Efikasne metode liječenja tumora

Širom svijeta postoji nekoliko efikasnih terapija

Prije desetak godina Nijemac Lothar Hirneise proputovao je cijeli svijet tragajući za najuspješnijim terapijama za liječenje raka. Na tim putovanjima on se susreo sa desetinama hiljada ljudi koji su se na razne načine uspjeli izlječiti od ove teške bolesti. Sve što je saznao iz „prve ruke“, dakle od izliječenih ljudi, studiozno je objedinio i sortirao, te napravio vjerovatno najveću bazu podataka o alternativnim metodama liječenja onkoloških (tumorskih, op. a.) oboljenja.

Hirneise je na početku svog neobičnog istraživanja bio prilično iznenađen činjenicom da širom svijeta postoji nekoliko veoma efikasnih terapija za liječenje tumorskih oboljenja o kojima klasična medicina ne zna apsolutno ništa. No, otkrio je još nešto gore: klasična medicina ne samo ne samo da ne zna ništa o tim metodama, nego i neće da zna. Hirnaise je zbog toga osnovao u Njemačkoj „Centar za rak“, posredstvom kojeg danas pokušava oboljelima da ukaže i na druge metode liječenja nasuprot klasične medicine.

Hirneise je proučavao više od stotinu raznih alternativnih metoda liječenja raka te je na kraju izdvojio najefikasnije. To su (1) uljno-proteinska dijeta doktorice Johanne Budwig, (2) Nova njemačka medicina doktora Geerd Hamera i takozvana (3) frekvencijska terapija grupe ruskih naučnika. Osvrnimo se ukratko na te tri metode.

Dr. Johana Budwig je naučnik par excellance za koju je dvostruki Nobelovac Linus Pauling rekao da je bez sumnje najveći i najznačajniji naučnik 20. vijeka. Studirala je hemiju, a potom i medicinu. Magistrirala je na temi farmacije, a zatim dva puta doktorirala - na biologiji i kvantnoj fizici. Doktorat kvantne fizike se kasnije pokazao presudnim, jer je njeno razumijevanje čudesnog svijeta subatomskih čestica bilo presudno za njen naučni rad, ali i za shvatanje funkcionisanja stanica ljudskog organizma. Zahvaljujući tom znanju, dr. Budwig je 1951. godine izumila način detektiranja masnoća u krvi, poznatog i pod imenom papirna kromatografija.

Igrom slučaja, dr. Budwig se upustila i u istraživanje biohemijske važnosti esencijalnih masnih kiselina - linolne i linolenske - u respiraciji ljudske stanice i metabolizmu. Vremenom je primjetila da membrane tumorskih stanica kod oboljelih od raka ne sadrže ove masne kiseline, te se zatim počela baviti i načinom dopreme tih masnoća do stanica putem krvi. Na taj način je složila takozvani Budwig protokol (poznatu i pod imenom uljno-proteinsku dijeta), pri čemu je osnova prehrane i terapije dobro izmiješano hladno cijeđeno laneno ulje, koje je bogato esencijalnim masnim kiselinama, sa svježim kravljim sirom, koji je bogat aminokiselinama sa sumporom, metioninom i cisteinom. Kombinacija lanenog ulja i kravljeg sira u omjeru 1:2 doprema pomenute masne kiseline do tumorskih stanica, odnosno do membrane. S popunjavanjem membrane oboljele stanice potrebnim masnoćama, one se prestaju nekontrolisano dijeliti i vraćaju se pod „kontrolu mozga“, odnosno reagiraju na takozvanu apoptozu.

Dr. Budwig je također shvatila i da transmasne kiseline, koje se dobijaju hidrogenizacijom ulja, u ljudskom organizmu kao uljez ulaze u proces izgradnje stanice i njene respiracije i tu respiraciju zagušuju. Njen je zaključak bio da se tako stanica počne ponašati anaerobno, da

šećer umjesto kisika postaje gorivo - i to je zapravo početak nastanka tumora. Budući da transmasnih kiselina najviše ima u margarinu, rafiniranim uljima i puteru, dr. Budwig je došla u sukob sa proizvođačima tih prehrambenih proizvoda koji su joj onemogućili nastavak istraživanja. I ne samo to, dr. Budwig bila je sedam puta kandidovana za Nobelovu nagradu, ali je nikada nije dobila zbog, kako je sama kazala, lobista industrije margarina.

Međutim, Budwig protokol ne zasniva samo na unošenju lanenog ulja i kravljeg sira, nego i izbjegavanje stresa (ona je smatrala da je stres glavni okidač za početak i razvoj bolesti), svakodnevno izlaganje suncu (uticaj kvantne fizike i shvatanje važnosti fotona za ljudski organizam), na pijenju najmanje dva litra vode dnevno (zbog detoksikacije organizma) i na vegetarijansku prehranu s naglaskom na sirovu hranu i veliku pažnju na balans alkalno-kisele prehrane. Nakon što su joj zabranili daljnja istraživanja, Dr. Budwig je počela i sama da liječi ljude oboljele od raka. Prema dostupnim podacima, postotak izlečenja najtežih takozvanih terminalnih pacijenata je bio viši od 90 posto! Vremenom, pacijenti koji su se izliječili pritisnuli su njemačke zdravstvene službe, pa danas fondovi u ovoj zemlji, doduše nerado, počinju da refundiraju oboljelima troškove liječenja po metodi dr. Budwig.

Još jedna izuzetno efikasna metoda liječenja tumorskih oboljenja, s postotkom izlječenja većim od 90 posto, također dolazi iz Njemačke. Riječ je o takozvanoj Novoj njemačkoj medicini, čiji je tvorac doktor Ryke Geerd Hamer. Dr. Hamer je bio šef onkološke klinike u Minhenu kada je 1978. godine njegov sin Dirk ubijen na ljetovanju u Italiji. Dva mjeseca nakon smrti sina, kod dr. Hamera je dijagnosticiran rak testisa.

Budući da je kao ljekar konstantno provjeravao svoje zdravlje, bio je prilično uvjeren da je tumor kod njega nastao kao rekacija na gubitak sina. Počeo je potom ispitivati i ostale pacijente na klinici, te je ustanovio da se kod svakog pacijenta prije javljanja tumora pojavila neka stresna situacija, odnosno neki „biološki konflikt“, kako ga je nazvao dr. Hamer. Potom je snimio i prostudirao 15.000 CT snimaka glave pacijenata oboljelih od raka i kod svakog - ali baš kod svakog - na snimcima je uočio svojevrsne koncentrične lezije na mozgu koje nastaju nakon konflikta-šoka.

U trenutku konflikta-šoka u ljudskom mozgu se desi nešto poput „kratkog spoja“ i u zavisnosti od sadržaja konflikta, lezije se pojavljuju na određenom dijelu. Potom se u zavisnosti od položaja lezije u tijelu razvija tumor na tačno određenom organu. Dr. Hamer je bio u stanju dijagnosticirati tumor i njegov stadij i lokaciju sa preciznošću od 100 posto samo na osnovu kratkog uvida u CT glave pacijenta. On je potom razvio model koji sugeriše veze između određenog konflikta i pojave tumora na nekom organu. Tako, naprimjer, stres iili biološki konflikt majke s djetetom ili oko doma uvijek rezultira tumorom dojke, ružan, neprobavljiv sukob rezultira tumorom na debelom crijevu, porodični problemi završe s tumorom želudca i tako dalje. Zbog toga je Dr. Hamer rak nazvao bolešću duše.

Dr. Hamer je zatim prvo izliječio sebe, a onda je počeo da liječi i druge pacijente. Terapija se sastojala uglavnom od razgovora i pokušaja pronalaska konfliktne situacije i njenog rješavanja, nakon čega se tumor sam povlači. Međutim, klasični doktori proglasili su ga „šarlatanom i varalicom“, uprkos činjenici da je stepen izlječenja njegovih pacijenata bio veći od 90 posto. Potom ga je klasična medicina počela i zakonski proganjati, te mu je na kraju na sudu oduzeta dozvola za rad.

No, prilikom tog sudskog procesa i službeno je potvrđeno i dokazano da je dr. Hamer od 6.500 pacijenata oboljelih od raka uspio svojim metodama izliječiti ravno 6.000! S druge

strane, klasična medicina i konvencionalni doktori od 6.500 hiljada pacijenata uspiju izliječiti jedva oko 500, no to im i dalje ne predstavlja problem da ismijavaju dr. Hamera i nazivaju ga šarlatanom. Interesantno je također pomenuti da je dr. Hamer tvrdio da Jevreji znaju za ovaj način liječenja tumora, ali da ne žele te metode podijeliti s ostatkom svijeta. Hamer je i zbog te tvrdnje završio na sudu, iako je činjenica da je tada, kao i danas, u Izraelu postojalo nekoliko klinika koje liječe po metodi Nove njemačke medicine.

Treća efikasna metoda liječenja su brojne takozvane frekvencijske terapije. „Uvjeren sam da će ove terapije odrediti budućnost medicine, jer kada budemo u stanju izmjeriti frekvenciju naše stanične komunikacije, moći ćemo odrediti i ispravnu frekvenciju za njeno liječenje“, napisao je svojevremeno Hirnaise. Na uticaju frekvencije na ljudske stanice najviše je radio ruski biofizičar i molekularni biolog dr. Pjotr Garjajev. On i njegove kolege istraživali su i vibracijsko (frekventno) ponašanje DNK. Oni su uspjeli modulirati određene frekvencije obrasce koji su uticali i na ljudsku DNK frekvenciju, a samim tim i genetske informacije.

Ruski genetičari su otkrili da živa DNK tvar (u živom tkivu, a ne in vitro) uvijek reaguje na njihovim „jezikom“ modulirane frekvencije, odnosno vibracije, pa čak i na radijske valove. Time se konačno i naučno objašnjava zašto afirmacije, autogeni trening, hipnoza i slično imaju tako snažan učinak na ljude i njihova tijela. Jer, sasvim je normalno i prirodno za ljudsku DNK da reagira na njoj razumljiv „jezik“. I dok su zapadni istraživač izrezivali pojedine gene iz nizova DNK pa ih onda ubacivali negdje drugdje, ruski istraživači predano rade na uređajima koji mogu uticati na stanični metabolizam putem pogodno moduliranih radio i svjetlosnih frekvencija koje na taj način mogu popraviti i genetske defekte. Osim toga, postoji još jedna izuzetno važna razlika između zapadnih i ruskih genetičara i istraživača. Naime, samo 10 posto ljudske DNK koristi se za izgradnju proteina. Taj podskup DNK je predmet interesovanja zapadnih naučnika, genetičara i istraživača, koji ujedno smatraju da je preostalih 90 posto DNK zapravo - „junk“ (junk na engleskom jeziku znači smeće). Međutim, ruski genetičari ne vjeruju da je priroda „toliko glupa“ kako se to prepotentno misli na Zapadu, te su u svoja istraživanja uključili i preostali 90 posto „junk“ DNK.

Dakle, pojednostavljeno rečeno, ruski naučnici su otkrili kako zvučnim frekvencijama mogu uticati na DNK i na ljudske gene. Naravno, pri tome frekvencija mora biti apsolutno tačna. Međutim, tu se stvara i krupan problem, jer je jako teško pogoditi određenu frekvenciju, odnosno izabrati odgovarajući „jezik“ za DNK. Ruski istraživači sada rade na metodi koja nije ovisna o pojedinačnim faktorima i koja bi trebala uvijek „da djeluje“. Oni su otkrili, naprimjer, da frekvencija od 528 Hz (herca) može da popravlja i liječi ljudski DNK i od ove metode se dosta očekuje u narednom periodu. Klasična medicina i konvencionalni doktori još uvijek nisu počeli napadati ovu metodu, prvenstveno zbog toga što još uvijek ne shvataju o čemu se tu radi i o čemu je tu riječ. No, nema nikakve sumnje da će napadi krenuti istog trenutka čim se ova metoda potvrdi u praksi.

Imajući sve pomenuto na umu, svakom čitaocu se prvo nameće pitanje zbog čega se klasična medicina toliko protivi novim metodama i zašto se proganjaju, negiraju, nepriznaju i omalovažavaju ljudi koji rade na njima. Pogledaje samo pogrome kroz koji su prošli dr. Budwig i dr. Hamer, dakle naučnici čije metode liječenja imaju postotak izlječenja veći od 90 posto, a da cijela stvar bude još smješnija, progone ih i ismijavaju doktori čije metode imaju postotak izlječenja jedva do 10 posto! Šta je razlog tome? Zar ne bi bilo logično da se klasična medicina zainteresira za te nove metode kako bi pomogla pacijentima?

Da, to bi zaista i bilo logično, ali pod uslovom da nema u svemu tome i poslovnih interesa i da nije u sve uključen i novac. Naime, krupni farmaceutski biznis je danas u svijetu toliko moćan i razvijen, a sve se više shvata i da su doktori zapravo tek marionete u rukama farmaceutskog i ostalog biznisa. Sjetite se, naprimjer, da su u prvoj polovini prošlog stoljeća doktori u Americi reklamirali cigarete i pušenje kao zdravo i korisno, a pedijatri su čak s reklamnih panoa trudnicama preporučivali koje cigarete da puše kako bi njihovo dijete sutra bilo zdravo. Koliko je farmaceutska industrija jaka, svjedoči i slijedeće: doktorima u Americi je i dan danas zakonom zabranjeno savjetovati pacijente da se liječe bilo kakvim drugim metodama osim konvencionalnih. To bukvalno znači da vam doktor u Americi zakonski ne smije protiv prehlade proporučiti limun ili čaj od kamilice!

Istraživanja dr. Budwig nisu odgovarala proizvođačima margarina i lijekova, baš kao što istraživanja dr. Hamera ne odgovaraju farmaceutskim kompanijama. Jer, kako bi onda farmaceutske kompanije mogle zarađivati po 5.000 eura po jednoj kutiji citostatika, kada se bolest koju tretiraju ti lijekovi može liječiti i besplatno po metodi dr. Hamera ili sa troškom od pet eura mjesečno po metodi doktorice Budwig. Nažalost, danas je u svijetu sve biznis, pa se čak i zdravlje ljudi nalazi daleko na listi ispod stvaranja profita.

(Magazin Dani, 28. januar 2011. godine)

Genetska nasljednost - hipoteza koja nikada nije dokazana

Ako pitate bilo kojeg doktora klasične medicine šta je uzrok tumorskom oboljenju, on će vam bez ikakve sumnje reći da se tu radi o nasljednom faktoru i genima. Takve ćete ocjene pronaći i u medicinskim udžbenicima. Međutim, paralelno s tim, veoma malo ljudi u svijetu zna da je teorija o genima i prenošenju bolesti s koljena na koljeno zapravo tek hipoteza koja nikada nije praktično potvrđena i dokazana. No, najnovija istraživanja pokazuju da ta hipteza nije tačna.

Dr. Bruce Lipton, američki biolog i naučnik koji je 20 godina radio u projektu američke vlade u genetskom inženjeringu i kloniranju ljudskih stanica, kaže da što se više bavio istraživanjima gena, sve je više shvatao da su temeljne postavke u današnjoj medicini jednostavno - pogrešne. Rezultati do kojih je dr. Lipton došao eksperimentima potvrđuju zapravo teze dr. Geerd Hamera i ne idu uopće u prilog tezama klasične medicine (predavanje dr. Liptona možete pogledati na www.novodoba.ba).

„Donedavno se smatralo da su geni samo-aktualizirajući, što znači da se mogu sami uključivati i isključivati. Kao rezultat toga, mnogi ljudi danas vjeruju da su oni samo genetski strojevi i da im njihovi geni kontroliraju živote i bolesti. Međutim, moja istraživanja predstavljaju jedno potpuno novo razumijevanje nauke o stanicama. Ova nova biologija nam otkriva da mi kontroliramo naš genom, a ne da on kontrolira nas. Sada se priznaje da prirodna okolina, a posebno naša percepcija ili interpretacija prirodne okoline direktno upravlja aktivnošću naših gena. To objašnjava zašto ljudi mogu imati takozvane spontane remisije ili oporavljati se od ozljeda za koje se pretpostavljalo da će ih zauvijek onesposobiti“, kaže dr. Lipton.

Dr. Lipton je otkrio još nešto izuzetno važno. Naime, prema njegovim istraživanjima uticaj mozga (dakle, ljudskih misli) na stanice nekog organa u tijelu je 400 do 500 puta jače od uticaja bilo kakve farmaceutske supstance. Metodu lječenja zasnovanu na ovoj konstataciji uspješno provodi ruski akademik Georgij Nikolajevič Sitin, četverostruki doktor nauka, koji

jednostavnom snagom koncentrisanih misli uspjeva liječiti najteža oboljenja, uključujući i tumore. Interesantno je također pomenuti i da je Sitin kod sebe na neki način uspio usporiti proces starenja. Doktori su, naime, konstatovali da je on u 75 godini života imao tijelo sa karakteristikama 40-godišnja! Sitin danas ima više od 90 godina i još uvijek uspješno radi i liječi ljude.

Cveklom i sodom bikarbonom uspješno protiv tumora

Osim tri u ovom tekstu pobrojane alternativne metode za liječenje tumorskih oboljenja, postoji još veliki broj isto tako manje ili više efikasnih načina. Lothar Hirneise pominje neke od njih: tu je, recimo, čuvena ruska veoma uspješna metoda dokrota Valentina Govalla koja se sastoji, vjerovali ili ne, od jedne jedine inekcije tvari koja se dobiva iz placente iz ženskog tijela. Zatim, tu je kineska tekućina Tian Xian, Gersonova metoda prehrane i detoksikacije, terapija prehrane sirovom hranom, Breussova metoda sa postom i sokovima od sirove mrkve i cvekle, izuzetno efikasna metoda liječenja običnom sodom bikarbonom talijanskog ljekara Tulia Simoncinia i tako dalje. Naravno, klasična medicina ismijava sve ove metode, iako su one daleko, daleko efikasnije od svih konvencionalnih metoda zajedno.

Lothar Hirneise: Kako liječiti rak (1)

Hirneise autor knjige o onkološkim oboljenjima

Ako postoji neka bolest koju možemo nazvati bolešću savremenog doba, onda je to van svake sumnje - rak. Šta je to tako specifično u svijetu u kojem živimo, za razliku od nekih prošlih vremena, da ova neobična bolest buja? Možda smo postavivši ovo pitanje već na potpuno krivom putu? Možda nije rak taj kojeg bi trebalo zvati bolešću? Možda je on tek simptom neravnoteže, pogrešnih misli, štetnih postupaka, svakodnevnih emocionalnih stanja? Prvi puta sam za takav pogled na stvari čuo prije osam godina od jednog svog prijatelja, koji se zbog teške bolesti koju je imao prije desetak godina, okrenuo makrobiotici, piše na svom Blogu Krešimir Mišak, novinar i urednik emisije „Na rubu znanosti“ Hrvatske televizije (HTV).

Malo po malo, u razgovorima s raznim ljudima i liječnicima (ajurvedskima, recimo) i iscjeliteljima svih mogućih usmjerenja, pale su mi na pamet svakojake ideje, koje su mi se dopale zbog svoje neuništive logike, a i zbog rezultata koje su davale. One su vraćale odgovornost za naše zdravlje tamo gdje mu je i mjesto - k nama samima.

Uostalom, kažu da je bolest tek znak, upozorenje, da nešto pogrešno radimo. Iz te perspektive ne čini se jako korisnim boriti se za fizičko uklanjanje raka. Upozorenje ćemo možda, uz veliku cijenu ukupnog zdravlja našeg organizma, maknuti, ali problem će ostati. Prije ili kasnije javit će se s novim upozorenjem. No, što učiniti? Ovo je tačka kod koje treba spomenuti mudru misao: zdravlje je obrazovanje. Ne ono školsko, već obrazovanje o nama samima, osvještavanje svojih misli i postupaka, sagledavanje cjeline i uočavanje uzroka i posljedice između raznih njenih elemenata.

Lothar Hirneise autor je knjige „Kemoterapija liječi rak i zemlja je ravna ploča“, u kojoj mi se sviđa što daje pregled desetak svakojakih metoda koje se po svijetu koriste za liječenje

tumora. Od svih tema koje prolaze kroz emisiju „Na rubu znanosti“ lično me najmanje zanimaju one vezane uz zdravlje. Jednostavno, više volim NLO-e ili arheološke misterije. No, paradigma o zdravlju u ovom svijetu prevlasti farmaceutske industrije jedna je od najvažnijih.

A Lothar, to vam je simpatični čovjek, vjerujte. Nakon ovog silnog vremena provedenog u razgovoru sa stotinama gostiju ili „kandidata“ mogu raspoznati osobu plemenitih namjera kakva je Lothar Hirneise, koji se uz to pokazao i kao vrlo inteligentan i suvisao govornik i odličan predstavljač svoje teme. Na kraju, intervju je ispao daleko zanimljiviji od knjige, jer je ona puna praktičnih metoda i korisnih saznanja, dok je mene više zanimala neka temeljna drugačija filozofija pristupu zdarvlju i pitanju što su uopće bolest i zdravlje - jer tu se negdje krije i odgovor na pitanje svih pitanja i što je uopće ljudsko biće.

MIŠAK: Gospodine Hirneise, kako ste se našli u istraživanju raka, na koji način ste skupili iskustva potrebna da napišete ovu knjigu?

HIRNEISE: U cijelu ovu priču ušao sam zbog toga što je moj prijatelj umro od raka. Bio je u bolnici i ja sam mu nastojao pomoći istražujući šta bi bila najbolja terapija za njega. Bio je u bolnici u Stuttgartu, liječili su ga kemoterapijom, ali bio je sve slabiji. Počeo sam tražiti bolje opcije. Zatim sam otišao u London, na veliki kongres o alternativnim načinima liječenja raka. S iznenađenjem sam otkrio da u svijetu postoji puno različitih terapija za koje nitko ne zna. I ja sam radio u bolnici više od jedanaest godina i bio uvjeren da ponešto znam o liječenju raka, a zapravo nisam znao ništa.

Moj je prijatelj, nažalost, umro, a ja sam se i dalje pitao postoje li neki bolji načini liječenja od načina na koji je liječen moj prijatelj. Počeo sam putovati. Imao sam sreću što sam mogao putovati. Bio sam u tridesetak zemalja i razgovarao s profesorima, naučnicima, biolozima, hemičarima, fizičarima - a oni su mi pričali o tome što se radi u Rusiji, Kini ili Meksiku i raznim drugim zemljama. Jako sam se iznenadio jer do tada pojma nisam imao da se u drugim zemljama rak tako uspješno liječi - najvažnija je riječ ovdje „uspješno“.

MIŠAK: Drugim riječima, ono znanje o liječenju raka koje je dostupno u nekim regijama zapada gdje mi živimo nije jedino?

HIRNEISE: Ne, nipošto. Kako sam rekao, neobično sam se iznenadio otkrivši što sve postoji. Mnoge sam njemačke ljekare pitao: „Kako to da ne znate za čuvenu rusku metodu Valentina Govalla ili za tekućinu Tian Xian koja je glasovita u Kini?“ Odgovor je uvijek isti i glasi: „Da postoji metoda kojom se uspješno liječi rak, mi bismo za nju znali“. Ali pitao sam jednog univerzitetskog profesora u Njemačkoj odakle on crpi svoja znanja. On, kao i većina ljekara, sva su svoja znanja stekli na studiju medicine. Nakon fakulteta, njihova znanja uglavnom dolaze iz stručnih medicinskih časopisa. Ali u tim se časopisima, kao i na medicinskom fakultetu, ne govori o tome što se radi u drugim zemljama, koje metode liječenja postoje u drugim zemljama. Mene to iznenađuje, jer ja bih uvijek očekivao, ako se zna da postoji uspješna metoda liječenja raka u Kini, Rusiji, Meksiku ili negdje drugdje, da će i pacijenti u Njemačkoj imati mogućnost liječiti se tom metodom. Ali oni tu mogućnost nemaju.

MIŠAK: Šta je to rak zapravo?

HIRNEISE: Na to je pitanje, naravno, teško odgovoriti. Evo što su mene naučili o raku. Mene su učili da je rak problem mutacije u jezgri tjelesne stanice. I tokom tih jedanaest godina koliko sam radio u bolnici, ja sam, naravno, vjerovao da i jeste tako, da mora tako biti, jer ne

mogu svi ti profesori imati krivo. Ali kad sam počeo više razmišljati, postavio sam sâm sebi neka jednostavna pitanja. Naprimjer: „Zašto ne postoji rak srca?“ Postavio sam to pitanje i raznim profesorima i ni od koga nisam dobio jasan odgovor. Tada sam otkrio nešto zanimljivo. Čitao sam rad dvojice američkih naučnika - Illmenseea i Stevensa - koji su u svojim eksperimentima izolirali jezgru ljudske stanice i ugradili je u tijelo miša i lisice. I znate li što se dogodilo? Ništa! Na fakultetu vas uče da je problem nezdrava jezgra stanice, ali kad tu istu jezgru stanice ugradite u tijelo životinje - ne događa se ništa. A kad u tijelo životinje ugradite cijelu stanicu, životinja će dobiti tumor. Kad sam to prvi put čitao, pomislio sam: nemoguće, to ne može biti istina. I postavljao sam isto pitanje mnogim profesorima i naučnicima: „Zašto srce ne može oboljeti od raka i zašto životinja u koju su ubrizgali bolesnu stanicu nije dobila rak?“ I nitko mi na to pitanje nije znao odgovoriti. Danas sam potpuno uvjeren da je teorija o mutaciji koja se uči na fakultetima zapravo jednostavno pogrešna. Međutim, problem je u tome što nije lako, nakon što ste kao univerzitetski profesor deset, petnaest ili više godina govorili jedno i onda otkrili da to nije istina. Problem je dakle reći pacijentima i cijelom svijetu: „Znate, možda smo ovih dvadeset godina ipak bili u zabludi“.

Cijela je priča počela sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Americi, kad je američki predsjednik Richard Nixon objavio rat protiv raka. U to su vrijeme naučnici vjerovali da je uzrok raka u jezgri stanice. No, to nije tako. Dat ću vam jedan primjer da biste lakše razumjeli. Kada tkivo tumora stigne patologu koji treba utvrditi da li je tumor maligan ili nije, on promatra mutacije. Jer mutacije zaista postoje. No, pitanje je u kojem se trenutku tumor našao pred njim. Jer patolog, koji odlučuje o tome je li neki tumor karcinom ili nije, taj tumor promatra u kasnom stadiju razvoja. U tom trenutku tumor već obično ima oko milijardu stanica. Usporedimo to sa sljedećom situacijom: vozite se autom i ugledate požar. Što još obično ugledate u tom trenutku? Vatrogasce. Ali nećete iz toga zaključiti da su vatrogasci skrivili požar. Oni su došli kasnije, kad je požar već gorio. Ista je stvar i s mutacijama. Ja ne tvrdim da mutacije ne postoje, jer znam da postoje, ali znam i to da mutacije dolaze kasnije. Vratimo se vašem pitanju: što je rak? U početku je to više stvari. Normalna napetost stanične opne iznosi 70 do 90 milivolti, no ta napetost sada pada. Zatim su tu mitohondrije. Mitohondrije su dijelovi stanice vrlo malih dimenzija, pomalo nalik bakterijama. U tim stanicama naše tijelo proizvodi energiju. Danas znamo da su i mitohondrije velik problem. No glavno je pitanje ko je cijeli taj proces započeo, a znamo da proces nije počeo mutacijama. Mutacije su došle kasnije.

MIŠAK: Napravili ste zaista respektabilnu zbirku svih mogućih liječenja po svijetu u knjizi „Kemoterapija liječi rak i zemlja je ravna ploča“ Jedna od stvari s kojima smo se već prije sretali jest ta vječna rasprava oko simptoma i uzroka, kod kojeg mnogi tvrde da se liječi simptom a ne uzrok. Da li treba liječiti simptom, da li ga ponekad ne treba liječiti i da li smo ponekad u zabludi kada bolest vidimo kao bolest, a ne tek kao simptom nekog poremećaja?

HIRNEISE: Kao prvo, ta bolest za mene nije tumor. Mislim da je danas veliki problem to što je klasična medicina uveliko fokusirana na to da nešto treba uništiti. Klasičan liječnik želi operacijom odstraniti tumor, zatim pacijenta liječiti kemoterapijom ili zračenjem i tako dalje. Glavna je ideja uništiti tumor. Međutim, tumor nije bolest nego samo simptom, kao što su groznica, proljev ili problemi s kožom samo simptomi stanja bolesti. Na vaše pitanje bih odgovorio ovako. Ponekad se potpuno slažem da simptome treba tretirati. Naprimjer, ako negdje na tijelu imate velik tumor, taj tumor proizvodi mnogo laktata - soli mliječne kiseline, koje stvaraju velike tegobe. Ne bude li takav tumor odstranjen, možda ćete i umrijeti. Ali u većini slučajeva nema potrebe za žurnim odstranjivanjem tumora. Naprimjer, ove godine smo u Njemačkoj dijagnosticirali rak dojke kod 150.000 žena. I premda većina tih žena ima samo

čvorić na dojci, maleni tumor, liječnici svojim pacijenticama govore da ga moraju odmah odstraniti, jer će inače umrijeti. Moje mi iskustvo govori nešto posve drugo i zato ja svojim pacijentima govorim, ako tumor nije izrazito velik i ako nema velik broj tumora po tijelu - prvo liječenje, a tek onda operacija, kemoterapija, a kasnije možda i zračenje. Jer, u većini slučajeva nije potrebno odmah odstraniti tumor.

MIŠAK: Što zaista jeste po vama uzrok raka?

HIRNEISE: Ja to obično kažem ovako: „Stres i rak idu ruku pod ruku“. Upravo je zbog toga karcinom bolest koja se teško liječi. Stanice svog organizma izlažete stresu na razne načine. Naprimjer, ako imate loše prehrambene navike, ako ste debeli, jedete nezdravu hranu i pijete nezdrava pića, stanice vašeg organizma izložene su ogromnom stresu. I tako se može dobiti rak. No, po mom iskustvu, rak najčešće uopće ne počinje na tjelesnoj razini. Rak najčešće nastaje na razini uma, psihe. Najviše stresa ne dolazi toliko od nezdrave hrane, od svega što trpamo u sebe, nego najčešće ljudima stvara problem to što, naprimjer, moraju raditi posao koji ne vole ili nemaju dovoljno ljubavi u porodici i tako dalje. Stres koji takvi ljudi trpe mogli bismo nazvati uobičajenim stresom. Ali stres se s godinama nagomilava i za to se vrijeme u tijelu počinju zbivati određene promjene. Naprimjer, osoba koja živi u braku s alkoholičarom pod velikim je stresom, a takav život obično traje desetinama godina. Što se tada događa? Razina adrenalina u tijelu se smanjuje. A kad se smanji razina adrenalina, stanice dobivaju previše šećera. Tog se viška šećera stanica na neki način mora riješiti. To je jedan od načina da ta stanica postane zdrava stanica. Sad se vraćamo na onaj dio priče da je tumor samo simptom. U početku, pojava simptoma je zapravo nešto dobro, ako je promatramo iz ugla evolucije i opstanka. Ja inače uopće ne koristim riječ „bolest“ - umjesto toga govorim o sistemu regulacije. Jer što je bolest? Bolest je jedan ili više simptoma. I važno je reći da je početna pojava simptoma jako dobra stvar u smislu preživljavanja. Naprimjer, ako se pojave problemi na koži - to je dobro, jer otrovi izlaze van. Ako ste dobili proljev, vaše tijelo se pokušava očistiti. Ako imate visoku temperaturu, ona je dobra za komunikaciju između stanica i uništit će neke bakterije. Ista je stvar i s karcinomom. Ako ste dobili tumor, tumor čini mnoge dobre stvari: sagorijeva šećer, skuplja otrovne tvari iz organizma poput teških metala i sprečava širenje gljivica u organizmu. Osim toga, svaka pojava tumora upozorava da nešto treba mijenjati u svojem životu. Dakle, pojava svakog ovog simptoma - visoke temperature, proljeva ili tumora - u početku je pozitivna stvar, jer znači veću vjerojatnoću da će bolesnik preživjeti. Naravno, ako simptomi dugo traju, to u nekim situacijama znači da treba liječiti i simptome.

Uzmimo za primjer visoku temperaturu. Mislim da se danas već svi slažu u mišljenju da sama po sebi visoka temperatura nije ništa loše. Ali, visoka temperatura može i ubiti čovjeka ako predugo traje i u tom slučaju treba uzeti antibiotik i smanjiti temperaturu. Ista je stvar i s tumorom. Pojava tumora dobra je kao znak upozorenja, ali ako tumor dugo ostane u vašem tijelu, ili je prevelik, treba ga ukloniti. Dakako, ja ne mislim da se tumor mora odmah uništiti lošim metodama poput kemoterapije i zračenja. Po mom mišljenju, postoje mnogo pametniji sistem liječenja kojima se može ukloniti tumor.

Lothar Hirneise: Kako liječiti rak (2)

Hirneise autor knjige o onkološkim oboljenjima

MIŠAK: Idemo sad na ono najbitnije a to jest koje opcije liječenja i izlječenja od raka danas postoje? Spomenuli

ste da ste se rukovali s hiljadama ljudi koji su trebali biti mrtvi pa nisu. Kada ste sve to sistematizirali, do kojih točaka dolazimo?

HIRNEISE: Postoje četiri različita načina liječenja raka. Prvi su način liječenja metode uništavanja stanica i klasična je medicina fokusirana je na te metode. Ali i u alternativnoj medicini postoje mnoge metode kojima se tumor može uništiti. Znam da u Hrvatskoj nisu široko zastupljene, ali u Njemačkoj se, naprimjer, dosta koristi takozvana galvanska terapija u kojoj se tumor uništava pomoću elektriciteta. U Njemačkoj je prilično popularna i terapija IPT, odnosno terapija inzulinskog potencijala, koja se provodi tako da pacijent najprije prima inekcije inzulina a potom šećer u otopini u kojoj je otprilike i deset posto kemoterapije ili nekih drugih citostatika i na taj se način razara tumor.

U svijetu se danas najviše govori o takozvanoj Simoncinijevoj metodi. Simoncini je Talijan i rimski liječnik koji je otkrio da se tumor može uništiti direktnim ubrizgavanjem otopine sode bikarbone, dakle obične i jeftine soli, sode bikarbone, rastopljene u vodi. Ali problem je u tome što nitko nije zainteresiran za nastavak takvih istraživanja jer se takvim metodama liječenja ne zarađuje novac. To je razlog zašto nisu rasprostranjenije. Ukratko: uništiti tumor može biti glavni cilj liječenja i u klasičnoj i u alternativnoj medicini, ali u klasičnoj medicini liječenje time i prestaje.

Ostale su nam još tri grupe metoda liječenja. Drugu grupu čine metode kojima se mijenja ili podupire imunitet. U klasičnoj medicini ih uopće nema, a u alternativnoj medicini ima više različitih metoda kojima se to postiže. Svugdje u svijetu poznata su ljekovita svojstva imele, ali ima i mnogo drugih lijekova. U Rusiji se, na primjer, koristi takozvana metoda VG 1000. Ta je metoda ondje vrlo popularna, a sastoji se od jedne jedine injekcije tvari koja se dobiva iz placente iz ženskog tijela. U svijetu postoji i mnogo drugih terapija kojima se poboljšava ili podupire imunitet. To je druga grupa metoda liječenja. Treću skupinu metoda čine terapije prehranom. Puno puta sam čuo u životu, puno mi je profesora prišlo i reklo: „Gospodine Hirneise, ne smijete govoriti pacijentima da postoje terapije prehranom, da se tumor može izliječiti promjenom režima prehrane“. A ja ih na to uvijek pitam: „A kako vi to pobogu znate?“ Jer činjenica je da profesori na fakultetu ne predaju i ne uče o prehrambenim terapijama i u 99 posto slučajeva ljekari uopće ne znaju za njih. Ali ja vam moram reći da takve terapije postoje, da su jako, jako efikasne, jer sam se u životu rukovao sa stotinama i hiljadama pacijenata koji su se liječili i izlječili takvim terapijama.

Jedna je od najglasovitijih i najefikasnijih takvih terapija je uljno-proteinska prehrana doktorice Johanne Budwig, njemačke znanstvenice, gdje se u prehranu uključuje miješani kravlji sir i hladno cjeđeno laneno ulje. Poznata je također i nutricionistička terapija i takozvana Gersonova metoda, koja preporučuje pacijentu da pije puno svježih sokova koji čiste organizam i tako dalje. Mislim da je u Hrvatskoj možda najpoznatija makrobiotika. Makrobiotika je terapija prehranom čija je uspješnost i dokazana na jednom američkom univerzitetu izlječenjem 72 pacijenta koji su već imali posljednji stadij karcinoma.

Četvrta skupina - koja je meni i najvažnija - grupa je metoda u kojima se traži uzrok raka. Metodama iz dosad spomenutih triju skupina - uništavanja tkiva, imunitetske terapije i prehrambene terapije - ipak se uglavnom liječe simptomi. No, postoje i metode koje se najviše bave traženjem uzroka. U Njemačkoj je najpoznatija takozvana sinergetska terapija. Sinergetska terapija je vrlo zanimljiva priča. Danas se puno govori o „profiliranju“, naprimjer, u borbi protiv terorizma i kriminala na temelju poznatih podataka izrađuje se „profil“ mogućeg terorista ili ubojice. Jedan Nijemac po imenu Bernd Joschko - koji je, inače, radio

upravo u policiji i to u odjelu za borbu protiv terorizma - otkrio je da se na sličan način kao što se radi profil terorista, može izraditi i profil neke bolesti. Tako je on prije gotovo dvadeset godina počeo stvarati profil raka dojke. I što je otkrio? Otkrio je da se broj problema s kojima se susreću pacijentice oboljele od raka dojke može svesti na 20, 30 ili najviše 40 problema. Neki ljudi misle da karcinom donosi hiljade problema - ali ne, riječ je uvijek o istim problemima. Upravo zato i mislim da bismo trebali više učiti ne o tome kako uništiti stanice tumora, nego o tome kako poboljšati imunitet, koju prehrambenu terapiju preporučiti, i što je najvažnije - više se baviti terapijama koje traže uzrok raka.

MIŠAK: Ljudi se često puta odlučuju za nekakve alternativne načine liječenja nakon što su se već okušali u onom što smatraju sigurnim, provjerenim, konvecionalnim. Konkretno, često puta alternativa slijedi nakon izlaganja kemoterapiji i drugim metodama koje su uobičajene u liječenju raka. U kom smislu takav pristup može koristiti ili štetiti? Da li su tada ljudi već možda preiscrpljeni da bi se bavili nekakvim drugim pristupom, što vi o tome mislite?

HIRNEISE: S tim se problemom u našem njemačkom Centru za rak susrećem gotovo svakodnevno. Više od polovine ljudi, rekao bih - gotovo sedamdeset posto - dolazi nam nakon kemoterapije, zračenja ili operacije. Kod većine se već pojavio i drugi ili treći tumor. Lično smatram da je posrijedi pogrešan način razmišljanja. Kako razmišljaju ti pacijenti? Prvo se odlučuju za konvencionalnu terapiju - kemoterapiju ili operaciju - i tek onda, ako to ne uspije, odlučuju se za neku alternativnu metodu u nadi da će im ona možda pomoći. No, pritom takav pacijent ne razumije da nakon operacije, a pogotovo nakon kemoterapije i, što je još gore, zračenja, on više nije ista osoba. Vidio sam to u bolnici koja liječi pacijente Gersonovom metodom u Meksiku. Dolaze im pacijenti koji su prije nekoliko mjeseci završili s kemoterapijom. Gersonova metoda sastoji se u tome da pacijent nekoliko puta u toku dana pije svjež voćni ili sok od povrća, što znači da se u tijelo unosi mnogo svjetla, biofotona, energije. I znate što se tada dogodi? Ljudima počne ispadati kosa. Ali kosa im ne ispada zbog sokova koje piju, nego zbog toga što sokovima u organizam unose takvu količinu energije da toksini koji su ostali u masnim stanicama prelaze u krvotok i tada se pojavljuju problemi s jetrom, bubrezima ili kožom. Zato smatram da bi pacijenti u trenutku kad im je dijagnosticiran rak trebali prvo stati i dobro razmisliti o tome što će učiniti, koji će put izabrati. Ako se odmah u početku odluče za neku alternativnu metodu, i ta metoda nakon dva-tri mjeseca ne daje rezultata, još uvijek mogu odustati i započeti kemoterapiju ili zračenje. Na kemoterapiju se može prijeći u bilo kojem trenutku, ali prelazak s kemoterapije se ne može samo tako prijeći na neku drugu metodu, jer najprije treba osloboditi organizam od otrova.

Zato ja preporučujem pacijentima da u miru razmisle, no svjestan sam toga da konvencionalni liječnici govore pacijentima: „Morate odmah na operaciju inače ćete umrijeti“. Moje mi iskustvo kaže da to nije istina. Razmislite. Recimo da imate rak pluća, tumor veličine jednog kubičnog centimetra. Tom je tumoru trebalo desetak godina da dosegne veličinu od jednog kubičnog centimetra. Dakle, vi rak imate već deset godina, i sada, kad vam je dijagnosticiran, ne možete pričekati sedam dana da razmislite o tome što ćete učiniti? Ja se s time ne slažem. Ja nikad ne radim pritisak na pacijenta, nego mu kažem da pođe kući i dobro razmisli. Kažem mu koje sve različite opcije postoje i pošaljem ga kući da razmisli, pa ćemo o njima porazgovarati sljedeći put. Ne sviđa mi se kako medicinska struka danas radi veliki pritisak na pacijente koji boluju od raka.

MIŠAK: U konačnici, svatko ko je obolio od raka zapravo bi htio čuti jednostavan odgovor na pitanje - kako da se izlječim? Već ste djelomično, kroz opis raznih metoda koje spominjete u knjizi, odgovorili. Međutim, što je ono što konkretno radite kada se susretnete s osobom koja

ima rak, koja bi se htjela izlječiti? Što s njom razgovarate, na što ju uputite, na koje načine si ona može sama pomoći, a na koji način joj možete vi pomoći?

HIRNEISE: Mogu reći da većinu toga što danas znam o raku nisam naučio ni od onkologa, ni od biologa, hemičara, fizičara, ili bilo kojih drugih naučnih stručnjaka. Izvor su mog znanja ljudi koji su preživjeli rak, posebno posljednji stadij raka. Razgovarao sam s jako mnogo ljudi, ne samo u Evropi nego i po cijelom svijetu, koji su bolovali od raka i oni su mi pričali o tome kako su se izliječili. Moja znanja nisu nešto do čega sam došao sam - ja pacijentima samo kažem ono što sam čuo od ljudi koji su uspješno izliječili rak.

U tim svojim istraživanjima otkrio sam nešto vrlo zanimljivo. Većina ljudi koji su se izliječili - premda im je karcinom već bio u završnom stadiju - dakle, ne govorim o malom tumoru na jednom plućnom krilu, nego velikim tumorima na jetri, bubrezima, kostima ili na plućima, poduzela je iste tri stvari:

Prva je eliminacija otrova iz tijela. Znači, čistili su debelo crijevo, pazili na zube, jer loše stanje zubi može biti jako opasno i naročito su pazili na kiselo-alkalni odnos u tijelu. Dakle, prvo se treba osloboditi toksina, a nakon toga paziti da se u organizam ne unose novi otrovi. Većinu otrovnih tvari u tijelo unosimo hranom, ali isto tako i kozmetikom. Ne biste vjerovali koliko je otrova u običnom ružu za usne, kremi za ruke i slično. Dakle, prvi je postupak eliminacija otrova. Drugi postupak koji su poduzeli gotovo svi ti pacijenti bila je promjena prehrambenih navika i nova prehrambena terapija. Više od šezdeset posto izliječenih pacijenata čiju sam povijest bolesti upoznao u svojim istraživanjima primjenjivalo je neku vrstu terapije hranom, poput makrobiotike, terapije Johanne Budwig, Gersonovu terapiju, Breussovu, Moermannove dijete i slično - mnogo je dobrih prehrambenih terapija. No, po mojem mišljenju, najvažniji je treći dio - koji ja zovem radom na energiji. Što to znači? Svi izliječeni pacijenti s kojima sam razgovarao iskočili su iz jednog sistema i uskočili u drugi. O kakvim je sistemima riječ? Svi mi živimo unutar nekih sistema: naša je porodica jedan takav sistem, pa naša struka, okoliš, zemlja u kojoj živimo, politika i tako dalje. Živeći u ljudskom društvu živimo u mnogo različitih sistema. Ja uvijek objasnim svojim pacijentima da su do raka došli zbog svog načina života. Stoga je u tom trenutku najvažnije shvatiti da ne smiju nastaviti živjeti na isti način. Nastave li, mogu samo čekati pojavu novih tumora i smrt. Najvažnije je, dakle, ne nastaviti ravno tim putem nego skrenuti lijevo ili desno. Neobično je važno da pacijent to shvati. Ja to jednostavno kažem ovako: „Ako se ništa ne promijeni, ništa se neće promijeniti“.

Važno je da pacijenti sami otkriju u kojem segmentu svojeg načina života doživljavaju najviše stresa i da se od toga odmaknu, da žive sretnim životom. To je prvi i najvažniji element rada na energiji. Druga stvar koju sam otkrio jest da su svi izliječeni pacijenti s kojima sam razgovarao radili neku vrstu vizualizacije. Vidjeli su sebe u budućnosti samo kao zdravu osobu. Mi obično kažemo da tijelo slijedi um i zato je ovo važan korak. Sljedeći je korak očekivanje. Ako očekujete da ćete za godinu, dvije umrijeti - to je jako loše za vas. Morate očekivati od sebe da ćete preživjeti. Zatim smo otkrili nešto što sam i ja u početku smatrao prilično neobičnim - takozvani ugovor s tumorom. Neki su pacijenti sami sa sobom sklopili ugovor. Kad sam prvi put čuo za to od jednog pacijenta, priznajem da nisam shvaćao. Ali kad mi je istu priču ispričao i drugi, drugi, treći, četvrti pacijent, počeo sam više razmišljati o tome i shvatio što su učinili. Kakav je to ugovor? Pacijent razgovara sa svojim tumorom i kaže mu: „Slušaj, ako nastaviš ovako rasti, ja ću morati umrijeti. Ali ako ja umrem, i ti ćeš umrijeti. U toj igri obojica gubimo. Zašto? Promijenimo to tako da i jedan i drugi dobivamo“. Što ćemo, dakle, učiniti? Znam da to zvuči pomalo neobično, ali mi zaista preporučimo pacijentu da

sklopi pisani ugovor sa svojim tumorom. Jedino što tumor u tom ugovoru mora izjavisti jest: „Ja ću postati normalna stanica tvojeg tijela. U nekoliko sljedećih mjeseci smanjit ću se i postati normalna stanica“. A ja, koji sam domaćin tom tumoru, u ugovoru ću navesti što ću promijeniti danas, ove sedmice, ovog mjeseca, tokom sljedeća tri i tokom sljedećih šest mjeseci. Uvijek kažem pacijentu da je neobično važno da se drže obveza koje su preuzeli ugovorom, jer ako oni ne budu poštovali ugovor, neće ga poštovati ni tumor. Shvatio sam da je upravo zbog toga ta terapija tako uspješna i uvijek preporučim svakom svojem pacijentu da sklopi ugovor sa svojim tumorom.

MIŠAK: Prvo što pitate pacijenta jeste: „Zašto imate rak“?. I ispostavilo se da vrlo često i znaju odgovor. To je očito ključno pitanje.

HIRNEISE: Tačno. Mi primjenjujemo takozvanu kauzanetiku - tražimo uzrok. I zato jedno od mojih prvih pitanja upućenih pacijentu uvijek glasi: „Zašto imate rak“? I nećete mi vjerovati, ogroman broj mojih pacijenata tačno zna zašto su dobili rak i to mi kažu tako da uopće ne moram sam tražiti uzrok bolesti. Sami mi kažu kakve su stresove doživjeli i što je u njihovu načinu života dovelo do toga da se pojavi tumor. Dakle, u većini slučajeva uopće ne moram sam utvrditi uzrok. S preostalim pacijenata moram, naravno, razgovarati. Glavna stvar koja ne valja u našem savremenom sistemu zdravstva jest upravo to što liječnici nisu plaćeni za razgovor s pacijentima. A za mene je to najvažnije - razgovarati i razgovarati i steći sliku o tome kakva osoba sjedi s druge strane stola. Ako to ne znate, ne možete planirati terapiju. Jer, uništiti tumor sigurno neće biti dovoljno. Još jedno pitanje koje postavljam pacijentima - a za neke od njih to je vrlo teško pitanje - glasi: „Šta Bog ima od toga da vi ozdravite?“ Kao što lako možete zamisliti, mnogi me pacijenti gledaju u čudu: je li ovaj lud ili što? Ali i to je pitanje neobično važno, jer otkrili smo da je prognoza za ozdravljenje jako dobra ako pacijent zna zašto želi ozdraviti. Što više pacijent zna o tome što želi od sebe i svog života, u filozofskom smislu, vjerojatnost ozdravljenja je deset puta veća ako ima jasan i precizan odgovor na to pitanje. Dakle, pacijentima postavljamo ta i slična pitanja da bismo shvatili zašto su uopće oboljeli od raka. -------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Nadmoć uma nad genima

Dr. Bruce Lipton, profesor i genetičar

Dr. Bruce Lipton jedan je od vodećih svjetskih biologa - genetičara, koji je u posljednje vrijeme poznat široj javnosti kao autor knjige Biologija vjerovanja, odnosno kao lider onoga što se naziva novom biologijom.

O novoj biologiji dr. Lipton kaže: „Nova biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja ili se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni invaliditet. Ranije u svojoj karijeri naučnika, istraživača i profesora na Medicinskom fakultetu aktivno sam podržavao stav da je ljudsko tijelo biohemijski stroj programiran genima. Mi naučnici smo smatrali da ljudske sposobnosti - kao, naprimjer, one umjetničke i intelektualne te ljudske slabosti, poput, naprimjer, bolesti krvožilnog sistema, rak ili depresija - predstavljaju unaprijed programirane karakteristike u našim genima. Stoga sam životne prednosti i nedostatke, uključujući i naše zdravlje te predisponiranost bolestima, smatrao tek odrazom našeg genetskog nasljeđa.

Sve donedavno mislilo se da se geni samostalno ostvaruju, da se mogu sami uključivati i isključivati. Takvo ponašanje potrebno je da bi geni mogli upravljati biologijom. Pa ipak, naše razumijevanje se razvija. U sadašnjim kolegijima i udžbenicima biologije i dalje se naglašava moć gena, međutim, među vodećim naučnicima koji se bave proučavanjem stanica rađa se radikalno novo shvaćanje. Sada se prepoznaje da aktivnošću naših gena neposredno upravlja okolina, konkretno naša percepcija (interpretacija) okoline. Aktivnošću gena upravlja okolina preko procesa koji se naziva epigenetska kontrola.

Taj novi pogled na biologiju čovjeka ne smatra da je tijelo samo mehanički uređaj, nego priznaje ulogu uma i duha. Budući da prepoznaje da promjenom svoje percepcije ili uvjerenja svojim stanicama šaljemo potpuno drukčije poruke i tako reprogramiramo njihovo djelovanje, taj proboj u biologiji od ključnog je značaja za sve vrste liječenja. Nova biologija otkriva zašto ljudi mogu doživjeti spontana ozdravljenja ili se oporaviti od ozljeda za koje se smatralo da uzrokuju trajni invaliditet.

Funkcionalne jedinice života su pojedinačne stanice od kojih se sastoje naša tijela. Iako je svaka stanica inherentno inteligentna te može samostalno preživjeti i kada se odstrani iz tijela, u tijelu se svaka stanica odriče svoje individualnosti i postaje član višestanične zajednice. Tijelo, u stvari, predstavlja saradnju zajednice od pedeset milijardi pojedinačnih stanica. Po definiciji, zajednica je organizacija individuuma predanih promicanju zajedničke vizije. Sukladno tome, premda je svaka stanica slobodan entitet, tjelesna zajednica se pokorava željama i svrsi svog centralnog glasa, onoga što percipiramo kao um i duh.

Kada um opaža da je okolina sigurna i prijateljska, stanice se bave rastom i održavanjem tijela. U stresnim situacijama stanice, međutim, napuštaju svoje uobičajene funkcije i zauzimaju obrambeni stav. Energetski izvori tijela - koji se obično koriste za podržavanje rasta - preusmjeruju se u sisteme koji osiguravaju obranu za trajanja stresa. Jednostavno rečeno, kada je sistem pod stresom, procesi rasta se ograničavaju ili prekidaju. Iako se naši tjelesni sistemi mogu prilagoditi razdobljima akutnog (kratkotrajnog) stresa, produženi ili hronični stres ih slabi budući da crpi energiju potrebnu za njihovo održavanje, što posljedično dovodi do poremećaja i bolesti.

Glavni uzrok stresa je centralni glas sistema - um. Um možemo usporediti s vozačem automobila. Ukoliko ga se pažljivo vozi, automobil se može održavati i imati dobre performanse tokom cijelog životnog vijeka. Većina olupina ostavljenih uz cestu i naslaganih u auto-otpadima rezultat su lošeg vozačkog umijeća. Isto tako, upravljamo li umješno svojim ponašanjem, možemo očekivati dug, sretan i ispunjen život. S druge strane, neprikladno ponašanje i pogrešno upravljanje osjećajima, slično lošem vozaču, izlaže stanično vozilo stresu, te slabi njegove performanse i izaziva kvar.

Jeste li dobar ili loš vozač? Prije nego što odgovorite na to pitanje, uočite da centralni glas koji upravlja tijelom sačinjavaju dva oodvojena uma. (Sebe) svjesni um je misleće ja, to je kreativni um što izražava slobodnu volju. Njegov partner i pomoćnik je podsvjesni um, super-računar s bazom podataka odnosno programiranih ponašanja. Jedan dio njegovih programa proizlazi iz genetike - to su naši nagoni i oni predstavljaju prirodu.

Podsvjesni um nije sjedište rasuđivanja ni kreativne svijesti, on je isključivo uređaj koji reagira na podražaje. Kada se signal iz okoline percipira, podsvjesni um refleksno aktivira od prije pohranjen bihevijoralni odgovor odnosno ponašanje, nešto što ne zahtijeva razmišljanje. Podsvjesni um je programibilni autopilot koji može upravljati vozilom bez opažanja ili znanja

pilota - svjesnog uma. Kada podsvjesni autopilot upravlja ponašanjem, svijest sanjari o budućnosti ili revidira prošlost.

Djelotvornost sistema s dvostrukim umom određuje kvaliteta programa u podsvjesnom umu. U biti, vaše vozačko umijeće oblikuje osoba koja vas je naučila voziti. Naprimjer, ako su vas naučili da vozite s jednom nogom na gasu, a s drugom na kočnici, bez obzira na to koliko automobila posjedujete, svima će se neizbježno prijevremeno pokvariti kočnice ili motor. Slično tome, ako je vaš podsvjesni um programiran neprikladnim bihevijoralnim odgovorima na životna iskustva, vaše će vozačko umijeće, koje je ispod optimalnog, pridonositi životnim nedaćama i havarijama. Naprimjer, bolesti krvožilnog sistema, glavni uzrok smrti, mogu se izravno pripisati programima ponašanja koji loše upravljaju tjelesnu reakciju na stres.

Jeste li dobar ili loš vozač? Odgovor nije lak. U našem svjesnom, kreativnom umu možemo se smatrati umješnim vozačima (bez obzira na autodestruktivne i ograničavajuće programe ponašanja koji neopaženo potkopavaju naša stremljenja.)

Ljudi su uglavnom nesvjesni svojih temeljnih predodžbi i uvjerenja o životu. Uzrok tome krije se u činjenici što prenatalni i neonatalni mozak u prvih šest godina ljudskog života djeluje pretežno na delta i theta EEG frekvencijama. Ta niska razina moždane aktivnosti naziva se hipnogogično stanje. Dok su u tom hipnotičkom transu, roditelji djecu ne moraju aktivno podučavati jer ona svoje programe ponašanja stječu jednostavno promatranjem roditelja, braće i sestara, vršnjaka i učitelja. Jesu li vam vaša iskustva u ranoj razvojnoj dobi pružila dobre modele ponašanja za nastavak vašeg života?

Tokom prvih šest godina života dijete podsvjesno stiče repertoar ponašanja potreban da postane funkcionalni član društva. Povrh toga, djetetov um također skida uvjerenja koja se odnosi na njega samog. Kada roditelj malom djetetu kaže da je glupo, nevrijedno, odnosno da posjeduje bilo kakvu negativnu osobinu, to se u djetetov podsvjesni um registrira kao činjenica. Ta stečena uvjerenja tvore centralni glas koji upravlja sudbinom tjelesne stanične zajednice tijela. Iako osoba u domeni svjesnog uma može imati visoko mišljenje o sebi, moćniji nesvjesni um istovremeno može promicati autodestruktivno ponašanje.

Kod autopilotskog mehanizma nevolja je u tome što su podsvjesni postupci programirani na način da se odvijaju bez da ih svjesno nadziremo, pa čak i bez da ih opazimo. Budući da je većina naših postupaka pod nadzorom podsvjesnog uma, rijetko ih zamjećujemo, a kamoli da znamo da su se uopće počeli odvijati. Mada vaš svjesni um percipira da ste dobar vozač, nesvjesni um, koji većinu vremena drži ruke na upravljaču, mogao bi vas voditi putem uništenja.

Kada postanemo svjesniji i sve se manje oslanjamo na automatizirane podsvjesne programe, prestajemo biti žrtve vlastitih programa i postajemo gospodari svoje sudbine. Svjesnost posredstvom vlastite sposobnosti da prerađuje ograničavajuće predodžbe (uvjerenja) i autodestruktivna ponašanja može aktivno preobraziti narav našeg života tako da bude ispunjen ljubavlju, zdravljem i napretkom.

Danas nam različiti modaliteti nove energetske psihologije omogućavaju da brzo i temeljito reprogramiramo ograničavajuća podsvjesna uvjerenja koja potom staničnoj zajednici, to jest našem tijelu, šalju skup poruka drukčije kvalitete. Stoga upotreba tih modaliteta predstavlja ključ za lični razvoj i fizičko zdravlje. Sve to govori u prilog postavci da živimo u svijetu svjesnog izbora, a ne genetskog determinizma.

Dr. Lipton: Um kontrolira gene

Dr. Bruce Lipton, profesor i genetičar

Mi živimo naše živote na bazi onoga što mislimo o ovom našem svijetu, o sebi, o našim sposobnostima i ograničenjima. No, šta ako su ta naša vjerovanja pogrešna?

Kakav bi značaj imalo to kad bi otkrili da je sve, od DNK života, pa do budućnosti ovog našeg svijeta, zasnovano na jednom jednostavnom „kodu realnosti“ koji se može mijenjati i popravljati prema našem izboru? Gregg Braden, Bruce Lipton i Todd Ovokaitys pozivaju nas na jedan razgovor upravo o tome!

Za magazin Awareness razgovaramo sa dr. Bruce Liptonom, autorom knjige Biologija vjerovanja, jednim od najvećih današnjih stručnjaka na polju genetskog inženjeringa, koji je dugo radio i na projektima istraživanja gena i DNK za Vladu SAD.

MERYL ANN BUTLER: Bruce, stvarno je iznenađujuće to kako su se vaši i Greggovi istraživački radovi međusobno spojili! Hvala vam što ste voljni da podijelite s nama neke vaše misli.

DR. LIPTON: Hvala, drago mi je što sam ovdje!

MERYL ANN BUTLER: Glavnu osnovu vaše knjige Biologija vjerovanja (The Biology of Belief) predstavlja to da mi kao ljudska bića nismo, kako se prije vjerovalo, žrtve naših gena, nego da i naša prirodna okolina ima jedan direktan uticaj na našu DNK. Možete li to malo pojasniti?

DR. LIPTON: Naravno. Donedavno se smatralo da su geni samo-aktualizirajući, što znači da se mogu sami uključivati i isključivati. Kao rezultat toga, mnogi ljudi danas vjeruju da su oni samo genetski strojevi i da im njihovi geni kontroliraju živote.

Međutim, moja istraživanja predstavljaju jedno potpuno novo razumijevanje nauke o stanicama. Ova nova biologija nam otkriva da mi „kontroliramo“ naš genom, a ne da on kontrolira nas. Sada se priznaje da prirodna okolina, a posebno naša percepcija ili interpretacija prirodne okoline direktno upravlja aktivnošću naših gena. To objašnjava zašto ljudi mogu imati takozvane spontane remisije ili oporavljati se od ozljeda za koje se pretpostavljalo da će ih zauvijek onesposobiti.

MERYL ANN BUTLER: Onda se tu stvarno radi o „uticaju uma na materiju“?

DR. LIPTON: Da, ova nova perspektiva ljudske biologije ne gleda više na tijelo kao na jedan običan mehanički uređaj, nego ona uključuje i ulogu uma i duha. Ovo je jedan fundamentalan proboj u lječenju, zato što on podrazumijeva to da mi možemo promjenom naše percepcije ili vjerovanja slati potpuno drugačije poruke našim stanicama i tako izazvati jedno reprogramiranje njihovog oblika izražavanja.

Ta nova nauka se naziva epigenetika. Ona postoji već nekih 16 godina, ali je tek sada predstavljena široj javnosti. Na primjer, Američko društvo za istraživanje raka je jedna

organizacija koja obraća pažnju na gene raka već nekih 50 godina. Međutim, oni su doznali da samo nekih 5 posto slučajeva raka ima genetsku vezu, ostavljajući 95 posto slučajeva koji nisu genetski vezani. Ova organizacija je nedavno objavila podatak na osnovu statističkih istraživanja da se 60 posto slučajeva raka može izbjeći uz pomoć promjene životnog stila i ishrane. Tako, oni nam sada kažu: „Radi se o načinu na koji živite, a ne o vašim genima“.

MERYL ANN BUTLER: Tako, ona oduvijek tražena „fontana mladosti“ mogla bi biti upravo u nama samima?

DR. LIPTON: Unutar svakog od naših tijela upravo u ovom momentu postoje milijarde stem-stanica, embrijskih stanica čija je namijena iscjeljenje ili zamjena oštećenih tkiva i organa. Međutim, aktivnost i sudbina ovih regeneracijskih stanica je epigenetski kontrolirana. To znači da se one nalaze pod jednim snažnim uticajem naših misli i percepcije naše okoline. Otud, naša uvjerenja o starenju mogu ometati ili potpomagati funkcioniranje stem-stanica, što će voditi k našoj fiziološkoj regeneraciji ili degeneraciji.

MERYL ANN BUTLER: Kakvu ulogu u svemu tome igra evolucija?

DR. LIPTON: Ispostavilo se da Darwin nije bio u pravu. Sadašnja nauka poništava Darwinove teorije koje naglašavaju ulogu konkurencije i borbe, međutim, trebat će godine dok ove informacije stignu i u školske knjige. Saradnja i zajedništvo su osnovni i stvarni principi evolucije, kao što su oni i osnovni principi stanične biologije. Ljudsko tijelo je izraz kooperativnog truda jedne zajednice od pedeset triliona pojedinačnih stanica. Zajednica je po svojoj definiciji jedna organizacija individua koje se odlučno zalažu za osiguravanje neke zajedničke vizije.

Jean-Baptiste Lamarck je bio u pravu još 50 godina prije Darwina. U 1809.godini Lamarck je pisao da će problemi koji će zadesiti čovječanstvo u budućnosti biti posljedica odvajanja čovjeka od prirode, a to će nadalje voditi k uništenju društva. Prema njegovom razumijevanju evolucije, organizam i njegova sredina stvaraju jednu kooperativnu interakciju. Ako želite razumijeti sudbinu nekog organizma, onda prvo morate razumjeti njegovu vezu s prirodnom okolinom. On je spoznao to da nas odvajanje od naše prirodne sredine odsijeca od našeg izvora. Bio je u pravu.

A kad razumijete suštinu epigenetike, onda ćete shvatiti da je njegova teorija sada i naučno poduprta. Lamarck je svojevremeno ispao glup jer nije postojao nikakav mehanizam uz pomoć kojeg bi se mogla razumjeti ova njegova teorija, a pogotovo zato što smo progutali koncept neo-darwinističkih biologa koji su tvrdili da je ljudsko tijelo podvrgnuto genetičkoj upravi. A znate što, napredna nauka danas pokazuje da je on nakon svega, bio u pravu.

MERYL ANN BUTLER: Dobro, kako se to odražava na staničnom nivou?

DR. LIPTON: Informacija iz životne sredine se prenosi do stanice preko stanične membrane. Mi smo mislili da je jezgra stanice njen mozak. Međutim, 1985. godine otkrio sam da je stanična ovojnica u stvari mozak stanice. Jezgra je, kako se ispostavilo, njen reproduktivni centar.

Stanična membrana prati zbivanja u životnoj sredini, pa onda šalje signale genima da oni mogu upravljati staničnim procesima, što omogućava njen opstanak. U ljudskom tijelu,

mozak šalje poruke staničnoj membrani kako bi kontrolirao njeno ponašanje i genetsku aktivnost. To je način kako um, preko mozga, upravlja našom biologijom.

Naprimjer, jedna važna grana zdravstvene nauke naziva se psihoneuroimunologija. Bukvano, taj pojam znači: um (psiha) kontrolira mozak (neuro) koji onda kontrolira imunološki sistem (imunologija). To je način na koji dolazi i do placebo efekta!

Kada um ocijeni da je prirodna sredina sigurna i da ona podržava život, onda se stanice koncentriraju na rast. Stanice moraju rasti kako bi održavale zdravo funkcioniranje tijela.

Međutim, kod stanja stresa, stanice zauzimaju obrambeni stav kako bi se zaštitile. Kad se to desi, onda se energetske zalihe tijela koje se normalno koriste za podržavanje njegovog rasta, preusmjeravaju k onim sistemima koji osiguravaju zaštitu. To rezultira u ograničavanju ili sprečavanju procesa rasta u sistemu koji je pod stresom.

Dok se naši sistemi mogu prilagoditi periodima akutnog, kratkotrajnog stresa, produžena ili stanja kroničnog stresa dovode do iscrpljivanja organizma jer potrebe tijela za energijom nisu u skladu s količinom energije potrebne za njegovo održavanje, a to je i ono što vodi do narušavanja rada organizma i pojave bolesti.

Naprimjer, strah koji se širi u SAD-u nakon 9/11 ima vrlo destruktivno djelovanje na zdravlje građana. Kad god vlada izda upozorenje u vezi mogućnosti novih terorističkih napada, sam strah uzrokuje hormone stresa koji zatvore ili isključe našu biologiju i počnu s obrambenim reakcijama. Od napada na Svjetski trgovački centar, zdravlje u našoj državi se drastično pogoršalo, dok je profit kojeg ostvaruju farmaceutske kompanije skočio za više od 100 posto!

Ovaj naš sistem za uzbunjivanje koji je baziran na bojama, također je odgovoran i za neke druge ozbiljne posljedice. U stanju straha, hormoni stresa mijenjaju tok krvi u mozgu. U normalnim, zdravim uvjetima, tok krvi je većinom orijentiran na prednji mozak, mjesto svjesne kontrole. Međutim, kod stresa, krvne žile prednjeg mozga se sužavaju, tjerajući krv u njegov zadnji dio, koji predstavlja centar podsvjesne refleksne kontrole. Jednostavno rečeno, u stanju straha mi postajemo više reaktivni, a manje inteligentni.