Pjesme za Poetski kutakPrva sedmica maja/svibnja 2020.

Šest pjesama Konstantina Kavafija

Za života nije objavio nijednu knjigu pjesama; pojedinačne pjesme je štampao na odvojenim listovima u malom broju primjeraka, koje je zatim spajao u cikluse i dijelio prijateljima ili svakom onom ko bi mu pisao i tražio ih. Izvestan broj ih je rasut po časopisima onog vremena. Nekih pjesama se javno odrekao, dok druge nije stigao da objavi.

GRAD

Kažeš: „Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.Naći će se drugi grad bolji od ovog.Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;i srce mi je – kao lješ – pokopano.Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,crne ruševine svog života spazim, ovde,gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio.“

Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći druga mora.Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretatiistim. U istom ćeš susjedstvu ostariti:u istim ćeš kućama osjedjeti.Uvijek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš – ne nadaj se –nema za tebe broda, nema puta.Kao što si svoj život ovdje proćerdao, u ovom tako malom kutu,straćio si ga i na cijeloj kugli zemaljskoj.

***

Bez sažaljenja, obzira il’ stidasagradiše oko mene debele zidove.

Sada beznadan sjedim ovdje.Ne mogu misliti o drugom; izjeda me ovaj udes,

toliko poslova napolju čeka.(Kako ih, dok zidahu, ne spazih?)

Ali od tih graditelja ne čuh nikakav zvuk.Neprimjetno, od vanjskog me odvojiše svijeta.

ITAKA

Kada se spremiš prema Itaci da pođeš,treba da zaželiš da putovanje bude dugo,puno pustolovina, puno saznanja.

Lestrigonaca, zatim Kiklopa,razljućenog se Posejdona ne boj,na takve nikad nećeš naićidokle god ti je misao otmjena, dokle god se finaosećanja dotiču tvoga duha, tvoga tijela.

Lestrigonce, zatim Kiklope,Posejdona divljeg nećeš srestiukoliko ih u svojoj duši ne skrivaši ukoliko ih tvoja duša ne stavi pred tebe.

Treba da zaželiš da putovanje bude dugo.I mnogo ljetnjih jutara da budekada ćeš – s kojom li radosti, sa zahvalnošću! –ući u luke, prvi put viđene,da zastaneš pred trgovinama feničkimi da se snabdiješ prekrasnim stvarima:sedefom i koralom, ćilibarom, slonovačom,i teškim mirisima svake vrste,koliko god više možeš raskošnih teških mirisa;u egipatske mnoge gradove da pođeš,da učiš i da učiš od mudraca.

A na umu uvijek da ti Itaka bude.Da tamo stigneš, predodređeno je tebi.Ali uopšte nemoj da ubrzavaš putovanje.

Bolje neka godine mnoge trajui na ostrvo da već kao starac stigneš,

obogaćen onim što si uz put stekao,ne očekujući da ti Itaka pruži bogatstvo.

Itaka ti je dala divno putovanje.Da nema nje, ne bi ni pošao na put.Ali nema ništa više da ti da.

I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,pa ćeš razumjeti već šta to Itake znače.

OČEKUJUĆI BARBARE

– Šta ćemo ovde na agori okupljeni?

Treba danas barbari da stignu.

– Zašto u senatu vlada takav nered?Što senatori vijećaju a ne donose zakone?

Zato što će barbari danas stići.Kakve još zakone da donesu senatori?

barbari će ih načiniti čim stignu.

– Zašto nam je car tako poranio,i na glavnoj kapiji grada zasjeo

na prestolju, sav svečan, sa krunom na glavi?

Zato što će danas barbari stići.Pa car čeka da primi

njihovog vođu. Pripremio je čakza njega povelju na pergamentu

sa silnim titulama i počastima.

– Zašto su se naša dva konzula i pretoripojavili u svojim crvenim togama sa vezom;

zašto su stavili narukvice s toliko ametista,i sjajno prstenje s divnim smaragdima;

zašto su im danas u rukama skupoceni štapovisa čudesnim inkrustacijama u zlatu i srebru?

Zato što će danas barbari stići;a takve stvari zasjenjuju barbare.

– Zašto naših valjanih retora nema da kao uvijeksaopšte svoje besjede, da kažu svoju riječ?

Zato što će danas barbari stići;a njima su govori i svečane besjede dosadni.

– Zašto odjednom nastade toliki nemiri zbrka. (Kako su im lica postala ozbiljna).

Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovii svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?

Zato što se već smrklo a barbari nisu došli.A neki ljudi su stigli sa granice

i rekli da barbara više nema.

Pa sad, šta ćemo bez barbara?Oni su ipak bili neko rješenje.

BOG NAPUŠTA ANTONIJA

Kad se iznenada, u ponoć, začujekako prolazi nevidljiva povorkasa sjajnom muzikom i glasnom pjesmom –svoju sudbu što te izdala, svoja djelašto nisu uspjela, svoje životne planovešto su svi omanuli – nemoj beskorisno oplakivati.Kao da si spreman godinama, kao junak,uputi joj pozdrav, Aleksandriji koja odlazi.A povrh svega, nemoj se zavaravati, ne reci kako jeto bio san, kako te je sluh prevario:nemoj se spuštati na tako zaludne nade.Kao da si spreman godinama, kao junak,kao što tebi odgovara što si bio dostojan takvog jednog grada,odlučno priđi prozorui slušaj s uzbuđenjem, ali nepreklinjući i tužeći poput kukavice,kao svoje poslednje zadovoljstvo slušaj zvuke,sjajne instrumente tajnovite družbe,i uputi joj pozdrav, toj Aleksandriji koju gubiš.

SKRIVENO

Na osnovu svega što sam činio i onoga što sam govorioneka ne nastoje da pronađu ko sam bio.

Prepreka je stajala i promijenilamoje postupke i moj način života.

Prepreka je stajala i zaustavljala memnogo puta da kažem ono što sam htjeo.

Na osnovu mojih najneupadljivijih postupakai mojih koprenom najskrivenijih spisa

jedino će me na osnovu toga razumjeti.Ali možda ne zaslužuje da se iscrpljujetolika briga i toliki napor da me shvate.

Kasnije – u savršenijem društvu –neko drugi stvoren poput mene

sigurno će se otkriti i slobodno raditi.

Constantine P. Cavafy

Pet pjesama Ezre Paunda

Ezra Pound

UGOVOR

Sklapam ugovor sa tobom, Volte Vitmene –Predugo sam se tebe gnušao.Dolazim ti kao odraslo dijete

Koje je imalo svojeglavog oca;Sada sam dovoljno star da budemo prijatelji.

Ti si bio onaj što je oborio novu šumu,A sada je vrijeme za rezbarenje.

Isti su nam srčika i korijen –Hajde da se trampimo.

KROTKA MAČKA

„Smiruje me kad sam među lijepim ženama.Zašto bi čovjek stalno lagao o takvim stvarima?Ponavljam:Smiruje me razgovor sa lijepim ženamaČak i kada pričamo sve same gluposti,

Zujanje nevidljive anteneIstovremeno je podsticajno i ugodno.“

KOD PAGANIJA, 8. NOVEMBRA

U očima vrlo lijepe normandijske kokoteOdjednom otkriti

Oči vrlo učenog asistenta u Britanskom muzeju.

ORTUS

Kako sam se trudio?Kako se nisam trudioDa joj dušu porodim,Da tim silama prirode dam ime i središte!Lijepa je kao sunčeva svjetlost i kao sok.Ona je bezimena i neznanog porijekla.Kako sam se trudio da joj dušu rascjepimDa bih joj dao ime i oživjeo je!

Sigurno da si vezana i zamršena,Pomješana sa nerođenim silama prirode;Volio sam potok i sjenku.

Preklinjem te, započni svoj život.Preklinjem te, nauči da kažeš „ja“Onda kada ti postavljam pitanje;

Jer ti nisi dio, nego cjelina,Nisi jedan djelić, nego biće.

RONJENJE

Okupao bih se u tuđini:Ove utjehe nagomilale su se na meni, u njima se davim!

Gorim, toliko sam zagrijan za to novo,Nove prijatelje, nova lica,

Mjesta!O, biti daleko od ovoga,

Od ovoga što je sve ono što sam želio – da spasim to novo.

A ti,Ljubavi, ti mnogo željena, ti za kojom sve više žudim!

Zar mi nisu odvratni svi zidovi, ulice, kamenje,Sav mulj, sva izmaglica, sva magla,

Sve vrste saobraćaja?Ti, preletio bih samoga sebe kao vodu,

O, ali jako daleko od ovoga!Od trava i niskih polja i brda

I sunca,O, sunca, dosta!

Dalek i usamljen, među nekakvimTuđincima!

Ezra Pound

Pjesme za Poetski kutakDruga sedmica maja/svibnja 2020.

ŠEST PJESAMA ESADA EKINOVIĆA

Esad Ekinović 1942. – 2019.

Ne znam tačan datum Esadovog rođenja. Znam samo da je rođen četrdeset osam godina prije mene, u mome rodnom gradu Zenici, dakle, 1942. godine. Zeničani su se borili protiv zaborava koji sve više pokriva ime Esad Ekinović, tako su 2008. godine izdali izbor iz Esadove poezije. Zbirka „Veslač u tami“ je jedno od mojih najsretnijih otkrića, doista jedan svojevrstan pjesnički slučaj kojem sam prišao posve ravnodušno, a koji me prosto obuzeo svojom dubinom…

Spomenutu zbirku sam dobio na poklon u Zenici pri istraživanju za Naslijeđe, (Digitalizirani brojevi) gdje smo slijedili tragove posve drugog velikana zeničke pisane riječi, Muhameda Kondžića. Bila je to mala, sivkasta i veoma neupečatljiva zbirka stihova, primio sam ju kao što se primaju neočekivani pokloni koji imaju dvojaku svrhu. Više iz kurtoazije nego sa oduševljenjem. Često su to pokloni koji trebaju više govoriti o onome ko poklanja negoli usrećiti onoga koji prima dar. No, naučio sam da nikada ne odbijam knjige, pogotovo ako ih je već neko voljan pokloniti. Neupečatljiva zbirka sa Esadovim imenom se, iskreno govoreći, vukla sedmicama po mome stanu. Nisam nalazio vremena. Bog sami zna koliko čovjek sretnih slučajeva propusti jer gleda u obaveze i ono što je samom sebi zacrtao i tako možda propušta ono što bi zaista osvijetlilo njegove dane. No, zbirka se jednog dana doista našla u mojim rukama. Bilo je kasno, noć se svojom tišinom spuštala na krovove grada, pokrivala je svojom tančinom graju svakodnevnice i ulice polako bacala u onaj trans duboke noći. Prve Esadove stihove koje sam pročitao bili su upravo iz pjesme „Ponoć“:

„Godinama u svom siromaštvu slijedim misaoDa između nas postoji neko vezivno tkivo

I da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeriPred blistav skok koji ne dolazi.

Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera…“

Esadova poezija je na me djelovala onako kako poezija treba djelovati. Dobra poezija kroz tuđe riječi budi u nama ono naše, ono što je doista u najvećoj mjeri dio našeg bića. Priznajem, tako su Esadovi stihovi i mene podsjetili na neke epizode i slučajeve, one koje svaki čovjek posjeduje i prolazi, a koji se nikada nikome drugom ne mogu prenijeti ni riječima ni slikama. Jednostavnost njegovog izraza me nije mogla zavarati, pjevao je dubinom koju mogu dokučiti svi i time ostvarivao onu univerzalnost koju nalazim u svoj poeziji koju cijenim… (Edi Bokun: Posted in Poezija, Uncategorized Označeno Edi Bokun, Esad Ekinović, Naslijeđe, Poezija, Pokušaj Ravnoteže, Veslač u Tami, Zenica

P O N O Ć

Godinama u svom siromaštvu slijedim misaoDa između nas postoji neko vezivno tkivoI da smo mi, jedno u drugom, polegle zvijeriPred blistav skok koji ne dolazi.Ali ti si i vrijeme, bestjelesna mjera,Nema ožiljaka na tijelu tvom baršunastom,Nikad te nitko neće sasvim pokopati.

Mene izvjesnost ubija a tebi snagu daje –Njome ti zemlju zaodijevaš i potresaš moj sanDa bi, nakon svega, nehajno uzmakla.I kad otvaraš mi lice rukom pamučnom nećešNečistog da me ostaviš pored svoje mlake pećiGdje često, pomjerajući granice zbilje, sagorijevam.

Tako se i ja katkada nađem u zanosu, i drhtim,Odjednom sveobuhvatan, kao da sam tvog porijekla.

 ***

Mračnu sjenku, koju baca ocvalo vrijeme,Mi smo preživjeli.

Ona bijaše naš učitelj i naša nada u ljubaviKoja se ne da zamisliti svetom.

Samo nezadovoljstvo, moja riječ izrečenaTim nezadovoljstvom, razumjet će se tek kasnije,

A možda nikad: Onda kad budemo razumjeliRiječi drugih.

Bijes s kojim čekam na vas koji šutiteDalek je i dugo kovan grč

U kojem sam se još jednom sabrao za munjevitai trošna otkrića.

PITOMO JE PLEME

Kuće u brdima, preseljene iz ravnicaBje li nekad taj svijet tako mio i lijep,Zvučan kao mirisan cvijet, bje li nekad?Kupio sam trnje iz očiju koje su ga nosileŠirio sam lepezu iskustva između moraI ove pustoši, puštao sokole, tisuću njihRazvijenih u svili, da bore se za tajUzaludni dah, da oplote iscrpljeno.A sad ovaj most, ovo brvnoPodignuto u slavu ispitanih obalaNeispitano kako da izdrži? Gubeći, zar?Ova žar, potreba za krajnjim ciljem,Perspektiva sama koja se pruža mineralu umaZar nema korijen dublji? Život cijeliPodliježe sumnji i darovi bacaju seU prazan sud.Sitne misli u pravljenom mozguDok tanjušni fitilji dvostrukom brzinom goreI stari feniks, nasukan na sprud,

Bezubu svoju čeljust širi.Za teške smo sposobni riječi, al’ štoMogu one? Odviše je pitomo plemeU kojem živim.

 PRETOČENE DUBINE

Ima ugao iz kojeg gledaneStvari postaju neprekoračive

Te nam se čine višimOd same zamisli tvorca

Koji se kroz njih ponavljao.Tad povjerujem da je

Naš boravak ovdje posveSlučajan –

Ne vidimo duboki nagon prahašto naše muklo sjeme

izvlači iz pomrčine.Mislimo da su mirisi i cvijeće

i ljubav života – smrtni.Propadamo u neizrecivo

i ne razumijemo da je mrakkoji nosi zvijezde

Krilo njihove nužnosti.Sve je dakle stvorio strah

A mi samo pravdamo njegovu veličinu.

 

***

Danima očekujemo da će seVratiti naši najmiliji pošto suveć umrli.JerNišta nas ne može tako brzoOsloboditi njihova daha i težine,Naslijedili smo ih kao zemljuKao što voda nasljeđuje sjaj.Zato mnogi od mrtvih nisu mrtviJer smrt je siromašnaI nema druge snageOsim što je nas i one koje je uzelaOslobodila bolaMeđusobnog gledanja.

 S VREMENOM SAM

Samo je čovjek slobodanDa misli oprečno, da bude aktivan,

Svjestan svojih gubitaka.Od samog početka duboko dolje

Ima samo jedna istinita dimenzijaU sebi izoliran um

Tragikomičnih granica, razapetDuž nekog Kineskog zida, čudovište

Koje se uporno razvija na putuSvog samouništenja.

 

Esad Ekinović bljesnuo je na književnoj sceni Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije već svojom prvom zbirkom poezije „Pokušaj ravnoteže“. Inovativna i autentična, ova zbirka, objavljena 1971 godine, najavila je dolazak nove književne zvijezde. Nagrađena je kao najbolja od fondacije „Antun Branko Šimić“. Iz razloga samo njemu znanih, Esad Ekinović se zaustavio i svoj nevjerovatni dar iskazivao tek povremenim objavljivanjima u književnoj periodici, a energiju je trošio na animiranje kulturne scene u Zenici gdje je uživao nepodjeljen ugled. Željko Grahovac, pjesnik i književni kritičar podsjeća da je Gradska biblioteka u Zenici prije nekoliko godina (2008.) objavila knjigu „Veslač u tami“ koja objedinjava pjesme Esada Ekinovića iz njegove prve i jedine zbirke „Pokušaj ravnoteže“ te još dva nikada objavljena ciklusa.

Jasmin Agić, autor "Historije odbačenih": „Genijalnost uvijek izađe na površinu. Kada me pitate ko bi još mogao biti uvršten na tu listu odbačenih odmah vam moram odgovoriti i dvojica Zeničana: Esad Ekinović i Muhamed Kondžić o kojima namjeravam uskoro pisati i to kao o odbačenim i zaboravljenim i kao onima koji su gradili tu specifično ali nedovoljno prepoznatu „poetiku zeničkih ulica“.“

Mit o Minotauru

Minotaur, čudovište sa ljudskim tijelom i glavom bika.

Posejdon je poslao kritskom kralju Minoju divnog bika da ga žrtvuje. Umjesto da ovo učini, Minoj je bika prisvojio i zadržao među svojim govedima. Da bi ga kaznio, Posejdon je u srcu njegove supruge Pasifaje rasplamsao neprirodnu strast prema lijepoj životinji. Dedal (otac Ikarov iz mita o Ikaru) je pomogao Pasifaji da zadovolji svoju požudu; on je od drveta načinio šuplju kravu, pokrio je kožom, a zatim je odvukao među Minojeva goveda. Pasifaja se uvukla u Dedalovu napravu, koja je bila tako slična kravi da ju je Posejdonov bik oplodio. Pasifaja je zatim rodila neobično biće, Asterija, koje je kasnije nazvano Minotaur. Kad je Minoj upitao proročište kako da sakrije ovu sramotu, rečeno mu je da sagradi zgradu sa mnogobrojnim salama i hodnicima i da u nju zatvori Minotaura. Dedal je podigao građevinu – Labirint – iz koje se nije moglo izaći. Tu je Minoj sklonio Minotaura i hranio ga ljudskim mesom. Atinjani su bili prinuđeni da Minoju šalju godišnji danak u krvi – sedam mladića i sedam djevojaka – kojima se hranio Minotaur. Kasnije je Tezej, uz pomoć Minojeve kćerke Arijadne, Arijadnino klupko, uspio da nađe put kroz Labirint i da ubije Minotaura.

Artur Evans je otkrio u Knosu raskošnu palatu, sa mnogo odaja, u kojoj je poštovan bik, posebno njegovi rogovi (konsekrativni rogovi); njih simboliše i dvojna sekira (labris), po kojoj je ova palata nazvana Labirint.

Pet pjesama Šarla Bodlera

Šarl Bodler Alberto Đakometi, „Albatros“, 1937.

ALBATROS

Često, zbog zabave, ljudi s broda loveAlbatrose, silne ptice s Okeana,Lijene saputnike koji nebom ploveNad lađom što klizi niz prostranstva slana.

Kad ga na pod stave, uhvaćen i svladan,Car azura tada raširi kraj tijela,U svom batrganju nespretan i jadan,Ko ogromna vesla, duga krila bijela.

Taj krilati putnik kako je sad bijedan!Tako lijep maločas, sad se smiješno valja;Po kljunu ga svojom lulom dira jedan,Drugi hrama, glumi krilatog bogalja!

Pjesnik sliči caru oluja i buraŠto se strijelcu smije sa oblačnog svoda;Na tle prognan, gdje ga svijet s porugom gura,Od džinovskih krila ne može da hoda.

Šarl Bodler

MAČKA (XXXIV)

Mačko, mom srcu zaljubljenom kroči,uvuci kandže ljupki stvore,i daj da ronim u te lepe očigde metal i ahati gore.

Dok natenane milujem ti glavui gipka leđa gladim dlanomi klizim rukom uz nasladu pravupo telu naelektrisanom,

ja vidim svoju ženu. Isto takogleda ko i ti, mila zveri,duboko, hladno, do dna bića strijelja,

a tanan dašak lebdi lakoi miris mamno-ubistveni treperisvud oko njenog tamnog tijela.

Šarl Bodler

MAČKA (LI)

IPo mome mozgu ide lako,ko po svom stanu, jedna milamačka, i pitoma i čila.Kad maukne, to čini tako

tanano da se jedva čuje;al’ vazda, mazno il’ žestoko,glasi se puno i duboko,čarolijom mi dušu truje.

Taj glas rominja bićem mojim,najtamniju dubinu pali,ko blagoglasan stih me gali,ko meleman napitak poji.

Svim zanosima raspolaže,najsvirepija zla zaleči;nisu potrebne njemu rečida i najveće stvari kaže.

Ne, nema gudala što tičenajtreperaviju strunu srca,od koga ono tako grca,od koga tako carski kliče,

ko što je tvoj glas, nepojamnamačko nebesna, lepa tajno,ti što ko anđeo si trajnoskladna i nežna i omamna!

IIIz njenog krzna smeđe-bijelogdiže se miris sladak takoda samo jednom nju dotakoh,jednom, a on me prože cijelog.

Duh domaći je, veličanstvošto sudi, vlada i ozari

u carstvu svom sve redom stvari;ili je vila, il’ božanstvo.

Kad mi oči zanesene,vezane za ljepotu njenu,od tog magneta najzad skrenui zagledaju u dno mene,

ja vidim sjanje neobično,zenice njene proplamsale,živa svetlila i opalekoji me motre nepomično.

Šarl Bodler

MAČKE (LXVI)

U zrelom kad su dobu, ja znam za jednu sličnostLjubavnika vatrenih i strogih učenjaka:Jednako vole mačke, bića blaga i jaka,Što poput njih su zimljiva i vole nepomičnost.

One, ti prijatelji i nauke i slasti,U muku, stravi mraka provodile bi sate,I Ereb bi ih uzeo za svoje grobne ate,Kad bi im ponos mogao svom jarmu da podvlasti.

Čine se, dok sanjare, ponosne i daleke,Kao u dnu samoće ogromne sfinge neke,U jedan san beskrajni na izgled uronjene;

Od čarobnih iskri bok im se plodni ljeska,A zlatna zrnca, poput najfinijeg pjeska,Ovlaš ozvezdavaju tajnovite im zjene.

Šarl Bodler

Pet pjesama Georga TraklaUVEČE, SRCE MOJE

Uveče se čuje krik slijepih miševaDva vranca skaču na livadi.Crveni javor šumori.Šetaču se javlja malena krčma kraj puta.Divno prijaju mlado vino i orasi.Divno: pijan se povoditi u sutonskoj šumi.

Kroz crno granje probrujava bolna zvonjava.Na lice kaplje rosa.

VEČERNJA PESMA

Uveče, dok idemo tamnim stazama,naše se blijede prilike javljaju pred nama.

Kad smo žednipijemo bijele vode iz jezera,

slast našeg tužnog djetinjstva.

Zamrli počivamo ispod zovina žbunja,gledamo sive galebove.

Proljećni oblaci nailaze nad mračni grad,koji ćuti plemenitija doba monaha.

Kad sam te uzeo za uske šake,ti si tiho otvorila krupne oči.

Davno je ovo bilo.

Ali kad tamno blagoglasje pohodi dušu,ti se bijela pojavljuješ u prijateljevom jesenjem predjelu.

PACOVI

Jesenji mesec dvorište bijelim obliva.Fantastične sjenke s krova se obrušavaju.U prozorima praznim ćutanje prebiva;pacovi tad polako iskrsavaju

i promiču cičeći tamo i amoi sivkast se povija pramen smradaza njima iz sablasnog zahoda tamnog,po kojem mjesečina drhtavo pada,

i požuda im štekeće i mahnita,dom i ambare oni preplavljuju,prepune zrelog voća i žita.Ledeni vjetri se kroz mrak cviljenjem najavljuju.

PESMA O KASPARU HAUZERU

Za Besi Los

On je doista volio sunce što je purpurno silazilo niz brijeg,šumske putanje, raspjevanog kosa

i radost što je u zelenilu.

Ozbiljan bijaše mu boravak u sjenci drvetai čisto njegovo lice.

Bog blagi plamen reče njegovom srcu:O, čovječe!

Tiho mu korak uveče nađe grad;taman lelek iz njegovih usta:

hoću da budem konjanik.

A za njim kretahu žbun i zvijer,dom i sutonska bašta bijelih ljudi,

i njegov ubica ga je tražio.

Proljeće i ljeto i lijepa jesenpravednikova, njegov korak tih

mimo sumračnih soba sanjalica.Noću je ostao sa svojom zvijezdom sam;

vidio kako na golo granje pada snijegi u sve tamnijem tremu sjenku ubice.

Srebreno klonu glava nerođenoga.

PSALM

Posvećeno Karlu Krausu

Postoji svjetiljka koju je utrnuo vjetar.Postoji krčma u pustari iz koje popodne izlazi pijanica.Postoji vinograd, spaljen i crn, s rupama punim paukova.Postoji prostorija koju okrečiše mlijekom.Luđak je umro. Postoji ostrvo u Južnom morušto dočekuje boga sunca. Udaraju bubnjevi.Muškarci igraju ratničke igre.Žene njišu kukovima pod puzavicama i ognjenim cvijećem.kad se raspjeva more. O, naš izgubljeni raj.

Nimfe su napustile zlatne šume.Sahranjuju stranca. Tad počinje treperava kiša.Panov sin se javlja u liku radnika-kubikašašto preko podneva spava na ražarenom asfaltu.Postoje djevojčice u jednom dvorištu u haljinicama prepunim bijede što kida srce!Postoje sobe pune sazvučja i sonata.Postoje sjenke što se grle pred osljepjelim ogledalom.Kraj bolničkih prozora griju se ozdravljenici.Bijela para na kanalu donosi krvave zaraze.

Tuđa sestra se opet javlja u nečijim zlim snovima.Počiva u ljeskovom žbunju i igra se s njegovim zvijezdama.Student, možda dvojnik, gleda za njom dugo s prozora.Njegov mrtvi brat stoji iza njega, ili silazi niz stare zavojite stepenice.U tmini smeđih kestenova blijedi lik mladog iskušenika.Bašta je usred večeri.. U dvorištu lepršaju slijepi miševi pod arkadama.Nastojnikova djeca prestaju da se igraju i traže nebesko zlato.Završni akordi kvarteta. Slijepa devojčica drhteći trči niz aleju,a sjenka joj kasnije pipa duž hladnih zidina, okružena bajkama i sjetnim legendama.

Postoji prazan čamac koji uveče nosi voda niz crni kanal.U tami staroga azila dotrajavaju ljudske razvaline.Mrtva siročad leži kraj baštenskog zida.Iz sivih soba izlaze anđeli zablaćenih krila.Crvi kaplju sa njihovih požutjelih kapaka.Trg pred crkvom je mračan i ćutljiv, kao u danima djetinjstva.Na srebrenim petama klize raniji životii sjenke prokletnika silaze u vode što uzdišu.U grobu svom se bijeli čarobnjak igra sa svojim zmijama.

Ćutke se nad kosturnicom otvaraju Božije zlatne oči.

Georg Trakl

Pjesme za Poetski kutakTreća sedmica maja/svibnja 2020.

Herbert Zbigniew

ŠEST PJESAMA ZBIGNJEVA HERBERTA

PRIČA O RUSKIM EMIGRANTIMA

Bilo je to godine dvadeseteili dvadeset prve

stigli suruski emigranti

vrlo visoki plavisanjalačkih očiju

sa ženama kao san

kad su prelazili preko trgagovorili smo – ptice selice

odlazili su na plemićke baloveokolo se šaptalo – kakvi biseri

ali kad su se gasila svjetla zabavaostajali su bespomoćni ljudi

sive novine stalno su ćutalei samo je pasijans imao milosti

utišavale su se gitare po sobamai čak su blijedjele oči čarne

uveče bi ih u rodne staniceodnosio samovar sa piskom

posle nekoliko godina govorilo sesamo o troma

onome što je poludioonome što se objesio

i o onoj kojoj su dolazili muškarci

ostali su živeli po stranii polako se pretvarali u prah

Tu priču priča Nikolajkoji razumije neminovnost istorijeda bi me uplašio to znači ubijedio

PJESNIKOV DOM

Nekad je tu bio dah na prozorskim oknima, miris pečenja, ono isto lice u ogledalu. Sad je tu muzej. Potamnjena je flora podova, ispražnjeni koferi, sobe zalivene voskom. Danima i noćima otvarani su prozori. Miševi zaobilaze tu okuženu kuću.

Krevet je propisno prekriven. Ali niko tu neće da provede nijednu noć.

Između njegovog ormara, njegovog kreveta i njegovog stola – bijela granica neprisutnosti, čvrsta kao odlivak ruke.

PORUKA GOSPODINA KOGITA

Idi kuda su pošli oni u tamnu krajinupo zlatno runo ništavila svoju posljednju nagradu

idi uspravan sred onih što su na koljenimasred okrenutih leđima i srušenih u prašinu

spašen si ne zato da bi živjeoimaš malo vremena treba dati svedočanstvo

budi hrabar kad razum obmanjuje budi hrabaru poslednjem računu jedino se to računa

a tvoj bespomoćni gnjev neka bude kao morekad god čuješ glas poniženih i tučenih

nek te ne napušta brat tvoj Prezirprema žbirima dželatima kukavicama – oni će dobiti igru

poći će na tvoj pogreb s olakšanjem baciti grumena potkornjak će napisati tvoju uljepšanu biografiju

i ne praštaj zaista nije u tvojoj moćida praštaš u ime onih koji su izdani u zoru

čuvaj se ipak nepotrebne oholostigledaj u ogledalu svoje luđačko lice

ponavljaj: pozvan sam – zar nije bilo boljih

čuvaj se krutosti srca voli jutarnje vrelopticu neznana imena voli zimski hrast

svjetlost na zidu veličajnost nebanjima ne treba tvoj topli dah

postoje da bi govorili: niko te neće utješiti

pazi – kad svjetlost na gorama daje znak – ustani i ididok krv okreće u grudima tvoju mračnu zvijezdu

ponavljaj stare basne čovečanstva bajke i legendejer ćeš tako steći dobro koje nećeš steći

ponavljaj velike riječi ponavljaj ih upornokao oni što su išli kroz pustinju i ginuli u pjesku

a nagradiće te zato onim što imaju pri rucišibom smijeha ubistvom na đubrištu

idi jer samo tako bićeš primljen u društvo hladnih lobanjau društvo svojih predaka: Gilgameša Hektora Rolanda

branilaca kraljevstava bez granice i grada pepela

Budi vjeran Idi

ŠTA GOSPODIN KOGITO MISLI O PAKLU

Najniži krug pakla. Uprkos opštem mišljenju ne nastanjuju ga ni despoti, ni materoubice, kao ni oni koji hode za tijelom drugih. To je azil umjetnika, pun ogledala, instrumenata i slika. Na prvi pogled to je najkomfornije odjeljenje pakla, bez smole, vatre i fizičkih mučenja.

Cijele godine tu se održavaju konkursi, festivali i koncerti. Nema špica sezone. Špic je stalan i gotovo apsolutan. Svaka tri meseca nastaju novi pravci i ništa, kako se čini, nije u stanju da zaustavi trijumfalni pohod avangarde.

Velzevuv voli umetnost. Hvali se da njegovi horovi, njegovi pjesnici i njegovi slikari već gotovo prevazilaze nebesko. Ko ima bolju umjetnost, ima bolju vladavinu –to je valjda svima jasno. Uskoro će moći da se ogledaju na Festivalu Dvaju Svjetova. I tada ćemo vidjeti šta će ostati od Dantea, Fra Anđelika i Baha.

Velzevuv potpomaže umjetnost. Obezbjeđuje svim umjetnicima mir, dobru hranu i apsolutnu izolaciju od života u paklu.

ZBIGNJEV HERBERT O BETOVENU

Kažu da je ogluvio – a to nije tačnodemoni njegova sluha trudili su se neumorno

a nikad u ušnim školjkama nije spavalo mrtvo jezero

otitis media potom acutaučiniše da su se u slušnom aparatu

održavali piskavi tonovi zvižduci šištanja

šumovi tutnjave – drvena zvonjava u uznjihanoj šumicrpio je iz toga kako je umio – visoke diskante violina

postavljene potmulim crnilom basova

popis njegovih bolesti strasti padovajednako je bogat kao i spisak okončanih djela

tympano-labyrinthische sklerose vjerovatno lues

na kraju stiglo je ono što je moralo doći – velika otupjelostnijeme ruke kidaju crne kutije i strune

naduveni obrazi anđela urlaju tišinu

u djetinjstvu tifus angina pectoris arteriosklerozau Kavatini kvarteta opus 130

čuje se plitko disanje stegnuto srce gušenje

zapušten svadljiv rošava licapio je prekomjerno i jeftino – pivo kočijaški šnaps

sušicom oslabljena jetra otkazala je igru

nema šta da se žali – povjerioci su umrliumrle i dragane – kuharice i groficekneževi zaštitnici servisi porazbijani

on kao da još hoda pokušava da posudi novacda nastavi da sublimira da uspostavi veze

ali mjesec je mjesec makar i bez sonate

FORTINBRASOVA ELEGIJA

Česlavu Milošu

Sada kad smo ostali sami kneže možemo da porazgovaramo kao čovjek sa čovjekomiako ležiš na stepenicama i vidiš koliko i mrtav mravto znači crno sunce slomljenih zrakaNikad nisam mogao da mislim bez osmijeha o tvojim rukamai sada kad leže na kamenju kao oborena gnijezda nesposobne su kao i nekad To je zapravo krajRuke leže posebno Špada leži posebno glava

i noge viteza u mekim cipelamaPogreb ćeš imati vojnički mada vojnik nisi bioto je jedini ritual u koji se malo razumijemNeće biti svijeća ni opela biće fitilji i grmljavinacrno platno na kaldrmi šljemovi potkovane čizme artiljerijski konji doboši doboši znam ništa lijepoto će biti moj manevar pred preuzimanjem vlastitreba grad ščepati za vrat i malo ga prodrmati

Ovako ili onako morao si da pogineš Hamlete nisi bio za životvjerovao si u kristalne pojmove a ne u ljudsku glinuživio si u stalnom grču kao u snu lovio si himerepožudno si grizao vazduh i odmah povraćaoništa nisi umio ljudski nisu umio čak ni da dišeš

Sad imaš mir Hamlete učinio si svojei imaš mir Ostalo nije ćutanje nego preostaje meniizabrao si lakši dio efektan potezali šta je junačka smrt u poređenju s vječnim bdjenjems hladnom jabukom u ruci na visokoj stolicis pogledom na mravinjak i brojčanik časovnika

Zbogom kneže čeka me projekat kanalizacijei dekret o prostitutkama i prosjacimamoram takođe da izmislim bolji sistem zatvorajer kao što si dobro zapazio Danska je zatvorOdlazim svojim poslovima Noćas će se roditizvijezda Hamlet Nikad se nećemo srestiono što poslije mene ostane neće biti predmet tragedijeNije nam dato ni da se pozdravljamo ni da se opraštamo živimo na arhipelazimaa ova voda ove riječi – šta one mogu šta mogu neće

Czeslaw Milosz

Pjesme za Poetski kutakČetvrta sedmica maja/svibnja 2020.

MOJ ODABIR: ILIJA LADINPublié par Nermana BEGAGIC sur 19 Août 2016, 11:52am

Svako jutro prilazim prvo računaru i pogledam kratko šta ko od prijatelja prilaže taj dan. Facebook mi postao kao jutarnje novine: prelistam kratko naslove, pogledam slikice, ponegdje se javim, pa onda krenem u svoj dan.

Jutros nalazim kod drugara Predraga F. njegov lijep osvrt na pjesnika Iliju Ladina na koga sam i ja (sramote!) zaboravila toliko godina. Tako osjećajući krivicu (zar se tako zaboravljaju oni koje smo voljeli?!) tragam po Internetu i skupljam Ladinove pjesme i pisanja o njemu.Ovdje sve bilježim neka ih sa mnom. Nermana, august 2016.

UKRATKO: Ilija Ladin je rođen kao Ilija Kozić 19. jula 1929. godine u Stratinskoj kod Banje Luke. Cijeli život, do penzije, je radio kao nastavnik, profesor i bibliotekar širom Bosne i Hercegovine. Objavio je dvanaest pjesničkih knjiga i zaslužio mnoge nagrade. Umro je u sarajevskom staračkom domu 23. oktobra 2001. godine.

Knjige pjesama: Prije tebe ničega (1968), Od neba naovamo (1973), Pjesme o kolibi (1975), Pjesme o pticama (1979), Pjesme (1982), Izabrane pjesme (1984/85), Patnja je počela (1986), Takav sam vam večeras (1989), Gospodin Mo (1995), Muzama se ispričavam (1995), Račun svodeći (1999).

NA MAJČINOM GROBU

Došao sam ti na grob majkopraznih rukuŠto god uzeh da ponesembi malen darA i što da ponesem?

Ti si i tako zemljaa gore je nebocijelo nad tobomNikad ti ja toliko doneo ne bih!

RAČUN SVODEĆI

(pjesma koju je Ilija Ladin pisao čitav život)

Samo san: o tom sanI obilje mene što već jede mene

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davno

Pod vjeđama moj san: još ničega ovdjePod nogama moj put: još ničega tamoNa izmaku snaga samo san: o tom san

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davno

Pod datumima san: ništa upisanoPod naslovima san: sve je prazno ispodNa svim kazaljkama: vrijeme je odavno

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davno

Pod zvijezdama san: još ničega doljePod oblacima san: još ničega gore

Na izmaku snaga samo san: o tom sanNije počelo nije još ništa ili gotovo ništa

Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divanpočetak!

KO KRLE KAD PUŠI MARIHUANU

Stvarno Božekoliko putapropade tisvijet?I ti opet stvarašiznova.mučiš seko Krle kad puši marihuanuŠta? Kaže jednom? Potegni još jednomništa ti ona ne kažePrvi putko Krlekad pušimarihuanu.Vas dvojicujane razumijem.

LJUBAV U KOLIBI

Od čega žive djeca u kolibi?Djeca moja

žive od moje ljubaviljubav moja

živi od pjesmea pjesma

od početkasvijeta

Od čega žive vrapci pred kolibom?Vrapci moji

žive od moje ljubaviljubav moja

živi od pjesmea pjesma

od početkasvijeta

Ja nisam kukac ženou ime ljudske vrste velim:

prvo ljubava onda objed!

STIŽU TRAVE

Ne stižukonvojiali stižutrave

PrepriječenasnjegovimaokrenutimMarsu

Ne stižehranaalione...

Pod snjegovimaokrenutimsuncuone

one stižu:trave.

DIJETE GLEDA KROZ PROZOR

Smrt ima posla po gradu danas nemojNemoj dijete i ti

Imati

Smrt gleda kroz prozor na te danas nemojNemoj dijete

I tiGledati

Ono smrt u grimizu i svili ploviNije oblakNije nebo

Plavo

SPAVAJTE TKO S KIM HOĆE

I bio sam vodič ja u Parizu ljeta toga 19...svega jedan dan A ovo je balada za Monique

Spavajte tko s kim hoćeIdite tko s kim hoćeIdite u šumu tko s kim hoćeIdite u crkvu tko s kim hoćeIdite u park tko s kim hoćeJa znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodiDobar vodič ljubavI ja sam siguran za vasSpavajte tko s kim hoćeUstajte tko s kim hoćeDolazite kući: tko s kim hoćeI odlazite isto tako:Tko s kim koćeI u koje god doba!Spavajte tko s kim hoćeIdite tko s kim hoćeNemojte se samo s Nebom spajati za to vrijemeNemojte se samo od Zemlje lučiti za to vrijemeI neću se brinuti jaJa znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodiDobar vodič ljubavI ja sam siguran za vasSpavajte tko s kim hoćeIdite tko s kim hoćeIdite i namnožite se kažem: tko s kim hoće!I neka vas bude oblak nebeski ako trebaI neka vas bude pijesak zemaljski ako treba:Ja se neću brinuti

Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodiDobar vodič ljubavI ja sam siguran za vasI neka vas bude u svim bojama takođerI neka vas bude u svim legendama takođerOdmah ujutro: ja se neću brinutiJa znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodiDobar vodič ljubavI ja sam siguran za vasI neka vas bude koji znate "govoriti"I vas koji nećete znati ni jedan drugi jezik osimljubavnogVeć ujutro: ja se neću birnutiJa znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi: i menevodi!Neka znate: i mene vodi!I mene vodi! I mene vodi!

TAJ TOP

Nek puca čahura nek puca mahunaNek ne puca top

čahura jaglacaI maka i bunike i tatule

Nek puca čahura nek ne puca top

Mahuna bagremaI graha i graška

I zvjezdane trave pod kosom nek ne puca top

Nek puca miješak nek puca miješakGorocvijeta i kukurijeka i božura nek puca miješak

Nek ne puca top

Nek puca zora i nek puca obručI pupčana vrpcaNek ne puca top

Taj Top

ONI

Pišeš li? pitaju me tako.

Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe ujutro, a onda čitav dan idem dok do nje dođem, da je uzmem, jer treba mi ona, jer moram da pišem. Da pišem, da.

Znači, pišeš, ipak. Pišeš navečer?

Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe još istu večer! A onda čitavu noć idem dok do nje dođem: da je uzmem, jer treba mi ona, jer moram da pišem. Da pišem, da.

Znači, pišeš, ipak. Pišeš sutradan?

Ne, odgovorim. Ne pišem - u tome i jeste stvar. Kao onaj što zna dobro svoje snage, svoju upornost i izdržljivost, i neće se preračunati - bacim ja još dalje svoju olovku sad, još za tri koplja dalje, jer znam da je pred sebe bacam! I da ću je naći!...

Odu od mene. Odu zatim, jer misle zaista: da nisam ozbiljan. I da zavitlavam!

PRAZAN LIST

Ni Euripidove uljaniceNi Shakespeareove voštanice

U postelektrično doba o

Žalim ti se BožeNa mrak

Na mrlje na mjesecuI na pjege na suncu

Uzeo sam olovku s krive straneI jutros čitam

PrazanList

I na svod nebeski čitav, Dan Drugi: nešto.Potop ozgo dođe – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Na biljke i drveće, Dan treći: neštoNe govori drveće – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Doba godišnja, Dan Četvrti: neštoKasne u dolasku kasne u odlasku – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Na ptice i ribe, Dan Peti: neštoVeće guta manje nije to u redu – i ti si počeo u mraku: žalim ti se Bože

Na zvijer i čovjeka, Dan šesti: neštoKrv – što prolivena što popijena –

Govori meni ne nije dobro biloI ti si počeo u mraku Sve si počeo u mraku

S koje si ti straneUzeo alatku

Kada si svijet stvaraoBože svijet stvarao? Ili je stol

PisaćiMoj

avaj mjesto kušnje tvojeJoš jedno bilo? Što je Bože bilo?

ANTINA ČUDA

Ali Rembrandtu je bilo lakoOn je toga danaImao i jednu sliku i jednu juhu Trebalo je samoSkuhati juhu A kako od ništaIšta?

Čudom, AnteVeliš mi: tek da me se otarasišČudomI ponavljaš:Čudom Pa radim ja na tome

Skupljam pepeoZvijezda padalicaU jednu urnuI nosim na izložbu

To već nijeDa nijeNištaTo je sad spor mojParnica koju vodim sa Nebom

Krv iz desne rukeSkupim u kaležI odnesem na izložbuLijevom: ranjen

To već nijeDa nije

NA KRAJU STOLJEĆA

«Na kraju stoljeća»Kad izgovarate

Na kraju stoljećaNema vremena

Da ištaPromijenite

U kozmos putujePračovjek

Na vilinomKonjicu Nema vremena

Ni za DaNi za Ne

SVJEDOČENJA:

1. Dara Sekulić: SVETAC MEĐU PTICAMA

Svetac među pticama. Ilija Ladin je bio ptica. On i sada leti negdje iznad nas "na nebu na naše oči ― na zemlji na naše uši", kako kaže na prvoj stranici knjige "Pjesme o pticama". I sama ta knjiga je više nego svjedok njegovog života i njegove poetike slobode, ali i svjedočanstvo o prisustvu drugih u njoj. Izdanje "Svjetlosti", biblioteke Savremenici, 1979. je godina, glavni urednik je Stevan Tontić, recenzenti Miodrag Bogićević i Veselko Koroman, a u redakcijskom odboru je i Branko Čučak ― da čovjek ne povjeruje kako se pred našim očima tako brzo odvija i književna istorija.

Svaka ptica. I ja sam bila ptica, vrapčić, potrčko, jer da kažem da sam bila ševa, izmislili bi da Ilija Ladin i ja nismo pjevali, već da smo se ševili, a nismo, ptice su mi svjedoci. Ilija Ladin je bio svaka ptica. Gugutao je poput goluba kad bi stao ispred ogledala, nakrivio šešir na glavi, podesio izraz lica, posebno usana. Njih bi krivio, rastezao i skupljao i tako isprobavao ― kako zvuči pjesma koju će uveče kazivati na književnoj večeri. Ja sam glumila publiku koja bi unaprijed pišala od smijeha. Da je Ilija Ladin završio glumu, bio bi ravan Čkalji, ali on je bio ptica. Mogao je biti lastavica, samo odjednom bi napustio gnijezdo "i nema ga danas, i nema ga sutra..." Bivao je i roda, stajao na jednoj nozi, možda zato što na svijet nije donio nijednu bebu. Da bi je donio morao je htjeti i da je napravi, a on se nije bavio lutkarstvom.

Ilija Ladin, srce jedno bolno samotno, mogao je biti i sova, noćna ptica eja, ćuk. Stanovao je u zgradi blizu mosta koji se zvao Most bratstva i jedinstva, pa Plavi most, a bio je crni most. Sa nekog obližnjeg tavana sove su zbog Ilije preselile u tamni podrum u kojem je on proveo mnogo svojih ptičjih godina.

Nije mogao biti ptica grabljivica. Živio je od zrnaca koja je sam za sobom sijao, i kad ogladni vraćao se da ih pokupi. Posijanih zrnaca najviše bi nalazio u Stratinskoj, selu između Banjaluke i Bronzanog majdana. Tu je rođen 1929. u kući Kozića od oca Lade (možda Ladislava) čije će ime uzeti za svoje pjesničko prezime. Nikad neće zaboraviti da je Ilija Kozić, ali će biti i ostati neponovljiv pjesnik Ilija Ladin. Kratka bilješka o njemu kaže da je gimnaziju učio u Travniku, Zagrebu i u Banjaluci. To u Banjaluci, pričao mi je, imalo je posebnog odraza na njegov život. Bio je pitomac i učenik Gimnazije u Trapistima. Odgojen je i tu i kod kuće kao časan čovjek velikog poštenja. Njegov odnos prema ljudima, Bogu i pticama bio je svetački.

Ujedno Ilija Ladin je bio i svjetski, evropski čovjek, što i mi mislimo da jesmo. To se vidjelo i po njegovom odijevanju, nosio je odjeću kupljenu na buvljaku. Nije to bio neki veliki buvljak kao poznati pariški ili beogradski, bio je svaštarski, sitničarski, buvljačić ispod Kovača, nešto niže njih. Kako je to kraj u kojem sam jedno vrijeme radila i stanovala, voljela sam njime da prošetam i probudim sjećanje na davnu svoju ljubav. Na Kovačima, u jednom sokaku, trajala je i neka stara kuća u kojoj je, recimo, mogla da odrasta i Anika u svojim vremenima, kuća sa prostranim dvorištem. Ono se u prolazu ukazivalo čitavo pošto su ulazna vrata danju bila otvorena. Koliko god sam željela da saznam ko u toj kući živi, nikad nisam vidjela da je kroz njena širom otvorena vrata neko ušao ili kroz njih izašao. Kako me bole ta dvorišta i prolazi u

kojima su se nekad grlili Anika i ... sve njene ljubavi, bole me puteljci i vrtovi, moji koraci na njima.

Piramida pod Kovačima. Prije jedno godinu dana, šetajući tim krajem, bila sam iznenađena izgradnjom neke velike neobične građevine. Kad je pored mene naišao neki mladić, upitala sam šta će to biti, šta se to na Kovačima gradi. Iznenađen mojim pitanjem, mladić je, s podsmijehom rekao: "To Mustafa Cerić pravi sebi piramidu, misli da je faraon..." i produžio svojim putem smijući se. Neka, pomislila sam kad sam shvatila, to je pravo i potreba ljudi... ali mi je bilo žao Kovača, i kovača iz pjesme u knjizi "Gorak konak". Otada nisam bila na Kovačima. Na Vratnik idem preko Nevjestine mahale i Jekovca, a i to su pjesme iz gorkog konaka. No, vratimo se prijatelju, pjesniku Iliji Ladinu.

Odlazila sam s njim na buvljak ispod Kovača, kupovao je stvari koje su bile posebno šarene ― žarke boje širokih kravata i leptir mašni, hlače s crvenim žutim i plavim prugama i kružićima, sve vrste prsluka izdvojenih iz muških odijela, šešire predratne građanske gospode, odbačene cipele i izlizane drvene nanule. Prodavci su ga poznavali, zvali su ga imenom, hitali robu prema njemu, a on je hvatao u zraku. Na kraju sve bi mu to davali uz urnebes i našeg i njihovog smijeha.

Iliju su voljele i druge sarajevske pjesnikinje, posebno ga je voljela Nasiha Kapidžić-Hadžić, njegova Banjalučanka, možda su se znali i iz školskih dana. Družila se s njim i Bisera Alikadić, Ljubica Ostojić i Ružica Komar... On nas nikad nije hvalio niti je o nama pisao eseje, pogovore i predgovore našim knjigama. Nije se plašio da ćemo ga prestići, i nadvisiti, stati rame uz rame s njim.

Bolna čežnja za slobodom. Imao je Ilija Ladin svoj nekakav otkačen stil u svemu. Kad bi odlazio negdje poslom među ozbiljne ljude ili kad bi nastupao na književnim priredbama, oblačio bi se građanski nenapadno smireno i smjerno. Ali u slobodno svoje vrijeme, predveče, recimo, pozvao bi me u šetnju Obalom. Ljudi bi zastajali i zagledali se u nj, moguće su pomišljali da je negdje u blizini cirkus iz kojeg je taj klovn ko zna zbog čega pobjegao. Prolaznici bi se okretali i ostajali bez odgovora, jer Ilija bi uzdignute glave hodao krupnim koracima ozbiljan i važan. Naizgled luda i smiješna, bila je to njegova bolna čežnja za slobodom, za slobodnim letom ptice koja se i stihom i životom izdvojila iz jata. Jato su predvodili oni koji su samo za se prisvojili sve njegove slobode.

Poput poznatih velikih pisaca i umjetnika, mi nismo mogli otići ni u Pariz ni u London. Ako smo imali sreće da odemo do Puškinovog groba, vraćali smo se za tri dana. Pristajali smo uz one pritajene disidente koje ni u zemlji ni izvan zemlje niko nije pomagao ni podržavao. Zato smo do kraja života i u snovima i na javi letjeli sa pticama. Nažalost, ne zadugo. Razdvojile su nas (da li samo geografski) probuđene i pothranjene stare omraze i podjele koje smo i mi ptice ponekad prepoznavale u svojim kandžama i kljunovima. Jer, pored ptičijoj slobodi, pjesnik pripada i svome jatu, posebno kada je ono ugroženo. A svi smo mi bili smrtno ugroženi. Moćnije i jače od nas bile su samo ptice grabljivice.

Dara Sekulić, 26.05.2012, Glas Srpske

2. Predrag FINCI: O ILIJI LADINU

(iako mu nije godišnjica, a on je sigurno ne bi slavio, obilježio, ne bi i da jest, ne bi ni znao, takav je bio)

O dobrim piscima bi trebalo pisati neprekidno. Svaki čas drugi tekst. Ilija Ladin je bio dobar pisac. Dobar pjesnik, što je još bolje nego biti dobar pisac.

Htio bih, evo, ponovo napisati tekst o Iliji Ladinu. Ranije sam pisao nešto. Mogao bih ovaj, novi tekst započeti ovako: u Bosni je postojao jedan poseban (poseban: potpuno različit, jedinstven, izuzetan) pjesnik u XX. stoljeću: Ilija Ladin. On se iz sebe kao pjesnik rodio. Takva mu i poezija. Mak Dizdar je oživio tradiciju starih bosanskih tekstova i tu tradiciju učinio velikom, a i sebe u tu tradiciju udjenuo; Abdulah Sidran je u svojoj poeziji zapravo na svoj način preveo dvojcu pjesnika i tako stvorio svoju poetiku: Homera i T. S. Eliota; Marko Vešović, možda najveći pjesnik kojeg u životu susretoh, sve, i svoje i tuđe, prevede u pjesničko; svaki drugi do koga sam držao prizvao je u pomoć neki već postojeći model; neki od njih su svakako bili dobri pjesnici, ali je samo Ilija bio „nevin“, do kraja drukčiji, različit, autentičan: učitelj, nastavnik, malo pomjeren, zarađivao svoju crkavicu, nije ni s ljudima na kraj lako izlazio, i pisao kako on, samo on misli da treba pisati. Nije htio biti pjesnik, nije htio s tim okolo paradirati, nije čak znao da je pjesmu moguće objaviti, a ne vjerujem da mu je to nešto značilo. Ilija je pisao. Nije pisao za sebe, nije pisao ni za nekoga drugog. Samo je pisao. Pisao pisanja radi. Počeo je pisati kasno, sa četrdeset godina, tek kada mu je pjesništvo naredilo da piše. I napisao svoje, ukratko. O njemu je lijepo, ako se ne varam jedini ozbiljnu studiju napisao Željko Ivanković. Druge kritičare i teoretičare ne mogu spomenuti, ne znam je li ih bilo. Vjerojatno nije, što me ne čudi. Teško da će njegovu poeziju u Bosni, s izuzetkom nekoliko njih, ikada dovoljno dobro biti shvaćena, protumačena, teško ikada i spomenuta. Nikakvo čudo. Nisu ga ni u Hrvatskoj uvrstili u svoje. I bolje. Veliki pjesnik ne pripada nikome, a nije ni po volji mnogima. Pjesništvo je samoća. Kao i pjesnik. Poput Ilije, neženje.

3. Miljenko JERGOVIĆ: RADOST I PATNJA ILIJE LADINA

Ime Ilije Ladina sporadično se spominje u pregledima i antologijama hrvatske poezije, ali kao ni za tolikim drugim piscima, rođenim u susjednoj Bosni, ni za Ladina književni Zagreb nije imao interesa. Kada je jedan važni pjesnik, također Hrvat iz Sarajeva, kod predsjednika Društva hrvatskih književnika – u ono vrijeme, srećom, jedine nacionalne književne asocijacije – pokušao urgirati da se onemoćalom Iliji pronađe mjesto u nekome zagrebačkom ili hrvatskom staračkom domu, predsjednik društva, pjesnik, akademik i ugledni antologičar, poručio je da se tu ništa ne može učiniti. Ni u jedan starački dom, ni u jednu hrvatsku ubožnicu i ludnicu, nije bilo moguće antologizirati Iliju Ladina. Umro je prije skoro deset godina, 23. listopada 2001, pažen i obilažen od gradskih pisaca kojekakvih nacionalnosti, u sarajevskome domu staraca. Dvije ili tri godine ranije, nakon jednog neurološkog ispada, naglo je zaboravio sve. Nije pamtio ni to da je ikad bio pjesnik.

Rodio se, kao Ilija Kozić, 1929, u selu Stratinska, kod Banje Luke. Ladinom se prozvao po ocu Ladi. Kasno je završio osnovnu školu, gimnaziju je pohađao u Travniku, Zagrebu i Banjoj Luci. Odrastao je u poslijeratnom siromaštvu i jadu, vazda ovisan o tuđoj dobroti. Završio je romanistiku, a zatim je kroz cijeli svoj radni vijek predavao francuski i latinski jezik, uglavnom po seoskim školama srednje Bosne, i na “određeno vrijeme”. Jednom je tako bio bez posla, a u nekoj školi iznad Kaknja tražili su nastavnika njemačkog jezika. Javio se, i

zatajio da ne zna ni jedne njemačke riječi, niti je ikada učio taj jezik. Primili su ga, nakon čega je on, zajedno sa svojim đacima, učio njemački i bio im dobar učitelj.

Prvu knjigu pjesama objavio je kada mu je bilo već skoro četrdeset. Zvala se “Prije tebe ničega”. Zatim je tiskao još desetak zbirki, i u većini njih opsesivno ponavljao neke od svojih pjesama, ali uvijek u različitoj verziji, popravljene, izmijenjene, ali i pokvarene, razrušene, banalizirane pretjeranim dotjerivanjima. Ništa što bi učinio ili napisao za njega nikada nije bilo konačno i definitivno. Po svojoj temeljnoj pjesničkoj inspiraciji, Ilija Ladin bio je sljedbenik svetoga Franje. Razgovarao je s Bogom i sa pticama (jedna knjiga mu se zove “Pjesme o pticama”), i bavio se prvim i posljednjim pitanjima ljudskosti: zašto i čemu zlo, zašto ljudi ubijaju jedni druge. Sve što je na zemlji živo, dosljedno je doživljavao jednakim po važnosti: svo bilje i sve životinje, skupa sa čovjekom, bili su, u Ilijinom doživljaju svijeta, dio jedne velike cjeline. Pjesme su mu bile ritmične, često himničnoga tona, s puno ponavljanja i inkantacija. Bio je veliki pjesnik, ali je u toj konstataciji od pridjeva neusporedivo važnija imenica. Velikih je, naime, u bosanskohercegovačkoj i u hrvatskoj poeziji našega vijeka bilo više, i još ih se nađe među živima, ali baš ni za koga se ne bi moglo reći da je bio više pjesnik, ili da je bio toliko pjesnik koliko je to bio Ilija Ladin.

Ovaj posljednji rat preživio je u Sarajevu. U stvaralačkom je smislu to za njega bilo iznimno plodno razdoblje. Napisao je stotinjak “ratnih” pjesama, i skoro je svaka bila izvanredna, začudna u svojoj elementarnosti. Suživljen s patnjom i nesrećom, sretan i u vlastitoj nesreći, Ilija je o ratu pisao načinom u kojem se starozavjetno proroštvo susretalo sa čistom, gotovo djetinjom lirikom. Poslušajte, recimo, ovo: “Smrt ima posla po gradu danas nemoj / Nemoj dijete i ti / Imati /// Smrt gleda kroz prozor na te danas nemoj / Nemoj dijete / I ti / Gledati /// Ono smrt u grimizu i svili plovi / Nije oblak / Nije nebo / Plavo”. Dok su drugi patili, rušili se u sebe, dok su se drugi mijenjali onako kako se oko njih mijenjao sav njima poznat svijet, Ilija Ladin je, nepromijenjen, pisao svoje pjesme, samo s još većim žarom nego prije, većom potrebom da se opiše radost postojanja i bivanja, koja je za njega ionako oduvijek bila radost postojanja i bivanja u patnji.

Jedna od pjesama koju je najdulje pisao, mijenjao i varirao je iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, a da ju nikada nije smatrao dovršenom, zvala se, u jednoj od posljednjih verzija, “Račun svodeći”, i ovako je išla:

____Samo san: o tom san____I obilje mene što već jede mene

Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod vjeđama moj san: još ničega ovdjePod nogama moj put: još ničega tamoNa izmaku snaga samo san: o tom sanNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod datumima san: ništa upisanoPod naslovima san: sve je prazno ispodNa svim kazaljkama: vrijeme je odavnoNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod zvijezdama san: još ničega dolje

Pod oblacima san: još ničega goreNa izmaku snaga samo san: o tom sanNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: kakav divanpočetak!

U tu je pjesmu stalo sve Ilijino, i ona je, zapravo, cijela njegova biografija. Sve drugo samo je proza i anegdota, koji u životu ovakvoga pjesnika služe samo tome da zabave suvremenike: one koji bi za sebe rekli da se u poeziju ne razumiju, i one koji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu primaju plaću, jer posjeduju ispravne i uredno ovjerene potvrde kako se u poeziju sasvim razumiju. U jednoj od takvih anegdota, recimo, Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, citroen diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica… To su, dakle, anegdote, dok je biografija Ilijina u njegovoj pjesmi.

Teško je čovjeku snaći se u bijedi, u manjinstvu i u samoći, koja nikada nije tako izražena kao u ratu, pogotovu onakvome ratu kakav je bio sarajevski, kada svakodnevica granata i snajpera čovjeka svede na glad, žeđ i strah od smrti. A uz to sve: na čistu radost života, na koju se Ilija Ladin pripremao i koju je poznavao još puno prije ovoga rata. Početak njegove patnje zbilja je bio divan početak. Zato o ratu nitko nije pisao takve pjesme kao on, i zato se njegove pjesme o ratu nimalo ne razlikuju od njegovih pjesama pisanih prije rata. Rat je za njega bio samo jedno od obličja patnje, jedno od iskušenja Ilijine pjesničke i životne radosti.

Ne znam je li akademik Ante Stamać u svoju antologiju vajkadašnjega hrvatskog pjesništva uvrstio Iliju Ladina. Teška mi je, prsti su mi suhi da bih je listao i u njoj išta tražio. Ali nadam se, bez imalo zlobe, iskreno se nadam, da je akademik Stamać poštedio Iliju takve časti. Premda je Iliji Ladinu, koji je rano pregorio sve ceremonijale urednoga građanskog bivanja, i pristao je da bude oriđinal i ridikul u svemu, osim u poeziji, zbog nečega bilo ozbiljno stalo da mu se priznaju njegovo hrvatstvo i pripadanje hrvatskoj književnosti i kulturi, od te je časti akademik Stamać nužno trebao Iliju spasiti. I dobro je, plemenito je učinio, ako ga je hrvatske književne priznanice lišio, kao što je dobro i plemenito učinio kada je, s naslova predsjednika DHK, u Sarajevo odgovorio da u hrvatskim i zagrebačkim ubožnicama za ovoga pjesnika mjesta nema. Doista, bilo bi duboko pogrešno kada bi u knjigama pisalo da se patnja Ilije Ladina ugasila u Zagrebu. Za njega, bila bi to smrt u tuđini, kao što je i Stamaćeva antologija cijela jedna tuđina, u kojoj je narodu lasno mrijeti, ali usamljeniku nikako nije.

Pjesme za Poetski kutakBonus za maj/svibanj 2020.

Gabrijel Garsija Markes: „Priče koje se pamte“ Prije više godina prvi put sam čuo za starog baštovana koji se ubio u lijepoj kući u predgrađu Havane, poznatoj po tome što je u njoj živio pisac Ernest Hemingvej. O samoubistvu su se čule razne verzije među kojima i ta da se baštovan utopio u bunaru. Već sama po sebi bizarna, priča je začinjena još bizarnijom pojedinosti da je Hemingvej iz istog bunara, ne znajući da je tijelo samoubice na dnu, pio vodu. Na pitanje kako nije primetio da se ukus vode promjenio, odgovorio je: „Jedinu razliku koju smo uočili bila je da je voda postala slađa“.

Među mnogim pričama koje su mi ostale u sjećanju duže od drugih, neke su pravi biseri. Često se događa da ne znamo ko je autor i čak da li smo ih sanjali ili zaista čuli. Jedna od dražih među njima je ona o tek rođenom mišiću koji je, izašavši prvi put iz rupe, vidio sljepog miša i sav uzbuđen vratio se u nju vičući: „Mama, vidio sam anđela“. Druga priča, koja potječe iz stvarnog života, ali prevazilazi maštu, tiče se jednog radio-amatera iz Managve koji

je u zoru 22. decembra 1972. godine pokušavao da stupi u vezu sa svijetom kako bi izvjestio da je razorni zemljotres sravnio grad sa lica zemlje. Pošto su iz slušalica cijeli sat dopirali jedino astralni zvuci, jedan od preživjelih ga je ubijedio da odustane: „Ne vrijedi se truditi“, rekao je on sa više realizma, „Dogodilo se isto u cijelom svijetu“. Po mome ukusu je još jedna priča, ne znam da li je izmišljena ili stvarna, prema kojoj je simfonijski orkestar u Parizu bio na ivici da se rasturi zbog neugodnosti  koje se ne bi sjetio ni Franc Kafka: zgrada u kojoj su održavane probe imala je samo jedan lift za četri osobe, te su muzičari koji su ulazili u lift u osam ujutru uspjevali da se okupe na jednom od viših spratova tek poslije četiri sata, taman na vrijeme da siđu dole na ručak.

Među pričama koje su napisane tako da vas odmah zaokupe i koje se poslije toga čitaju više puta prva je Majmunova šapa V. V. Džekobsa, a druga Slučaj doktora Valdemara Edgar Alan Poa. Obje mi izgledaju savršene. Dok o drugom piscu znamo sve, za prvog malo ko zna. Riječ je o piscu koji je umro u Londonu 1943. godine doživjevši skromnu starost od osamdeset godina i ostavivši iza sebe djelo u osamnaest tomova. Od te bogate zaostavštine na mene je, ipak, najveći utisak ostavila priča od samo pet stranice. U njoj se govori o čovjeku koji se, razočaran u život, baca u ambis sa desetog sprata. Dok munjevito pada, vidi od sprata do sprata intimne prizore iz života svojih susjeda: male domaće drame, neuspjele ljubavi, kratke trenutke sreće, sve dok, neposredno prije udara o asfalt, ne promijeni potpuno shvatanje o svijetu došavši do zaključka kako je život, ipak, vrijedan življenja. U priči Edgara Alana Poa govori se o dva istraživača koji su se od snježne oluje sklonili u jednu pećinu. Poslije tri dana jedan od njih je umro. Preživjeli istraživač je sahranio tijelo u snijegu stotinak metara od pećine. Sutradan je, probudivši se, zatekao sahranjenog druga mrtvog i ukrućenog od leda kako sjedi kraj kreveta. Pokopao ga je još jednom, ovoga puta dalje od pećine, ali je sutradan  pokojnik opet sjedio na ivici kreveta. Preživjeli istraživač je sišao sa uma, a Po čitaocu prepustio više mogućnosti da riješi enigmu. Prema jednoj od njih nesrećni čovjek je toliko bio užasnut samoćom u ledenoj pustinji, da je pomućene svijesti sam otkopavao pokojnika i donosio ga u pećinu.

Priču koja je na mene, ipak, ostavila najveći utisak, brutalnu ali u isto vreme i čovječnu, ispričao mi je Rikardo Munjos Suaj. U njoj se govori o jednom republikanskom borcu koji je strijeljan u prvim danima Španskog građanskog rata. Vod, kome je povjereno pogubljenje, izveo je zatvorenike jednog ledenog zimskog jutra da bi zajedno pješke otišli do mjesta za strijeljanje. Mada su vojnci imali šinjele i rukavice drhtali su, ipak, od zime. Zatvorenik, koji je na sebi imao samo jaknu od platna, trljao je rukama od zime ukočeno tijelo glasno se žaleći na nepodnošljivi mraz. U jednom trenutku, komandir voda, razjaren žalopojkama, povikao je: „Prestani da od sebe praviš mučenika. Pomisli na nas koji po ovoj govnastoj hladnoći moramo i da se vratimo“.

Projekat „Čitaj i kreativno razmišljaj“ podržan je u okviru Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu (ReLOaD), kojeg finansira Evropska unija, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) i Općina Centar Sarajevo. Stavovi izneseni u tekstu predstavljaju lične stavove autora i ne odražavaju zvanične stavove Evropske unije niti agencija Ujedinjenih nacija.

Društvo pisaca u BiH Općina Centar Sarajevo

Projekat finansira Evropska unija