of 98 /98
EPHRAIM KISHON - KOD KUĆE JE NAJGORE NA SLIKU I PRILIKU Sve su premijere uzbudljivi dogaĊaji ali svaka je od njih maĉji kašalj prema najvećoj predstavi na svijetu: predstavljanju novoroĊenĉeta dragoj rodbini. Najbolja supruga odluĉila je donijeti Rafija na svijet usred noći, tako da sam morao ĉekati sve do jutra da bih ga mogao vidjeti. Doktor mi je savjetovao da svakako prvi put doĊem sam. Stoga nisam poveo nikoga osim svoju majku jer ona je dakako moja majka, a za ravnoteţu poveo sam i ţenine roditelje jer, na kraju krajeva, i njima se rodio unuk. Nisam mogao izostaviti ni tetku liku ni ujaka Jakova jer bi se inaĉe strašno uvrijedili, a ni Zieglerove koji su već poslali prekrasan dar: bijele pletene cipelice, isto takvu kapicu i najljepše hlaĉice na svijet u, plave poput neba. Posve sluĉajno su se istim darom iskazali i moja majka, tetka lika, stric Jakov te brojni prijatelji i znanci. Ĉak i mljekar. Gotovo da ĉovjek poţali što će dijete narasti jer bi inaĉe imalo odjeće do kraja ţivota. Jedno je ipak sigurno: ubuduće će svako novoroĊenĉe mojih prijatelja dobiti na dar slatki mali komplet odjeće. Razumije se samo po sebi da ni ja nisam pošao k ţeni praznih ruku. U jednom trenutku, one strašne noći dok sam kršio ruke u bolniĉkoj ĉekaonici, sveĉano obećah sam sebi da ću, ako sve proĊe dobro, kupiti ţeni krzneni kaput. Ali ujutro, kad sam trijezno razmislio, prisjetio sam se da će uskoro ljeto, a bilo bi doista smiješno da moja ţena usred ljetne vrućine trĉkara u krznenom kaputu. Umjesto toga sam pošao k najskupl jem draguljaru u gradu i izabrao prekrasnu ogrlicu od dijamanata. Rekoh sebi: »To je ono pravo«, sve dok nisam ugledao cijenu. E, pa za koga mene ta ţena drţi? Za Rocke-fellera? I to samo zato što je rodila dijete? Nije ni prva ni zadnja koja je rodila, a nećete mi valjda reći da sve rodilje dobivaju dijamante? Na koncu sam joj kupio prekrasan buket crvenih karanfila s bogatom šarenom vrpcom, i bananu za Rafija. A u znak priznanja za sve njene napore - obukao sam tamno odijelo. Neka zna da joj opraštam sve paklenske muke koje sam noćas prošao i da joj ništa ne zamjeram. Na putu za rodilište moja nas je majka uvijek iznova opominjala da djetetu nikako ne smijemo prići bliţe od dva metra, jer je sigurno da po nama vrve razni mikrobi, virusi i bacili. Time nas je sve duboko povrijedila. Tetka lika je rekla kako se nada da moja majka neće, poput ostalih njoj dobro znanih baka, već s vrata poĉeti tepati »buci -bucili«, što je prvi korak u krivom odgoju djeteta. U tako napetu raspoloţenju stigosmo do rodilišta. Vratar je oĉigledno imao tešku poroĊajnu noć, pa je zadrijemao i tako smo svi zajedno šmugnuli pored njega. Jedna -sestra^-nam je pokazala put do ţenine sobe. Suzdrţana daha, pokucali smo i ušli. U sobi nije bilo nikoga. Stric Jakov, koji se u svojoj karijeri moţe pohvaliti sa dva semestra farmacije, objasnio nam je da je moja ţena vjerojatno na poslijeporodilj-skom pregledu.

Ephraim_kishon-kod Kuće Je Najgore – Kopija

Embed Size (px)

DESCRIPTION

book

Text of Ephraim_kishon-kod Kuće Je Najgore – Kopija

  • EPHRAIM KISHON - KOD KUE JE NAJGORE

    NA SLIKU I PRILIKU

    Sve su premijere uzbudljivi dogaaji ali svaka je od njih maji kaalj prema najveoj predstavi na

    svijetu: predstavljanju novoroeneta dragoj rodbini.

    Najbolja supruga odluila je donijeti Rafija na svijet usred noi, tako da sam morao ekati sve do

    jutra da bih ga mogao vidjeti. Doktor mi je savjetovao da svakako prvi put doem sam. Stoga

    nisam poveo nikoga osim svoju majku jer ona je dakako moja majka, a za ravnoteu poveo sam i

    enine roditelje jer, na kraju krajeva, i njima se rodio unuk. Nisam mogao izostaviti ni tetku liku

    ni ujaka Jakova jer bi se inae strano uvrijedili, a ni Zieglerove koji su ve poslali prekrasan dar:

    bijele pletene cipelice, isto takvu kapicu i najljepe hlaice na svijetu, plave poput neba.

    Posve sluajno su se istim darom iskazali i moja majka, tetka lika, stric Jakov te brojni prijatelji i

    znanci. ak i mljekar. Gotovo da ovjek poali to e dijete narasti jer bi inae imalo odjee do

    kraja ivota. Jedno je ipak sigurno: ubudue e svako novoroene mojih prijatelja dobiti na dar

    slatki mali komplet odjee.

    Razumije se samo po sebi da ni ja nisam poao k eni praznih ruku. U jednom trenutku, one

    strane noi dok sam krio ruke u bolnikoj ekaonici, sveano obeah sam sebi da u, ako sve

    proe dobro, kupiti eni krzneni kaput. Ali ujutro, kad sam trijezno razmislio, prisjetio sam se da

    e uskoro ljeto, a bilo bi doista smijeno da moja ena usred ljetne vruine trkara u krznenom

    kaputu. Umjesto toga sam poao k najskupljem draguljaru u gradu i izabrao prekrasnu ogrlicu od

    dijamanata. Rekoh sebi: To je ono pravo, sve dok nisam ugledao cijenu. E, pa za koga mene ta

    ena dri? Za Rocke-fellera? I to samo zato to je rodila dijete? Nije ni prva ni zadnja koja je

    rodila, a neete mi valjda rei da sve rodilje dobivaju dijamante?

    Na koncu sam joj kupio prekrasan buket crvenih karanfila s bogatom arenom vrpcom, i bananu

    za Rafija. A u znak priznanja za sve njene napore - obukao sam tamno odijelo. Neka zna da joj

    opratam sve paklenske muke koje sam noas proao i da joj nita ne zamjeram.

    Na putu za rodilite moja nas je majka uvijek iznova opominjala da djetetu nikako ne smijemo

    prii blie od dva metra, jer je sigurno da po nama vrve razni mikrobi, virusi i bacili. Time nas je

    sve duboko povrijedila. Tetka lika je rekla kako se nada da moja majka nee, poput ostalih njoj

    dobro znanih baka, ve s vrata poeti tepati buci-bucili, to je prvi korak u krivom odgoju

    djeteta.

    U tako napetu raspoloenju stigosmo do rodilita. Vratar je oigledno imao teku poroajnu no,

    pa je zadrijemao i tako smo svi zajedno mugnuli pored njega. Jedna-sestra^-nam je pokazala put

    do enine sobe. Suzdrana daha, pokucali smo i uli. U sobi nije bilo nikoga. Stric Jakov, koji se u

    svojoj karijeri moe pohvaliti sa dva semestra farmacije, objasnio nam je da je moja ena

    vjerojatno na poslijeporodilj-skom pregledu.

  • U tom je asu tetka lika, koja je, jo uvijek uvrijeena, zaostala za nama, odnekud pobjedniki

    zakliktala.

    - Tu je! Eno ga!

    Pourismo onamo, kad tamo... na kolicima poput onih za posluivanje... lei neto od glave do

    pete zaahureno u bijelo...

    - Boe dragi - proaputa enina majka. - To je on! Zar nije sladak? Sunce bakino, buci-buc!...

    - Srce moje malo - moja e majka s uzdahom. - Srce moje malo...

    - Ja nita ne vidim - rekoh, na to je tetka lika profrktala da naravno nita ne vidim, niti bilo tko

    drugi moe to vidjeti, kad su ga tako umotali. Oprezno je podigla pokriva i onesvijestila se.

    Pred nama je leao Rafi. Rafi glavom i bradom. Pravi mali aneo. Moja punica brinu u pla.

    - Ah - ree uzdiui. - Slika i prilika pokojnog jjtrica Oskara... Pogledajte taj nos... pa ta usta...

    "A te ui! - promrmlja njen suprug. - Iste su kao u njegove bake.

    - Kojeta - usprotivi se Jakov. - Brada mu je ista kao u Viktora. Upravo je on tako znao isturiti

    bradu kad bi mu loe krenulo u pokeru.

    - A ja kaem - gospoa e Ziegler - da je pljunuta majka. Samo te oi! Gledajte kako ih sklapa i

    otvara... Ba kao ona. Sklopi ih... otvori ih...

    Ja nisam prozborio ni rijei jer, iskreno reeno, bio sam pomalo zbunjen. Kad sam maloprije

    ugledao Rafija, srce mi je snano zakucalo a u glavi mi je odzvanjalo: uj, stari, nema labavo, to

    je tvoj sin. Zaljubio sam se u nj na prvi pogled. Pa ipak - kako da kaem - vie mi je, onakav

    elav, bezub, zajapurena lica, dubokih kolobara ispod oiju, bio nalik na stara, smeurana

    meetara. Naravno, draesna aneoskog meetaria - uvjeravao sam sama sebe, pa ipak sam bio

    pomalo razoaran. Duboko u srcu nadao sam se da e, im me ugleda, povikati''Tatay tata!''

    Umjesto toga, duboko je zijevnuo i stao se derati.

    - Jeste li mu vidjeli desni? - guknu tetka lika. - Ma iste su kao u strica Emila!

    emu poricati, svi smo bili duboko dirnuti. Zapravo je ipak udesno kako se u tako malom

    stvorenju ujedine sve fizike i psihike osobine predaka. Priroda doista stvara uda...

    - Oprostite - prekinula me sestra u mojim razmiljanjima i uputila se prema kolicima u namjeri da

    ih odveze.

    - Molim vas - upitah je - a gdje je gospoa Kishon?

    - Koja gospoa Kishon?

    - Pa majka. Zar ovo nije sin gospoe Kishon?

  • - Ovo? Ni govora. Ovo ovdje pripada gospoi Mizrahi. Osim toga, to je djevojica - ree sestra i

    odveze malo udovite.

    Stvarno, krajnje je vrijeme da se neto poduzme protiv anarhije u naim bolnicama.

  • SRETNA NOVA GODINA!

    - Ephraime - zovne me iz spavae sobe najbolja supruga na svijetu. - Jo malo pa sam gotova.

    Rekla je to u pola deset naveer 31. prosinca. Moja ena ve od sumraka sjedi pred zrcalom

    spremajui se za doek Nove godine kod naeg prijatelja Tibija. Sumrak u ovo doba godine pada

    ve poslije tri sata popodne, ali ona je sada ve, kako sama kae, jo malo pa spremna.

    Podsjetio sam je kako smo obeali Tibiju da emo stii najkasnije do deset sati, na to mi ena

    odgovori da svaki domain, ona to pouzdano zna, rauna sa petnaest minuta zakanjenja, a jo

    petnaestak minuta vie ne moe biti naodmet. Ionako su sve proslave, pogotovo novogodinje, u

    poetku dosadne i ljudima treba vremena da se malo zagriju. Svoju konstataciju zakljuila je

    izjavom da jo uvijek ne zna to bi obukla, koju bi haljinu odabrala.

    - Sve same prnje - jadikovala je. - Nemam nita za obui.

    To govori svaki put kad nekamo izlazimo, bez obzira kamo, a ormari su joj tako puni da ih jedva

    moe zatvoriti. Ovakve njene svakodnevne primjedbe imaju zapravo drugu pozadinu. Ona me

    zapravo upozorava da sam nesposobnja-kovi, da je nisam sposoban izdravati, eli mi nabiti

    komplekse. Ali, ako pravo uzmemo, ja se uope ne razumijem u enske haljine. Meni su one sve

    odreda grozne. Unato tome, moja me ena svaki put iznova pita koju bi od njih obukla.

    - Da li onu usku crnu - premiljala je - ili moda plavu s izrezom?

    - Plavu s izrezom, svakako - rekoh joj.

    - Previe je napadna a crna je opet previe sveana.

    - to misli o bijeloj svilenoj bluzi?

    - Ni to nije loe.

    - Nije li to malo presportski?

    - Bluza, sportski? Ni govora!

    Bre-bolje priskoih da joj zakopam bluzu kako ne bi promijenila odluku. Dok je traila

    odgovarajuu suknju, mugnuo sam u kupaonicu da se obrijem.

    Sa suknjom je jo kako-tako ilo ali je nala samo jednu odgovarajuu arapu, a par koji je

    pronala nije opet pristajao uz bluzu. Bluza dakle ne dolazi u obzir. Znai, sve opet iznova.

    - Ve je deset sati - usudih se primijetiti. - Zakasnit emo.

    - Pa ta onda? Propustit e nekoliko prastarih viceva to ih tvoj prijatelj Stockler svaki put

    pripovijeda.

  • ekao sam potpuno spreman dok se moja ena nikako nije mogla odluiti izmeu biserne ogrlice i

    broa. Biseri djeluju otmjenije ali bro je izazovniji. Bit e udo ako i do jedanaest stignemo.

    Zavalio sam se u naslonja i preitavao novine. ena se dala u potragu za pojasom koji bi

    pristajao uz bro, ali je odustala jer nije pronala torbicu koja bi pristajala uz pojas. Premjestio

    sam se za pisai stol da napiem nekoliko pisama i jednu kratku priu.

    - Evo, gotova sam - povie moja ena. - Samo mi jo, molim te, pomozi povui rajsferlus.

    Katkad se pitam to rade ene koje nemaju mua da im pomogne povui patentni zatvara. Po

    svoj prilici ostaju na Staru godinu kod kue. Moja ena dodue ima mua koji joj pomae povui

    rajsferlus, pa ipak, i mi ostajemo kod kue. Ona sjeda pred zrcalo, zaogre se najlonskim

    ogrtaem i poinje se minkati: najprije podloga, zatim puder, pa tu za trepavice i tako sve

    redom. U meuvremenu pogledava uokolo ne bi li ugledala cipele koje idu uz taku. One svijetle

    su, na alost, na popravku, one crne s visokim potpeticama jesu dodue prekrasne ali u njima ne

    moe uiniti ni tri koraka, u onima s niskom potpeticom, dodue, moe hodati ali one pak imaju

    nisku potpeticu...

    - Jedanaest je sati - rekoh i ustadoh. - Ako se za pet minuta ne spremi, kreem sam.

    - Dobro, dobro! emu odjednom takva urba?

    Moja ena odlae najlonski ogrta jer je upravo odluila obui usku crnu haljinu. Ali gdje su joj

    sada crne arape?

    U pola dvanaest pokuavam se posluiti trikom: kreem odlunim korakom prema izlaznim

    vratima, otvaram ih, bijesno i glasno pozdravljam, zalupim vratima i - pritajim se u predsoblju...

    Sad je dobila svoje. Mukarac ipak jednom mora pokazati tko je gazda u kui. Valjda e se sada

    pouriti.

    Pet minuta proteklo je u mrtvoj tiini. Neu valjda cijeli ivot provesti u ovom mranom hodniku?

    Nije joj se valjda...

    - Ephraime, doi, molim te, zatvori mi rajsferlus!

    Opet je u bijeloj bluzi. Na uskoj crnoj haljini pukao je av. Promijenila je i arape i upravo se

    koleba izmeu bisera i broa.

    - Ta, pomozi mi malo! - zavapi. - to mi savjetuje?

    - Savjetujem ti da ostanemo kod kue. Ja u skinuti smoking i obui pidamu.

    - Ne priaj gluposti! Gotova sam za deset minuta.

    Dvanaest je sati. Nova je godina. Odjekuju zvona. Laku no. Gasim svjetiljku i tonem u san.

    Posljednje to sam jo u Staroj godini uspio vidjeti, bila je moja ena kako umotana u najlonski

  • ogrta mae trepavice. Oh, kako mrzim taj najlonski ogrta! Nikada nisam mrzio toliko nijedan

    drugi ogrta, i ne samo ogrta. Zaspao sam i usnio da sam Charles Laughton u ulozi kralja

    Henrika VIII koji je dao odrubiti glave est svojih ena. Sve su se odreda popele na stratite u

    najlonskom ogrtau. Jedna je usput manikirala nokte...

    Spavao sam dubokim snom vie od jednog sata i probudio se u novoj godini. Najbolja supruga na

    svijetu stajala je pred zrcalom u plavoj haljini s izrezom i mazala trepavice.

    Pogledao sam na sat: pola dva. Ona je posve luda, pomislio sam. Oenio sam se luakinjom.

    Osjeao sam se poput onih prokletnika u Sartreovu komadu Iza zatvorenih vrata, koji su, kao

    najtei grenici, osueni biti u istoj prostoriji sa enom koja se oblai-svlai, oblai-svlai, i tako

    unedogled.

    Poeo sam je se ve pribojavati. Eto, upravo je stala premjetati cijeli sadraj jedne velike crne

    torbe u crnu torbicu i obratno. Ve je gotovo posve odjevena - preostaje jo samo frizura. Da

    ostavi slobodno elo ili da spusti ike? Odluila se za nekoliko pramenova preko ela. Nakon

    duga premiljanja ipak je zakljuila da slobodno elo ne ostavlja nita bolji dojam od zavodnikih

    iaka.

    - Napokon sam gotova. Moemo krenuti.

    - Zar to jo uope ima smisla? Ve je dva sata.

    - to to znai: ima li smisla? Za tebe je sigurno jo ostalo dovoljno malih hrenovki na

    akalicama.

    Najbolja supruga na svijetu oigledno je veoma neraspo-loena a to sve zbog moje nestrpljivosti i

    nerazumijevanja. Mali najlonski ogrta pao je na pod tik uz krevet. Beumno sam ispruio nogu,

    upecao ga vrcima prstiju i iskrao se u kuhinju, gdje sam ga bacio u sudoper i vlastoruno zapalio.

    Uivao sam gledajui ga kako gori. Mora da se i Neron podjednako osjeao gledajui kako gori

    Rim. Kad sam se vratio u spavau sobu, moja ena tek to nije bila posve spremna. Pomogao sam

    joj povui rajsferlus na uskoj crnoj haljini, poelio joj mnogo uspjeha u potrazi za pravim

    arapama, otiao u svoju sobu i sjeo za pisai stol.

    - Gdje si sad? - povika ona za mnom. - Zar ne vidi da sam ve skoro gotova? to sad tamo radi?

    - Piem scenarij.

    - Onda pouri! Zaas kreemo!

    - U redu.

    Ilo mi je kao podmazano. Pisao sam o velikom umjetniku - moe biti slikar, glazbenik ili ak

    humorist - koji je mnogo obeavao i dobro zapoeo, ali je nakon nekog vremena posustao i

    beznadno zaglibio. A zato? Zbog ene, dragi moji, samo zbog ene! Ona ga je nevjerojatno

  • sputavala, koila ga kad god je htio to poduzeti. Napokon je shvatio u emu je njegova nevolja i

    odluio se osloboditi tog kria, te napasti - ene. Jedne besane noi ustane iz kreveta i uputi se

    prema vratima...

    ena je u kupaonici stajala pred zrcalom i umivala se. Sjenilo na onim kapcima uinilo joj se

    prejakim te je odluila promijeniti minku i sve ono to uz to ide: kremu, podlogu, puder...

    Ne, ovako se vie ne da ivjeti! Uzeo sam iz ormara najdeblju kravatu i zavezao je za zastor.

    Valjda e izdrati...

    ena je, ini se, ula kad sam se popeo na stolicu.

    - Ostavi se gluposti, Ephraime - povie - radije mi po-mozi zatvoriti rajsferlus. to ti je sad

    najednom?

    Nita. Nije mi nita. Dva sata i trideset minuta. Moja ena stoji u kupaonici pred zrcalom i

    sprejem lakira kosu dok drugom rukom trai rukavice koje su posve sluajno u kupaonici. Obje

    joj operacije zaudo uspijevaju. Izgleda da je gotova. Izgleda da je stvarno gotova. Traak nade u

    mrklom mraku. Moje strpljenje se ipak isplatilo. Uskoro emo biti kod Tibija na doeku Nove

    godine. Jest, ve je tri sata izjutra, ali sigurno u jo zatei nekoliko prijatelja u dobru

    raspoloenju. Puna energije, moja ena premjeta stvari iz crne tor-betine u bijelu torbicu, baca jo

    zadnji pogled na zrcalo. Ja stojim iza nje.

    - A zato se nisi obrijao? - pita me odjednom.

    - Obrijao sam se, draga, prije mnogo, mnogo vremena, jo onda kad si se ti poela spremati.

    Poao sam se ponovo obrijati. Kad sam se pogledao u zrcalo, ugledao sam ispijeno, prerano

    ostarjelo lice progonjena ovjeka koga ivot nije tedio - lice oenjena ovjeka.

    Najbolja supruga na svijetu etkala je u pokrajnjoj sobi s noge na nogu sve dok je strpljenje nije

    izdalo.

    - Ta doi ve jednom! Uvijek te moram ekati!

  • LATIFA OD UROKA

    Pokazalo se da je na Rafi doista vrlo lijepo djetece, neobino inteligentno i poduzetno, pravi

    mali strunjak za rastjerivanje kunih pomonica. Tek.to bi jedna nova stupila preko praga, Rafi

    bi, potaknut nekim nepoznatim unutranjim nagonom, zapoeo svoj glasni, kretavi bojni zov, na

    to bi kandidatkinja samo trepnula i izustila:

    - Nisam znala da vi tako daleko stanujete... - i netragom nestala.

    Ali Providnost je bdjela nad nama i jednog lijepog dana poslala nam Latifu, koja nam je stigla po

    preporuci svoje sestre Etroge. Etroga je tri godine ranije pomagala u naoj kui i sada nam je za

    osvetu poslala svoju sestru. Dok smo pregovarali, a to je trajalo vie od pola sata, Rafi se, iz nama

    neznanih razloga, nije ni oglasio. Bili smo presretni kad je Latifa prihvatila posao.

    Bila je to krupna ena, bistra pogleda. Hebrejski je slabo govorila i esto bi u reenice ubacivala

    arapske rijei, to se opet vrlo dobro uklapalo u nau izraelsko-maarsku konverzaciju. Nije bila

    osobito ustra ali je dobro istila i nekako izlazila na kraj s rubljem, premda je jasno pokazivala

    kako joj nije ni nakraj pameti da svoj vijek provede meu hrpom pelena.

    Prva je nevolja izbila kad smo odluili premjestiti pokustvo jer se Rafijevim dolaskom sve u kui

    preokrenulo: dnevna soba postala je garaa za djeja kolica, spavaa soba bila je puna boica za

    mlijeko i kutija djejeg praka, igralite je bilo u kuhinji a kuhinja u kupaonici. I dok smo tako

    nanovo razmjetali pokustvo, moja ena ree Latifi da objesi skupocjeno venecijansko zrcalo u

    kut.

    - to? Zrcalo u kut? - zavapi Latifa. - Zar ne znate da to donosi nesreu?

    Zatim nam vrlo slikovito ispripovjedi kako je jednom njena susjeda, usprkos svim opomenama,

    objesila zrcalo u kut i nije prolo ni sedam dana a njezin mu dobije deset tisua funti na lutriji,

    to ga je toliko uzbudilo da mu je srce popustilo i siromah je umro. To nas je vrlo dojmilo.

    Odluili smo da ne maljamo vraga na zid, te smo zrcalo bre-bolje u bescjenje prodali staretinaru.

    Idua je kriza izbila tri dana kasnije, kad smo rekli Latifi da oboji strop. Taj se put gotovo

    razljutila.

    - Neete valjda zahtijevati od mene da se verem po lje-stvama u kui u kojoj je dijete? Samo nam

    treba da kojim sluajem propue ispod njih, pa da za cijeli ivot ostane patuljak i zavri u cirkusu.

    - Hajde, hajde - rekosmo - ne pretjerujte!

    - Ma to, hajde, hajde? Jeste li uli za onog krojaa kraj trnice? On vam ima sina od petnaest

    godina koji nije vii od pola metra, a sve samo zbog toga to je kao dijete proao ispod ljestava.

    iva istina! Ako ba silom hoete od malog nainiti patuljka - to je vaa stvar, ali Latifa u tome ne

    eli sudjelovati, i Latifa nee bojiti strop u ovoj kui!

  • Slino smo proli i s prozorima. Latifa je izjavila kako samo najvei luak moe doi na pomisao

    da pere prozore u petak, kad svaki normalan ovjek zna da to sigurno znai poar u kui. Ako ba

    elimo da nam kua izgori do temelja, neka samo izvolimo prati prozore, ali bez nje! Ve smo se

    pomalo zamorili Latifinim sudbonosnim opomenama i pokuali je nagovoriti da bar jednom

    zaboravi na zloduhe, ali nam je odgovorila da e, ako joj uspijemo pokazati makar ijednu enu

    koja u petak pere prozore, ona nama prvoga u mjesecu isplatiti plau. U oaju pogledasmo kroz

    prozor. I to smo ugledali? U stanu ljekarnika, jedna je djevojka upravo prala prozore.

    - Lopov! - zgraala se Latifa. - A juer se osigurao protiv poara!

    Posve je razumljivo da smo mi platili njoj, i da su prozori ostali neoprani.

    Nakon nekoliko dana naloismo Latifi da skine zastore. Kao da ju je grom oinuo.

    - to kaete? - proaputala je. - Skidati zastore u sijenju? Jeste li vi pri zdravoj pameti? Zar da

    vam dijete navue neku teku bolest? Zar da, ne daj Boe, izgubite Rafija?

    Ovaj se put nismo dali pokolebati. Kratko i jasno smo joj kazali kako ne vjerujemo u sve te njene

    uroke, a lijenik je uostalom odmah tu, iza ugla. Latifa je odgovorila kako ona tako straan zloin

    ne moe uzeti na svoju duu. Uvjeravali smo je da emo svu odgovornost preuzeti na sebe.

    - Ako je tako, u redu - ree Latifa. - A hoete li vi to meni dati napismeno?

    Sjeo sam za pisai stol i sastavio izjavu u kojoj sam naveo kako nas je gospoica Latifa Kurdani

    pravovremeno upozorila da nam se dijete moe opasno razboljeti ako skidamo zastore s prozora u

    sijenju, ali da smo je, unato tome i protivno njenoj volji, prisilili da to uini. Nakon to smo

    oboje potpisali izjavu, Latifa je mrzovoljno skinula zastore.

    Pred veer se Rafi potuio na glavobolju. U noi je dobio vruicu. Izjutra je toplomjer pokazivao

    40 C. Latifa je tu vijest primila mirno, samo nam je dobacila pogled od kojeg smo se sledili.

    Moja ena je otila po lijenika, koji je ustanovio upalu plua.

    - Ali kako ju je samo dobio? - zavapi moja ena. - Mi inae tako pazimo na njega.

    - Kako? - prosikta Latifa. - Ja u vam rei kako ju je dobio, doktore. Zato to su me natjerali da

    skinem zastore.

    - to to priate? - upita je doktor. - Kakvi zastori?

    - Istina je, doktore - Latifa e. - Pomislite samo, skidaju zastore u sijenju a imaju dijete u kui!

    Uzalud smo joj iza lijenikovih lea davali znakove da prestane i da ode u kuhinju.

    - Ona je posve u pravu - ree doktor. - Skidati zastore po ovakvom vremenu doista nije uputno...

    Nije udo to se dijete prehladilo. Zaista, moram kazati, vrlo neozbiljno od vas.

  • Latifa bez rijei pokae lijeniku izjavu s naim vlastorunim potpisima i bez rijei se povue u

    kuhinju.

    Od tada joj se pokoravamo. vrsto vjerujemo da pranje rublja nedjeljom izaziva poplavu, a sveti

    nam je zakon da do proljea ne istimo kvake na vratima kako nam zmije ne bi ule u kuu. Uz to

    nam je Latifa jo naloila da dvadeset sedam dana ne smijemo mesti pod ako elimo da nam dijete

    ozdravi.

    Latifa jo uvijek dolazi svaki dan, zavali se u naslonja i gleda televiziju. Stan nam je svakim

    danom sve prljaviji, ali, da pokucam u drvo, Rafi sve manje kalje.

  • MALO PROLJETNO IENJE

    Nedjelja.

    Jutros za dorukom najbolja mi supruga na svijetu ree:

    - Nije mi ni nakraj pameti da ove godine za proljetnog ienja okrenem kuu naglavce. Kakav

    mi je to stan koji se jednom godinje isti! Osim to je naporno i skupo, znam da te to i

    uznemiruje. Zato u samo dobro pomesti, i to je sve. Ti ne mora nita raditi, jedino te molim da

    mi uvrsti motku na metli jer se rasklimala.

    - Naravno! - uskliknuh veselo i smjesta se uputih da joj kupim dvije lijepo oblikovane, dugodlake

    metle u znak zahvalnosti za njenu domainsku suzdranost. Kad sam se vratio, pred kuom je

    vijugao potoi. Moja je ena naime dola na pomisao da najprije pod dobro pokvasi pa da ga tek

    onda pomete. Za tu je prigodu najmila dvije ene. Jednu da pere a drugu da joj nosi vodu.

    Meutim je vodonoa bila bra od pralje, pa otuda i onaj potoi pred kuom.

    - Nije to velik posao, za jedan dan bit e gotovo - tvrdila je najbolja supruga na svijetu.

    To mi je bilo drago uti jer smo za ruak imali samo jaja na oko, to odraslu ovjeku poput mene

    nikako ne moe zadovoljiti tek. Poslije podne je netko skinuo prozorska okna jer su kripala.

    Bravar je rekao da su avli na arkama zahrali i da ih treba zamijeniti. Budui da on nema

    vremena trkarati okolo, trebalo bi da ih ja poem kupiti k Fuhrmanu u Jaffi. Dobro.

    Ponedjeljak.

    Kad sam se oko podne vratio s avlima iz Jaffe, potoi pred kuom pretvorio se ve u rijeku.

    Nisam mogao ui na prednji ulaz, jer je predsoblje bilo zakreno naslonjaima koje je tapetar

    trebao popraviti. Provukao sam se kroz prozor na kupaonici i upao u kadu punu ivog vapna.

    - Zna - objasni mi ena - mislila sam da bi, kad ionako ve istimo kuu, bilo dobro malo

    osvjeiti zidove, ali nita vie od toga, zaista.

    Zamolila me da se pogodim s liiocem za cijenu, jer to je ipak muki posao. Pogodili smo se za

    5000 izraelskih funti ukljuujui bojenje vrata i prozora. Bravar je ustanovio da sam mu donio

    avle od dva cola, a da on treba avle od tri cola, i poslao me natrag k Fuhrmanu. Moja ena i Rafi

    spavali su u regalu za knjige, a ja sam proveo no na svom pisaem stolu, izmeu pei i servisa za

    aj. Loe sam spavao. Za veeru opet jaja na oko.

    Utorak.

    Fuhrman tvrdi da mi je prodao ispravne avle od tri cola i otpravio me kui. U vrtu pred kuom

    upao sam u kaljuu i na jedvite se jade uspio oprati u dnevnoj sobi, koja je sada pretvorena u

    kupaonicu zato to u kupaonici mijenjaju ploice (3540 funti). Da i to ve jednom obavimo, kako

    ree moja ena. Elektriar, koga smo pozvali zbog kratkog spoja, ustanovio je da Bergmanove

  • utinice koje imamo na zidu nisu dovoljno sigurne, a da one koje nam preporuuje idu samo uz

    Fleischmanove utikae i Goldfischove osigurae - sve u svemu, 1800 funti. Bravar se sloio s tim

    da sam mu donio avle od tri cola, ali britanska cola, a da on treba avle od tri njemaka cola, i

    poslao me natrag k Fuhrmanu. Liilac je, poto je dovrio pola kuhinjskog stropa, povisio cijenu,

    za to je dao i obrazloenje.

    - Ja uvijek diem cijenu dva tjedna prije blagdana - ree - jer svatko rauna da u uoi blagdana

    povisiti cijenu, pa je kod mene navala ve dva tjedna prije toga. I zato diem cijenu dva tjedna

    prije blagdana.

    Usput me zamolio da skoknem do Herzla, budui da on nema vremena, i tamo kupim jednu

    limenku laka, malo terpentina, novu kefu i dvije kutije Marlboroa. U meuvremenu se enski

    duo, koji je nainio potok pred kuom, proirio u kvartet i veselo pjevao. Rijeio sam i problem

    spavanja. Prebacio sam svu odjeu iz ormara u hladnjak, ormar postavio na balkon, licem nagore,

    i smjesta pao u dubok naftalinski san. Usnio sam da sam umro i da me na vjeni poinak prati

    sveana povorka obrtnika. Veerali smo meko kuhana jaja.

    Srijeda.

    Fuhrman mi je objasnio da izmeu britanskog cola i njemakog cola nema razlike kad su u pitanju

    avli za arke, i poslao me do vraga. Kad sam to prenio bravaru, on se malo zamislio i upitao me

    emu e nam uope ti avli. Za arke na prozorima, rekoh mu, ali se prozorima vie nije moglo

    prii jer je netko povadio sve keramike ploice s poda. Najbolja supruga na svijetu oduvijek je

    eljela plavo-bijelo poploeni pod (6200 funti), umjesto onog dosadnog sivog, a sad je, eto, bila

    iva prilika.

    - Samo jo ovo - rekla je - i onda je svreno!

    U redu. Ne raunajui mene, u kui je sada radilo es-naestero ljudi, od kojih su najveu buku

    dizali zidari koji su ruili zidove.

    - Razgovarala sam s jednim graevinskim poduzetnikom koji je neto poput arhitekta - ree mi

    ena - i on mi je savjetovao da sruimo zid izmeu Rafijeve i tvoje radne sobe. Tako emo dobiti

    veliku dnevnu sobu a budui da nam ne trebaju dvije velike sobe, drugu moemo razdijeliti zidom

    pa e Rafi imati svoju sobu a ti radni kabinet. Da i ja svemu tome neto pridonesem, uzeo sam

    kare, popeo se na ljestve i skinuo sve lustere u kui. Onaj poduzetnik - neto poput arhitekta

    (1190 funti) -upita me (950 funti) zato ne bismo (712 funti) kuhinju premjestili na tavan a tavan u

    zahod? Odgovorio sam mu neka se radije dogovori s mojom enom jer, koliko znam, ona se ove

    godine ne eli uputati u velike radove. Sirova jaja.

    etvrtak.

    Danas se od Fuhrmana nisam vratio kui. Spavao sam u parku na klupi, jeo travu i pio vodu iz

    prskalice, ba kao ptica. Prijalo mi je. Osjeam se preporoen.

  • Petak.

    Kod kue me doekalo iznenaenje. Na mjestu gdje je stajala kua iskopan je dubok rov. enu i

    Rafija zatekao sam u vrtu.

    - Zna, pomislila sam: kad ve ionako istimo kuu - ree mi ona - neka to bude od temelja...

    - Posve si u pravu, draga - odgovorih joj. - Priekat emo samo da proe blagdan jer e onda biti

    jeftinije. Ona se s time sloila; posjela je Rafija ispod drveta i uzela brisati prainu s lia.

  • SILOM PRELJUBNICI

    Odluili smo ljetni odmor provesti u mirnom obiteljskom pansionu. Odabrali smo jedan skromni,

    neupadljivi kutak u Donjoj Galileji, daleko od gradske vreve, znanaca i ogovaranja. Nazvao sam

    telefonom i rezervirao dvokrevetnu sobu.

    - U redu, gospodine - odgovori mi ef recepcije. - Dvokrevetna soba. Stiete li zajedno?

    Glupa li pitanja! Odvratio sam mu da se to razumije samo po sebi.

    Poto smo stigli, recepcionar nam dade da ispunimo prijavnicu i potom nam urui dva kljua

    rekavi:

    - Vaa je soba broj 17, a gospoa ima sobu broj 203.

    - to je to sad, do vraga? - rekoh. - Zar nisam naruio jednu dvokrevetnu sobu?

    - Vi, dakle, elite biti zajedno u sobi?

    - Razumije se da elimo! Mi smo vjenani. Ovo je moja supruga.

    Provukavi se iza pulta recepcioner prie naoj prtljagi i zagleda se u naljepnice s imenima. U tom

    mi je trenu sinulo da je najbolja supruga na svijetu posudila kofer od svoje majke i da na

    naljepnici po svoj prilici pie: Erna Spitz. Recepcionar se uspravi i otro nas pogleda ispod oka.

    - U redu - ree. - Dvokrevetna soba, dakle. Izvolite klju, gospoo Kishon.

    Posljednje dvije rijei izgovorio je naglaeno i otegnuto.

    - Hoete li moda - rekoh zbunjeno - hoete li da vam pokaemo osobne karte?

    - Ne treba - odgovori recepcionar i dobaci nam jo jedan otar pogled ispod oka. - To je vaa

    stvar. Nisam ja tu zato da brinem brigu o udoreu...

    Koliko sam uspio primijetiti, ni ostali prisutni nisu bili zato tu. Dok smo prolazili predvorjem,

    pratili su nas oima, usnica stisnutih u ironini ali ipak odobravajui smijeak. Tek sam tada

    primijetio da najbolja supruga ima na sebi onu napadnu jarkocrvenu haljinu i da su joj potpetice

    previsoke. Do vraga! A onaj debeli elavac - bit e da je iz izvozno--uvozne brane - bulji u nas i

    apue neto na uho izazovnoj plavui to sjedi uz njega. Doista neukusno! Tako mlada djevojka

    pa se spetljala s odvratnim starim razvratnikom, kao da na svijetu nema zgodnih mladih

    mukaraca poput mene, recimo.

    - Hej, Ephraime!

    Okrenuh se. Bio je to Finkenstein mlai. Sjedi u kutu i domahuje mi znaajno, kao da hoe rei:

    estitam! Kakva maka! Glupan! Moja ena, dodue, sasvim dobro izgleda, pa i vie od toga,

    ali kazati za nju da je maka?... Kreten! Zar su ovdje svi poludjeli?

  • Za veerom je bilo jo gore. Dok smo, zbunjeni, prolazili kraj stolova, do naih je uiju dopiralo:

    - Ostavio je kod kue enu i dijete a tu se povlai s ovom... Malo je punana ali pria se da on

    takve voli...

    - ... U zajednikoj sobi... vie nego drsko...

    - Poznajem mu enu, krasna osoba - a on tu s ovakvom jednom... Svata na ovom svijetu...

    Pokazalo se da ni Finkenstein mlai nije ovdje sam. Povlai se tu s nekakvom nalarfanom lutkom

    koja ak i izazovno nosi vjenani prsten. Predstavio nam ju je kao svoju sestru. Sestra, ma ta ne

    kae! Upoznao sam ih sa enom.

    Finkenstein joj galantno poljubi ruku i dobaci joj zavodniki osmijeh. Zatim me povede u stranu.

    - Je li kod kue sve u redu? - upita me kao mukarac mukarca. - Kako tvoja supruga?

    - To bi bar morao znati. Upravo si joj poljubio ruku.

    - Dobro, dobro - ree Finkenstein, odvue me do bara i narui mi votku. Zatim mi stade govoriti

    kako se pred njim ne moram pretvarati, ta nije se on juer rodio; he-he... On i ne pomilja da ja

    time varam svoju enu, ni govora. Nema nita loe u tome ako ovjek malo zastrani, to je, tovie,

    u dobrim trajnim brakovima i zdravo, svatko to ini; he-he. On, Finkenstein, mogao bi se okladiti

    da bi mi moja ena, kad bi ikad saznala, sve oprostila.

    - Ali ovo je doista moja ena, tikvane!

    - Ta ti ne pali, stari!

    Finkenstein me pogleda prezirno i ode. Vratio sam se k eni i njegovoj sestri. Roj mukaraca,

    koji su se u meuvremenu udvarali najboljoj supruzi na svijetu, nevoljko se rasprio. Ona je

    blistala. Ispripovjedila mi je kako ju je jedan izmeu njih - sasvim zgodan momak koji podsjea

    na Ro-berta Redforda - nagovarao da napusti onog svog smijenog tipa i poe s njim.

    - Odbila sam, naravno - kikotala se. - Vrlo je zlatan, dodue, ali uljeta kad govori...

    - Ah, to je, znai, jedini razlog? A to to sam ti mu, to tebi ne znai ba nita?

    - Ah, da, svakako - prisjeti se ona. - Zna, posve sam ve zbunjena od svega ovoga...

    Debeli elavac nam dojedri s boka i predstavi svoju zlatokosu seks-bombu.

    - S doputenjem - ree. - Moja kerka.

    Stari razvratnik! Dolo mi je da ga udarim akom po debeloj njuci. Moja kerka! Nije mu ak

    ni slina. Ona, prije svega, ima kosu.

    - Moja prijateljica - rekoh zauzvrat predstavivi mu svoju enu. - Gospoica Erna Spitz.

  • Moja se ena vrlo brzo snala u novoj ulozi ljubavnice. Kad god bih je pokuao pred drugima

    zagrliti, ona bi mi se izmakla govorei kako ne brinem o njezinu dobru glasu. Jednom sam je

    poslije veere utinuo za obraz, na to se toliko razljutila da me udarila po ruci.

    - Jesi li poludio? - prosiktala je. - Ionako nas ve na sve strane ogovaraju.

    U tome je bila u pravu. Govorkalo se, na primjer, da smo se jedne noi goli golcati kupali u moru.

    uo sam takoer da se pria kako uivamo drogu. Sestra Finkensteina mlaeg znala je ak i da

    je suprug moje prijateljice neto nanjuio i da nas je slijedio sve do Tiberijskog jezera, ali da smo

    mu za dlaku izbjegli i pobjegli ovamo.

    - Pa, nije ba sve tono - rekoh joj. - Istina je da je njezin mu otiao na Tiberijsko jezero.

    Meutim, otiao je tamo s njihovom sluavkom. Sluavkin momak - inae sretno oenjeni otac

    troje djece - poao je za njima i vratio djevojku. Mui je na to odluio da se osveti na nama, pa se

    sada igramo skrivaa.

    Sestra se zaklela da e o tome utjeti kao riba i pourila se da s ostalim gostima podijeli novost.

    Nakon petnaest minuta pozvali su nas u hotelsku direkciju, gdje su nam pomalo usplahireno

    savjetovali da se preselimo u odvojene sobe. Zlu ne trebalo!

    - Ne - rekoh. - Samo nas smrt moe rastaviti!

    U meuvremenu se najbolja supruga na svijetu posve raspojasala. Naruivala je najskuplja jela a

    od pia samo ampanjac. Nisu izostale ni eljice za nakitom i krznom.

    - U ovakvim je sluajevima to uobiajeno - govorila je. A onda je naem ljubavnom gnjezdacu

    posve neoekivano pukla tikva.

    Jednog se dana pojavio moj znanac, reporter, jedan od onih svatarskih njukala koji u ovoj zemlji

    poznaju sve i svakoga.

    - Ovo je ista abokreina - ree poto je na brzinu istraio hotel. - Da svisne od dosade!

    Finkenstein je tu sa svojom sestrom, ti sa svojom enom a onaj elavi sudac doveo je svoju ker.

    Ba ste mi druina, sve sami sveci! Kako si samo mogao toliko dugo ovdje izdrati? Sutra smo

    napustili hotel. Moja je ena postala opet obina domaica i najbolja supruga na svijetu. Samo mi

    pokatkad predbaci da sam je iznevjerio - i to ba s njom!

  • STRANA CRVENKAPICA

    Vrijeme: 9 sati naveer. Roditelji su otili u kino. Rafi, povjeren nenadmaivom baka-servisu u

    obliku gospoe Regine Popper, lei u krevetiu irom otvorenih oiju i ne moe zaspati. Ulina

    rasvjeta baca sablasne sjenke po kutovima sobe. Vani je oluja. Pustinjski vjetar povremeno donosi

    zavijanje akala. Gdjekad se zauje alobni huk sove.

    Ga Popper: Spavaj, Rancu! Hajde, zaspi ve jednom!

    Rafi: Neu.

    Ga Popper: Sva dobra djeca ve spavaju.

    Rafi: Ti si runa.

    Ga Popper: Hoe li neto popiti?

    Rafi: Hou sladoleda.

    Ga Popper: Ako bude dobar, i ako zaspi, dobit e sladoleda. Hoe li da ti, kao i juer,

    ispriam jednu lijepu priu?

    Rafi: Neu! Neu!

    Ga Popper: Ali vrlo lijepu priu. Priu o Crvenkapici i stranom vuku.

    Rafi (branei se oajno): Neu Crvenkapicu! Neu stranog vuka!

    Ga Popper (hvata ga): Tako! Sad e biti dobar i mirno sluati. Bila jednom jedna djevojica.

    Zvala se Crvenkapica.

    Rafi: Zato?

    Ga Popper: Zato to je na glavi uvijek nosila crvenu kapicu.

    Rafi: Sladoleda!

    Ga Popper: Sutra. I to radi mala Crvenkapica? Ide posjetiti baku koja ivi u kolibici duboko u

    umi. uma je tako velika da, kad bi jednom u nju zaao, ne bi vie mogao nai izlaza. Stabla su

    se uspinjala do neba. U umi je bio mrkli mrak.

    Rafi: Neu sluati.

    Ga Popper: Svi mali djeaci znaju priu o Crvenkapici. to e rei Rafijevi prijatelji kad saznaju

    da Rafi jo nije uo tu priu?

    Rafi: Ne znam. .

  • Ga Popper: Eto, vidi, Crvenkapica tako ide kroz umu, kroz ogromnu mranu umu. Posve je

    sama i tako ju je strah da drhti cijelim tijelom...

    Rafi: Dobro, zaspat u.

    Ga Popper: Ne smije prekidati tetu Reginu. Crvenkapica ide sve dalje, sasvim sama, sve dalje i

    dalje, sasvim sama. Srce joj tako lupa da i ne primjeuje veliku sjenu koja se skriva iza drveta. To

    je vuk.

    Rafi: Koji vuk? Zato vuk? Neu vuka!

    Ga Popper: Pa to je samo bajka, ludice mala! A u vuka su tako velike oi i tako uti zubi

    (pokazuje) - grr, grr!

    Rafi: Kad e doi mama?

    Ga Popper: I veliki strani vuk brzo ue u kolibu u kojoj je spavala baka - tiho otvori vrata -

    priulja se krevetu - i -ham, ham - podere baku!

    Rafi (vrisne, skoi iz kreveta i pokua bjeati.)

    Ga Popper (utrkuje se s Rafijem oko stola): Rafi! Rafaele!

    Smjesta da si se vratio u krevet, inae ti neu dalje priati!

    Doi, ljubavi, doi... Zna li to e Crvenkapica kad ugleda vuka u bakinoj postelji? Pita: Bako,

    zato su u tebe tako velike oi? I zato ima tako velike ui? I zato ima tako strane pande na

    rukama? I...

    Rafi (priskoi prozoru i otvori ga): U pomo! U pomo!

    Ga Popper (povue ga natrag, udari po stranjici i zatvori prozor): A vuk najednom skoi iz

    postelje i ham, ham...

    Rafi: Mama! Mama!

    Ga Popper: ... podere Crvenkapicu zajedno s koom, kosom i kapicom. Ham, ham, grr, grr!

    Rafi (zavue se pod krevet i priljubi uza zid.)

    Ga Popper (legne pred krevet): Grr, ham, ham... Ali odnekud iznenada naie lovac s pukom i -

    paf, paf - ubije stranog vuka a baka i Crvenkapica veselo izau iz njegova trbuha.

    Rafi (promoli glavu ispod kreveta): Je li ve gotovo?

    Ga Popper: Jo nije gotovo. Potom vuku napune trbuh kamenjem, strano velikim kamenjem i -

    plomp, plomp -bace ga u bunar.

  • Rafi (s ormara): Je li gotovo?

    Ga Popper: ia mia, gotova pria. Zar nije lijepa?

    Mama (upravo stie kui, ulazi): Rafi, odmah da si siao! to se to dogaa, gospoo Popper?

    Ga Popper: Ah, nita naroito! Mali je danas malo nemiran pa sam mu, da bih ga umirila,

    ispriala jednu priu.

    Mama (gladi Rafija po kosi slijepljenoj od znoja): Hvala vam, gospoo Popper. to bismo mi bez

    vas?!

  • A LA RECHERCHE DU TEMPS PERDU!

    Jednog mi dana ena ree:

    - Zna, dragi, u subotu imamo proslavu mature.

    - Tko to - mi?

    - Moj bivi razred. Generacija 1953. Doi e sve moje bive kolegice i kolege. Pa, ako bi htio,

    mislim, ako doista ima volje, bilo bi lijepo kad bi nam se pridruio.

    - Ali ja nikoga od njih ne poznajem, nemam volje, i neu ii. Poi sama!

    - Ne idem sama. Nikada mi nee ispuniti ni najmanju elju...

    Poao sam.

    Svi su bili u najboljem raspoloenju kao to obino biva u takvim prigodama. Tek to smo uli,

    svi su stali grliti i ljubiti moju enu. Zvali su je Popi. Popi! Osjeao sam se usamljen i izgubljen

    poput Izraelca u Ujedinjenim narodima. Razredni drugovi su pak u razgovoru skakali s teme na

    temu prisjeajui se raznih dogodovtina.

    - Zna li netko neto o aiku? Je li istina da je propao na diplomskom? Nije ni udo, nije bio ba

    neki mozak... to je sa okom? ujem da je strano ostarjela... Ma ne, stvar je u tome to joj je

    drugi mu dvadeset godina mlai od nje...

    - Hej, sjea li se kako je, bjeei pred toklerom, spuznula niz ogradu od stubita? A ono kad se

    neu po mjeseini kupala s Mikijem? ... Ba je bila guska!

    Svi su vritali od smijeha. Neki su se i udarali po bedrima.

    - Nije to jo nita! A kad je Beni zatekao Minku s Kuglerom?... Skoro smo umrli od smijeha...

    naroito aa. I ba je on morao plesati arlston s Bergerovom majkom. Glupan!... Sjeate li se

    kako se kod Moskovvitza nasadio na pe?

    Osjeao sam se poput prognanika. Od te generacije ne poznajem ama ba nikoga. Pripadam

    goditu 1948. realne gimnazije Berzsenvi Daniel, Budimpeta. Ima li tko ta protiv?

    - Joj! - vrisnu najednom jedna od prisutnih. - Znate li koga sam srela prije dvije godine u Parizu?

    Klaka! Kau da ivi prodajui razglednice. Oduvijek je naginjao umjetnosti! Sjeate li se kako je

    jednom oprljio obrve?

    - Pa, naravno - dobacim ja - drugo se od Klaka nije moglo ni oekivati.

    - Nisam ba siguran - ree netko. - Uvijek je elio studirati arhitekturu.

  • - Ne budi smijean - odvratih mu. - Klako i arhitektura! Kladim se da nije u stanju povui ni

    dvije ravne crte!

    Moja je primjedba izazvala buru smijeha, to mi je vratilo samopouzdanje.

    - Je li istina da su se Joske i Nina vjenali? - upita me moj susjed ua stolom. - To mi je

    nezamislivo - Joske i Nina!...

    - A moe li zamisliti kako su izgledali na vjenanju! -izazvah ope oduevljenje. - Sjeate li se

    samo kako je Nina pokuavala osuiti gaice u hladnjaku? Oduvijek je bila pomalo uvrnuta. A tek

    Joske sa svojim kuniima! Kad god ugledam glavicu kupusa, sjetim se njega!...

    To je bio pun pogodak! Drutvo se grohotom smijalo. Od tog asa drao sam sve konce razgovora

    u svojim rukama i uvijek bih iznova s vremena na vrijeme, sve do u sitne none sate, ieprkao

    poneku staru uspomenu. Osobito im se svidjela pria kako je aa dva puta prodao svoju olupinu

    od auta, i to je Berger naao u svom krevetu nakon to je Mosko-witzu ukrao eir...

    Na putu kui najbolja supruga na svijetu gledala me zadivljeno.

    - Bio si glavni u drutvu! Nisam ni pojma imala da moe biti tako duhovit.

    - To je tvoj propust, draga - dobacih joj nehajno. - Nikada nisi znala prosuditi ljude.

  • PODILAZE NAS MRAVI

    Stanovi u prizemlju imaju i prednost i manu. Prednost je u tome to se ovjek ne mora penjati uza

    stube, a mana opet u tome to to ne moraju ni mravi. Zato svakog jutra vojska mrava prijee na

    kuni prag, uspue uz kuhinjski zid pa se preko koarice za kruh razmili po sudoperu i zavri u

    slivniku. Za malo vremena te sitne betije razviju iv promet u oba smjera i usput s mahnitom

    revnou odnose sve to im je na putu. Kau da su mravi u prizemlju uobiajena pojava, a da je

    ova godina neuobiajeno bogata mravima. Bilo kako bilo, najbolja supruga na svijetu jednoga je

    jutra odluila da im zada smrtonosan udarac.

    - Ne pomae da ih ubijamo jednog po jednog - ustvrdila je. - Treba im pronai leglo.

    Stali smo u suprotnom smjeru slijediti mravlju povorku koja nas je vodila od kunog praga do

    vrta, da bi privremeno nestala pod ivicom a onda opet iskrsla s druge strane, te odatle krivudala

    nadzemno i podzemno prema sjeveru. Zaustavili smo se na rubu grada.

    - Boe dragi - ree ena - pa oni dolaze iz inozemstva! I zato ba u nau kuu? to li, do vraga,

    nalaze ba u naem slivniku?

    Na to bi pitanje, mogla odgovoriti samo mravlja kraljica. Radne mase su sindikalna stvorenja i ne

    postavljaju pitanja, ve kotrljaju svoj teret. Moja je ena, ipak, poto ih je neko vrijeme

    promatrala, kupila praak protiv mrava i posula otrovom njihovu stazu od ulaznih vrata sve do

    slivnika. Sutradan su mravi vrlo sporo napredovali, jer su morali prelaziti preko breuljaka od

    praka. To je ujedno bio i jedini uinak. Posegnuli smo za sprejom protiv gamadi. Prvi su redovi

    pali, ali se glavnina snaga hrabro probila do otvora slivnika.

    - to jest, jest, vrlo su otporni - priznade moja ena i opra kuhinju karbolom. Dva su dana mravi

    bili posve mirni. Bome i mi. Nakon kratka predaha povorka je opet navalila punom snagom, reklo

    bi se ak i pojaanim tempom. Otkrili su sirup protiv kalja i, poto su ga se nauili, nikada vie

    nisu zakaljali.

    Najbolja supruga na svijetu odustala je od svojih principa i stala ih ubijati jednog po jednog.

    Potamanila bi ih na tisue svakog jutra. Potom se i toga okanila.

    - Ne vrijedi - ree napokon - mnoe se poput Kineza... Uslijedili su zatim dani salate. Moja je

    supruga, naime, odnekud ula da mravi ne podnose miris krastavaca pa ih je narezala punu zdjelu

    i plokama optoila kuhinju. Uskoro se ispostavilo da mravi za tu novost jo nisu uli, pa su

    najprije malko pronjuili a onda mrtvi hladni prelazili preko njih. Neki su se ak i zakikotali.

    Nazvali smo za savjet Sanitarnu inspekciju.

    - Recite nam, zaboga, to da radimo?

    - To se i ja pitam - odgovori nam inspektor. - Moja ih je kuhinja puna.

  • Poslije toga smo napustili nejednaku borbu. Dok dorukujemo, procesija mrava utke promie

    rubom stola u smjeru slivnika. Postali su ve dio domaeg ugoaja. Svakog jutra provjeravamo je

    li sve u redu. Mravi nas ve poznaju i odnose se prema nama s onom suzdranom pristojnou

    kakva ve postoji izmeu protivnika koji su u beskonanim bitkama nauili potovati jedni druge.

    Pravi primjer miroljubive koegzistencije.

  • S KOMPJUTEROM NEMA ALE

    Donedavno me uope nije smetalo to se pukim sluajem zovem kao i jedna pritoka rijeke Jordan.

    Ali prije nekog vremena Uprava za prihode poslala mi je obavijest, koja se doimala vrlo slubeno,

    premda su se poneke rijei inile prilino nevjesto otipkane. Na obavijesti je pisalo: Posljednja

    opomena prije pljenidbe. Budui da do danas niste podmirili naa potraivanja u iznosu od

    20.012,11 izraelskih funti a na ime radova za popravak luke na rijeci Kishon, izvrenih od 6.-12.

    lipnja prole godine, ovime vas obavjetavamo da emo, ukoliko ista ne podmirite u roku od

    sedam dana po primitku posljednje opomene, izvriti pljenidbu vae pokretne imovine, koja e

    potom biti prodana na drabi. Na kraju obavijesti stajala je utjena primjedba: U sluaju da ste u

    meuvremenu obavezu podmirili, smatrajte ovu obavijest nevaeom. Potpis - B. Seligson,

    proelnik. Moram priznati da me ta obavijest prilino zbunila. S jedne strane, pomnim pregledom

    svoga knjigovodstva, nisam pronaao nikakvih dugovanja bilo za kakve popravke koje bi netko u

    posljednje vrijeme na meni izvrio. S druge strane, nisam mogao pronai nikakvu potvrdu da sam

    dug podmirio. Budui da sam oduvijek bio pristalica rjeavanja lokalnih razmirica osobnim

    pregovorima, zaputio sam se ravno do gospodina Seligsona u Upravu za prihode.

    - Eto, vidite - rekoh i pokazah mu osobnu kartu - ja sam, kao to se iz priloenoga vidi, pisac,

    nisam rijeka. V. d. proelnik Uprave za prihode otro me odmjeri.

    - A kako to da se onda zovete Kishon?

    - Iz puke navike - rekoh. - Ali ja se uz to, za razliku od rijeke, zovem i Ephraim.

    To ga se ve dojmilo. Ode u pokrajnju sobu da prodiskutira stvar sa svojim suradnicima. Na

    alost, nisam ih mogao uti, ali bi se svaki as jedan od njih pojavio i dobro me pogledao. Jedan je

    od njih ak zatraio da ustanem i da se okrenem oko svoje osi. Napokon su odluili prihvatiti

    moje argumente, ili ih barem nisu odbacili. Seligson je osobno proglasio Posljednju opomenu

    nevaeom. Crvenom olovkom dopisao je: Nije u posjedu luke - Seligson, i na koricama spisa

    nacrtao veliku nulu, koju je potom prekriio sa dvije dijagonalne crte. Odahnuo sam i otiao kui.

    - Bila je, dakako, greka - rekoh eni. - Logika je ipak pobijedila.

    - Vidi! - odvrati mi najbolja supruga na svijetu. - A ti uvijek na sve gleda crno.

    Nakon desetak dana, bila je srijeda, stigla je Obavijest o pljenidbi pokretne imovine, koja je

    glasila: Kako se do dananjeg dana niste odazvali na nau posljednju opomenu da isplatite dug

    od 20.012,11 izraelskih funti - pisalo je Seligsonovim nevjetim strojopisom - prisiljeni smo

    postupiti po Propisu 238/a/5 o pljenidbi pokretne imovine i prodaje iste na drabi. U sluaju da ste

    u meuvremenu obavezu podmirili, smatrajte ovu obavijest nevaeom.

    Odjurio sam kao iz topa Seligsonu.

  • - Znam, ve znam - stade me on umirivati. - Te obavijesti ne aljem ja, ve kompjuter u

    Jeruzalemu, a njemu se ovakve greke esto potkradu. Ne obraajte, molim vas, na to panju.

    Saznao sam usput da je Centrala u Jeruzalemu prela prije est mjeseci na automatski sistem i

    odonda kompjuter obavlja posao koji je prije toga vodilo nekih deset tisua mrzovoljnih

    slubenika. To je, naravno, ne samo kraj birokratskom zatezanju, ve i veliko olakanje za

    nesretne slubenike koji sad mogu lijepo u miru prodavati zjake. Nezgoda je jedino u tome to

    tehniari koji su opsluivali kompjuter jo uvijek nisu bili dovoljno izvjebani pa su ga

    povremeno kljukali krivim podacima, to je u kompjuteru izazvalo pro-bavne smetnje, kao to je

    to, na primjer, bilo u sluaju s mojim popravkom luke.

    Seligson mi je sveano obeao da e jednom zauvijek skinuti taj sluaj s dnevnog reda, i kao

    potvrdu tome u mojoj je prisutnosti poslao u Jeruzalem brzojav sa zahtjevom da se cijela stvar, na

    njegovu odgovornost, zasad odloi.

    Zahvalivi mu na tom plemenitom inu, otiao sam kui sav sretan.

    U ponedjeljak su doli po hladnjak. Na mojim su se vratima pojavila tri pokrupna profesionalna

    nosaa. Predoivi mi nalog za pljenidbu s potpisom B. Seligsona, vjetim su rukama dohvatili

    moju pokretnu imovinu u obliku hladnjaka i, ne obazirui se na moje prosvjede, odvezli ga u

    teretnim kolicima.

    - Ta pogledajte me - vikao sam za njima. - Zar sam vam ja nalik na luku? Zar ste ikad uli da luka

    moe psovati, prokleti bili dabogda!

    Ali oni su samo vrili svoju dunost, i tu je obian smrtnik nemoan.

    Seligsona sam zatekao kako oajniki zuri u zid. Upravo mu je iz Jeruzalema stigla opomena da

    jo nije ispunio obavezu da naplati dug u iznosu od 20.012,11 izraelskih funti na ime popravka

    luke na rijeci...

    - Pretpostavljam - ree mi prijekorno - da je kompjuter krivo protumaio onu frazu na svoju

    odgovornost. Trebalo je da budem oprezniji. Moram vam priznati, gospodine Kishone, u lijepu

    ste me kau uvalili! Predloiti mu da jednostavno ne obraa panju na obavijest, ali ga to nije ni

    najmanje umirilo.

    - Znate - ree mi klonulo - kad vas kompjutor jednom dohvati, izgubljeni ste. Jednom je efu

    protokola u parlamentu kompjuter naredio da izvri smrtnu kaznu nad svojim tajnikom... Tek je na

    jedvite jade ministru pravde uspjelo u zadnji as spasiti nesretnika. Kaem vam, s kompjuterom

    nema ale. Predloih mu da poemo u Jeruzalem i da osobno s njima raistimo stvar. Ne zezaj,

    stari, rei emo mu. Pusti nas na miru!

    - Do njega se ne moe. Previe je zaposlen. To je naj-zaposleniji kompjuter na svijetu. Treba im

    za sve - za izbore, prognozu vremena, horoskope, tumaenje snova, i ta ti ja znam za to ne.

  • Uinio je ipak toliko, Bog ga blagoslovio, da je nazvao skladite zaplijenjene robe i zamolio efa

    da do daljnjega ne da moj hladnjak na drabu.

    Iz obavijesti koju sam posve nebirokratskom brzinom dobio ve ujutro, a koja je glasila: Raun o

    pokriu poreznog dugovanja, razabrao sam da je moj hladnjak prodan na drabi za 19 funti.

    Time se moj dug smanjio na 19.993,11 funti, koje sam, kako je u priloenom stajalo, duan

    isplatiti u roku od sedam dana. U sluaju da sam u meuvremenu... i tako dalje...

    Seligsona ovaj put nisam odmah naao jer je poao k odvjetniku da prenese svoj hladnjak na

    enino ime. Kad se vratio, kleo se da nee, ako se ikad izvue iz ralja tog kompjutera, vie nikada

    ni za koga intervenirati, a ponajmanje za nekog tko se zove kao neka rijeka.

    - Slaem se - rekoh. - Ali predloite mi kako da se ja iz toga izvuem.

    - Ne znam - odgovori Seligson. - Dogodi se katkad da kompjuter jednostavno zaboravi na svoje

    rtve. Preostaje vam jedino da se nadate.

    Rekoh mu da ne vjerujem u uda i da elim srediti stvar odmah tu, na licu mjesta.

    - U redu, ako ba elite - odvrati Seligson.

    Nakon duljeg natezanja sloismo se da moja dugovanja za popravak luke podijelimo u dvanaest

    mjesenih rata. Dokument s mojim i Seligsonovim potpisom smjesta smo poslali u Jeruzalem

    kako bih spasio jo ono to se od moje pokretne imovine dalo spasiti.

    - To je najvie to mogu za vas uiniti - ree mi Seligson. - Moda e oni tamo uskoro ipak nauiti

    baratati tim kompjuterom.

    - Nadajmo se - odgovorih.

    Prvi ek u iznosu od 1.665,05 funti stigao je za dva dana zajedno sa Seligsonovom, i opet

    eprtljavo napisanom opaskom, da je to prva rata na ime otplate duga u iznosu od 19.993,11

    izraelskih funti, kojim je Uprava za prihode tereti za izvrenje radova u luci rijeke Kishon. Kad

    sam najboljoj supruzi na svijetu saopio sretnu vijest da smo se napokon rijeili goleme

    financijske brige, ona je samo prosiktala kako je sramota to nas jo varaju i za kamate, jer da

    bismo svagdje drugdje dobiti najmanje est posto.

    - Moda - rekoh - ali nije mi ni nakraj pameti da poduzmem bilo to u vezi s tim. Budunost

    pripada kompjuterima. Ako ste se u meuvremenu u to ve i sami uvjerili, smatrajte ovu tvrdnju

    nevaeom.

  • PAKAO ZVANI KAKAO

    Amir, na riokosi tiranin, jo od roenja vrlo slabo jede. Ne voli ni vakati ni gutati.

    Iskusne majke savjetovale su nam da ga ostavimo na miru dok ne izgladni, to jest da mu tako

    dugo ne damo jesti dok nas na koljenima ne bude molio za zalogaj. I tako smo ga pustili da

    izgladni, od ega je toliko oslabio da smo mi njega na koljenima molili da uzme zalogaj.

    Napokon smo ga odveli k naem najpoznatijem specijalistu, strunjaku za prehranu male djece.

    Prije nego to smo dospjeli i rije izustiti, on je samo ovla pogledao naeg suhonjavog sinia i

    upitao.

    - to je s njim? Ne jede?

    - Ne jede.

    - To sam si i mislio.

    Nakon kraeg pregleda iskusni nam strunjak saopi da se tu ne da mnogo uiniti, jer jednostavno

    ima djece koja malo jedu i tome nema pomoi. Obilato smo ga nagradili za struni savjet i

    odonda, pomireni sa sudbinom, hranimo dijete po onoj biblijskoj: u znoju lica svoga jest e kruh

    svoj. Moram priznati da ni moja ena ni ja nemamo previe strpljenja da moljakamo,

    podmiujemo, obeavamo, i slino. Na sreu se moj tast u tome pokazao izuzetno vjetim i

    spremno je na sebe preuzeo zadatak da natjera Amira jesti. Pria mu najmatovitije prie a Amir

    ga slua otvorenih usta i posve zaboravi da ne voli jesti. Ideja je sama po sebi doista izvrsna ali

    nije pravo rjeenje!

    Jedan je od glavnih problema - kakao. A kakao, kao to znamo, sadri sve mogue to je potrebno

    za rast djeteta -od vitamina, minerala, ugljikohidrata pa sve do pinata. I tako se svake veeri

    djedica povue s Amirom u djeju sobu da bi nakon jedan sat izaao malaksalo drui. Ali bi

    slavodobitno objavio:

    - Popio je polovicu.

    Veliki preokret zbio se u ljeto kad je jedne veeri djedica izaao iz djeje sobe isto tako drui ali

    ovaj put od uzbuenja.

    - Zamislite, sve je popio!

    - Nije mogue? - povikasmo u jedan glas. - Kako ti je to uspjelo?

    - Predloio sam mu da prevarimo tatu.

    - Kako to da prevarite tatu?

    - Pa lijepo! Rekao sam mu da ispije cijelu alicu, da emo je tada napuniti vodom a tati emo

    kazati kako Amir opet nije htio popiti ni gutljaja. Ti e se naljutiti i zaprijetiti da e sam popiti

  • kakao, a zatim e otkriti da si nasjeo. Meni se, da budem iskren, takav trik ini pomalo

    primitivnim. Osim toga, ne smatram ba jako pedagoki uiti dijete da od oca pravi budalu. Tek

    na uporno navaljivanje najbolje supruge na svijetu (Ipak je od svega najvanije da popije

    kakao!), pristao sam da zaigram igru. Djedica ode u kupaonicu, napuni alicu nekom odvratnom

    tekuinom i stavi je preda me.

    - Amir opet nije popio ni gutljaja - ree.

    - Ma nije mogue! - povikah toboe ljutito. - Sad mi je zbilja dosta! Ako on nee popiti kakao,

    popit u ga ja.

    Amirove su se oi zaiskrile kad sam srknuo gutljaj i odmah ga s gaenjem ispljunuo.

    - Fuj! to je to? Kakva je to gadna splaina? B-r-r-r...

    - Jesmo ga, jesmo ga! - likovao je Amir i, pocikujui od veselja, zaplesao oko mene divljaki ples.

    Sve mi se to inilo prilino glupim, ali - on je popio svoj kakao a, kako ree njegova mati, to je

    najvanije od svega.

    Sutra opet sve iznova: djedica nosi alicu punu vode, Amir opet nije nita popio, pa to taj mali

    misli, ako nee on, popit u ga ja, fuj, to je to, grr-brr... ispljunem (jedina stvar koju ne moram

    odglumiti), jesmo ga, jesmo ga, divljaki ples...

    I tako iz dana u dan.

    Amir je ve toliko napredovao u igri da mu ni djedica vie nije potreban. Sad ve sam dolazi sa

    alicom vode; neuveno, tako divan kakao, fuj, jesmo ga, divljaki ples...

    S vremenom sam se ve pomalo zabrinuo.

    - Sluaj, draga - rekoh eni. - Nije li ovaj na djeak malo priglup?

    Nikako nisam mogao dokuiti to se zbiva u glavi naeg djeteta. Zar je mogue da svaki put

    zaboravi to je bilo sino? Ili moda misli da sam ja toliko glup pa da mu svaki put nasjednem na

    isti trik? Najbolja supruga na svijetu gledala je na to, kao i uvijek, s praktine strane: nije vano

    to dijete misli, vano je da pije kakao.

    Jednom sam - da li zbog rastresenosti ili iz podsvjesne pobune - izlio tekuinu u slivnik a da je

    prije toga nisam ni okusio niti izgovorio sve ono: Neuveno, grrr, brrr, fuj!

    Amir se zajapurio i briznuo u pla.

    - Ali, tata, pa nisi ni kuao!

    Sad je meni krv navrla u glavu. Za koga on mene dri? Za budalu?

    - Pa i ne moram kuati - odbrusih mu. - Svaki kreten zna da je to voda.

  • - Ti si, tata, laljivac - Amir e pokunjeno. - Zato si dosad uvijek kuao?

    Aha, znai da je Amiru jasno kako je to svake veeri samo predstava. Vjerojatno mu je to ve od

    samog poetka jasno. emu onda nastavljati?

    - Zato to to njega veseli - objasni mi supruga. A sve dok on pije kakao...

    Negdje u jesen Amir je unio neke male izmjene u tekstu pa, kad bih ga zapitao zato nije popio

    kakao, on bi odgovorio:

    - Nisam ga popio zato to to nije kakao ve obina voda...

    Pred zimu je poeo prstom mijeati vodu prije nego to bi mi je pruio da je ispljunem. Igra mi se

    sve vie gadila. Ve bi mi se poslije podne smuilo pri pomisli da e mi navaer ono malo

    udovite prii sa alicom bljutave vode. Sva druga djeca piju kakao jednostavno zato to djeca

    moraju piti kakao. Zato samo moje dijete izvodi bijesne gliste?

    Oko Nove godine uinio sam neto posve neoekivano. Ne znam to mi je bilo, ali, poto sam

    uzeo onu groznu alicu koju mi je pruio sin i ispio prvi gutljaj, nisam izlio sadraj u slivnik kao

    inae, ve sam ga jednostavno iskapio do kraja, premda je malo trebalo da se ne uguim.

    Amir me uasnuto i nijemo promatrao. Ali to je bio samo trenutak zatija pred erupciju, a onda je

    zaurlao:

    - Zato si popio? Zato?

    - Kako to misli: zato? - zapitah osjeajui neko neprirodno zadovoljstvo. - Jesi li mi sam rekao

    da nisi popio ni gutljaja jer ti kakao ne prija, je li tako? A ja sam ti odgovorio da u ga onda ja

    sam popiti, pa sam ga, evo, i popio - i to sad jo hoe?

    Amir me oinuo pogledom punim neskrivene mrnje i poao ravno u krevet, gdje je cijelu no

    proplakao. Napokon je izalo na vidjelo da je njemu za sve vrijeme bilo jasno da ja znam kako je

    u alici voda, a da se samo pravim da ne znam. Pa emu onda svake veeri ta glupa komedija?

    Moja je ana dala na to i opet jedini mogui odgovor:

    - Dijete pije kakao a to je vanije od svega.

    I tako se igra s kakaom nastavila iz veeri u veer i ja sam na to ve gotovo i prestao obraati

    panju. Na kraju krajeva, nisam ja kriv to imam priglupo potomstvo. To je naprosto nesrea i tu

    nema pomoi. Neki roditelji imaju sree pa su im djeca pametna, a drugi, eto, nisu te sree.

    Kad je Amir slavio peti roendan, dopustili smo mu da pozove nekoliko prijatelja. Poto su se

    okupili, poveo ih je u svoju sobu ne zaboravivi ni svoju alicu. Uskoro sam poao pogledati kako

    se djeca zabavljaju. Kad sam priao vratima, uo sam svog sina gdje govori:

    - ...a sada moram u kupaonicu napuniti alicu vodom.

  • - Zato? - upita ga prijatelj Niki.

    - Zato to moj tata tako hoe.

    - Zato?

    - Ne znam. To moram raditi svake veeri.

    A, tako, dakle! On, znai, misli da je problem u meni, da je meni ta igra potrebna! I on to sve radi

    meni za volju! Ne, to dijete nipoto nije glupo - ono je nastrano!

    Ujutro sam ga posjeo na krilo.

    - Sluaj, sine - rekoh mu. - Tata hoe da prekinemo tu besmislenu igru. Neko vrijeme smo se

    zabavljali, ali sada je ve dosadno. Hajde da izmislimo neku novu igru, hoe li?

    Ovaj put Amir je dvije noi plakao, a i moja ena je ve izgubila strpljenje sa mnom.

    - Ako dijete prestane jo i kakao piti - opominjala me -nee od njega nita ostati.

    I tako se predstava nastavlja. Katkad me sin, tek toliko da me podsjeti, zovne iz kupaonice:

    - Jesi li spreman? Evo, dolazim s vodom! Nato ja preuzimam svoju ulogu.

    - Fuj, to je to... Grrr... brrr...! Da ovjek poludi!

    Jednom, kad je Amir zbog ospica morao leati u krevetu, otiao sam u kupaonicu, natoio alicu

    vodom i ondje je prolio.

    - Jesmo ga! Jesmo ga! - oduevljeno je iz druge sobe vikao moj sin.

    U posljednje vrijeme Amir je naao novu varijaciju na staru temu: dolazi iz kupaonice nosei u

    alici splainu i sam izgovara moj tekst: Fuj, to je to... grr... brr...

    Sve mi se vie ini da sam u ovoj kui pomalo suvian. Kad ne bi od svega bilo najvanije da

    Amir popije kakao, doista ne bih znao zato postojim.

  • PORAZ ZA ZELENIM STOLOM

    Jednom sam prilikom svom sinu Rafiju donio iz inozemstva stolni nogomet, izvanrednu igraku

    slinu onima oko kojih se dugokosa mlade tiska po kafiima. Ta se igraka sastoji od zelene

    ploe s po jednim golom na svakom kraju i nekoliko poprenih sipki, na koje su privrene

    drvene figurice crvenih ili plavih igraa, jednak broj sa svake strane. Svaka ipka na jednom svom

    kraju ima drku. Kad je okreemo, drveni igrai mogu odgurnuti drvenu loptu prema

    protivnikom golu. To je doista sjajna igraka, naroito pogodna da u djetetu, a i u odraslima,

    pobudi, razvija i njeguje plemeniti natjecateljski duh koji e od igraa stvoriti pravoga sportaa,

    kako na kutiji jasno i pie.

    Rafiju se igra svidjela na prvi pogled. U poetku mi se, priznajem, inilo da poneto nespretno

    barata ipkama, ali sam vrlo brzo shvatio da uope nema dara za stolni nogomet. Mali dodue

    dobro crta, mnoi razlomke napamet kao od ale, ali kada treba neto nainiti rukama, onda kao

    da su mu obadvije lijeve. Ne radi se o tome da ne bi znao vrtjeti ipkama. Vrti ih on, ali mu lopta

    bjei na sve strane, samo nikako da odluta u gol. Ja se zbog toga uope ne uzbuujem - mali slika

    tako divne slike da nastavnik nikako ne moe vjerovati da mu ih nisam ja napravio, i sa svojih je

    sedam godina vrlo bistar, ivahan i posve normalan djeak.

    Nezgoda je jedino u tome to mali nespretnjakovi ima neodoljivu potrebu da poto-poto pobijedi.

    Kad god igra sa svojim vrnjacima i od njih doivi poraz, lice mu se zajapuri a niz obraze mu

    poteknu krupne suze. A povrh svega, Rafi je jo i neobino strastven igra, ak u tolikoj mjeri da

    je drvenim lutkama svoga tima nadjenuo imena. Tako se svi navalni igrai zovu Pele, golman je

    Jain a ostali se zovu Fuchs po najboljem nogometau u njegovu razredu.

    U zadnje vrijeme Rafi ne eli vie ni s kim igrati osim sa mnom, to je posljedica brojnih poraza

    koje je na nogometnom polju doivio sa svojim vrnjacima. To jo ne bi bilo tako strano kad mi

    na vrhuncu plemenitog nadmetanja ne bi stao dobacivati moleive poglede koji govore samo

    jedno: Tatice, izgubi! Tatice, molim te, izgubi! Mislim da to uope nije fer od njega. Zato bih

    ja, do vraga, izgubio? I ja volim pobijediti, poput svakog normalnog ovjeka. Ako on hoe

    pobijediti, onda neka se potrudi da bolje igra. U njegovim godinama znao sam nahvatati punu

    kutiju leptira i rastaviti svaku budilicu.

    Pokuao sam mu logino objasniti o emu se radi.

    - Sluaj, Rafi - poeh - ja sam velik a ti si mali, je li tako?

    - A-ha.

    - to bi ti mislio o tati koga bi roeni sini pobijedio? Mislio bi da taj tata ne valja.

    - A-ha.

    Pa zato si onda tako nesretan kad izgubi?

  • - Zato to elim pobijediti - jeca Rafi. Tu se sad umijea majka.

    - Pa dopusti mu, zaboga, da barem jednom pobijedi -priapne mi na uho - tek toliko da stekne

    samopouzdanje. Tko zna kakve sve duevne posljedice moe izazvati u njemu ako stalno gubi.

    Poduzeo sam, dakle, natovjeanski napor da spasim Ra-fijevu linost. Svaki put kad bi neki od

    njegovih Pelea uputio loptu prema mom golu, ja bih uljudno maknuo svog golmana u stranu,

    samo da tom svom nespretnom siroetu omoguim da zabije, k vragu, bar jedan gol. Ali ni

    sluajno! On doista izvrsno znade mnoiti razlomke, ali nikada nee nauiti ubaciti drvenu loptu u

    gol. Stoga sam se odluio na posljednji oajniki korak - da zabijem sebi autogol. Okrenuo sam

    ruicu svog centarfora, utnuo loptu... ona je pala na ipku... odbila se i... ravno u njegov gol!

    Sad je tek Rafi udario u pla! I ne samo to. U nastupu bijesa dohvatio je ipke, golove, igrae,

    loptu, i sve pobacao na pod.

    - Ne da mi da pobijedim - vikao je. - Namjerno mi ne da, znam...

    Paljivo sam pokupio ostatke igrake i primijetio da su tri moja igraa ostala bez glave.

    - Eto vidi, razbio si mi navalu - rekoh mu prijekorno. -Kako mogu dalje igrati? Ni jedan od njih

    vie ne moe pogoditi loptu...

    - Ne smeta - ivnu moj potomak. - Igramo dalje!

    I doista, tek to smo iznova poeli, Rafi je sve vie osvajao teren. Mogao sam vrtjeti svoje

    obezglavljene igrae koliko mu drago, oni kao da nisu postojali. Nasuprot tome, Rafi je krenuo u

    napad. Fuchs je dodao Peleu, on drugom Peleu, ovaj dalje do Pelea treega i napokon - za svaki

    sluaj jo sam malo nakrivio stol - lopta je ipak pronala put do mojeg gola.

    - Ho-ho! - kliktao je Rafi pobjedniki. - Gol! Gol! 1:0 za mene! Pobijedio sam te! ivio

    pobjednik!

    Ujutro su svi moji igrai osvanuli odrubljene glave. Ja sam ih vlastoruno odrubio. Uinio bih i

    vie od toga, samo da svom prvencu vratim samopouzdanje.

  • I STROJ JE SAMO OVJEK

    Ne znam to je tome razlog, ali u naem se kuanstvu ponekad dogaaju udne stvari. Tako mi

    jednog dana najbolja supruga na svijetu saopi da moramo kupiti novi stroj za pranje rublja jer

    sadanji ve polako stari.

    - Dobro, draga - rekoh. - Poi onda i kupi sebi novi, mlai stroj, ali pazi, samo jedan, i neka

    nikako ne bude od onih bijesnih, stranih, ve neka bude pravi domai stroj!

    Kako je moja ena duu dala za kupovinu, ve je sutradan u naoj kui veselo zujao domai stroj

    za pranje rublja: mlad, io i opremljen svom silom ulatene dugmadi. Bila je to ljubav na prvi

    pogled ili, to e rei, na prvo pranje. Sve je radio sam: namakao, prao, ispirao, suio. Ba kao da

    je imao ugraen ljudski mozak.

    Eh, odatle i poinje naa pria.

    Sutradan u podne najbolja supruga na svijetu upadne iznebuha i sva zbunjena u moju sobu i ree:

    - Ephraime, on hoda!

    Poao sam za njom u kupaonicu i doista: dok se centrifuga marljivo okretala, na se stroj velikim

    skokovima zaputio prema kuhinji. Sustigli smo ga na pragu i pritiskom na crveno dugme

    zaustavili.

    Poto smo paljivo razmotrili situaciju, otkrili smo da stroj hoda samo onda kad je ukljuena

    centrifuga pa, kad se bubanj od silne brzine okretaja stane tresti, pone i on - hop,

    hop, hop - poskakivati kao da ga pokree neka unutarnja sila.

    Nama to, zapravo, nije smetalo. Nije naa kua neki zatvor, i zato stroj ne bi etao po kui - ako

    mu se to svia.

    Pokazalo se, meutim, da smo ipak bili previe popustljivi.

    Jedne smo veeri odjednom iz hodnika zauli grozan lom. Pourili smo onamo i imali to vidjeti:

    Amirov tricikl leao je zdrobljen pod strojem dok se ovaj, nad njim, u luakom tempu vrtio oko

    svoje osi. Amir je, naravno, kao to bi i svako dijete, plakao i snano udarao po stroju.

    - Fuj, ti zloesti Jonathane, vidi to si mi uinio... - vikao je.

    Ovdje moramo objasniti da je Jonathan ime to smo ga nadjenuli stroju upravo zbog njegove

    gotovo ljudske inteligencije.

    Pokuali smo objasniti siniu da stroj to nije uinio namjerno, da je on samo malo etao po kui a

    tricikl mu se, eto, naao na putu pa ga je - hop - nagazio. Amir, meutim, nije imao razumijevanja

    za takvo objanjenje.

  • - Ne preostaje nita drugo - ree moja ena - nego da veemo Jonathana.

    Privezala ga je konopcem za slavinu.

    Bilo mi je pomalo ao Jonathana, ali nisam rekao ni rijei. Stroj je bio u nadlenosti moje supruge

    i ona je mogla s njim raditi to hoe. Ipak, moram priznati da me razveselilo kad smo ga ujutro

    nali priljubljena uza suprotni zid. Upeo je, jadnik, sve svoje konjske snage i pretrgao konopce.

    Najbolja supruga na svijetu uzela je jai konopac i privezala Jonathana za bojler. Nikada neu

    zaboraviti lomljavu koja nas je trgla iz sna. Ovaj put je Jonathan istrgao bojler i vukao ga za

    sobom dok se iz kupaonice intenzivno irio miris plina. Napokon je moja ena, uvidjevi koliko

    ga to ini nesretnim, odustala od toga da vee Jonathana. Shvatili smo da je on roen u

    nezavisnom i slobodnom Izraelu, da je tako rei Sabra,1 i da se na njega ne moe utjecati. Gotovo

    da smo bili ponosni na njega. Otada Jonathan obavlja svoje dunosti uz punu slobodu kretanja.

    Jednom je ipak prekardaio i upao u dnevnu sobu upravo kad smo imali goste i, naravno,

    preplaio ih na mrtvo ime.

    - Van! - zavikala je moja supruga. - Van! Vrati se na svoje mjesto!

    To je bilo malo pretjerano s njene strane. Jonathanova inteligencija ipak nije tolika da moe

    razumjeti ljudski govor. Sigurnije je bilo zaustaviti ga pritiskom na dugme, to sam i uinio.

    Poto su gosti otili, ponovo sam ga ukljuio kako bih ga vratio na mjesto. On se, meutim,

    uvrijeen, nije ni pomakao. Pokrenuo se tek poto smo ga nahranili s nekoliko komada rublja.

    Amir se u meuvremenu pomirio sa Jonathanom i svakom prilikom ga zajae i veselo uzvikuje:

    - iha, iha!

    Zapravo, osim to voli tumarati uokolo, ne moemo se potuiti na Jonathana. On izvrsno obavlja

    svoj posao i pere sjajno bijelo i uope nije izbirljiv na deterdente. Najbolja supruga na svijetu

    dola je ak na pomisao da bismo mogli iskoristiti njegove izlete. Zato ga, na primjer, ne bismo

    poslali u kupovinu? Rekoh joj da to nikako ne dolazi u obzir. Morali bismo mu ponajprije napisati

    listu narudbi, jer on ipak ne zna govoriti, a on bi mogao tu listu izgubiti ili, to je jo gore, mogao

    bi zalutati i ne bi se vie znao vratiti. Doista se ne isplati riskirati, samo zato da sebi utedimo put

    do trgovine. S druge strane, Jonathan neobino voli izlaziti na ulicu. Jedne sam ga veeri jedva

    sprijeio da ne ode u susjedstvo. Supruga mi ree da su Nikijevi roditelji, koji stanuju preko puta,

    kupili novi stroj za pranje rublja, prekrasnu malu talijanku.

    - Misli da je mogue da Jonathan...?

    Ne bih nikako volio da mi po kui vrlja tucet malih strojeva za pranje rublja. Obratio sam se

    stoga strunjaku. Pokazalo se da mu na problem nije nepoznat.

  • - Kako da ne - ree nam on - znam za tu pojavu. Ponu skakati kad se pokrene centrifuga, ali samo

    onda kad je u bubnju premalo rublja. Tada se poremeti ravnotea stroja i on se pone kretati.

    Morate ga napuniti s najmanje etiri kilograma rublja i jamim vam da e tada va stroj biti miran

    kao janjece. Kod kue sam zatekao enu gdje plijevi vrt i odmah joj saopio da Jonathan skakue

    jer mu je premalo rublja u utrobi. Najbolja je supruga na svijetu naglo problijedjela.

    - Blagi Boe! - povikala je. - A ba sam danas stavila upola manje...

    Odjurili smo u kupaonicu i ostali kao ukopani. Jonathan je nestao. Zajedno s kabelom. Istrali

    smo na ulicu.

    - Jonathane! - vikali smo. - Jonathane! Jonathanu ni traga.

    Iao sam od kue do kue i raspitivao se kod susjeda nisu li moda vidjeli jedan hebrejski stroj za

    pranje rublja gdje hita cestom. Svi su nijeno vrtjeli glavama. Samo je jedan rekao kako mu se

    ini da je neto slino maloas vidio pred potom. Meutim, kako smo poslije utvrdili, radilo se o

    nekom pogreno adresiranom hladnjaku. Poto sam dugo i uzaludno tragao, vratio sam se potiten

    kui. Tko zna, moda je dospio pod autobus? Jonathan, slobodni sin industrijske dungle, suoen

    s opasnostima velegrada i njegovih nesmiljenih vozaa! Ili mu je moda program pranja zavrio

    nasred ulice i vie se ne moe kretati... Moda stoji nepomian negdje usred prometne guve...

    - Nala sam ga, tu je - dotrala mi je ena u susret. Ispostavilo se da je mali glupan, dok je moja

    ena plijevila u vrtu, odlutao u hodnik pravo do podrumskih stuba, niz koje bi se sigurno i

    stropotao da mu se toga asa nije kabel istrgnuo iz utinice, to ga je spasilo od sigurne smrti.

    - Sad je dosta - odluno e moja ena. - Skidaj odjeu! Pokupila je po kui svaki komad tkanine

    koji bi joj dospio

    pod ruku i nabila u sirotog Jonathana gotovo pet kila. A on je crnio i tiho zujao - miran kao

    bubica. Iz tjedna u tjedan moja bi ga ena dupkom punila a on je samo radio i radio. Srce mi se

    paralo od alosti. Jednoga dana vie nisam izdrao.

    Zaustavio sam ga usred programa i izvukao iz bubnja jedno dvije kile rublja. Jonathan je veselo

    poskoio i zaputio se ravno k svojoj talijanskoj ljepotici preko puta. Opet je brujao i tropotao -

    kao u dobra stara vremena.

    - Hajde, Jonathane, hajde! - apnuo sam mu i pogladio ga po leima. I Jonathan je odetao.

  • UTI I PLIVAJ!

    Moj sin stoji na rubu bazena i plae.

    - Amire, hajde ui u vodu! - zovnem ga.

    - Bojim se.

    Ve punih pola sata pokuavam nagovoriti svog riokosog potomka da ue u vodu kako bih ga

    nauio plivati, ali on se, eto, boji. Od straha plae, zasad dodue jo samo potiho, ali zamalo e se

    derati punim glasom, znam ja njega. Pa ipak mu ne zamjeram. Sjeam se jo kako je moj otac

    mene uio plivati, i kako sam ja isto tako stajao na rubu bazena i bojao se. Bio je prilino grub

    prema meni.

    Odgojne su se metode odonda znatno promijenile, postale su lukavije. Meni, na primjer, ne bi ni

    na pamet palo da silim svoga sina na neto za to on nema volje. Odluni korak mora on sam

    uiniti, poput mlada orla koji prvi put naputa roditeljsko gnijezdo i vine se u nebesko

    prostranstvo. Treba ga samo blago gurnuti - sve ostalo je stvar prirode. Od svega je najvanije

    imati strpljenja, razumijevanja i ljubavi - ponajvie ljubavi.

    - Gledaj - govorim ja svom ptiu - uvjeri se sam. Voda ti je tek do pupka a tata e te drati. Nita

    ti se ne moe dogoditi.

    - Ali ja se bojim.

    - Vidi, sva su djeca u vodi, igraju se, plivaju, smiju se. Samo ti stoji tu vani i plae. Zato

    plae?

    - Zato to se bojim.

    - Zar si ti slabiji i gluplji od druge djece?

    - Jesam.

    Rekao je to s dubokim uvjerenjem. Kao zakljuak. Osvrnuo sam se oko sebe: drugi roditelji su se

    smijuljili a uvar bazena promatrao me ispod slamnata eira. Zamislio sam brod koji tone. Svi

    putnici okupili su se na palubi i disciplinirano, mirno, ekaju kapetanove upute. Samo se mali,

    zdepasti crvenokosi ovjek gura meu ene i djecu kako bi se meu prvima doepao amca za

    spaavanje. Taj ovjek je moj sin koga nisam nauio plivati...

    - Reci mi ega se boji?

    - Da se ne utopim.

    - Kako se moe utopiti u takvom pliaku?

    - Mogu, ako se bojim.

  • - Ne moe ak ni da hoe - pokuao sam mu razumno objasniti. - Specifina teina ljudskog

    tijela manja je od specifine teine vode i zato tijelo pliva. Evo, pokazat u ti.

    Tata se leima isprui po povrini, mirno lei i pluta na vodi, kadli usred te poune zorne obuke

    neki kreten skoi u bazen zamalo tati na glavu. Val me zapljusnu, usta mi se napunie vodom i ja

    sa svom svojom specifinom teinom pooh na dno. Moj sin brine u pla treom brzinom.

    Poto sam nekako isplivao na povrinu, pokuah nai podrku u uvaru koji nas je ravnoduno

    promatrao.

    - Kaite, molim vas, ovom mom sinu da li se itko moe utopiti u ovom djejem bazenu?

    - Kako da ne - odvrati mi uvar ispod slamnata eira. -Jo kako da moe!

    Drugi bi otac na mom mjestu ve odavno zgrabio sina i bacio ga u bazen. Da, svatko bi to uinio,

    ali ne i ja. Ja volim svog sina premda je kukavica, tovie, upravo ga zato i volim to je takva mala

    kukavica, tako malen, bespomoan, izgubljen...

    - Hajde, Amire, da se nagodimo - predloih mu. - Ja te neu ni taknuti a ti e lijepo sam ui u

    vodu. Ui samo do koljena. Ako ti se svia, ostani u vodi, ako ti se ne svia - a ti izii! Moe li

    tako?

    Amir potvrdno klimne glavom te, svejednako plaui, prijee rub bazena i nesigurnim koracima

    zae u vodu. Nije mu bila ni do koljena a on je ve zakljuio da mu se ne svia i da ne eli ostati.

    Okrenuo se, izaao i nastavio zavijati sve viim glasom, to mu je na vrstom tlu bilo i mnogo

    lake.

    - Mama! - urlao je. - Mama!

    udna je ta djeja potreba da zazivaju majku u svakoj moguoj prilici, ak i onda kada ih ta ista

    mama goni sa ibom oko stola.

    - Amire - obratih mu se ovaj put strogo - ili e sad odmah ui u vodu, ili veeras nema nita od

    televizije.

    Da nisam pretjerao? Moda sam prestrog prema njemu? On jo uvijek plae i ne mie se. I

    obratno. Ne mie se i plae li, plae.

    - Pogledaj, Amire, kako je to jednostavno - pokuah mu pokazati. - Samo, evo, ovako, isprui

    ruke i broji: jedan dva, tri i...

    Posve je razumljivo da ne mogu istodobno i plivati i bro-jiti. Na kraju krajeva, ja sam pisac, a ne

    uitelj plivanja. Dok ja sopem i borim se za zrak, Amira sve vie hvata strah. Oko nas se ve

    skupila gomila ljudi eljnih zabave. Iskoim iz bazena a Amir se vritei iz sve snage dade u

    bijeg. Potrim za njim, uhvatim ga i, drei ga za kosu, odvuem ga u bazen. Nauit u ja njega

    ve i plivanju i pameti!

  • - Ma-ma! - urla moj sin. - Ma-ma, bojim se! Odjednom mi se sve to odnekud uini poznatim. Nije

    li i mene otac ovako vukao u vodu, i nisam li i ja ovako zazivao majku u pomo? Tako je to u

    ivotu, sve se ponavlja! Sukob generacija je neizbjean! Dok djeca urlaju, oevi izvlae krai kraj.

    - Neu u vodu! - vie moj sin. - Hou mami!

    Drim ga metar iznad vode a on misli da e se utopiti. Ali ja se ne obazirem na njegovo vikanje.

    - Jedan, dva, tri - zapovijedam mu. - Plivaj!

    Premda je jo plakao, stade pokretati rukama, to -je za poetak u redu. Ali budui da ga ja ne

    uim letjeti ve plivati, trebalo bi da ga zaronim u vodu. Polako sputam svog orlia prema

    povrini, on se otima svom snagom, psuje, pokuava mi se istrgnuti ali ja sam ipak jai.

    - Plivaj! - zagrmio sam. - Jedan, dva, tri...

    Ugrizao me! Ugrizao ruku koja ga hrani, ugrizao roenog oca koji se s toliko ljubavi brine o

    njemu!

    Na svu sreu, ja sam ipak jai. Obuhvatim mu bokove eljeznim stiskom svojih bedara, uhvatim

    ga za ruke i naprijed... i natrag... i jedan... i dva... i tri... plivat e on meni ve...

    - Ne deri se i plivaj!

    Jednog e mi dana jo zahvaljivati. Shvatit e da bez moga silnoga truda, bez mog aneoskog

    strpljenja, nikada ne bi proplivao. Jednoga e dana biti pun ljubavi prema svom ocu.

    Zasad od svega toga nema ni traga. Naprotiv, rita se na sve strane, udara me nogama u leda i urla

    na sav glas. Lice mu se nabralo od plaa, u samo nekoliko minuta ostario je za cio dan. Zaronio

    sam ga u bazen. Popio je malo vode. Pa ta onda? to se mene tie, moe popiti i pola bazena!

    Tako je i moj djed uio mog oca plivati. Plivaj, derite jedno! Ve dugo nisam bio tako izvan sebe

    od bijesa. Boji se! ega se tu, do vraga, ima bojati?

    Odjednom preko zvunika zauh glas uvara bazena.

    - Hej vi tamo! Da, da, vi! Pustite ve jednom to dijete na miru! Jo e se utopiti! Eto kakvi smo mi

    ljudi! Umjesto da pomogne ocu koji se trudi da naui dijete plivati, umjesto da mi prui ruku ili

    dobaci pojas za spaavanje, on je na strani rulje koja mi se ruga! Podignem svog orlia i, ne

    krijui prezir, iznesem ga iz bazena. Zatim elegantnim skokom zaronim ponovo u vodu da bih toj

    maloj budali pokazao kako se to radi. Ali to je to? Nikako da uskladim ruke i noge, kao da su se

    posvaale... ini mi se kao da tonem... pa ja tonem... U pomo!... Mama!

    - Nevjerojatno - ree uvar bazena poto me osvijestio umjetnim disanjem. -1 takav ovjek jo

    pokuava dijete uiti plivati!

  • SAGA O FORSYTEIMA

    - Tko je to? - upitao sam. - Je li to onaj momak koji je Fleurinom muu ukrao knjige?

    - Nije, glupane - odvrati mi najbolja supruga na svijetu. - To je VVinifredin neak.

    - Od one to je pala s konja?

    - Ma ne! Ono je bila Frances, Junina majka.

    Tako je to ilo svakog petka naveer za onih mahnitih mjeseci kad se na izraelskoj televiziji

    prikazivala serija koja je osvojila svijet - Saga o Forsyteima. Svakog petka sjedimo prikovani uz

    televizor a s nama i Amir, koji je ve odavno morao biti u krevetu. I svakog petka ja iznova

    zaboravljam tko je tko. Proli put sam, primjerice, neprestano mislio da je slikar, to je naslikao

    onaj akt, sin lady - ne znam kako se zove - dok mi Amir napokon nije objasnio da je on zapravo

    neak starog Jolvona... Pssst, tiho!

    Mogli bi im, jednako kao i linostima u Dnevniku, titlovati imena.

    Upravo sada mu od Fleur dri govor u Donjem domu, a ja se vie ne sjeam je li on Irenin sin ili

    nije, i je li Irena ona koju je Soames prije nekih pet epizoda silovao. Da stvar bude gora, iz sobe u

    kojoj lei naa novoroena kerkica Renana, dopiru neki udni zvukovi i djeji pla. Moda se

    popela na rub kolijevke i sad izvodi akrobacije? Da nije moda ak ispala iz kolijevke? Oblijeva

    me hladan znoj a ni najboljoj supruzi nije nita bolje.

    - A tko je ovo? - upitah opet. - Je li to onaj to se bio zatreskao u Fleur?

    Negdje u kui zvoni telefon ali mi ne trzamo. Bilo tko da zove usred Sage o Forsyteima, taj nije

    normalan. Pretprolog je petka netko pozvonio na vratima. ini mi se da je bio pismonoa s

    brzojavom, punih je deset minuta uporno drao prst na zvonu, ali mu nismo mogli otvoriti jer je

    ba tada Soames imao vanu diskusiju s Irenom u povodu Juninih zaruka, ako se dobro sjeam.

    - Tiina - povikao sam prema vratima. - Forsytei!

    Iz Renanine sobe zauo se tupi pad i glasan pla djeteta. Sada sam bio gotovo siguran da je naa

    sirota djevojica pala iz kolijevke.

    - Amire - obrecnuh se na sina. - Hajde, pogledaj to se dogodilo. Pouri!

    - Ali zato? - promrmlja moj sin. - Ve je ionako ispala... Eto na to smo doli - neka glupa TV

    emisija vanija mu

    je od roene sestre! Moja ena ve od brige kri prste. Na ekranu se Soames svaa s nekim

    mladiem - odvjetnikom, ini mi se.

    - Tko je sad ovaj? - upitao sam. - Je li to Helenin sin?

  • - Zavei!

    Iz spavae sobe dopiru umovi kao da tko pomie pokustvo. Prti staklo. Ne, nemogue! Ovaj

    odvjetnik ne moe biti Helenin sin jer je njezin sin poginuo u prometnoj nesrei. Ili, ekaj, zar nije

    onaj Bossinev dospio pod kotae?

    - Sad bih stvarno elio znati tko je taj - rekoh. - Nije li to moda brat Marjorie?

    - Ona nema brata - prosikta majka moje djece. - Osvrni se nadesno.

    im je zavrila scena, bacio sam pogled na desnu stranu. Tamo je, tik uz moj naslonja, mirno

    stajao ovjek, lica zakrabuljenog najlonskom arapom i s velikom vreom na leima. Netko je

    upravo u Donjem domu fiziki napao Michaela, mua od Fleur.

    - Tko je taj to ga udara? - zapita ovjek s vreom na leima. - Je li to VVinifredin mu?

    - Pojma nemate - odgovorih mu. - VVinifredin mu je ve odavno odmaglio s onom glumicom u

    Ameriku.

    U meuvremenu je Soames opet zapao u nevolju i mladi ga odvjetnik ucjenjuje.

    - to sve nee snai ovoga jadnoga ovjeka? - uzdisala je moja ena. - Svi su protiv njega.

    - Ne treba ga nimalo aliti - oglasi se sad netko meni slijeva. - Sjetite se samo kako se ponio

    prema Ireni prve brane noi. Tko je sad ovo?

    - utite!

    Sad su ve dvojica tu s vreama na leima.

    - Sjednite! - dobacih im. - Nita ne vidimo.

    Oni sjedoe na sag. Moja ena se nagne prema meni:

    - to se tu zbiva? - proaputa. - Tko su ovi?

    - Anin brat - odgovori jedan od naih posjetilaca - i Johnova druga ena. Ps-s-st!

    Ona dvojica stadoe se doaptavati, to nam je prilino ilo na ivce. ena mi je davala znakove

    da neto poduzmem, ali to onog asa uope nije dolazilo u obzir. Tek kad se na kraju pojavila

    neprivlana i dosadna drubenica sestrine Soamesove sestre, iskrao sam se do telefona i nazvao

    policiju. Morao sam ekati pune tri minute dok mi se javio neki glas koji mi nestrpljivo ree:

    - Narednik je zauzet. Nazovite za pola sata.

    - Ali kod mene su u stanu dva provalnika.

    - Jesu li ih Forsvtei zarobili?

  • - Jesu. Doite smjesta!

    - U redu - ree deurni policajac. - Tko? Rekoh mu svoje ime.

    - Nisam mislio vas - odvrati mi policajac i spusti slualicu.

    Pourio sam natrag k Forsyteima.

    - Jesam li mnogo propustio? Je li ovo Jolly, Hollvn brat?

    - to vam je, ovjee, pobogu? - obrecne se na mene vii provalnik. - Pa Jolly je umro od tifusa

    ve u prvoj epizodi.

    - Onda to jedino moe biti tata od...

    - Ta-ta-ta...

    Renana, velika naa djevojica, dopuzala je iz svoje sobe i sada mi pokuava rasklimati naslonja.

    Vani se na ulici uje policijska sirena. Jedan je od provalnika ve napola ustao kadli se Marjorie,

    doavi u bolnicu, sretne licem u lice s Fleur pred krevetom onoga tipa kome ne znam ime.

    Napetost je dosegla vrhunac.

    Netko nam uporno lupa na vrata.

    - Tko je to? - pitam. - Je li to onaj koga su htjeli poslati u Australiju?

    - Nije. Ono je bio Irenin ouh. Ps-s-st!

    Provalili su vrata. Gotovo da nismo ni primijetili kad su neke uniformirane osobe tiho ule u sobu

    i naslonile se na zid iza naih lea.

    - Tko su ovo dvoje? - upita jedan policajac. - Nisu li to Hollvn mu i Valova ena?

    - Tiina!

    Fleur je ipak odbila da se pomiri s Marjorie i otila je njegovati Anina brata. Nastavak drugog

    tjedna.

    - Mislim da se Fleur tu loe ponijela - primijeti policijski narednik. - Kad joj je ve Marjorie prva

    prila i ponudila pomirbu, mogla je ipak nad samrtnom posteljom njena brata prijei preko svega.

    - Ni govora, Marjorie ju je samo pokuala ucijeniti - ree s vrata provalnik. - A, osim toga, ono

    nije bio njezin brat ve mu od Vic, onaj to je najmio detektive.

    - Brus! - doviknuo sam za njim. - Taj je jo pretprolog petka otplovio na Daleki istok.

    - To je, ako nema nita protiv, bio VVilfred, onaj pjesnik - ispravi me najbolja supruga na svijetu.

    - Kad e ih ve jednom poeti razlikovati?

  • I tko mi to jo kae? Ona, koja je prije dvije epizode ispala prava budala jer je za onoga to je

    prodavao balone prije nego to je poao u Burski rat, stalno mislila da je Jolvon mlai. I ona mene

    ui tko je tko u Forsyteima!

  • DUDA CUCI

    Naa Renana brzo napreduje. Izala je ve iz pelena, samo to se jo nikako ne odvaja od dude

    varalice. Lijenik kae da nas to ne mora zabrinjavati jer navodno sva djeca osjeaju potrebu za

    dudom u onom prijelaznom razdoblju izmeu posljednje boice mlijeka i prve cigarete. Po njemu,

    duda je neka vrsta nadomjestka za majku, premda mi to ba nije posve shvatljivo jer, koliko je

    meni poznato, majke nisu nainjene od ruiaste plastike sa utom gumenom bradavicom u

    sredini. Ali nemam nita protiv ako doktor tako kae...

    Kod Renane je, meutim, problem u tome to ona nema potrebu za bilo kojom dudom ve je

    privrena jednoj jedinoj, posve odreenoj dudi po imenu Cuci.

    Nama ostalima Cuci se doima poput svih ostalih duda varalica, posve obian masovni industrijski

    proizvod, ali Renana nee ni da uje za bilo koju drugu dudu. Kad bismo joj god pokuali

    podvaliti neku drugu, ona bi je smjesta is-pljunula i stala vritati, udarati nogama i bacati sve oko

    sebe.

    - Cuci! - dozivala bi. - Hou Cuci! Cu-ci-i-i-i!

    Posve je razumljivo to je ve na prvi Cuci sva kuna eljad na koljenima i u grozniavoj

    potrazi za izgubljenim blagom. Us