Mario Kopi

Ernst Jnger

Radnik. Vladavina i lik

Matica hrvatska, Zagreb 2012.

Prevela Darija Domi

U prvoj polovici 19. stoljea pojam rada afirmirao se kao ekonomska kategorija, u drugoj polovici poeo se razvijati kao socioloka, dok se u 20. stoljeu nije pretvorio u politoloku kategoriju i istodobno zadobio metafizike dimenzije.

Pretvorba rada u metafiziko naelo proishodi iz radnikog pokreta. Prvi je tu pretvorbu emfatino, gotovo euforino izloio i pozdravio njemaki pisac i mislilac Ernst Jnger u svom znanom djelu Radnik (Der Arbeiter) iz 1932. godine, djelu to ga odnedavna itamo i u pouzdanom prijevodu Darije Domi i s instruktivnom popratnom rijeju Damira Barbaria.

Zauen naglim usponom radnikih stranaka i njihovim predvienim osvajanjem vlasti, navijestio je Jnger novo doba u kojem e zavladati lik Radnika, lik (Gestalt) Radnika u smislu novog povijesnog tipa. Lik ovdje ne znai oblik naspram sadraja, nego paradigmatino odreenje jedinstva sadraja i oblika, cjelinu koja sadri vie nego zbir njezinih dijelova.

Iz Radnika kao lika Rada nastaje nova organizacija drutva. Parlamentarnu, liberalnu demokraciju zamijenit e ona radnika: ''U prijelazu iz liberalne u demokraciju rada ostvaruje se prodor rada kao naina ivota u stil ivota'' (193). Zahvatit e i preoblikovati sav ivot i cjelokupna ovjeka. Graanski, formalni pojam slobode ustuknut e pred bogatijim pojmom slobode: sloboda e biti odreena sadrajno, iz biti rada i bitka radnika. Drutvo nee vie konstituirati drutveni ugovor, nego e njegova struktura ovisiti o moi i diktatu radnika. Taj se diktat nee osvrtati ni na kakve (moralne, religiozne) pretpostavke, tako da e se ''volja za totalnom diktaturom u zrcalu novog poretka prepoznati kao volja za totalnom mobilizacijom'' (45). Ne samo u odnosu spram prirode, nego i u odnosu spram drutva rad se potvruje kao volja za mo. Volja za totalnom mobilizacijom potvruje se kao totalna volja za mo, za mo kao vlast. Rad nije vie samo produkcijski, nego i, odnosno prije svega, organizacijski princip. Otuda primat vlasti nad privredom, politike nad ekonomijom, primat koji se realizira supstitucijom trita planom.

Nakon revolucije, u kojoj se zbiva prevrednovanje vrijednosti, ostaju produkcija i ekonomija jo uvijek znaajne, ak temeljne, no nisu vie ono odluujue. Ono odluujue je organizacija i politika. No ni one ne u svojoj tradicionalnoj slici, u okviru graanske podjele vlasti i graanskih sloboda: ''Ali nema nieg jasnijeg od toga da se unutar svijeta u kojemu ime radnika djeluje kao oznaka ina, i gdje se rad poima kao njegova najdublja nunost, sloboda prikazuje kao izraz upravo te nunosti ili, drugim rijeima, da se svaki zahtjev za slobodom tu pojavljuje kao zahtjev za radom. Tek kada se zahtjev za slobodom objelodani u tom obliku, moe se govoriti o dobu radnika. Jer nije vano to da vlast preuzima neki novi politiki ili socijalni sloj, nego to da prostor moi (Machtraum) smisleno ispunjava jedna nova ovjenost, ravnopravna svim velikim historijskim likovima. Odbili smo promatrati radnika kao predstavnika nekog novog stalea, nekog novog drutva, neke nove ekonomije, jer on je ili nita ili je vie od toga, naime predstavnik jednog osebujnog lika koji djeluje prema vlastitim zakonima, koji slijedi vlastiti poziv i sudjeluje u jednoj osobitoj slobodi'' (51).

Lik Radnika kao postavke rada jest nova ontoloko-povijesna, metafizika paradigma. Empirijski radnik je zastupnik novog stalea, novog drutva i nove ekonomije, ali samo kao utjelovljenje Radnika, postavke Rada: ''Da bismo to shvatili, svakako moramo biti sposobni za drukije shvaanje rada nego to je uobiajeno. Mora se znati da u dobu radnika, ako ono s pravom nosi svoje ime, a ne primjerice onako kako se sve dananje stranke oznaavaju kao radnike stranke, ne moe biti niega to se ne poima kao rad. Rad je tempo ake, misli i srca, ivot danju i nou, znanost, ljubav, umjetnost, vjera, obred, rat: rad je titranje atoma i sila koja pokree zvijezde i suneve sustave'' (52). Ukratko: rad je bie kao takvo i u cjelini, bitak bia u smislu bievnosti bia. Karakteristian je prijelaz (preskok) od rada kao tempa misli, srca itd. prema radu kao znanosti, ljubavi, vjeri, odnosno s ontoloke na teoloku razinu: od bia kao takvog na bie u cjelini.

Jngerov Rad zauzima poloaj Platonove ideje Dobra. Rad je sve u svemu, gledano odozgo: Jedno u svemu; gledano nagore: sve u Jednom. Rad je bitak sam, ali bitak u znaenju biti, dakle u znaenju koje je karakteristino za metafiziku dvoznanost to proishodi iz njezina onto-teolokog ustrojstva. U bit (esenciju) samog bitka spada i opstanak (egzistencija), no bitak sam ne opstoji dok ne opstoji na nain nekog posebnog, iznimnog bia. U odnosu na Rad to iznimno bie jest Radnik, Radnik kao lik, odnosno opstojanje Rada. Empirijski, kako fiziki tako i intelektualni, radnik otjelovljenje je Radnika kao opstojanja Rada, ali ne sama Rada, koji je, kao i Platonova ideja Dobra, izvan podruja opstojanja. Pritom treba naglasiti izvan, jer sada vie nije rije o onostranosti, nego o ovostranosti opstojanja. Nije rije o transcendenciji, nego o rescendenciji. Na vrhu je Radnik, a ne Rad. Rad je pod njim, ali ne u podreenom poloaju, nego tako kao to je pod nama zemlja koja nas hrani: iz koje smo izili i u koju emo se opet vratiti, pa iako smo postali ili emo pak postati gospodarima Zemlje. Zato Jnger u pismu Henriju Plardu od 24. rujna 1978. naglaava: ''Radnik je Titan i time sin Zemlje; slijedi, kako se izrazio Nietzsche, svoj smisao, i to ak tada kada se ini da ga unitava. Raste vulkanizam (Der Vulkanismus wird zunehmen). Zemlja nee proizvesti samo nove vrste (Arten), nego i nove rodove (Gattungen). Nadovjek je jo jedna od vrsta (Spezies).'' Drugim rijeima, jedna od, premda drukija, vrsta starog roda. Novi rod je tek rod Radnika. Nadovjek je dakle s historijsko-metafizikog aspekta na niem stupnju od Radnika. Isto vrijedi, prema Jngeru, i za Marxova Proletera. Radnik Nadovjeka i Proletera ne iskljuuje, nego ukljuuje kao svoje predstupnjeve. Svi su zato radniki pokreti samo empirijsko-historijske aproksimacije. U pismu Walteru Pattu (28. 10. 1979) Jnger e zapisati: ''Liku radnika su se u Rusiji i takoer Istonoj zoni vie pribliili nego kod nas. To se izraava u primatu vlasti (Macht) nad ekonomijom Takoer bih htio izbjei da budem predstavljen kao antimarksist, zacijelo ne spadam u Marxov sustav, ali on svakako spada u moj''.

Radnik je prafenomen u Goetheovu smislu: genotip. Ne oblik, nego oblikotvorna sila, ali u smislu aristotelovskog boga kao u sebi samome mirujue, sve drugo, kao voljeno bie (eromenon), pokreue Svrhe.

Takva aproksimacija, u uzvratnom zrcalu vrlo nesavrena, ako ve ne i posve promaena, bio je i nacionalsocijalistiki pokret. Jngerovi su ga zahtjevi dakako nadmaivali ve unaprijed. Zato Jngera ne moemo naprosto smatrati protofaistom ili ak profaistom. Ne kree se na uobiajenoj ideolokoj, nego na ontolokoj razini. Na ideolokoj bismo ga razini, ako njegova manjkavost nije bila upravo u tome da je svagda htio neto vie, mogli smatrati i boljevikom. U vezi s poljskim pokretom Solidarnost, gotovo pola stoljea nakon izlaska Radnika, u pismu Waldneru, jo uvijek upozorava na osobne prepreke, odnosno neugodne osjeaje. Solidarnost mu pritom slui samo kao povod: ''Tako primjerice, da navedem primjer, glede trenutnih poljskih nemira (So etwa, um ein Beispiel zu nennen, angesichts der augenblicklichen polnischen Unruhen). Unutarnjoj simpatiji liberalnog duha opire se (widerspricht) uvid da se tu unutar razvia dogodio korak unatrag''. Jer ''marksizam ruskog tipa je danas jedina povijesno metafizika znaajna sila'', odnosno jedini pojavni oblik Radnika i njegove totalne mobilizacije. Nije posrijedi to da svjetsko-povijesni proces ide u smjeru komunizma (''Marx odgovara sistemu Radnika, ali ga on ne ispunjava''), nego je komunizam jedini svjetsko-povijesni proces u kojem se ozbiljuje metafiziki lik Radnika. Jedini proces kojemu pripada eshatoloko poslanje metafizikog ranga.

Jnger do kraja ostaje vjeran sebi. Parlamentarnu je demokraciju (s politikim pluralizmom, drutvenim ugovorom i tritem) jednom zavazda otpisao kao neto zastarjelo, nedoraslo potrebama vremena. Faizam je zajedno s nacional-socijalizmom propao poglavito zbog svoje nacionalne ogranienosti. Preostaje samo jo internacionalni, svjetski komunizam, nositelj planetarnog radnikog pokreta, iji nevidljivi ili skriveni pokreta nije ideologija, nego tehnologija. ''Uniforma radnika je tehnika''. I s toke gledita Radnika: ''Tehnika je nain na koji se u liku radnika mobilizira svijet'' (116). Tehnika totalizira, unificira i tipizira ne samo drutvo, nego i bie u cjelini.

Dugo se vremena na Jngera oslanjao i Martin Heidegger. Utjecaj Jngera prepoznaje se ve u njegovu frajburkom rektorskom govoru Samopotvrivanje njemakog sveuilita iz 1933. godine, no jo vie u govorima tijekom samog obavljanja rektorske slube. Heidegger se pritom na nacional-socijalizam vezao tjenje nego Jnger. Nacionalsocijalistiku revoluciju je isprva pozdravio gotovo kao ukidanje rascjepa izmeu biti i pojave, izmeu bitka i bia. Onto-teoloka struktura Radnika imala bi se revolucijom ozbiljiti neposredno na socio-politikoj razini. Lik Radnika morao bi stupiti u prednji plan, postati vidljivom paradigmom i ostvariti se najkasnije za vrijeme jedne generacije. ''To dogaanje je nezaustavljiva navala, gotovo poput prisile, jedna od velikih unutarnjih nunosti u koje se uklapa ljudsko srce. Samo je tako mogue izrasti do neke veliine. Mi stojimo pod zapovjednikom snagom jedne nove zbilje. Mi traimo one koji razumiju ovu novu zapovjednu snagu kako bi izvrili nareenja. Samo oni dolaze u obzir koji jo nisu potroeni, koji korijenima svojega bitka i tubitka seu u sam narod, koji u sebi osjeaju nagon prema napredovanju, juri, a to je njemaka omladina. Prava se omladina mora angairati za veliki cilj, a ona sebe zna kao takvu''. Kao da se ontika mo volje i ontoloke moi u revoluciji podudaraju. ''Mi hoemo sebe same. Jer mlae i najmlae snage naeg naroda, koje zahvaaju ve preko nas, su to odluile''. Ve je dakle odlueno. Upravo se stoga paradoks svakog eshatolokog zanosa moramo to silnije boriti za ozbiljenje odluke. Zbog velikih oekivanja od nacional-socijalistike revolucije, posvemanja povjerenja u njezine ontoloke dimenzije i nepokolebljiva uvjerenja u mo njezina ozbiljenja, Heideggerova je netrpeljivost prema njezinim nedovoljno osvijetenim ideolozima i dunosnicima bila sve vea. ak prema Voi samome, koji je navodno brzo navijestio prijelaz revolucije u evoluciju, odnosno, s ontolokog gledita, zaustavio se na pola puta. Kad je Heidegger odstupio kao rektor, morao je ocijeniti da je dolo do unutarnjeg sloma revolucije. Vanjski slom, ukljuivi vojni poraz, morao mu se pokazati samo neizbjenom posljedicom.

I sada nastupa presudna razlika izmeu Heideggera i Jngera. Jnger je slom nacional-socijalistikog pokreta primio takorei stoiki, s aristokratskom distancom. Pokret nije bio sazrio za svoje povijesno poslanje, nije bio kadar za totalnu mobilizaciju. Zato se pribliio samo niem stupnju lika Radnika i na tome stupnju i propao. Sam pak lik Radnika time nije bio niim pogoen. Djelovat e i dalje u komunistikim sustavima. Heideggerova pak ocjena, ocjena koja proizlazi iz razoaranosti, poprilino je drukija. Nacional-socijalistika revolucija uope nije (bila) prava, nego samo prividna revolucija, zapravo jedan od sukoba izmeu centara volje za mo. I sljedei korak: ''prava revolucija'' se na razini bitka bia, na razini bitka kao bievnosti bia, uope i ne moe dogoditi. Dogoditi se moe samo kao okret (Kehre) bitka samog, bitka neovisno o biu. Okret bitka jest stjecaj ili prigoda (Ereignis) bitka kao bitka. Zato pravi put ne ide u smjeru lika Radnika, jer to znai samo nastavak i odugovlaenje, razvijanje i dovravanje ve danog, nego je nuan korak unatrag, silazak od bitka kao bievnosti bia prema bitku kao bitku. Silazak dakako nije korak preko crte (trans lineam), nego korak od crte (de linea), umicanje iz totaliteta i njegova mobilizacijskog tempa, odvraanje od zaborava i okretanje prema spomenu, povratak u miljenje bitka kao bitka. U spisu Uz pitanje bitka (1955), oblikovanom kao pismo Jngeru prigodom njegove ezdesetogodinjice, dominantna je kritika otrica oita. Heidegger je suglasan s Jngerovim povrinskim opisom, ali ne i s tumaenjem, koje baca svoje svjetlo i na sam nain opisivanja. Jngerova ekstatina ''optimistika'' optika ima, prema Heideggeru, svoje izvorite u Nietzscheovoj rescendentnoj metafizici subjektiviteta. Tu metafiziku Jnger ne problematizira, nego je prihvaa kao neto samo po sebi razumljivo, zajedno s njezinim ''pozitivnim nihilizmom'' volje za mo, odnosno prevrednovanja svih vrijednosti. Korak unatrag, silazak s crte nihilizma, nultog meridijana, zahtijeva dakle i sueljenje s Radnikom kao metafizikim postavom Rada.

Danas je jasno da je onaj tko je, poput Jngera i Heideggera, zaigrao na kartu Radnika kao modernu varijantu nadovjeka, vjerojatno u izgubljenoj, no u svakom sluaju krajnje kritinoj situaciji. Na teorijskoj razini nije rije samo o tome da rad vie nije kljuna filozofska ili socioloka kategorija. injenica decentriranosti kategorije rada postala je takorei empirijska. Rije je sada o neemu viem, o novoj definiciji rada. Teorijski problem je reinterpretacija pojma rada kao takvog.