ISTRAŽIVAČI BIBLIJE U HRVATSKOJ

Sionska Stražarska Kula Glasnik Kristove prisutnosti

1/12/2015

„Ispitujte što je ugodno Gospodin!“ (Efež. 5:10)

2

SADRŽAJ

Prava Istina o Božiću..........................................................................................................3 -10

Knjiga nad knjigama.........................................................................................................11-13

Pouka mjeseca....................................................................................................................14-15

Naša Izjava Vjere....................................................................................................................16

Uredništvo Sionske Stražarske Kule

Miroslav Đurak

Istraživači Biblije u Hrvatskoj

Kneza Branimira 18

44 010 Sisak

Mob. 098 199 4362 Email: info@istrazivaciBiblijeuHrvatskoj.com

3

Prava Istina o Božiću

Da li se na Božić odista slavi rođenje Isusa Krista? Da li se Isus Kristo rodio 25. prosinca,

odnosno 7. siječnja? Da li su apostoli slavili Božić? Da li je izvorna novozavjetna Crkva držala

ovaj praznik? Znate li šta Biblija kaže za božićnu i novogodišnju jelku? Zastanite na trenutak i

razmislite malo! Veoma mali broj ljudi zna zašto neke stvari radimo u životu i odakle potiču naši

običaji! Svijet na koji smo došli prepun je raznih običaja uz koje smo rasli i prihvatili ih zdravo za

gotovo kao ispravne. Ali nikada se nismo zapitali zašto!

Poganski nekršćanski praznik

Pretpostavljamo da je Božić kruna svih kršćanskih praznika. Bez ikakve sumnje smo slijepo

prihvatili proslavu Božića kao jedno od glavnih učenja i zapovijesti u Novom Zavjetu! Isto tako

vlada pretpostavka da se Isus rodio 25. prosinca, odnosno 7. siječnja i da Novi Zavjet ističe ovaj

praznik kao vodeću kršćansku svetkovinu. Vjerujemo da je običaj razmjenjivanja poklona nastao

zato što su mudraci darivali Božjeg sina. No, hajde da prestanemo sa pretpostavkama i zavirimo u

povijest i u Bibliju ne bismo li otkrili činjenično stanje!

Božić (engleski "Christmas", što znači "Kristova misa") u stvari potiče od rimokatoličke mise.

Odakle katolicima takav običaj? Taj običaj dolazi iz poganskih svetkovina koje su se održavale

25. prosinca, na dan rođenja boga sunca - Sola! Božić zapravo predstavlja drevni obred valizma

(obožavanje boga sunca Vala), kulta koji Biblija osuđuje kao najgadniju idolopokloničku praksu!

Štaviše, nigde u Novom Zavjetu nema ni spomena o Božiću. Ni apostol Pavle, ni drugi apostoli,

ni rana istinita kršćanska crkva nije svetkovala Božić! Ideja da se Isus rodio 25. prosinca je jedna

od gatalica ili priča (Druga Timoteju 4:4), za koje apostol Pavle proriče da će prevariti svijet u

ovim posljednjim vremenima. Prava istina je to da Božić uopšte ne predstavlja dan Kristovog

rođenja! Štaviše, ma koliko taj praznik značio mnogima, njegovo porijeklo nije kršćansko nego

pogansko - babilonsko!

Ali, kakve to ima veze? Nije li ispravno svetkovati Božić u svakom slučaju? Zar nije dobro i

lijepo to praznično "raspoloženje", bez obzira na to kako je nastao sam praznik? VIDJEĆEMO!

Isus nije rođen 7. Siječnja

Evo zanimljivog dokaza o tome kada je rođen Isus, što svakako nije moglo da bude zimi! Kada je

Božji sin došao na svijet, evo šta se dešavalo: "A u istom tom kraju pastiri su noćivali pod vedrim

nebom stražareći kod svoga stada" (evanđelje po Luci 2:8). Ovo nikako nije moglo da se događa

u prosincu ili siječnju pošto su pastiri u Palestini silazili sa planine najkasnije do prve polovine

4

listopada i zatvarali ovce zbog hladne kišne sezone koja nastupa u drugoj polovini tog mjeseca.

Primjetićete da sama Biblija (u Pjesmi nad pjesmama 2:11 i Knjizi Ezrinoj 10:9,13) dokazuje da

zima u Palestini donosi kišu, zbog čega je sasvim izvjesna nemogućnost da pastiri spavaju na

otvorenom u prosincu ili siječnju. Tadašnji Židovi su obično u rano proljeće izgonili ovce u polja i

pustinje, u vrijeme pred Pashu (Pesah) i tamo bi ih ostavljali do prvih kiša, piše Adam Klark u V

tomu svojih komentara (strana 386). U nastavku teksta autor dodaje:

"Dok su boravili u polju, pastiri bi danonoćno stražarili pokraj svojih stada. S početkom prve kiše

u rani mjesec Marhešvan, a to su listopad i studeni po našem kalendaru (pošto ovaj mjesec počinje

sredinom našeg listopada), nalazimo da pastiri u to vreme čuvaju ovce na poljima tokom cijelog

ljeta. Pa, budući da se tada još nisu bili vratili kući, argument da te godine listopad još nije bio

počeo samo je puka pretpostavka, kao i to da je naš Gospodin rođen 25. prosinca, kada na

poljima nije bilo jedne jedine ovce; takođe je isključena mogućnost da je Isus rođen posle rujna

budući da su ovce još uvek bile na otvorenom, i to noću. Na osnovu toga treba odbaciti

pretpostavku da je Isus rođen u mesecu prosincu. Kronologija nam ukazuje na činjenicu da su

te noći ovce stajale na otvorenom".

Svaka enciklopedija i druga literatura od autoriteta tvrdi da Krist nije rođen 25. prosinca.

Katolička enciklopedija otvoreno govori o tome. Točan datum Kristovog rođenja upće nije

poznat, što priznaje svaki mjerodavni autoritet u svijetu, mada bi smo vam, kada bi ovdje bilo

mjesta, ukazali na stihove u Svetom Pismu koji, ako ništa drugo, daju čvrste osnove za tvrdnju da

je Krist rođen rane jeseni, vjerovatno u mjesecu listopadu - približno šest meseci nakon biblijskog

praznika Pashe. Da je Bog želio da se pridržavamo i proslavljamo Kristovo rođenje, On ne bi od

nas u potpunosti sakrio točan datum Njegovog rođenja. (Za više informacija vidi Drugi Svezak Studija Svetog Pisma od C.T.Russella na str. 54-62)

Enciklopedije kažu...

Ni u Novom Zavjetu, niti bilo gdje drugdje u Bibliji ne postoji ijedna riječ o tome da treba držati

Božić. Vođeni nadahnutim učenjima apostola Petra, Pavla i drugih, kršćani u prvom stoljeću

nikada nisu proslavljali Božić. Nijedan biblijski autoritet ne nalaže svetkovanje tog praznika,

ma kako to čudno izgledalo. Odakle nam onda takav običaj? Budući da je Božić dospio u naše

krajeve preko Rimokatoličke crkve, provjerićemo šta kaže enciklopedija koju je objavila ta crkva. Pod odrednicom "Božić" stoji sljedeće:

"Božića nema među praznicima najranije kršćanske Crkve. Prvi dokazi o postojanju te svetkovine

potiču iz Egipta. Poganski običaji vezani za mesec siječanj podsjećaju na Božić". U nastavku

teksta priznaje se istina da "u Svetom Pismu samo grešnici slave svoj rođendan, dok sveci to ne

čine".

Enciklopedija Britanika tvrdi: "Božić nije postojao među ranijim praznicima u crkvi..." Dakle, taj

praznik nije uspostavio Isus Krist, apostoli ili neki drugi biblijski autoritet, već je on tek kasnije

odabran iz poganskih običaja i uveden u kršćansku religiju.

Enciklopedija Amerikana kaže: "Prema mnogim izvorima Božić se nije slavio u prvim vjekovima

kršćanske crkve pošto se u kršćanstvu uobičajilo proslavljanje smrti istaknutih ličnosti, a ne

njihovog rođenja..." ("sveta večera", ustanovljena u Novom Zavjetu, predstavlja spomen na

Kristovu smrt). "...tek u četvrtom vjeku uspostavljen je ovaj praznik u znak sjećanja na taj

događaj (Kristovo rođenje). Pošto se nije pouzdano znalo koji je datum rođenja Isusa Krista,

Crkva u zapadnom Rimskom Carstvu je u petom vijeku naredila da se Božić zauvijek proslavlja

na dan starog rimskog festivala posvećenog rođenju Sola!"

Kako je taj poganski običaj dospio u Crkvu?

5

Sada molimo za vašu pažnju! Gore priznati povijesni izvori tvrde da tokom prvih dvjesta-trista

godina kršćanske crkve kršćani nisu držali Božić! Tek negdje u četvrtom vjeku naše ere taj

praznik prodire na Zapad, točnije u Rimsku crkvu da bi tek u petom vijeku ta crkva naredila da se

Božić slavi kao zvaničan "kršćanski" praznik! Dakle, kako se jedan takav bezbožan običaj

uvukao u takozvano kršćanstvo? Šaf-Hercogova enciklopedija, u svom tekstu koji nosi naslov "Božić", daje jedno dobro objašnjenje o tome kako se odvijao taj proces:

"Ne može se precizno odrediti koliko je datum ovog praznika zavisio od najkraćeg dana u godini i

poganskog festivala Brumalije (25. prosinac), koji pada odmah nakon Saturnalija (17-24.

prosinac), kada se proslavljao dolazak "novog sunca". Poganski festivali - Saturnalija i Brumalija

- bili su isuviše duboko ukorijenjeni u narodne običaje da bi se za njih moglo reći da su

nastali pod utjecajem kršćanstva... Poganski festival koji se proslavljao orgijama i razuzdanim

veseljem bio je toliko popularan, da je kršćanima bilo drago što su pronašli izgovor da, uz neke

manje promjene u duhu i načinu svog slavlja, nastave da ga drže. Kršćanski propovjednici na

Zapadu i Bliskom istoku protestovali su protiv nedolične ispraznosti kojom se proslavljalo rođenje

Kristovo. Kršćani u Mezopotamiji su optužili svoju braću na Zapadu za idolatriju i

obožavanje sunca pošto su ovi prihvatali taj poganski festival kao kršćanski praznik".

Ne zaboravite da je rimski svijet po svojoj prirodi poganski. Prije četvrtog vijeka naše ere broj

kršćana u Rimskom Carstvu bio je mali. No, iako se njihov broj povećavao, kršćani su neprestano

bili izloženi progonu od strane Rimske vlade i rimskih pogana. Međutim u četvrtom vijeku na

rimski presto dolazi car Konstantin, koji ispovijeda kršćanstvo. On stavlja kršćansku religiju u istu

zakonsku kategoriju sa poganizmom i tada stotine tisuća ljudi u rimskoj civilizaciji počinje da

prihvaća takvo popularno kršćanstvo. Ali ne treba zaboraviti da su ljudi u rimskom svijetu rasli sa

poganskim običajima u kojima centralno mjesto zauzima idolopoklonički festival koji se održava

25. prosinca. Svake godine ljudi su se tog dana veselili u naročitom prazničnom raspoloženju i

duhu, pa budući da je ta svetkovina bila "pravo" uživanje, ljudi nisu željeli da je se odreknu! Šaf-

Hercogova Enciklopedija objašnjava i to da je Konstantin u četvrtom vijeku zvanično priznao

nedjelju kao kršćanski dan odmora (na engleskom "SUNday", odnosno "dan sunca"). Stoga su

pogani, koji se već tada masovno okreću "kršćanstvu", primili taj dan poganskog obožavanja

sunca i uticaj manihejstva (teorije koja identifikuje Sina Božijeg kao fizičko sunce), što im je

poslužilo kao izgovor da svoj poganski festival - 25. prosinac (datum rođenja boga sunca) -

proglase danom rođenja Sina Božijeg. Tako je Božić dospio u naše takozvano kršćanstvo! Taj

praznik se može zvati bilo kojim imenom, ali on i dalje ostaje taj stari poganski festival u kome se

obožava sunce, a jedino što se promjenilo je ime kojim ga danas zovemo! Zeca možete nazvati "lavom", ali on će i dalje ostati samo običan zec.

Još jedan citat iz Britanike: "Moguće je da su još 354. godine izvjesni Latini prebacili datum sa 6.

siječnja na 25. prosinac, kada pada praznik u čast boga Mitre ili rođenja nepobjedivog

SUNCA. Sirijci i Armeni ostali su vjerni 6. siječnju, optužujući Rimljane da su obožavaoci sunca

i idolopoklonici, utvrdivši da je praznik na dan 25. prosinca izmišljotina Cerintovih učenika".

PRAVO porijeklo Božića

Ako je Božić stigao u naše krajeve preko Rimokatolika, a oni su ga preuzeli iz poganizma, odakle onda poganima taj praznik? Gdje, kada i kako je nastao Božić?

Božić je glavni običaj izopačenog sistema koji svako biblijsko proročanstvo i učenje naziva

BABILONOM. Njegovo praktikovanje započelo je u prvobitnom Babilonu, gdje se taj običaj i

razvio za vrijeme vladavine cara Nimroda! Da, Božić vuče korijene iz civilizacije koja je nastala

nedugo nakon velikog Potopa u Bibliji (Noine arke). Izvorni osnivač babilonskog sistema je u

stvari Nimrod, unuk Noinog sina Hama. Još od tog doba ovaj sistem dominira nad cijelim

svijetom. Babilon predstavlja sistem organizovanog takmičenja među vladama i carstvima u

kojima upravljaju smrtni ljudi i zasniva se na ekonomskoj praksi utrkivanja (konkurencije) i stvaranja profita. Nimrod je bio graditelj banilonske kule - izvornog Babilona, kao i Ninive -

drevne asirske prestolnice - i mnogih drugih gradova. On je organizator prvog svjetskog carstva.

6

Njegovo ime na hebrejskom dolazi od reči "Marad", što znači "onaj koji se pobunio" (Prva knjiga

Mojsijeva 10:6, 8-12). Mnogi stari spisi sadrže obilje podataka o ovom čovjeku, začetniku

velikog, organizovanog, opštesvjetskog otpada od Boga, koji i dan danas preovladava u cijelom svijetu.

Nimrod bješe veliki zlikovac. Za njega se tvrdi da se oženio rođenom majkom - Semiramidom.

Nakon njegove iznenadne smrti njegova majka-žena počela je da propagira zlu doktrinu po kojoj

je Nimrod navodno preživio smrt tako što je postao duh. Semiramida je tvrdila da je preko noći iz

jednog mrtvog panja izraslo razgranato zimzeleno drvo koje simbolizira Nimrodovo rođenje u

novi život. Propagirala je i to da Nimrod svake godine na svoj rođendan posjećuje to zimzeleno

drvo i ostavlja poklone na njemu. Dan Nimrodovog rođenja bio je 25. prosinac! Upravo tu se krije pravo porijeklo božićne jelke.

Spletkama i manipulacijama, Semiramida je uspjela da postane babilonska "carica nebeska", a

Nimrod, mada pod raznim imenima, "nebeski božanski sin". U tom idolopokloničkom kultu

Nimrod je, nakon navodne regeneracije, postao i lažni Mesija, sin poganskog boga Sunca - Vala!

"Majka i sin" (regenerisani Nimrod i Semiramida) postali su glavni predmeti obožavanja u tom

lažnom babilonskom sistemu, a sam kult proširio se po cijelom svijetu. U različitim zemljama i

na različitim jezicima "majka i sin" nose različita imena. U Egiptu su poznati kao Izida i Oziris, u

Aziji kao Cibela i Dijus, a u poganskom Rimu kao Fortuna i Jupiter. Krivotvorine Madone

pronađene su čak i u Grčkoj, Kini, Japanu i Tibetu i to mnogo godina prije rođenja Isusa

Krista!

U četvrtom i petom vijeku stotine tisuća pogana u rimskom svijetu "prihvaćaju"

novopopularizovanu religiju - "kršćanstvo", ali zadržavaju stare poganske običaje i vjerovanja pod

plaštom IMENÂ koja zvuče kršćanski. Tako je ideja o Madoni i slika "majke i deteta" stekla

popularnost koja je naročito dolazila do izražaja za vrijeme Božića. Svi smo se rodili i bili

odgojeni u ovom babilonskom svijetu. Duboko smo zagazili u sve te običaje koje, evo,

praktikujemo već cijeloga života. Učili su nas da te običaje prihvatimo sa strahopoštovanjem, kao

nešto presveto. Nikada nismo marili da otkrijemo odakle su nam došli ti običaji - iz Biblije ili iz poganskog idolopoklonstva!

Kada otkrijemo istinu obično budemo šokirani. Nažalost, čista istina vrijeđa neke ljude! Međutim,

Bog zapovijeda svojim vjernim propovjednicima: "Viči iz grla, ne usteži se, podigni glas svoj kao

truba, i objavi narodu mojemu bezakonja njegova". Ove činjenice su možda šokantne, ali to je

čista povijesna i biblijska istina! Prava postojbina Božića je drevni Babilon. Božić je sastavni

činilac organizovanog otpada kojim je sotona držao prevareni svijet u svojoj šaci tokom svih

proteklih vjekova! U Egiptu se oduvijek vjerovalo da je sin boginje Iris (egipatsko ime za "caricu

nebesku") rođen 25. prosinca. Većina poganskog svijeta slavila je taj čuveni rođendan mnogo vjekova prije Rođenja Isusa Krista.

25. prosinac nije datum rođenja Isusa, istinitog Krista! Apostoli i rana istinita kršćanska Crkva

nikada nisu slavili dan Kristovog rođenja. Ne postoji nijedna zapovijest, ni nalog u Bibliji o

proslavi tog praznika. Naprotiv. Vjerovali ili ne, slavljenje rođendana je poganski, a ne kršćanski

običaj. Biblija nam ne nalaže da obožavamo "Majku i dijete". Apostoli i rani istiniti kršćani

nikada nisu činili tako nešto! Sveto Pismo spominje da je anđeo rekao Mariji: "Raduj se,

blagodatna! Gospod je s tobom", a u nastavku tog stiha piše: "Blagoslovena si ti među ženama" -

dodatak koji u najverodostojnijim izvornim grčkim rukopisima ne postoji. Elizabeta je rekla

Mariji: "Blagoslovena si ti među ženama", a sama Marija: "Od sad će me zvati blaženom svi

naraštaji" (evanđelje po Luci 1:28, 42, 48). Marija je dobila veliki blagoslov od Boga koji su

zaista priznale sve potonje generacije, ali to ne znači da od nje treba praviti božanstvo, obožavati

njenu ličnost ili je smatrati bogorodicom. Ona je obično ljudsko biće. Rasprostranjeno obožavanje

Marije, "Majke Božije" i doktrina o bezgrešnom začeću (tvrdnja da je ostala djevica do kraja

života) načinili su od nje krivotvorenog posrednika između Boga i ljudi, što predstavlja nastavak

drevnog babilonskog idolopoklonstva koje se ustoličilo vještim obmanama Nimrodove žene

Semiramide. Taj oblik idolopoklonstva neraskidivo je povezan sa idejom o "Božiću"! Tako su

7

stare idolopokloničke "kaldejske misterije" - čiji je rodonačelnik Nimrodova žena - preko

poganskih religija dospijele u katoličku crkvu, ali pod novim imenima koja zvuče kršćanski. Iz

katoličke crkve ove misterije su prenjete na protestanske vjeroispovijesti, nakon čega su se proširile i na sav današnji svijet!

Porijeklo svetog vjenca i imele

Odakle nekim ljudima običaj da drže imelu? Ovu biljku su zimi koristili stari pogani tokom

festivala sunčeve prekretnice (suncostaja ili solsticija), pošto se smatralo da je imela, zbog njene

navodno čudesne iscjeliteljske moći, svetinja za SUNCE. Poganski običaji ljubljenja ispod imele

predstavljaju prvi korak u noć bančenja i pijane razuzdanosti - proslavu smrti "starog" i rođenja

"novog" sunca u vrijeme zimskog suncostaja. Imela - svetinja u poganskim praznicima - je

parazit! I sveta jagoda see ssmatrala svetinjom za boga sunca. Čak i paljenje vatre i svijeća u

kršćanskim ceremonijama predstavlja puki nastavak poganskog običaja da se bog sunca, koji

polako klone, podstakne na život kada sunce stigne na najnižu tačku na južnim nebesima! U knjizi

"Odgovori na pitanja" autor Frederik Haskins piše: "Prema vjerovanju mojih izvora, upotreba

božićnih vjenaca vodi porijeklo od poganskih običaja da se ukrašavaju zgrade i svetilišta za

vrijeme praznika koji se slavio istog dana kad i Božić. Božićna jelka potiče iz Egipta, ali je ovaj običaj uveden mnogo ranije u odnosu na vrijeme kada se Božić pojavljuje kao praznik".

Čak i Djeda Mraz!

Ali dobri stari Djeda Mraz ili Božić Bata sigurno nije tvorevina poganizma! Nažalost - jeste.

Stvarni Djeda Mraz po svom karakteru nije tako svet i velikodušan kako to mnogi pretpostavljaju!

Djeda Mraz potiče od "Svetog Nikole", rimokatoličkog biskupa iz petog vijeka. U jedanaestom

izdanju Enciklopedije Britanike, tom XIX, str. 648-9, kaže se sljedeće: "Sveti Nikola, biskup iz

Mire. Svetac koga su Grci i Latini slavili šestog prosinca... Legenda o Svetom Nikoli, koja kaže

da je potajno darovao miraz trima kćerima jednog siromašnog građanina, smatra se izvorištem

starog običaja da se na noć Svetog Nikole (6. prosinca) krišom ostavljaju pokloni. Ovaj običaj je

potom prenijet na dan Božića, pa otuda i potiče veza između Božića i Božić Bate".

Roditelji kažnjavaju djecu za laž, ali u vrijeme Božića ili Nove godine oni sami pričaju djeci laži o

Djeda Mrazu! Možda zato nije čudo što mnoga djeca kad porastu saznaju istinu, pa povjeruju da

je činjenica o postojanju Boga samo još jedan mit i legenda. Da li je kršćanski učiti djecu

mitovima i lažima? Bog kaže: "NE SVJEDOČI LAŽNO!" Možda je laganje po ljudskom

razmišljanju opravdano i ispravno, ali Bog kaže: "Neki se put čini čovjeku prav, a kraj mu je put

k smrti". U engleskom jeziku čak postoji izraz "stari Nik", termin koji se odnosi na đavola! Da li

mislite da ima neke veze između te dvojice? Sotona se pojavljuje kao "anđeo svjetla", sa ciljem

da prevari ljude!

8

I tako, kada ispitamo činjenice, ostajemo zapanjeni nad otkrićem da uobičajeno držanje Božića

nakon svega i nije prava kršćanska praksa, nego poganski običaj - jedan od babilonskih puteva na kojima se obreo naš narod!

Šta kaže Biblija za božićnu jelku?

Ali ako Biblija ćuti o držanju Božića i u njoj nije zapisano da su apostoli i rana istinita Crkva

svetkovali taj praznik, onda mora da piše nešto o božićnoj i novogodišnjoj jelci! Mnogi će se

zaista iznenaditi kada budu čuli, a evo šta kaže Biblija - Knjiga proroka Jeremije 10:1-6 - "Ovako

veli Gospod: ne učite se putu kojim idu narodi... Jer su uredbe u naroda taština, jer sijeku

DRVO u šumi, djelo ruku umjetničkih sjekirom; Srebrom i zlatom ukrašuju ga, klinima i čekićima utvrđuju ga da se ne pomiče".

Savršen opis božićne jelke koja za Gospoda predstavlja "put naroda - uredbu (običaj) naroda". U

ovom biblijskom tekstu nam se zapovijeda da se ne učimo takvom putu i da ga ne slijedimo! Taj

put se u ovom pasusu Svetog Pisma smatra idolopoklonstvom. Peti stih podsjeća na činjenicu da

drveta ne mogu da govore i hodaju - moraju da se nose. "Ne boj ih se (drveta), jer ne mogu zla

učiniti, a ne mogu ni dobra učiniti". To nisu bogovi kojih se treba plašiti. Neki čak pogrešno

tumače ovaj stih misleći da je njegova poanta u tome da istakne kako nije važno da li čovijek ima

božićno drvo ili ne, ali ovaj stih to uopšte ne kaže.

Davanje poklona - nije li to u skladu sa Svetim Pismom?

Ali kada je riječ o najvažnijem djelu proslave Božića - kupovanju i davanju poklona - mnogi će

trijumfalno uzviknuti: "Barem za to nam Biblija kaže da tako treba raditi! Nisu li mudraci odnijeli

darove Božjem Sinu?" I u ovom slučaju očekuje nas poneko iznenađenje kada budemo saznali

pravu istinu! Prvo obratimo pažnju na povijesno poreklo običaja razmjenjivanja darova, a potom

i da vidimo šta Biblija točno kaže o tome. Citiramo iz "Biblioteka Sakra", tom XII, strana 153-

155: "Razmjena poklona među prijateljima karakteristična je za Božić i Saturnaliju, pa zato mora

da su ga kršćani prihvatili od pogana, kao što Tertulijan jasno upozorava".

Činjenica je da običaj razmjenjivanja poklona među prijateljima i rođacima u vrijeme Božića, koji

se tako čvrsto ukorijenio, nema u sebi ni najmanji trag kršćanstva! To zaista izgleda veoma

čudno! Taj običaj ne slavi rođenje Isusa Krista, niti je nastao u čast tog dana, niti u čast Božjeg

Sina! Pretpostavite da neka vama draga osoba slavi rođendan i da želite da ga proslavite sa njom.

Da li biste u tom slučaju pokupovali izdašne poklone za sve goste na žurci, razmijenili ih sa

9

prijateljima i onima koji su vam dragi, a da potpuno ignorirate kupovanje poklona onome čiji

rođendan slavite? Gledano iz tog ugla izgleda kao apsurd, a upravo to rade ljudi svuda u svijetu!

Oni slave dan koji ne predstavlja datum Kristovog rođenja, troše novac koji su s mukom zaradili

na poklone koje potom razmjenjuju sa prijateljima i rođacima. Štaviše, iz našeg višegodišnjeg

iskustva u raznim vjerskim sitemima koje vjerujemo da većina propovjednika može da potvrdi,

možemo slobodno da kažemo da sa približavanjem mjeseca prosinca i siječnja skoro svi

nominalni kršćani potpuno zaborave poklon za Krista, kao i razlog Njegovog rođenja.

Sada uzmite u obzir riječ Biblije o davanju poklona na dan kada je rođen Isus Krist, u evanđelju

po Mateju 2:1-11 - "A kad se rodi Isus u Betlehemu Judejskome, za vremena cara Heroda, a to

dođu mudraci od istoka u Jeruzalem i kažu: Gde je car Judejski... I ušavši u kuću vidješe dijete s

Marijom materom njegovom, i padoše i pokloniše mu se; pa otvoriše dare svoje i darivaše ga: zlatom, i tamjanom, i smirnom".

ZAŠTO je Isus darivan?

Vidite da su se oni raspitivali za dijete Isusa koje je rođeno da bude car Židova! Zašto su mu

onda odnijeli darove? Da li zato što je bio Njegov rođendan? To sigurno nije bio razlog, jer su

mudraci došli da ga vide nekoliko dana nakon njegovog rođenja! Da li su to učinili nama za

primjer da bismo mi danas kupovali poklone jedni drugima? Ne. Dobro čitajte: oni nisu

razmijenili poklone između sebe, nego "darivaše njega". Dakle, svoje poklone dali su Kristu, a ne

svojim prijateljima, rođacima ili jedan drugome! Zašto? Dopustite da vam citiramo iz

"Komentara" Adama Klarka, tom V, strana 46: "Stih 11. (I darivaše ga). Ljudi sa istoka nikada

nisu izlazili pred careve i velikane bez poklona u ruci. Ovaj običaj se može često primjetiti u

Starom Zavjetu, a on još uvek postoji na Istoku i nekim novootkrivenim južnim ostrvima". Tu se

dakle krije odgovor! Mudraci nisu uvodili nekakav novi kršćanski običaj razmjenjivanja poklona

među prijateljima u čast Kristovog rođenja. Oni su slijedili stari istočni običaj da daruju cara

kada pred njega izađu. Mudraci su lično izašli pred rođenog cara Židova, pa je običaj nalagao da

iznesu darove, baš kao što je i carica iz Sabe donijela darove Solomonu u Starom Zavjetu i kao što mnogi danas nose poklon kada idu u važnu posjetu.

Ne, običaj davanja poklona se uopšte ne zasniva na tom događaju o kojem smo pročitali u Svetom

Pismu. Naprotiv, kao što se vidi iz gornjeg citata iz povijesti, reč je o nastavku starog poganskog

običaja.

10

Nismo ni SVIJESNI da živimo U BABILONU

Božić i Nova godina su se pretvorili u komercijalnu sezonu koja se svake godine izdržava od

velike reklame. U mnogim prodavnicama i na ulicama vide se maskirani "DJeda Mrazovi".

Novine pišu o duhu Božića, prazničnom raspoloženju koje vlada tih dana i navodnom značenju

tog praznika. Lakovjernim ljudima je toliko toga uliveno u glavu da se mnogi uvrede kada im se

kaže istina! Svake godine stvara se to "Božićno i novogodišnje raspoloženje", ne zato da bi se

slavio Krist nego da bi se prodala roba! Uostalom, kao i sve sotonine prijevare i ova se pojavljuje

kao "anđeo svjetla", budući da je napravljena da izgleda kao nešto što je dobro. Svake godine

troše se milioni u svim valutama kada nastupi taj nalet trgovine naveliko i to na štetu svega onoga

zbog čega je Krist i došao na ovaj svijet! Ta sezona kupovine dio je babilonskog ekonomskog sistema!

Živimo u Babilonu, kao što je biblijsko proročanstvo i predskazalo, a da toga nismo ni svjesni!

Upozorenje stoji u Knjizi Otkrivenja 18:4 - "Izađite iz nje, narode moj, da se ne pomiješate sa njenim grijesima i da vam ne naude zla njena koja uskoro dolaze".

11

Knjiga nad knjigama

KNJIGA O ESTERI

Božji narod u opasnosti....“Neprijateljstvo“ Sotone

Ovo je posljednja od uglavnom povijesnih knjiga Starog Zavjeta, premda ocrtava detalje samo jedne epizode u

iskustvima Izraelaca. Bilo bi mnogo ispravnije nazvati je knjigom priče. Ona izvještava o nastojanju koje je bilo

učinjeno da se uništi sve Izraelce, i o izvanrednom načinu na koji je to bilo spriječeno. Glavna svrha kojoj je

knjiga kao dio Riječi Božje poslužila čini se da je skrenuti pažnju na žestoki napad učinjen protiv Božjeg naroda

u nastojanju da se osujeti božanska namjera u kojoj su oni bili središte.

Kada je Bog u Edenskom vrtu rekao da se treba pojaviti „potomstvo“ koje će zdrobiti „zmijinu“ glavu, on je

također rekao da treba postojati „neprijateljstvo“ između tog „potomstva“ i „potomstva“ zmije. (1.Moj. 3:15)

„Zmija“ je naravno simbol velikog neprijatelja Boga i ljudi, koji je Sotona, Đavo. Njegovo bi „potomstvo“ bili

svi oni koji se, svijesno ili nesvjesno, predavaju izvršavanju njegovih zlih zamisli protiv Božjeg obećanog

„potomstva.“

Sotoni nije uvijek bilo poznato tko bi mogao biti dijelom obećanog Božjeg „potomstva,“ pa se stoga žestoko

suprotstavljao, i uvijek natojao uništiti, onima na kojima se očitovala Božja naklonost. On je mogao znati za

Božje obećanje Abrahamu. On je mogao znati da se Bog posebno brinuo za Abrahamove potomke. Stoga su oni

postali metom njegovih zavidnih i sotonskih napada. Prema u ovom kratkom studiju o iskustvima Izraelaca u

povezanosti sa Božjim planom nismo uzeli vremena da spomenemo mnoga očita Sotonina nastojanja da uništi tu

naciju, takvi su napori bili učinjeni. Međutim Bog je zaštitio svoj narod. Jedno od tih nastojanja je opisano u

knjizi o Esteri. Činjenice su mogle biti navedene vrlo kratko, ali Gospodin nam je iskazao naklonost

predstavljajući nam ih u ovom privlačnom pripovjednom obliku.

12

Tema Nade

Sažimajući naš kratki studij ovih sedamnaest povijesnih knjiga (vidi prijašnja izdanja Sionske Stražarske Kule),

utvrdili smo da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, i osmislio da bi on trebao imati vlast nad zemljom. To je,

kao što smo vidjeli, bilo uvjetno, ovisilo je dakle o čovjekovoj poslušnosti božanskom zakonu. Međutim čovjek

je bio neposlušan Božjoj zapovijedi, bio je osuđen na smrt, istjeran iz svog rajskog doma, i vlast mu oduzeta. Mi

smo vidjeli, ipak, da je Bog nastavio ljubiti svoja ljudska stvorenja, i počeo je davati obećanja o dolazećem

oslobođenju od posljedica neposlušnosti.

Naučili smo da je Bog izvršavajući svoj naum izabrao vjernog slugu, Abrahama, i obećao da kroz njegovo

„potomstvo“ trebaju biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji. Potomci Abrahama, nacija Izrael, postali su narod

Božji, i on je njima nastavio davati obećanja, i kroz njih razrađivao početne pripreme svog plana spasenja.

Namjerno smo izbjegli detaljnije razmatranje tih povijesnih knjiga Starog Zavjeta, jer ti su detalji od vrijednosti

u našem proučavanju Biblije jedino u svjetlu Božjeg plana spasenja koji je kao što ćemo to vidjeti otkriven u

narednim knjigama Starog i Novog Zavjeta. Kako nastavljamo kroz naše iduće brojeve kritičko razmatranje tih

kasnijih knjiga, posebno onih u Novom Zavjetu, mi ćemo ukazati na važne istine koje se može naći u tim

povijesnim knjigama , značenje kojih će tada biti više očiglednije.

Kao što smo zapazili na početku, istine velikog plana vjekova nisu iznešene u Bibliji u pripovjednom stilu.

Budući je to tako, pravu se vrijednost Biblije nemože cijeniti jedino čitanjem od poglavlja do poglavlja, i knjigu

po knjigu. Međutim, slavna tema božanske ljubavi, kako je otkrivena u Božjem planu da spasi čovječanstvo iz

grijeha i smrti je uvijek iznova ponavljana --„malo amo,malo tamo“—kao što je jedan od proroka objavljuje. To

je istina, kao što smo utvrdili, čak i kod povijesnih knjiga Starog Zavjeta, i čak i više u drugim knjigama.

Mi ćemo naprimjer, utvrditi, da Gospodin, kroz proroke, opetovano, ukazuje na dolazak velikog osloboditelja,

Mesije, Krista, obećanog „Potomstva.“ Mi ćemo otkriti da je u ostvarenju tog plana obnove, obećani

Osloboditelj prije svega umro kao Čovjekov Otkupitelj. Mi ćemo također utvrditi iz proroka i iz zapisa Novog

Zavjeta da će stvarno izbavljenje čovječanstva iz smrti biti ostvareno kroz zastupstva moćne vladavine, ili

kraljevstva, koje će Krist uspostaviti, kraljevstva koje će vladati nad zemljom tisuću godina, i da će na kraju tih

tisuću godina ljudska rasa biti u potpunosti obnovljena u savršenstvo i život. Tada će se čovječanstvu pružiti

prilika da žive sretno i zauvijek u globalnom zemaljskom raju.

13

To je Božji naum sa njegovim ljudskim stvorenjem. To je čovjekov konačan udes. I kakav slavan udes! Sva zla

koja su bila pogodila čovječanstvo zbog neposlušnosti božanskom zakonu biti će uništena. Ljudska rasa više

neće biti u pobuni protiv Boga i njegovih pravednih zakona, nego će biti u svesrdnoj poslušnosti njemu, i sunčati

se pod suncem njegove neograničene naklonosti i ljubavi.

Bog je to imao na umu kada je dao obećanje Abrahamu da kroz njegovo „potomstvo“ svi narodi na zemlji

trebaju biti blagoslovljeni. I kako li će slavno zadovoljavajući „blagoslov“ to biti! Više nema bolesti, više nema

boli, više nema rata, više nema straha od rata. Previše dobro da bi bilo istinito? Nipošto! Kako budemo nastavili

naše razmatranje Biblije, i zapazili veličanstveni način na koji ona otkriva ljubav pravog Boga slave, mi ćemo

reći to je to predobro da ne bi bilo istina, jer je to upravo ono što bi smo i trebali očekivati od Boga našeg

spasenja.

14

RADOSNE VIJESTI O VELIKOJ RADOSTI

„ Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio

Spasitelj - Krist, Gospodin.“ (Luka 2:10,11)

Evanđelje po Luki podsjeća čitatelja da su u vrijeme Isusovog rođenja pastiri pod vedrim nebom na polju, čuvali

stražu kod svojih stada noću. Bilo je to u jesen oko 1. Listopada 2. Pr. n. e.

Devet mjeseci prije rođenja našeg Gospodina (oko 25 prosinca, 3 pr. n. e.), anđeo Gabrijel bio je poslan od Boga

u Galilejski grad, imenom Nazaret, djevici Mariji. Gabrijel ju je obavjestio da je ona našla naklonost kod Boga i

da je bila izabrana da postane majkom sina koji će biti nazvan imenom Isus.

ŽIVOTNI PRINCIP-PREMJEŠTEN

Životni princip Logosa (Božjeg jedinorođenog Sina) bio je premješten u utrobu djevice Marije. Devet mjeseci

kasnije, Isus je kao savršena beba došao u svijet. Taj savršeni dječak odrastao je do muževnosti. Kada je navršio

trideset godina, posvetio se da vrši volju nebeskog Oca. (Hebr. 10:7,9) Zatim je simbolizirao to puno posvećenje

krštenjem u vodi na rijeci Jordanu. Trideset godina od vremena rođenja našeg Spasitelja dovodi do nas do

datuma 1.Listopada, 29 n. e. Kraj godine, međutim ne mjesec prosinac, je prikladno vrijeme za krštenje u vodi.

Tri i pol godine kasnije Isusova se žrtva završila u vrijeme kad je umro na okrutnom križu. Umirući na križu, on

je otkupio ne samo Neznabošce, nego također i Židove koji su bili pod dvostrukom osudom. U vrijeme kad je

naš Gospodin umro, on je položio otkupnu cijenu u ruke božanske Pravde. U svoje vrijeme, nakon što svi

posvećeni kojima koristi „otkupnina za sve“ tijekom Evanđeoskog Doba umru, otkupna cijena biti će službeno

plaćena Pravdi, i svijet čovječanstva (Adam i njegova rasa) biti će predani dragom Otkupitelju koji ih je kupio

svojom dragocjenom krvlju.

MILIJARDAMA ĆE KORISTITI OTKUPNINA ZA SVE

Milijardama živih ljudskih bića (počev od onih sa vjerom u Izraelu) u vrijeme kada otkupna cijena bude bila

službeno plaćena Pravdi će početi koristiti „otkupnina za sve.“ Tijekom vremena, oni koji spavaju smrtnim

snom, koji će biti probuđeni i dana im prilika da se pokaju, prihvate Isusa, i poslušaju zakone Kraljevstva, će

također imati koristi od „otkupnine za sve.“ Svi poslušni će dobiti savršen ljudski život.

DATUM ISUSOVOG ROĐENJA

Svake godine 25 prosinca, mnogi diljem svijeta slave ono za što vjeruju da je Isusov rođendan. Oko 20 % (ili 1,

200 000 000) od otprilike 6 milijardi na zemlji ispovijedaju da su Kršćani. To znači da 80 % ili više ne slavi

Isusovo rođenje. Kao što je gore navedeno, datum 25 prosinca je godišnjica objave anđela Gabrijela Mariji da

Isus bude bio rođen devet mjeseci kasnije. Ispravan datum rođenja našeg Gospodina je otprilike 1.Listopada, 2.

pr. n.e.

Tijekom prosinca, mnogi izmjenjuju darove među sobom. Pravi duh davanja nije samo blagoslov onome koji

prima, nego također i davatelju. Iako trgovci ohrabruju na davanje darova, isto tako kao i drugi, i to je postalo

komercijalizirano, ipak kod nekih ostaje pravi duh davanja. Ako bi se duh davanja, promican u Prosincu, mogao

nastaviti tijekom ostatka godine, ovaj bi svije bio bolje mjesto za život.

SJEĆATI SE NJEGOVE SMRTI

Isus nije zahtijevao od svojih sljedbenika da slave njegov rođendan, ali je zahtijevao od svojih potpuno

posvećenih učenika da obilježavaju njegovu smrt. (Luka 22:19,20) Prema Židovskom računanju to je bilo 14

nisana. Svake godine na taj dan, potpuno posvećeni Kršćani sastaju se zajedno da bi obilježili smrt dragog

Otkupitelja. Povijesna je činjenica da je Isus umro 3. Travnja, godine 33. n. e. Isus je umro u dobi od 33 i ½

godine. Količina vremena od Listopada 2. A.D. je jedna godina i 3 mjeseca. Ako dodamo tih (1 godinu i 3

mjeseca) na 32 godine i 3 mjeseca vremena tijekom kojeg je Isus živio tijekom A.D. nalazimo da je iznos 33 i ½

godine.

15

BLAGOSLOV DAVANJA

Koliko bi Kršćani trebali biti zahvalni da je „Bog toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko

tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život.“ (Ivan 3:16)

Tijekom svakog dana u godini, oni koji su stupili na tijesan put imaju prednost dijeliti s drugima iz kućanstva

vjere ovu dobru vijest o Božjem velikom daru. Zaista, blaženije je davati nego primati. Prema tome, oni koji daju

svoje vrijeme, sredstva, i utjecaj su daleko blagoslovljeniji od onih koji su samo primatelji ovih radosnih vijesti.

Koliko bi Kršćani trebali biti zahvalni što im je zasigurano, da će u svoje vrijeme, zbog skupe otkupne žrtve,

svim narodima na zemlji biti dana točna spoznaja istine! (1.Tim. 2:3-6)

16

ZA NAS BIBLIJA JASNO UČI

DA JE CRKVA „HRAM“ ŽIVOG BOGA—njegova „građevina“ čija gradnja traje cijelo

Evanđeosko doba—od kad je Krist postao Otkupitelj svijeta i „glavni kamen“ovog hrama kroz

kojega će kad bude završen Božji blagoslovi doći svim narodima i oni će imati pristup Njemu.

—1 Kor.3:16, 17; Ef. 2:20-22; 1 Moj. 28:14; Gal.3:29

DA SE U MEĐUVREMENU NASTAVLJA KLESANJE, OBLIKOVANJE I POLIRANJE posvećenih vjernika u Kristovo djelo pomirenja, i kada posljednji od tog „živog kamenja“, „izabranog i dragocjenog“ bude bio spreman,Veliki Graditelj će ih sve dovesti k sebi kroz prvo uskrsnuće; i hram će biti ispunjen slavom i biti će mjesto sastajanja Boga i ljudi tijekom Milenija. —Otkr. 15:5-8 DA JE TEMELJ NADE ZA CRKVU I SVIJET zasnovan na činjenici da je Isus Krist, milošću Božjom, okusio smrt za svakoga, „otkupnina za sve“ i da će on biti „istinita svjetlost, koja obasjava svakoga čovjeka i koja dolazi na svijet“ u određeno vrijeme. —Hebr. 2:9; Ivan 1:9; 1 Tim. 2:5,6 DA JE NADA CRKVE da će biti poput svog Gospodina, „vidjeti ga kakav doista jest“, biti „sudionikom božanske prirode“, i imati udjela u njegovoj slavi kao sunasljednici. —1 Ivan 3:2; Ivan 17:24; Rim.8:17; 2 Pet.1:4 DA JE SADAŠNJI ZADATAK CRKVE usavršavanje svetaca za buduće djelo službe; razvijanje u sebi svake milosti; biti Božji svjedok svijetu; i pripremiti se da budu kraljevi i svećenici u sljedećem dobu. —Ef. 4:12; Mat. 24:14; Otkr. 1:6; 20:6 DA JE NADA ZA SVIJET milenijsko kraljevstvo u kojemu će svi dobiti priliku biti blagoslovljeni sa spoznajom i svim drugim—vraćanje svega onog što je Adam izgubio, svima koji to prihvate i koji budu bili poslušni, iz ruku njihovog Otkupitelja i njegove proslavljene Crkve—dok će svi nepopravljivi biti zauvijek uništeni. —Djela 3:19-23; Iza. 35

17