1

Danijel Tatić

Mario Werhas

FORTIFIKACIJSKI SUSTAV

PULE

Štinjanska skupina

utvrda

Zagreb, 2014.

2

SADRŽAJ

METODOLOGIJA IZRADE STUDIJE ……………………………………...4.

TVRĐAVE I UTVRDE KROZ POVIJEST…………...................................5.

Ranjivost tvrđava……………………………………………………………………………5.

Ratna uloga i zadatak tvrđava…………………………………………………....7.

POVIJEST PULE KAO „GRADA - TVRĐAVE“……………………………9.

FORTIFIKACIJE PULE…………………………………………………………18.

Morske mine i minska polja.......................................................................22.

Popis najvažnijih fortifikacijskih objekata Središnje ratne luke Pula………………26.

Obalne utvrde (Küstenforts)…………...…………………………………26.

Obalne bitnice (Küstenbatterien)…………………………………...…….26.

Haubičke bitnice (Mörserbatterien)……………………………………….26.

Kopnena utvrđenja (Gürtelforts)………………………………………….27.

Kule utvrđenja (Turmforts)……………………………………………….27.

Bitnice (Batterien) i otporne točke (Stüzpunkten) s topništvom……………27.

Oklopne utvrde (Panzerwerke)…………………………………………..28.

Bočne bitnice (Flankerbatterien)…………………………………………28.

Bitnička skupina (Batteriegruppe)…………………….………………….29.

Faze izgradnje i tipovi pulskih utvrda……………………………………………29.

Tvrđavska teška oružja – topovi, haubice, merzeri……………………………..40.

Život u tvrđavama………………………………………………………………41.

3

OPIS POJEDINIH FORTIFIKACIJA ŠTINJANSKE SKUPINE…………42.

PUNTA CHRISTO.................................................................................42.

FORT MUNIDE.....................................................................................49.

FORT MONTE GROSSO, BITNICA MONTE GROSSO I BITNICA MESTA.......51.

OBALNA BITNICA VALMAGGIORE…………………………………………..56.

BOČNA (FLANKIRNA) BITNICA ZONCHI...................................................57.

SPREMIŠTA GORIVA U UVALI ŽUNAC……………………………………….59.

ZAKLJUČAK………………………………………………………………..60.

SAŽETAK……………………………………………………………………61.

TUMAČ OSNOVNIH FORTIFIKACIJSKIH POJMOVA………………….62.

IZVORI I LITERATURA……………………………………………………..69.

4

METODOLOGIJA IZRADE STUDIJE

U pripremama za izradu studije, autori su odlučili koristiti tri metodološka obrasca pri

izradi same studije:

1. Korištenje svih dostupnih objavljenih radova (znanstvenih i stručnih) koji za

temu imaju povijesni pregled razvoja sustava utvrda Središnje ratne luke

Austrougarske ratne mornarice u Puli;

2. Korištenje arhivske građe (u prvom redu planovi utvrda) koja se nalazi

pohranjena u Gradskom poglavarstvu Grada Pule, a odnosi se

prvenstveno na „promatrane“ utvrde „Štinjanske skupine“ na temelju kojih

se može pratiti razvoj pojedinih utvrda (napr. od pojedinih jednostavnih

Martello tornjeva i kružnih utvrda do velikih i složenih obalnih utvrda) i

3. Obilazak samih utvrda iz „Štinjanske skupine“ te na samom terenu izvršena

provjera, slaže li se izgrađeno s prethodno spomenutim planovima te

upoznavanje s današnjim izgledom i stanjem očuvanosti samih utvrda.

Konačni rezultat „miješanja“ prikupljenih podataka iz navedena tri metodološka

obrasca jest studija koja daje povijesnu osnovu za izbor Pule kao središnje i glavne

luke Austrougarske ratne mornarice, opis faza njezinog razvoja, te posebno istaknuti

opis utvrda „Štinjanske skupine“ s današnjim stanjem.

5

TVRĐAVE I UTVRDE KROZ POVIJEST

Tvrđave, utvrde ili fortifikacije čvrsto su utvrđene-fortificirane građevine, naoružane i

utvrđene borbene-ratne zgrade, obrambenog značaja, sa stalnom (najčešće)

posadom. Najčešće su izgrađene na povišenim pozicijama (uzvisinama, brdima,

planinama) ili na drugim mjestima ovisno o zemljištu-terenu, odakle nadziru okolinu i

na koje je pristup već po samoj prirodi otežan. U ravnim predjelima utvrde se nalaze

na otocima, ušćima rijeka ili u močvarama, gdje voda sprječava pristup do njih. Često

ih okružuje dubok i širok obrambeni tvrđavski rov napunjen vodom. Pristup utvrdama

je pod nadzorom, opremljen promatračnicama, predstražama i stražama, kaponirima,

kofrovima, bunkerima, rovovima, žičanim preprekama ili, u zadnjih desetljećima,

suvremenim minskim poljima. Projektiranje-gradnja tvrđava složen je, dugotrajan i

skup posao. Zato njihova izgradnja nalaže selektivnu izgradnju, pa naoružavanje i

opremanje znaju potrajati ponekad i više godina. Zbog toga se tvrđave i utvrde

uglavnom grade u miru, na mjestima gdje su predviđeni upadi ili paraliziranje

smjerova napredovanja protivničkih postrojbi.

Iako su se prave tvrđave pojavile u srednjem vijeku (pojavom baruta i topova),

utvrđena su naselja ili obzidi i s obrambenim tornjevima ograđeni gradovi i naselja

poznati već iz prapovijesti i antike. Posebne vrste utvrda bili su rimski zaporni zidovi

(limes), koji su trebali zaštiti Rimsko Carstvo pred upadom barbara. Zamci, prvotno

ratne zgrade, tek su kasnije postali upravna središta, a i u početku skromna, a zatim

sve raskošnije rezidencije feudalaca, njihovih familija, vojnika i sluga.

Pojedinačne tvrđave mogle su zadržati ili čak odbiti protivnika, ali uništiti ga nisu

mogle, jer su ih napadači mogli obići i njima iza leđa upasti u teritorij kojega su

branile. Branitelji su za otežavanje pristupa protivnika gradili ne samo pojedinačne

tvrđave, već sustav tvrđava, kojega ne bi bilo moguće zaobići. Ali praktično je gotovo

nemoguće na svim pozicijama postaviti zadovoljiv broj utvrda i zapreka.

Ranjivost tvrđava

Tvrđave, utvrde i zamci, unatoč nedostupnoj poziciji, jakoj gradnji i različnim

sigurnosnim sustavima, nisu bili neosvojivi. Pred strelicama, kopljima ili kamenjem

branitelje su štitile već drvene palisade, još bolja zaštita bili su nasipi, opkop-jarci-

6

rovovi, grabišta i kameni ili cigleni zidovi. Ali i najtvrđe zidove moglo je uništiti i

dugotrajno bacanje kamena iz opsadnih tornjeva, katapulta ili drugih bacačkih i

opsadnih sprava. Osim toga, zalihe hrane i vode u opsjedanim tvrđavama ili

gradovima bile su ograničene. Više puta su glad i žeđ bili glavni pobjednici.

Tvrđave i utvrde bile su ranjive još na jedan način - potkopavanjem. Napadači bi na

udaljenosti, tj. izvan dometa bacačkog oružja, počeli kopati pristupni rov, odnosno

podzemni tunel kojime bi došli ispod same utvrde. Tu bi potkopali temelje, koje bi

prvo poduprli drvenim podupiračima. U pravom trenutku napadači bi se povukli i

zapalili podupirače. Kada su oni izgorjeli, tvrđava je praktički pala i napadači bi prodrli

u nju ili u opsjednuti grad. Zato je bilo veoma važno da su tvrđave pozicionirane na

"živoj stijeni" jer ih tada nije bilo moguće lako potkopati. I vodeni opkopi oko utvrda

sprječavali su potkopavanje.

Unatoč svemu, tvrđave do pojave topništva, koji je za njih značilo novu opasnost, bile

su relativno dobro branjive. Debeli zidovi mogli su izdržati pred snagom projektila,

dok su oni bili kamene ili željezne kugle. U drugoj polovici 19. stoljeća, kao u gotovo

svim tehničkim i prirodnim znanostima, usavršilo se i znanje metalurgije koje je

ključno za gradnju topova i utvrda. Poboljšana je i balistika, odnosno, način mjerenja

i izračunavanja putanje topničkih projektila. Zbog metalurških i drugih tehničko-

tehnoloških pronalazaka i poboljšanja, topovske su cijevi postale čvršće, mogle su

podnositi veća opterećenja novih eksploziva, što je omogućilo dalji domet. Osim toga,

cijevi su spiralno užlijebili - zarezali utore, koji su uzdužnom-duguljastom i konusnom

projektilu, koji je zamijenio kugle, omogućili rotaciju oko uzdužne osi i time dulji

domet zrna te preciznost smjera putovanja zrna-projektila. Punjenje topovskih cijevi

od straga omogućilo je bržu paljbu, koja se dodatno pospješila izumom povratnog

mehanizma, zbog kojega više nije bilo potrebno po svakoj paljbi ponovno namještati

top koji se pomaknuo iz svoje pozicije. Pored toga, projektile su punili eksplozivom i

tako dobili topovske granate, koje su imale jaču razornu moć kod udarca u podlogu.

Svako poboljšanje u topništvu značilo je novu opasnost za tvrđave, koje su tako

postajale sve ranjivije. Ipak, svako poboljšanje efikasnosti topništva slijedilo je

poboljšanje gradnje tvrđava. U drugoj polovici 19. stoljeća pojavilo se natjecanje

između topništva i tvrđava, kao u istom razdoblju natjecanje između brodskog oklopa

i topova. Jednostavna i efikasna zaštita bili su sve deblji zemljani nasipi-grudobrani

ispred utvrda, ali i sve deblje pokrivke zemlje miješane s kamenom na samim

utvrdama. U njih bi se projektili zabili, i ako ih je raznijelo, samo bi razbacali zemlju

7

na nasipu, šteta koju se poslije napada moglo brzo popraviti. Pronalazak betona, a

potom i armiranog betona, povećalo je otpornost utvrda. Ipak i tvrđi betoni mogli su

biti raznijeti težim projektilima s jačim eksplozivnim (brizantnim) punjenjem.

Pobjedu topova nad tvrđavama klasičnoga tipa dokazalo je rušenje belgijskih tvrđava

za vrijeme napada njemačkih oružanih snaga početkom Prvoga svjetskoga rata.

Teški merzeri, haubice i topovi brzo su razorili tvrđave koje su bile na putu nadiranja

njemačkih postrojbi. Unatoč svemu, belgijske utvrde ipak su usporile prolaz njemačke

vojske i time djelomično utjecale na daljnji tijek rata.

Ratna uloga i zadatak tvrđava

Različita je uloga i zadatak pojedinih tvrđava tijekom vojne povijesti. Neke su odigrale

važnu, često i odlučujuću ulogu na završetak ratnih sukoba ili okončanje ratova.

Druge su samo svojim izgledom i naoružanjem sprječavale napade protivnika na

smjerovima gdje su bile postavljene. Treće pak nisu imale posebno značenje, ali ne

možemo predvidjeti tijek ratnih sukoba i operacija, da ih nije bilo. S današnjeg

stajališta puno puta smatramo tvrđave, koje nisu bile napadnute ili nisu sudjelovale u

ratu kao beskorisne, a njihovo gradnju kao besmislenu. No tome nije tako.

Prvi svjetski rat označio je vrijeme zalaza klasičnih tvrđava, iako su neke značajno

sudjelovale u sukobima. Pored belgijskih tvrđava poznate su i verdunske, iz rata

austrougarske vojske najbolje je poznata sudbina tvrđave Pšemšil, čiji se ostaci

danas nalaze u Ukrajini. Sudbina i značenje tvrđava Kluže i Fort Hermann u Bovcu u

Sloveniji kod sprečavanja prodora talijanske vojske 1915. godine u zadnjem vremenu

dobro je istražena i predstavljena.

Većina bitaka u Prvome svjetskom ratu temeljila se na napadima pješaštva iz

zaklona i tranšeja. Gradnja utvrđenih skloništa, otpornih točaka i drugih utvrđenih

sustava vršila se pod gotovo neprestanom topovskom vatrom. U dolinama i

ravnicama vojnici su se ukopavali u zemlju, u gorskim predjelima su u kamenu dubili

kaverne ili čitave podzemne sustave za skloništa vojnika, odnosno za topovske i

druge borbene položaje.

Po završetku Prvoga svjetskog rata ocijenilo se da će sljedeći rat biti sličan prošlome.

Oblikovana je doktrina prema kojoj bi bilo moguće zaštititi vojnike u čvrstim armirano-

betonskim skloništima, utvrdama i rovovima koje bi sagradili u miru na mjestima

očekivanih bitaka-borbi. Svugdje po Europi vojske su počele graditi skupe,

8

rastegnute i megalomansko-mastodontne projektirane utvrđene sustave. Među njima

je najbolje poznat „Maginot postav“ u Francuskoj. U Njemačkoj su sagradili

Siegfriedov postav, u Jugoslaviji Rupnikov, u Grčkoj Mataksov, u Italiji Alpski zid, u

Češkoj Sudetske utvrde... Za sve je tipična gradnja velikih podzemnih hodnika i

tunela. Iz podzemnih nastambi-habita za vojnike bio je moguć pristup do nadzemnih

dijelova utvrda. Pod zemljom su bila izgrađena i skladišta za streljivo, oružje, hranu i

različitu opremu. Ali novi način ratovanja, taktika munjevitog rata (Blietzkrieg) uz

upotrebu tenkova i zrakoplova iznenadila je sve planere novog rata. Obrambene

postave napadači su zaobišli, ili ih na jednom mjestu probili, blokirali i dolazili

braniteljima iza leđa. Skupi sustavi obrane bili su beskorisni.

U Drugom svjetskom ratu, i Atlantski zid, najrazvikaniji i poznati sustav bunkera,

položaja teškog i lakog topništva, žičnih prepreka i minskih polja na obali i u plitkoj

vodi Atlantika na zapadnoj obali Europe, nije ispunio očekivanja njegovih planera i

graditelja.

Poslije Drugoga svjetskoga rata ideja o gradnji utvrda nije propala. Zbog opasnosti

od atomskih napada dubina ukopanih podzemnih skrovišta i zaklona još se više

povećala. Pod zemljom su bile izgrađene dvorane, prometnice, sustavi tunela, luke,

baze, operativna središta i bolnice, središta veza, zapovjedništva, čak i kompletni

vojni aerodromi.

9

POVIJEST PULE KAO „GRADA - TVRĐAVE“

Pula je za sve vrijeme svoga postojanja značajna ratna pomorska naseobina. Stariji

fortfikacijski objekti Kolhiđana, Histra (Vizače ili antički Nezakcij, Nesactium) i

rimljana (car August razvio je Pulu u prvom redu kao vojnu i pomorsku bazu za

održavanje i dalje širenje rimske vlasti) gotovo su jedva sačuvani ili tek jedva vidljivi

kao eventualno temelji ili kao spomen u rijetkim povijesnim dokumentima.

Prahistorijsko naselje u sredini Pule, na vrhu brežuljka Kaštel, na kojemu danas stoji

tvrđava istog imena, bilo je sigurno utvrđeno. Na istom mjestu kasnije se nalazila

utvrđena rimska vojnička postaja Castrum Polae.1

U antičkom vremenu Pula je bila utvrđeni grad sa zidinama i tornjevima, koji su grad

branili pred mogućim napadom. U sumrak Rimskoga Carstva, za vrijeme seobe

naroda, u Istri i u Puli mijenjali su se vlasnici i feudalni vladari. Unatoč burnim

vremenima grad nije bio razoren, iako su krajem 6. i početkom 7. stoljeća slavenske i

avarske horde došle do gradskih zidina. Najvjerojatnije je već sam izgled odbio

napadače od napada. Zato su se bacili na pljačkanje i uništavanje bližnje okoline.

Pula je već od 9. stoljeća dalje postupno prelazila pod mletačku vlast i Mlečanima je

konačno pripala 1331. godine. Za vrijeme postupnoga prisvajanja, grad je bio od

1150. do 1243. u ratovima između Mlečana, Genove i Pise najmanje dva puta

osvojen i spaljen, a njegove zidine srušene. To su bili zidovi čije ostatke danas

vidimo na zapadnom djelu Gardina kasnije ponovo obnovljeni.

Za vrijeme mletačke vlasti Pula nije bila cvjetajući grad, jer je „Kraljica mora“ više

uzimala nego davala. Grad, koji je služio prije svega kao postaja venecijanskim

brodovima prije plovidbe preko Kvarnera, bio je osuđen na sporu propast i umiranje.

U njemu su se često javljale zarazne bolesti, prije svega malarija.

Iako je zalaz snage Mletačke Republike počeo brzo poslije otkrića Amerike, zbog

čega je došlo do otvaranja novih pomorskih trgovačkih puteva i luka, Republika je

konačno propala s Napoleonovim zauzećem 1793. godine. Poslije rata s Austrijom,

koji je završen potpisivanjem mirovnog ugovora u Campoformiju, mletačko je imanje

definitivno pripalo Austriji kao zamjena za neke posjede u današnjoj Belgiji. Austrijska

prva uprava trajala je svega osam godina (1797.–1805.), a poslije toga je Austrija

zbog izgubljenih ratova morala ustupiti Istru i Dalmaciju Francuskoj. Francuska

1Buršić-Matijašić, K., Luka Pula u prapovijesno i rimsko doba, Iz povijesti pulske luke, ur. Černi, M., Lučka

uprava Pula, Pula, 2006., 5.-41.

10

uprava trajala je devet godina (1805.–1814.). U tom razdoblju područje je pripalo

prvo Talijanskom Kraljevstvu, a poslije 1809. godine Ilirskim provincijama sa

sjedištem u Ljubljani.2

Istovremeno s Napoleonovim porazom u Rusiji, engleski udari s mora i austrijski s

kopna tijekom 1813.–1814. godine likvidirali su francusku vlast u ovim krajevima.

Odlukom Bečkog kongresa 1815. godine Austrija je dobila čitav teritorij duž istočne

obale Jadranu, od Mletaka do Crne Gore. Pula je bila na kraju Napoleonovih ratova

mali, beznačajni grad, s oko 240 kuća i s ne više od 1 000 stanovnika. Druga

austrijska uprava potrajala je više od 100 godina, sve do kraja Prvoga svjetskoga rata

1918. godine. Kada je Pula ponovno pripala pod austrijsku vlast, austrijski pomorski

stručnjaci brzo su prepoznali strateški značaj pulske luke. Već u dvadesetim

godinama 19. stoljeća, za vrijeme vladanja Franje I. i prije službene odluke, u Puli

započinje gradnja pomorskih objekata i tvrđava sa ciljem obrane jadranske obale.

Godine 1827. načinjen je generalni plan obrane Carstva pri kojemu je Pula odabrana

za vojno-pomorsku bazu, a izgradnja triju skladišta i uređenje jedne mornaričke

postaje u uvali Valle del Buso, 1846. godine, predstavljalo je zametak budućeg

Arsenala. U Veneciji je do godine 1848. bila glavna austrijska ratna luka, a kad je te

godine, za vrijeme „Proljeća naroda“, u luci izbila pobuna, i većina, čak i po općem

mišljenju lojalnih časnika, prešla je na talijansku stranu, postalo je očito da glavna

ratna luka treba biti na drugom mjestu. Iduće godine Beč je privremeno premjestio

austrijsku flotu iz Venecije u sigurnost tršćanske luke.

Tijekom 1848. godine vladao je strah od mogućeg napada na pulsku luku od strane

združene Sardinijske flote i pobunjenih Venecijana. Ukoliko je takav naum postojao,

on bi bio lako izvediv jer je u to vrijeme u cijeloj Istri Austrija imala tek 3 000 vojnika.3

Njih je u Istru uputio feldmaršal Laval Nugent, a njima se priključilo još 700 Tršćana s

238 topova. Tako su ukupne snage za obranu Pule iznosile 3 700 vojnika, 388

topova, čemu treba pribrojati još 370 članova brodskih posada i 26 topova. U cilju

obrane luke i grada, Nugent je izdao zapovijed da se poradi na pojačanju pulskih

utvrđenja.4 Upravo zbog nepovoljne političke situacije u Italiji, kao i zbog prevelikog

filovenecijanskog raspoloženja u carsko-kraljevskoj mornarici, Beč je bio prisiljen

potražiti novo pogodno mjesto za svoju flotu.

2Bertoša, M., Pulska luka u doba Venecije (od XIV. do XVIII. stoljeća), Iz povijesti pulske luke, ur. Černi, M.,

Lučka uprava Pula, Pula, 2006., 44.-69. 3 Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, br. 128, Zagreb, 16. studeni 1848., 512. 4 Ujčić, V., Pula: od najstarijih vremena do danas sa okolicom, Pula, 1963., 149.

11

Međutim, nije bilo lako pronaći adekvatnu zamjenu venecijanskoj luci. Pogotovo jer je

to razdoblje u ratnoj mornarici bilo obilježeno prijelazom s drvenih jedrenjaka na teže,

željezne, oklopljene parobrode, čiji je dublji gaz uvjetovao veće i dublje luke. Na

istočnoj obali Jadrana nije postojao veliki izbor dobro zaštićenih luka, smještenih na

strateški dobrim lokacijama, s dovoljnom dubinom za prihvat velikih ratnih brodova.

Ove zahtjeve zadovoljavale su samo tri jadranske luke: Trst, Pula i Kotor.5

Boka kotorska predstavljala je izvrsnu luku, ali njezin smještaj nije je činio pogodnim

mjestom za podizanjem flotne baze. Nedostatna je bila željeznička povezanost6, od

Boke do Dubrovnika obala je strma i izložena jakim južnim vjetrovima, a posebno je

bila nezgodna blizina Crne Gore i Lovčena.7 S druge strane, tršćanska luka imala je

razvijenu infrastrukturu, bila je dobro povezana željeznicom s unutrašnjošću

Carevine, ali je blizina Italije ugrožavala njezinu sigurnost, a položaj u uvučenom

dijelu samog kraja sjevernog Jadrana nije omogućavao kontrolu pomorskih puteva,

kao ni brzu intervenciju u slučaju napada neprijatelja na srednjem i južnom Jadranu.

Zemljopisne predispozicije Pulskoga zaljeva izvrsno su pogodovale obrambenim

zahtjevima 19. stoljeća. To je prostran i duboko uvučen zaljev nad kojim dominiraju

brojni brežuljci pogodni za gradnju obrambenih utvrda, kao i otoci koji su se ispriječili

u obliku prirodnih barijera unutar samog zaljeva. Dodatnoj zaštiti i kontroli prometa

pogodovao je i ispred samog ulaza razasut Brijunski arhipelag kao drevni motritelj i

čuvar pulske luke. Stoga je Pulski zaljev predstavljao pogodno mjesto za osnivanje

Arsenala i ratne luke s pomorskom flotom velebne Monarhije. Ali i sama pozicija

Pule, na punti Istarskog poluotoka, davala joj je izvrsnu mogućnost kontrole

pomorskih puteva na sjevernom Jadranu, kao i zaštitu pristupa glavnim trgovačkim

lukama Monarhije - Trstu i Rijeci. U nastojanju poticanja trgovine i ekonomskog

razvoja Istre, cijelo istarsko primorje proglašeno je „slobodnim mjestom“ (freie

Gebiete), u kojemu su trgovci bili oslobođeni plaćanja carine.8 Ali ni status slobodne

luke nije uspio potaknuti priželjkivani razvoj grada Pule. Glavni krivac ležao je u

željezničkoj nepovezanosti s unutrašnjosti Monarhije, zbog čega je Pula, za razliku

5 Narodne novine, br. 185., Zagreb, 13. kolovoza 1850., 587. 6 Boka Kotorska bila je povezana sa Cavtatom i Dubrovnikom uskotračnom željeznicom, protegnutom u blizini

obale što ju je činilo slabom karikom jer je bila u dometu protivničkih brodova. 7 Freivogel, Z., 1. svjetski rat na Jadranskom i Sredozemnom moru, VP magazin za vojnu povijest, posebno

izdanje, br. 5, Večernji list, Zagreb, studeni 2014., 13. 8 Slobodna mjesta u carevini, pored istarskog primorja, 1848. bila su: Venecija, Trst, cijelo primorje od Rijeke

do Karlobaga te gradovi Brody i Podgorze u Galiciji.

12

od Trsta, ipak bila trgovački beznačajna luka.9 Pula je prvo pištanje parne lokomotive

trebala sačekati do 1876. godine.10

Pripreme za gradnju budućeg Arsenala započele su 23. svibnja 1848., premda još

nije bilo jasno definirano koji će od dvaju gradova, Pula ili Trst, postati gradom u

kojemu će se smjestiti glavnina moćne mornarice. Najveći protivnik izboru Pule bio je

Admiralitet koji je naglašavao trgovačku beznačajnost luke, nepostojanje

zadovoljavajuće trgovačke infrastrukture u slučaju iznenadnih potreba mornarice,

kamenit teren, nedostatak zgrada za radnu snagu, kao i same radne snage te

malaričnu groznicu koja je vladala Pulom.

Iz pisma jednog vojnika koji je, 19. travnja 1849., u Pulu doputovao parobrodom iz

Trsta, doznajemo o pulskim prilikama sljedeće: „Ovde mislim, da ću od velike

varoške halabuke odpočinuti. – Neima se ovde kud izići osim u kavanu i po tergu

šetati se – to je sve. Pulja ti je prnjavor prema Tersta…Okolica i položaj Pulje vidi se

na pervi pogled puno vredan i dostojan onoga grada koji je onde ležao. Priroda je

luku i i okolicu ovu tako krasno uresila, da si nitko boljeg i za jednu tergovačku varoš

prikladnieg mesta ne može želiti.“ Pisac navodi da stanovništvo Pule živi „u mraku i

sirotinji“, da je zrak nezdrav, te gotovo proročki piše: „Što da ti brate još o Pulji

kažem? Iz razvalinah jasno se vidi, da je ovde nekoč bio velik i krasan grad; još stoje

čitave dve kapie, osobito jedna „Porta aurea“ zvana. Naći je još čitave pode sobne od

mosaike. Od rimske dobe templum Dianae stoji uz moj konak. Inače, ova varošica,

koja je sada već na ništa spala, oživila je opet od najnovieg vremena, i ako naša

flota, kao što se pogovara, amo bude premeštena, to će, ako ne priašnju svoju

veličinu i slavu, a ono barem nešto od nje opet zadobiti.“ U svjetlu pobune u

venecijanskom arsenalu, 1848./49. zaključuje: „Da je naša flota odprie bila ovde, a

ne u nesrećnih Mletcih, sad bi imali čime Mletke blokirati.“11

Možda je upravo ista ta misao bila u glavi i viceadmirala Hansa Bircha Dahlerupa,

kada je, početkom ožujka 1850., u pratnji pomorskih časnika i inžinjera posjetio Pulu i

pregledao završne radove na skladištima. S obzirom da pulska luka tada nije imala

mol za ukrcavanje i iskrcavanje vojske i dobara, Dahlerup je zapovijedio da se čim

prije započne s izgradnjom pristanišnog mola, uz trošak od 7 000 forinti. Zahvaljujući

radovima u luci, Pula je u posljednjih godinu dana značajno oživjela. U njoj je bio

9 Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, br. 136, Zagreb, 7. prosinca 1848., 546. 10 Izgradnja željeznice trajala je od prosinca 1873.,a prvi parni vlak prošao je željeznicom od Divače do Pule, na

Carev rođendan, 18. kolovaza 1876. (Naša Sloga, br. 17., Trst, 1. rujna 1876., 68.) 11 Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, br. 68., Zagreb, 7. lipnja 1849., 271.-272.

13

stacioniran veliki vojni garnizon, sastavljen od različitih vojnih korpusa, a pristanište

puno vojnih brodova. Mnoštvo ljudi neprestano je radilo u pristaništu, a radna snaga

većinom se sastojala od kvalificiranih radnika dovedenih iz venecijanskog arsenala.

Tijekom Dahlerupova posjeta, 5. ožujka 1850., iz Pule u Napulj zaputila se fregata

„Venera“ s nalogom da u Pulu preveze topove i oružje koje je talijanski general

Guglielmo Pepe tijekom pobune 1848./49. odnio iz venecijanskog arsenala u

Napulj.12

U svibnju 1850. Pulu posjećuje mladi car Franjo Josip I., da bi već u kolovozu iste

godine, prema carevoj naredbi, Dahlerup s komisijom krenuo u obilazak istočne

jadranske obale kako bi utvrdio koje mjesto je najpogodnije za izgradnju nove ratne

luke s arsenalom. Pri povratku u Pulu, Dahlerup je došao na ideju da se naspe cijela

sjeveroistočna uvala pulske luke i tako dobije mjesto za budući arsenal.13 Bio je to

ključni trenutak nakon kojega je Pula nezaustavljivo nastavila svoj uspun u najveći i

najznačajniji grad Istre i austrijskog jadranskog primorja, “Adria Küstenlanda”. Odluka

je potvrđena s „najvišeg mjesta“ godine 1853., čime je Pula proglašena za

„Zentralkriegshafen“ ili Središnju ratnu luku. Značajna je bila i godina 1854., kada je

nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan, brat cara Franje Josipa I., imenovan vrhovnim

zapovjednikom carsko-kraljevske mornarice. Ubrzani su radovi oko izgradnje

arsenala, kupljeni su moderni bojni brodovi, talijanski jezik zamijenjen je službenim

njemačkim jezikom, a učestale su bile i pomorske vojne vježbe. Jedna takva vježba

održavala se u razdoblju od 6. do 18. listopada 1856. godine. Flota je 6. listopada

isplovila iz Muggie u pravcu Pule te putem izvodila vježbe gađanja i simulacije

pomorskih bitaka. U Puli se vježbalo osvajanje jedne utvrde jurišem, kao i njena

obrana od pomorskih postrojbi i napada pomorskim raketama.14 Na kraju je

organizirana utrka 49 ratnih plovila, a pobjednici su bili počašćeni kazališnom

predstavom. Osim utrke organizirano je i natjecanje u penjanju na drveće, a sve je

bilo popraćeno glazbom, plesom i svečanim domjenkom. Vježbi je prisustvovao i

vrhovni pomorski zapovjednik,15 nadvojvoda Maksimilijan.16

12 Narodne novine, br. 61., Zagreb, 14. ožujka 1850., 163. 13 Balota, M., Puna je Pula, Pula-Rijeka, 1981., 49. 14 Više o pomorskim raketama vidi u: Schupita, P., Raketen-Waffen in der k.k. Kriegsmarine 1821-1867.,

Kitzbühel, 2002. 15 Maksimilijan je bio na mjestu vrhovnog zapovjednika austrougarske mornarice do odlaska u Meksiko 1859.

godine. 16 Carsko-kr. službene narodne novine, br. 251., Zagreb, 30. listopada 1856., 829.

14

Maksimilijanova uloga u odabiru Pule za glavnu ratnu luku nikako nije zanemariva. O

tome svjedoči i sam Maksimilijan u pismu koje je, nakon slavnoga Viškog boja, 1866.

godine, uputio podadmiralu baronu Dahlerupu. Iz teksta pisma vidljiva je

Maksimilijanova bliskost s Dahlerupom, kojega naziva „ljubljenim učiteljem i

prijateljem“ i s kojim otvoreno dijeli zasluge za uvođenje oklopnih krstarica u ratnu

flotu. Za zamijetiti je da pri tome Maksimilijan, ipak, sebi pripisuje zasluge za

premještaj arsenala iz Venecije u Pulu: „I Moje političke nazore morao sam tako

berzo potverdjene vidjeti, koji Me rukovodiše, kadno sam s čitavom snagom, boreći

se s najvećimi zapriekami i predrasudami, čitavo dragocieno gradivo brodarnicah i

brodovlja iz Mletaka u Pulj premetnuo…“17

Poslije donošenja odluke ubrzano počinje gradnja pomorskog arsenala, molova i

obale za vezanje brodova, produbljivanje morskoga dna, izgradnja vojarni i drugih

vojničkih objekata, vila za zapovjednike, stambenih kuća za dočasnike i radnike.

Uskoro su u Puli izgrađeni i svi nužni znanstveni, duhovni, zdravstveni, obrambeni,

tehnički, pomorski, hidrografski, brodograđevni, operativni, stambeni, skladišni,

školski i svi drugi elementi, neophodni za normalno funkcioniranje grada i siguran

boravak brodova u luci. Tim je činom Pula uskoro bila uvrštena među najelitnije

pomorske baze svijeta.18 Ali možda najvažnija djelatnost bila je izgradnja sustava

tvrđava, koja je počela već prije donošenja odluke i za sve vrijeme austrijske uprave

nije prestala. Izgradnjom sustava utvrda cijeli je grad zapravo postao utvrda.

Gotovo stoljetna gradnja vojnih, a i civilnih objekata, dala je Puli specifičan izgled.

Grad, iako s ratnim zadatkom, izgrađen u mediteranskoj okolini, ukrašen parkovima

posađenima od biljki donesenih s ekspedicija ratnih brodova iz svih dijelova svijeta, s

vilama za zapovjednike te visoke i značajne državne službenike, dobio je svjetski

izgled, koji se do neke mjere osjeća još i danas. Uz to se nadovezuje za tadašnje

vrijeme moderan komunikacijski sustav kao što su cestovni, tramvajski i željeznički

promet, a i telefonske veze. Izgrađen je i komunalni sustav s kanalizacijskom,

plinskom, električnom i vodovodnom mrežom u koju je ubrajan i sustav tankova,

cjevovoda i pumpi. Osim toga, u kompleks grada ubrajaju se i tvornice, rudnici, hidro-

zrakoplovna postaja, lukobran, trgovačko pristanište s plutačama i molovima,

17 Narodne novine, br. 253., Zagreb, 3. studenoga 1866., 2. 18 Perović, B., Luka Pula austrougarskog doba, Iz povijesti Pulske luke, ur. Černi M., Lučka uprava, Pula, 2006.,

72.

15

kupališta, parkovi s fontanama i spomenicima, kazalište, kino, tržnica, hoteli, bolnice,

civilno i mornaričko groblje, crkve, škole, zvjezdarnica s hidrografskim uredom…

U luci su bila usidrena i bazirana suvremena ratna plovila različitih tipova (čak i

plutajuća 240 tonska dizalica), naoružanja i tonaže. Tu su bili bojni brodovi, krstarice,

oklopnjače, patrolni i torpedni čamci, podmornice i hidroavioni. Na obali su se

nalazile vojarne i skladišta opreme, streljiva i hrane.

Prije Prvoga svjetskog rata Pulu su okruživala dva prstena tvrđava i bitnica, među

kojima su se nalazile i stražarnice, osmatračnice, otporne točke, uporišta, vojarne.

Ispred položaja bile su izgrađene prepreke iz tondina (okrugli čelični profil) i

bodljikave žice. U gradu i neposrednoj okolici nalazile se se i vojarne, u okolici grada

još i drugi objekti, prije svega različita skladišta i vodeni izvori s vodenim tankovima-

spremnicima. Fortifikacijski prsten sastojao se od dva dijela, kopnenog i pomorskog,

a prostirao se od Barbarige i Vodnjana na sjeveru, preko rta Kavran i Marlera na

jugoistoku te rta Kamenjak na samom jugu Istarskog poluotoka, pa obalom preko

Brijuna natrag do Barbarige.19 U obranu Ratne luke Pula, pored brojnih fortova i

baterija, bile su uključene i razne pomorske barikade, minske prepreke i baraže,

promatračke, nadzorne i signalne stanice, reflektori, svjetionici, dobro uređene plovne

rute i ostalo. Tvrđavne posade brojale su početkom Prvoga svjetskog rata oko 15 000

ljudi. Njihov broj se u trenutku ulaska Italije u rat, 1915., povećao na 1 410 časnika i

51 840 vojnika. Povećan je i broj mornara s 18 000 na 33 736 ljudi. Kopneni dio

sustava raspolagao je sa 110 teških i 140 lakih topova, dok je morsku stranu branilo

104 teška i 157 lakih topova. U rezervi je bilo 68 topova, a na utvrdama je bilo

ukupno 562 topa i 86 strojnica. U obalnim utvrdama moderni topovi gledali su na

morsku, a oni zastarjeli na kopnenu stranu.20

Bitna sastavnica fortifikacijskog sustava Pule bilo je otočje Brijuni koje je osiguravalo

slobodno isplovljavanje brodova iz pulske luke i oba ulaza u Fažanski kanal, čiji je

sjeverni ulaz s kopnene strane osiguravala skupina „Paravia“. Pored toga, arhipelag

od 14 otoka, nekoliko hridi i prolaza predstavljao je fizičku prepreku sjeverozapadnim

vjetrovima, a ublažavao je i udare zapadnih i južnih vjetrova, dok je blizina obale

sprječavala stvaranje većih valova pod udarima bure i istočnih vjetrova. Nepostojanje

Brijunskog otočja uvelike bi otežalo obranu Pule te bi zahtijevalo veći angažman

snaga i sredstava. Na Brijunima je izgrađeno sedam utvrda i smješteni su hidrološki i

19 VAI/I.01.019 20 Balota, M., Puna je Pula, Pula-Rijeka,1981., 60., 123.

16

navigacijski uredi čime je otočje postalo dijelom pulskog fortifikacijskog sustava.

Najznačajnija utvrda na otočju nosila je ime slavnog admirala Tegethoffa, sagrađena

je u obliku trokatne utvrde, promjera 90 metara i raspolagala je naoružanjem od 28

topova, od kojih su četiri bila kalibra 210 milimetara. Po uzoru na pulsku luku, i

Fažanski je kanal bio uređen za rezervno sidrište flote u slučaju blokade pulske luke.

Sa sjeverne je strane u duljini od dvije milje bio zatvoren istovjetnom baražom kao i

ulaz u pulsku luku i preprekama protiv podmornica, dok je područje sjeverozapadno

od Fažane bilo zatvoreno protutorpednim mrežama. Svaka baraža bila je opremljena

flankirnom baterijom manjeg kalibra, dok su obližnje utvrde i baterije bile opremljene

reflektorima. Fažanski su kanal sa sjeverne strane zatvarali Brijuni na kojima su bili

poduzeti brojni fortifikacijski radovi. Ključna uloga u obrani Fažanskog kanala, kao i

same pulske luke, pripala je utvrdi „Tegetfoff“ na Velikom Brijunu, dok je prilaz sa

sjeverne strane osiguravala fortifikacijska grupa “Paravia“, odnosno utvrda Forno te

baterije „Benedeto“ i „Caluzzi“. Na zapadnoj strani u ulozi branitelja našle su se

utvrda „Brioni Minor“, obalna baterija „San Nicolo“ i torpedna baterija.21

Za protuzračnu obranu korišteni su i baloni. Početkom 20. stoljeća balonstvo je bilo

jedina grana ratnog zrakoplovstva, a Austro-Ugarska je prve balonske postrojbe

ustrojila već 1866. godine. Kako se balonom moglo upravljati samo po visini, njegovo

održavanje na jednom mjestu ovisilo je o zračnim strujama. Promatrački baloni bili bi

vezani čeličnim užetom pričvršćenim na agregat te bi se na taj način regulirala

njihova visina i osiguravalo ih se kako ih ne bi odnijele zračne struje. Takve visoko

uzdignute promatračnice ili zaprečna sredstva bile su pogodne za motrenje i

uočavanje neprijatelja, služile su kao pomoć u izdavanju zapovijedi, kao i korekciju

topničke vatre. Baloni su bili korišteni i za otkrivanje mina, a zbog stalne zračne

prijetnje talijanskog ratnog zrakoplovstva nad Pulom su se početkom 1918. počeli

koristiti zaprečni baloni. Njihova se veličina kretala od 80 do 100 metara kubičnih, a

dosezali su visinu od 3 000 metara, uz uvjet da brzina vjetra ne prelazi osam do

deset metara u sekundi. Pulski je obrambeni sustav bio opremljen sa 35 takvih

zaprečnih balona. Budući da su baražni baloni bili laka meta neprijateljskog

zrakoplovstva, njihova je uloga razvojem zrakoplova sve više gubila na važnosti.

Razvoj ratnog zrakoplovstva nametnuo je potrebu za gradnjom podzemnih

protuzračnih skloništa. Upravo su zračna bombardiranja Pule tijekom 1917. i 1918.

21 Grestenberger E. A., Festung Pola, Die Verteidigungsanlagen des k.(u.)k. Hauptkriegshafens 1823.-1918.,

NWV, Wien-Graz, 2003. , 102.-110.

17

izravno utjecala na intenzivnije opremanje fortifikacijskog prstena protuzračnim

skloništima. Najveći broj takvih objekata bio je u samom gradu gdje su uz potrebu

zaštite stanovništa, brdovita topografija te sastav kamenitog tla pogodovali izgradnji

sigurnih skloništa. Kada je 15. kolovoza 1917. vršeno snimanje kapaciteta skloništa

zaključeno je da za boravak u njima tijekom cijele noći ima mjesta za 4 640 osoba

premda se za vrijeme trajanja uzbune u njih može skloniti oko 11 000 osoba. Danas

je teško reći koji dijelovi sustava podzemnih skloništa potječu iz austrijskog perioda

jer je proširenje sustava nastavljeno u doba Italije kada su njihovi smještajni

kapaciteti peterostruko uvećani. Tako su u njima 1944./45. zaštitu mogli naći svi

stanovnici Pule, odnosno oko 50 000 ljudi.22

Žilavosti pulske luke pridonijela je izgradnja lukobrana kojim se suzio ulaz u luku.

Prednost je bila dvostruka. Lukobran je luku štitio od velikih valova prouzročenih

snažnim zapadnim i jugozapadnim vjetrovima. Druga uloga bila je čisto vojnog

karaktera, a odnosila se na kontrolu ulaza u luku. Izgradnja pulskog lukobrana

predstavljala je u ono vrijeme jedan od najambicioznijih projekata na Sredozemlju, a

realiziran je pod zapovjedništvom admirala Rudolfa Grafa Montecuccolija i Antona

Hausa. Gradnja lukobrana kolosalnih dimenzija trajala je od 1914. do 1918. godine.

U tom je razdoblju sagrađen lukobran dužine 1 200 metara, s dubinom na njegovoj

glavi od 36 metara. Građen je od kamenih blokova s obližnjih kamenoloma koji su

polagani na morsko dno, koje je prethodno moralo biti očišćeno od mulja i blata kako

bi se tako veliki i širok podmorski zid mogao osloniti na čvrsto, kamenito dno.

Izgradnjom lukobrana ulaz u ratnu luku bio je sužen na svega 450 metara, koliko

iznosi razdaljina od njegove glave do obližnjeg rta Cristo. Tim su prolazom, uz

prethodnu najavu i kontrolu sa signalne postaje na rtu, u luku uplovljavali trgovački i

ratni brodovi, dok je za potrebe prolaza manjih i brzih brodova na nekoliko mjesta bio

prekinut vrh lukobrana.23 Uski ulaz u luku bio je dodatno osiguran protubrodskim i

protupodmorničkim barikadama, kao i okolnim minskim poljima. Sam ulaz zatvarao

se izumom kapetana linijskog broda Bena pl. Milenkovića. Radilo se o žičanoj

barikadi na balvane s protupodmorničkim preprekama od žičanog konopa ovješenog

na barikadne balvane koja je bila sastavljena od velikih balvana povezanih jakim

čeličnim konopima sa zavjesama od tanjeg žičanog konopa čije su krajeve na dnu

22 Grestenberger, A., Festung Pola, 55. 23 Perović, B., Luka Pula austrougarskog doba, Iz povijesti Pulske luke, ur. Černi M., Lučka uprava, Pula, 2006.,

128.-131.

18

držale željezne kugle. U barikadi je bila smještena protutorpedna mreža, a ispod rta

Cristo nalazila se kontrolna postaja i flankirna baterija za njenu obranu.24

S izbijanjem rata, ispred luke i daleko oko južnoga dijela Istre bila su položena polja

morskih mina, kroz koje je bio moguć prolaz samo po uskim sigurnim prohodima,

označenim na specijalnim pomorskim kartama. Pula je postala s kopnenoga i s

morskog dijela neosvojiva tvrđava.

FORTIFIKACIJE PULE

U bogatstvu Pule, a posebno njezinih povijesnih arhitektonskih oblika, izrazito se

ističe arhitektura fortifikacija.25 Činjenica je da je to izravno povezano s pozicijom i

poviješću toga grada, koja se temelji na njegovoj geostrateškoj poziciji. Grad Pula

smješten je na samom jugozapadnom dijelu Istre, duboko usječen u kopno, na kraju

četiri kilometara dubokog (od Punta Christo do Vele Drage) i prostranog zaljeva sa

četiri otoka: Sv. Andrijom, Sv. Petrom, Sv. Katarinom i Uljanikom. Zaljev, na jugu

omeđen rtom Kumpar (Oholi rt), na sjeveru rtom Proština (Punta Christo), a na

zapadu Brijunskim otočjem predstavljao je kroz stoljeća najstariju orijentacijsku točku,

zaklon, odmorište za brodove na putu za Kvarner, Dalmaciju i dalje ka Levantu.

Zahvaljujući intenzivnom tehničkom napretku topništva koje se u predratnom i ratnom

razdoblju odlikovalo povećanjem dometa, snage i preciznosti topničkog oruđa,

poboljšanjem projektila te efikasnijom razradom njegovog taktičkog korištenja, ali i

realna opasnost od talijanskog napada na luku s kopnene strane, javila se potreba

širenja fortifikacijskog prstena Pule koja je ostvarena kroz više faza. Proširenjem

kopnenog pojasa i stvaranjem novih dvaju obrambenih prstenova, u sustav obrane

ratne luke uključena su i velika dodatna područja. Obrambeni prstenovi predstavljaju

niz utvrda, baterija, topničkih bitnica, promatračnica, obrambenih stražarnica,

potpornih uporišnih točaka i ostalih obrambenih struktura s ciljem sprječavanja

mogućeg prodora neprijateljske vojske s kopnene strane. Prvi obrambeni prsten

zatvarao je središnju jezgru ratne luke iz razdoblja 1908. do 1909. godine. Drugi

prsten bila je bojišnica usustavljena u razdoblju 1913. do 1914. i treći, ujedno i

najveći obrambeni prsten, izgrađen je u jeku Velikog rata, 1916. do 1917. godine. On

24 Perović, B., Luka Pula austrougarskog doba, 158. 25 Više o „Arhitekturi fortifikacija“ vidi u: Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 1, Čakavski sabor, Pula, 2009.,

48.-53.

19

je „zatvarao“ jug istre, a protezao se od uvale Peroj, na jugozapadu, do zaljeva

Budava, na jugoistoku istarskog poluotoka.26

Prema rasporedu fortifikacija Središnja ratna luka Pula bila je podijeljena u 15 vojnih

sektora. Pojedinačni sektori označeni su rimskim brojevima (u što je uključen i sektor

X. - otok Lošinj sa Fort Lussin/Tovar). Tako sektor III ima podsektor IIIa, sektor V

podsektora V a i V b, što znači, da postoji ukupno 18 sektora i podsektora.27

Područje I. sektora odgovaralo je središnjoj jezgri do 1914. kada je područje kopnene

obrane prošireno, čime je proširena i sama jezgra. Od tada su granice stare jezgre

odgovarale granicama „Redarstvenog kordona“ (Polizeiabschluss). Zahvaljujući

novom proširenju jezgre, njezine su granice vodile od Valbandona preko crte

kopnenih utvrda do utvrde Pomer i završavale na Verudi. Nova jezgra uključivala je i

područja od II. do VII. vojnog sektora. Granica I. sektora protezala se od rta Azzuro

duž zida mornaričkog topničkog laboratorija u Vallelungi, duž željezničke pruge do

Stanza Leonardelli. Od tuda se dalje protezala kroz Kaiserwald do skladišta strjeljiva

Monte Foibon i Monte Carozza, te preko Monte Castelliera do Val Saline. Potom duž

obale do Val di Cane, preko poluotoka do luke, uključujući otočić San Pietro, te

natrag do rta Azzuro.

Godine 1912. granica tog odsjeka zatvorena je kao „Redarstveni kordon” jarkom i

masivnom četverorednom ogradom od bodljikave žice. Zapreka se protezala počevši

od željezničke pruge kod uvale San Pietro, dalje preko uporišta Giorgetta, Stanze

Marinoni, Monte Magna, uporišta Corneale, tornja Casoni vecchi, pa sve do klaonice

u Val di Cane. Na rubu obrambenog odsjeka, 1912. godine, podignute su stražarnice

za po jedan vod pješaštva, odnosno 30 do 40 vojnika. To su bile ojačane prizemnice

ili jednokatnice naoružane s dvije do tri strojnice M 4 kalibra 8 mm i postoljima za

puške iza oklopljenih zaslona s puškarnicama. Stražarnice su bile uklopljene u

„Redarstveni kordon“ s funkcijom pokrivanja međuprostore između tornjeva i uporišta

vojnog sektora.28

Sjevernu obalu pulskog zaljeva, sjeverozapadno od I. sektora, pokrivao je II. sektor,

koji se protezao od lučke obale do zida koji je zatvarao mornarički topnički laboratorij.

Njegova je vanjska desna granica išla sjeverno od brda Gon i Štinjana do obale kod

Puntižele. Treći sektor imao je zadatak obrane sjevernog dijela Pule, na jugozapadu

26 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 1, Čakavski sabor, Pula, 2009., 56.-61. 27 VAI/I.01.019 28 Grestenberger, A., Festung Pola, 59.-60.

20

je graničio sa sektorom II, a na jugoistoku sa sektorom I i protezao se od Valle Lunga

prema sjeveru, do ceste koja je vodila za Vodnjan. Ostali sektori spiralno su bili

nadovezani jedan na drugog tvoreći obruče oko ratne luke.29

Slika br. 1: Obrambeni sektori pulskog fortifikacijskog sustava (VAI/I.01.019)

Brijunsko otočje, kao značajna prirodna prepreka ulazu u pulsku luku, s tri velike

utvrde i nizom ostalih fortifikacijskih objekata sačinjavalo je obrambeni sektor VIII,

nazvan po glavnoj utvrdi – Tegetthoff. Sektor X predstavljao je najistočniji dio obrane

Glavne ratne luke Pula, Otok Lošinj. Na njemu su podignuta utvrđenja kako bi se

spriječilo iskrcavanje protivničkih postrojbi. S obzirom na njegov značajan

29 Grestenberger, A., Festung Pola, 64.

21

geostrateški položaj, otok Lošinj je položaj s kojega bi neprijatelj mogao uspješno

napadati slabije branjene dijelove Istre i tako ugroziti ratnu luku, a mogao bi poslužiti

i kao uporište za neprijateljsko brodovlje u borbenim djelovanjima protiv pulske luke.

S morske strane najistureniji je bio sektor Va - Premantura. Zahvaljujući svom

položaju poluotok Premantura predstavljao je važnu kariku u lancu lučke obrane, a

uređen je izvan obrambenog pojasa kopnenih utvrda. Sve do 1912. u tome području

nije bilo nikakvih utvrđenja, zato su u razdoblju od 1912. do 1914. ovdje izgrađene

posebno jake fortifikacije.

Obrambeni sektori s brojevima od XI do XVI organizirani su od 1916. godine i imali

su funkciju obrambenog pretpolja ili „predziđa“ postojećih fortifikacija, a ujedno su

služili i kao veza između Barbarige na zapadnoj, preko Vodnjana do Punta Lunge (rt

Duga) na istočnoj obali Istarskog poluotoka. Bili su opremljeni brojnim poljskim

pješačkim uporištima i bitnicama, a djelomice su bili ojačani i teškim topništvom, dok

su neke od tih fortifikacija u XIII., XV. i XVI. sektoru bile jače izgrađene i time se

razlikovale od ostalih.30

Osim navedenih sektora, Ratnu luku Pulu činilo je približno 277 fortifikacijskih

građevina od kojih više od 100 tvrđava-bitnica. Time bi zasigurno mogli pridodati još

neistraženi (prečesto i namjerno zatrpani) broj barutana, bunkera, rovova, ukopa,

kaverni, prirodnih i umjetnih tunela, skloništa, skladišta, bolnica, tvornica i slično. To

je u uskoj vezi sa svim ostalim popratnim i važnim građevinama kao što su

zapovjedne zgrade, vojarne, vodovodi, vile i ostale kuće i zgrade za stanovanje ljudi i

smještaj životinja, mornarička biblioteka, topnički i mornarički laboratorij, mornaričko i

tehničko povjerenstvo, mornarički kasino... Izraziti i poseban duh druge polovice 19. i

početka 20. stoljeća, u periodu mnogih tehničko–tehnoloških izuma i inovacija,

stvorio je fortifikacijski sustav Pule koji je gotovo sve brežuljke tehnički usavršio i

doradio bez pretjeranog mijenjanja općeg izgleda terena. U stvari zadivljuje njihova

arhitektonska prilagodba i u odnosu na grad, zemljište, materijal i zadatak.

Fortifikacijski objekti, zajedno s Arsenalom, odigrali su ključnu ulogu ne samo u

razvoju grada, već i ljudi koji su zarađeni novac ulagali i time izravno pospješivali

razvoj grada. Nesumnjivo je da je to izrazito veličanstveni i kompleksan obrambeni

sustav u čiju je gradnju uloženo i utrošeno mnogo vremena, snova, rada, truda i

nezaobilaznih vrlo velikih financijskih sredstava.

30 Grestenberger, A., Festung Pola, 58-119.

22

Gubitkom svoje primarne ratne uloge ti su objekti izloženi izrazitoj degradaciji,

zapuštanju, zanemarivanju, zaboravu, krađi, uništavanju i općoj devastaciji. Unatoč

velikim uništenjima, stoljetnim krađama, devastacijama i sličnim (prečesto nanošenje

otpada na i u fortifikacije) sačuvan je gotovo u potpunosti jedan od najznačajnijih

hrvatskih – mediteranskih – sredozemnih – europskih, pa i svjetskih fortifikacijskih

sustava. To je fortifikacijski sustav koji može stati „al pari“ rame-uz-rame s bilo kojim

drugim "razvikanim" fortifikacijskim sustavom.

Morske mine i minska polja

Pulska luka i Fažanski kanal, 1866. godine, osigurani su od neprijateljskog brodovlja

minskim preprekama. Ulaz u Fažanski kanal sa sjeverne strane osiguravala je

minska zapreka od rta Saluga na Velikom Brijunu do rta Perer kod Fažane. Njegov

južni ulaz bio je zapriječen minskom zaprekom od rta Cavran na Velikom Brijunu do

otoka Sv. Jerolima pa dalje do poluotoka Christo.31 Dvije minske zapreke postavljene

su i unutar Pulskoga zaljeva. Prva se protezala od rta Grande na sjevernoj strani

zaljeva do mjesta između uvala Fizela i Figo na suprotnoj strani zaljeva. Bila je

sačinjena od 80 pomorskih mina32 koje su se aktivirale pomoću električne energije i

uređaja33 koji se nalazio u stanicama za aktivaciju. Druga zapreka protezala se

pravcem od baterije Zonchi do baterije Fisela. Na svakoj strani zaljeva nalazile su se

i stanice za aktivaciju mina. Jedna se nalazila u uvali Fisela, a druga u uvali Zonchi.34

Sretna okolnost bila je ta da ni u oba ulaza Fažanskog kanala, kao ni u ulazu u Pulski

zaljev, nisu bile jake morske struje radi kojih bi postavljanje minskih zapreka bilo

onemogućeno.35

31 VAI/I.01.009/A 32 U izvoru se spominju „torpeda“ u minskim zaprekama. Do Whiteheadovog izuma samohodnog autonomnog

torpeda (Minenschiff), 1866. godine, naziv „torpedo“ rabljen je za sve podvodne eksplozivne naprave paljene

električnim putem, dok se naziv „mina“ (Seeminen) odnosio na kontaktne mine. 33 VAI/I.01.008/B 34 VAI/I.01.008/A 35 Grestenberger, A., Festung Pola, 30.

23

Slika br. 2: Zemljovid prikazuje dva reda pomorskih mina kojima je štićen ulaz u Pulski zaljev 1866.

godine (VAI/I.01.008/A)

Ratna opasnost nalagala je potrebu za jačim osiguranjem. U cilju blokade pristupa

glavnoj ratnoj luci, u okolnom akvatoriju položena su velika minska polja, koja su bila

rasprostranjena zapadno od Malog Brijuna pa sve do oko samog špica Istre, rta

Kamenjak. Za uplovljavanje austrougarske flote u luku postojala su tri pomorska

koridora - Sjeverni, Zapadni i Južni prolaz. Sjeverni prolaz omogućavao je pristup

rezervnom sidrištu folte, Fažanskom kanalu, Zapadni prolaz nalazio se u visini rta

Pinida i rta Marlera, te Južni prolaz, južno od rta Kamenjak. Ovi su prolazi bili štićeni

teškim topništvom okolnih utvrda, baterija i bitnica. Kao dodatno osiguranje, pred

samim ulazom u pulsku luku, između rta Pinida, rta Proština i rta Kumpar položeno je

još jedno manje minsko polje trokutastog oblika.

Minska polja bila su podijeljena na zapadni radijalno položeni zasun s 350 mina

(Odsjek II), južni radijalno položeni zasun s 540 mina (Odsjek IV), istočni radijalno

položeni zasun s 300 mina i na zasun Medulin sa 110 mina (Odsjek V). Medulinski

zasun je nakon uređenja uporišta Kope i Gradina 1914. godine uklonjen i zamijenjen

jednim većim minskim poljem položenim na južnoj strani. Pred pulskom lukom

24

(Odsjek I) položena je zapadno od rta Kompare minska zapreka koja je štitila izravni

pristup luci iz smjera zapada, dok su zaljevi Premantura i San Paolo također bili

zatvoreni minama. Od sjevernog rta Malog Brijuna do Barbarige bila je položena

uska minska zapreka s ciljem zaštite Fažanskog kanala, a pored nje postojala su dva

prolaza, prolaz Sv. Marka i jedan uski prolaz kod Barbarige. Minskim poljima štitio se

i prilaz otoku Lošinju, mine su bile postavljene od rta Beli Arat preko otočića

Zabodaski do otočića Mortara na zapadnoj strani Lošinja.

Slika br. 3: Na zemljovidu su prikazana minska polja u kojima je „posijano“ 1 540 morskih mina. Karta

prikazuje i obrambene odsjeke, kao i mjesto tragičnog potonuća linijskog parobroda „Barun Gautsch“

Austrougarska ratna mornarica raspolagala je raznim vrstama sidrenih kontaktnih

morskih mina od kojih razlikujemo tri osnovna tipa. Tip A bila je mina stožastog oblika

25

čije je tijelo obloženo tri do četiri milimetra debelim limom, koja je za eksplozivno

punjenje imala 40 kg piroksilina. Tip B i B1 su mine nalik tipu A, ali valjkastog oblika,

punjene s 40 kg (Tip B), odnosno s 47 kg (Tip B1) piroksilina. Tip C je uveden u

naoružanje 1889. te je do 1912. stalno poboljšavan. Mina je valjkastog oblika

punjena sa 100 kg piroksilina. Ove su mine za upaljač koristile udarni kotačić s pet

zubaca i mesinganih štapova, koji bi prilikom dodira aktivirali inicijalno punjenje, koje

je zatim izazivalo detonaciju glavnog punjenja.36 Mine su sidrene pomoću sidrenog

uređaja na hidrostatskom principu sa sidrenim konopima duljine do 100 m.37

Slika br. 4: Tipovi austrougarskih mina

Slika br. 5: Austrougarska mina C8 na palubi minopolagača

36 Grestenberger, A., Festung Pola, 128. 37 Vojna enciklopedija, sv. 5, 470-471.

26

Popis najvažnijih fortifikacijskih objekata Središnje ratne luke Pula:

Obalne utvrde (Küstenforts):

1. obalna utvrda Brioni Minor

2. otočno-obalna utvrda Tegetthoff (ex Brioni)

3. obalna utvrda Forno

4. otočno obalna utvrda Lussin na brdu Tovar (Mali Lošinj)

5. obalna utvrda Maria Louise

6. obalna utvrda Musil

7. otočno-obalna utvrda Peneda

8. obalna utvrda Punta Christo

9. obalna utvrda Stoja

10. obalna utvrda Verudella

11. otočno-obalna utvrda Kaiser Franz

Obalne bitnice (Küstenbatterien):

1. obalna bitnica Benedetto

2. otočno-obalna bitnica Cavarolla

3. obalna bitnica Fisella

4. obalna bitnica Ovina

5. obalna bitnica San Giovanni

6. obalna bitnica Valmaggiore

7. obalna bitnica Gomila

Haubičke bitnice (Mörserbatterien):

1. haubička bitnica Bourguignon

2. haubička bitnica Caluzzi

3. haubička bitnica Monte Grosso

4. haubička bitnica Maesta

5. haubička bitnica Max (danas nepostojeća)

6. haubička bitnica Monte Cope

7. otočno-haubička bitnica Naviglio

8. haubička bitnica Pomer

9. otočno-haubička bitnica San Nicolo

27

10. haubička bitnica Verudella

Kopnena utvrđenja (Gürtelforts):

1. kopnena utvrda Castellier

2. kopnena utvrda San Danijele

3. kopnena utvrda Bradamante

4. kopnena utvrda Turtian

5. obalno-kopnena utvrda Pomer

Kule utvrđenja (Turmforts):

1. obalna utvrda Bourguignon ex Monsival

2. kopnena utvrda Casoni Vecchi

3. kopnena utvrda San Giorgio

4. kopnena utvrda Monte Grosso

5. obalna utvrda Max (danas nepostojeća)

6. kopnena utvrda San Michele

7. kopnena utvrda Movidal

8. obalna utvrda Munide

9. kopnena utvrda Monte Zaro (nepostojeća - srušena još za vrijeme Austro-

Ugarske)

Bitnice (Batterien) i otporne točke (Stüzpunkten) s topništvom:

1. bitnica Castellier

2. bitnica Cerell

3. bitnica Fuora

4. bitnica Jadreški (Giadreschi)

5. otporna točka Jadreški (Giadreschi)

6. lučki Kaštel (Hafen Kastell)

7. bitnica Lesso

8. bitnica Leuchthaus (Svjetionik)

9. bitnica Marina

10. bitnica Monte Cope

11. bitnica Monumenti (nepostojeća - srušena još za vrijeme Austro-ugarske)

12. bitnica Musoca

28

13. bitnica Orazevizza

14. bitnica Saccorgiana (danas nepostojeća)

15. bitnica Saline (nepostojeća)

16. bitnica Sichich

17. bitnica Stignano

18. otporna točka Corneale

19. otporna točka Giorgetta (polupostojeća)

20. otporna točka Lesso

21. otporna točka Mosca

22. otporna točka Musoca

23. otporna točka Pecine

24. otporna točka Ruppe

25. bitnica Untertritt

26. bitnica Bradamante istok (Bradamante Ost)

27. bitnica Bradamante zapad (Bradamante West)

28. bitnica Vernale

29. bitnica Vernale istok (Vernale Ost)

30. bitnica Vernale zapad (Vernale West)

31. bitnica Verudella

32. bitnica Vigulan

33. bitnica San Pietro (nepostojeća)

34. bitnica Gun

35. bitnica Sinjole

36. bitnica Monte Grande

37. bitnica Corniale

38. bitnica Punta Gustigna

Oklopne utvrde (Panzerwerke):

1. oklopna utvrda Paravia Istok (Panzerwerk Paravia Ost)

2. oklopna utvrda Paravia Zapad (Panzerwerk Paravia West)

Bočne bitnice (Flankerbatterien):

1. bočna bitnica Barbariga

2. bočna bitnica Brioni Minor

29

3. bočna bitnica Stretto

4. bočna bitnica Cavran

5. bočna bitnica Punta Mertolin

6. bočna bitnica Zonchi

7. bočna bitnica Verudella

8. bočna bitnica Cap Compare

9. bočna bitnica Toruzza

Bitnička skupina (Batteriegruppe):

Svetica (Monte della Madonna)

Faze izgradnje i tipovi pulskih utvrda

Preobrazba malog zaboravljenog mjesta na punti Istarskog poluotoka u velebnu,

modernu glavnu ratnu luku moćne Monarhije zbila se tijekom druge polovice 19.

stoljeća, u vremenu koje je predstavljalo prijelazno razdoblje u ratnim mornaricama.

Bilo je to doba prijelaza brodovlja s drvenog trupa na čelični, kao i pogona s jedara

na parni stroj. Druga je industrijska revolucija donijela niz izuma koji su svoju

primjenu našli u ubrzanom usavršavanju vojnog oružja i oruđa. Obrambeni sustavi

sagrađeni tijekom prve polovice 19. stoljeća u drugoj su polovici istog stoljeća već bili

zastarjeli i zahtijevali su modernizaciju kako bi odoljeli novim zahtjevima sve

moćnijeg i razornijeg oružja.

Temeljite promjene pulskog obrambenog sustava, kao i ostalih obrambenih sustava,

uvjetovao je pronalazak brizantske granate punjene eksplozivom 1885. godine. Od

tog razdoblja kružne utvrde naglo gube na značenju te započinje razdoblje izgradnje

suvremenijih poligonalnih utvrda ukopanih u teren i naoružanih razornijim oružjem

većeg dometa. Povećanjem dometa teškog topništva povećavao se i pulski

fortifikacijski prsten koji je tijekom svog stoljetnog razvoja uspio obuhvatiti ogromno

područje cijelog južnog dijela Istre, od Limskog i Raškog kanala do samog špica

Istre, rta Kamenjak.38 Širenje fortifikacijskog sustava u kopnenom dijelu bilo je

uvjetovano strahom od mogućeg talijanskog napada s kopnene strane. Tom oprezu

pridonijelo je pomicanje austrijske granice na rijeku Soču, a nakon ulaska Italije u rat,

38 VAI/I.01.019

30

strah od eventualnog proboja Sočanske bojišnice, ali i mogućeg iskrcavanja

protivničkih postrojbi u kopnenom dijelu.39

Početak radova na izgradnji pulskog fortifikacijskog prstena seže još u drugo

desetljeće 19. stoljeća kada se poduzimaju prve aktivnosti oko izgradnje obrambenih

građevina na strateški važnim točkama. Prvi konkretniji građevinski zahvati datiraju iz

razdoblja neposredno nakon izrade generalnog plana obrane Carstva iz 1827.

godine. Do kraja 1850. projekte fortifikacija u Puli radila je Carska i kraljevska mjesna

uprava u Trstu - Podružnica Pula (K. u. k. Fortification Lokal Direktion zur Triest –

Filialposten Pola), a zatim Inženjerska uprava za Pulu (Genie Direktion zu Pola).

Zanimljivo je da su tvrđave pripadale kopnenoj vojsci i bile su pod njezinom upravom

i zapovjedništvom, a ne pod ratnom mornaricom.

S obzirom na pojedinačne sustave tvrđava razlikujemo više faza gradnje. To su

skupina tvrđava za obranu sa mora, gradnja prvog, zatim gradnja vanjskog prstena

tvrđava (drugi prsten) i na kraju treći prsten te gradnja i usavršavanje tvrđava na

eksponiranim mjestima. S obzirom na tip tvrđava razlikujemo fazu: bastonska tvrđava

(lučki Kaštel), poljski tip utvrđivanja, marttelo tornjevi, fazu izgradnje okruglih

(prstenastih) ili poluokruglih (poluprstenasti ili potkovastih) tvrđava, fazu trapezastih,

vanjskopojasnih utvrda, utvrde atipičnog oblika, uporišta, otporne točke, utvrđeni

položaji, polukopanih i dublje ukopanih tvrđava, te u konačnici fazu amplasmana.

Prva utvrđenja već u dvadesetim godinama 19. stoljeća bila su poljskog tipa, tj. niske,

ukopane fortifikacije, koje su na strateško značajnim točkama kontrolirale ulaze u

Pulski zaljev. To su bile obalna poljska utvrda Marie Louise, obalna topnička bitnica

Val di Zoncha i topnička bitnica na otoku Sv. Petra, gdje se danas nalazi cementara.

Na mjestu nekadašnjeg Orlandovog stupa (Stronzo d'Orlando) izgrađena je poljska

utvrda (lunetta ili schanze) nazvana Maksimilijan, po nadvojvodi Maximilijanu

Josephu Austrijskom D'Este.40 U godinama 1832.–1834. umjesto ove, izgrađena je

okrugla topnička obalna utvrda s jakim zemljanim nasipom (grudobranom ili

glasijom), nazvana Fort Maximilijan ili kratko Fort Max. Tvrđava je poslije Drugog

svjetskog rata srušena i danas joj nema nikakvog traga.

U tridesetim godinama u gradnji pulskih tvrđava pojavljuju se tzv. martello tornjevi. To

su jednostavne okrugle građevine promjera oko 10 m, s otvorima za topove u prvome

katu. Ovi tornjevi bili su okruženi obrambenim zemljanim nasipima i prizemljem

39 Balota, M., Puna je Pula, Pula-Rijeka,1981., 59.-60. 40 VAI/I.01.007

31

utopljenim u obrambenom rovu iskopanim u živoj stijeni, puškarnicama, fiksnim ili

pomičnim mostom, vodospremom i barutanom u prizemnom dijelu građevine, kao i

topovima smještenim na katu ili na krovnom dijelu utvrde.41 Naoružanje su činili

topovi s punjenjem od sprijeda, kalibra 15 cm, kojima se moglo braniti samo

neposredan ulaz u pulsku luku. Prvi topovi sa stražnjim punjenjem, tipa Wahrendorf

M.1861, ušli su u naoružanje 1861. godine. Martello tornjevi bili su izgrađeni na

točkama San Giovanni na Muzilu, Punta Christu i na Monte Grossu. Svi su ovi

tornjevi kasnije uklopljeni u modernije tvrđave. Danas najbolje sačuvan i uklopljen u

kasnije izgrađene zidine jest martello toranj na Monte Grossu.

Intenzivna izgradnja novih ili preuređivanje već postojećih tvrđava potekla je u

razdoblju 1836.–1840. godine. Na sjevernoj obali Pulskoga zaljeva bile su u tim

godinama izgrađene modernije tvrđave Fort Munide, Fort Monte Grosso i Fort Punta

Christo, ležeće na brežuljcima istog imena, a na južnoj Marie Louise i Fort Mussil. Na

otoku Sv. Andrije umjesto stare francuske tvrđave Napoleon 1836. godine izgrađen

je topnički toranj nazvan Fort Kaiser Franz.42 Kod njih su topovi postavljeni u

kazamatama, a mogli su biti postavljeni i na krovu građevine ili redutama.

41 VAI/I.03.015 42 VAI/I.03.006

32

Slika br. 6: Primjer postavljanja topova na krovištu utvrde „Marie Louise“. U donjem dijelu prikazan je

plašt utvrde s topovskim otvorima na kazamatama na katu utvrde (VAI/I.03.003)

33

Slika br. 7: Bočni presjek s prikazanim smještajem topova na krovištu i u kazamatama tipskog

topničkog tornja iz 30-ih godina 19. stoljeća (VAI/I.03.004)

U drugoj fazi, koja je potrajala do šezdesetih godina 19. stoljeća, izgrađen je oko

Pule prsten tvrđava, koji je djelomično branio pristup do Pulskog zaljeva, a prije

svega zatvarao smjer s kopna. Na južnoj obali, na brežuljku Monsival, izgrađena je

tvrđava istoga imena, kasnije preimenovana u Fort Bourguignon, s namjerom obrane

zaljeva Brankoras, tj. zapriječiti pristup i ulaz u Pulski zaljev od punte Verudella do

punte Stoja. Tvrđave koje su zatvarale i štitile pristup s kopnene strane (prvi prsten)

nastavljaju se graditi prema sjeveru. To su redom: Fort Cassoni Vecchi, Fort San

Michele, Fort Monvidal, Fort San Giorgio, Fort Munide i Fort Grosso. Raspoređene su

na okolnim brežuljcima na udaljenosti koja je omogućila vizualne kontakte i nadzor

međuprostora vatrom. Sve tvrđave koje su tvorile taj prsten obrane stoje još i danas.

Iz toga razdoblja proizlazi još Fort Tegethoff na otoku Veliki Brijun, koji je sa sjevera

zatvarao ulaz u Pulski zaljev. Tvrđave te faze okruglog du ili poluokruglog oblika, s

atrijem u sredini, te s dubokim jarkom, pokretnim mostom i nasipom-glasijom bočno i

ispred njih.

34

Tvrđave tog razdoblja bili su okrugli (prstenasti) ili poluokrugli (poluprstenasti) fortovi,

većega ili manjega promjera, s topovima smještenim radijalno u vanjskom borbenom

prstenu, skriveni u nadsvođenim topovskim kazamatima iz dobro obrađenog kamena.

Za njih se upotrebljava i naziv Maksimilijanov toranj. Kao građevni materijal

upotrijebljena je, osim kamena vapnenca, i opeka, a neki su dijelovi već betonirani.

Topovi su gađali kroz otvore u određenim pravcima i nisu se mogli puno pomicati

zbog primitivnih podnožja i statičnih lafeta. Zato je bilo potrebno radijalno smjestiti

razmjerno velik broj topova, koji su mogli gađati u svim pravcima. Tvrđave ovog, a i

kasnijeg tipa predviđene su, osim za ukupnu i složenu borbu, i za samoobranu u

slučaju neposrednog napada. Zato su bile puškarnice s otvorima za pucanje i na

ulazu u (kaponirima i kofrovima) utvrdu, a i u unutrašnjosti utvrđenja. Znači, graditelji,

odnosno vojni inženjeri (fortifikatori) predvidjeli su da se tvrđava može braniti i

iznutra, u trenutku kada je već djelomično osvojena.

U vezi s položajem topova u tvrđavama zanimljivo je to, da je topništvo s bastionskog

tipa utvrđenja u kojemu je bilo vani na otvorenom, u okruglim tvrđavama premješteno

unutar utvrda (u kazamate) i time posade zaštićene od izravnih pogodaka. U

sljedećem tipu tvrđava iz 1880-tih usavršeno topništvo ponovno je smješteno na krov

utvrde, sada zaštićeno (no ne uvijek) sa čeličnim kupolama.

Okrugle i poluokrugle tvrđave okruživao je nekoliko metara dubok i širok jarak

iskopan u živoj stijeni i mjestimično ili potpuno dobro obzidan. Od vanjske strane

jarka spuštao se bedem iz zemlje i kamena-glasija, često puta izrađen u terasama-

stepeničasto, da bi što bolje sprečavao odboj (rikošet) topovskih zrna. U jarku su bili

postavljeni kofrovi s puškarnicama iz kojih bi se u slučaju upada neprijateljske vojske

strijelci mogli obračunati s napadačima. Kofrovi i kaponiri bile su uzdužne zgrade,

pokrivene-nasvođene kamenim pločama, ili kasnije betonom, u koje je bio ulaz

(uglavnom) moguć samo iz tvrđave. U zidovima su bile puškarnice kroz koje je bilo

moguće nadzirati određeni sektor u jarku-rovu-opkopu-grabištu i savladati napadače,

koji bi u njega uskočili. Neka područja u jarku mogla su biti posebno obzidana, s

posebnim slivnim površinama (drenaža) za kišnicu, koja je skupljana u cisterne

(gusterne) koje su se nalazile, u pravilu, u sredini ili ispod same tvrđave.

Na mjestu ulaza u tvrđavu jarak je premošćivao pomični most. Kod nekih tvrđava

pomični-pokretni most kretao se u horizontalnom, a kod nekih u vertikalnom smjeru.

Preko mosta došlo se u obzidano dvorište za kojeg se upotrebljava izraz „cvinger“.

Njegovo područje nadzirao je jedan ili dva kaponira, s puškarnicama. Kaponiri su po

35

izgledu slični kofrovima, a branili su položaj na ulazu u tvrđavu. Kofrovi i kaponiri u

kasnijim fazama utvrđivanja-fortificiranja razvili su se u bunkere. Iz dvorišta-cvingera

bila je moguća obrana, a kroz puškarnice bio je dobar pregled nad napadačima te

savršeno proračunati kutovi gađanja da ne bi iz jednog kaponira došlo do ubijanja

vlastitog vojnika u drugom kaponiru.

Sama tvrđava ima vanjski i unutrašnji prsten prostorija. U vanjskom prstenu bili su

borbeni položaji. Kako je već spomenuto, topnički položaji bili su smješteni u

kazamatama na prvom katu, na više od 30 cm debelim drvenim gredama. Ispod

kazamata bile su prostorije za različite namjene, s puškarnicama. U unutarnjem

prstenu nalazile su se prostorije za vojnike, sanitarije, kuhinja, blagovaonica,

skladišta i zapovjednikova soba, tj. sve potrebne prostorije za boravak i život.

Središte okruglih ili poluokruglih tvrđava bilo je dvorište (atrij) često s otvorom za

vađenje vode u sredini (ponekad uz rub zida atrija). Ispod tvrđava, u temeljima

iskopanima u živoj stijeni, bile su cisterne za vodu koje su skupljale kišnicu s krova ili

specijalno dizajniranih slivnih površina, sustavi cjevovoda i filtri za pročišćavanje

vode.

Iz prizemlja na kat, a zatim na krov bio je moguć pristup po spiralno savijenim

kamenim stepenicama, tzv. bunarski tip stepeništa, često u posebnom tornju-kuli.

Pored ovog stepeništa bio je lift, ponekad u samostalnom tornju-kuli, a ponekad u

istom tornju-kuli, za dizanje teških predmeta. U slučaju potrebe mogle su se

odmaknuti grede, i na masivnu metalnu alku dobro učvršćenu u stropu, namjestiti

koloturnik te pomoću njega dizati topove ili drugi teški teret na prvi kat ili na krov

utvrde.

Krov tvrđava ovog tipa bio je ravan, betonski-kameni, na stražnjoj-grkljanskoj-ulaznoj

strani ili po cijelom obodu zaštićen (ponekad) debelom zidanom kamenom ogradom,

zaštitnim prstenom-grudobranom, a na unutarnjoj s jakom kovanom željeznom

ogradom. Svi dijelovi krova služili su kao skupljajuće slivne površine za kišnicu, i zato

su bili specijalno dizajnirani. U osnovi razlikuju se kopneni i otočno-obalni krovovi.

Kod prvih su krovovi kameni-betonski dok su kod drugih bili valoviti, nasuti šljunkom i

prekriveni zemljom (mješanom sa kamenom) i travom. Kišnica koja je procurila kroz

travu, zemlju, granulirani šljunak ušla je u cijev i kroz filtre odilazila u cisternu. I s

krovova se moglo djelovati topništvom. Primjerice, na fortu Bourguignonu postoje

krovne rampe za topove.

36

Zbog brzog razvoja artiljerije, faza prvih poluokruglih i okruglih utvrda ubrzo

zastarijeva i ne odgovara stalnoj utrci između napadača i obrane pa se te utvrde

adaptiraju-rekonstruiraju, ali i grade nove, suvremenije. Sustav kontinuiranih bedema

postaje nepotreban i neefikasan. Sa širenjem grada mijenja se prostorna koncepcija

obrane. Crta obrane morala je biti postavljena na veću udaljenost od središta grada-

tvrđave da bi se, zbog većeg dometa djelovanja topništva, onemogućilo

bombardiranje civilnog i vojnog naselja u njoj.

Od šezdesetih do osamdesetih godina 19. stoljeća slijedi izgradnja drugoga prstena

tvrđava, koja počinje na jugu sa skupinom Muzil (obalna bitnica Fisella, bočna bitnica

Val Figo, fort Maria Louisse, merzer bitnica Signole te četiri manje bočne bitnice),

bitnicom Ovinom i nastavlja se s utvrdom Stoja, merzer bitnicom Max, merzer

bitnicom Wohn, tvrđavom Verudelom i bitnicom San Giovanni. U polukrugu slijede

jake vanjsko-pojasne utvrde fort Pomer, fort Turtian, fotr San Daniele, fort

Bradamante i na sjeveru fort Kaštelir.

Tvrđave ove faze bile su drugačijeg izgleda i funkcioniranja. Za gradnju se, osim

kamena i opeke, upotrebljavaju novi materijali, prije svega armirani beton s debelim

čeličnim traverzama. Oklopne kupole za zaštitu topova, promatračnica i zapovjednih

mjesta izrađene su od specijalnog, cementiranog čelika. Tvrđave postaju

peterokutnih oblika, sa šiljastim dijelom okrenutim u smjeru očekivanog dolaska

napadača. Prednji dio tvrđave zaštićen je debelim zemljanim nasipom (puno jačim

nego kod okruglih i poluokruglih utvrda), zaraslim travom. Zato je bilo tvrđave s

prednje strane, unatoč njihovoj veličini, razmjerno teško zapaziti. Jak zemljano-

kameni nasip služio je kao štit, neka vrsta "pancirne košulje" pred protivničkim

oružjem.

U širokim i dubokim opkopima uokolo utvrda bili su, slično kao kod tvrđava starijeg

tipa, smješteni kofrovi, koji bi u slučaju upada protivnika u obrambene opkope postali

nezaobilazne točke otpora. U njih se dolazilo po dugim, obično u kamen izbušenim

tunelima-hodnicima. U puškarnicama su bili smješteni nasloni u koje bi se učvrstile

puške. Strijelac tako nije trebao neprekidno držati pušku, nego je samo gledao preko

ciljnika i okinuo, kada bi cilj – protivnički vojnik, ušao u vidno polje. Ulaz u dvorište-

cvinger bio je moguć preko pomičnog mosta.

Prizemlje tvrđava ovoga tipa bilo je uzdužno-pravokutno, a ulaz je bio moguć kroz

središnji ulaz, ali ponekad i na bokovima-bočno. U prizemlju su bile prostorije za

posadu, skladišta streljiva, kuhinje i sanitarije. Tu je bila i strojarnica, gdje je bio

37

smješten agregat koji je „proizvodio“ električnu energiju za osvjetljavanje prostorija,

za održavanje utvrde, za reflektore te za pogon elektromotora za pomicanje oklopnih

kupola i topovskih cijevi. U temeljima utvrde nalazile su se cisterne za vodu, koja se

koristila za piće i osobnu higijenu posade, a i za potrebe (hlađenje i pokretanje te rad

motora) agregata-električnog generatora.

Središnji ulaz nastavlja se hodnikom iz kojeg se odvajaju transverzalni hodnici. Iz njih

je moguć ulaz u prostorije za smještaj vojske, skladišta i barutane. Interesantno je da

je oko barutana izgrađen specijalni protudarni tunel-hodnik, koji je prvenstveno služio

za zaštitu barutana od udara topništva, za ventilaciju, izolaciju (što stabilniju

temperaturu barutana) i prohod-komunikaciju. Iz središnjeg hodnika vodile su

stepenice na krov tvrđave. Sve prizemne prostorije bile su, naime, pokrivene s

nekoliko metara debelim slojem kamenja i zemlje. U slučaju izravnog pogotka

protivničkog topništva zemlja i kamen bi se rasprskali, a veće štete ne bi bilo. Na vrhu

nasipa nalazili su se položaji za topove u vidu otvornih amplasmana. Uz njih su bile

sazidane priručne barutane s pripremljenim streljivom za topove. Krovovi ovih

barutana izgrađeni su od debelog sloja betona, s namjerom da izdrže izravne

topovske pogotke. Streljivo za topove dizalo se iz prizemlja kroz specijalno

dizajnirane otvore s liftovima. Tvrđava je mogla (primjer su fort Verudella, fort Stoja,

fort Punta Christa) imati u sredini kupolu s topovima većeg kalibra, zaštićenim s

velikom oklopnom čeličnom kupolom. Osim većih, na krovu ili na nasipu bi su

smješteni i topovi nešto manjeg kalibra. Topovi većeg kalibra služili su za obranu sa

mora, a oni manjeg za flankiranje (bočno gađanje) prostora između forova.

Pored tvrđava, u Puli su bile izgrađene i utvrđene bitnice. Bitnica je temeljna

postrojba u topništvu, a u slučaju gradnje značila je zidanu, utvrđenu gradnju sa

smještenim teškim oružjem. S obzirom na naoružanje, bitnice su bile podijeljene na

topovske i merzerske. U vidu zaštite od protivničkih projektila bile su zatvorenog ili

otvorenog tipa gradnje. Zatvorene se na prvi pogled nisu puno razlikovale od tvrđava

(primjer: obalna bitnica Ovina, obalna bitnica Fisella, obalna bitnica Cavarolla…).

Pristup do njih bio je moguć preko obrambenog opkopa. Iz dvorišta je bio ulaz u

prizemne prostorije za smještaj vojske, za skladišta, sanitarije, kuhinju i barutane. Iz

prizemlja su vodile stepenice za posadu i lift za streljivo na krov bitnice, gdje su bila

smještena teška oružja na platformama s mogućnošću polukružnog djelovanja.

38

Otvorene merzer bitnice (primjer: merzer bitnica Monte Grosso) bile su jednostavnije

izgrađene, s platformama za smještaj oružja, barutanama i objektima za smještaj

vojske. Njihova lokacija blizu starijih tvrđava, koje su već izgubile utrku sa

topništvom, govori, da su bile izgrađene kao dopuna tim starijim tvrđavama. Druge

pak (primjer: merzer bitnica San Nikolo) zatvarale su vatrom određene smjerove i

ojačavale međuprostore.

Tvrđavama („slomljeni pravokutnik“) trapezastog oblika slijedi krajem 19. stoljeća i u

prvim godinama 20. stoljeća gradnja asimetričnih tvrđava (odudaraju od klasične

sheme), izgrađenih na eksponiranim mjestima. To su oblna utvrda Brioni Minor,

otočno-obalna bitnica Kadulja, skupina utvrda u okolici Barbarige, skupina Gustinja,

Paravia Zapad, Paravia Istok, obrambena bitnička skupina Monte della Madonna -

Šišan i topnički položaji na Šćuzi-Chiusa podno gornjeg Kamenjaka-Gomila te na rtu

Kamenjaku-Premantura. Tlocrti ovih tvrđava nemaju više pravilni oblik, nego je oblik

utvrde prilagođen terenu i namjeri-namjeni utvrde. Osim klasične gradnje od kamena

i opeke, u većoj mjeri upotrijebljen je armirani beton. Tvrđave su opremljene i

suvremenim tehničkim postrojenjima, imaju vlastite agregate za stvaranje električne

energije, upotrebljavane za rasvjetu, reflektore, pogon crpki za vodu, ventilatore i

motore za pomicanje teških topovskih ili merzerskih cijevi.

Tvrđave vanjskoga pojasa do 1912. godine bile su međusobno i s nekim važnijim

skladištima povezane uskotračnom željeznicom kojom se moglo voziti streljivo i

druge potrepštine. Čak i obje linije tramvajske pruge, izgrađene 1905. godine, iako sa

normalnim kolosijekom, bile su uključene u taj sustav komunikacija. Tvrđavska

željeznica imala je svoj polazni kolodvor, radionice za popravak, zapovjednu zgradu s

telefonskom centralom i skladište za potrebe željeznice. Željeznicom su vozile

lokomotive, ali djelomično su vagone vukli konji, što je u ono vrijemo bio čest slučaj.43

Velika proba za sve fortifikacije u Puli nastupila je izbijanjem Prvoga svjetskog rata.

Tada je napravljena revizija svih tvrđava i njihovog naoružanja te su postojeća oružja

preraspoređena na način da bi bila što efikasnija. Tvrđave izgrađene u prvoj fazi bile

su tada stare već oko 80 godina i zato neupotrebljive za obranu, ali poslužile su kao

vojarne ili skladišta. Aktivne su ostale tvrđave vanjskoga prstena, one na brijunskom

otočju i na eksponiranim mjestima. Ali i ove tvrđave bile su do neke mjere

razoružane, a njihovo oružje prenijeto na druga mjesta ili čak druga bojišta. Nasuprot

43 Grestenberger, A., Festung Pola, 61.-62.

39

očekivanjima i velikim bitkama na istoku, zapadu i jugu Monarhije, nikada nije slijedila

ratna operacija u Puli ili okolici. Vjerojatno je čitav sustav obrane sigurno već do tada

bio poznat talijanskoj vojsci te je odvraćao napad. Možemo reći da su pulske tvrđave

i utvrde već svojim izgledom odvraćale napadače i zato efikasno štitile luku i grad

pred napadom. Zato možemo dati konačni zaključak, da su pulske tvrđave u Prvome

svjetskom ratu efikasno i bez jednoga pucnja obranile Pulu i time ispunile svoj

zadatak.

Nakon rata, Pula je pripala Kraljevini Italiji i zbog nove vojno-političke situacije nije

bila više značajna ratna luka. Topovi i čelične kule bile su relativno brzo skinuti s

utvrda i pretopljeni u nova oružja, koje je Italija počela proizvoditi pripremajući se za

sljedeći rat. Tvrđave su postupno zapuštene, neke djelomično srušene ili zbog

prilagođavanja novim namjenama prezidane. Kada je Italija napala Etiopiju, protiv nje

je bila sa strane međunarodne zajednice provođena blokada uvoza nekih sirovina,

među njima i željeza. Italija je u fazi naoružavanja trebala velike količine tog

materijala, a odjednom je ostala bez njega. Zato su u velikoj mjeri srušene, odnosno

djelomično raskopane, i to osobito tvrđave iz zadnjeg razdoblja, u kojima je bila

uzidana velika količina željeza.

U Drugome svjetskom ratu, za vrijeme njemačke okupacije, neke su tvrđave bile

raznijete eksplozijama, za koje ne znamo točnog uzroka. Pulu su Saveznici 1944. i

1945. godine više puta bombardirali, pa su, osim ljudskih žrtava te uništenja nekih

predjela grada, oštećene bile i neke tvrđave. Poslije Drugoga svjetskog rata i

kratkotrajne anglo-američke okupacije u Pulu dolazi jugoslavenska vojska. U

razdoblju svog bivanja u Puli, jugoslavenska vojska koristi neke fortifikacije, najviše

za skladišta, ali i za druge namjene. U nekima su bili smješteni suvremeni uređaji za

prisluškivanje i radari (fort Muzil i fort Tegetthoff), obalna bitnica Benedetto služi kao

topnički položaj, jedna je bila predviđena za pričuvno zapovjedno mjesto (fort

Turtian), a fort San Daniele za zapovjedno mjesto pulskog vojnog aerodroma. Pored

nekih su podignuti novi objekti za smještaj tehnike... Neke tvrđave ili njihovi dijelovi

upotrijebljeni su za smještaj stoke koju je držala i hranila vojska. Napuštaju se

obrambeni objekti koji zbog različitih razloga ne odgovaraju. Time ovi povijesni, ali

tehničko-tehnološki spomenici postaju prepušteni vegetaciji i različitim oblicima

devastacije. Tvrđave u vlasništvu jugoslavenske vojske do neke mjere se preuređuju

te se time ponekad ne bitno, ali ponekad i bitno (primjer fort Bradamante) oštećuje, a

po drugoj strani objekti, položaji i žemljišta su čuvani (dugi niz godina), pa čak i

40

usavršavani (zapovjedna mjesta) i zato se čuvaju te održavaju do odlaska

jugoslavenske vojske 1991. godine. Od tada većina fortifikacijskih objekata

postepeno se napušta. Fortifikacijski objekti postaju sve više dostupni, zapravo

pristupačni javnosti te su tako napušteni i nečuvani izloženi svim vrstama krađa,

devastacije, uništenja, vandalizma i na kraju zaborava.

Tvrđavska teška oružja – topovi, haubice, merzeri

Glavna tvrđavska oružja bili su topovi, haubice i merzeri. Sposobnost ovih vatrenih

oružja, odnosno njihov domet bio je razmjeran s promjerom odnosno kalibrom cijevi.

Dok su se sposobnost starijih topova, haubica i merzera označavali s težinom

projektila u funtama, suvremena nomenklatura izražava kalibar svih vatrenih oružja u

milimetrima. U austrougarskoj vojsci (kao i u njemačkoj) kalibre teških oružja

izražavali su u centimetrima

Topovi su vatrena oružja koji služe za gađanje na većim daljinama, uzdizanjem cijevi

obično do 45 stupnja. Tako kažemo da topovi gađaju u donjoj elevaciji. Stariji topovi

gađali su na cilj tako da su topnici mjernom spravom, sličnoj onoj na puškama,

usmjeravali cijev na cilj. Kasnije, kada su topovima povećava domet, topnici su gađali

udaljene ciljeve koje nisu mogli vidjeti prostim okom. Zato se topovska cijev

usmjeravala u pravilnu poziciju prema izračunatim koordinatama. Za brodske i obalne

topove tipično je da su zbog visokog postolja mogli gađati na bliže ciljeve gotovo

horizontalno. Haubice su vatrena oružja, obično teža nego topovi istoga kalibra, koji

služe za gađanje ciljeva iza nekih prepreka. Zato je cijev haubica podignuta više od

45 stupnja i kažemo da haubice gađaju u gornjoj elevaciji.

Dok su topovi i haubice još danas upotrebljiva oružja, merzeri su napušteni. Za

vrijeme njihove upotrebe to su bila najteža vatrena oružja. Gađali su ciljeve koji su bili

relativno blizu, ali dobro zaštićeni iza prirodnih ili umjetnih prepreka. Zato je krivulja

pada projektila još više strmija nego kod haubica te su njihove cijevi prilikom

djelovanja bile podignute gotovo vertikalno. Poslije Prvoga svjetskoga rata njihovu je

ulogu preuzelo bombardersko zrakoplovstvo.

41

Život u tvrđavama

Životni uvjeti za posade u tvrđavama nisu bili ugodni, kamoli komforni, možda bi više

mogli reći "spartanski". Skupine ljudi u tijesnom kontaku, sa slabom mogućnošću

komunikacije sa civilnim stanovništvom, uz oštru disciplinu, dugi vojni rok služenja,

ponekad i nečovječnim postupanjem viših i nižih časnika te dočasnika, unosili su

neugodne osjećaje. Tome treba dodati još slabu ventilaciju i osvjetljenje. Vojnici su

tek u pojedinim utvrdama, građenima pred kraj stoljeća, dobili zasebne spavaonice.

Inače su boravili u kazamatama, doslovno spavajući pored svojih topova.44 Utvrde

koje su bile namijenjene boravku posade, građene nakon faze martello tornjeva, bile

su opremljene vojnim kuhinjama kao zasebnim prostorijama te sanitarnim čvorovima.

Do danas je ostao sačuvan originalni sanitarni čvor u utvrdi Munide koji nam svjedoči

da je privatnost bila beneficija samo časnika.

Zanimljiv je zapis književnika Mate Balote u knjizi „Puna je Pula“, povodom njegovog

prvog susreta s unutarnjim prostorijama utvrde na Stoji: „Kad smo navečer, poslije

tjedan dana, pokupili oruđe i odnijeli ga u donje spremište Stoje, morali smo proći

kroz hladan kameni hodnik i sići u kamenito podzemno skrovište tvrđave. Iznenadila

nas je praznina, tmica i hladnoća. Gledajući tvrđave izvana, obzidane bijelim

kamenim kvadrima, pravilnih oblika, obrasle u zelenoj tratini, s visokim borovima, koji

su ih negdje natkriljivali te gledajući sjajne artiljerijske oficire, što su ulazili i izlazili iz

tvrđava, imali smo neke djetinjaste iluzije da tu iza tih pravilnih oblika moraju postojati

neka svijetla prebivališta, ulašteni podovi, stolovi od uglačanog skupocjenog drveta, s

porculanskim posuđem i srebrnim priborom. A našli smo hladne mračne prostorije,

goli kamen zidova i zemljom nabijeno tlo pod nogama. Sve je više nalikovalo

napuštenom kamenolomu nego mjestu gdje će ljudi imati provoditi duge godine.“45

44 VAI/I.03.024 45 Balota, M., Puna je Pula, 134.-135.

42

OPIS POJEDINIH FORTIFIKACIJA ŠTINJANSKE SKUPINE

PUNTA CHRISTO

Punta Christo, najveća i najjača obalna utvrda carskog i kraljevskog tvrđavnog

topništva, smještena je iznad rta Kristo, najisturenije točke sjevernog dijela Pulskog

zaljeva, prema kojemu se iz suprotnog pravca proteže 1 200 metara dug lukobran.

Položaj utvrde, iznad 450 metara dugog ulaza u luku, predodredio je i njezinu ulogu

zaštite zapadnog morskog prilaza i južnog ulaza u Fažanski kanal koji je bio rezervno

sidrište austrougarske flote.

Obalna utvrda Punta Christo sagrađena je na 27 metara nadmorske visine, na vrhu

poluotoka i istoimenog rta koji sa sjeverne strane zatvara ulaz u Pulski zaljev. Ime je

dobila po staroj crkvici koja se početkom 19. stoljeća još uvijek nalazila na samom

rtu.46 Na toj poziciji prvotno je, 1836. godine, izgrađen martello toranj.47 Izgrađen je

po uzoru na martello tornjeve koji su podizani duž južnoengleske obale, prema

projektu kapetana bojnog broda Williama Forda, za obranu od očekivanog

Napoleonovog napada.48 Bili su to tornjevi s topom u potkrovnom dijelu građevine,

okruženi obrambenim nasipima. Unutar obrambenog rova, iskopanog u živoj stijeni,

nalazio se prizemni dio tornja u kojemu su bile puškarnice, vodosprema i barutana.49

Toranj Christo imao je promjer 10,4 metra50 i bio je isti kao toranj San Giovanni na

Musilu.51 Prvotno je opremljen fiksnim mostom, koji je 1851. zamijenjen podiznim

mostom.52

46 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 52 47 Toranj je izgrađen tijekom prvotnog razdoblja utvrđivanja pulske luke koje je trajalo od 1823. do 1855.

godine. U tom razdoblju, pored tornja Punta Christo na rtu Kristo, izgrađeni su i tornjevi Grosso, Franz i

Maximilian, kao i bitnica San Giovanni na poluotoku Mužilju (Musilu). Grestenberger, E. A., Festung Pola, Die

Verteidigungsanlagen des k.(u.)k. Hauptkriegshafens 1823.-1918., NWV, Wien-Graz, 2003., 31. 48 Grestenberger, A., Festung Pola, 146. 49 VAI/I.03.015 50 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 52 51 VAI/I.03.015 52 VAI/I.03.020

43

Slika br. 8: Nacrt prikazuje martello toranj Giovanni, istovjetan tornju Punta Christo

Slika br. 9: Podizni most na martello tornju Punta Christo

44

U razdoblju od 1857. do 1859. godine stari martello toranj53 nadogradnjom je cijeli

uključen u veću kružnu utvrdu promjera 25,5 metara. Do 1864. kružnoj utvrdi dodana

su dva velika kaponira spojena ulaznim kompleksom, a ostatka od tri četvrtine njege

kružnice obavijen je snažnom redutom. Novi promjer utvrde iznosio je 71,5 metara54,

a sastojao od dva dijela, ždrijelnog dijela utvrde i redute.55 Dvije trećine njene

unutarnje kružnice prema čeonom dijelu bilo je opasano unutarnjim obrambenim

kanalom na koji je gledalo osam niša s puškarnicama. Ulaz u unutrašnji dio kružnoga

dijela utvrde, topnički toranj, nalazio se lijevo od današnjeg ulaza u središnji dio

utvrde, sačuvan je i danas, ali je prezidana njegova komunikacija sa susjednom

prostorijom, u kojoj je danas probijen vanjski plašt radi izgradnje ulaza koji i danas

služi toj svrsi. Ulaz u toranj bio je izveden kako bi u što većoj mjeri pridonio sigurnosti

utvrde. Ulaskom u u toranj ušlo bi se u manju prostoriju u koju je gledalo šest

puškarnica (tri na prednjem i tri na desnom zidu). Izlaz iz prostorije nalazio se na

lijevoj strani (danas je zazidan) i vodio je u susjednu prostoriju iz koje bi se ulazilo u

polukružni hodnik, čiji su dijelovi i danas vidljivi s lijeve i desne strane današnjeg

hodnika. Na krajevima hodnika i u njegovom desnom dijelu nalazili su se ulazi u

kružni dio s nišama i u stari martello toranj, koji je tada bio inkorporiran u unutarnji

centar utvrde.

53 Do 1859. godine, pored tornja Punta Christo nadograđeni su i tornjevi Monte Grosso, Max, i Franz.

Grestenberger, E. A., Festung Pola, 33. 54 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 52. 55 VAI/I.03.024/A

45

Slika br. 10: Utvrda Punta Christo 1864. godine

Cijelo ovo zdanje bilo je opasano unutarnjim obrambenim rovom oko kojega je, do

1864. godine, podignuta velika kružna reduta s otvorenim bitnicama i koja je činila tri

četvrtine njezine kružnice. Sastojala se od dva dijela - terase s topovskim položajima

i zaštićene grudobranima. Cijela reduta bila je puno niža od današnje visine čeonog

dijela utvrde. Terasa je bila na visini od otprilike dva metra od današnje razine

unutarnjeg dvorišta. Bila je to velika kružna utvrda s unutarnjim dvorištem, izdignutim

iznad razine unutrašnjeg obrambenog rova i opremljena s dva kaponira na ždrijelnom

dijelu i dva kofra na čeonom dijelu utvrde. Unutarnje dvorište spajalo je središnji

topnički toranj sa stražnjim dijelom, u kojemu se nalazio glavni ulaz i dva velika

46

kaponira.56 Stražnji dio utvrde, obrambeni kanal i ulaz štitila su dva velika kaponira s

po šest topovskih pozicija u nišama i puškarnicama, kao i tri topovske niše sa svake

strane ulaza. Vanjska utvrda bila je opremljena mostom koji se uvlačio u utvrdu.57 Za

slučaj prodora protivnika kroz glavni ulaz, s obje strane ulaznog hodnika izgrađene

su puškarnice. Ulazni hodnik štitile su i puškarnice topničkog tornja koje su gledale

ravno na glavni ulaz. Na tom mjestu danas se nalazi ulaz u središnji dio utvrde.

Obrambenoj funkciji ulaza dodatno je pridonosila i duljina ulaznog hodnika, tako da bi

se protivnik, u slučaju prodora kroz glavni ulaz, zapravo našao u stupici, okružen

neprijateljskom paljbom s tri strane.

Slika br. 11: Nacrt prikazuje presjek glavnog ulaznog hodnika utvrde Punta Christo, most na uvlačenje

i sustav obrane hodnika u slučaju prodora protivnika

Na čeonom dijelu izgrađena su dva kofra s po 16 puškarnica, u svakom kofru za

obranu kanala, u kojima su i danas vidljivi ostaci postolja za puške. Sa svake strane

kofrova nalazi se po jedna prostorija s tri puškarnice za zaštitu »mrtvih kuteva«

čeonih kofrova. U kofrove se spuštalo iz unutarnjeg obrambenog rova dugim

hodnikom koji je ostao u funkciji do današnjih dana.58 Izgrađen je i mol u obližnjoj

uvali i cesta koja ga je povezivala s utvrdom. Utvrda je bila predviđena za boravak

56 VAI/I.03.021 57 VAI/I.03.023/A 58 VAI/I.03.023/A

47

posade od 156 vojnika,59 koji su boravili u „kazamatama“, s time da je u zatvorenim

prostorijama moglo boraviti ukupno 220 vojnika, od čega 186 u ždrijelnom dijelu

utvrde i 34 vojnika unutar redute.60

Zahvaljujući ubrzanom razvoju vojne tehnike, Punta Christo gubi na obrambenom

značaju pa stoga doživljava ponovnu nadogradnju i proširenje u razdoblju od 1880.

do 1882. godine kada su nadograđena dva bočna krila. Time je Punta Christo

pretvoren u obalnu utvrdu zavidnih dimenzija, u obliku u kojem postoji i danas.

Bitnice se podižu na otvorenom na najviše pozicije na krilima utvrde kako bi se

povećao domet granata, koje su sada strmije padale na ciljeve. Bitnice se zaštićuju

grudobranima, ojačanim debelim slojem zemlje i betonskim zidom kao unutarnjim

dijelom grudobrana, dovoljno otpornim da izdrži pogotke brodskih topova. Za posadu

i streljivo sagrađena su posebna skloništa između topničkih položaja. Nakon

naoružavanja 1886. godine, utvrda i službeno ulazi u uporabu. Zahvaljujući

masivnom načinu gradnje, utvrda je bila dobro zaštićena od niskih putanja granata

brodskih topova, tako da napad onodobnim brodskim topovima ne bi pričinio

značajniju štetu.

Slika br. 12: Utvrda Punta Christo nakon proširenja 1882. godine

59 VAI/I.03.024/B 60 VAI/I.03.023/B

48

Utvrda je građena od kamena iz obližnjih kamenoloma čiji su ostaci i danas vidljivi na

više pozicija uokolo morske obale. Uz kamen, pri gradnji je korišten i beton za

izgradnju snažnih armiranih pokrova, a otpadni materijal, poput sitnijih ulomaka

kamena i zemlje, iskorišten je za gradnju obrambenih nasipa u okolnom dijelu utvrde.

Na čelnoj strani utvrde dva bočna krila spajala su se pod tupim kutom, čime se dobila

mogućnost postavljanja dodatne bitnice u lepezastom rasporedu i proširilo se polje

gađanja. U središnjem se dijelu, u sredini čelne strane, nalazila oklopna dvocijevna

kupola koju je proizvela tvrtka „Gruson“ iz Magdenburga, s dva topa D/35 za obalnu

obranu kalibra 28 centimetara u postoljima za minimalne toparnice

(„Minimalscharten-Lafettierung“).61 Topovi tog kalibra mogli su gađati protivničke

brodove i preko otočja Brijuni jer je njihov krajnji domet bio 13,5 km. U razdoblju

početka izgradnje tog postrojenja ti topovi bili su suvremeni. No već njihovim

postavljanjem postali su zastarjeli jer su brodsko naoružanje i oklop tijekom tog

razdoblja postali jači i deblji. Topove je proizvela njemačka tvornica „Krupp“, a bili su

projektirani za ispaljivanje 100 do 150 granata, nakon čega bi habanje cijevi

uzrokovalo nepreciznost i smanjenje dometa granate. Desno od kupole postavljena

je otvorena bitnica s dva obalna topa D/22 kalibra 28 centimetara, uperenima prema

Fažanskom kanalu. S lijeve strane kupole, prema ulazu u Pulski zaljev, postavljene

su dvije otvorene bitnice: prva s dva obalna topa D/35 kalibra 15 centimetara i druga

s dva obalna topa L/22 od 24 centimetara.62

Obalna utvrda Punta Christo oblikom svoje gradnje predstavljala je iznimku. Kako je

raspolagala s dvije teške otvorene bitnice, u sebi je ujedinjavala svojstva obalne

utvrde i obalne bitnice. Uz navedeno naoružanje, na raspolaganju je za blisku obranu

bilo osam poljskih topova kalibra devet centimetara. Zahvaljujući ovom naoružanju i

položaju, obalna utvrda Punta Christo bila je jedna od najjačih utvrda pulskog

fortifikacijskog prstena. U oklopnim kupolama bila su smještena i tri daljinomjera za

mjerenje udaljenosti, a okolni se prostor mogao osvijetliti reflektorima. U ždrijelnom

dijelu utvrde bile su većinom smještene komore za streljivo i prostorije za posadu.

Utvrda je imala najbrojniju posadu od svih pulskih utvrda, sastavljenu od desetero

časnika i 466 vojnika. Nakon nje, prema brojčanom stanju posade, slijedi obalna

utvrda Brioni Minor s deset časnika i 439 vojnika. Postrojbe tvrđavskog topništva od

61 VAI/I.08.007 62 Grestenberger, A., Festung Pola, 41.-43.

49

ostalog topništva razlikovale su se i svojim odorama. Na hlačama su im dodane

crvene pruge.

Utvrdu odvaja dubok tvrđavski rov (opkop), preko kojega vode tri ulaza (na izvornom

nacrtu vidljiva su i tri pokretna mosta). U unutrašnjosti su tri dvorišta iz kojih je moguć

pristup u podzemne prostorije koje su bile upotrijebljene kao barutane, ali i skladišta

za različite materijale. Prva tvrđava, izgrađena kao okrugli topnički toranj, danas je

vidljiva u sredini ove moćne obalne utvrde, ali toliko uklopljena u arhitekturu, da je

jedva primjetna.

Kako bi se zaštitio obalni rub na ulazu u Pulsku luku, oko 1910. godine postavljene

su i dvije obalne bitnice („Strandbatterie“) ispod same utvrde. Jedna se nalazila na

sjevernoj strani s naoružanjem od četiri obalna topa M7 kalibra devet centimetara,

dok je druga, smještena s južne strane, bila naoružana sa četiri topa M4 kalibra devet

centimetara. Njihove posade zajedno su brojale dva časnika i 45 vojnika, za koje je

uređeno sklonište iskopano u stijenama iznad njihovih pozicija.63 Bitnice su i danas

lako prepoznatljive po ostatku betonskih podnožja za topove.

FORT MUNIDE

Tvrđava Munide nalazi se sjevernoj (štinjanskoj) strani Pulskog zaljeva, na uzvisini

Žunac, 52 metra iznad mora, iznad nekadašnjeg topničkog laboratorija. Kružna

utvrda, tipa „pulski toranj“ s unutarnjim dvorištem i prednjim tambur dvorom,

sagrađena je u razdoblju od 1852. do 1854. godine.64 Utvrda je specifična po izradi

unutarnjeg stubišta, za razliku od tipične gradnje, smješteno u jednom tornjiću unutar

zida. Ostale utvrde tog tipa imale su posebna stubišta u dvorištima. Topništvo je bilo

smješteno u kazamatama u gornjem katu te na krovnom dijelu utvrde. Donji kat

služio je za smještaj posade i za skladište strjeljiva.65 Munida je raspolagala

naoružanjem od 18 topova kojima je štitila sjeverni dio ulaza u pulsku luku.

63 Grestenberger, A., Festung Pola, 64.-66. 64 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 86.-87. 65 Grestenberger, A., Festung Pola, 32.

50

Slika br. 13: Položaj utvrde Munida (VAI/I.01.050)

Izravno uz utvrdu sagrađena je jedna vodosprema koja je i danas u dobrom stanju.

Utvrda je 1914. godine pretvorena u skladište i smještaj za posadu.66 Za vrijeme

Drugoga svjetskog rata tvrđava je bila bombardirana, pa je zato danas u velikoj mjeri

oštećena. Stoga danas nema vidljivih ostataka tambur dvora, ali pošteđena mjesta

odlično su uščuvana. Upravo na oštećenim mjestima imamo jedinstven uvid u način

gradnje – polaganje, slaganje i strukturu kamena, tj. zidanja.

Danas se u tvrđavu ulazi kroz razvaljeni ulaz kojega čuvaju tri puškarnice s lijeve i tri

s prednje strane. Na kraju ulaza uzdiže se toranj lifta. S lijeve strane ulazimo u

dvorište, promjera 14,5 m, koje je dugo vremena bilo zaraslo vegetacijom. Promjer

66 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 86.

51

cijele tvrđave je 39,3 m (bez tvrđavskog rovnog opkopa). Visina tvrđave do krova je

osam metara. Iz dvorišta ulazimo i prolazimo kroz šest vrata u nekadašnje prostorije

za smještaj vojske, sanitarije, skladišta i za druge namjene. Svaka prostorija-kazamat

ima u donjem djelu četiri puškarnice. Iznad njih nalaze se topovski ili borbeni

kazamati, njih 16 ukupno. Na lijevoj i desnoj strani otvora za top, nalazi se po jedna

puškarnica. Za stepenice nije sagrađen poseban toranj, nego se stepenište uzdiže iz

unutrašnjeg prstena. Kako su srušene, moramo se do prvoga kata popeti izvana, s

desne strane od ulaza. Širina krova je 10 m i 7 cm, krov ove obalne utvrde je bez

ograde, nagnut je prema dvorištu, čime je bilo omogućeno skupljanje, tj. otjecanje

vode u kameni oluk koji okružuje vrh atrija, a potom po kamenoj (po zidu atrija) cijevi-

oluku u cisternu.

FORT MONTE GROSSO, BITNICA MONTE GROSSO I BITNICA MESTA

Fort Grosso nalazi se na visini 67 m iznad mora i sagrađen je u obliku polutoranja u

kojega je ukombiniran bivši martello toranj. Svojim smještajem u središtu II.

obrambenog sektora, Grosso je dominirao nad sjevernom obalom lučkog bazena,

lukobranom i Brijunskim arhipelagom. S vrha utvrde pruža se jedan od najljepših

pogleda na bivše ratno sidrište brodova Pulskog zaljeva, Muzil, lukobran, Brijunski

arhipelag, Fažanski kanal i općenitio u svih 360° pogled je jedinstven.

Na mjestu nekadašnje histarske gradine, oko 1836. godine sazidan je martello toranj

promjera 10 m, visine 7 m i 61,5 cm, sagrađen na dva kata. Nekada je toranj bio

opasan jarkom širine 1,5 m i približno tolike i dubine, što je građevinu činilo višom

nego što je danas. Na prvom katu nalaze se tri otvora za topove, a kroz toranj od

ulaza do krova vodi 20 stepenica, odnosno njih 14 do prizemlja. Krov je širine devet

metara, a na pokrovu nalazimo fino obrađene kamene ploče i ostatke katranske

izolacije. Obzirom da nisu vršene značajnije preinake na starom topničkom tornju,

ovaj martello toranj jedini je sačuvan u izvornom obliku na pulskom području, što

danas dodatno daje na značaju utvrdi Grosso. Sagrađen je razdoblju početnog

utvrđivanja pulske luke, koje je trajalo od 1823. do 1855. godine., a u kojemu su.

pored tornja Grosso. sagrađeni i tornjevi Punta Christo, Maximilijan i Franz te bitnica

San Giovanni.

52

U toranj se prvotno ulazilo preko fiksnog drvenog mosta koji je desetak godina

kasnije pretvoren u podizni most.67 Tijekom razdoblja od siječnja 1852. do ožujka

1856. oko martello tornja podiže se veća utvrda potkovastog oblika. Njezino središte

čini stari toranj, s prednje strane podignuto je obrambeno dvorište, tzv. tambur dvor,

a sa stražnje strane polukružni plašt utvrde utvrđen obrambenim rovom širine osam

metara, koji se u smanjenoj širini nastavljao s prednje strane, prateći liniju zida

tambur dvora. Pored vanjskog, utvrda je u tom razdoblju još uvijek imala i unutarnji

rov oko samog tornja. Toranj dobiva fiksno kameno stubište, čiji su ostaci vidljivi i

danas.68

Okolni teren, radijalno prateći plašt utvrde, biva nasut i izravnat kako bi se eliminirali

prirodni zakloni u slučaju napada na utvrdu sa stražnje strane. Time se proširio vidik i

stvorila čista padina u dužini od oko 40 metara od utvrde. Pored eliminacije prirodnih

zaklona, ovaj brisani prostor iscrpljivao bi napadačku vojsku svojom kosinom i vodio

je izravno na puškarnice utvrde.69 Time je i okolni prostor iskorišten u obrambene

svrhe te ga ne smijemo izdvajati iz cjeline koju čini s utvrdom.

Slika br. 14: Prikaz nasipavanja okolnog terena, od vanjskog obrambenog rova prema vani, kako bi se

uklonile prirodne zaštite, poboljšao vidik i otežao napad (VAI/I.03.042/A)

U utvrdu se ulazilo kroz glavni ulaz na čeonoj strani tambur dvora, pa zatim kroz i

danas postojeći ulaz, širine 2,22 m i visine 2,68 m, u dvorište utvrde. On se nalazi u

obrambenom zidu debljine 1,60 m koji plašt utvrde spaja s martello tornjem i na

kojemu se nalazi 11 puškarnica (7 + 4) za obranu tambur dvora. Izbjegavanje izravne

67 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 58. 68 VAI/I.03.041/A 69 VAI/I.03.042/A

53

komunikacije dvaju ulaza je vrlo čest slučaj u fortifikacijskoj arhitekturi kojim se

nastojalo ojačati njenu obranu. Pored glavnog ulaza, tambur dvor imao je i dva

pomoćna ulaza smještenih na njegovim bočnim stranama. Paralelno s linijom bočnih

ulaza s obje strane sagrađeni su obrambeni zidovi s po deset puškarnica usmjerenih

prema čeonoj strani utvrde. Ovisno o smjeru neposrednog napada, vojska je mogla

nesmetano izići iz utvrde i paljbom pokrivati slabije branjene dijelove. Kod ostalih

utvrđenja tu ulogu vrše kaponiri. Svi ulazi bili su opremljeni podiznim mostovima.

Vanjski zid tambur dvora bio je visok 2,6 m i debeo 1,2 m, a u njemu je bilo izrađeno

29 puškarnica za izravnu obranu ulaza.

Slika br. 15: Utvrda Grosso s tambur dvorom i martello tornjem u središtu (VAI/I.03.041B)

54

U unutarnjem dvorištu utvrde smještena je cisterna u kojoj je skupljana oborinska

voda. U prizemlju su prostorije za smještaj vojske i za druge namjene, a svaka ima

po četiri puškarnice, s time da krajnje imaju dodatne tri za obranu bočnih ulaza.

Posadu utvrde činila su dva časnika i 96.70 vojnika Na katu je izgrađeno 11 kazamata

za topove. Međukatna konstrukcija bila je sastavljena od debelih greda i dasaka. Na

kat je vodilo kameno stubište izgrađeno u malom kvadratnom tornju71 koji je činio

najvišu poziciju utvrde te je stoga na njemu bio pričvršćen i stijeg.72 U tom razdoblju

utvrda raspolaže s 18 topova.73 Na pokrovu nalazimo ostatke katranske izolacije koja

je dijelom bila prekrivena žutom keramikom dimenzija 15,5 x 15,5 x 4 cm, a dijelom

tavelicama dimenzija 10 x 5 x 4 cm.

Godine 1859.74 utvrda Grosso ispred tambur dvora dobiva pojačanje u obliku

obzidanog zemljanog nasipa, redute, čije su bočne strane bila zaštićene snažnom

drvenom ogradom. Na terasi redute bilo je smješteno šest topova.75 Danas su vidljivi

tek neznatni dijelovi zida tambur dvora, i to samo u kratkim segmentima spajanja sa

zidom utvrde. Na mjestu tambur dvora, 1989. godine, sagrađena je vodosprema koja

je još i danas u funkciji i opskrbljuje vodom obližnje mjesto Štinjan. Vanjski dio redute

ostao je većim dijelom sačuvan, ali je teško uočljiv zbog bujne vegetacije. Na strani

suprotno od postojećeg ulaza nalazimo očuvan unutarnji zid grudobrana redute u

visini od 1,2 m i duljini od 5 m, zahvaljujući kojemu možemo odrediti visinu terase na

kojoj su se nalazili topovi, kao i točan položaj redute.

70 Grestenberger, A., Festung Pola, 156. 71 VAI/I.03.041/B 72 VAI/I.03.042/B 73 Grestenberger, A., Festung Pola, 68. 74 Grestenberger krivo zaključuje da reduta potječe od martello tornja. 75 VAI/I.03.044

55

Slika br. 16: Položaj redute sa šest topovskih pozicija ispred tambur dvora (VAI/I.03.044)

Početkom Prvoga svjetskog rata utvrda gubi na obrambenom značaju te je

prenamjenjena u skladište76 i prostore za smještaj posada obližnjih merzerskih

bitnica. Utvrda Grosso je krajem Drugoga svjetskog rata pretrpila značajnije

razaranje tijekom savezničkog bombardiranja Pule, 7. veljače 1945. godine. Tom

prilikom došlo je do zapaljenja dviju kazamati sa streljivom, a njihova eksplozija

prouzročila je urušavanje unutarnjeg zida utvrde. Danas je utvrda u vrlo lošem stanju.

Tijekom godina nebrige često je okolnom stanovništvu služila kao bogat izvor

kvalitetnog građevnog materijala.

U neposrednoj blizini tvrđave nalaze se dvije bitnice merzera - merzer bitnica Maeste

i čeono prema lukobranu merzerska bitnica Monte Grosso. Obje bitnice raspolagale

su naoružanjem od po četiri mužara M 80 kalibra 21 cm.77 Merzerska bitnica Maesta

danas je zarasla vegetacijom, ali ipak su vidljive četiri pozicije za topove sa

sporednim razrušenim i devastiranim prostorijama-barutanama.

Merzer bitnica Monte Grosso s uzdužnom osovinom-smjerom postavljena je u pravcu

sjever-jug. Vidljiva su četiri otvorena položaja za topove i isti broj barutana.

naoružana sa četiri obalna. Na platforme s položajima za topove vode po tri

76 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 58. 77 Grestenberger, A., Festung Pola, 68.

56

stepenice, a na mjestu topova vidljivi su vijci za njihovo fiksiranje. Strop barutana

ojačan je jakim željeznim traverzama, danas u velikoj mjeri zahrđalim i u

entropijskom stanju. Neki dijelovi (plafoni) barutana minirani su, vjerojatno zbog

potrage (za tada vrijednim resursima) željeza za vrijeme talijanske okupacije Pule.

OBALNA BITNICA VALMAGGIORE

Bitnica Valmaggiore bila je snažna fortifikacija smještena na 36,3 m nadmorske

visine, sjeverno od uvale Žunac, a izgrađena je u razdoblju od 1884. do 1886.

godine.78 To je izdužena fortifikacija nepravilnog oblika koja je na terasi raspolagala s

dvije otvorene bitnice. Jedna bitnica imala je dva obalna topa kalibra 28 cm D/35, a

druga dva obalna topa kalibra 15 cm D/35, što je u vrijeme njene izgradnje smatrano

snažnim naoružanjem. Posadu su činila tri časnika sa 192 vojnika. Za mjerenje

udaljenosti postojao je u bitnici daljinomjer u oklopljenoj kupoli.

Građena je klasičnom tehnikom s velikim grudobranom od kamena i zemlje, a kod

preinaka je umjesto kamena rabljen beton. Topovi su bili smješteni na otvorenoj

terasi, a njihovi su položaji bili međusobno odvojeni jakim šupljim traverzama.79

Traverze danas nalazimo uništene, premda su topovski položaji ostali sačuvani. I

premda njihove razvaline ostavljaju dojam da su uništene jakom eksplozijom koja se

zbila unutar traverza, na sačuvanim dijelovima unutarnjih zidova nema

karakterističnih tragova jake eksplozije koja bi mogla prouzročiti takva oštećenja, a

kakve nalazimo na utvrdi Forno u Barbarigi. Za primijetiti je da se razvaline sastoje

od dijelova betonskog pokrova i kamenih ulomaka zidova te da u njima ne nalazimo

ostatke željeznih šina koje su činile armaturu pokrova. Stoga je za pretpostaviti da su

traverze uništene kontroliranim eksplozijama kako bi se uklonila željezna sirovina, i to

tijekom talijanske vladavine koju je obilježila devastacija utvrđenja radi odvoženja

željeznih dijelova.

Za smještaj ljudstva u mirnodopskom razdoblju izgrađene su jednostavne vojne

barake lijevo od ulaza. Ulaz je smješten sa stražnje strane bitnice, od kuda se

hodnikom širine 2 m, visine 2,9 m i dugim 10 m ulazi u unutarnje dvorište. Dužina

ulaznog hodnika predstavlja i debljinu stražnjeg zida utvrde koji je većim dijelom

izveden u živoj stijeni. Unutarnje dvorište pravokutnog je oblika širine 3 m i dužine 60

78 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 142. 79 Grestenberger, A., Festung Pola, slika na str. 70.

57

m, iz kojega, s lijeve i desne strane vode kamene stepenice na terasu utvrde. U

prizemnom dijelu redom je posloženo devet prostorija za skladištenje municije.

Skladišta okružuje unutarnji protuudarni hodnik, koji se ujedno koristio za

komunikaciju i za odvođenje vlage od skladišnih prostorija. U njemu se nalazilo četiri

dizala kojima se municija dopremala na traverze na terasi bitnice. Na desnom kraju

hodnika nalazi se unutarnje stubište koje je omogućavalo brzu komunikaciju s

terasom, kao i ulaz u čeoni kof, čiji je hodnik većim dijelom izveden u živoj stijeni, a iz

kofra izravno vodi u unutarnje dvorište bitnice.

Bitnica ima dva kofra dijametralno suprotno postavljena u odnosu jedan na drugoga.

Ulaz u drugi kofr nalazi se na drugoj strani unutarnjeg dvorišta, a do kofra vodi dugi

hodnih izveden u živoj stijeni. Vodosprema se ne nalazi unutar, već je smještena

izvan utvrde. Riječ je o kružnoj prostoriji radijusa 3 m i iste tolike visine, opasanoj

betonskim zidom debljine 0,5 m i zapremine 85 kubičnih metara.

Bitnica Valmaggiore opasana je obrambenim jarkom izrađenim većim dijelom u živoj

stijeni. Stražnji dio jarka ima širinu od 5 m, a u prednjem dijelu dosiže širinu i do 10

m. Jarak prati konfiguraciju terena, tako da sjeverno od ulaza započinje na dva metra

iznad razine ulaza, te južno od ulaza završava približno isto toliko ispod razine ulaza.

Čeoni kofr dodatno je osiguran jarkom širine 2,5 m i dubine 2 m, tako da ukupna

širina jarka oko čeonog kofra iznosi četiri metra, a ukupna visina sedam metara.

Bočni kofr izveden je dva metra ispod površine prednjeg obrambenog jarka, okružen

jarkom širine 3 m. Vanjski rub jarka u prednjem dijelu mjestimice ne dostiže visinu

veću od tri metra, ali je izrađen od manjih glatko obrađenih kamenih ulomaka

postavljenih pod kutom koji onemogućava penjanje.

BOČNA (FLANKIRNA) BITNICA ZONCHI

Ispod tvrđave Munide, uz obalu, na sjevernoj stani pulskog zaljevu u Zonki - Štinjan

11,66 m iznad mora, nalaze se ostaci bitnice Zonchi. Na tom mjestu već u početnoj

fazi gradnje obalnih utvrda nalazimo bitnicu koja je 1820. godine u katastru

zabilježena kao Schanze Valdeschanza opremljenu s 10 topova, koji su zatvarali

sjeverni ulaz u Pulski zaljev.80 Vojska je mornarici prepustila bitnicu, koja ju je

naoružala mornaričkim topovima i nazvala minskom flankirnom (bočnom) bitnicom

80 Krizmanić, A., Pulska kruna, knjiga 2, 36.

58

Zonchi. Tu je krajem stoljeća postavljena bočna bitnica sa četiri topa 47 mm s koje je

1914. godine potopljena francuska podmornica Curie u pokušaju proboja u luku. To

je ujedno bila i jedina bojevna operacija jedne od pulskih bitnica tijekom cijelog

Prvoga svjetskoga rata.81 Voda se sakupljala u cisternu i uzimala iz bunara. U

stražnjem dvorišnom dijelu vidljivi su ostaci protupodmorničke mreže, s lukobrana,

koja je zatvarala ulaz u luku.

Danas je vidljiv samo plato-položaj na kojem su bili smješteni topovi, izgrađena

kamena barutana i prostorija za smještaj vojnika. Premda u arhivskom fondu

nailazimo na vrlo zahtjevne planove izgradnje i utvrđivanja bitnice Zonchi, za

pretpostaviti je da oni u tom opsegu nikada nisu bili izvedeni. O tome nam svjedoče i

dva vrlo ambiciozna plana iz 1842. godine82 koji su predviđali izvedbu dva dvokatna

kvadratna obrambena tornja, kopanje dubokog obrambenog jarka i postavljanje

podiznog mosta. Uviđajem na terenu dolazimo do zaključka da radovi tih opsega

nikada nisu bili izvedeni, a dokaz toj tvrdnji temeljimo na konfiguraciji okolnog terena,

kao i prirodnim stijenama na koje se nalaze na mjestima gradnji predviđenih

navedenim planovima. U prilog ovim tvrdnjama ide i plan iz 1866. godine83 koji je

znatno skromniji od prethodnih planova, a kojime je, između ostalog, predviđeno i

preuređenje zida s puškarnicama koji povezuje barutanu s blockhausom za koje sa

sigurnošću možemo tvrditi da nije nikada izvedeno.

Suprotno od plana iz 1842. koji je predviđao obrambeni jarak širine do osam metara,

danas nalazimo jarak širine 3,5 m, i to jedino na dijelu prema nasipa u smjeru prema

luci. U ostalim dijelovima vidljivi su ozidani ostaci obrambenog nasipa. S obzirom da

iz jarka vodi uži prokop u mali betonski bunker na samoj obali, za pretpostaviti je da

nije bilo riječi o klasičnom obrambenom jarku kakve nalazimo na ostalim pozicijama,

već da je riječ o jarku koji je služio za komunikaciju s bunkerom i imao ulogu rova za

neposrednu obranu bitnice. To je primjer kakav, u nešto naprednijem obliku,

nalazimo na bitnici Giaconi na Velikom Brijunu. Bunker je izgrađen od betona bez

željezne armature, čiji betonski pokrov leži na daskama i drvenim gredama. Drveni

dijelovi nalaze se u jako lošem stanju radi čega prijeti opasnost od urušavanja

betonskog pokrova. Stjenke jarka ulaznog hodnika izrađene su istom tehnikom kao

vanjske stjenke okolnog jarka s kojime čine neprekidnu cjelinu. Stoga zaključujemo

81 Grestenberger, A., Festung Pola, 130-131. 82 VAI/I.04.004 i VAI/I.04.007 83 VAI/I.04.008

59

da je bunker sagrađen u istom razdoblju kada i komunikacijski jarak. S obzirom da

nije ucrtan na planovima iz 1866. godine, zaključujemo da je izgrađen nakon te

godine te da je bitnica Zonchi ipak imala jedino obrambeni nasip, onako kako je i

prikazana na brojnim nacrtima pulske luke, u opsegu prikazanom na nacrtu iz 1832.

godine84.

SPREMIŠTA GORIVA U UVALI ŽUNAC

Od utvrde Monte Grosso uređena je cesta koja je povezivala bitnicu Valmaggiore s

molom u uvali Žunac i dalje s bitnicom Zonchi i utvrdom Munide. U neposrednoj

blizini bitnice Valmaggiore nalaze se i spremišta goriva za čije je funkcioniranje

sagrađen mol u uvali Žunac. Spremišta se nalaze s lijeve i desne strane ceste

koja iz Štinjana vodi u uvalu. Riječ je o dva kompleksa spremišta, koja su s morske

strane zaštićena masivnim, kamenom zidanim zidovima stožastog oblika. Zidovi su

debeli šest do osam metara i visoki pet do 15 metara. Vrh zidova izravnat je tako da

čini stazu širine 103 cm.

Na sjevernoj strani uvale nalaze se tri spremišta u potpunosti prekrivena zemljom

izmiješanom s ulomcima kamena i raslinjem. Središte čini veliki željezni rezervoar

valjkastog oblika na postolju koji okružuje betonski zid, udaljen 88 cm. Na vrhu

tankova nalazili su se uređaji za mjerenje količine goriva u spremniku. Iznad

spremišta goriva nalazi se manja betonska vodosprema, radijusa 2,6 m, čije su

odvodne cijevi položene u pravcu sjever-jug, odnosno, vode ravno prema molu. Sa

suprotne strane nalaze se dva spremišta, čiji tankovi nisu odvojeni od betonskog zida

koji ih okružuje. Spremišta su cijevima bila povezana s molovima u uvali Žunac.

84 VAI/I.04.003

60

ZAKLJUČAK

U kontekstu 100. godišnjice od početka Prvoga svjetskog rata, toga prvoga globalnog

svjetskog sukoba, za današnje stanovnike država koje „dodiruju“ Jadran, odnosno

građane Srednje Europe, povijest austrougarske ratne mornarice predstavlja

zanimljivo poglavlje europske povijesti. O navedenome strani autori objavili su brojne

publikacije. Ipak se nitko od njih nije u svojoj publikaciji pobliže bavio Ratnom lukom

Pula i njezinim utvrđenjima, unatoč činjenici da su obrambene fortifikacije uvijek bile

važan dio ratnih luka, bez kojih ni jedna ne bi bila dovoljno zaštićena, a samo s

ratnom flotom nikad nije bilo moguće obraniti pomorsko uporište.

Upravo zato ova studija predstavlja jedan, možda, skroman doprinos poznavanju

pulskog fortifikacijskog sustava te, ne bez razloga nazvane, „krune“ grada Pule. Iako

se studija bavi samo opisom „Štinjanske skupine“ ona svakako može predstavljati

polazišnu točku za daljnja opsežnija istraživanja, kako spomenute „Štinjanske

skupine“ utvrda, tako i ostalih utvrda „pulske krune“.

Konačan cilj trebala bi biti sveobuhvatna studija koja će obuhvatiti čitav sustav

fortifikacija Glavne ratne luke Pula, ali i ne manje bitno, odnosno s današnjeg

stajališta, presudno, dati sveobuhvatnu valorizaciju pojedinih objekata te prijedloge

za njihovo daljnje korištenje, odnosno privođenje „nekakvoj“ svrsi u današnjem

vremenu. Na taj način omogućila bi se zaštita, obnova, očuvanje, ali i „daljnji život“ tih

utvrda.

61

SAŽETAK

Studija o „Štinjanskoj skupini“ utvrda Glavne ratne luke Pula daje opći uvod o

utvrdama/tvrđavama, potom pregled razvoja povijesti grada Pule kao utvrđenog

grada. Posebni dio predstavlja opis izgradnje fortifikacijskog sustava Pule koji je

neprekinuto trajao gotovo stotinu godina. Studija se potom bavi opisom utvrda na

području Štinjana, odnosno „Štinjanskom skupinom“ utvrda. U sklopu navedenog

opisa utvrda donesen je zemljopisni položaj svake utvrde, pojedinačni opis svakog

fortifikacijskog objekta te oružje kojime su navedeni objekti bili opremljeni.

62

TUMAČ OSNOVNIH FORTIFIKACIJSKIH POJMOVA

Armirano-betonski bunker - vrsta bunkera za vatreno djelovanje iz strojničkog i

topničkog oružja. Grade se od prenosnih elemenata-gredica, okvira i blokova ili na

licu mjesta. U mnogim vojskama se poslije Drugoga svjetskoga rata usavršava

gradnja armirano-betonskih bunkera, poboljšanjem kvaliteta armirano-betonskih i

drugih prijenosnih elemenata.

Arsenal - vojna ustanova za izradu, popravak i čuvanje oružja, streljiva, vozila i

drugih tehničkih sredstava. Prvi arsenal javlja se u Veneciji u 12. stoljeću. Razvojem

vojne industrije arsenal gubi svoj značaj i prerasta u specijaliziranu tehničku ustanovu

– u ratnoj mornarici arsenal je ustanova za gradnju, opremanje i remont brodova.

Barbeta - otvoreni topovski položaji za poljske topove ili topove u tvrđavskim i

opsadnim postoljima koji se nalaze iza zida ili grudobrana, a između traverzi (koje

mogu biti zidovi, zidine ili šuplje građevine). Barbeta je bila tipičan način postave

obalnih topova u Ratnoj luci Pula.

Bastion - četverokutno utvrđenje u sklopu tvrđavskog bedema ili odvojeno, kao

temeljni element tvrđave, uveden umjesto rondele. Francuski pojam bastion

(njemački „Bollwerk“) znači bedem, a riječ je o dijelu zida isturenog izvan utvrde, s

dvije čelne i dvije bočne stjenke. Čelne stjenke međusobno se spajaju pod kutom od

oko 60o, a bočne stjenke s čelnima pod tupim kutom, u obliku «ramena». Stražnji

dijelovi bočnih stjenka spajaju se s međuzidom nazvanim „Courtine“ (kurtine), koji

povezuje pojedine bastione. Ako su prednje (čelne) stjenke bile produljene skroz do

međuzida, govori se o „obrambenoj crti“. Stražnja otvorena strana bastiona naziva se

ždrijelom ili grkljanom. Ako je bastion bio odvojen jarkom od stražnjeg dijela

fortifikacija nazvan je detaširanim (odvojenim) bastionom. Jedina pulska utvrda s

bastionima jest lučki Kaštel. Kod starijih utvrđenja gradova i luka na Jadranu bastioni

su naprotiv predstavljali tipičan oblik gradnje.

63

Cvinger - element fortifikacije koji označava prostor vanjskog i unutarnjeg bedema.

Kod forova je bio namjenjen neposrednoj zaštiti ulaza od napada. To je ograđeni

prostor nadziran vatrom iz grkljanskog kofra.

Eskarpa - strana tvrđavskog rova okrenuta napadaču. Obično je ozidana kamenom

ili opekom. Od pojave vatrenog oružja postala je najosjetljiviji dio bedema jer je bila

izložena neposrednu djelovanju topništva koje ju je nastojala probiti. Radi ojačanja i

osiguranja od pritiska zemlje, često su s unutarnje strane građeni potporni zidovi, a

radi odbijanja zrna (rikošet) eskarpa je izvođena u nagibu.

Fort - stalna utvrda osposobljena za samostalnu obranu. Element je pojasne tvrđave.

Povećanjem dometa opsadnog topništva u 18. stoljeću mogla su se efikasno

bombardirati naselja tada utvrđenih gradova i tvrđave. Stoga je ispred bedema

trebalo utvrditi i zaposjesti važnije točke kako bi se ojačala obrana i otežalo

bombardiranje. Pojavom olučenog topništva sredinom 19. stoljeća napušta se

neprekidan sustav bedema koji je povećanjem opsega gradova postao previše skup.

Stoga se obrana osiguravala prstenom samostalnih forova.

Haubica - vrsta topničkog oružja za gađanje utvrđenih i drugih ciljeva koji su na

otvorenom prostoru i u zaklonu. Iz haubica se može djelovati položenom, ubačnom i

vertikalnom putanjom zrna (vertikalno polje djelovanja kreće se u granicama od -2 do

+75°). Osnovne karakteristike haubice (u odnosu na druge vrste topničkog oružja)

su: kratka cijev, relativno mala početna brzina projektila, veliki kalibar i težak projektil.

Gađanje iz haubica vrši se promjenivim barutnim punjenjem, čija veličina se može

mijenjati neposredno pred punjenje oružja (broj punjenja kreće se do 13) tako da se

pri istoj elevaciji, može mjenjati oblik putanje projektila, odnosno daljina gađanja,

čime se omogućava bolji manevar vatrom. Haubica može biti vučna, s pomoćnim

motorom za kretanje po vatrenom položaju i samohodna. Iz nekih haubica mogu se

ispaljivati projektili s nuklearnim punjenjem. Osposobljene su i za protuoklopnu borbu

jer u svojim borbenim kompletima imaju protuoklopne projektile. Zbog svoje

univerzalne primjene, nalaze se u naoružanju svih suvremenih vojski. Prve haubice

pojavile su se u 15. stoljeću, a suvremene odlike dobile su početkom 20. stoljeća.

Široko su primjenjivane u Prvome svjetskom ratu, a posebno u Drugome svjetskom

ratu.

64

Jarak - služio je u obrambene svrhe i predstavljao bitnu zapreku napadaču. Jarak je

često bio opremljen obrambenim sustavima poput «brisača rova» (Grabenstreichen) i

«kovčega» (Grabenkoffer) odnosno bunkera, iz kojih se protivnika moglo tući

topovskom i pješačkom paljbom.

Kaponir - u obrani tvrđava bio je namijenjen za zaštitu rova uzdužnom topničkom,

strojničkom ili puščanom vatrom, a katkad je štitio i prostore između forova. Razlikuje

se dvojni, iz kojega se djelovalo vatrom na dvije strane i polukaponir, ako se djelovalo

samo u jednu stranu. Prema mjestu u foru nazivao se čelni, ramenski ili grkljanski.

Kasnije je njegovo mjesto zauzeo bunker.

Kazamat - prostorija u tvrđavi osigurana od djelovanja protivnikove vatre te je služila

za smještaj ljudstva, materijala i hrane. Mogli su biti: zaštitni i borbeni koji su obično

presvođenih prostorija, a s unutrašnjošću tvrđave povezani poternama tj. podzemnim

hodnicima. Prilagođeni su za djelovanje pješačkim naoružanjem. Kazamati koji su bili

na zadnjem dijelu fora, u grkljanu, nazivali su se tradirani ili skriveni. Nakon pojave

olučenog topništva, s većom moći razaranja, postojeći su kazamati prepravljani i

pojačavani.

Kofr - kazamatirani objekt smješten u kutovima na donjem dijelu kontraeskarpe.

Namijenjen je neposrednoj obrani tvrđavnog rova od napada protivnikovog pješaštva.

Ako se iz kofra djelovalo vatrom duž dvaju rovova, nazivao se dvojni, a inače je bio

jednostavni.

Kosina (Glacis) - Francuska riječ „glacis“ znači kosinu, a u fortifikacijskoj

nomenklaturi označava zemljani nasip s vanjske strane kontraeskarpe, kojime se

sprječavalo stvaranje mrtvog kuta ispred zida. Ujedno je služio boljoj zaštiti zida

(eskarpe) protiv protivničke topovske paljbe.

Martello tornjevi - Kako je na jednom planu iz 1852. upisan naziv „martello toranj“

za utvrdu Punta Christo, često je vladalo mišljenje da taj toranj potječe iz doba

Napoleonskih ratova. Ipak je, kao i neki drugi tornjevi u Puli, građen po uzoru na

„Martello Towers“ iz južne Engleske. Jedno njemu nalik utvrđenje, bitnica San

65

Giovanni, nalazilo se na suprotnoj strani lučkog ulaza. Oba su uskoro bila

zamijenjena novijim fortifikacijama. Martello-tornjevi građeni su u južnoj Engleskoj za

obranu od očekivanog Napoleonovog iskrcavanja. U ljetu 1803. godine projektirao je

kapetan bojnog broda William Ford obrambenu crtu duž južno-engleske obale, a činili

su je mali tornjevi s po jednim topom na pokrovu. Taj niz utvrda pojačan je na većim

razmacima, tzv. redutnim utvrdama („Redoubt-Fortress“) koje su imale jako topničko

naoružanje. Kao predložak za manje tornjeve poslužio je toranj na rtu Mortella na

Korzici, od kojega je potjecalo i njegovo (u Engleskoj iskrivljeno) ime.

Merzer - topničko oružje vrlo kratke cijevi, često velikog kalibra. Njegovo zrno ima

malu početnu brzinu pa djeluje strmim putanjama. Namijenjen je za djelovanje protiv

duboko zaklonjenih ciljeva i rušenja fortifikacijskih objekata. Pojavili su se još

sredinom 15. stoljeća kada su imali glatku unutarnju površinu cijevi. Kasnije su

usavršavani te je 1860. godine uveden olučeni sporometni merzer. Brzometni

merzeri počeli su se upotrebljavati početkom 20. stoljeća.

Obalna utvrđenja - Prema knjizi Moritza Rittera (viteza) von Brunnera „Stalne

fortifikacije“, obalna utvrđenja su se dijelila na obalne utvrde (Küstenforts) naoružane

teškim topovima s oklopnom zaštitom, obalne bitnice (Küstenbatterien) s topovima

teškog i srednjeg kalibra ili obalnim haubicama postavljenim na otvorenom,

merzerske bitnice (Mörserbatterien) s teškim merzerima postavljenim na otvorenom,

torpedne bitnice (Torpedobatterien) za lansiranje torpeda, te bitnice na obalnom rubu

(Strandbatterien) i bitnice na bokovima ili flankirne bitnice (Flankierbatterien), koje su

naoružane lakim topovima postavljenim na otvorenom.

Obrambena vojarna - čvršće građena vojarna, također i stražarnica, koja je bila

uređena kao obrambeni položaj. Ta vrsta vojarni podizana je u Puli. Radilo se o

jednostavnijem obliku utvrđenja za pješačku obranu, koje nije bilo otporno na

topovske granate. Zgrade su bile od lomljenog kamena i raspolagale su postoljima za

puške (Gewehrlafetten) te puškarnicama za strojnice. Obrambene vojarne su

ponekad građene i kao dvokatnice. Posadu je uglavnom činio jedan vod pješaštva.

Pokrov - skupni naziv za vodoravne površine jednog utvrđenja. Ovisno o dobu kad

su građene mogu biti zidane i pokrivene slojem zemlje, zidane i pokrivene slojem

66

granita, ili betonirane. U Puli su obalna utvrđenja bila jako snažno građena, te su

suvremene utvrde imale pokrove od armiranog betona s jakim čeličnim nosačima I-

profila (presjeka) promjera do 50 cm. Na debelim pokrovima obalnih bitnica topovi su

bili postavljeni na otvorenom.

Pomorska tvrđava – sustav objekata stalne fortifikacije na otoku, obalnom rubu ili

dublje u unutrašnjosti koji sprječava ili otežava borbena djelovanja napadača na

primorskom bojištu. Štiti pomorska uporišta, zatvara važne smjerove na obali i

osigurava operacijsku osnovicu za djelovanje ratnih brodova, odnosno flote.

Postolje za pušku (Gewehrlafette) - Postolje u utvrđenju ili u vanjskom kofru u koji

se postavljala puška da se olakša ciljanje i poveća točnost gađanja. Ponekad je bilo

opremljeno i jednostavnim pomoćnim tablicama za određivanje udaljenosti do

pojedinih ciljeva („Schiesspanorama“).

Poterna - Pokriveni hodnik koji je vezao pojedine dijelove utvrđenja, otporan protiv

bombardiranja, a kod suvremenih utvrda prokopan i kroz stijene. Poterne su također

služile za vezu između pojedinih utvrđenja, poput obalne utvrde Verudella i obalne

bitnice San Giovanni.

Reduta - zatvoreni, poluzatvoreni ili otvoreni fortifikacijski sustav u obliku poljske

fortifikacije. Građene su pretežno od zemlje, ali ima i primjera gradnje kamenom i

ciglom. Najčešće ih nalazimo u obliku trapeza ili pravokutnika s ulazom smještenim

na najzaklonjenijoj strani. Sastavljene su od vanjskog rova, visokog grudobrana i

unutarnjeg rova. Predviđene su za samostalnu obranu, a često su bile građene u

međuprostorima utvrda ili obrambenih linija nekog položaja. Zahvaljujući jačanju

pješačkog i topničkog oružja i oruđa tijekom 18. i 19. stoljeća zamjećujemo

ekspanziju njihove primjene. Vojna literatura s kraja 19. stoljeća redutu navodi kao

neophodnu fortifikaciju, definirajući visinu grudobrana za pješaštvo na 1,70 metara, a

za mješovita utvrđenja (pješaštvo i topništvo) 2,10 do 2,20 metara. Preporučena

debljina grudobrana je bila od 1,50 do šest metara. Unutarnji rov građen je s dnom

nagnutim prema unutarnjoj strani, širine 1,20 metara, a s grudobranom je bio

povezan stepenicama točno propisanih dimenzija. Preporučalo se da vanjski rov

bude širok najmanje 4 metra, a dubok dva do 2,80 metara. Ukoliko bi rov bio niži od

67

propisane dubine, u njega bi se postavljale prepreke. Daljnji razvoj topništva uskoro

je u potpunosti istisnuo redutu iz uporabe, koja je zbog svoje visine predstavljala laku

metu, tako da je već početkom Prvoga svjetskog rata smatrana zastarjelim

fortifikacijskim oblikom. Reduta je posljednji puta primijenjena u Rusko-japanskom

ratu (1904. do 1905.).

Redvi - posljednji uređeni oslonac obrane utvrda. U srednjovjekovnim gradovima

sličnu je ulogu imao donžon, a razvojem vatrenog oružja citadela u tvrđavama. U

francuskoj fortifikacijskoj terminologiji to je „noyau“.

Topnička bitnica – temeljna postrojba topništva koja se sastoji od stožera i nekoliko

topničkih vodova. Može biti samostalna ili u sastavu topničkog sklopa i pukovnije.

Prema namjeni, odnosno naoružanju topnička bitnica može biti: za vatrenu podršku,

stožerna, izvidnička, protuoklopna, protuzračna... U odnosu prema vrsti oružja bitnice

mogu biti: topovske, haubičke, minobacačke... Prvi puta se postrojavaju u prvoj

polovici 19. stoljeća.

Traverza - francuski „traverse“: (teći) poprijeko kroz nešto. Zid, u početku zemljani

nasip, koji je građen okomito na grudobrane čelnog bedema, kako bi štitio posadu od

protivničke paljbe s bokova. Poslije su traverze podizane i kao zidane šuplje traverze,

koje su služile kao zaklon za posadu ili spremište strjeljiva. U Puli su traverze bile

jako čvrsto građene, jer su morale biti otporne i na paljbu teških brodskih topova.

Utvrđenje u međuprostoru, uporište u međuprostoru, međuuporište - malo

utvrđenje ili uporište između dva veća utvrđenja, koje nadzire i osigurava

međuprostor. U Puli su to bila uporišta i bitnice obrambenog pojasa, koje su građene

kao privremena utvrđenja (s betoniranim zaklonima) ili kao poljska utvrđenja odnosno

uporišta.

Zid - dio utvrđenja koji se nalazi odmah uz jarak, a štiti topničke i pješačke položaje.

Građen je od kamena i zaštićen zemljanim grudobranom. Zid je kod obalnih

utvrđenja bio jako snažno građen, kako bi bio otporan na paljbu iz teških brodskih

topova.

68

Ždrijelo (grkljan) - dio utvrđenja koji nije okrenut prema protivniku, a često je bio

zaštićen „ždrijelnim jarkom“ ili „ždrijelnim kofrom“.

69

IZVORI I LITERATURA

ARHIVSKI IZVORI

Preslike zemljovida Središnje (glavne) ratne luke Pula i planova pojedinih utvrda

(fortova) koji se čuvaju u posebnom fondu pri Gradskom poglavarstvu Grada Pule.

Originali navedenih preslika i planova nalaze se u Austrijskom državnom arhivu –

Ratni arhiv (Österreichisches Staatsarchiv – Kriegsarchiv).

OBJAVLJENI IZVORI Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske, Zagreb, br. 68 (1849.), 128 (1848.), 136 (1848.). Narodne novine, Zagreb, br. 61, (1850), 185 (1850), 253 (1866). Carsko-kr. službene narodne novine, Zagreb, br. 251 (1856). Naša Sloga, Trst, br. 17. (1876.). LITERATURA

BALOTA, M., Puna je Pula, razni izdavači, Pula-Rijeka, 1981.

BURŠIĆ-MATIJAŠIĆ, K., Luka Pula u prapovijesno i rimsko doba, Iz povijesti pulske

luke, ur. Černi, M., Lučka uprava Pula, Pula, 2006.

BERTOŠA, M., Pulska luka u doba Venecije (od XIV. do XVIII. stoljeća), Iz povijesti

pulske luke, ur. Černi, M., Lučka uprava Pula, Pula, 2006.

FREIVOGEL, Z., I. svjetski rat na Jadranskom i Sredozemnom moru, VP magazin za

vojnu povijest, posebno izdanje, br. 5, Večernji list, Zagreb, studeni 2014.

FREIVOGEL, Z., Austrougarska vojska u Prvome svjetskom ratu, Despot Infinitus,

Zagreb, 2014.

70

KRIZMANIĆ, A., Pulska kruna, knjiga 1 i 2, Čakavski sabor, Pula, 2009.

PEROVIĆ, B., Luka Pula austrougarskog doba, Iz povijesti Pulske luke, ur. Černi M.,

Lučka uprava, Pula, 2006.

SCHUPITA, P., Raketen-Waffen in der k.k. Kriegsmarine 1821-1867., Kitzbühel,

2002.

UJČIĆ, V., Pula: od najstarijih vremena do danas sa okolicom, vlastita naklada, Pula,

1963.

VOJNA ENCIKLOPEDIJA, sv. 5, Redakcija vojne enciklopedije, Beograd, 1973.