THE PHILHARMONICSSubota, 21. prosinca 2013., u 19 i 30 sati

Foto: Claudia Prieler, Nurith Wagner-Strauss / DG

Tibor Kováč, violinaRoman Jánoška, violina Thilo Fechner, violaStephan Koncz, violončeloÖdön Rácz, kontrabasDaniel Ottensamer, klarinetFrantišek Jánoška, glasovir

Subota, 21. prosinca 2013. u 19 i 30 sati

THE PHILHARMONICS

U pauzi koncerta bit će organizirana prodaja diskografskog izdanja Oblivion u Visokom prizemlju Velike dvorane uz prisustvo izvođača.

Nakon koncerta s umjetnicima će razgovarati Branimir Pofuk.U zabavnom programu s plesom i izvlačenjem nagrada za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom nastupit će Ricardo Luque i prijatelji.

3

PROgRAM

JOHANN STRAUSS ML: Čardaš Pázmán iz opere Vitez Pázmán

(obrada: Tibor Kováč)

CAMILLE SAINT-SAËNS:Mrtvački ples

(obrada: Tibor Kováč)

CHICK COREA: Španjolska

(obrada: Kristian Seidmann i František Jánoška)

DMITRIJ ŠOSTAKOVIČ: Valcer iz Suite za orkestar varijetea

(nekadašnja Jazz suita, br. 2)

ÁSTOR PIAZZOLLA: Oblivion

(obrada: František Jánoška)

JOHANNES BRAHMS:Mađarski ples u fis-molu, br. 5 (obrada: František Jánoška)

***

TIBOR KOVÁČ – FRANTIŠEK JÁNOŠKA:K&K rapsodija

FRITZ KREISLER: Bečki capriccio

(obrada: Tibor Kováč)

FRITZ KREISLER – DJANGO REINHARDT – FRANTIŠEK JÁNOŠKA: Presto Fight

FRITZ KREISLER: Lijepa Rosmarin

(obrada: Tibor Kováč)

FRANTIŠEK JÁNOŠKA: Musette pour Fritz

(Hommage à Fritz Kreisler)

JERRY BOCK: Guslač na krovu

(obrada: František Jánoška)

4

The Philharmonics ili Filharmoničari, komorni je ansambl čija izvrsnost, inovativnost u odabiru programa, koherentnost sedam autohtonih muzičkih izričaja i prije svega zaljubljenost u glazbu koju izvode, jamče nezaboravan glazbeni doživljaj. Septet koji su osnovala četvorica kolega iz Bečke filharmonije, jedan iz Berlinske te dva nadarena brata glazbenika, posljednjih godina gotovo bez predaha nastupa diljem zemaljske kugle. Ključ njihova uspjeha leži u fantastičnom spoju profinjenoga zvuka koji istražuje mogućnosti u glazbenoj baštini naroda bivše Austro-Ugarske Monarhije, plesovima, improvizacijama i skladanoj popularnoj glazbi. Glavni aranžer, osnivač i primus inter pares jest slovački violinist Tibor Kováč, koncertni majstor Bečke filharmonije. Osnovavši ansambl 2007. godine, tijekom turneje Bečke filharmonije u Japanu, odlučio je kao programsku okosnicu ansambla postaviti popularna djela svih zamislivih glazbenih stilova – od valcera i polki, preko jazza, mjuzikla, tanga pa sve do ciganske glazbe i narodne glazbe svih narodnosti koje su stvarale etničko šarenilo monarhije K&K. Uz Tibora Kováča, ansambl čine violinist Roman Jánoška, rođen u Bratislavi, cijenjen zbog vrsnog sjedinjavanja tradicionalnih i suvremenih stilova, violist Thilo Fechner, Nijemac, ugledni komorni glazbenik, violončelist Stephan Koncz koji se u međuvremenu pridružio

Foto: Claudia Prieler, Nurith Wagner-Strauss / DG

5

Berlinskoj filharmoniji, solo klarinetist Daniel Ottensamer, kontrabasist iz Budimpešte Ödön Rácz te slovački pijanist František Jánoška, briljantni pijanist i improvizator. Od koncertne sezone 2011./2012. Filharmoničari imaju vlastiti ciklus koncerata u bečkoj dvorani Konzerthaus. Do sada su izdali DVD pod naslovom Valceri za izdavačku kuću Accentus te album Fascination Dance za Deutsche Grammophon.

„Umijeće preoblikovanja i prilagođavanja već napisane skladbe za predstavljanje u obliku drugačijem od izvornoga“ – jedna je od najčešće navođenih definicija aranžmana, odnosno transkripcije na području glazbe, i „ozbiljne“ i „neozbiljne“, poput jazza koji je još Adorno sumnjičio za kvarenje ukusa široke publike. I dok zagriženi zagovornici izvornosti i nedodirljivosti umjetničkih djela s nelagodom promatraju demokratizaciju klasične glazbe koja razvojem tehnologije i eksplozijom samozvanih skladatelja na kompjuterima vrlo često doista postaje vlastitom karikaturom, treba podsjetiti na to da je tradicija transkribiranja, obrađivanja, aranžiranja i orkestriranja tuđih glazbenih djela čvrsto ukorijenjena u devetnaestostoljetnu skladateljsku praksu, što nam i danas služi kao osnova svekolike koncertne ponude. Potrebno je ipak razlikovati orkestraciju, odnosno instrumentaciju određenoga djela kako bi ga se prilagodilo drugačijem muzičkom sastavu od aranžmana koji nudi nešto sasvim drugo. Dok se prilagodba nekog komornog djela simfonijskome orkestru ili, obratno, simfonijskoga djela komornom sastavu (od glasovira četveroručno do komornoga ansambla) slobodno može okarakterizirati kao umijeće, obrada ili aranžman djela pretpostavlja inovativno zadiranje u postojeće glazbeno djelo koje time (p)ostaje još samo glazbeni materijal, kako bi ga se učinilo zanimljivijim, zabavnijim, prilagođenijim suvremenom ukusu ili jednostavno ideji koju novi skladatelj-aranžer nudi. Spomenutim postupcima koji mogu uključivati novu harmonizaciju, parafraziranje, umetanje novog tematskog materijala i slično, aranžer pledira na status umjetnika ravnopravnog onom skladatelja izvornoga djela. Povijest glazbe obiluje primjerima takvih intervencija od kojih su neke svojom slušnom atraktivnošću požnjele slavu veću od izvornih djela, naročito od druge polovice devetnaestoga stoljeća, u kojima su velikani poput Liszta ili Berlioza nizali fantastične transkripcije, jednu za drugom. Primjer Bachove veličanstvene Partite za violinu solo u d-molu, BWV 1004 čiji je zaključni stavak grandiozna ciaccona, jedan je od najboljih dokaza gotovo nepregledne iskoristivosti maestozno napisanog glazbenog djela. Ferrucio

6

Busoni i Joachim Raff napisali su najpoznatije verzije te ciaccone za glasovir, dok je Brahms izradio verziju za lijevu ruku. Felix Mendelssohn i Robert Schumann skladali su glasovirsku pratnju za violinsku dionicu, William Thomas Best, John Cook, Wilhelm Middelschulte, Walter Henry Goss-Custard i Henri Messerer transkribirali su djelo za orgulje, dok je velikan gitare, Andrés Segovia, djelo preradio za svoj instrument. Sličnu je sudbinu imalo i djelo Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog koje je, izvorno napisano kao glasovirska suita od deset stavaka, doživjelo čak dvadesetak obrada, transkripcija i orkestracija, od kojih je zasigurno najpoznatija ona Mauricea Ravela. Upravo nam takav pristup nude sedmorica veličanstvenih, okupljenih u ansambl kojem su obrade i aranžmani conditio sine qua non njihova postojanja. Umjetnici koji nisu samo reproduktivci, izvođači, već autohtoni glazbenici koji grabe u zalihe svjetske glazbene baštine, od kanonskih djela poput Saint-Saënsova Danse macabre, Brahmsova Mađarskog plesa ili Straussove K&K rapsodije do ganutljiva Piazzollina tanga Oblivion ili svima poznatog Bockova mjuzikla Guslač na krovu kako bi ih prilagodili svojem ansamblu, ali prije svega vlastitom glazbenom ukusu u kojem je očito poštovanje prema velikanima melodike bez obzira na to ulazi li ona u estetiku francuske kasne romantike, austrougarske popularne glazbe fin de sièclea ili uspješnica jazza dvadesetoga stoljeća.

Johann Baptist Strauss (1825.-1899.) poznat i kao Johann Strauss II., Strauss mlađi, sin, pa i Jean, najstariji je od trojice sinova Johanna Baptista Straussa – starijeg. Neosporni je kralj valcera čije su uspješnice poput Na lijepom plavom Dunavu, Carski valcer ili Bečka krv i danas neizostavni dio repertoara svakog svečanog plesnog događaja, osobito novogodišnjih proslava. Johann Strauss mlađi, nakon što je zbog potpunog pomanjkanja zanimanja izbačen iz Politehničke škole, sve vrijeme posvetio je izučavanju glazbe, sviranju violine i skladanju i tako skladao je više od petsto valcera, polki i kvadrilja, nekoliko opereta i balet, no samo je jedno od njegovih djela zavrijedilo nepodijeljene laude i kako suvremenika i svih potonjih konzumenata. Riječ je o opereti Šišmiš kojoj su se među inima divili Liszt, Wagner, Brahms i Mahler. Mahler je tvrdio da je riječ o “najboljoj komičnoj operi”. Nakon što je dobio posebnu dozvolu za javne nastupe s malim orkestrom, 15. listopada 1844. godine, u dobi od devetnaest godina, imao je prvi javni nastup u kazinu Dommayer i za tu je priliku skladao četiri valcera, tri polke i još nekoliko plesnih komada. Sutradan, bečke su novine osvanule s naslovima “Laku noć, Lanneru, dobra večer

7

Strauss ocu, dobro jutro Straussu sinu!” Ujedinivši nakon očeve smrti njegov i svoj orkestar, nastupao je u Berlinu, Parizu, Londonu, u Pavlovsku pokraj Sankt Peterburga, Bostonu i New Yorku. Zaradio je mnogo novca i postao neprijeporna bečka zvijezda kojoj je kipar Edmund von Hellmer izradio zlatni kip, postavljen 1921. Opera Vitez Pázmán nastala je prema mađarskoj poemi Jánosa Aranya i skladana je u tri čina. Premda je kao i sva Straussova djela očekivana s velikim nestrpljenjem, nije preživjela sud kritike, ali ni publike te su iz njezine partiture opstali samo pojedini brojevi, od kojih je Čardaš svakako najpoznatiji.

Bez sumnje jedno od najpoznatijih orkestralnih djela francuskog skladatelja kasnoga romantizma, Camillea Saint-Saënsa (1835.-1921.), poema Mrtvački ples (Danse macabre) skladana 1874., treća je od ukupno četiri poeme namijenjene simfonijskom orkestru. U prvoj verziji namijenjena glasu i glasoviru, poslije je transkribirana za orkestar, a nekoliko stihova pjesničkoga teksta opisuje sadržaj i ugođaj djela. U aranžmanu Tibora Kováča smrt svira svoj strašni „zig, zig, zig, zig“ na violini, dok bijeli kosturi klepeću uokolo: čuje se kako krckaju kosti plesača! Violinist kao simbol smrti i violina kao đavolski instrument, pizzicata koja opisuju ponoćni ples, klarinet koji preuzima dionicu flaute iz originala i naposljetku valcer u tehnici fugata koji najavljuje novu melodiju temeljenu na himnu Dies irae, dojmljiv su glazbeni opis jedne od najbiranijih tema u svijetu umjetnosti. Ipak, publika na premijeri nije bila oduševljena Saint-Saënsovim zvukovnim svijetom. Nelagoda koju je uspio proizvesti dokaz je vrsnosti skladatelja, no djelo je ipak zaživjelo u manje zastrašujućoj glasovirskoj verziji Saint-Saënsova prijatelja Franza Liszta, a poslije i u onoj Vladimira Horowitza. U baletnim recitalima proslavila ga je podjednako slavna Ana Pavlova.

Armando Anthony “Chick” Corea, rođen 1941., vjerojatno je najmanje očekivano ime u večerašnjem programu. Američki jazz i fusion pijanist, klavijaturist i skladatelj ostvario je zavidnu izvođačku, ali i autorsku karijeru skladavši niz djela koja su danas jazz standardi. Kao član ansambla Milesa Davisa šezdesetih godina prošloga stoljeća, sudjelovao je u stvaranju pokreta koji se na engleskom zove electric jazz fusion, što je jedna od najvećih inovacija u jazz izričaju od njegova nastanka. Sedamdesetih je osnovao ansambl Return and Foreber, a uz Herbieja Hancocka, McCoya Tynera i Keitha Jarretta smatra se jednim od najvećih jazz pijanista poslije Johna Coltranea. Corea je nastavio sa stilskim

8

eksperimentiranjem osamdesetih i devedesetih godina. Izvan glazbe poznata je njegova briga za socijalno ugrožene slojeve, što se očituje u snažnoj borbi za iskorjenjivanje nepismenosti. Španjolska (Spain) pripada najpoznatijim Coreainim skladbama, a nastala je još 1971. za album Light as a Feather. Uz originalnu, poznate su verzije u flamenco stilu, Paca de Lucíje i Johna McLaughlina osamdesetih te bluegrass verzija Béle Flecka iz 1979. Corea skladbu često izvodi i u obliku dua, s japanskom pijanisticom Hiromi Ueharaom. Prije dvanaest godina Corea je nagrađen Grammyjem za najbolji instrumentalni aranžman, upravo za preradu skladbe Spain za sekstet i orkestar. Uvod skladbe koji čini Adagio iz Rodrigova Concierta de Aranjuez najava je žestokog ritma sličnog sambi koji nosi temu djela. Melodijsko ornamentiranje i ritamsko variranje skladateljski je postupak kojim u verziji za septet Filharmoničara Seidmann i Jánoška pridonose atraktivnosti kompozicije.

O Dmitriju Šostakoviču (1906.-1975.) i njegovim životnim i skladateljskim putešestvijama pisali su brojni muzikolozi, baveći se prije svega njegovim monumentalnim simfonijskim i komornim opusom. Put koji je prošao od obožavanog i cijenjenog skladatelja do autora koji se mora boriti za opstanak, od trivijalnih zabavnih formi do veličanstvenih simfonijskih djela, nije bio uvijek lak, no Šostakovič je imao jasnu viziju: glazbu. Odustavši od političko-društvenih pamfleta koje je stvarao u ranim scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, drugi je dio karijere posvetio velikim i složenim formama. Gotovo svi Šostakovičevi biografi, kao što su Krzysztof Meyer, Laurel E. Fay ili Elizabeth Wilson, da spomenemo samo najpoznatije, ističu silan nerazmjer između željenog i dopuštenog, mišljenog i ostvarenog, ali i nevjerojatnu autorovu lucidnost, jer je unatoč nesumnjivo iscrpljujućim borbama sa sveprisutnom ideologijom marksizma i lenjinizma, uspio stvoriti fantastičan opus od petnaest simfonija, petnaest gudačkih kvarteta, dvije opere, tri baleta, niza solističkih koncerata, komornih djela, kantata, oratorija, scenske i filmske glazbe. Koketiranje s drugim glazbenim izričajima, poput jazza, za njega se nije pokazalo osobito sretnim odabirom, o čemu svjedoče mnogi zaboravljeni opusi skladani u nastojanju da ispuni očekivanja ideologije. Jedno od takvih je i Suita za jazz-orkestar, br. 2, skladana 1938. Suprotno onome što bismo mogli pomisliti, s obzirom na provenijenciju jazz glazbe, dekadentnost jazza nije zabrinjavala Staljina. Upravo suprotno, veliki diktator s istočne strane Europe navodno je volio jazz, a da bi kontrirao Hitleru koji je s indignacijom odbacivao sve vrste jazz izričaja, Staljin ga je, investiranjem u ansamble i repertoar, pokušao približiti

9

narodnim masama Sovjetskoga Saveza. Uz velikodušnu donaciju od čak dva milijuna rubalja, posebno krojena poslijepodnevna i večernja odijela za glazbenike te plaće koje su bile dvostruko veće od onih filharmonijskih glazbenika, Viktor Kuševicki osnovao je Državni Jazz orkestar u sklopu Moskovskoga radija. Klasično školovani glazbenici bez posebno izraženog afiniteta za jazz, orkestar su, prema izjavama suvremenika, pretvorili u komorni ansambl sa saksofonima koji, unatoč svesrdnom trudu dežurnih apartičika, nije uspijevao privući publiku nenaviklu na takvu vrstu glazbe. Niz godina suita od osam stavaka prikupljenih iz raznih Šostakovičevih opusa pogrešno je smatrana tijekom Drugog svjetskog rata zagubljenom Jazz suitom, br. 2. Međutim, 1999. godine pronađena je glasovirska verzija prave Jazz suite br. 2, a djelo je premijerno izvedeno u orkestralnom aranžmanu Gerarda McBurneyja na Londonskom promenadnom koncertu 2000. Rekonstrukcija ima tri stavka: Scherzo, Uspavanku i Serenadu. Nakon pomnije analize Šostakovičeve ostavštine, suita poznata kao Jazz suita br. 2 sada se vodi pod naslovom Suita za orkestar varijetea i zna se da je nastala gotovo dvadeset godina nakon prave Jazz suite br. 2. Suitu za orkestar varijetea praizveo je Mstislav Rostropovič u Centru Barbican u Londonu, 1988. Djelo je s Kraljevskim Concertgebouw orkestrom snimio Riccardo Chailly, također pod pogrešnim nazivom. Od osam stavaka na toj snimci označenih brojevima, Stanley Kubrick odabrao je Valcer br. 2 i upotrijebio ga kao najavnu i zaključnu skladbu filma Oči širom zatvorene iz 1999. Sam Šostakovič pak za Suitu za orkestar varijetea reciklirao je vlastita prethodna djela, i to od ulomaka iz baleta, filmova i simfonijskih suita.

Ástor Piazzolla (1921.-1992.), argentinski skladatelj, aranžer i bandoneonist, svjetsku slavu stekao je uspješno spajajući naslijeđe argentinskoga tanga s novom estetikom i umijećem skladanja što ga je izučio u rodnoj zemlji te u Parizu kod Nadie Boulanger. Tango nuevo što ga je afirmirao Piazzolla ponajviše se vezuje upravo uz njegov bogati opus i golemu diskografiju snimljenu što s argentinskim tango sastavima od kvinteta do okteta, što s uglednim komornim ansamblima kao što je Kvartet Chronos. Ástor Piazzolla do smrti je živio nesmanjenom brzinom, nižući djelo za djelom, nastupajući bez prestanka s vlastitim ansamblima kojih je osnovao čak devet (Orquesta típica, Orquesta de cuerdas, Octeto Buenos Aires, Jazz Tango Quintet, Quinteto, Nuevo Octeto, Conjunto 9, Conjunto Electronico, Quinteto Tango Nuevo, Sexteto Nuevo Tango) te sudjelujući u glazbenom životu Latinske Amerike, ali i Europe i Sjeverne

10

Amerike u kojoj je proveo dio djetinjstva. Uz jazz, te europske skladatelje koji su se koristili folklorom, poput Béle Bartóka, Piazzollu je ponajviše nadahnjivao glazbeni izričaj rodne Argentine. Tango nuevo Piazzollina je inačica tradicionalnog argentinskog tanga, koja se od izvornika razlikuje ponajviše uvođenjem instrumenata kao što su saksofon i električna gitara u ansambl te slobodnijim oblicima harmoniziranja i fluentnijim melodijama. Uz Piazzollu, glavni su predstavnici novoga tanga Osvaldo Pugliese, Ariel Ramírez i Juan Carlos Cáceres. Uz instrumentalna i scenska djela, Piazzolla je autor glazbe za četrdesetak filmova, od kojih spominjemo one koji su postali dijelom svjetske filmske baštine: Bólidos de acero, El Cielo en las manos, Breve cielo, Con alma y vida, Cadaveri eccelente, Armaguedon, Henrik IV, El exilio de Gardel: Tangos i Sur. Klasicima Piazzollina opusa i standardnom repertoaru svih koncerata na kojima se izvodi tango pripada Oblivion, uz Adiós Noniño, Invierno porteño, Fuga y Misterio, Primavera porteña, Milonga del angel, Tangata i Soledad. Sva su spomenuta Piazzollina djela doživjela brojne obrade i još brojnije izvedbe. Oblivion je melankolični, spori tango; glasovitim ga je učinila glazba za film Marca Bellocchija Henrik IV. Glavna melodija pojavljuje se na samom početku iznad pratnje u arpeggiu i izrazito je tugaljiva ugođaja. Duge, izdržane note koje se izmjenjuju sa sporim i valovitim melodijskim figurama ispunjavaju prvi dio djela. Središnji dio donosi temu koja nema pretenziju klasične kontrastne teme, a završni dio je ponešto modificiran prvi odjeljak. Oblivion, premda nastao 1982., jedan je od tradicionalnije koncipiranih Piazzollinih tanga, i po tretiranju glazbenog sadržaja i po formi te u cijelosti asocira na opus još jednog velikana latinskoameričke glazbe – Antônija Carlosa Jobima.

Johannes Brahms (1833.-1897.), njemački skladatelj čiji je opus u velikoj mjeri ispunio takozvani željezni repertoar klasične glazbe, uz nezaobilazne je simfonije, solističke koncerte, komorna djela namijenjena raznim sastavima te zborove, mnoga djela posvetio glasoviru. Rodom iz Hamburga gdje je njegov otac svirao kontrabas u Hamburškom filharmonijskom društvu, Brahms je učio glasovir od sedme godine, a kao srednjoškolac već je zarađivao svirajući po hamburškim gostionicama, bordelima i barovima u luci. U svijetu ozbiljne glazbe afirmirao ga je dobri duh njemačkoga romantizma, predani skladatelj i pisac o glazbi Robert Schumann koji se brzo zbližio s „mladim orlom“, kako je nazivao Brahmsa u svojim tekstovima. Slično razmišljajući o glazbi, ne mareći previše za novosti koje je proklamirala Nova njemačka škola koju su predvodili Franz Liszt

11

i Richard Wagner, svojim su uzorima smatrali velikane forme – Johanna Sebastiana Bacha i Ludwiga van Beethovena. Mijenjajući poslove i uloge, lutajući od pijanizma do dirigiranja, Brahms je istovremeno i vrijedno skladao, premda je, strog prema sebi, brojna svoja djela i uništavao. Od 1863. pa sve do smrti, Brahms je živio u Beču i ondje postigao zavidan uspjeh, kako skladateljski, tako i dirigentski. Brahms je brzo osvojio Bečane i već početkom sedamdesetih godina imenovan je glavnim dirigentom znamenitog bečkog Musikvereina, a ravnao je i Bečkom filharmonijom tri koncertne sezone. Razdoblju neposredno prije preseljenja u Beč na mjesto direktora Pjevačke akademije gdje se bavio prije svega a cappella zborskim djelima, pripada i niz briljantnih Mađarskih plesova, vjerojatno jedno od najpoznatijih glazbenih opusa. Izvorno skladani za glasovir četveroručno, Mađarski plesovi postigli su trenutačni uspjeh, a skladatelj je prvih deset preradio i za glasovir solo. Brahms je aranžirao za orkestar tri plesa, dok se s preostalima pozabavio njegov češki kolega Antonín Dvořák koji se, baš kao i Brahms, istinski divio narodnom glazbenom blagu i iz njega crpio nadahnuće za skladateljski rad. Najpoznatiji je upravo Mađarski ples u fis-molu, br. 5 koji je doživio obrade za gotovo sve instrumente i komorne sastave. Mađarski ples nadahnut je ciganskom melodijom koju je Brahms pogrešno smatrao narodnom. Kao i većina drugih plesova (samo su plesovi br. 11, 14 i 16 u cijelosti originalne skladbe), i taj je temeljen na tuđoj skladbi, i to na čardašu Bártfai emlek mađarskoga skladatelja Béle Kélera.

Tibor Kováč rođen je 1967. u Slovačkoj, a prvu poduku iz violine davao mu je otac u ranome djetinjstvu. Studij violine završio je u Bratislavi, a zatim je studirao i u Beču u klasi Michaela Frischenschlagera i Borisa Kušnira. Pobijedio je na nekoliko međunarodnih natjecanja (Michelangelo Abbado u Milanu, Ludwig van Beethoven u Beču i Joseph Joachim u Hannoveru), a od 1992. član je Bečke filharmonije, čiji je koncertni majstor. Kao solist do sada je nastupao sa Slovačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Slovačkog radija, Praškim virtuozima, Tajvanskim nacionalnim simfonijskim orkestrom, Orkestrom Romanske Švicarske, Njemačkim simfonijskim orkestrom iz Berlina te Orkestrom Marijinskog kazališta iz Sankt Peterburga. Kao komorni glazbenik nastupao je diljem svijeta, a njegova diskografija obuhvaća snimke djela Vivaldija, Beethovena, Kreislera, Paganinijeva 24 Capriccia i Brahmsov Dvostruki koncert. Tibor Kováč vodi majstorske tečajeve u Italiji, Austriji i Japanu. Trenutačno svira na Stradivarijevoj ex Rawark violini iz 1724. godine, što mu omogućuje Austrijska nacionalna banka.

12

František Jánoška završio je studij glasovira na Konzervatoriju u Bratislavi, a zatim se usavršavao na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Pobijedio je na brojnim natjecanjima, od čega se posebno ističe prva nagrada na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Franz Liszt u Mađarskoj. Član je ansambla Robija Lakatosa i gost uglednih festivala i koncertnih dvorana svijeta, kao što su Carnegie Hall u New Yorku, bečki Musikverein, Opera u Sydneyju i druge. Jánoška je surađivao s brojnim fantastičnim glazbenicima današnjice, od kojih spominjemo Michela Camiloa, Reinharda Fendricha, Arkadija Volodosa, Sandru Pires, Benjamina Schmida, Bobbyja McFerrina, Georga Breinschmida, Roya Hargrovea i Biréli Lagrène. Podjednako je aktivan i kao skladatelj te je kao solist ili skladatelj do sada nastupao i surađivao s brojnim orkestrima: Londonskim simfonijskim orkestrom, Kopenhagenškom filharmonijom, Kraljevskim Concertgebouw orkestrom, Simfonijskim orkestrom iz Poznanja i Tonkünstler orkestrom iz Donje Austrije. Sa svoja tri brata osnovao je Jánoška Ensemble koji je s bas-baritonom Erwinom Schrottom osmislio iznimno uspješan projekt Rojotango. K&K rapsodija aranžman je izvorne skladbe Richarda Straussa što su ga zajedničkim snagama pripremila dvojica filharmoničara: František Jánoška i Tibor Kováč. Briljantna skladba primarno namijenjena orkestru, kako joj i naslov govori, pokušava tematski ujediniti pluralitet glazbenih stilova prisutnih u Beču kao danas bivšoj ali višestoljetnoj prijestolnici multietničkoga carstva.

Violinist, aranžer i skladatelj Fritz Kreisler (1875.-1962.) pripadao je krugu glazbenika koji su vrsnoćom svirke, ali i autentičnošću fraziranja stekli golemu vojsku obožavatelja, ponajprije u Beču u kojem je odrastao i školovao se. Njegova je slava bila tolika da je uspješno prebrodio javnu sramotu kad je 1935. otkrio da je on autor većine kratkih skladbi koje je do tada predstavljao kao obrade Couperinovih, Vivaldijevih i Pugnanijevih minijatura. Sin kirurga koji je na Bečki konzervatorij primljen u dobi od osam godina, pariški đak Delibesa i Massarta koji je s dvanaest osvojio zlatnu medalju na natjecanju Premier Grand Prix de Rome, uspješno koncertirao diljem Sjedinjenih Američkih Država, odbijen je kad je nakon povratka u Beč pokušao postati članom Bečke filharmonije. Razočaran i obeshrabren, najprije je studirao medicinu, zatim slikarstvo, da bi se na završetku mladenačkih lutanja odlučio za vojnu karijeru. Srećom, godina dana u vojsci dostajala je da se Kreisler ponovno prihvati violine i 1900. drugi put debitira u Berlinu te od 1901. do 1903. ostvari dvije iznimno uspješne američke turneje. Nakon toga,

13

Europa ga je počela slaviti kao malo kojeg izvođača toga vremena, a veliki britanski skladatelj sir Edward Elgar posvetio mu je svoj Violinski koncert, što ga je Kreisler i praizveo u Londonu 1910. U Prvom svjetskom ratu priključio se vlastitoj diviziji stacioniranoj u Galiciji, a nakon teže ozljede otpušten je iz vojske s visokim počastima. Nakon niza godina života u Berlinu, 1938. nakon nacističkog priključenja Austrije Njemačkoj, odselio se u Francusku, a zatim i u Sjedinjene Države u kojima je živio do smrti. Kreislerov Bečki cappriccio za violinu i glasovir (što postoji i u kasnijoj verziji za violinu i orkestar), prema skladateljevim riječima, odraz je gemütlichkeit (udobnog) života u Beču u doba secesije. Šarm visokoestetiziranoga, ljupkost i otmjenost grada čiji je savoir vivre privlačio tisuće ljudi i uz onaj pariški, teško da je ikada nadmašen; ogleda se u kratkoj skladbi koja violinistu omogućuje (gotovo damski) kapric: demonstraciju ritmičkih, modulacijskih i izvođačkih trikova s pomoću kojih njegova uloga (odnosno dionica) ostaje dominantnom unatoč dopadljivom trudu pijanista. Još je snažnije izražena virtuoznost u djelu Presto fight, obradi Kreislerova djelca Preludij i Allegro u stilu Djanga Reinhardta koju je pijanist Filharmoničara František Jánoška briljantno preradio za Bobbyja McFerrina, jednog od vodećih suvremenih jazz pijanista. U istom je glazbenom idiomu stvoreno i djelo Musette pour Fritz, zamišljeno kao džezistički hommage besmrtnom promicatelju bečke glazbe, Fritzu Kreisleru, skladatelju desetaka neodoljivih minijatura za violinu i glasovir. Takvim minijaturama pripada i kratki ciklus Tri stare bečke minijature, prvi put objavljen 1905. I otada je redovito na Kreislerovu koncertnom repertoaru. Treća, Lijepa Rosmarin (Schön Rosmarin) pripisivana je pogrešno Josefu Lanneru, skladatelju čiji su ländleri, polke i valceri bili omiljeni diljem K&K monarhije. Lijepa Rosmarin primjer je ljupkog trodijelnog valcera čija je fluidnost ritma upravo zadivljujuća: od uvodnog dijela koji gotovo ad libitum dopušta pauze da bi se istaknula melodijska gesta, do robusnog srednjeg dijela kojim dominira isprekidana hemiola, dojmljivost plesne forme potencirana je ponavljanjem uvodnoga grazioso odjeljka.

Jerrold Lewis “Jerry” Bock (1928.-2010.), američki skladatelj mjuzikla i glazbe za kazalište. Studirao je glasovir, a karijeru na Broadwayu koja je vrlo brzo ovjenčana slavom i nagradama započeo je 1955. godine. Upoznao je Sheldona Harnicka, pjesnika i pisca s kojim će ostvariti plodnu suradnju sljedećih desetljeća. Za mjuzikl o njujorškom gradonačelniku Fiorellu La Guardiji Fiorello! osvojio je nagradu Tony za najbolji mjuzikl te nagradu Pulitzer za dramu 1959. Samo pet godina poslije ponovio je uspjeh

14

diljem svijeta izvođenim mjuziklom Guslač na krovu. Osim dva spomenuta mjuzikla, dvojica su umjetnika napisala još i djela Tenderloin, Man in the Moon, She Loves Me, The Apple Tree, The Rothschilds, Never Too Late, Baker Street, The Madwoman of Central Park West. U nas je Guslač na krovu svakako najpoznatije Bockovo djelo, uspješno izvođeno godinama u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, dok je u matičnom kazalištu na Broadwayu izvedeno više od tri tisuće puta. Priča o siromašnom mljekaru Teviju iz židovskog sela Anatevka koji mora birati između sreće svojih kćeri i poštovanja starih židovskih običaja i tradicije obiluje dojmljivim glazbenim brojevima koji su ostali popularni do danas: If I Were a Rich Man, To Life, Tevye’s Dream, Sunrise, Sunset, The Bottle Dance, Do You Love Me, Far From the Home I Love. František Jánoška izabrao je najdojmljivije ulomke i spojio ih u efektnu suitu za komorni ansambl.

Nakladnik: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika: Dražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programa: Ivana Kostešić

Urednica: Ana Boltužić

Autorica teksta: Jelena Knešaurek Carić

Lektorica: Rosanda Tometić

Oblikovanje, grafička priprema i tisak:Intergrafika TTŽ d. o. o., Zagreb

Naklada: 700 primjeraka

Cijena: 20 kuna www.lisinski.hr

15

bečki dječaci15. 1. 2014.

odjeci

novogodišnjeg

koncerta u beču

16