otkriveno polje je Ilača. Najveća proizvodnja u Slavonsko -

srijemskoj potoloni zabilježena je prije rata, 1989. godine kada je proizvedeno više od 270 000

tona nafte. Do danas je na tim poljima proizvedeno više od tri milijuna tona nafte, no šestina te

proizvodnje otpada na razdoblje Domovinskog rata kada su polja bila okupirana od strane srpskih

agresora te je nafta umjesto u Ininoj završavala u srpskoj rafineriji. Polja su vraćena u Inin

proizvodni sustav 1996. godine. Nakon toga je uslijedila revitalizacija polja koja je dovršena

sredinom 1997. godine. Najveći problem na ovom prostoru i dalje predstavlja razminiranje polja

te upravo zbog brojnih mina na ovom prostoru već više od 15 godina nije bilo značajnijih

istraživanja..

Veliko neistraženo područje u Hrvatskoj su i Dinaridi, Istraživanja tog područja traju već oko 60

godina. Tu se nalazi 15 bušotina, a najperspektivnija područja su Vučjak u Gorskom kotaru,

Ravni kotari u zadarskom zaleđu te otok Brač.

52

U podmorju sjevernog Jadrana nalazi se 8 plinskih polja, a još dva bi trebala početi uskoro s

radom. Plinska polja u Jadranu otkrivena su 70-ih godina XX.st., no, s radom započinju 1996.,

kada je potpisan sporazum o zajedničkom ulaganju između Ine i tvrtke Agip, danas ENI, iz

Italije. (www. atlas.geog.pmf.unizg.hr)

U sljedećoj tablici prikazana je proizvodnja, potrošnja, uvoz i izvoz nafte u Hrvatskoj u razdoblju

od 1945. do 2012.g.

Tablica 7: Proizvodnja, uvoz, izvoz i potrošnja nafte u Hrvatskoj

JEDINICA 103 T

1945. 1950. 1960. 1970. 1980. 1990. 2000. 2011. 2012.

PROIZVODNJA 25,9 53,0 768,0 2057,1 5469,7 3914,3 1213,9 720,4 664,4

UVOZ 281,0 349,8 2504,0 5469,7 4752,1 3914,3 3236,2 2838,3

IZVOZ -20,0 -219,3 -501,1 -298,8 -394,8 -35,1

POTROŠNJA 5,9 334,0 898,5 4060,0 8073,3 6860,7 5263,8 4267,1 3358,0

IZVOR: www.eihf.hr

Iz tablice vidimo da je tijekom povijesti pa i danas potrošnja u Hrvatskoj veća od proizvodnje te

da je Hrvatska ovisna o uvozu nafte. Najveća proizvodnja bila je 1980.g., a nakon toga

proizvodnja se smanjuje. Isto tako smanjuje se i potrošnja pa i potreba za uvozom. Danas se u

Hrvatskoj proizvodi više od 600 tisuća tona nafte, a troši se pet puta više.

Na sljedećem grafikonu također su prikazani proizvodnja, uvoz i potrošnja nafte u Hrvatskoj.

53

Grafikon 6: Proizvodnja, uvoz i potrošnja nafte u Hrvatskoj

IZVOR: www.eihf.hr

Iz grafikona je vidljivo kako su proizvodnja, uvoz i potrošnja rasli do 1980.g., a nakon toga se

smanjuju i proizvodnja i potrošnja pa i uvoz.

U tablici su prikazani udjeli pojedinih energenata (ugljen i koks, sirova nafta, prirodni plin,

vodene snage i obnovljivi izvori) u ukupnoj potrošnji energije u razdoblju od 1945. do 2012.g. te

ukupna potrošnja energije koja je iskazana zajedničkom energetskom jedinicom petađulima (PJ)

koja je ekvivalent 30-ak milijuna kWh.

54

Tablica 8: Udio pojedinih energenata u ukupnoj potrošnji

ENERGENT

(%)

1945. 1950. 1960. 1970. 1980. 1990. 2000. 2011. 2012.

UGLJEN I

KOKS

40,8 46,8 37,9 8,8 2,3 1,7

SIROVA

NAFTA

2,25 2,8 28,9 46,5 50,2 42,9 27,9 13,3 15,1

PRIRODNI

PLIN

0,2 0,2 1,3 9,8 13,7 30,5 32,4 41,1 45,3

VODENE

SNAGE

4,98 10,6 12,9 24,11 25,1 15,4 31,2 34,8 22,7

OBNOVLJIVI

IZVORI

51,6 39,5 18,8 10,65 8,0 9,4 8,5 9,8 10,05

UKUPNA

POTROŠNJA

(PJ)

47,95

79,13

110,95

185,95

255,02

243,19

183,77

228,62

187,42

IZVOR: www.eihp.hr

Do 70-ih godina XX.st. ugljen je bio najvažniji energent koji je zadovoljavao oko 40%

energetskih potreba Hrvatske, dok je udio nafte rastao sve do 80-ih godina kada je zadovoljavao

polovicu energetskih potreba Hrvatske. Sljedećih godina udio nafte kao energenta se smanjuje. U

2012.godini udio nafte u ukupnoj energetskoj potrošnji Hrvatske iznosi samo 15%.

Najvažniji energent u XXI.st. postaje prirodni plin. Udio prirodnog plina je konstantno rastao

tijekom povijesti da bi 2000.g. udio prirodnog plina (32,4%) bio veći od udjela nafte (27,9%).

Udio plina 2012. je iznosio čak 45,3%.

OBVEZNE ZALIHE NAFTE I NAFTNIH DERIVATA

Obvezne zalihe nafte i naftnih derivata formiraju se za osiguranje opskrbe naftom i naftnim

derivatima u slučaju prijetnje energetskoj sigurnosti države, uslijed izvanrednih poremećaja

opskrbe. Obvezne zalihe nafte i naftnih derivata formiraju se u visini 90-dnevne prosječne

potrošnje naftnih derivata u prethodnoj kalendarskoj godini do 31. srpnja tekuće godine. Obvezne

55

zalihe uključuju sljedeće skupine naftnih derivata:

1.motorne benzine i benzine za zrakoplove,

2. dizelska goriva, plinska ulja i gorivo za mlazne motore,

3. loživa ulja (lako, srednje i teško).

Dio obveznih zaliha može se čuvati u sirovoj nafti i poluproizvodima.

Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog ministra, do 31. ožujka svake godine propisuje količinu i

strukturu obveznih zaliha za tekuću godinu na temelju ostvarene potrošnje naftnih derivata u

prethodnoj godinI.

Obvezne zalihe propisuje HANDA.

Agencija za obvezne zalihe je samostalna, neovisna i neprofitna javna ustanova koja je obveznik

osiguranja obveznih zaliha nafte i naftnih derivata.

Sjedište Agencije za obvezne zalihe je u Zagrebu. Osnivač Agencije za obvezne zalihe je

Republika Hrvatska te je za svoj rad odgovorna Vladi Republike Hrvatske.

Djelatnosti Agencije za obvezne zalihe su:

– prikupljanje naknade za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata,

– kupnja i prodaja nafte i naftnih derivata u svrhu formiranja i obnavljanja zaliha,

– organizacija, nadzor i upravljanje obveznim zalihama nafte i naftnih derivata,

– namjensko trošenje sredstava za formiranje i skladištenje obveznih zaliha nafte i naftnih

derivata,

– utvrđivanje uvjeta za skladištenje obveznih zaliha nafte i naftnih derivata.

Količina i struktura obveznih zaliha nafte i naftnih derivata za 2013. godinu iznosi:

2 motorni benzin: 57 000 tona

3 dizelsko gorivo: 151 000 t

4 gorivo za mlazne motore: 20 000 t

5 sirova nafta: 410 000 t (www.handa.hr.)

56

3.3. CIJENE NAFTTNIH DERIVATA U HRVATSKOJ

Cijene naftnih derivata u Republici Hrvatskoj formiraju se na temelju pravilnika koji donosi

Ministarstvo gospodarsta-Pravilnik o utvrđivanju naftnih derivata. Ovim pravilnikom utvrđuje se

najviša razina cijena naftnih derivata za pravne i fizičke osobe, koje se bave proizvodnjom i/ili

uvozom naftnih derivata i/ili trgovinom na malo naftnim derivatima. Struktura cijene naftnih

derivata sastoji se od: prodajne cijene INA-e ili nekog drugog maloprodajnog trgovca (OMV,

Tifon, Petrol...), trošarine, naknade za Hrvatske autoceste, naknade za Hrvatske ceste, naknade za

financiranje HANDE (Hrvatske agencije za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata) i naknade za

biogorivo. Prodajna cijena se formira na temelju prosječnih cijena naftnih derivata na tržištu

Mediterana, deviznog tečaja prema podacima Hrvatske narodne banke te premija energetskog

subjekta.

Najviše trošarine isu za motorni benzin i iznose 1,65kn po litri, trošarine za naftne derivate su

1,00kn/l, a za Plavi eurodizel i loživa ulja trošarine nema. Po 60 lipa izdvaja se za Hrvatske

autoceste i Hrvatske ceste, dok se ta naknade ne izdvaja za Plavi eurodizel i loživa ulja što znatno

smanjuje njihovu maloprodajnu cijenu. Zatim se 20 lipa izdvaja za financiranje HANDE i

naknada za biogorivo i na to sve se obračunava PDV. Znači, cijena samoga derivata u ukupnoj

cijene goriva iznosi oko 52%, a ostalo su davanja državi.

Javlja se pitanje kako je moguće da je cijena naftnih derivata bila jeftinija 2008.g., kada je cijena

nafte po barelu dosegla vrhunac, nego sada kada je cijena na svjetskom tržištu niža? Tako je

cijena Eurosupera 95 bila 6,62kn, a danas je oko 10kn/l. problem je u tome što se cijena derivata

ne formira na temelju cijene barela, nego prema cijeni derivata na mediteranskom tržištu, a mi

kao mala zemlja nemamo mogućnosti, ni unutarnjih zaliha da se suprotstavimo divljanju tih

cijena. Iako se kao glavni krivac tako visokih cijena na svjetskom tržištu često uzima složena

vojno-politička situacija na Bliskom istoku, koji posjeduje 65% svih rezervi nafte, cijenu

"pumpaju" špekulanti, banke, veliki investicijski fondovi koji kupuju naftu, a potom je

preprodaju po višim cijenama. (Gelo, 2010., str.207)

U tablici su prikazane maloprodajne cijene bezolovnog motornog benzina (BMB EURO 98),

dizelskog goriva (DG-EURO) i dizelskog goriva Plavi (DG-PLAVI) u hrvatskim kunama. Cijene

57

predstavljaju prosjek cijena za određenu godinu po litri goriva.

Tablica 9: Kretanje cijena naftnih derivata u Hrvatskoj

Kn/l 2000 2000 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

BMB

EURO

98

5,96

6,85

6,73

6,66

7,14

7,72

8,24

8,16

8,58

7,38

8,45

10,0

DG

EURO

5,36

5,44

6,00

6,96

7,26

7,40

8,63

6,79

7,82

9,05

DG-P

LAVI

2,76

3,01

2,56

2,56

3,08

4,02

4,21

4,24

5,05

3,68

4,64

5,48

IZVOR: www.eihp.hr

Iz tablice je vidljivo kako su cijene svih naftnih derivata rasle u razdoblju između 2000. i 2011.g.

te su se cijene u tom razdoblju dvostruko povećale. Cijene su svoj vrhunac imale 2008.g.kada je

došlo do velikog skoka cijena i na svjetskim tržištima. Sljedeće godine cijene su se smanjile za

više od jedne kune, a potom opet nastavile rast sljedećih godina.

U sljedećem grafu su također prikazane cijene naftnih derivata u Hrvatskoj u razdoblju od 2000.

do 2011.g.

58

Graf 7: Kretanje cijene naftnih derivata u Hrvatskoj

IZVOR: www.eihp.hr

Iz grafa se može vidjeti kako su se kretale cijene motornog benzina, dizelskog goriva i plavog

dizela. Zanimljivo je da je 2008.g. cijena dizelskog goriva bila viša od cijene benzina iako

dizelsko gorivo zahtijeva manju preradu, a time ima i tradicionalno nižu maloprodajnu cijenu.

Sljedeće godine cijena dizela je opet bila niža od cijena benzina, ali s manjom razlikom u cijeni

nego što je to prije bilo.

59

3.4. INA-Industrija nafte

Ina je najveća naftna kompanija u Hrvatskoj koja od svojih početaka djelovanja objedinjuje

poslove pronalaska, prerade i distribucije naftnih derivata na području Hrvatske i drugih zemalja.

Ona je dominantna tvrtka u naftnom sustavu Hrvatske koja je u mješovitom vlasništvu države,

fondova i privatnih investitora. U zadnjih desetak godina javljaju se i drugi energetski subjekti,

prije svega trgovci na veliko i malo naftnim derivatima, dok je Ina jedina tvrtka za proizvodnju

naftnih derivata.

Ina je osnovana 1.siječnja 1964.g. spajanjem Naftaplina, Rafinerije nafte Rijeka i Rafinerije nafte

Sisak. Prvih dana djeluje pod nazivom Kombinat za naftu i plin, a te iste godine 26.studenog

dobiva današnje ime INA-Industrija nafte. Cilj osnivanja Ine je bilo okrupnjavanjem proizvodnje,

odnosno prerade te boljom podjelom rada, specijalizacijom i organiziranjem

znanstveno-istraživačkog rada unaprijediti djelatnost proizvodnje, prerade i distribucije naftnih

proizvoda te povećati daljni razvoj. Dijelom Ine postaju Rafinerija Enol-Iskra iz Zagreba,

poduzeće Petroplin iz Kutine, trgovačko poduzeće za promet naftom i naftnim derivatima

Croatiapetrol, kemijska industrija Metan iz Kutine, Tvornica dušičnih gnojiva Kutina, poduzeće

Nafta u Lendavi i Petronafta u Solinu.

Od 1979.g. Ina je djelovala kroz 4 tehnološke i organizacijske cjeline, tj. grupe poslova:

INA-Naftaplin, INA-Prerada, INA-Petrokemija i INA-Trgovina. Uz te četiri grupe pogona, koje

su imale pravnu i financijsku osobnost, postojale su i zajedničke poslovne funkcije koje su

obavljale poslove opsluživanja uprave, zajedničke financije, pravne poslove te istraživanje i

razvoj. Unutar Ine osnovan je i INA-Commerce pod kojim se ujedinjuju izvozno-uvozni poslovi.

Sredinom 70-ih godina osniva se DINA-Petrokemija Omišalj. Gradnja Petrokemije u Omišlju bio

je zajednički projekt Ine i američke petrokemijske tvrtke Dow Chemical. Izgrađena je moderna

pertokemija, a gradnja je bila zasnovana na tadašnjim nerealnim planovima o preradi i potrošnji

nafte u Jugoslaviji. U tom razdoblju gradi se i naftovod od Krka do Siska te dalje do rafinerija u

Bosanskom Brodu, Pančevu i Beogradu. Jedan odsjek naftovoda je vodio prema Lendavi, a jedan

prema Mađarskoj i tadašnjoj Čehoslovačkoj. Naftovod je gradio Jugoslavenski naftovod, a

najveći dio danas pripada Jadranskom naftovodu (JANAF). Naftovod je pušten u rad 1979.g.

60

Naftni šok 1973.g. i drugi naftni šok 1979.g. nisu ozbiljno shvaćeni, kao ni njihove posljedice,

niti od strane političara, niti od strane znanstvenika, da jesu pitanje je dali bi se izgradila

Petrokemija u Omišlju i naftovod od Krka do Siska. Nakon što su smireni učinci naftnog šoka,

došlo je do smanjivanja troškova i organizacijsko smanjivanje radi preorijentacije na osnovnu

djelatnost. Došlo je do politike potpuno drugačije od politike 60-ih godina, kada se je težilo

diversifikaciji, što je dovelo do višegodišnjeg zastoja u istraživanju nafte u malim i srednjim

tvrtkama koje se nisu mogle jednako uspješno održavati sa tako niskim cijenama i visokim

troškovima. I Ina je krajem 70-ih, nakon ulaska u ambiciozne razvojne programe, imala

problema, jer su započeti projekti i objekti kasnili pa su umjesto prihoda donosili povećanje

troškova.

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća nastaju velike poteškoće u poslovanju tadašnjih radnih

organizacija koje su se prije svega očitovale: u uvozu nafte, osiguranju repromaterijala, rezervnih

dijelova i opreme, problemima u opskrbi tržišta derivatima, disparitetu cijena ulaznih sirovina i

završnih proizvoda što je negativno utjecalo na poslovanje organizacija, noseći sa sobom

gubitke i brojne financijske teškoće. Prvi put nakon dvadeset godina, 1982.g., smanjena je

proizvodnja i prerada nafte, a Inine radne organizacije duguju inozemstvu preko 1,5 milijardi

dolara. Naftaplin na sva tri istraživačka područja: panonskom bazenu, Dinaridima i jadranskom

podmorju ne ostvaruje planirane rezultate, a pozitivni učinak otkrivanjem polja Đeletovci, Ilača i

Privlaka te plinskih polja Ivana i Ika u sjevernom Jadranu, nije pokrio ukupne negativne učinke

poslovanja. Od svih radnih organizacija u najtežim je prilikama poslovala Rafinerija na Urinju

čije su breme na svojim leđima, zbog nepravednih saveznih zakona, snosili republički organi, a

prije svega Ina sama.

Ovo razdoblje drastično je pokazalo kako je prošlo vrijeme neprekidnih ulaganja i razvoja te

kako je nužno pronalaziti nove putove razvoja, za koje nažalost nisu postojala dopustiva

pravno-organizacijska rješenja. Naftno gospodarstvo, pa tako i Ina, prešli su iz razdoblja visoke

akumulativnosti , produktivnosti i razvoja u razdoblje gubitaka, tehnološke ovisnosti i svekolike

neizvjesnosti. Ponovno se na razini bivše države odstupa od tržišnih uvjeta poslovanja

prema administrativno-distributivnom sustavu u kojemu ni Hrvatska ni Ina nisu imale nikakvih

izgleda za pravedan tretman.

61

Sredinom desetljeća Inu sačinjava 15 radnih organizacija s 35 tisuća zaposlenih, pa i unatoč

spomenutih financijskih i razvojnih teškoća još je uvijek bila vodeća gospodarska sila u tadašnjoj

državi.

Broj zaposlenih u Ini rastao je 70-ih i 80-ih godina XX.st. kao posljedica državne politike tog

vremena koja je poticala visoke stope zapošljavanja, a sve kao posljedica normativnog optimizma

koji je bio generator mnogih neracionalizma. Stopa rasta proizvodnje kretala se od 2 do 5 posto, a

broj zaposlenih porastao je za 40%, sljedećih godina broj zaposlenih raste za još 30%, a u

razdoblju od 1985.-90. porast zaposlenih je svega 4,2%. Ukupan prihod po zaposleniku

povećavao se do 1986.g. nakon čega je uslijedila stagnacija i pad. Oscilacije u poslovanju bile su

posljedica čestih promjena gospodarskih sustava. Pad cijena 1986.g. značio je nove problema.

Nakon pada cijena Naftaplin ostvaruje upola manje prihode, dok su troškovi rasli, što je

rezultiralo smanjenjem kapitalne sposobnosti. Smanjenje prihoda u najvećoj je mjeri utjecalo na

smanjenje obujma istraživanja i investicija,a cilj je bio uz što manje metara bušotina otkriti što

više rezervi.

Od početna 2,2 milijuna tona godišnjega preradbenog kapaciteta, Inine su rafinerije 1979. došle

do kapaciteta od 15 milijuna tona. Dogodilo se to zahvaljujući puštanju u rad pogona Rafinerije

nafte Rijeka na Urinju 1965, povećanju kapaciteta Rafinerije Sisak, te izgradnji pogona

Rafinerije Zagreb na Žitnjaku 1971.Naftaplin je 1980. godine izvukao iz bušotina tri milijuna

tona crnog zlata. Od 195 benzinskih postaja, koliko ih je imala 1966, Ina desetak godina potom

posjeduje više od 500 postaja.

Godine 1990. po rezultatima poslovanja Ina je već 17 godina zaredom bila najveća tvrtka

tadašnje države. Na drugom je mjestu bio novosadski Naftagas, a na trećem sarajevski

Energoinvest. Te godine Ina je proizvela milijun tona nafte, 400 000 tona kondenzata, a iz

Angole temeljem koncesijskog ugovora dobiveno je oko 200 000 tona nafte. Proizvedeno je 2,7

mlrd. prostornih metara plina. Rafinerije su preradile 6,8 milijuna tona nafte, od čega je na

stranom tržištu završilo 750 000 tona. Petrokemija Kutina proizvela je 1,2 milijuna tona gnojiva,

a organska petrokemija oko 300 000 tona. Ukupna vanjsko-trgovinska razmjena iznosila je 1,1

62

mlrd. dolara, od čega se na uvoz odnosilo 896 milijuna. Inin dug prema inozemstvu iznosio je 1,2

mlrd. dolara u čemu su kamate iznosile 459 mil. dolara. Tadašnja Zajednica poduzeća

zapošljavala je 36000 radnika.

Nakon 1990.g. i raspadanja Jugoslavije i Domovinskog rat u Hrvatskoj, Ina je doživjela mnoge

gubitke. INA je ostala bez brojnih skladišnih prostora i drugih objekata infrastrukture za prodaju

svojih proizvoda te bez značajnog dijela svoje trgovačke mreže u Srbiji, Crnoj Gori te Bosni i

Hercegovini. U brojnim bombaškim napadima na Hrvatsku uništena su ili teško otečena Inina

postrojenja, mnoge benzinske postaje i skladišni kapaciteti. Rafinerija u Sisku napadnuta je preko

dvadeset puta te joj je tako nanesena velika šteta. Naftna polja Đeletovci, Privlaka i Iloča bila su

pod okupacijom, a nafta je u tom razdoblju crpljena i otpremana u Srbiju na preradu. Već u ratnoj

1991. od 34 naftna polja rade samo 22, s dnevnom proizvodnjom od samo 2 800 tona, umjesto

mogućih 4 800 tona. Od 36 000 zaposlenih 6 500 završilo je u postrojbama Hrvatske vojske, u

ratu je poginulo 100 djelatnika Ine, a 360 ih je teško stradalo. Izvan uporabe bio je i naftovod

tvrtke JANAF. Sve je to značilo velike gubitke naftnoj industriji u Hrvatskoj, a nakon toga

uslijedilo je dugo razdoblje poslijeratnog oporavka.

Od 1990. Ina je poduzeće u državnom vlasništvu, a od 1993. dioničko društvo. Prva faza

privatizacije - u kojoj kupnjom 25 posto plus jedne dionice Inin strateški partner postaje tvrtka

MOL - okončana je 2003. godine. Sedam posto dionica preneseno je 2005.g. u Fond hrvatskih

branitelja iz Domovinskog rata.

Godine 2006. dionice Ine izlistane su na Zagrebačkoj i Londonskoj burzi te je u javnoj ponudi 17

posto dionica prodano privatnim i institucionalnim investitorima.

Sljedeće godine nastavljen je proces privatizacije prema Zakonu o privatizaciji te je 7 posto

dionica ponuđeno na kupnju bivšim i sadašnjim zaposlenicima Ine. Nakon prodaje 7 posto

dionica sadašnjim i bivšim radnicima Ine, vlasnička struktura kompanije se izmijenila te je u

državnom vlasništvu ostalo manje od 50% ukupnih dionica. U ovom smislu hrvatska Vlada i

MOL potpisali su Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima. U listopadu 2008.

godine završena je dobrovoljna javna ponuda za preuzimanje koju je MOL uputio dioničarima

INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d.. Isplatom novčanih sredstava dioničarima te preknjižbom

dionica pohranjenih tijekom dobrovoljne javne ponude MOL je povećao vlasnički udio na

63

47,16%.

Razdoblje od 1999.-2005.g. bilo je bitno za poslovanje Ine iz tri razloga: uvedeno je tržišno

određivanje cijena u Hrvatskoj, provedena je privatizacija Ine, u kojoj je kao strateški partner

odabran mađarski MOL, a treće je da su nakon napada 11.rujna 2001.g. na Svjetski trgovinski

centar i američke intervencije u Afganistanu i Iraku cijene nafte na svjetskom tržištu počele rasti.

Prihodi od poslovanja rasli su od 1999.g. do 2001.g. da bi 2002.g. prihodi bili manji zbog pada

prodaje na domaćim i stranim tržištima, a rast se je opet kasnije nastavio. Prihod je 1999.g.

iznosio 12,172 milijarde kuna, a 2005.g. 21 milijardu kuna, dok su rashodi 1999.g. bili 13,733

milijarde kuna, a šest godina kasnije 20,850milijardi. U tom razdoblju Ina je ostvarivala pozitivan

financijski rezultat, izuzev 1999.godine kada su rashodi bili veći od prihoda.

3.5. JANAF-Jadranski naftovod

JANAF obavlja djelatnosti transporta nafte i skladištenja nafte i naftnih derivata na pet terminala:

u Omišlju, Sisku, Virju, Slavonskom Brodu i zagrebačkom Žitnjaku. Sjedište tvrtke je u Zagrebu.

Tvrtka je upisana u registar nadležnog suda u Rijeci 29.kolovoza 1974.g. kao Jugoslavenski

naftovod, a u rad je pušten 22.prosinca 1979.g. Od tada do danas tvrtka je stekla i potvrdila svoj

značaj u gospodarskom, geostrateškom i energetskom smislu unutar Hrvatske, ali i na području

regije. JANAF kontinuirano ulaže u modernizaciju naftovodnog sustava, uvode se nove

tehnologije rada, a posebno se vodi računa o stjecanju novih znanja zaposlenika i primjene tih

znanja u svakodnevnim radnim procesima. Jadranski naftovod je dioničko društvo u mješovitom

vlasništvu s pretežno državnim kapitalom, u strukturi vlasništva JANAF-a nalazi se: Hrvatski

zavod za mirovinsko osiguranje (37,259%), HANDA (26,28%), INA 11,80%, Republika

Hrvatska (10,66%), Hrvatska elektroprivreda d.d. (5,36%), Državna agencija za sanaciju banaka

(4,30%), ostali dioničari (4,34%).

S početkom Domovinskog rata donesena je odluka o promjeni imena u Jadranski naftovod.

Tijekom Domovinsko rata 1991.g. Srbi su nasilno zaustavili transport nafte sustavom JANAF.

Nakon dugotrajnih pregovora i potpisanih sporazuma, između hrvatske vlasti i pobunjenih

Srba, naftovod je ponovno pušten u rad 1.veljače 1995.g. Unatoč potpisanim sporazumima i

64

jamstvima UNCRO-a (Operacije Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj) naftovod

je ponovno nasilno zatvoren u svibnju 1995.g. Tri mjeseca kasnije naftovod je konačno otvoren

i bio je u mogućnosti transportirati naftu na svim dionicama. (Vranješ, 2009.)

Sustav JANAF sastoji se od:

· - prihvatno – otpremnog Terminala Omišalj na otoku Krku, sa skladišnim prostorom od

760.000 m3 za naftu i 60.000 za naftne derivate te pripadajućim pumpnim i mjernim stanicama, i

Luke Omišalj.

- prihvatno-otpremnih terminala u Sisku, Virju i Slavonskim Brodu sa skladišnim

prostorom (u Sisku od 500.000 m3 i Virju od 40.000 m3) te pripadajućim pumpnim i mjernim

stanicama

- terminala naftnih derivata JANAF-Žitnjak u Zagrebu (40.000 m3).

- cjevovoda dugačkog oko 622 km s dionicama:

- Omišalj – Sisak

- Sisak – Virje – Gola

- Virje – Lendava

- Sisak – Slavonski Brod

- Slavonski Brod – Sotin

- podmorskog naftovoda Omišalj-Urinj koji povezuje Terminal Omišalj i INA-Rafineriju

nafte Rijeka.

TERMINAL I LUKA OMIŠALJ

Luka Omišalj, smještena na sjevernoj strani otoka Krka u zaljevu Omišlja, idealna je za prihvat i

otpremu nafte a svojim je položajem zaštićena od naleta jakog vjetra i utjecaja valova. Dva

tankerska veza s dubinom mora od 30 metara mogu bez ograničenja prihvatiti i najveće tankere.

Pomoću peljara i tegljača čitava operacija okretanja i vezivanja čak i VLCC tankera ne traje duže

od 3 sata. Na svakom vezu su četiri istakačke ruke za sirovu naftu i dvije za naftne derivate s

mogućnošću prekrcaja od 5.000 m3/h svaka, odnosno 20.000 m3/h nafte po vezu. Tankeri mogu

ukrcavati i iskrcavati naftu 24 sata na dan, 365 dana godišnje.

Za skladištenje nafte na Terminalu Omišalj koristi se ukupno 12 spremnika koji imaju ukupni

65

kapacitet od 760 000m3.

Na Terminalu Omišalj također se nalaze i spremnici za derivate, a neposredno uz spremnike

nalazi se i autopunilište za naftne derivate. Za skladištenje naftnih derivata na Terminalu Omišalj

koristi se šest spremnika ukupnog kapaciteta od 60 000m3

TERMINAL SLAVONSKI BROD

Terminal Slavonski Brod nalazi se istočno od sela Donja Vrba i sjeverno od željezničke pruge

Zagreb – Beograd i 9 kilometara istočno od grada Slavonskog Broda. Terminal Slavonski Brod

ima isključivo funkciju čvorne odnosno prespojne stanice naftovoda.

TERMINAL SISAK

Terminal Sisak je smješten u južnoj industrijskoj zoni grada Siska, uz naselje Crnac i na 180

kilometru dužine cjevovodne trase Omišalj-Sisak. Terminal Sisak služi za prihvat sirove nafte iz

pravca Terminala Omišalj i Terminala Virje, njeno skladištenje i daljnju otpremu prema:

- INA-Rafineriji nafte Sisak;

- Terminalu Virje i dalje prema Goli (granica s Mađarskom) i Lendavi (Slovenija);

- Terminalu Slavonski Brod i dalje prema Bosanskom Brodu ( granica s BiH) te Mjernoj

stanici Sotin, odnosno prema rafinerijama u Novom Sadu i Pančevu (Srbija).

Dionica Sisak-Omišalj tehnički je spremna za transport nafte i u pravcu prema Omišlju što će

omogućiti transport nafte od mađarsko-hrvatske granice do Omišlja.

Na sjeveroistočnoj strani Terminala Sisak nalaze se postrojenja INA-Rafinerije nafte Sisak.

Za skladištenje nafte na Terminalu Sisak koristi se 11 spremnika koji imaju ukupni kapacitet od

500 000m3.

Izgrađenim kapacitetima i sustavima omogućen je prihvat nafte u svaki spremnik, premještanje

nafte preko pumpne stanice iz spremnika u spremnik, premještanje nafte preko pumpne stanice u

spremnički prostor INA-Rafinerije nafte Sisak te otprema nafte iz svakog spremnika preko

pumpne stanice u jedan ili oba otpremna naftovoda (prema terminalima u Slavonskom Brodu,

odnosno Virju).

66

TERMINAL ŽITNJAK

Terminal Žitnjak za naftne derivate smješten je u istočnom dijelu grada Zagreba. Na toj lokaciji

JANAF namjerava uspostaviti regionalni terminal za prihvat, skladištenje i otpremu naftnih

derivata za komercijalne svrhe i potrebe skladištenja obveznih državnih zaliha.

Terminal se sastoji od:

- Pretakališta vagonskih cisterni

- Spremničkog prostora s pripadajućim manipulativnim cjevovodima i pumpnim agregatima

- Punilišta kamionskih cisterni

Ukupni kapacitet = 42.000 m3

Projektirani kapacitet cjevovoda je 34 milijuna tona transporta nafte godišnje, a instalirani 20

milijuna tona. JANAF ima ukupno kapaciteta za skladištenje nafte 1,3 milijuna m3 i 100.000 m3

za skladištenje naftnih derivata. Duljina naftovoda je 622km. U više od 30 godina rada JANAF-a

transportirano je 170 milijuna tona nafte i prekrcana su 2274 tankera. Od ukupnog transporta

90,5% je bilo za inozemne korisnike. (Sekulić, 2009.)

U 2009. godini mijenja se poslovna slika tvrtke: u prvih devet mjeseci sve su veći prihodi od

skladištenja nafte i naftnih derivata (oko 34,2%), od čega je 19,7% skladištenje za domaće

korisnika. 65,8% prihoda je ostvareno pružanjem usluga transporta nafte domaćim i stranim

korisnicima, od čega je čak 55,9% prihod od pružanja usluga transporta stranim korisnicima.

67

Graf 8: Struktura ukupnog poslovnog prihoda JANAF-a 2009.g.

IZVOR: www.janaf.hr

U razdoblju 2001. i 2002.g. JANAF je ostvarivao negativan financijski rezultat (prihodi 2000.g.

248 milijuna kuna, a rashodi te godine 379 milijuna kuna) što je posljedica manjih transportiranih

količina nafte i visokih financijskih rashoda po kreditima za izgradnju naftovoda. Nakon tog

razdoblja počinje poslovati pozitivno s prihodima na razini 300 do 335 milijuna kuna, a rashodi

su bili na razini 280 do 300 milijuna kuna.

U prvih devet mjeseci 2009. ostvaren je prihod gotovo jednak prihodu za cijelu 2008. godinu.

Neto dobit je bila 2,5 puta veća, a investicije 2,7 puta veće nego u istom razdoblju 2008.g.

Visoki predstavnici vlada Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, Slovačke, Mađarske i Hrvatske potpisali

su u Zagrebu 16.prosinca 2002.g. sporazum o suradnji na provedbi Projekta integracije naftovoda

Družba i Adria. Do projekta je došlo iz potreba Rusije da se šire na Zapad. Države su se

obavezale osigurati slobodan i neometan tranzit i izvoz nafte. Projektom se predviđao izvoz nafte

iz ruske pokrajine Samara preko Bjelorusije, Ukrajine, Slovačke, Mađarske te bi se u Sisku

spajao na JANAF do terminala u Omišlju, odnosno spajanje ruskog naftovoda DRUŽBA, koji je

68

u vlasništvu ruske naftne tvrtke TRANSNEFT, na Jadranski naftovod. No, sporazum je odbačen

2005.g. od strane Hrvatske. U dvojbi "za" i "protiv" projekta Družba Adria kao glavni argument

protiv ovog projekta se navodi problem zagađenja Jadrana. Iako je Jadran već opterećen

transportom nafte i ispuštanjem balastnih voda, što znači da dodatak 5 milijuna tona nafte, s

perspektivom od 15 milijuna, u tankerskom izvozu ne može utjecati na uništenje Jadrana, kako to

navode ekološke udruge. U Jadran ulazi oko 57 milijuna tona nafte (Trst oko 47 milijuna tona,

hrvatske luke osam milijuna, Kopar oko dva milijuna) što znači da dodatna količina od 5-15

milijuna ne može bit razlog za panične reakcije. U slučaju da izvozni terminal bude u Trstu, a ne

u Omišlju, nafta će opet prolaziti naftovodom kroz Hrvatsku, a u tankerima će se prevoziti po

Jadranu i balastne vode će se neko vrijeme zadržavati u Jadranu. No, prihodi će ostajati u Italiji,

a ne Hrvatskoj, a Hrvatska opet preuzima dio rizika. Kao i u svakom poslovanju tako i u ovom

projektu postoje rizici, ali isto tako i mogućnosti koje treba iskoristiti. S naftovodom Družba

Adria Hrvatska bi se dodatno uključila u međunarodne odnose, a za transport bi se koristio već

postojeći naftovod. (Dekanić, 2008, str. 99)

4. NAFTA U BUDUĆNOST

4.1. NAFTA KAO GLOBALNI ENERGENT

Tijekom prošlosti ljudi su u većoj ili manjoj mjeri koristili različite energente. Vodeći energent u

XIX. stoljeću bio je ugljen, u XX.st. vodeću ulogu preuzima nafta, dok bi u XXI.st. vodeću ulogu

mogao preuzeti prirodni plin. Prema istraživanju instituta za primjenu nuklearne energije (IIASA)

čak polovicu svjetskih potreba za energijom trebao bi zadovoljiti prirodni plin.

Prirodni plin sve se više koristi zbog brojnih razloga: cijene, zaštite okoliša, sigurnosti opskrbe

energijom, deregulacije tržišta te samog ekonomskog rasta.

Ugljen u svjetskoj energetskoj potrošnji sudjeluje s 22%, no taj se udio smanjuje od 80-ih godina

XX.st., tako je 1992.godine uporaba prirodnog plina prvi put bila veća od uporabe ugljena.

Najveći potrošači ugljena su azijske zemlje, posebice Indija i Kina, koje posjeduju velike rezerve

69

ugljena. Uz naftu, ugljen i prirodni plin važnu ulogu ima i nuklearna energija. Iako uporaba

nuklearne energije nije baš najpopularnija, predviđa se veća njezina potrošnja u zemljama u

razvoju. Obnovljivi izvori imaju sve važniju ulogu. Energija dobivena iz obnovljivih izvora još

cijenom nije konkurentna da bi se mogla razviti njezina raznovrsna uporaba, ali njezine pozitivne

ekološke značajke otvaraju put u sve širu uporabu. Može se očekivati porast energije iz

obnovljivih izvora za više od 50%.

IIASA je razvio tri osnovna scenarija potrošnje nafte i plina,a onda ih razrađuje u šest

podscenarija. Svi scenariji predviđaju porast stanovništva na 10,5 milijardi 2050.g. Svi scenariji

predviđaju i smanjenje udjela nafte i plina, ali bi se količinski zapravo trebalo potrošiti više.

Tri osnovna scenarija su:

A) scenarij visokog tehnološkog napretka i ekonomskog rasta

B) scenarij realističnog umjerenog napretka i ekonomskog rasta

C) scenarij izrazito ekološkog usmjerenja koji počiva i na značajnom tehnološkom

napretku i međunarodnoj povezanosti.

Scenarij A razrađen je u tri podscenarija:

A1) scenarij koji predviđa potrošnju nafte od 7,9 Gtoe (giga tona ekvivalenta nafte) i plina

od 4,7 Gtoe u 2050.godini

A2) scenarij koji predviđa potrošnju nafte od 4,78Gtoe i plina od 5,46 Gtoe u 2050.g.

A3) scenarij koji predviđa potrošnju nafte od 4,33Gtoe i plina od 7,71 Gtoe u 2050.g.

Za usporedbu 1990.g. u svijetu je potrošeno 3,06 Gtoe nafte i 1,68 Gtoe plina. Znači u sva tri

scenarija imamo povećanje potrošnje i nafte i plina.

B) scenarij koji predviđa potrošnju nafte od 4,04Gtoe i plina od 4,5 Gtoe u 2050.g.

Ovaj scenarij predviđa podjednaku potrošnju nafte i plina, ali uz veći porast potrošnje plina.

Scenarij C razrađen je u dva podscenarija:

C1) scenarij koji predviđa potrošnju nafte od 2,67 Gtoe i plina od 3,92 Gtoe u 2050.g.

C2) scenarij koji predviđa potrošnju nafte od 2,62 Gtoe i plina od 3,34 Gtoe u 2050.g.

70

Scenarij C i u jednom i drugom podscenarija predviđa znatno manju potrošnju nafte, ali i znatno

veću potrošnju plina. (Dekanić, 2002., str. 355)

Rezerve nafte i plina i njihovo stanje u budućnosti predmet su rasprava mnogih teoretičara.

K. Hiller analizira naftne rezerve uzimajući u obzir vjerojatne preostale rezerve i vjerojatnu

potrošnju, a na temelju podataka iz 1997.g.

Dolazi do zaključka da bi tadašnje postojeće rezerve bile dovoljne za sljedećih 48 godina, no

nakon 1997.g. otkrivene su brojna nova nalazišta što naravno produžuje vijek trajanja nafte.

Najpoznatiji među teoretičarima koji su se bavili predviđanjima rezervi nafte je M. K. Hubbert.

Hubbert je izradio 1956.godine model poznatih rezervi nafte te ustvrdio da će vrhunac

proizvodnje nafte iz konvencionalnih izvora u kontinentalnom dijelu SAD-a dogoditi između

1965. i 1970.g., a svjetski vrhunac u roku otprilike pola stoljeća. On smatra kako svako naftno

polje ima svoju zvonoliku krivulju. Na početku krivulje (prije vrhunca) proizvodnja raste zbog

ulaganja u infrastrukturu. Na kasnijem dijelu krivulje (nakon vrhunca) proizvodnja opada zbog

iscrpljivanja izvora. Hubbert je za SAD pogodio vrhunac proizvodnje, a to je bila 1970.g., kada

su se dnevno proizvodile maksimalnih 10 milijuna barela dnevno. Nakon te godine proizvodnja

je počela opadati.

Povećana potražnja za sirovom naftom uzrokuje povećanje proizvodnih kapaciteta, odnosno

povećanje proizvodnje nafte. S obzirom na konstantnost naftnih resursa i neobnovljivost nafte u

određenom vremenskom trenutku dolazi opadanja proizvodnje što vodi potpunom iscrpljivanju

izvora.

No, s obzirom na rast cijena nafte, ali i poboljšanje tehnologije proizvodnje sirove nafte, smatra

se da novija istraživanja potiskuju Hubbertov vrhunac dalje u budućnost. U prilog toj tezi govore

brojni argumenti:

- Hubbert u svojim istraživanjima i proračunima nikako nije mogao predvidjeti stanje

tehnologije za 50 godina niti rast cijena na svjetskim tržištima;

- otvaranjem Rusije i ulaskom stranog kapitala u energetski sektor znatno su povećana

istraživanja i otkrivene nove rezerve sirove nafte i prirodnog plina;

- Indija i Kina ulažu sve veća sredstva u istraživanja u svojim državama što je vrlo važno s

obzirom na njihovu rastuću potrošnju;

71

- politička nestabilnost na Bliskom istoku nije dopuštala maksimalno istraživanje

potencijala i proširenje postojećih kapaciteta;

-tehnološki napredak kod efikasnosti naftnih platformi. (Deffeyes, 2005.)

Predviđanja o trajanju nafte temelje se na proračunu proizvodnje iz svih kategorija rezervi u

ležištima, od potvrđenih (iz kojih se ona sada dobiva) do izvanbilančanih ili nepridobivenih te

vjerojatnih. Prema odnosu potvrđenih rezervi i sadašnje proizvodnje, računa se da nafte ima za

sljedećih 50 godina. Gospodarski rast u Africi, Aziji i većem dijelu Južne Amerike djelovat će na

daljnje povećanje potražnje za naftom. Rast potrošnje na Bliskom istoku djelovat će na smanjenje

izvoznih mogućnosti te regije koja daje oko 40% od ukupnog svjetskog izvoza nafte.

Porast potrošnje dovest će i do porasta cijena nafte.

Predviđanja nekih međunarodnih organizacija govore da će se globalna energetska potrošnja

povećati za oko 60% u sljedećih dvadesetak godina. Veći dio porasta energetske potrošnje

očekuje su u zemljama u razvoju. U zemljama Azije, Južne i Srednje Amerike očekuje se

udvostručena potrošnja energije. Najveći porast očekuje se u Kini i Indiji.

Međunarodna agencija za energiju (IEA) predviđa da će barel nafte u 2035. godini vrijediti 125

dolara. Tako dugoročna predviđanja cijene nafte prilično su nezahvalna, no vrlo zanimljiva. Barel

sirove nafte je u 2013.g. na indikativnoj londonskoj burzi, vrijedio 109,59 dolara. Na drugom

velikom tržištu u New Yorku naftni barel je vrijedio znatno manje – oko 86 dolara. Niža cijena

na burzi u New Yorku posljedica je slabijih izgleda za budući rast gospodarstva Sjedinjenih

Američkih Država. Burzovna cijena nafte je bila na maksimumu prije više od četiri godine, uoči

izbijanja globalne financijske krize. Tada je barel najvažnije energetske sirovine vrijedio

rekordnih oko 147 dolara.

IEA predviđa da će do 2020. SAD postati najveći svjetski proizvođač nafte, a potražnja za naftom

rast će 14% do 2035. i dosegnuti će 99,7 milijuna barela na dan. Povratak SAD-a u "prvu ligu"

bit će moguć zahvaljujući nekonvencionalnim ugljikovodicima, a to su plin i nafta iz uljnih

škriljaca, kao i ležišta lake nafte. SAD danas uvozi 20% goriva za svoje potrebe, a oko 2030. ta

će zemlja postati prvi izvoznik sirove nafte na svijetu.

72

UDIO NAFTE U STRUKTURI PRIMARNE ENERGIJE U SVIJETU

1940..g 17,9%

1950.g. 25%

1960.g. 31,2%

1970.g. 41,7%

1980.g. 44%

1990.g. 56%

2000.g. 47%

2012.g. 34%

U proteklih nekoliko desetljeća nafta je bila glavni svjetski izvor primarne energije. Njezin je

udio rastao u razdoblju do 90-ih godina XX.st. Očekuje da se njezin udio od oko 35% u ukupnoj

energetskoj potrošnji neće povećavati. Udio nafte u svjetskoj energetskoj potrošnji trebao bi

ostati približno jednak, jer će neke zemlje prijeći s nafte na sve veću uporabu prirodnog plina i

ostalih vrsta energije.

Tablica 10: Struktura ukupne proizvodnje energije 1971., 2004. i 2012.g.

1971. 2004. 2012.

UGLJEN 25,3% 24,5% 29,9%

NAFTA 44,9% 35,3% 33,2%

PRIRODNI PLIN 16% 20,6% 23,9%

NUKLEARNA ENERGIJA 0,5% 6,4% 4,5%

VODA 1,8% 2,2% 6,6%

OSTALO 11% 11% 1,9%

IZVOR: www.bp.hr

Udio nafte u ukupnoj energetskoj potrošnji mogao bi ostati stalan zahvaljujući u prvom redu

nadmoći u sektoru prijevoza, gdje se najveći porast očekuje sljedećih godina.

Prema procjeni Ministarstva za energetiku SAD-a, godišnji bi porast potrošnje nafte u sljedećih

73

15 godina iznosio 2,2%. Umjesto 75 milijuna barela na dan ili oko 3,7 milijarde tona na godinu u

2004.godini, ukupna potrošnja nafte u svijetu dosegla bi 119 milijuna barela na dan 2020.g., što

odgovara godišnjoj potrošnji oko 5,8 milijardi tona.

Provedena su brojna istraživanja u kojima se došlo do zaključka da će se svjetski vrhunac

dogoditi poslije 2030.godine, uzevši u obzir postojeće stanje tehnologije i neophodne investicije

u proizvodna postrojenja.

Međutim određen broj znanstvenika smatra da su to preoptimistične prognoze i da će se svjetski

vrhunac dogoditi uskoro. Oni svoje tvrdnje argumentiraju činjenicama da su prirodni resursi nafte

koji su mogli biti pronađeni već pronađeni i da više nema novih zaliha s obzirom na fiksnost

resursa i njihovu neobnovljivost.

Svjetske se rezerve svakodnevno revidiraju u skladu s novim pronalascima, trenutnom cijenom

nafte na svjetskom tržištu koja pomiče točku otkrića i isplativost proizvodnje te tehnološkim

napretkom.

4.2. NAFTA U HRVATSKOJ

Hrvatski sabor je donio, unutar Zakona o energiji, Strategiju energetskog razvoja Republike

Hrvatske. Kako za cijeli energetski sustav tako i za naftni sustav vrijedi da je cilj Republike

Hrvatske u neizvjesnim uvjetima globalnog tržišta energije i uz oskudne domaće energijske

resurse izgraditi održivi energetski sustav.

Dakle, cilj je Strategije izgradnja sustava uravnoteženog razvoja odnosa između sigurnosti

opskrbe energijom, konkurentnosti i očuvanja okoliša, koji će hrvatskim građanima i hrvatskom

gospodarstvu omogućiti kvalitetnu, sigurnu, dostupnu i dostatnu opskrbu energijom. Takva

opskrba energijom preduvjet je gospodarskog i socijalnog napretka.

U listopadu 2005. godine tadašnje članice Europske unije i devet zemalja jugoistočne Europe,

uključujući Republiku Hrvatsku, potpisale su Ugovor o Energetskoj zajednici, koji je stupio na

snagu 1. srpnja 2006. godine. Temeljna je zadaća Energetske zajednice uspostava suradnje

između zemalja potpisnica i stvaranje stabilnog regulatornog i tržišnog okvira privlačnog za nova

ulaganja u tranzitnu i transportnu plinsku i elektroenergetsku infrastrukturu te u proizvodnju

energije.

74

Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske slijedi tri temeljna energetska cilja:

- Sigurnost opskrbe energijom;

- Konkurentnost energetskog sustava;

- Održivost energetskog razvoja.

Sigurnost opskrbe energijom Republike Hrvatske treba bitno unaprijediti. Izazovi na koje treba

usmjeriti posebnu pozornost su ovisnost o uvozu nafte, nedovoljna sigurnost opskrbe prirodnim

plinom i nedovoljna sigurnost odnosno visoka uvozna ovisnost opskrbe električnom energijom.

Učinkovito otklanjanje poremećaja na tržištu nafte moguće je putem stvaranja obveznih rezervi,

izgradnje skladišnih kapaciteta, diversifikacije dobavnih izvora i pravaca.

Održivost energetskog sustava izazov je suvremenog razvoja. Nastavi li se dosadašnji razvoj

potrošnje energije i izostanu li ulaganja u energetsku učinkovitost, obnovljive izvore energije i

tehnologije s malom emisijom stakleničkih plinova, Hrvatska će teško ostvariti Kyotskim

protokolom preuzeti cilj.

Skladan energetski razvoj obuhvaća usmjeravanje i poticanje vlastitog tehnološkog razvoja u

području energetike te domaće proizvodnje opreme posebice za one izvore energije koji smanjuju

uvoznu ovisnost. (Narodne novine, 2009.)

Za Hrvatsku su vrlo bitna nalazišta nafte i proizvodnja na državnom teritoriju. Kako bi povećala

zadovoljavanje domaćih potreba domaćom proizvodnjom važna su nova naftna nalazišta.

Prema najnovijim rezultatima 2D seizmičkog snimanja podmorja hrvatske strane Jadrana,

Hrvatska bi mogla u bližoj budućnosti postati nova europska sila velikih naftnih i plinskih

nalazišta. Seizmičko snimanje Jadrana obavila je norveška grupacija „Spectrum“.

Rezultati petomjesečnog snimanja ukazuju na velike potencijale nalazišta nafte i plina duž cijele

hrvatske strane Jadrana. Još se ne može govoriti o količinama. Jadran bi zahvaljujući svojoj maloj

dubini trebao biti zanimljiv globalnim naftnim divovima, jer bi eksploatacija bila tehnički

jednostavnija i jeftinija nego eksploatacija u velikim dubinama.

12 tisuća četvornih kilometara Jadrana podijelit će se na blokove i otvorit će se javno natjecanje

75

za dobivanje koncesija za istraživanje i eksploataciju nafte iz Jadrana. Prve koncesije bi trebale

bit dodijeljene 2015.g. (Jutarnji list, 2014.)

Osim najnovijih rezultata istraživanja podmorja Jadrana, Ina je bogato nalazište naftom 2012.

godine pronašla u moslavačkom mjestu Velika Hrastnica. Eksploatacija još nije počela, no

istraživanja govore o velikim količinama nafte. Procjene govore da bi na godišnjoj razini Ini

moglo donositi zaradu od 50-ak milijuna dolara. Pronađena je nafta visoke kvalitete, a nafta bi se

iz ove bušotine mogla bi potrajati dvadeset godina.

U 2011.g. otkriveno je nalazište Selec kod Ivanić Grada, zatim je u te godine predstavljeno

nalazište Hrastilnica-3, a treće nalazište posljednjih godina je Đeletovci-1Z.

Ova otkrića veoma su bitna jer će doprinijeti smanjenju prirodnog pada domaće proizvodnje. Ina

s domaćih bušotina dobiva tek oko 15% ukupno prerađenih količina nafte, dok se ostatak uvozi.

No, nova nalazišta neće imati utjecaj na cijenu naftnih derivata u Hrvatskoj, jer se cijana određuje

na temelju prosječnih cijena derivata na mediteranskom tržištu te tečaju dolara u odnosu na kunu.

Cijena barela nafte na svjetskom tržištu, kao ni domaća proizvodnja nafte, ne uzima se kao

parametar za utvrđivanje maloprodajnih cijena na hrvatskom tržištu.

Stručnjaci smatraju da ukoliko proizvodnja potvrdi podatke dobivene testiranjem bušotina, tada

bi proizvodnja s novih ležišta postojeću proizvodnju od oko 15,3 tisuća barela dnevno povećala

za oko 2 tisuće barela dnevno ili za oko 13%

Iako se radi u svjetskim okvirima o malim nalazištima, ona su za Hrvatsku bitna. S obzirom na

trend poskupljena nafte, važno je povećati sigurnost opskrbe, jer više domaće nafte u preradi i

prodaji povećava profitabilnost Ine, a ona najvećim dijelom posluje na hrvatskom tržištu,

zapošljava domaće kapacitete te povećava domaću potrošnju.

Jadranski naftovod planira daljnju diverzifikaciju poslovanja intenzivnijim razvojem skladištenja

nafte i naftnih derivata. Također žele unaprijediti djelatnost transporta nafte. Cilj JANAF-a je

modernizacija sustava uvođenjem elektro-energetskog i komunikacijsko-informacijskog sustava,

izgradnja podmorskog naftovoda otok Krk - kopno te stalna ispitivanja te poboljšanje integriteta

76

cjevovoda. Ti projekti doprinose povećavanju sigurnosti transporta i opskrbe naftom te daljnjem

unaprjeđenju zaštite okoliša i produljenju vijeka rada naftovoda. JANAF na taj način prati

razvojne planove modernizacije rafinerija kojima transportira naftu, a čiji vlasnici najavljuju

povećanje prerade nafte i tržišnih udjela. (Sekulić, 2009.)

77

5. ZAKLJUČAK

Današnji je svijet nezamisliv bez nafte. Nafta je energent bez kojeg bi današnja civilizacija

izgledala znatno drugačije. Ona predstavlja nezaobilazan čimbenik u suvremenoj ekonomiji i

pokretanju gospodarskog rasta o kojem ovisi razoj ljudskog društva.

Stoga se često nafta naziva "crnim zlatom". Nafta je utjecala na politiku i na sudbine mnogih

zemalja. Ona je bila povod sukobima, a isto tako utjecala je na rezultate tih sukoba.

Nafta je početkom XX.st., burnim razvojem trošila naftnih derivata u to razdoblju, ušla u svjetsko

gospodarstvo, svakodnevni život te počinje njezin utjecaj na politička zbivanja. Time je nafta

preuzela ulogu ugljena kao glavnog energenta.

Nafta je postajala sve značajnija za industriju i ratovanje, a svi su je željeli posjedovati i

kontrolirati.

Nafta je bila pokretač razvitka u krajevima u kojima su otkrivena njena nalazišta, a u ranoj fazi

razvitka to je bivalo uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama.

Bitna je bila uloga nafte u Prvom, a naročito kasnije u Drugom svjetskom ratu. Nakon Prvog

svjetskog rata uspostavljena je anglo-britanska dominacija nad glavnim centrom proizvodnje u

svijetu, nad Srednjim istokom.

U Drugom svjetskom ratu su američka nafta i britanska vještima ratovanja bile spoj koji je

presudio pobjednika.

Razdoblje nakon 2. svjetskog rata bilo je razdoblje dominacije naftnih kompanija. Sedam

najvećih naftnih kompanija, koje je talijanski naftaš E. Mattei nazvao "sedam sestara", vladale su

naftnim tržištem 50-ih i 60-ih godina XX.st.

Proces dekolonizacije, snažan porast nacionalnog osjećaja u raspolaganju s vlastitom naftom u

Aziji i Africi, Pokret nesvrstanosti te formiranje OPEC-a pridonjeli su smanjenju dominacije

"sedam sestara". Kraj njihove dominacije bili su prvi i drugi naftni šok, 1973. i 1979.g. Tijekom

ta dva naftna šoka došlo je do značajnog porasta cijene nafte po barelu. Više cijene nafte

pogodovale su zemljama izvoznicama nafte, ali i razvijenijim svjetskim gospodarstvima, koja su

zahvaljujući skupljoj energiji stekla razvojne sposobnosti i na taj način ostvarile prednost u

78

odnosu na manje razvijene zemlje.

Nakon dominacije najvećih naftnih industrija slijedila je dominacija zemalja izvoznica nafte, koje

su sljedećih desetak godina dominirale naftnim tržištem i određivale cijenu. Dominacija OPEC-a

trajala je do 1986.g., kada je zbog smanjenje potrošnje i povećane proizvodnje nafte izvan

OPEC-a došlo do velikog pada cijena nafte. Nakon toga, sljedećih 15-ak godina cijene nafte su

bile relativno stabilne i određivale su se na svjetskom robnim burzama.

Početak XXI.st. obilježili su teroristički napadi i američki napad na Irak nakon kojih je došlo do

novog rasta cijena nafte.

Nafta i njezin globalni prostorni raspored, proizvodnja, tokovi i potrošnja postaju sve važniji kao

glavne odrednice globalne politike i težnje za političkom moći u globaliziranom svijetu.

Geopolitička uloga nafte ogleda se u globalnom političkom nadzoru SAD-a, ali i u

međunarodnim odnosima koje diktiraju oni u čije je gospodarske temelje ugrađena dobit od nafte.

Na cijenu nafte u najvećoj mjeri utječe činjenica da je nafta iscrpljiv resurs. Osim činjenice da je

nafta iscrpljiv resurs na cijenu djeluju ponuda i potražnja i politika. Cijena nafte je s jedne strane

rezultat svjetske ponude i potražnje, a s druge strane instrument koji utječe na ponudu i potražnju.

Većina stručnjaka se slaže da se i dalje mogu očekivati povremena razdoblja visokih cijena nafte,

ali kada i koliko će trajati te visinu cijene gotovo je nemoguće predvidjeti.

Problematika predviđanja trendova na svjetskom tržištu nafte vrlo je nezahvalan zadatak. Toliko

je bilo pogrešnih prognoza i promašenih procjena tokom proteklih godina da ozbiljni analitičari

danas analiziraju materijalne proporcije (rezerve, proizvodne mogućnosti itd.) i 40-ak godina

unaprijed, a cijene i odnose na tržištu tek za jedno desetljeće u budućnost.

Možemo zaključiti da je svjetsko tržište nafte nepredvidljivo tržište koje i najvrsniji svjetski

analitičari vrlo teško mogu prognozirati.

Gledajući dugoročno, gospodarski rast u zemljama s rastućim tržištem poticat će rast globalne

potražnje za naftom i rast cijena. U suprotnom smjeru će djelovati mjere učinkovitog trošenja

energije, veće trošenje obnovljivih izvora, prirodnog plina i razvoj manje energetski intenzivnih

79

industrija i gospodarskih grana.

Prve naftne bušotine u Hrvatskoj bile su na području Paklenice, gdje je nafta poznata još od

1788.g., zatim na prostoru Ludbrega (1889.g.). Na početku XX.st. nafta se vadila iz bušotina

Mikleuška, Selnica, Kloštar Ivanić. Na početku XX.st. osnovano je i prvo poduzeće za

istraživanje i proizvodnju nafte, Vesta. Industrijska prerada nafte počinje još u XIX. stoljeću kada

je izgrađena rafinerija nafte u Rijeci (1882.g.). Druga rafinerija na prostoru Hrvatske u rad je

puštena 1927.g. u Sisku, a izgradio ju je Shell.

Nakon Drugog svjetskog rata naftna industrija je najvećim dijelom uništena.

Do kraja 2. svjetskog rata u Hrvatskoj je proizvedeno 81800 tona nafte.

1952.g. osnovan je Naftaplin, moderna naftna tvrtka, koja je 1964. spojena s rafinerijama u Rijeci

i Sisku te je osnovana INA.

Ina je najveća naftna kompanija u Hrvatskoj koja se bavi poslovima pronalaska, prerade i

distribucije naftnih derivata. Ina je do 90-ih godina bila najveća tvrtka u tadašnjoj Jugoslaviji.

Najveće gubitke Ina je doživjela nakon raspada Jugoslavije i rata u Hrvatskoj kada su oštećena i

uništena brojna Inina postrojenja, benzinske postaje i skladišni prostori, a dnevna proizvodnja je

tih ratnih godina iznosila 2800 tona dnevno, umjesto mogućih 4800 tona. Godine 1990. Ina

postaje državno vlasništvo, a 1993. postaje dioničko društvo.

Drugo bitno poduzeće u Hrvatskoj naftnoj industriji je JANAF. JANAF je dioničko društvo koje

obavlja poslove transporta i skladištenja nafte i naftnih derivata. JANAF počinje s radom 1979.g.

pod nazivom Jugoslavenski naftovod, a tijekom domovinskog rata mijenja ime u Jadranski

naftovod. JANAF se sastoji od pet terminala: Omišalj, Sisak, Slavonski Brod, Virje i Žitnjak u

Zagrebu. U sustavu JANAF-a je i cjevovod dug oko 622 km te podmorski naftovod Omišalj -

Urinj. Ukupni kapacitet za skladištenje nafte iznosi 1,3 milijuna kubnih metara i 100 000 kubnih

metara za skladištenje naftnih derivata. Tijekom svog rada unutar JANAF-a je transportirano 170

milijuna tona nafte.

Proizvodnja nafte u Hrvatskoj je rasla do 80-ih godina XX.st., nakon čega se proizvodnja

smanjuje, a smanjuje se i potrošnja, a ulogu glavnog energenata na početku XXI.st. preuzima

80

prirodni plin. Proizvodnja nafte u Hrvatskoj zadovoljava samo 15 % domaćih potreba, a ostalo se

uvozi.

U Hrvatskoj se nafta eksploatira s 35 polja. Značajna su novootkrivena polja. U 2012. godini

otkriveno je područje bogato naftom u mjestu Velika Hrastnica u Moslavini. Godinu ranije

otkrivena su nalazišta Selec kod Ivanić Grada, Hrastilnica-3 i Đeletovci-1Z. Nova nalazišta su

bitna kako bi se zaustavila tendencija smanjenja domaće proizvodnje. Najnovija istraživanja

Jadranskog podmorja govore o velikim potencijalima nafte i prirodnog plina.

81

LITERATURA

1.BP,http://www.bp.com/content/dam/bp/pdf/statistical-review/statistical_review_of_world_ener

gy_2013.pdf

2. Deffeyes, K. S. 2005, Nakon nafte: Pogled s Hubbertova vrhunca, Metropress, Zagreb

3 Dekanić, I. 1990, Svjetsko tržište nafte 90-ih godina, Mjesečnik Jugoslavenskih komiteta

svjetskih kongresa za naftu, godina 41, broj 78, Zagreb

4 Dekanić, I, Kolundžić, S., Karasalihović, D. 2002, Stoljeće nafte: Veza između nafte, novca i

moći koja je promijenila svijet, Naklada Zadro,

Zagreb Gelo, T. 2010, Makroekonomika energetskog tržišta, Politička kultura, Zagreb

5 Dekanić, I., Lay, V. 2008, Geopolitički aspekti vode i nafte, Centar za politološka istraživanja,

Zagreb

6. Energetski institut Hrvoje Požar,

http://www.eihp.hr/hrvatski/projekti/EUH_od_45/euh_od_45.html

7 Godišnje izvješće Ine, 2012, dostupno online:

http://www.ina.hr/UserDocsImages/27_08_Godisnje%202012%20HRV.PDF

8. Godišnji energetski pregled, 2011, Energija u Hrvatskoj, Ministarstvo gospodarstva, Zagreb,

dostupno online:

9. HANDA, 2013, Količina i struktura obveznih zaliha nafte i naftnih derivata, dostupno online:

http://www.handa.hr/images/stories/dokumenti/vlada_republike_hrvatske.pdf

10. INA - Industrija nafte d.d., http://www.ina.hr/default.aspx?id=35

11. Jadranski naftovod d.d., http://www.janaf.hr/sustav-janafa/sustav-jadranskog-naftovoda

12. Jutarnji list, 2014, Norvežani našli naftu u Hrvatskoj,

http://www.jutarnji.hr/norvezani-nasli-naftu-i-plin-u-jadranu-vrdoljak---hrvatska-ce-postati-energ

etski-div-regije-i-europe-/1156904/

82

13. Ležišta nafte u Hrvatskoj, E-škola geografije, dostupno online:

http://atlas.geog.pmf.unizg.hr/e_skola/geo/mini/put_nafte_rh/lezista_u_hr.html

14. Narodne novine, 2006, Zakon o tržištu nafte i naftnih derivata, dostupno online:

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_05_57_1352.html

15. Narodne novine, 2009, Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske, dostupno online:

http://narodn e-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_10_130_3192.html

16.OECD,

http://www.oecd-ilibrary.org/energy/data/iea-world-energy-statistics-and-balances_enestats-data-

en/

17. OPEC, http://www.opec.org/opec_web/en/about_us/24.htm

18. Sekulić, G. 5/2004, Skokovi cijena na ranjivom naftnom tržištu, Časopis EGC

19. Sekulić, G., Korica, Ž., Čavec, R. 2009, Skladištenje nafte i naftnih derivata, izazovi i

strateška usmjerenja daljnjeg razvoja JANAF-a, Energetika - posebno izdanje, dostupno online:

http://www.janaf.hr/site/wp-content/uploads/2012/05/egeJANAF.pdf

20. Stiperski, Z. 2002, Nafta: pokretač uspjeha i krize čovječanstva, Hrvatski zemljopis, Zagreb

21. Svjetske naftne pričuve su sve veće, 1/2004, Časopis EGC

22. Tehnička enciklopedija, 1986, knjiga 9, JLZ "Miroslav Krleža", Zagreb

23. Večernji list, 2012, Ina bi iz novog nalazišta nafte godišnje mogla uprihoditi 50 milijuna

dolara,

http://www.vecernji.hr/hrvatska/ina-bi-iz-novog-nalazista-nafte-godisnje-mogla-uprihoditi-50-mi

l-435207

24. Vranješ, J., Jukić, S., Vego, K. 2009, "JANAF kroz povijest", Energetika - posebno izdanje,

dostupno online: http://www.janaf.hr/site/wp-content/uploads/2012/05/egeJANAF.pdf

83

POPIS ILUSTRACIJA

POPIS TABLICA

_______________________________________________________________________

Redni broj Naslov tablice Stranica

_______________________________________________________________________

1. Godišnja stopa rasta financijskih pokazatelja "sedam sestara"

od 1964. do 1979.g……………………………………………………….…..24

2. Rezerve nafte u svijetu………………………………………………………….33

3. Udio izvoza nafte u ukupnom izvozu zemalja članica OPEC-a 1996.g………..37

4. Proizvodnja nafte u svijetu……………………………………………………...40

5. Potrošnja nafte u svijetu………………………………………………………...42

6. Bušotine i proizvodnja nafte u Hrvatskoj 1885.-1945.g………………………..48

7. Proizvodnja, uvoz, izvoz i potrošnja nafte u Hrvatskoj………………………....52

8. Udio pojedinih energenta u ukupnoj potrošnji energije…………………………54

9. Kretanje cijena naftnih derivata u Hrvatskoj……………………………………57

10. Struktura ukupne proizvodnje energije 1971., 2004. i 2012.g…………………72

POPIS GRAFIKONA

____________________________________________________________________

Redni broj Naslov grafikona Stranica

____________________________________________________________________

1. Proizvodnja nafte pred 2. svjetsko rat………………………….………….13

2. Kretanje cijena nafte na početku XXI.st…………………………………..28

3. Udio nafte u svjetskim zalihama po regijama 1992.g……………………..34

4. Udio nafte u svjetskim zalihama po regijama 2012.g……………………..35

5. Kretanje cijena nafte tijekom povijesti…………………………………….44

6. Proizvodnja, uvoz i potrošnja nafte u Hrvatskoj…………………………..53

7. Kretanje cijena naftnih derivata u Hrvatskoj………………………………58

84

8. Struktura ukupnog poslovnog prihoda JANAF-A 2009.g………………67

85