77
3 Slomljen, a blagoslovljen duhovne vježbe s Richardom Rohrom Otac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim Američkim Državama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima. Napisao je i objavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio studij Svetog pisma na Sveučilištu Notre-Dame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne vježbe održane su Sestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih godina. Prvi nagovor: UVOD Vjerovati svom iskustvu dobrote Možda možemo započeti s malom molitvom ... «Gospodine, zahvaljujemo Ti za tako dobar život, za još jedan dan tog života, za dan koji nije sličan drugim danima, za novi dan milosti, za još jedan dan koji nismo zaslužili. Zahvaljujemo Ti za ovo mjesto u ovom trenutku. Zahvaljujemo Ti Gospodine što uopće živimo. Znamo da koračaš s nama i da ćeš nas sve privući k sebi. Znamo da ćeš nam govoriti. I zato smo radosni, Gospodine. Imamo radost u srcu jer znamo da smo Tvoji i jer znamo da nas vodiš na nova mjesta, mjesta koja su bliža Tebi i bliža tome gdje Ti hoćeš da budemo. Već sada Gospodine ispuni naša srca radošću i nadom, nadom u Tvoje obećanje, nadom u Tvoju prisutnost. Daj nam ono za čime nam srca čeznu. Ovu Ti molitvu ne prikazujemo pojedinačno, već zajedno, zajedno kao tijelo Kristovo čiji smo mi dijelovi. Zato molimo sa sigurnošću, molimo u Isusovo ime… Amen. Kao što znate, ja sam franjevac. Dolazim iz provincije Cincinnati. Pretpostavljam da sam jednog dana učinio pogrešku čitajući životopis sv. Franje. On čini čudne stvari mladim osobama tako da, recimo, poželite biti poput njega. Tako se dogodilo da su baš te godine franjevci održali misije u crkvi Uznesenja. Ja sam otišao u Cincinnati i pridružio im se. To je sve promijenilo. Zaređen sam pred 13 godina. Moja prva služba bila je «odgovornost za mlade». Iz te odgovornosti za mlade rodila se čvrsta zajednica mladih ljudi koji se danas zovu «Jeruzalemska zajednica». I to je moj posao: ja sam duhovnik te zajednice laika u Cincinnatiju. Danas zajednica ima oko 300 vjernih odraslih članova. Ti su mladi ljudi sad odrasli, oženili se uglavnom međusobno i dobili djecu. Uz to držim duhovne vježbe po cijelom svijetu. Imao sam sreće držati mnoge duhovne vježbe misionarima u zemljama trećeg svijeta i to je bila slijedeća velika promjena u mom životu, jer sam vidio mnoge druge dijelove Crkve, mnoge druge dijelove svijeta. Nadam se da ponešto od toga mogu podijeliti i s vama. Otkrio sam da se Gospodin zaista može predivno kretati u grupi ljudi, kada se ljudi međusobno ljube. To zvuči tako jednostavno i uobičajeno. Molim vas da me pokušate voljeti, iako ću ponekad možda reći stvari koje nećete razumjeti ili se s njima nećete slagati. Ja vam obećanjem da ću pokušati voljeti vas. Možda je najteža stvar izabrati živjeti već ovaj tjedan onako kako bismo trebali živjeti sve tjedne, siguran sam, u dubokoj ljubavi jedni prema drugima.

Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

  • Upload
    sirius5

  • View
    428

  • Download
    19

Embed Size (px)

DESCRIPTION

3Slomljen, a blagoslovljen duhovne vježbe s Richardom RohromOtac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim Američkim Državama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima. Napisao je i objavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio studij Svetog pisma na Sveučilištu Notre-Dame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne vježbe održane su Sestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih g

Citation preview

Page 1: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Slomljen, a blagoslovljen

duhovne vježbe s Richardom Rohrom

Otac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim AmeričkimDržavama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima. Napisao je iobjavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio studij Svetogpisma na Sveučilištu Notre-Dame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne vježbe održane suSestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih godina.

Prvi nagovor: UVOD

Vjerovati svom iskustvu dobrote

Možda možemo započeti s malom molitvom ...

«Gospodine, zahvaljujemo Ti za tako dobar život, za još jedan dan tog života, za dan kojinije sličan drugim danima, za novi dan milosti, za još jedan dan koji nismo zaslužili.Zahvaljujemo Ti za ovo mjesto u ovom trenutku. Zahvaljujemo Ti Gospodine što uopćeživimo. Znamo da koračaš s nama i da ćeš nas sve privući k sebi. Znamo da ćeš namgovoriti. I zato smo radosni, Gospodine. Imamo radost u srcu jer znamo da smo Tvoji i jerznamo da nas vodiš na nova mjesta, mjesta koja su bliža Tebi i bliža tome gdje Ti hoćeš dabudemo. Već sada Gospodine ispuni naša srca radošću i nadom, nadom u Tvoje obećanje,nadom u Tvoju prisutnost. Daj nam ono za čime nam srca čeznu. Ovu Ti molitvu neprikazujemo pojedinačno, već zajedno, zajedno kao tijelo Kristovo čiji smo mi dijelovi. Zatomolimo sa sigurnošću, molimo u Isusovo ime… Amen.

Kao što znate, ja sam franjevac. Dolazim iz provincije Cincinnati. Pretpostavljam da samjednog dana učinio pogrešku čitajući životopis sv. Franje. On čini čudne stvari mladim osobamatako da, recimo, poželite biti poput njega. Tako se dogodilo da su baš te godine franjevci održalimisije u crkvi Uznesenja. Ja sam otišao u Cincinnati i pridružio im se. To je sve promijenilo.

Zaređen sam pred 13 godina. Moja prva služba bila je «odgovornost za mlade». Iz teodgovornosti za mlade rodila se čvrsta zajednica mladih ljudi koji se danas zovu «Jeruzalemskazajednica». I to je moj posao: ja sam duhovnik te zajednice laika u Cincinnatiju. Danas zajednicaima oko 300 vjernih odraslih članova. Ti su mladi ljudi sad odrasli, oženili se uglavnom međusobnoi dobili djecu.

Uz to držim duhovne vježbe po cijelom svijetu. Imao sam sreće držati mnoge duhovnevježbe misionarima u zemljama trećeg svijeta i to je bila slijedeća velika promjena u mom životu,jer sam vidio mnoge druge dijelove Crkve, mnoge druge dijelove svijeta. Nadam se da ponešto odtoga mogu podijeliti i s vama.

Otkrio sam da se Gospodin zaista može predivno kretati u grupi ljudi, kada se ljudimeđusobno ljube. To zvuči tako jednostavno i uobičajeno. Molim vas da me pokušate voljeti, iakoću ponekad možda reći stvari koje nećete razumjeti ili se s njima nećete slagati. Ja vamobećanjem da ću pokušati voljeti vas. Možda je najteža stvar izabrati živjeti već ovaj tjedanonako kako bismo trebali živjeti sve tjedne, siguran sam, u dubokoj ljubavi jedni prema drugima.

Page 2: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Nemojte dopustiti da među nama bude osuđivanja i tvrdoće srca. Mislim da, kada grupa kršćanaizabere zaista živjeti u Uskrslom Isusu, da On može činiti velike stvari među nama. Zato tražitedar da možete živjeti u ljubavi ovaj tjedan i predati Gospodinu one tvrde dijelove vaših srdaca – asvi ih imamo – one tvrde dijelove svoje duše koji su bili povrijeđeni i tražite Ga da ih omekša, takoda može u njih ući i pretvoriti ih u prostor ljubavi Božje.

Mislim da je vrlo važna stvar da odmah na početku dođete u doticaj s najdubljim stupnjemčežnje, odnosno žudnje koji postoji u vama. Ponekad je potrebno 2 do 3 dana da bi se došlo dotoga jer je potrebno skoro 3 do 4 dana da bi se počelo usporavati životni ritam, pogotovo akodolazite direktno iz svojih službi i radnih mjesta. No želio bih vas također ohrabriti da tražiteGospodina da vam otkrije za čime vi to zaista čeznete, za čime vi to zaista žudite. Zato što ćete ipostati ono za čime čeznete! Ili postajati… Ono za čime čeznete najdublji je dar Duha Svetoga uvama! A uvijek nam je bilo rečeno da se trebamo bojati naših čežnji. Ponekad znamo ispovjediti:«Imam zle žudnje, požude i sl.» i zbog nekog razloga, ta riječ ima lošu konotaciju, a ne bi jetrebala imati. Tu su riječ uvijek upotrebljavali sveci i mistici kada bi pronašli Duha Svetoga usebi. To je Duh Sveti s izuzetnim stupnjem čežnje i žudnje. Kada prestanete čeznuti, u nevoljiste. Možda umirete, umirete iznutra…. Morate čeznuti i žudjeti, a ako ne, molite da čeznete zažudnjom. Jer ono što želite, to ćete i postati. Božji sveti ljudi uvijek su bili ljudi s velikom iizvanrednom čežnjom.

Tražite Gospodina da odnese vaš strah, strah od samih sebe, strah od nepovjerenja usame sebe, strah od nesigurnosti da li ste djeca Božja. Tražite Ga da vam da sigurnost, da dubokežudnje u vama budu one koje je Gospodin stavio u vas. Sa žalošću sam ustvrdio kroz prošle godineda nitko od nas religioznih nije dobio «dozvolu» da vjeruje samome sebi. Zapravo, često nam jebilo rečeno: nemojte sebi vjerovati! No koja god bila moja prava, želim vam dati barem nekolikodozvola ovaj tjedan. Želio bih vam dati dozvolu da vjerujete onome što vi jeste: svatko od vasdijete je Božje. Nije važno kakve ste lude, glupe, ogromne ili mračne stvari činili u svojem životu,izvanredno je da ste još uvijek tu, da još uvijek pokušavate vjerovati, da još uvijek pokušavatemoliti… I nikada nemojte sumnjati da ste Božje tijelo, da ste Njegova djeca! A Bog ne trati ljudeuzalud, ne trati vrijeme uzalud i definitivno ne trati vas. On nije pustio da vaš život traje dodanas pa da bi vas sad zaboravio! Morate vjerovati svojem nevjerojatnom dostojanstvu, moratevjerovati u dobrotu koja je u vama, morate vjerovati u to tko vi jeste. Jer, znate, to je sve štoimamo, a On se ne bi igrao igrice s nama. Sve što imamo je to… S time smo čak hodali okolo kojih30-40-50 ili 60 godina, koliko bilo.

Don Bosco je rekao da je svaka ljudska usporedba dijabolička u sebi! To je snažna misao.Ono što je on mislio pod time je ovo: Bog samo stvara pojedince i unikate, a svaki puta kad seuspoređujete, gubite. Uvijek gubite jer kad se uspoređujete otkrivate da su drugi svetiji,strpljiviji, imaju više darova… Bog uvijek stvara individue, pojedince – to je sve što stvara. Nemaničeg drugog osim toga na ovoj zemlji! Vi odražavate dio Božjeg srca koji nitko drugi neće utančine na taj način razumjeti. Zato morate vjerovati svom iskustvu Boga. Morate! Možetepokušati kopirati Tereziju, Pavla, Katarinu, Ivana ili nekog drugog. Ali koje je VAŠE iskustvoBoga?! Koje je to lice Očevo koje je VAMA objavljeno? Tko je Gospodin kojeg ljubite? Koji diosebe vam je On objavio? Morate znati, morate vjerovati i morate ljubiti.

Nadam se da možete preuzeti neke rizike ovaj tjedan. Rizike srca, one najteže vrste! Anapose nekoliko rizika pokušaja vjerovanja sebi i svom iskustvu. Ne znam koliko vas piše dnevnik.Mislim da sve više i više redovnika i redovnica to radi. Ako ga ne pišete, ohrabrujem vas da gapočnete pisati. Počnite ovaj tjedan ako niste nikad prije. Bože, kojeg li dara! Zaista, to je dar zakoji ljudi rijetko imaju vremena, a imaju ga. Barem tu i tamo. Spojite papir i olovku u svom

Page 3: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

dnevniku ili bilo gdje drugdje i počnite pisati! Kad pišete, budite brutalno iskreni sami sa sobom.Ne morate se nikome dopasti. Ne morate oduševiti svoju osnovnoškolsku učiteljicu načinom nakoji pišete. Ne morate brinuti zbog gramatike. Također ne morate pisati ni kao da će se to jednogdana čitati u procesu vaše kanonizacije. Pišite zaista ono što jest i pokušajte opisati svojeosjećaje. Nemojte ulaziti previše u svoju glavu. Ostanite prizemljeni, opisujte svoje osjećajeGospodinu. Već pri trećem odlomku ja skoro uvijek počnem pisati molitve. One počnu opisivanjemosjećaja – kod mene – ne znam da li će tako biti i kod vas. Ponekad su moji osjećaji ljutnja,razočaranje, obeshrabrenje… ali pokušavam biti iskren, pokušavam posjedovati te svoje osjećaje ipokušavam ih podijeliti s Gospodinom, predati ih Njemu. Vrlo skoro mi postane jasno da ih više nenosim sam. Pokušajte pisati svoje osjećaje i svoje molitve i začudit ćete se. Ponekad se vratim davidim što sam zapisao prošle godine na današnji dan ili čak prošli tjedan i začudim se koliko metoga Gospodin naučio u međuvremenu. Ono što mi je On tada obećao, tako često se i ostvarilo.Počinjemo razumjeti Božju vjernost i Božju prisutnost kada vidimo uzorke, modele.

Kada sam navršio 40 godina, ljudi su mi davali razne vrste saučešća. To je izgledalo takoglupo jer sam tek sada zapravo počeo uočavati uzorke koji čine stvari toliko lijepima i pomažunam vjerovati. Nipošto se ne želim vratiti! To sam čekao, za time sam ciljao: početi vidjeti uzorkeBožje vjernosti u mojoj ludosti! I još k tome, čini se da On voli i prihvaća moju ludost i da se neuzrujava zbog nje. Čini se da je Bog Bog. On se već priviknuo na to, znate, to je vidio već milijunputa. Čak bilijun puta! Onda dođem ja i umišljam si da bi moje male greške mogle izbaciti Boga iztakta. To mora da je strašan ponos! Bog se uopće ne plaši različitosti. Šteta je što se Crkva plaši!Ali Bog je se ne plaši, On se ne plaši uopće, sve dok svaki od nas odražava dio velikog mozaikaonoga što Bog jest. Velikog, beskrajnog, ljubećeg Boga.

Nemojte se bojati ovaj tjedan uzeti malo više vremena u kojem nećete ništa raditi. Zaneka popodneva nemojte ništa planirati. Na neki način «samo idite za nosom», idite za srcem.Ostavite veliki vakuum i neka velika prostranstva. Nemojte ništa činiti da se dogodi, samo pustiteda bude, kao što bi Marija rekla, samo pustite da bude… i čekajte da vidite što će se pojaviti.Čekajte da vidite što će isplivati, što će izaći na površinu i ono će se stvarno pojaviti. Možda neodmah prvi dan, možda ćete to morati ponoviti nekoliko puta. No nemojte pokušavati, što godradili ovaj tjedan, nemojte previše pokušavati. Samo vjerujte. To se puno više tiče povjerenja ivjerovanja nego pokušavanja. Poznato mi je da neke od vas ove duhovne vježbe zatiču nakon vašihslužbi i poslova, te da su najvjerojatnije vaše misli još uvijek u utrci i da ste ispunjeni osjećajimaod jučer ili čak od prošlog tjedna. Pokušajte predati te osjećaje Gospodinu, jedan po jedan. Prvodođite u dodir s njima. Što to ja osjećam? Osjećam ljutnju, osjećam neku ogorčenost, osjećamzavist, osjećam neku obeshrabrenost… Nemojte se ispričavati za svaki od tih osjećaja. Samo ihimenujte i recite: «Evo Gospodine, hajdemo zajedno raditi na tome. Ti ih preuzmi…» I tadamožemo biti u zaista slobodnom prostoru. Tako nećemo zatajiti te osjećaje, ali nas oni neće nitibeskrajno kontrolirati. Đavao voli ljude omesti, napose na duhovnim vježbama, zadržavajući ihigrama misli i igrama emocija. A mi se ne želimo zaustaviti na tome.

Uz ove duhovne vježbe, želim vam reći još i ovo: moj posao je da vas potaknem na rast i davas pokušam voditi, ali i da se ne uplićem previše. Važna stvar nije ono što vam govorim, nego jevažno ono što se događa unutar vas, u vama. Možete željeti to posjedovati, željeti ići dublje… Jersve dok ne krenemo na unutarnje putovanje, sve dok se ne suočimo s mrakovima i radostima kojesu u svakome od nas, nećemo znati kako hodati na vanjskom putovanju. Zato će ono o čemu ćemopuno govoriti ovoga tjedna biti unutarnje putovanje. Stoga vam želim dati jedan mali dio Svetogpisma za početak, a to je vrlo poznati dio iz početka Evanđelja po Marku.

«U ono vrijeme dođe Isus iz Nazareta u Galileji, te ga Ivan krsti u Jordanu. I odmah, dok

Page 4: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

je izlazio iz vode, vidje gdje se otvaraju nebesa i Duha gdje poput goluba silazi na njega. Dođeglas s neba: «Ti si Sin moj, Ljubljeni koga sam odabrao!» Vjerujem da je ono što je On čuo biloto da je ljubljeni i da je sin. Vi također morate čuti da ste ljubljeni i da ste sinovi i kćeri. Nemašanse da bi duhovno putovanje započelo sve dok to ne usvojite, sve dok to ne shvatite. I to nesamo ovdje gore u glavi, nego puno dublje, ovdje u srcu i u utrobi. Da li znate iz svoga bića da stedjeca Božja i da ste ljubljeni? Duhovno putovanje ne može započeti dok to niste uistinu usvojili.Jer ako to ne znate duboko u sebi, padate u legalizam ili strah u koji, bojim se, upada previšereligioznih osoba i u kojima provode većinu svojeg života.

Dalje Sveto Pismo kaže: «Odmah poslije toga Duh ga natjera da ode u pustinju». Vjerujemda se neki od nas osjećamo kao da hodamo pustinjom zadnjih 20-30 godina. Isus pak proveo je upustinji 40 dana i piše da su mu se tamo dogodile dvije stvari: „bijaše sa zvjerima a anđeli muslužahu“ (Mk 1,13). Oboje. Ne možete imati jedno bez drugoga. Kada krenete na unutarnje,duhovno putovanje, dogodit će se barem dvije stvari: postat ćete zvjeri – otkrit ćete i razotkriti, možda i priznati neprepoznate dijelove sebe koji vam se ne sviđaju, kojih se sramite, kojih sebojite: jednom riječju, mračne strane sebe. Svatko od nas ih ima, svatko. Nema iznimki. Održaosam puno duhovnih vježbi posljednjih godina trapistima, čak ih i oni imaju. Vjerujem da ih je iMajka Terezija imala kao i Ivan Pavao II. U toj smo stvari zajedno. Nema iznimke. Ali postojidobra vijest! Ako ste voljni susresti se sa zvjerima, otkrit ćete i služenje anđela, poslanikaBožjih. No želite li anđele, morate se suočiti sa zvijerima. Morate htjeti prihvatiti, možda čak izagrliti te mračne, slomljene i siromašne dijelove sebe. Svatko od nas ima slomljene dijelove svojeosobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju, nikad se ne mijenjaju, imamo stvari kojegodinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Osjećamo se tako neadekvatnima, tako razdijeljenima.Mislimo si: ne bi to tako trebalo biti – mislio sam da će to otići kad ću doći u ove godine kojeimam, ali još je uvijek tu. I mi donosimo Bogu te slomljene djeliće sebe.

Mislim da je jedna od najvećih laži koju je toliko ljudi, napose religioznih, vjerovalo ta dadolazimo k Bogu kroz našu savršenost. Ništa ne može biti dalje od istine! Mi zapravo dolazimoBogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti. Dolazimo Bogu kroz naše slabosti.Upravo suprotno od onoga što je većina ljudi mislila, upravo suprotno!!! Ne možemo doći k Bogukroz poslušnost zakonu, kako bi Sv. Pavao rekao. Ne možemo doći k Bogu kroz savršenost, negokroz svoju ranjenu slomljenost. I tamo, baš u tom prostoru, tamo susrećemo Božje glasnike. Tamonas pohode anđeli i nalazimo dubine dobrote i milosti koje su u nama, a koje nismo ni moglizamisliti da bi bile ovdje. Otkriti taj dio, moći konačno reći: OK je, stvarno je OK, ja sam takavkakav jesam, koji jesam, ja sam ja. I iz nekih nevjerojatnih razloga, to je upravo ono što Bog voli.Još uvijek ne znam zašto. Još ga uvijek pokušavam razuvjeriti. Jer JA ne znam kako voljeti neštoslomljeno i nesavršeno. Još uvijek to ne znam. Znam samo voljeti predivne i savršene stvari. Ondadolazi Bog i sve okrene naglavačke. Iz nekog sebi poznatog razloga, On upravo voli slomljeno išepavo. Jednog sam dana i sam shvatio da sam takav i dopustio sam Mu da počne i sa mnom. Tadasam vidio lice koje imam prema samom sebi, prema svom unutarnjem svijetu. To je lice koje imam iprema vanjskom svijetu. Zato, ako ste tvrdi i puni osuđivanja prema sebi, kažem vam, biti ćetetakvi i prema drugim ljudima. To je jasno kao dan. Ako ste uskogrudni i škrti prema sebi, biti ćetetakvi i prema onima s kojima radite. To je jednostavna matematička jednadžba. Zato nas Gospodinmora učiti putu suosjećanja. On nas mora podučiti putu voljenja malenosti u sebi, tako da senemamo čega bojati.

Zaista nema ničega što biste trebali skrivati ovaj tjedan. Nema ničega od čega bistetrebali bježati, ničega što bi vam se trebalo gaditi. To nisam ja koji će vam to dozvoliti, to će bitiOn – Bog će vam dati nevjerojatna dopuštenja: da ponovo ulovite svoju dušu i da budete to štojeste.

Page 5: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Nemam puno više od toga za reći – ostalo će samo to posvijetliti i otvoriti, taj misterij RadosneVijesti. A Bog će vas odatle voditi dalje.

Drugi nagovor:

Iskreno stajati pred Bogom

«Gospodine, zahvaljujemo Ti što nas voliš. Zahvaljujemo Ti na načinu na koji nas voliš.Molimo Te da nas podučiš kako uzvratiti ljubav. Zahvaljujemo Ti na tako dobrom životuunatoč svim ranama, zahvaljujemo Ti da smo uopće stvoreni. Zahvaljujemo Ti na životu iljubavi, jer ljubav daje životu smisao. No Gospodine, ne znamo kako voljeti. Možemo Ti sesamo predati, pa da Ti voliš kroz nas. Ponekad to čak izgleda kao da je slučajno. Sve štomožemo je reći «da», odlučiti, a Ti ćeš nam pokazati put. Gospodine, mi smo tako maleni, azadatak tako velik i toliko je puno ljudi. Zaboravili smo kako voljeti, ne znamo kako voljetisve te ljude, ne znamo kako voljeti Tebe. Ponovo stavljamo svoje živote i svoje pozive uTvoje ruke i tražimo Te da živiš u nama i kroz nas. Tražimo Te da nam pomogneš da se nebojimo kamo će nas ta ljubav odvesti i molimo zajedno u Isusovo ime… Amen.

Počeli smo pričati o unutarnjem putovanju i upozorio sam vas da ćete na tom putu srestizvjeri, ali i anđele. Rekao sam da ne možete imati jedno bez drugog. Svi želimo susresti anđele, alise strašno bojimo zvjeri životinja. Dok hodamo prema tom unutarnjem prostoru, mjestu na kojemnas je Gospodin imenovao, otkrivamo da je to isto ono mjesto na kojem nam On objavljuje svojeime, dakle, sebe i na kojem nas zove poimence. To je duboko unutarnje mjesto, sveti prostor.Tradicija to naziva dušom. To je pokret prema prostoru koji nadilazi strah. Tamo se ne bojite davas Bog neće voljeti, ne bojite se odlaska u pakao ni da ćete učiniti nešto krivo. Ako još uvijekimate u sebi strahove – vjerojatno, tj. sigurno još niste došli do tamo.

Uglavnom držim duhovne vježbe svećenicima, rijetko sestrama – i s tugom sam primijetioda mnogi svećenici daju svoje živote i rade vrlo mnogo za Crkvu, a kad vam iskreno povjere što seu njima događa, vidite da još uvijek čine mnogo toga iz straha. Postoji strašno puno straha uljudima u Crkvi, u kleru i općenito u religioznom životu; straha kojem se nikada nisu usudilipogledati u oči. Dapače, prekrivaju ga nekakvim religioznim jezikom, mitologijom. No, morate sesusresti sa svojim strahom. Mislim da najveći neprijatelj biblijskoj vjeri nije sumnja, nego strah.Znate da u Bibliji piše «ne bojte se» u različitim formulacijama 365 puta – po jednom za svaki dangodine. Pretpostavljam da je On znao da će nam toliko trebati! Većinu ljudi zaista kontrolirajunjihovi strahovi. Najtužnija stvar od svega je da mnogi ljudi strah nazivaju vjerom. Čudno. A vjeraje upravo suprotna strahu. Da, neki ljudi to nazivaju računanjem na Boga, ali to uopće nijeračunanje na Njega.

Svi mi imamo strahove i važno ih je priznati te ih imenovati, nazvati imenom to čega sebojite i reći to Bogu. Pitati Ga zašto se bojimo. Što mi možemo izgubiti?! Što je to?! Vi i ja smopokušali sve ostaviti kad smo krenuli u redovnički život. Što nam to može biti oduzeto? Štitite lisvoj ugled? Imate li zaista veliki ugled u svojoj zajednici? Bojite se da se drugima više nećetesviđati?

Kad sam prije držao duhovne vježbe sestrama, pokušao sam im pročitati životopis njihovemajke utemeljiteljice, a većina utemeljiteljica, kako sam pročitao, je nadišla svoje strahove, one

Page 6: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

su nadišle želju da sve ljude pokušaju zadovoljiti. Jer ako ste «udovoljivač», ako se svima želitesvidjeti i želite da svi misle lijepo o vama, izgleda da nikada nećete moći radikalno prepoznativolju Božju. Volja Božja će se uvijek izgubiti u onome što će vam pomoći da lijepo izgledate preddrugima, kako da ne stršite ili tako nešto. Nekad to nazivamo čak i poslušnošću, ali to nema ništazajedničko s poslušnošću, to je opet strah prerušen u nešto drugo.

Mogu li vam oduzeti vaš život? Tako i tako će otići za koju godinu, pitanje je samo kada.Čega se to bojimo? Sigurnost! Vjerujem da je to duboko ukorijenjeno u svim ljudima - svi imamoduboke potrebe za sigurnošću, ja isto. Priznajmo te potrebe, predajmo ih Gospodinu. Što se jošmože oduzeti? Komfor? Vjerujem da je većina nas postala poprilično «mekana». Ja isto volim svojtopli tuš svaki dan. Kad odem u zemlje trećeg svijeta, to je glavna stvar koja mi nedostaje. Da,privikli smo se na mnogo stvari, a ne znam jesu li sve apsolutno nužne za ljudski život.

Čega se mi to bojimo? Mislim da se više od ičega bojimo sebe – nismo otišli dovoljnoduboko da bismo bili sigurni, da bismo bili sigurni da smo to što jesmo. I izgleda da to ništa nećeni promijeniti. Zašto onda jednostavno ne postanemo to što jesmo? Zašto to ne priznamo iposjedujemo, umjesto da se za to ispričavamo? Zašto ne pustiti Gospodina da nas vodi prema tomispunjenom i istinskom ja? Tako je malo ljudi koji to čine.

Glavna dozvola koju na zemlji tražimo je - postojati. Nekim ljudima to kao da nije uopćedano. Pretpostavljam da to počinje s našim roditeljima. Naši bi nam majka i otac trebali na nekinačin reći: «Tako sam sretan što postojiš, tako sam uzbuđen što te ima». Nadam se da vam jenetko putem to i rekao, no vjerojatno mu niste povjerovali. No, nadam se da ćete dopustitiGospodinu da vam to kaže. Tako je dobro što postojite! Jer ako vam nitko to nikada nije rekao, iliniste dopustili Gospodinu da vam to kaže, siguran sam da u to ne vjerujete. Vjerojatno si to želitedokazati žudeći za nekim stupnjem obrazovanja, za nekim višim i važnijim mjestom, da budete naprimjer ravnatelj neke škole sa svetim imenom. Ljudi zaista idu za takvim stvarima kada nevjeruju da je Bog uzbuđen zbog njihovog postojanja. I bore se za to. Kakvo gubljenje! Sve prolazi,nestaje. Rađamo se goli, umiremo goli.

Mi redovnici učinili smo puno toga za Crkvu, to nema sumnje, no često se pojavi problemjer je većina nas postala radoholičarima. Ja recimo držim duhovne vježbe i govorim drugima da nebi smjeli toliko raditi i pokušavam nagovoriti svećenike da se ne definiraju kroz rad, a zapravoznam da to i sam činim. Čak idem toliko daleko da se, kada ne držim duhovne vježbe ili nerazgovaram s nekime, osjećam krivim. Zaista, osjećam se kao da ne volim dovoljno Gospodina, kaoda mu ne pokušavam uzvratiti sve dobro koje mi je učinio. Godinama nisam bio na godišnjemodmoru. Ne osjećam da bi mi trebao, stvarno. Uživam u svom životu, sretan sam, zašto bi mitrebao godišnji? Moj duhovni vođa kaže da to nije zdravo i pretpostavljam da nije.

Znam da se toliko puno nas definira kroz rad, to je sve što želim reći. A to nije dobro.Osjećam da će me idućih godina Gospodin morati izbaciti iz te kolotečine nekom bolešću ilinečime, kako bih shvatio da to nisam ja. Ja nisam ni propovjednik ni učitelj ni duhovni vođa. Jasam Njegov sin, kao što ste i vi Njegove kćeri. Kada krećemo na unutarnje putovanje, to je onokamo stižemo, a svi naši nazivi, dekoracije, titule, ukrasi, završene škole padaju u vodu. Čak i svidarovi koje imamo: govorenje, pisanje, crtanje, glazba… sve čime se određujemo, sve je prolazno inevažno.

Kada krenete na unutarnje putovanje prema svojoj duši, taj vas put prvenstveno odvedeizvan straha, ali također i izvan ljutnje. I izvan krivnje. Od tri velike stvari valja se odmaknuti: odstraha, srdžbe i krivnje. Nevjerojatno je koliko života kontrolira jedna od tih stvari ili mješavinasvih triju. Vidio sam puno redovnika i svećenika vrlo ljutih, ali to ne uviđaju. Nikad im nije palo na

Page 7: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

pamet da su još uvijek ljuti na to kako se časna majka ponašala prema njima prije 20 godina.Možda su s pravom ljuti, ali konačno je potrebno to pustiti i krenuti dalje sa životom. Zato moždamožete ovih dana imenovati neke od tih ljutnji. Ima li nešto čega se još uvijek držite, svjesno ilinesvjesno: načini na koji su se prema vama drugi ophodili ili kako se nisu ophodili, načine na kojevas zajednica nije voljela (siguran sam da je zajednica sve vas ranila na neki način, to je i zaočekivati), možda neka sestra, možda vaši roditelji. Mnogi ljudi su bili ranjeni, ili se barem takoosjećaju. Važna stvar je uvidjeti da bi to moglo biti tamo, pa da to ne vučemo dalje.

Krivnja je također velika stvar. Jednom sam bio na sastanku s nekim savjetodavcima kojisu međusobno pričali o jednom klijentu, te je jedan savjetodavac rekao: «On je tipičan primjerkatoličke krivnje». Zatim su se sjetili da sam i ja prisutan te se ispričali jer nisu željeli uvrijeditikatolike. Pitao sam ih zašto mi se ispričavaju pa su rekli da nas ne žele uvrijediti, ali da se premanjihovom iskustvu ovdje u Cinccinatiju, gdje ima puno katolika, katolici ne mogu motivirati ukolikose ne osjećaju krivima. Moraju se zbog sebe osjećati loše kako bi nešto napravili. Ukoliko moguiskusiti koliko su jadni, ili kako su grozni i kako Bog nije zadovoljan s njima, to im daje snage daučine ono što se od njih traži. I naravno, pogledali smo se tužno, jer smo shvatili da je to najnižarazina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate. No, toliko nas čini to već tako dugo,da više niti ne shvaćamo da to činimo. To je upravo suprotno od duše, jer duša ima energiju života,a ne smrti. To nije negativna, nego pozitivna energija.

Ako zaboravite skoro sve s ovih duhovnih vježbi, barem zapamtite da samo na životumožete graditi. To je sve. Zvuči tako jednostavno i očito ta tvrdnja da možete graditi samo naživotu. Ne možete graditi na smrti. Ako jeste, onda niste gradili. Isus je to nazvao pijeskom, aživot je nazvao kamenom, graditi na kamenu, na stijeni. Ne možete graditi na strahu. Ako graditena strahu, niste izgradili. Ne možete graditi na ljutnji i ne možete graditi na krivnji. Morate doćiu doticaj sa snagama života, gdje vas je Gospodin prozvao imenom, gdje vam je objavio svoje ime,to mjesto svetih čežnji. Ako još uvijek djelujete zbog «morao bih», «trebao bih», «od mene seočekuje», ako se unutar vas prijeti prstom, to nije Gospodin. To je vaš ego, ego koji ima potrebukazniti se. Možda je to vaša majka ili otac, ili prva časna majka – ne znam tko je, ali Gospodin nije.Gospodin ne vodi svoje ljude na taj način, On ne prijeti prstom. Toliko ljudi unutar sebe prijetisamima sebi prstom. To ćete prepoznati po tome što život takve osobe nikada nije slobodan.Glavni način na koji se takve osobe otkriju je da ne uživaju u životu. Ne znaju kako bi uživali. Neznaju kako bi uživali u sebi, kako bi onda znali uživati u Gospodinu?! Jer te dvije stvari iduzajedno. Dok niste shvatili da vam je Gospodin dao dozvolu da uživate u svom životu, da okusiteradost koja se u njemu nalazi, ali također i bol, nikad nećete moći uživati u tjednu kao što je ovaj.

Nadam se da za neke od vas ovo nije teret i da se ne bojite da ćete biti same s Njime ovajtjedan, ali neke se osobe boje. Bio sam iznenađen kada sam to otkrio. Trudit ću se da što lakšeprihvatite moje riječi, ali nemojte se bojati. Nadam se da, što god ja rekao, to za vas neće bititeret i da neće dodatno staviti «moranja» i «trebanja» na vaša ramena. Ja vam nastavljam davatidozvole, dopuštenja, a neki se ljudi još više boje toga – oni ne žele dozvole, nego poslušnost izakone.

Vidite, tako smo dugo djelovali zbog vanjskih autoriteta, da ne znamo kako djelovati zbogunutarnjih autoriteta. Hoću reći, mnogi ljudi nisu vođeni iznutra, nego čekaju naredbe iz vanjskogsvijeta, da im netko kaže što bi trebali učiniti. Ako dolazite iz protestantske kulture, nastojatćete da vam vaša lokalna zajednica ili Biblija to kažu. Ako dolazite iz katoličke kulture, kao mi naprimjer, čekat ćete to od pape, biskupa, svećenika ili vašeg poglavara, ili ćete u nekoj svetoj knjiziili u konstitucijama pročitati što biste trebali činiti. Ne kažem da je to loše, ali to nije primaranizvor. Primarno biste to trebali pronaći u sebi, jer kad ćete vi stajati pred Gospodinom, Ivan

Page 8: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Pavao II stajat će iza vas. Biti ćete to vi pred Gospodinom i On će reći: «Tko si ti? Što kažeš TI,tko sam ja? Koga voliš, što želiš?»

Nikad ne znam kako na to odgovoriti: što ja to želim, za čime čeznem, što izabirem, tko jeto koga tražim, kamo to idem. Želim vam dozvoliti da pronađete autoritet u sebi; to ne znači da tomora biti protiv vanjskih autoriteta – ne želim od vas učiniti pobunjenike. Zapravo, osobe koje sebune protiv vanjskih autoriteta, obično nemaju snažan osjećaj unutarnjeg autoriteta.

Kada znate tko ste, kada imate iskustvo prostora u kojem vam je Gospodin govorio, kamovas je pozvao u postojanje, gdje imate sigurnost da vas poziva na određene stvari – tada semožete ophoditi i s vanjskim autoritetima na opušten način. Kada dođu krizna vremena, znat ćeteda činite ono što trebate činiti i željet ćete se boriti za to, čak i ako se neko vrijeme ljudi nećeslagati s vama.

Ako mislite da je to neko novo učenje, pogledajte svece. Čitajte njihove životopise, bilokojeg sveca. Svi su na kraju morali poslušati što im je sam Gospodin govorio u srcu i ići za time dokraja. Morate to učiniti jer dok to ne učinite, niste nitko. Bog vas je stvorio da budete ono štojeste pred Njime. Da vi budete VI, ne netko drugi. Ne možete hodati putem neke druge osobe,možete ići samo svojim putem. Nema znanja o Bogu iz druge ruke – to mora biti vaše znanje. Tkoje Bog kojeg ste vi osobno susreli? Tko je Bog koji vam je govorio i koji će vam opet govoriti?Morate početi sebi vjerovati. I vjerovati svome slušanju, vjerovati onome što čujete i vidjetiuzorke. Počnimo samo s nazivanjem i priznavanjem tih strahova i zatražimo Gospodina da nas vodiiza njih. To će uvijek biti čin hrabrosti. Hrabrost je uvijek čin srca – treba izaći iz svoje glave isvojih sumnji. Većina nas djeluje potpuno iz svojih glava i tada nas zapravo strah preuzima:počinjete stvarati male scenarije u svojoj glavi. Većina ljudi povezuje strah s emocijom, ali ovdjegore, u glavi, strah je puno više. Zadržite glavu, ali nemojte da ona kontrolira vaš život. Biblijskoputovanje zato više govori o srcu – to je po anatomiji mjesto gdje se utroba i glava susreću.

Gospodine, predugo smo vjerovali tuđim odgovorima. Želimo Te susresti i znati tko si Tiza nas. Umorni smo od pokušaja spašavanja naše duše i želimo sada otkriti svoju dušu. Želimospasiti nešto čega nema. Gospodine, vrati nam našu dušu, daj nam hrabrosti za putovanje, daj namhrabrosti da se ne bojimo jer, Gospodine, znamo da nemamo što izgubiti. Već sa svojim zavjetimapokušali smo sve ostaviti. Pomozi nam vjerovati Tebi, imati povjerenja da nas Ti nećeš ostaviti.Znamo da nas nećeš napustiti, da nas nećeš pustiti u tu veliku i strašnu pustinju same. VjerujemoTi Gospodine da si s nama. Molimo Te da nas zoveš po imenu, da nam otkriješ ono vječno ime pokojem nas Ti zoveš, i da nam dozvoliš vjerovati. Vjerovati, da možemo biti pred Tobom to štojesmo, a ne netko drugi. Daj nam svoje ime Gospodine – tko si Ti za nas. Zahvaljujemo TiGospodine, volimo Te i želimo Te još više voljeti, voljeti kao što Te nikad prije nismo voljeli, nanov način, na način koji ćeš nas Ti naučiti. Ispuni srca ljudi radošću, onom radošću koja idezajedno s boli, radošću koju nitko ne može oduzeti, radošću koju poznajemo kada smo uzajedništvu s Tobom. Molimo Te jer Tvoj Duh moli to u nama i mi, kao Tvoje tijelo na zemlji,molimo u Isusovo ime.

Treći nagovor:

Prihvaćati bezuvjetnu Božju ljubav

Page 9: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Gospodine, danas opet dolazimo pred Tebe jer želimo i trebamo više, jer trebamo Tebe.Želimo znati tko smo i znamo da to nikada nećemo doznati ukoliko ne pogledamo u Tvoje oči.Ti si nas iz ničega stvorio i mi sada postojimo samo u Tebi. Kako bismo pronašli sebe,Gospodine, moramo Ti se vratiti. Poduči nas kako gledati u Tvoje oči, kako vjerovati u onošto vidimo i vjerovati u ono što jesmo u Tebi. Darujemo Ti ovu molitvu zajedno u Isusovoime… Amen.

Želio bih započeti s predivnim poglavljem iz Poslanice Rimljanima 8, gdje Pavao u 13. retkukaže: «Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela,živjet ćete. Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva daponovo budete u strahu, već ste primili duha posinstva kojim vičemo: Abba – Oče! Sam Duhsvjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštiniciBožji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s njim budemo iproslavljeni.»

Čini se da Pavao želi reći da u nama postoji Duh koji zna tko smo mi, a zna i tko je Bog iviče 'Abba – Oče, Tata'. Taj duh nije duh koji možete dobiti. Ne možete ga zaslužiti, iako će samdragi Bog znati da mi katolici pokušavamo zaslužiti Božju ljubav. A tako je jednostavna činjenicada jesmo djeca Božja: ono što je jednom bilo u Bogu sada je izvan Njega i to smo mi. Gdje bidrugdje bili?! Posao Crkve nije pretvoriti ljude u nešto što nisu, nego ih uvjeriti u ono što većjesu. Podsjećam vas, težak je posao podsjećati ljude na ono što jesu. Negativna nagovaranja iglasovi smrti tako su snažni, laži su svuda oko nas i ljudi svašta vjeruju, ali sigurno ne da su djecaBožja. Kada vidim kako se ljudi u Crkvi strašno trude da zasluže status djeteta Božjeg, uvjerensam više od ičeg da oni ne vjeruju kako već jesu djeca Božja. Toliko vremena provodimopokušavajući zaslužiti i zaraditi ono što nam je već dano. Zato kršćanstvo nije bilo neko velikoslavlje kroz radost, nego puno napornog služenja koje Pavao ovdje naziva duhom ropstva.

Većina svijeta na zna da su već ljubljeni sinovi i ljubljene kćeri. Pred nekoliko sam godinadržao laicima duhovne vježbe u New Yorku i na pola duhovnih vježbi jedan je mladi oženjen čovjekpitao može li sa mnom razgovarati na samo. Sjeo je pred mene veoma odlučno; moglo se reći da sespremao na nešto za njega važno i veliko. Počeo mi je pričati priču svoga života. Odgojen naulicama Brooklyna, otac mu je umro kad je on još bio dječak, naučio je kako da se obrani, da budečvrst, bio je u zatvoru nekoliko puta, te je srameći se priznao da je slomio nekoliko kostiju ipodijelio nekoliko masnica. U toj priči njegovog života bilo je toliko istine i dubine da sam poželioimati diktafon kako bih sve to snimio jer je bilo kao drama ili film, bilo je toliko rana i istine utome. Pri kraju razgovora skupljao je hrabrost, pogledao me ravno u oči i pitamo me: «Da li bistebili moj otac?» I, bit će da sam pokazao malo nervoze ili razočaranja, što ne bih smio jer samnaučen raditi s mladima i on je brzo nadodao: «Mislite da sam glup, zar ne?!» Mora da je Gospodinbio sa mnom, jer sam rekao pravu stvar: «O, ne, ne mislim da si glup. Mislim da si svet.» Baš mi jedrago da sam to rekao, jer je to bila prava riječ. «Ono što si upravo rekao meni, je upravo ono štoje Isus rekao svome Ocu: želim da budeš moj Otac.» Da biste to mogli reći, morate biti ranjivi,morate biti kao Isus, morate željeti biti sin ili kćer, morate željeti Oca.

Čini se da su jedini ljudi koji priznaju da Ga žele i trebaju, siromasi i slomljeni ljudi, a ovajčovjek je to bio. Bio je tako svjestan da je slomljen i da mu treba snaga. Iz nekog razloga pomislioje da bih ja mogao biti ta snaga, jer je nekoliko puta rekao: «Znam da imate život za mene».Slušao je neke moje kazete i pomislio je da bih ja imao sve odgovore za njega. Sve što sam mogaoreći bilo je: «Možda i budem imao život za tebe. Znaš zašto?! Jer ga ti očekuješ i jer si dovoljnohrabar da ga tražiš. Vjerojatno ćeš iz mene izvući nešto što nisam ni znao da imam, dok ti nisipočeo vući i tada se počelo pojavljivati. Vidiš, jedini način na koji sam ja postao otac je kad me je

Page 10: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

pred 13 godina zaredila Crkva, ali to nije pravo ređenje, jer ono pravo zaređenje ne dolazi odozgo,nego odozdo, kada sinovi i kćeri dolaze tražiti od vas život». Siguran sam da bi ljudski roditeljirekli to isto – vaša vas djeca čine roditeljima i vjerujem da su mnogi od vas kroz svoje službe iposlove tokom godina iskusili roditeljstvo, napose kada su to ljudi od vas tražili i očekivali.

Želio bih vam pročitati barem nešto od tog razgovora jer sam ga, nakon što smo završilirazgovor, zamolio da mi dozvoli da se vratim u svoju sobu i da zapišem stvari koje je rekao, a on jepristao. Od tada to često koristim u duhovnim vježbama. Rekao je da dječačić bez oca mora brzoodrasti (mislim da je to isto i za djevojčice bez majke i/ili oca). Postanete preozbiljni i nematevremena za igru i smijeh, morate se braniti i uvjeriti se da ste jači nego što jeste, prisiljeni steživjeti u laži. Ta je laž građena na strahu. Riječi ovog čovjeka opisivale su većinu ljudskih sudbina.Možda je njegov život bio malo dramatičniji, ali većina ljudi su sinovi bez oca, ljudi bez roditelja,koji nisu nikada iskusili tko ih je stvorio, tko ih je volio, tko ih je pozvao u život, tko se brine onjima. Zbog toga se snažno pokušavaju brinuti sami za sebe i skupljati stvari, kao što to rade ljudipo cijeloj Americi, ljudi koji ne poznaju svoju dušu, koji ne znaju tko su.

Nastavio je pričati da sin bez oca mora zaraditi svoj vlastiti novac i štedjeti ga, tezauvijek živjeti u strahu i nesigurnosti. Tako velika odgovornost koja je tako rano stavljena prednjega čini ga ljutim i prestrašenim i to je tako intenzivna ljutnja da je on radije negira nego daprizna njezinu snagu. Dječačić bez oca prisiljen je prerano odrasti i stvoriti krivi svijet kojizapravo ne postoji: svijet neovisnosti, natjecanja i straha. Svijet bez prostora za povjerenje inježnost, a najgora od svih laži je ta da je prisiljen vjerovati da je taj krivi svijet onaj pravi,realni. On ga uzima za ozbiljno i vjeruje vlastitoj laži.

Taj svijet je bez Oca, a Isus nam je pokazao kako da izađemo iz toga. On je uzvratiopogled Ocu i vjerovao je ono što je vidio u Njegovim očima. Kad je Isus otišao u pustinju, jedna sestvar sigurno dogodila: sreo je nevjerojatnu ljubav. Otišao je do Jordana i krstio se te moždarazmišljao i o tome da se pridruži Ivanovim ljudima, no nije se tu dugo zadržao, jer se uputio nasjever prema Galilejskom moru. Kao da je rekao Ivanu: ti si sjajan početak, ti si mi bratić i sviđami se što govoriš, ali onaj koga sam sreo u pustinji puno je bolji nego što ti možeš zamisliti. Da,Ivan je pravi početak, ali Isus je sredina i kraj. Morate krenuti dalje. Zapanjujuće je koliko jeljudi tu na početku i ostalo i nije slijedilo Isusa sjeverno prema Galilejskom moru. Isuspropovijeda Evanđelje koje ljude sablažnjava i kaže im: nije vam se dopalo što Ivan Krstiteljnaučava?! Evanđelje straha, Evanđelje koje traži, rekli ste da je to previše zahtjevno i asketski,toliko fanatično. A evo vam ja propovijedam Evanđelje ljubavi i mira i govorite da sam previšeopušten i da se družim s pijanicama i carinicima. Priznajte, ni jedan vam se način ne sviđa.

Mislim da se ljudi više boje slobode nego straha. Obično se strašno naljute na mene kadaim želim dati dopuštenja. Već sam vidio svećenike kako izlaze iz predavaonice kada sam govorio oljubavi. To je kao da mi govore: «Daj nam strah i moći ćemo se s njim nositi. Daj nam zakon ibarem znamo na čemu smo, ali nemoj nam reći da smo uključeni u neizmjernu, strastvenu ljubavnuaferu s Bogom, sa svim ljubavnim pravilima koja to uključuje». Vjerujem da u to možetepovjerovati tek kad se dogodilo, kao što se, čini se, dogodilo Isusu u pustinji. Susret između njegai njegovog Oca imao je za posljedicu da je Isus mogao sebi vjerovati i počeo je propovijedatiEvanđelje Kraljevstva Nebeskog i mira.

Nadam se i volio bih vjerovati da je taj mladić u susretu sa mnom dobio nešto od životataj dan. Vjerujem da sam mogao u svojoj molitvi za njega i u mom slušanju biti barem malo njegovotac, jer smo do dana današnjeg ostali dobri prijatelji. Nadam se da sam za njega bio prozor krozkoji je mogao početi, kroz moje prihvaćanje i moju vjeru u njega, vjerovati vječnom Ocu, koji mu

Page 11: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

govori da je sin. Taj Otac mu daje snagu da kaže «Abba» i da se odmakne od duha ropstva te uđeu duh sinovstva.

Sve dok to niste usvojili, nećete postati sposobni apsorbirati bilo kakvu bol u svijetu.Provest ćete većinu svog života u bježanju od nje. Ne možete je primiti, jer nema mjesta za nju.Uglavnom ćete živjeti samozaštitnički život, kojim živi čak i mnogo zaređenih ljudi. To nijenjihova greška, stvarno nije, jer nema mjesta u njima za prihvaćanje boli, nema mjesta ni zavlastitu bol, kako bi bilo i za tuđu?! Ali to će biti tako dok ne shvatite i dok vam ne postane jasnoda ste shvatili, da ste to što jeste i da ste bezuvjetno voljeni, da ne možete zaslužiti niti zaraditiNjegovu ljubav – jer ne možete dobiti to što već imate. Jedna od najvećih tragedija religioznogživota je da toliko ljudi pokušava dobiti ono što već imaju. Tako provode život u duhu ropstva,umjesto u duhu sinovstva.

Ispričat ću vam još jednu priču. Posjetio sam jednu mladu talijansku obitelj u našojzajednici koja ima petero male djece. Mali Kristofer, koji je tek naučio hodati, trčao je prekosobe i preskočio nekoliko stepenica te pao na ulazu u kuću. Vi koji više radite s djecom ste tosigurno primijetili i prije, ali ja sam to primijetio tek te večeri: kada dijete padne ili se ozlijedi,postoji nevjerojatna pauza između pada i trenutka kada zaplače. To je nekoliko trenutakaapsolutne tišine. U tim trenucima sigurno majčino srce dođe do grla, jer je to bilo bum-bum-bum itišina. Cijela je obitelj dojurila na mjesto nezgode i tu je bio mali Kristofer s velikim smeđimočima i gledao okolo tražeći oca kao da pita: jesam li povrijeđen? On to još ne zna! To je kao daprije nego što osjeti vlastito tijelo, prije nego što provjeri vlastite vrške svog živčanog sustava,on to želi provjeriti kod svog tate. Jesam li povrijeđen?! Tata juri prema njemu i zagrli ga. Tekkad ga tata uzme u svoje ruke, tek tada počne plakati i vrištati. Bilo je to dobrih 5-6-7 sekundipauze između pada i početka suza. Što se to događa?! Ne radi li njegov živčani sustav tako brzokao vaš ili moj? Mislim da radi, ali nije u tome stvar. Vidite, on nije bio slobodan osjetiti bol, svedok nije znao da tu postoji netko tko ju može odnijeti, da postoji dovoljno snažna ljubav kojamože tu bol apsorbirati.

Većina ljudi odbacuje osjetiti bol ljudskih bića. Ne mogu si to dozvoliti, jer ako padnu,past će skroz do kraja. Tako je niječu, odbacuju, potiskuju, što god hoćete. I kada to izbije,izbija u tako različitim prikrivenim oblicima kao npr. zaređena osoba u depresiji, svaki treći dan ilistalno. Neki samostani koje posjećujem izgledaju kao ogromne apoteke! O Bože, kako bolesno. Tone znači da se kod svake bolesti morate pitati što činite krivo, jer se svi povremeno razbolimo, alineke osobe vrte svoje živote oko posljednje bolesti. Kad ih vidite, znate da su potisnuli sve vrsteljutnje u sebi, sve vrste krivnje i sve vrste straha. Vaše tijelo ne može to sve izdržati. Kad neuživate, kada ne pustite stvari da jednostavno teku, ako nikad ne osjetite ruke vašeg Oca oko vasi sami nosite težinu vašeg postojanja, dan za danom, vaše će tijelo konačno posustati. Reći će: jato više ne mogu podnijeti. Hoću van! Želim umrijeti! I tijela mnogih ljudi govore to isto: želimumrijeti. Ne osjećam se voljeno, ne znam tko sam, zarađujem ljubav ali nisam siguran je li jošuvijek tu. I ako se svaki dan budite s mišlju da morate zaraditi Njegovu ljubav, o kakvog li jadnogživota!

Jedan mi je svećenik na kraju duhovnih vježbi rekao - znam da ćete ovo teško povjerovatii mislit ćete da izmišljam, ali rekao je: «Bio sam svećenik 36 godina i nikada nisam slavio niti jednuMisu od svoje mladomisničke, na kojoj bih osjetio radost, gdje bih osjetio da me Bog voli, sve doove Mise na kraju duhovnih vježbi. Nikada niti jednu. Bio sam uvjeren da me Bog mrzi, da me samotolerira i izdržava sa mnom«. Tada je taj svećenik u velikoj poniznosti preda mnom plakao, plakao iplakao, jer je shvatio da je u svojim kasnim pedesetim godinama čuo Evanđelje po prvi puta. Nikadnije znao da je TO Evanđelje. Ne znam što je mislio da je Evanđelje, ali zasigurno nije bila

Page 12: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Radosna Vijest, nego strašna, grozna vijest. 36 godina i ne znati da vas Bog voli, nikad ne imatiradosti u služenju Mise, živjeti u strahu od toga što ste ovog puta učinili krivo, jer Otac očitosjedi tamo i prijeti prstom, spreman da vas ulovi… O, volio bih danas vidjeti tog svećenika, jersada poznaje radost.

Oči kojima uzvraćamo pogled Bogu su one oči kojima je on prvo pogledao nas. Razmislite otome na trenutak, jer izgleda kao paradoks. To je ono što Ivan govori: niste vi izabrali mene, negosam ja izabrao vas. Vaša sposobnost da gledate u Boga, znači da ste prvo prihvatili Njegovogledanje u vas. Volio bih vas ohrabriti i nadam se da ćete ostati hrabri do kraja života: dajednostavno pokušate pogledati u Boga. Uzvratite mu njegovo zurenje. Ne morate ništa reći, samouzvratite njegovom piljenju. Pustite Ga da vas gleda. Znate da su oči najranjiviji dio; čak je i samIsus rekao da su oči prozor duše. Ako je itko od vas radio u sirotištu ili ste radili s dječicom kojanisu imala prilike biti bezuvjetno voljena, primijetili ste da su svi ispunjeni strahom i ljutnjom. Jasam primijetio da djeca koja nisu duboko voljena neće dopustiti da ih gledate u oči. Ono što želeviše od ičega, učinit će nemogućim da se dogodi, jer se strašno boje da ćete pogledati i ondaodvratiti pogled. I to će ih samo uvjeriti da je ono čega se boje istina – da su ružni i prazni. Oničeznu za nekime tko će pogledati i nastaviti gledati, ali prije nego će riskirati to odbacivanje, onošto obično čine je da svrate pogled i tako gledaju u pod. Stalno gledaju u pod. Jednom sam rekaojednom dječaku da me pogleda i on je dignuo glavu, ali je zatvorio oči najčvršće što je mogao.Znate da je želio više od ičega otvoriti svoje očne kapke, ali se nije usudio… Ponekad će pakgledati u vaše čelo ili u vaše uši, ali ne i u vaše oči.

Mi se pak prema Bogu ponašamo isto tako. Vjerujem da često gledamo u Njegovo čelo iliuši, ako ih ima. O, tako se bojimo uzvratiti pogled. Ali pokušajte. Obećajte da ćete pokušati. Akoto činite samo jednu minutu na dan i dozvolite da se dogodi veza, za koju godinu imat ćetekontemplativan život. To je jedino što ima smisla. To je zato što započinje realnost, realnost kojačini da sve druge realnosti izgledaju besmislene. Mislim da je Isus mislio na to kad je govorio orealnosti Kraljevstva Nebeskog.

Usudite se dakle pogledati u Gospodina. Vaše gledanje u Njega je Njegov Duh u vama. Svešto vi trebate raditi je da završite tu vezu. I to je molitva. Ona nema puno zajedničkog sriječima, nego sa zajedništvom. I kada vas On gleda, vi postajete djetešce kao onaj čovjek koji jehtio da mu budem otac. Tada znate da On ima život za vas. I postajete goli, jer sve te stvari kojepokušavate činiti da biste se definirali izgledaju kao beskorisno gubljenje vremena. To nam netreba, jer to nismo mi. Mi smo sinovi i kćeri Božje i zbog nekog nevjerojatnog razloga, još smo iljubljeni. O Bože, zašto me voliš na taj način? Što to nalaziš u meni tako privlačno? Jer ja nenalazim ništa lijepo. Gospodin tada otopi svu vašu mržnju usmjerenu prema vama samima, a On samzna da je ona beskrajna, ta ljudska sposobnost da mrzimo sami sebe. Ja ne znam kako da tootopim, maknem, odbacim i pogledam u Gospodina i da Ga pustim da me gleda i da me zove imenom,da me oslobodi i da me zove «kćeri». Nema više od toga. Nemojte dakle sjediti i čekati tomistično iskustvo koje će se dogoditi kada ćete imati 75 godina. Jer to je sve. Stvar je samo uvjerovanju u to samo još više i dublje. I radovati se u tome.

Kad ljudi stignu na to mjesto, prepoznajete ih po tome što su u miru, jer znaju tko su, jeržive život iznutra. Uvijek znaju kako uživati, znaju kako pustiti stvari da budu, kao Marija.Pronalaze u sebi veliku čežnju da daju kao što su primili, ne zbog krivnje ili zato što bi htjelispasiti svoju dušu, nego zato što je to jedina stvar koja ima smisla. Da, to jedino ima smisla:bezuvjetno davati kao što nam je bilo dano. Kada sami iskusite što to znači da vam se dan zadanom daje bezuvjetno, ne možete zadržati struju, jednostavno dajete dalje, nastavljate tu

Page 13: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

rijeku davanja, i postajte dio toga, instrument pomoću kojeg se On prenosi. Tada jedino štomožemo činiti je reći: «Da, da, neka teče, neka teče, Gospodine. Nemoj mi dopustiti da stanem naput tome». Jer nema ništa što biste vi mogli učiniti kako biste ga zaslužili, možete ga jedinozaustaviti time što ne vjerujete u to. Time da ne vjerujete u to što je već tamo. Time da nevjerujete tko vi jeste. Time da pokušavate zaraditi to što vam je već dano.

Zato molimo «Abba Oče», jer nam je taj duh dao duh sinovstva, a ne duh ropstva. I tadagledamo oko sebe i možemo apsorbirati nešto od boli svijeta, znamo da se ne moramo bojati boli,jer ima više nego dovoljno ljubavi za apsorbirati.

Gospodine, zahvaljujemo Ti što si tako dobar Otac, što si tako savršen Otac, ali i Majka.Zahvaljujemo Ti što si nam dao život koji je Radosna Vijest i molimo Te da nas učiniš RadosnomViješću za svijet. Gospodine, dolazimo Ti kao što je Isus došao, dolazimo Ti kao što je taj mladićdošao do mene, i govorimo ti odlučno: «Oče, znam da imaš život za mene. I želim ga izvući iz Tebe.Bit ću ti sin, a Tebe, Gospodine, tražim da mi budeš Otac.» Budući da ne znamo kako bismo molili,dajemo Ti ovu molitvu zajedno s Isusom, u Njegovom duhu i u Njegovo ime.

Četvrti nagovor:

Ići prema duhovnosti desne polutke mozga

«Gospodine, daj nam milost da se ne predamo i ne odustanemo. Pomozi nam da nas nepreplavi zlo, naše ili tuđe. Daj nam nade koju nitko ne može oduzeti. Daj nam Gospodineživot koji će dostajati za nas i za druge. Život koji će nadići smrt. Zahvaljujemo Ti islavimo Te jer znamo da ponovo živimo. Molimo Te da nas vodiš kroz današnji dan i dapodučiš sve svoje sinove i kćeri, usporiš ih, daš im prave misli i prave osjećaje. Dozvoli imučiniti prave veze između glave, srca i utrobe. Obdari ih pravim raspoloženjem i hrabrošćuda prođu kroz vrata koja će im se otvoriti. Pokaži im ta vrata, vrata koja Ti uvijek otvaraši više ne zatvaraš, vrata prema životu. Ponovo molimo jer vjerujemo da Ti moliš kroz nas i snama te zato molimo u Isusovo ime. Amen.

Ono što bih danas želio s vama podijeliti više je podučavanje nego propovijedanje.Možda vam to čudno zvuči, ali ono o čemu ću govoriti ima ogroman utjecaj na naš duhovni život.To je nešto što već možda znate, ali želim to jasnije istaknuti: to je ono što danas zovemo teorijamozga (no ne u smislu principa i zakonitosti). Ona govori da je naš mozak podijeljen u 2 dijela. Tose oduvijek znalo, no tek je 1981. godine Roger W. Sperry dobio Nobelovu nagradu za svojeproučavanje u ovom području. Moderna tehnologija nam je omogućila detaljnije proučavanje obadijela mozga. Primijetilo se da dvije polutke mozga imaju značajno različite funkcije i da objepoznaju stvarnost na vrlo različite načine. Većina problema kod nas u duhovnosti zapadnogsvijeta usko je povezana s ovim razumijevanjem, točnije nedostatkom razumijevanja našeg načinapoznavanja stvarnosti. Zapadna civilizacija je gotovo 1000 godina bila pod utjecajem lijevepolutke mozga, odnosno, poznavala je realnost na vrlo ograničen način. Možda nije toliko važno ovogovoriti ženama koliko je važno govoriti muškarcima, jer žene nisu ni izbliza toliko zarobljenelogikom lijeve polutke mozga koliko muškarci. To ima ogromne posljedice na duhovnost, napose naRimokatoličku Crkvu, a i na naše molitvene živote i barem donekle objašnjava činjenicu što tolikiljudi nisu razvili duboki odnos s Gospodinom. Nije im dano oruđe kojime bi znali kako to učiniti.

Page 14: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Molitveni je život definiran za mnoge ljude kao razmišljanje – što nije ispravno. Stoga mnogereligiozne osobe konstantno ispovijedaju rastresenost. To je apsolutno i za očekivati jer sve dokmislite da je molitva razmišljanje, imat ćete misli koje su drugačije od svetih misli te ćete toshvatiti kao rastresenost koja vas odvlači od molitve. Problem leži u tome da je sama definicijamolitve previše ulovljena u mozgu i to ne u cijelom mozgu, nego samo u jednoj, lijevoj polovicimozga. Sve ovo vam govorim kao uvod kako biste shvatili kako je važno za nas razumjeti ovo očemu ću govoriti.

Vi koji ste umjetnici, pjesnici, glazbenici, vjerojatno ćete razumjeti odmah o čemugovorim, jer su umjetnici više razvili desnu polutku mozga od nas ostalih. Umjetnost im je todozvolila. Kratko ću sada objasniti razlike:

Lijeva polutka mozga kontrolira desnu stranu tijela, što znači da ako ja sad dignem svojudesnu ruku, nešto se događa u mojoj lijevoj polutci mozga. Desna polutka mozga pak kontroliralijevu stranu tijela. Kada mala djeca počnu puzati zapravo počinju koordinirati lijevu i desnupolutku mozga. Zapravo, svaki put kada hodate morate koordinirati te dvije strane. U većinizapadnog svijeta podrazumijeva se da ćete biti dešnjak, te se na ljevake gleda kao na čudake – toće reći da se pretpostavlja da ćete imati više razvijenu lijevu polutku mozga, da će lijeva stranadominirati. Zašto? Je li to Bog tako rekao? Obje su strane jednako dobre.

No u zapadnom svijetu ne možete dugo opstati ako dominira desna polutka mozga jer jesve u našoj kulturi tako snažno orijentirano prema lijevoj polutci mozga da će čak i najpoetičnijeduše brzo odustati. Jednostavno ne možete funkcionirati, a napose ne u nekom samostanu. Akobiste u potpunosti bili osoba desne polutke mozga, izbacili bi vas misleći da ste neurotični,neuravnoteženi. Znam da je u našoj zajednici većina umjetnika izašla. Jednostavno se nisu uklopiliu našu visoko lijevo orijentiranu strukturu. A osobe kod kojih lijeva polutka mozga dominira i kojivole red nagrađivani su i ubrzo postaju poglavari. To je stoga što znaju kako održati stvari namjestu. Postaju svećenici, provincijali i biskupi. Tako je to: nagrađuju se lijevo orijentirani ljudi, adesno orijentirani ljudi obično bivaju izbačeni.

Lijeva polutka mozga razumije realnost tako da je razdjeljuje na dijelove, pa to zovemoanalizom. Analizira se svaki dio cjeline. Kao, ako je prva rečenica istinita, pa i druga, spajajući ih,dobivate istiniti iskaz. A to nije nužno točno! No to je ono što lijevo orijentirani ljudi misle: akorazumijete dijelove, da razumijete i cjelinu.

Desna polutka mozga prilazi realnosti na potpuno drugačiji način. Ona govori darazumijete stvari samo ako razumijete cjelinu, ne dijelove. Ona više sintetizira nego što analizira.Zato jednako kao što za hod trebate koordinaciju i lijeve i desne polutke mozga, tako i za rast uznanju trebate biti oboje: lijevo i desno orijentirani ljudi. Ja ću ovdje govoriti naglašavajućidobrobiti desne polutke mozga, ali to je zato što bih mogao ostatak dana vući na desnu stranu ane bih pokrenuo stvari puno u tom smjeru jer smo toliko daleko otišli na lijevu stranu.Razumijete? Tako smo dominirani lijevom stranom mozga! No ideal je poštovati i balansirati objestrane.

Dalje, lijeva polutka mozga je racionalna, dok je desna intuitivna, ima «geštalt»,cjelovitost, ono što zovemo intuicijom i iz toga djeluje. Lijeva je strana verbalna – to što vam jasada govorim znači da moja lijeva polutka mozga djeluje. Ono što su mene naučili u školi uglavnomsu funkcije lijeve polutke mozga: čitanje, pisanje i aritmetika – to su sve funkcije lijeve stranemozga. Cijeli obrazovni sustav u zapadnom svijetu orijentiran je tako da se ljudi uče razvijatilijevu polutku mozga (osim ako se sami ne pomaknete prema desnoj polutci u svoje slobodnovrijeme). No nikad nismo bili sigurni koje su izvanškolske aktivnosti bile vrijedne trošenja našegvremena na njih – recimo glazba se uvijek činila kao da će

Page 15: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

u-petak-popodne-biti-malo-vremena-za-nju. Svake smo godine kupovali svoje male kajdanke ipjesmarice i jedva ih otvarali, jer to nije bilo toliko važno. U američkom sustavu to nas ne biodvelo nikamo. S obzirom da su od nas željeli napraviti dobre američke dječake i djevojčice kojiće zarađivati novac učili su nas čitanje, pisanje i aritmetiku, pa je to razumljivo, ali je iograničeno. Morao sam zaista otići na Istok, u Japan, Indiju… kako bih pronašao ljude koji nerazmišljaju na isti način. Tada sam shvatio kako smo strašno amerikanizirani. To možda ima idobre strane, ali i ogromna ograničenja kojih mislim da nismo svjesni.

Desna polutka mozga nije verbalna nego neverbalna i ako ćete oprostiti na karizmatskojusporedbi, govori «u jezicima». Vjerojatno je to i razlog zašto danas zapadna Crkva ima tolikoproblema s govorenjem u jezicima. Ako ne možete to kontrolirati i racionalizirati, ako ne možeteobjasniti čemu to služi, svi bi mi to isto mislili – čemu onda to?! Sv. Pavao nema problema sgovorenjem u jezicima jer gleda na stvari iz potpuno drugačije perspektive. Važna stvar nijekontrola podataka, nego samo iskustvo. I ako želite fiziološko objašnjenje govorenja u jezicima,to je točno to. Barem nije toliko važno imati dar govora u jezicima, ali je dar, možda najmanji odsvih darova. On znači da barem za 30 sekundi morate odustati od dominacije lijeve polutkemozga ili nećete moći govoriti u jezicima. Morate predati tu potrebu kontrole svega. Lijevapolutka mozga ima nevjerojatne potrebe za kontrolom. Ne želi se prepustiti ničemu što se ne bimoglo objasniti, verbalizirati ili razumjeti. Zato u svim religijama nalazimo nešto fenomenalno: odmantre do iskustva govorenja u jezicima. Ja vam to ne želim pod svaku cijenu «prodavati», negosamo koristim kao primjer da biste lakše razumjeli.

Kada ljudi uđu u duboko iskustvo Boga nadiđu verbalizaciju. Nema te dogme, učenja,katekizma … koji bi im pomogli objasniti to iskustvo i stoga se nalaze u prostoru koji nadilaziriječi u terminima nepovezanog brbljanja. To zapravo nije tako magično kao što bi vas nekikarizmatici htjeli uvjeriti. Jednostavno se prepustite da se to događa, ok je, ne smeta vam štoispadate glupi, ne smeta vam što ne možete o tome govoriti jer to iskustvo nadilazi riječi.

Realnost lijeve polutke mozga je uvijek «ili – ili», a desne polutke «oba», «i». Pogledajtezapadnu civilizaciju. Pogledajte rimokatoličku Crkvu: skoro uvijek je «ili-ili». Kreirali smo herezunakon hereze, i čim netko nešto ne zove onako kako mi to nazivamo, proglašavamo ga heretikom.Naša braća protestanti bili su podjednako loši, jer su zatvoreni u istoj lijevoj polutci mozga kao imi. Sad je to doseglo razine koje zovemo fundamentalizmom: ako ne kažeš točno tim izrazom ilitočno tom riječju, tada nisi spašen. U nekom su smislu zapravo naša protestantska braća gora odnas u ovom trenutku jer smo mi katolici barem ostali u doticaju sa simbolima, sakramentima islikama, a oni su učinili religiju potpuno verbalnom. Mi barem imamo oltar u centru. Mi imamopričest, no kada pitamo «kako je to Isus prisutan u pričesti?!» te završimo sa objašnjenjima ikažemo drugima: ako to ne objasnite na ovaj način, vi ste heretici, tada uzimamo realnost desnepolutke mozga s oltara i ponovo ju zatvaramo u lijevu polutku mozga. Nema načina da se tajnapričest objasni – to je neverbalno! Ne možete objasniti, na način da sve zadovoljite, kako je Isusprisutan u hostiji. Sve što znamo i vjerujemo je da je tako jer nam je Isus rekao da kada jedemotaj kruh i pijemo to vino On nam se sam daruje. Prihvaćamo misterij, živimo ritual, jedemo kruh ipijemo vino i ne bismo smjeli biti uhvaćeni u «kako» vezano uz sve to, ali jesmo.

«Ili-ili» pogled na realnost uvijek razdjeljuje ljude. Kada god djelujete samo iz svojihglava, odijelit ćete se od drugih ljudi. Ideje ne spajaju, već razdvajaju. Na bračnim susretimaimali smo duhovne vježbe prošli tjedan i u tom pokretu stavlja se naglasak na to da bračni drugovipodijele svoje osjećaje, a ne svoje ideje jedan s drugim. Već 13 godina radim pokušavajući graditizajednicu i graditi zajednicu znači učiti ljude kako da dijele svoje osjećaje, a ne svoje ideje.Ideje nikad, nikad, nikad, nikad ne ujedinjuju. Stoga je Riječ odbila ostati Riječ i postala je

Page 16: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Tijelo. Zato i mi trebamo dijeliti svoje tijelo, ono svoje pravo 'ja' s drugima. Ako neka osobanajiskrenije podijeli svoje osjećaje s tobom, čak i ako nemaš takve osjećaje, morat ćeš poštovatinjene. Ona ima svako pravo na njih. Ako si barem malo otvorena osoba i ako je ona druga dovoljnoponizna da s tobom iskreno podijeli svoje osjećaje, morat ćeš je prihvatiti barem na toj razini. Izato izmjenjivanje iskustava osjećaja ujedinjuje.

Lijeva polutka mozga diferencira, dok desna sintetizira. Lijeva je strana logička, ima svojudefiniciju logike, dok je desna strana simbolička. To postaje sakramentalni simbolizam Crkve. Usvojih prvih 1000 godina Crkva je bila orijentirana na desnu polutku mozga, dok je sljedećih 1000godina tako strašno lijevo orijentirana. Uzeli smo većinu sakramenata i učinili ih stvarima forme spregršt pitanja: da li to činite ispravno i da li zaista dobivate milost ili ne i sve slične gluposti.Zato mnogi od nas više ne znaju kako pustiti snagu samog simbola da bude, da se događa. Brinemose hoćemo li dobiti milosti i jesmo li spomenuli gdje, kada, kako i koliko puta. Možda održavamozakon ispravno, ali ne i prijenos životne snage.

Lijeva polutka mozga je linearna: ako je ovo točno onda je i ovo točno i ovo isto i ono isto,a ovo slijedi iz onoga i tako dalje. Uvijek se vraćamo na naše početne izjave i krećemo od toga. Nodolazite do kraja gdje je sve vrlo logično, no svi kažu: koga briga. Pogledajte statute/pravilavećine naših redova. Koga briga?! Jedva ih tko čita. Svi ih imamo na našim policama. Oni susavršeno logični i tu i tamo morate se na njih pozvati, ali nemaju snagu! Mi još uvijek imamo Pravilasv. Franje i kad ih uzmemo vidimo da su tako ispunjena snagom. Na razini logike sedam osmina togane može se primijeniti, npr. kaže da ne možemo jahati konje jer su u Assisu samo bogataši jahalikonje. Možda to glupo izgleda, ali u tome ima snage. Stvar je u tome da te prekrasne male vinjeteiz 13. stoljeća koje je napisao sv. Franjo imaju u sebi snagu koju moderna pravila nikada nećeimati. To je stoga što je kod sv. Franje potpuno dominirala desna strana mozga. Većina ljudi čakje mislila da je lud, fanatičan ili da se jednostavno ne uklapa. Njegovo vrijeme bilo je vrijeme ukojem se rađala zapadna civilizacija s dominacijom lijeve polutke mozga.

Desna polutka mozga je simultana i cirkularna; sve može u isto vrijeme. Samo se sjetite«oba» «i». Ako želite biti pomiritelj i graditelj mostova morate biti «oboje» «i» osoba. Moratemoći reći «ovo je točno, ali to ne čini ovo drugo netočnim ili krivim», razumijete?! Ima istine uonome, ali i u ovome. Ako želimo preživjeti, čak i do kraja 20. stoljeća, katolička Crkva moraotkriti holističkiji način pristupanja realnosti. Morat ćemo to učiniti da bismo bili pomiritelji, dapočnemo stavljati stvari zajedno. Bili smo razdjeljivači previše vremena. Skoro ništa nije samo toi gotovo. Jedino je Bog samo dobar i to je sve. Sve dokle nastavljamo s tim totalitarnim stavomprema stvarnosti, zaista nismo sposobni ništa pomiriti, što znači da smo sve dalje od Isusa, odgraditelja mostova, od posrednika. Tužno je zapravo primijetiti da u zemljama u kojima jekatolička Crkva bila najjača ima najrigidnijih ljudi. Mislim na zemlje Južne Amerike gdje, ako vamse ne sviđa izabrana stranka, jednostavno strijeljate njezine članove. Ubijete. Odakle je todošlo?! Nema uopće mogućnosti djelovanja u kojem bi se obje strane poštovale, da se prizna daima nešto istine i u ovome i u onome. Hajdemo naučiti kako biti pregovarači u konfliktima, kakodijalogizirati, kompromitirati i razumjeti.

No, nisu nas naučili kako biti ljudi koji razumiju. Prvo mjesto gdje smo to trebali naučitismo mi sami: da najprije naučimo razumjeti sami sebe. Većina religioznih osoba prema sebi seponaša tako nemilosrdno, po principu sve-ili-ništa. Primijetio sam to kada ispovijedam. Kažu:«Nisam učinio to i to i sad nisam u milosti.» Pretpostavljam da to skakanje u i iz stanja milosti istanja grijeha, teoretski možete učiniti jedno 5-6 puta na dan. Smiješno!!! No taj totalitaran stavili-ili prema vlastitoj duši se sada projektirao na cijeli svijet. I uvijek je «ili-ili». Ili ste katolik ilinećete biti spašeni. Ja sam osobno tako odgajan, a kada sam odrastao i počeo se kretati u

Page 17: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

ekumenskim krugovima otkrio sam da su svi drugi to isto vjerovali za sebe. Protestanti to istomisle, fundamentalisti napose. Ma svaka religija misli da će samo njeni pripadnici biti spašeni.Dobro, dokle ćemo ići tako? Ne vidimo li da je to samo ego?! I skoro nema ništa zajedničko sBogom. To je EGO i PONOS. To je potreba da se bude u pravu, da se bude prvi, da se kontrolira i– time strašno upravlja lijeva polutka mozga.

Lijeva polutka mozga traži uzroke i učinke. Proveo sam jedno 6 mjeseci u skolastičkojfilozofiji učeći o uzročnosti: efikasan uzrok, simbolički uzrok, pravi uzrok… Uzroci o postojanjusvijeta, o postojanju Boga… Svi su bili racionalni i malo su imali smisla, ali koga briga?! Zato što supreviše lijevo orijentirani. Desna polutka mozga ne traži uzroke, već značenja i energiju. Pita se učemu ima života i u čemu ima smrti. Gdje se događa život, a gdje smrt? Kako mogu činiti vezemeđu stvarima? To čini takve ljude umjetnicima. Znaju kako povezivati. I to je ono važno: ne biti upravu ili u krivu, već povezivati. Kako učiniti život iz bilo čega što se događa. Kako učiniti život izsmrti – a to zovemo pashalnim misterijem. Krist je umro, Krist je uskrsnuo i Krist će doći ponovo.

Kada smo obuzeti uzrocima, obuzeti smo odgovornošću: tko je to učinio? Ja sam to učinioi stoga sam u grijehu. Osim toga, obuzeti smo i s nametanjem krivnje: ona je kriva, on je kriv, kogatreba okriviti? A faktora je tako mnogo! Obično to nije tako jednostavno, da jedna jedina stvaruzrokuje da se to i to dogodi. Razumijemo li to, zauzimamo puno suosjećajniji stav premastvarnosti i prestajemo suditi. To je upravo ono što nas je Isus učio. Prekidamo to moralizirajućeprosuđivanje svega: dobro, bolje, najbolje, loše, manji grijeh, smrtni grijeh… To je samo našapotreba za kontrolom!!! To je NAŠA potreba, a ne Božja. I ubrzo smo toliko moralizirajući dajednostavno ne možemo više ni u čemu uživati jer moramo evaluirati stvari u stupnjevima moralnesavršenosti ili nesavršenosti. To nije način da se živi život. Jednostavno nije. Taj proces izgradivrlo male ljude, ljude s malim srcima i s malim dušama koji hodaju okolo štiteći svoja uvjerenja,štiteći svoje moralitete i koji su nesposobni živjeti. Nesposobni su puštati druge da budu, jer samisebi to ne mogu dozvoliti.

Dakle, lijeva je polutka mozga izvor reda, desna je polutka izvor moći. Lijeva nam polutkadaje snage, a desna kreativnost. Lijeva strana određuje naše pisanje, čitanje, govorenje islušanje, a desna crtanje, dodir, gledanje… Ja vam znam samo nacrtati čovjeka od crtica, to jesve što znam, toliko sam uhvaćen u svoju lijevu polutku. Jednostavno ne znam kako bih gadrugačije nacrtao, to se jednostavno nije kod mene razvilo. Lijeva je polutka puno više u doticajus našim svjesnim JA, svjesnim egom i želi kontrolirati i uspjeti. Desna je polutka puno višepovezana s nesvjesnim, sa svijetom simbola, snova, priča i slika. Zato je Isus govorio u parabolama– u Matejevom Evanđelju piše da je samo u parabolama i govorio. To govorim da vam ukažem na tokoliko je Isus bio orijentiran na desnu polutku mozga. Sjećam se kada sam prvi put počeoproučavati parabole, činilo mi se da Isus ne zvuči kao previše inteligentna osoba. Mislim, zaštopriča te glupave male priče?! Većina katoličke Crkve ih uglavnom ignorira jer ne znamo kako bismoih kontrolirali. Što možete učinit s gospođom koja mete pod tražeći svoju drahmu? Trebali bismobazirati cijelu svoju religiju na takvim glupavim pričama? Mi smo tu u ozbiljnom poslu religije, toje ozbiljna stvar i kategoriziramo stvari prema smrtnom grijehu i manjem grijehu tako da znamotko će ići u nebo, tko u čistilište, a tko u pakao. Znate, moramo to sve otkriti. Onda se vratimoEvanđelju i nađemo da Isus o tome nije baš ništa rekao. Jer On ne igra igru koju mi igramo. Isusje prije svega uravnotežen, on se ne boji imati smisao za red – za to ima lijevu polutku mozga, alije također i slobodan u svojoj desnoj polutci mozga.

Većina velikih religioznih učitelja su pričatelji priča, ako ne i svi. Zato u Pravilima sv.Franje ima puno slika i priča s kojima se kasnije franjevci nisu mogli nositi. Mi smo učinili istustvar sv. Franji koju je Crkva učinila Isusu. Želimo kontrolu i ne možemo je dati ljudima putem

Page 18: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

naših priča. Najmoćnije zemlje koje sam posjetio su zemlje u kojima se još uvijek prenosi kulturapričanjem priča. Radio sam s Indijancima u Meksiku i Kolumbiji: oni prenose iskustva svojeg životapričajući priče. Mi to više ne znamo. U Irskoj se isto život prenosio pričajući priče. U Galwayučak imaju postavljen i kip pričatelju priča. Stari su Irci pričali svoje snove za doručkom – pričatću vam kasnije o snovima - no većina nas se ujutro jedva i sjeća svojih snova jer su nam rekli daoni ništa ne znače. Doručak je Ircima služio prepričavanju snova jer su još uvijek vjerovali usnagu koja je tamo, kao što je sv. Josip učinio, a i Josip iz Starog Zavjeta. Zapravo, tko god jeistinski duhovan mora vjerovati u snove. Razlog zašto većina ljudi nema duhovan život je taj štonisu u doticaju s nesvjesnim simboličkim duhovnim svijetom, jer vjeruju da je on gubljenjevremena, jer misle da im smeta na putu ozbiljnog zadatka dospijevanja u nebo.

Lijeva je polutka mozga djelotvorna i potrebna u vanjskom svijetu. Ako želite uspjeti i bitinetko u američkom sistemu, bolje vam je biti orijentiran na lijevu polutku mozga ili nećete stićinikamo. Ali ako želite uspjeti u unutrašnjem svijetu, morate se vježbati u orijentaciji premadesnoj polutci mozga. Ako mnogi od nas nisu postali duhovne osobe, to je zato što u desnoj polutcimozga nismo bili oslobođeni, jer ne razumijemo duhovnu stvarnost, jer nismo povezani s njom, jerjoj nismo dali moć da nas promjeni i obrati. To je kriza vjere zapadnog društva. Ona zapravogovori da zapadna Crkva ne vjeruje više u duhovan svijet. Zapadna je Crkva uglavnommaterijalistička i preokupirana vanjskom materijalnom stvarnošću. Morao sam posjetiti različitekulture i vidjeti različite ljude, istinski duhovne, kako bih shvatio da mi nismo duhovni. Mi smoreligiozni, ali ne i duhovni. Zatvorili smo se u moralnost, a ne u duhovnost. Zapravo, nismo kodkuće u svijetu duhovnosti gdje puštamo simbolima da eksplodiraju u nama i gdje možemo provestisate u kontemplativnom stavu. Mislim da ako želite biti istinski kontemplativni, morate razvitidesnu polutku mozga. Ne znam što čine muškarci i žene u kontemplativnim redovima ako nisuorijentirani na desnu polutku mozga. Jer ako nisu, nakon nekog vremena morali bi doslovnopoludjeti ili se previše uposliti. Jednostavno ne možete provesti sate samoće i u tome uživati teići dublje, dublje i dublje u nju bez razvijene desne polutke mozga. Jednostavno ne možete.Nećete znati kako ići daleko i vratit ćete se u legalizam, strukturu, strah, organizaciju, planiranjei rad. To zvuči poznato, zar ne?! To je učinio život u samostanima: stavio je tako puno većinaglasak na ove stvari umjesto na pravu duhovnost. Duhovnost pak je jedina stvar za koju nas ovajsvijet treba. Sve ostale naše poslove društvo može i bez nas: biti učitelj, medicinska sestra… Netrebaju nas osim ako nismo u doticaju s duhovnom realnošću. Trebaju one koji će pričati priče,sanjare, vizionare, proroke, ljude koji će razumjeti dušu, ljude koji su krenuli unutarnjimputovanjem. Svi ste za to sposobni, bez obzira na godine. Zapravo, rečeno mi je da ste sposobnijiza to u svojim 50-60 ili 70 godinama nego prije.

Dakle, lijeva polutka mozga kontrolira jezik, desna pak nadilazi jezik. Lijeva se strana baviobjektima i događajima, a desna strana svjesnošću, kretanjem, osjećajima, imaginacijom. Lijevapolutka razumije prema definicijama i konceptima, desna po slikama, simbolima, snovima i pričama.Lijeva se strana ne može nositi s paradoksom, a desna ga strana upravo cijeni. Isus je recimočesto upotrebljavao paradokse, dok se fundamentalisti s time uopće ne mogu nositi. Ni mi katolicinismo se mogli nositi s time i što smo napravili? Ignorirali Sv. Pismo, jednostavno neke dijelovenismo čitali jer se nismo mogli nositi s Isusovim paradoksalnim jezikom. Većinu toga što Isus pričanema nam smisla. On kaže jedno ovdje i nešto drugo tamo dalje, kako to oboje može biti istinito?Mi se ne bismo trebali vježbati u inteligenciji, nego u mudrosti, a mudrost je kada obje stvarimožete držati zajedno u kreativnoj tenziji. To je mudrost. U ovo vrijeme u Crkvi, vrlo nam jepotrebna mudrost.

Page 19: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Lijeva strana voli red, kontrolu podataka, desna pak jednostavno voli misterij, puštati gada bude, da postoji u meni. Lijeva polutka mozga je meditacija, desna pak kontemplacija. Lijevapolutka mozga podučava, desna prorokuje. Zanimljivo je koliko je nas podučavano da budemoučitelji, a nitko nije bio podučavan da bude prorok. Čak ne znamo niti što to znači. A Sv. Pavaouzdiže prorokovanje puno iznad podučavanja. Većina je proroka spaljena na lomači, sve do zadnjih20 godina kada smo napravili malo više mjesta za njih. Ne nazovemo ih odmah hereticima. No krozskoro 1000 godina nije bilo mjesta za proroke u zapadnoj Crkvi. Ako niste bili uz glavnu struju uCrkvi, izbacili bi vas. To samo pokazuje koliko lijeva strana mozga dominira nama, koliko smonetolerantni prema misteriju, a sam Bog je sveti misterij. Mi ne možemo kontrolirati tog Boga,staviti ga u svoje kategorizirajuće kutije, možemo mu se samo približiti u molitvi i klanjanju. Ipustiti Ga da bude. Dok Ga tako puštamo da bude, On čini istu uslugu vama: pušta vas da budete.

Proučavajući riječ 'spasenje', tražio sam njen korijen i našao najstariju riječ u prvimknjigama Starog zavjeta koja se koristi za riječ 'spasenje', a ona jednostavno znači 'stvoritiprostor'. Bog je spasio ljude tako da je stvorio prostor za njih da se u njemu mogu kretati, ićiokolo, ići u slijepe ulice i bilo je ok. To će Bog učinit za vas ako vi to učinite za Njega. Dobro, Onto prvo čini za vas, a tek onda vi za Njega, ali želim vam reći da vam to daje: prostor u kojem steslobodni promašiti, ne-uspjeti, ali i rasti, znati i pustiti da mnoge stvari budu istinite odjednom.On to čini za vas i traži da vi to isto činite za Njega: da mu date prostora u kojem može biti Bog,u kojem vas može podučiti, osloboditi, dati vam misterij, dopustiti vam da pronađete nove dubineNjegove, ali i svoje duše.

Danas vas želim ohrabriti da krenete u taj novi prostor, da pustite simbole da postoje iizađete iz svojih glava. Stavite veliki flaster na svoju glavu na neko vrijeme. Ona je predugokontrolirala stvari. Govorim vam na način lijeve polutke mozga kako bih vas nagovorio da pustitedominaciju lijeve polutke mozga. To je jedini način koji poznajemo, preko riječi. No, kao što je sv.Franjo rekao «umoran sam od riječi» tako se mi moramo pokrenuti u prostor koji nadilazi riječi.Tamo će vas Gospodin povesti u pustinju i govoriti vašem srcu. Tamo će vas obratiti. Tamo ćeNjegov život u vama eksplodirati.

Gospodine, budi naš učitelj. Čekamo na snove, vizije i priče, čekamo Gospodine na slike.Čekamo na život, naš vlastiti ali i Tvoj. Budi naš učitelj, ljubavnik i Gospodin i to te tražimo uIsusovo ime.

Peti nagovor:

Voljeti mračne i svijetle strane sebe

«Gospodine, slavimo Te i zahvaljujemo Ti za Tvoju ljubav u našim životima. Polažemosvoju nadu u Tebe i riskiramo sve kako bismo Te pronašli i upoznali. Nastavljaj naspodučavati Gospodine, čak i kad spavamo. Nastavi nas privlačiti bliže k sebi. To Te molimozajedno u Isusovo ime. Amen.»

Počnimo s čitanjem iz 13 poglavlja Matejevog Evanđelja. Ono govori o usporedbi skraljevstvom nebeskim koja se često zanemaruje, a govori o čovjeku koji posija dobro sjeme nasvojoj njivi. Čini mi se da to sliči nama kršćanima koji želimo ispravno postupati i učiniti ispravnestvari u svojem životu pa sijemo dobro sjeme na njivu svog života. No, dok smo spavali, dolazineprijatelj te posija ljulj po pšenici i ode. Kad usjev naraste i donese rod, pokaza se i ljulj. Točno

Page 20: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

to se događa kada pogledamo u svoje živote. Mislimo da smo posijali pšenicu, a kad pogledamo natu njivu svog života vidimo da nije sve samo pšenica nego da ima i ljulja. Tekst dalje govori dasluge pristupiše k domaćinu te mu rekoše: 'Gospodaru, nisi li posijao dobro sjeme na svojoj njivi?Odakle onda ljulj?' To je vječno pitanje onih koji traže činiti dobro. Odakle onda ljulj? A On imodgovori: 'To je učinio neprijatelj.' Sluge ga zapitaše: 'Hoćeš li da odemo i da ga počupamo? NoGospodin daje najneobičniji odgovor, potpuno drugačiji nego što je učitelj novaka dao meni kadasamo bio u novicijatu. On mi je rekao: Da, idi i isčupaj ljulj. Zapravo, dao mi je također do znanjada bi sve trebalo biti gotovo čak prije nego budem položio svoje prve zavjete. Gospodinov odgovornije takav. On odgovara: NE, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu.

Kad sam bio mlađi, ono što sam mislio da je moj ljulj, pretvorilo se u pšenicu i mnoge stvariza koje sam mislio da su moja pšenica, ispali su moj ljulj. Kad smo mladi vrlo slabo razlikujemo štoje to dobro, a što zlo. Savjest većine ljudi formira se kolektivnim stavom koji dominiratrenutačnom kulturom i ponekad ima vrlo slabe veze s Evanđeljem. Isus govori: «Ostavite obojeneka raste.» Možete li to vjerovati? To je Isus rekao, ako ne vjerujete, provjerite u Evanđelju.Nikad mi nitko to nije rekao, nevjerojatno! No Isus govori: 'Neka oboje raste do žetve! Tada ćuse ja za to pobrinuti.' Ako odrastete brineći što je pšenica, a što ljulj u vašem životu i kreneteplijeviti i čupati, vjerojatno ćete promašiti glavnu bit. Radi se o tome da puštamo egu da vlada i uime svetosti tražimo savršenost koju smo si sami definirali. To nema nikakve veze s Bogom, većpuno više s našom potrebom da kontroliramo, s potrebama našeg ega, s potrebama za uspjehom – anema opasnijeg uspjeha od onog duhovnog zato što je on uglavnom iluzija. Bojim se da je toprečesto slučaj. Previše je ljudi koji žive živote u iluziji umjesto u istini. Naš je Gospodin pakljubitelj istine. Zapravo Simone Weil, židovka koja je pred kraj svog života prešla na kršćanstvo,je rekla: «Ako bih morala birati između Krista i istine, izabrala bih istinu. Sigurna sam da bihistinski tražeći istinu završila u Kristovom naručju.»

Ono što se često događa je da mnogi ljudi idu za Kristom, za Njegovim imenom, za svimšto On predstavlja u njihovoj kongregaciji, ali nisu istinoljubivi. Uopće ne vole istinu već onajimidž Krista koji im je dala religija. Nisam siguran jesu li ti ljudi ikada susreli Krista. Možda jeKrist za njih jednostavna projekcija njihovog vlastitog ega, njihove potrebe da budu religiozni, dabudu savršeni ili bilo što drugo. U Crkvi nam trebaju ljudi koji će voljeti istinu i koji će biti voljniza nju se i žrtvovati. Molite za to, za ljubav prema istini i za ljubav prema istini u vama, čak ako ibude ponižavajuća (zapravo, uvijek jest). Vjerujem da se toga i bojimo.

U nama se nalazi naš ego, a to je onaj dio nas koji nas drži zajedno i gradi granice: ovo sam ja, ovoviše nisam (ja sam muško, nisam žensko, katolik sam, nisam protestant, Amerikanac sam, nisamnešto drugo…). U ranim godinama života činimo upravo to i to nazivamo građenjem identiteta. Posao je ega graditi te granice i on ih stoga želi održavati i želi da one izgledaju divno premavanjskom svijetu. On ima ogromne potrebe za kontrolom i uspjehom. Koji god da je sustav, on unjemu želi uspjeti, želi ispasti dobro pod svaku cijenu. Ako je naš sustav religija, onda u njojželimo izgledati dobro. To je i normalno u našim mlađim godinama. Ono što ćete otkriti na svomduhovnom putovanju je da baš onu stvar koju pokušavate graditi u prvoj polovici svog života,Gospodin ruši u drugoj polovici života. Jedan od sigurnih načina da ne rastete na duhovnom putu je da održavate granice nedirnutima, dase ne mijenjate i da želite izgledati sjajno prema svojoj definiciji dobrog izgleda koju stepostavili u 21. godini života. Pitajte se: što znači svetost za mene baš sada, što znači predati seBogu baš sada, što znači umrijeti sebi baš sada. Dio koji će se najviše opirati tim pitanjima je ego.Ego će učiniti bilo što kako bi održao svoj uspjeh, kako god ga definirali. On će zaista poduzetisve što može kako bi u tome uspio: iluzija, depresija, negacija… kako bi izbjegao mijenjati se.

Page 21: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Jedan od najuspješnijih načina uspjeha u tome je religija: da kažete «Bog je tako rekao». Svakareligija to radi - optužuje Boga za razne stvari. Kamo god odete, to se radi. Nema načina dapodržimo svoj otpor promjeni i obraćenju ako za to koristimo Boga. Ono što sam želio reći je daego želi održati naš ja u svakom trenutku i to na način na koji se taj ja do sada percipirao. To jeposao ega i ako ga nemate, imate problem. To dakle nije nužno loše, loše je kada to počnedominirati i preuzimati kontrolu nad realitetom.

Drugi posao ega, osim da održava granice lijepima prema vani je da održava pod kontrolomneprihvatljiv dio sebe. U svima nama postoji dio koji se iz nekih razloga, po kriterijima nekih ljudi,smatra neprihvatljivim. To je naše neprihvatljivo ja. Ono što su vam vaša majka, otac, vašakultura, okolina rekli da ne mislite, osjećate, činite, zamišljate i da je to loše. Ego dakle želi svete tzv. loše misli i osjećaje i sve drugo što ne bismo smjeli imati (a svi imamo) držati podkontrolom. Redovnici i svećenici napose glumataju kako nemaju taj dio sebe. Riječ koju za taj diosebe koristimo jest sjena. Sjena nije jednaka zlu, ona nije zla. Zlo se upravo događa kadaporičemo sjenu, kada se pravimo da je nema. Zlo nije isto što i sjena. Zlo je jednako poricanojsjeni. Upravo kada se pravimo da je nema, najveće smo njene žrtve. Postoji uzrečica: daleko odočiju, daleko od srca; no to je laž. Ništa nije dalje od istine. Kada se ljudi prave da se nešto nedogađa, kada ne žele priznati što se zapravo događa, upravo tada se vjerojatno i događa, ali sedogađa na skriven način tako da imate malo ili nikakve kontrole nad time. Ako pogledate upovijest, većinu velikih zala u povijesti svijeta učinili su zaređeni ljudi koji sebe nisu poznavali inisu bili u doticaju s vlastitom sjenom. Oni su koristili svu svoju energiju da potiskuju svoju sjenu,da se prave kao da je nema. Prošli sam mjesec bio u Njemačkoj i otkrio da je i Hitler citiraoEvanđelje u skoro svim svojim govorima. Religija je opasno mjesto i koristila se za opravdanjevećine ratova u svijetu. To su uvijek ljudi koji kažu da vole Boga, ali koji uopće ne poznaju sebe.To nije neka nova psihologija! Jeste li ikada čitali Tereziju Avilsku i njezin «Zamak duše»? To jeprva soba u «zamku duše», soba samospoznaje. Ona kaže da ako niste u potpunosti upoznali prvusobu, gubite vrijeme lutajući po ostalima.

Glavni razlog zašto ljudska bića ne poznaju sama sebe je taj što se skrivaju od svog sjenovitogsvijeta. To je uglavnom zato što žele lijepo ispasti pred drugima i što se prave da sjena nema.Puno se energije troši na to! Mnogi kršćanski životi tako završe kao kamuflaže i negacije, umjestoda prate istinu. Iskreno, ne želimo pratiti istinu. I što se događa? Ako imate sreće, ako vas Bogblagoslovi (a sve blagoslivlja) –dogodit će se nešto što će prelomiti nepovezanost tih dvajusvjetova: svijeta koji ste izgradili, koji je vaš ja (do nekog stupnja) i vaših sjena. Ako imate sreće,iskusit ćete to. I to samo ako ne uspijete negdje! Morate ne-uspjeti! Moraju vas odbaciti, poniziti,možda izgubiti prijatelja… Jeste li se ikada zapitali zašto je Isus rekao takvu glupu stvar kao«kada vas progone i svo zlo govore protiv vas, radujete se i slavite»?!? Iskreno, koliko vas sepoveselilo kada vas odbacuju i ponižavaju?! Ja iskreno ne znam nikoga tko bi se tome veselio. Eto,to je jedna od onih stvari u Evanđelju kojima ne vjerujemo do kraja. No sam Isus je to rekao!Rekao je da je potrebno da ego odustane i preda se, a jedini način da ego uopće počne predavatisvoju kontrolu je kada ste povrijeđeni i kada trpite. Napose kada niste u nečemu uspjeli i kada suvas odbacili. Zaista je nužno da negdje ne uspijete, to je uvjet!

Nadam se da vam se to dogodilo već negdje u 30-ima. Nema gore stvari ako vam se to počelodogađati tek s 50 ili 60 godina. Zaista je opasno stalno biti nagrađivan i promoviran (recimo ljudikoji idu od monsinjora do biskupa pa nadbiskupa, to je baš opasno). Svi duhovni pisci složili su seda nema opasnije stvari za duhovni život od uspjeha. Nadam se da vi ovdje prisutni niste previšeuspjeli u vašim životima. Ako ovdje ima takvih koji su uspijevali, koji imaju 2 diplome i svi mislekako su pametni i uvijek su na vrhu, molim vas, otiđite nekamo gdje će vas malo prodrmati. Uprotivnom nikad nećete odrasti niti upoznati svoju dušu. Jedino tada, kada ta interakcija počne,

Page 22: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

počinjete shvaćati ono što svi mi moramo shvatiti, a to je da smo svi slomljeni i da se moramosuočiti s našom sjenom. Znam da se nećete suočiti sa svojom sjenom ukoliko niste na to prisiljeni!Nitko ne ide dragovoljno susresti se sa svojom sjenom. Nešto se mora jednostavno pojaviti iprisiliti vas da se suočite s njom. Ja osobno ne znam kako voljeti i strašno sam ljut, osvetoljubiv iželim povrijediti druge za povrede koje su mi nanijeli. Odjednom uviđam svoj kapacitet zaagresiju i destrukciju, a oduvijek sam mislio kako sam dobar i drag. Otkrivam kako u meni postojete ljute, osvetoljubive i zle misli i da sam sposoban učiniti zlo. Više ne mogu projektirati zlo nadruge, već ga uočavam u samome sebi.

Naš je predsjednik prije par mjeseci održao strašan govor u Floridi. Rekao je da je fokus zla usvijetu u Rusiji. Volio bih biti njegov duhovni vođa! Netko tko u potpunosti projektira zlo na nekodrugo mjesto ili neku drugu grupu ljudi, zasigurno je žrtva toga zla. No vidite, to svi rade. Katoliciga projektiraju na protestante, protestanti na katolike, bijelci na crnce, crnci na bijelce, bogatina siromašne, siromašni na bogate, žene na muškarce, muškarci na žene… Zlo je uvijek negdjedrugdje kako se ne bismo morali s njime suočiti u nama. Zlo će smisliti bilo što da bi izbjeglopravo obraćenje. Isus je zato često govorio: obratite se! Zlo nije u Rusiji, što god rekao našpredsjednik. Bolje je da se susretnemo s njime baš ovdje, u nama samima. Svatko od nas sposobanje za agresiju i pravo zlo. Trebamo posjedovati to zlo u nama. To je proces koji nas plaši. Početakprepoznavanja tog zla u nama je iskustvo neuspjeha o kojem smo govorili. Uvidjeti da smosastavljeni djelomično od svjetla i djelomično od tame, uvijek kombinacija i jednog i drugog, vrloje ponižavajuće, no potrebno je ne samo to uvidjeti nego i prihvatiti, u to vjerovati, to znati, čakse, kao što su činili neki sveci, tome i veseliti (sv. Franjo je recimo bio vrlo sretan znajući da jenitko jer nije imao što braniti). Mi svi ostali pokušavamo biti toliko savršeni da moramo tonastojati dokazati i sebi i drugima, a i Bogu. Sv. Franjo nije imao što dokazivati nikome – to jemjesto evanđeoske slobode gdje više ništa nikome ne moramo dokazivati. Znate da ste slomljeni,da ste siromašni, i u tome se radujete. U tome se sastoji srž značenja siromaštva: znati da smomale ništice i da smo svi sposobni činiti zlo, sposobni za veliku destruktivnost.Kada krene taj proces, dogodi se da se ego smanji i pušta Krista u centar, da On sve vodi. Jedinoiskustvo ljubavi Božje može držati mrak i svjetlo zajedno na jednom mjestu, drugačije to ne ide.U protivnom će biti ili jedno ili drugo, ali nikako svjetlo i mrak zajedno. Božja je ljubav dovoljnosnažna da vam dozvoli da apsorbirate vlastitu slomljenost, da si oprostite vlastito siromaštvo, dasi dozvolite da s time živite, i da još k tome slavite Gospodina – to je evanđeoska sloboda, jedinakoju si ja mogu zamisliti. Pustiti pšenicu i ljulj da zajedno rastu. Pustiti da svjetlo i mrak zajednopostoje sve dok nećemo biti sposobni reći: ja sam dijete Božje, ja sam dobar – ne i savršen, alidobar. Vidite, ono što Bog ljubi nisu savršene stvari.

Što se dalje događa? Taj novi ja se pojavljuje i ono što ste mislili da je vaš ja, taj vanjski krug,(dođe jedan veliki dan obraćenja i kličite 'aleluja' kad se to dogodi) otkrijete da baš taj ja kojiste mislili da ste vi, da je to lažni ja. Upravo ono što sam želio očuvati, to nisam ja. U tom novomprostoru koji je jedinstvena kreacija milosti, ta interakcija svjetla i tame pojavljuje se kao vašpravi ja. Mnogi crkveni ljudi u ime religije još uvijek održavaju taj lažni ja koji ego želi održati.Upravo taj vlastiti imidž koji gradite u prvoj polovici svog života Gospodin ruši u drugoj polovicivašeg života. On ruši sve ono što znači slijediti Gospodina, što znači biti savršen. Neki ljudi kažuda otprilike svakih 7 godina stari odgovori padaju u vodu te se moramo vratiti Gospodinu i nanovopostavljati ta pitanja. «Gospodine, što to znači Tebe ljubiti sada? Što sada znači vjerovati Ti?»Ako još uvijek imate u sebi odgovore do kojih ste došli u 21. godini života i koji vam dan danasvrijede, to mi samo govori da niste na duhovnom putovanju i da niste rasli. Svako malo Gospodinnas prodrma i moramo Mu se vratiti pitajući: što sada znači za nas vjerovati, nadati se, voljeti.Kad nas Gospodin tako prodrma predajemo Mu puno manji ego koji ne traži uspjeh, negojednostavno želi biti vjeran. To je rekla majka Terezija. Nemate u čemu uspjeti! Sve što trebamo

Page 23: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

je biti vjeran. A vjernost nam pomaže biti poniznima. Ja se recimo ne osjećam niti upola onakosvetim kao što sam se osjećao kada sam bio u novicijatu. U novicijatu sam bio tako savršen i svesam ispravno činio, a to slobodno provjerite kod osobe odgovorne za novake. Puno sam molio i znaosam da Gospodin voli mene i da ja volim Njega; toliko mi je bilo lijepo da sam zatražio biti unovicijatu još 1 godinu. To je bilo lijepo, ali u tome je bilo toliko ega! Možda će vam biti teškovjerovati, ali ja nisam tražio Boga. Tražio sam Richarda! Richard je izgledao tako dobro, takosveto, i svi su mi zavidjeli (vjerojatno i mrzili – jer sam se toliko silno trudio biti savršenim).

Vidite, savršenstvo je vrlo opasan pojam zato što ima puno više zajedničkoga s egom nego sBogom. Iz vlastitog iskustva govorim koliko sam bio zaokupljen sa sobom, opsjednut sobom! Imalisu sasvim pravo kada mi nisu dozvolili 2. godinu u novicijatu i poslali me u svijet gdje su meuzdrmali i naučili da ono što sam mislio da je svetost, to uopće nije. Prava svetost uopće neizgleda kao svetost i ne daje vam puno zadovoljstva. Ne hodate okolo osjećajući se sveto kada steuistinu sveti.

Želio bih vam ovdje dati neke indikatore kako potražiti sjenu. Ljudi s ogromnim svijetomsjena, (a svi to imamo u nekom stupnju – to nije loše, loše je kada nismo s time u doticaju), dakleljudi s puno sjene prvotno neće imati smisao za humor. To je nepogrešivo pravilo. Vidite, toliko sepuno energije troši na potiskivanje sjenovitog dijela sebe da vam ne ostaje energije da uživate.Uvijek postoje ljudi koji su vrlo, vrlo ozbiljni. Zapravo i ja sam po prirodi ozbiljan čovjek. Nisammislio da bi vaš temperament trebao biti uvijek veseo i radostan, nego ovo: osobe kojejednostavno prihvaćaju da su slomljene i ranjene mogu se na svoj račun smijati. Ako se ne možetesmijati na svoj račun, ako nema mjesta za humor u vašem životu, pazite se! Jesu li drugi slobodnida vas zezaju?

Druga stvar je da osobe koje skrivaju i potiskuju svoju sjenu naginju rigidnosti, tvrdoglavosti imoraliziranju. Cijelo vrijeme samima sebi prijete prstom: nemoj to osjećati, nemoj to ni pomisliti,nemoj to učiniti, nemoj ovo zamisliti, nemoj se onome nadati, ne čezni za ovime, nemoj, nemoj,nemoj. A kada cijelo vrijeme sebi prijetite prstom, najvjerojatnije ćete ići okolo čineći to sasvima oko vas. Lice koje imate prema svom unutarnjem svijetu je ono koje ćete imati premavanjskom svijetu te ako ste tvrdoglavi, rigidni i moralistični prema samima sebi biti ćetetvrdoglavi, rigidni i moralistični prema drugima.

Ljudi koji potiskuju svoju sjenu također će biti općenito strašljivi. To je stoga što postoji tolikotoga u njima što ne poznaju i njihovo nesvjesno zna da to ne poznaju i to stvara veliki nivo straha.Oni se doslovno boje vlastite sjene, kako se već kaže. Vjerojatno je taj izraz i od toga došao.Stoga žive živote u strahu i projektiraju ga na sve u svijetu. To je baš tužno jer znam daGospodin ne želi da živimo takve živote. To su tako sitni životi. Osim toga, takvi se ljudibespotrebno osjećaju krivima, što zovemo lažnom krivnjom ili skrupuloznošću. Umjesto da se bavepravim problemom, oni pokušavaju održati lažni ja. Vrlo brzo dobiju bolesne krivnje vezane uz sveživo. Toliko žele održati lažni ja pod svaku cijenu da stvaraju krivnje koje uopće nisu važne. Brinuse za grijehe (množina) kako bi izbjegli grijeh (jednina). Nema boljeg načina izbjegavanja pravoggrijeha, onog pravog otvrdnuća srca koje se događa, nego brinuti se za grijehe! Da, da, samo senastavite brinuti za sve vrste malenih detalja i nikad zapravo nećete morati priznati da ne znateljubiti, da niste slobodni, da niste sretni i da ne rastete, da niste obraćeni. Samo je potrebnozaokupiti se sitnicama kako se nikada ne biste morali suočiti sa svojom dušom. I na kraju takviljudi obično budu beskrajno ljuti. Generalno su nezadovoljni sa životom, s drugima…

No nikada nemojte mrziti takve ljude. Takvi ljudi nisu ništa manje grubi prema vama nego što suprema sebi. Vjerojatno su se nemilosrdno odnosili prema samima sebi od kad su se digli ujutro,

Page 24: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

mrze sebe od trenutka kada ustaju te što drugo i mogu činiti za doručkom nego mrziti i vas. Notakođer niti ne shvaćaju da to čine. Ti vas ljudi ne mogu više mrziti nego što mrze sami sebe.Stoga pokušajte imati razumijevanja i sućuti za njih. Takvim ljudima nije potrebno da ih još i viispravljate, već da ih iscjeljujete. Njima je potrebno duboko unutarnje ozdravljenje i upoznavanjeBožje ljubavi.

Reći ću vam što je tipični primjer sjene i to je istiniti primjer. Pred nekoliko sam godina držaoduhovne vježbe svećenicima i govorio sam im o sjeni i nasred govora kao da se grupa počelameškoljiti, kao da je posrijedi neka šala, a vi ju ne razumijete. Tada su mi objasnili da upravo onoo čemu sam pričao ima veze s njihovom biskupijom. Naime, u biskupiji je bio jedan svećenik koji sezvao otac Joe i bio je vrlo pobožan svećenik. Soba mu je bila prepuna svetih stvari i uvijek jemolio krunicu i bio prezauzet sa svetim stvarima. Pretpostavili smo da je to bila njegova duhovnosti da je sve bilo istinito, nismo imali razloga za sumnju. S druge strane na nekim se područjimačinio kao nestvaran – nikad nije u ničemu s nama mogao uživati, recimo kada su se ostali svećenicisjeli da malo razgovaraju, on se dizao i odlazio (pretpostavljali smo u kapelicu). Znali smo da jevrlo «svet», ali nismo se s njim previše družili jer nije djelovao kao da mu trebaju prijatelji ili kaoda bi uopće želio imati prijatelje. Vjerovali ili ne, ispričali su mi ti svećenici, pred par tjedanaotkrili su da taj isti otac Joe ima ženu i petero djece na drugom kraju grada. Godinama je bio stom ženom. To je sve konačno iscurilo u javnost i otac Joe je napustio svećenstvo. Ostali susvećenici rekli da ako ikako postoji svećenik u njihovoj biskupiji koji bi to mogao napraviti, nitkonikada ne bi posumnjao da bi to bio upravo taj otac Joe. Rekao sam im da je u nekom stupnju toskroz predvidljivo. Otac Joe nije zao čovjek i ja ga ne osuđujem. On je samo još uvijek u vrtićuglede samospoznaje i izgleda da nije dobio dopuštenje da odraste. Nitko mu nikada nije daodopuštenje priznati sebi svoje osjećaje i prihvatiti svoj pravi ja i morao je postati shizofreničan:živjeti dvostrukim životom.

Vidite, zlo je uvijek dualistično, uvijek razdjeljuje život. Dobrota je holistična, stavlja stvarizajedno. Da, zlo uvijek razdjeljuje, a zbog nekog razloga jedan od najboljih načina za to jereligija: staviti svo zlo na jednu hrpu i praviti se da ga nema. Mi uopće ne bismo bili zli da to zlostavimo zajedno s dobrim, kada bismo integrirali svjetlo i tamu, pšenicu i ljulj. Tada bi onipovezivali, ispravljali i obogaćivali jedno drugo. Sjena je opasna samo u onom stupnju u kojemnismo s njom u doticaju. U doticaj s njom uglavnom dolazimo kroz patnju, napetosti i neslaganja,kroz suočavanje s našim strahovima, kroz priznavanje i osjećanje naše krivnje i ljutnje. Sjena nesamo da nije loša, nego je dio osobnosti koja vam daje vitalnost i osobnost. Netko koga opisujemokao «stvaran», «prava osoba» - što god to podrazumijevalo, zasigurno je osoba koja se borila sasvojom sjenom.

U svom uredu imam sliku na kojoj je naslikan čovjek koji u desnoj ruci drži zlatnu nit, a na krajuniti je bijeli labud koji ga vuče prema gore. U lijevoj ruci drži zarđalu uzicu na čijem se krajunalazi crni pas koji ga vuče u suprotnom pravcu. Vidi se kako je taj čovjek razvučen. Nekada kadamolim s ljudima u svom uredu, napose onima koji se mrze ili pokušavaju izaći iz svoje kože (u bilokojem smislu), zamolim ih da pogledaju u tu sliku. To znači biti pravi kršćanin i istinski biblijskivjernik – staviti te dvije stvari zajedno, držati ih na istom mjestu. Kolikim je kršćanima rečeno dase moraju riješiti tog crnog psa i odletjeti s bijelim labudom?! Susreo sam previše takvihbijelo-labuđih ljudi i riječ koju obično za njih koristim je «nestvarni». Možda su oni sveti, ali akoje to svetost, kome ona treba?! U tome nema ničega privlačnog. Isus je privlačan, kao magnet je.Možete biti orijentirani i samo na crnog psa. Takve ljude zovem «neslobodnima». Poznajem i punocrno-psećih ljudi. Oni su uhvaćeni u trenutačnoj senzualnoj sadašnjosti. No kada naučite labuda ipsa da se poljube, da se sprijatelje, oni vas odvuku u vrlo kreativnu napetost. Pas ima jednakotoliko veze s vašom svetošću koliko i labud, no samo onda kada pas voli labuda i labud voli psa.

Page 25: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Labud predstavlja onu preobraženu ljudsku čežnju za još, za više (činiti više, dati više, postatibolji, rasti, postajati Kristolik – svi to osjećamo jer su nam pričali da su takvi ljudi ispravni). Nozapravo, osjećamo i pasju čežnju: onu trenutačnu prisutnost u realnosti, u trenutku, da se nosimosamo s onime što je pred nama: našim osjećajima, ranama, čežnjama… Kad to spojite, imate snagu,predivne ljude, stvarne ljude koji padaju i griješe, no koji te padove i neuspjehe donoseGospodinu, a On ih pretvara u život, u dobrotu.

Savršenstvo nije nedostatak mraka. Toliko se često govori o onome: budite savršeni kao što jevaš Otac Nebeski savršen. Na engleskom bi ta riječ najbolje bila prevedena sa «potpun»(complete). Riječ savršenstvo znači nastaviti se kretati, a ne stajati u ime neke lažno-stvorenesavršenosti. Nastaviti ići kroz živo i umiruće, staviti ih zajedno, spojiti život i smrt, svjetlo imrak, pšenicu i ljulj. Oni pak ispravljaju jedan drugog u svetost. Ostanite na putu povjerenja i tose zove vjera. Kao što je potpun moj nebeski Otac. Sjena zapravo sadrži sjeme neživljenog života. Sve dok si ne dozvolite prepoznati te slomljene,ranjene i siromašne dijelove sebe, nećete doći u doticaj s najdubljim dijelovima života u sebi. Tuučite što znači biti sućutan, što znači biti strpljiv, tu učite opraštanje i prave stvari duhovnogputovanja; ne očuvanje lažnog ja, već naprotiv napuštanje njega i doslovno padanje. Tu vasGospodin uči svome putu, ranjivoj ljubavi.

Postajemo žrtve onoga što niječemo, onoga što poričemo da postoji. Naša je Crkva bila potpuno upravu kada nas je poučila ispovijedi. Ispovjediti znači izgovoriti, izgovoriti sebe. No, ono u čemumi svećenici nismo bili tako dobri jest što smo dali ljudima osjećaj da kada jednom izgovore svojegrijehe, da ih više nema. Ali nije tako. Dovoljno dugo živite redovnički i znate da to nije istina. Oninisu nestali jer ste ih ispovjedili. Uviđamo hodeći s Gospodinom da nas Gospodin jako, veoma jakovoli, bez manipulacija, bez igrica i svih drugih načina na koje nas ljudi vole. On nas toliko voli dačak koristi naš grijeh u našu korist. To je velika stvar. Mislili smo da se grijeha moramo riješitikako bi nas Bog volio, ali ne morate ga se riješiti. Samo ga donesite Bogu i On će ga preokrenuti upozitivno. Bog koristi vaš grijeh. U ispovijedi ga jednostavno imenujte i to je sve. Treba dostavremena dok ispravno imenujete što se to uistinu događa. To se zove dar razlikovanja. Često seono, što mislimo da se događa, razlikuje od onoga što se zapravo događa. Kada grijeh napadneteprerano, kao recimo kada kažete «Jura, idi ubij zmaja», često je ono što ubijete ona stvar kojuste trebali ostaviti živjeti.

Kada to primijenim na svoj vlastiti život to izgleda ovako: upravo one stvari za koje sam bionagrađivan u novicijatu i u bogosloviji – kada su govorili «o, kako je Richard dobar dečko i takodrag franjevac…» upravo me za to nikad nisu smjeli nagrađivati. Moj ponos je upravo moj najvećiproblem, no tada još nisam imao dovoljno znanja da to uvidim. A upravo one stvari za koje su mekaznili (ili me nisu nagradili) ispali su moji najveći darovi. Prije nego što pomislite kako je sve ovoludo, pokušajte u vlastitim životima provjeriti ima li slučajeva u kojima bi to bilo istinito.

Način na koji zlo uspijeva je, kako sv. Pavao kaže, da se anđeli tame oblače u anđele svjetla. Jedini način na koji zlo uspije jest da se pretvori i maskira u dobro. Stoga smo tako često činilipravu stvar, ali iz krivih razloga. Upravo ono što mislimo da činimo za Gospodina, ako smo brutalnoiskreni sa sobom, zapravo činimo za sebe. Ispunjavamo potrebe svog ega. Zato moramo pasti ine-uspjeti u toj igri kako bismo se susreli s Gospodinom. Ponekad nam Gospodin mora doslovnootvoriti oči srca prije nego počnemo prepoznavati istinu i ono što se događa. Ne čudi me da većinaljudi izbjegava put obraćenja. Terezija Avilska rekla je to još bolje: «Gospodine, ako se takoponašaš prema svojim prijateljima, ne čudi me da ih imaš tako malo.» Gospodin traži istinu, a neigrice. Napose ne religiozne igrice. I On želi vaše pravo srce, koje je slomljeno, siromašno i nijesavršeno. To je sve što Gospodinu možete donijeti. Stoga se nemojte bojati. On će vas osloboditi i

Page 26: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

do kraja života nećete imati što braniti. Disat ćete. Nećete imati ništa više za braniti! Živjetćete. To je sloboda djece Božje. I zbog nekog nevjerojatnog razloga to je ono što Bog voli.

Šesti nagovor:

Snovi i duhovni rast

«Gospodine, volimo način na koji nas voliš. Želimo biti kao Ti: ljubiti kao Ti i živjeti punimživotom na koji si nas pozvao. Blagoslivljamo Te i zahvaljujemo Ti na pozivu koji si nam dao.Zahvaljujemo Ti što si nas pozvao u život i što nam pomažeš da budemo vjerni po uzoru natvoju vjernost nama. Gospodine, poduči nas i otvori nova vrata i prozore pred nama. MolimoTe Gospodine da budemo spremni čuti Tvoj glas. Učini nas gladnima Tebe i Tvoje ljubavi, dauvijek želimo više samo jednog – Tebe. To te molimo zajedno kao tijelo Kristovo čije tijelozaista i jesmo. I molimo u Njegovo ime. Amen.»

Želio bih vam govoriti o snovima. Na neki je način iznenađujuće da moram govoriti osnovima, ali to je dokaz kako se Crkva orijentirala na lijevu polutku mozga i da smo izgubili doticajs duhovnom tradicijom. Većini nas govorilo se da snovi ništa ne znače i da ne moramo obraćatipažnju na njih. Čak je većini nas rečeno da su snovi izvor loših misli i da ih trebamo ignorirati.Ništa ne može biti dalje od istine. Izgubivši doticaj s našim svijetom snova, izgubili smo vezu sogromnim duhovnim izvorom. Oko polovice vas vjerojatno misli da niti nema snove. No to nijeistina, jer ih svi imamo. To samo pokazuje koliko smo dugo bili izvan doticaja s njima. Neki od vasznate da ih imate, no tvrdite da ih se nikada ne možete sjetiti. To je problem za mnoge. Osnovniproblem zapravo je taj što ne vjerujemo da bi oni išta značili. Tako puštamo svoju lijevu polutkumozga da kontrolira, a sve dok ona to radi, nikada nećete ni pokušati zapamtiti svoje snove.Pokušati ću vam sada dozvoliti vaše snove, jer vjerovali ili ne, nekima će samo toliko trebati. Nekiće već večeras imati nevjerojatne snove.

Sjećam se kada sam o snovima govorio grupi trapista, a znate da se oni vrlo rano bude.Kada sam se drugo jutro probudio, već su četvorica monaha čekala pred mojim vratima spremni dami ispričaju o svojim snovima. I to prvog dana! Neki kažu da je onaj slavni biblijski odlomak uknjizi Postanka o Jakovu i anđelima zapravo priča o snu. Kaže da je Jakov usnio san o ljestvamakoje su išle od zemlje do neba, a na njima su bili božji anđeli koji su išli gore-dolje. Jakov je ležaoglavom na kamenu i sanjao je o sanjanju. On postaje otac dvanaestorice sinova i ako se sjećate odtih dvanaest imao je jednog ljubimca – Josipa. Josipa su čak zvali sanjar. Postoji veza, nekasimpatija između Jakova i Josipa, onog koji je među svim njegovim sinovima bio vizionar i sanjar,koji je koristio novi način kako čuti Boga. Možda je i Josipov ogrtač pun boja (u Bibliji prevedenos «kićena haljina») simbol tog punog života koji zna kako vidjeti i razumjeti. Sanjar je skoro usvim tradicijama vizionar, onaj koji zna i to ne samo na onom svjesnom, svakodnevnom nivou, već ina onom puno dubljem. Sanjar je u većini duhovnih tradicija duhovna osoba. Josip je svoj san(knjiga Postanka 37) ispričao svojoj braći, a ona su ga zbog toga mrzila. Svijet mrzi sanjare, onekoji mogu vidjeti iza onoga što mi ostali ne možemo. Toliko su ga mrzili da su ga pokušali ubiti ibacili su ga u bunar. No opet, baš zbog svog dara sanjanja postaje tumač snova i konačno, kakonam priča govori, stječe visok položaj u egipatskoj hijerarhiji. Dakle, već u Starom Zavjetuimamo sliku duhovne osobe koja je ispunjena životom i nadilazi snage smrti. To je cijela Josipovapriča: on nadilazi snage smrti počevši sa svojom braćom, a preko Egipćana postaje spasitelj svojebraće i svog oca. To je kamen temeljac Izraela.

Page 27: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

A onda imamo i Josipa, arhetipa Novog Zavjeta, Isusovog oca koji je također sanjar. Akodetaljnije pogledate, ne mislim da postoji odjeljak o Josipu koji ne bi imao veze s njegovimsnovima. On uvijek sanja i vjeruje svojim snovima, te od tih snova interpretira vanjsku realnost.

Izgubili smo vezu između unutarnje i vanjske realnosti. Već su me ljudi pitali kako da seviše usmjere na desnu polutku mozga. Siguran sam da je najbolji način razvijanja svjesnosti desnepolutke mozga uspostavljati vezu sa svojim snovima. Snovi se u potpunosti nalaze u domeni desnestrane mozga. Čim ustanemo, čini se da lijeva polutka mozga preuzima vodstvo i počinjemodjelovati iz vanjskog svijeta u kojem tražimo kontrolu i uspjeh. No čim odete spavati, desnapolutka mozga ponovo preuzima dominaciju. Govori u simbolima, pričama i slikama. Problem je utome što smo zaboravili taj jezik simbola. Znamo samo jezik lijeve polutke mozga: pisati, čitati,računati… No ne poznajemo jezik desne polutke mozga.

Prvo dakle moramo početi s priznanjem da su snovi činjenice a ne fantazije, da su podaci iskustvai da ih vi imate svake noći. Da, svi ih imate, bez iznimke. Ako bi vas spriječili da sanjate urazdoblju od 48 do 72 sata, počeli biste halucinirati i sljedećeg bi dana vjerojatno imalikompletan slom živaca. To govori o iscjeljujućoj snazi snova. Psalmist govori u jednom psalmu:Gospodin vas podučava čak i kada spavate. Gospodin ne spava i nastavlja raditi na nama čak i kadmi spavamo. Nama nedostaje taj period suradnje s Milošću, napose s onom Milošću koja nam jedana dok spavamo. Snovi su činjenica i univerzalno postoje u realnom svijetu ljudskog iskustva.Svatko sanja. Mudri se ljudi znaju snovima koristiti.

Svake noći sanjamo jedno 4-5 puta, to se vidi po REM-u (rapid eye movement) i obično se sjećamoonog sna kojeg smo sanjali prije nego što smo se probudili. No snovi nešto znače. Svi su ljudi toznali, osim novog Zapada. Platon je govorio o «svetom ludilu» i rekao da moramo biti u doticaju sa«svetim ludilom» ako želimo razumjeti Boga. Svi su grčki filozofi vjerovali u «sveto ludilo» - osimjednog: Aristotela koji se čvrsto držao razuma. Pogodite na koga se oslonio naš Zapad?! NaAristotela. Zapadna je Crkva također postala vrlo, vrlo racionalna. Ja se sjećam da sam višeslušao o Tomi Akvinskome nego o Evanđelju. Snovi očajnički pokušavaju komunicirati. Oni upravo misle to što i govore. Ne pokušavaju prikritirealnost, nego prenijeti naše najdublje nesvjesno našem svjesnom dijelu. Problem je u tome štosmo zaboravili jezik snova i nismo u doticaju sa simbolima. Kada ljudi konstantno ne slušaju svojesnove oni ih u konačnici počnu progoniti i pretvore se u tzv. noćne more. Kao da žele reći:prepoznaj me, prepoznaj da sam dio tebe. A mi se budimo u strahu. To je kada odbacujemoprepoznati svoju sjenu i mislimo da je to neko zlo čudovište ili zao čovjek koji nas progoni.Najvjerojatnije je to dio nas kojeg se bojimo priznati, kojeg se bojimo zavoljeti, kojem se bojimooprostiti, kojeg se bojimo prepoznati. Moguće je dogovoriti se sa samim sobom da ću se, kada mesljedeći puta čudovište bude proganjalo, okrenuti i zagrliti ga. Možete tako kontrolirati svojesnove. Ono što kažete sebi u svom svjesnom dijelu je: želim pomirenje i želim biti pomiren sasjenovitim dijelom sebe. Ta odluka može proći u vaše nesvjesno i pokazati se u snovima.

Snovi se dotiču vašeg iscjeljenja. Oni uvijek pokušavaju spojiti različito: pšenicu i ljulj u istomevrtu, svjetlo i tamu na istom mjestu. U našoj svjesnosti pokušavamo iz nekog razloga to razdvojiti.Da, snovi uvijek žele spojiti različito i stoga svi ljudi na svijetu imaju seksualne snove, zbogseksualnih simbola muškarca i žene koji se uvijek žele nekako razriješiti u nama. Ako vi žene nisteu doticaju s muškim dijelom sebe, ako ga se bojite, imat ćete snažne seksualne snove. To nijejedini razlog, ali je jedan od razloga. Muškarci koji nisu u doticaju sa ženskim dijelom sebe, kojisu pretjerano maskularizirani, «macho» kako kažemo, također će zasigurno imati razne vrsteseksualnih snova o ženi. Sve što trebaju je doći u doticaj sa ženstvenošću u sebi, postati nježniji,osjećajniji. Kako postajemo cjelovitiji u našem budnom svijetu, te fantazije i noćne opsesije

Page 28: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

popustit će svoju snagu, jer se neće više morati nametati da ih primijetimo. Kada to shvatite,nećete se više toga toliko bojati. Ljudi mi ponekad dođu ispovijediti seksualne snove koje imaju, asvi ih imaju. Ivan Pavao II. ih ima kao i majka Terezija, u tome nema iznimke i nitko nije izuzet odtoga.

Snovi nas održavaju iskrenima i stvarnima ako ih slušamo. Oni nam objavljuju našu priču. Postojerazličite riječi i tradicije za vašu priču. Ljudi to nazivaju sudbinom ili usudom, a u religioznimkrugovima voljom Božjom za vaš život. U istočnim religijama to zovu karmom, a psihološki bismorekli vaše najiskrenije ja («your truest self»). To je sve otprilike isto, gledano iz različitihkutova. Snovi vas pozivaju da se uključite u pisanje vlastite priče, da se svjesno priključite svomeživotu. Mnogi ljudi to ne čine. Iako zvuči čudno, mnogi ljudi ne žive vlastite živote, jer nikada nisuimali hrabrosti prihvatiti svoj vlastiti život i uključiti se u njegovo događanje. Ne možemo živjetiživot iz druge ruke, (engl. «second-hand-life») jer jedini život koji možete živjeti je vaš vlastiti.

Mentalne i emocionalne bolesti mogu se opisati kao ono što se dogodi ljudima koji niječu vlastitupriču, ljudi čija je priča bila sasječena, prekinuta ili joj nije bio dozvoljen vlastiti put bilo zbognekih događaja, kulture, drugih ljudi. To se zna dogoditi kada nismo poslušali svoj vlastiti pravi ja,već pokušali živjeti lažni ja. Kada svijet ljudima ne dozvoli da budu to što jesu, događa se da nakraju puknu. Njihovo je pravo ja zataškano i nema prostora. Neki od nas ne puknu do kraja,postanu samo jednostavno neurotični i razviju razne vrste obrambenih mehanizama kako ne bi biliponovo ranjeni. Previše su bili ranjeni pa se štite. No izlaz nije da se prestanete štititi od napadaiz vanjskog svijeta, već ulazak u unutarnji svijet i otkriće onog našeg pravog ja. Tada sejednostavno otkrijete i drugima govorite s mirom: to sam ja, takav sam. Ne na pobunjenički način,niti na način koji zahtjeva, već na način na koji to drugi mogu prepoznati i na njega odgovoriti.

Snovi ne lažu i nepogrešivi su. Da li su pape nepogrešivi, u to nisam siguran, ali da su snovinepogrešivi, u to jesam. Ako želite znati što se to događa u vašem nesvjesnom, jednostavnokrenite sanjati na neko vrijeme. Doduše, možda ćete morati sanjati tjednima, mjesecima ako ne igodinama da biste počeli razumjeti vlastiti sustav simbola. Vi ste sanjar. Nitko to ne može činitiza vas, samo vi to možete. S obzirom da ste vi svoj sanjar, samo vi i možete poznavati svojesimbole. Vi ih stvarate. Vidite, puno ste kreativniji nego što ste to mogli misliti. Neobično je to dasmo toliko kreativni kada spavamo, a u budnom stanju znamo biti toliko dosadni. Snovi koje vi«proizvodite» jednostavno su fantastični. Recimo, ja sanjam policu s knjigama i ne samo nekupolicu, nego ako bolje pogledam, sve knjige imaju naslove. Zamislite detalja! Pa pogledam u snu naneki papirić na stolu, a na njemu nešto piše… Začuđujuće što smo sve sposobni učiniti kadapustimo svoju potrebu za kontrolom po strani. Kada ostavimo otvoren put unutarnjem životu, onpostaje vrlo privlačan i shvaćamo da nije dosadan ili mrtav svijet, već da obiluje snagom.

Mnogi ljudi imaju knjižicu kraj kreveta i prije nego učine išta drugo, kada se probude zapišu svojsan. To morate učiniti brzo jer se sjećanje na san brzo gubi. S vremenom ćete početi uočavatimodele i sličnosti i načine na koje ti unutarnji modeli odgovaraju vanjskom svijetu. Sve više tedvije stvarnosti postajat će jedno. Na taj nas način Bog najprirodnije liječi.

Pretpostavljali smo da je vanjski svijet objektivan, a unutarnji subjektivan, no unutarnji svijetposjeduje jednako toliko snage da vas dovede do objektivnosti koliko i vanjski svijet. Problem je utome što nas nitko nije učio kako ući u unutarnji svijet u kojem dodirujete izvor istine i učenja osebi koji je podjednako objektivan kao i bilo koja knjiga iz vanjskog svijeta koja bi vas trebalapodučiti o istini. Ako smo iskreni sa samima sobom, većina nas će priznati da se strašno bojikoncentracije na unutrašnji svijet jer se bojimo da će to biti egoistično, sebično ili egocentrično.

Page 29: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Čemu ta predrasuda? Sada u Americi imamo cijelu kulturu koja je toliko izvan doticaja sunutarnjim svijetom i strašno orijentirana na vanjske glasove te je postala izrazito plitka ipovršna. Trebali bismo vjerovati da je to objektivna istina, a da ovo drugo nije?! To jednostavnone mogu vjerovati.

Ljudi koji se upute skroz u unutrašnji svijet, upravo su oni koji imaju najviše doticaja sobjektivnom istinom. Ono što zapravo trebate učiniti je očistiti svoje „objektive“ i razumjeti tkoto gleda u vanjsku realnost. Tada ćete imati mogućnost interpretirati vanjsku realnost s nekimstupnjem istine. Inače nećete uspjeti vidjeti jasno izvanjske stvari, već ćete samo vidjeti sebe itaj vaš ja stalno će vam stajati na putu. Recimo, nećete istinski čuti što vam neka osoba govori,već ćete čuti ono čega se bojite da bi ona mogla reći. Tako opet čujete samo sebe i ono što vimislite da bi drugi rekli. Zato imamo puno problema u odnosu s ljudima koji nam obilnije govore onama samima nego o drugima iako se kunemo da to nije istina. Tvrdimo da je ta i ta osoba previšenegativna, (ta vam osoba i može davati neke negativne vibracije), no pitanje je zašto negativnostte osobe smeta vas?! Ona vas smeta jer ima i razloga za nju. Stvar je u tome da iz toga neštonaučimo. Moramo naučiti vidjeti vanjski svijet kao nešto što nam prije svega govori o našemunutarnjem svijetu. Kada uzmemo ozbiljno svoj unutarnji svijet, imamo jasne leće kojima možemointerpretirati vanjski svijet.

Snovi dakle ne lažu. Mogu biti krivo protumačeni jer možemo ne-razumjeti vlastitesimbole i mnogi ljudi danas zaista jesu izvan doticaja sa simbolima. Snovi su zahtjevni, puni smisla iupućuju nas na nešto. Čini se kao da iza sebe imaju neku inteligenciju. Mnogi su ljudi vjekovima tonazivali Bog («Bog mi je to rekao u snu»). Da li je to Bog?! Gledajte to ovako: u snovima stenajosjetljiviji, najkrhkiji, pa ako Bog želi prodrijeti u vas, ima sigurno puno više šanse to učinitikada spavate nego kad ste budni. U snovima ste predali kontrolu i najviše ste na raspolaganju,vaša je psiha tada najviše gola i Bogu će sigurno tada biti puno lakše doći do vas nego inače. Da linam je sve što smo sanjali rekao Bog, za to bi nam ipak trebao duhovni vođa ili prijatelj koji binam pomogao razlučiti stvari.

Jedan od načina na koji možemo doći u doticaj s našim svijetom simbola je svakako našmolitveni život. No, kada se nalazimo u prisutnosti nekih stvari te osjećamo veliki mir, velikunapetost ili veliki strah, vjerojatno smo u doticaju s nekim unutarnjim arhetipovima. Na meneutječe veliko i krasno drveće. Pored drveća osjećam veliki mir i na neki su način ona simbol u momunutarnjem svijetu. Ili pustinjski kamen ugrijan suncem; uz njega osjećam sigurnost… To su uvijekvrlo prirodni simboli. Skoro svi ljudi osjećaju neku vrstu liječenja pored tekućica: rijeke iliplaninskog potoka, neke žive vode… Osobno sam kao svećenik čuo da više ljudi doživi Boga uprirodi, nego li na Misi s predivnom liturgijom. Tamo Ga osjete kako ih dodiruje i liječi. Osjetekako mnogi njihovi grijesi izlaze i odlaze s vodom kraj koje sjede. Rijeka je ponekad bolja kapelicanego ona od kamena.

Snovi će činiti za vas ono što ćete vi činiti za njih. Ako ih slušate, oni će slušati za vas i svama. Ako ih negirate i odbacujete, sami ćete biti negirani i odbačeni. Oni nam objavljujusjenovitu stranu nas samih. Sjetite se da sjena nije zla, ona samo traži biti prepoznata i priznata.Zato ne bježite od čudovišta koja vas u snu ganjaju. Pokušajte se sprijateljiti s njima i otkrijtenjihovo ime. Snovi imaju kompenzacijsku ulogu. Ako ste previše intelektualni, vaši će snovi bitinabijeni dubokim slikama osjećaja, a ako ste previše osjećajni vaši će vam snovi pokušati ponuditiviše slika logike, reda i razboritosti. Snovi vas uvijek pokušavaju dovesti u ravnotežu. Ako steprenaglašeno muževni, u snovima će se više pojavljivati vaš ženski dio i obrnuto.

Snovi nas povezuju s našom prošlošću. Mogli bismo to nazvati i liječenjem rana iz

Page 30: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

prošlosti. Snovi nas također pripremaju za našu istinsku budućnost i zato ih možemo nazvatiproročkima. To je stoga što je nesvjesni duhovni život u dodiru sa širim svijetom drugačije nego limaterijalistički svijet. Često ljudi intuitivno čine stvari, ili znaju neke stvari – iz svog iskustvamogu vam reći mnogo primjera jer sam susretao ljude koji su jednostavno znali mnoge stvari.Najčešće ljudi znaju kada će umrijeti. Duhovni svijet poznaje takozvanu «kolektivnu svijest» i utome smo povezani i poznajemo činjenice jedni o drugima, napose o ljudima koje puno volimo.

Cijeli ovaj duhovni svijet trebao bi biti specijalnost Crkve, ali mi smo radije svojuduhovnost predali gatarama, vračevima, onima koji proriču budućnost, psihijatrima i svrstali to uneku lošu košaru. U mnogim slučajevima to se i koristi u loše svrhe, priznajem to, no svijetpoznavanja i razumijevanja duhovne energije i duhovne moći trebao bi biti medij Crkve, a mi,duhovnici, sami ne poznajemo vlastiti proizvod. Ne razvijajući taj proizvod pod vodstvom DuhaSvetoga i Isusa Krista dozvolili smo da se duhovnost koja dolazi kroz snove marginalizira i čakizbaci iz Crkve. Osobno sam razgovarao s mnogim ljudima koje je ostatak svijeta zvao malo«ćaknutima», no oni su mi rekli mnoge zanimljive stvari. Oni su razvili izvjesnu razinu duhovnog«ja» koji mnogi od nas još nismo. Čini se da mi nismo duhovni svijet uzeli za ozbiljno.

Pred Drugi svjetski rat, mnogi su ljudi sanjali o oceanima krvi koji su tekli Europom islične stvari. Na tom dubokom nivou oni su znali da nešto dolazi, nešto vrlo opasno i zlo. I danasmnogi ljudi imaju slične snove. Napose u kulturi mladih vidimo da se nešto događa. Mnogi mladinisu samo nezreli ili ludi, oni su naprosto krenuli smjerom u kojem kultura ide. Suvremena kulturavrlo je površna; to je opasno, jer se mnogi mladi jednostavno isključe. Mnogi mladi misle: ne moguse nositi s ovakvim svijetom, preglup je i dosadan pa se drogiram. Mi, eto, ne poznajemo načinkako voditi i upraviti pravim putem takve percepcije mladih. Možemo reći da mladi vjerojatnoispravno vide stvari, no što je njihov odgovor, što će učiniti, kako će to donijeti pred Gospodina,to je pravo pitanje. Bez vjere nemojte se doticati tog duhovnog svijeta. Nećete se inače s njimemoći nositi. Istina koju nudi prestrašit će vas.

Kao neko opće pravilo, svaki je san san o vama samima: o vašim potrebama, vašem odnosuprema sebi i svi akteri na pozornici su različiti dijelovi vas samih. Ne sanjate puno o vašoj majci,već o majčinskom dijelu sebe i ne sanjate mnogo o muškarcu koliko o muškom dijelu sebe. Vašisnovi biraju različite osobe kako bi izrazili strpljivi dio vas, ljuti dio vas, prestrašen dio vas,učiteljski dio vas, bilo koji vaš dio. Mnogi ljudi to ne shvaćaju i stalno misle da sanjaju o nekomdrugom. Ako imamo nezavršene osjećaje koje nismo uspjeli odraditi preko dana, kao recimo darazgovarate s nekime na telefon i netko vam pokuca na vrata i zapravo nemate vremena poštenozavršiti telefonski razgovor, neproživljeni osjećaji vezani uz taj telefonski razgovornajvjerojatnije će se izraziti kroz vaše snove. Zato često sanjamo stvari koje su se dogodile bašdan ranije. Naša psiha ne voli ništa ostaviti da «visi u zraku»: u unutrašnjem svijetu sve se morarazriješiti i završiti. Neproživljeni osjećaji, nezavršeni i neodrađeni osjećaji završit će se prekonoći.

Imate male i velike snove. Iako mislite da oni mali i sitni ništa ne znače, oni ipak znače.Znam da znate kada imate veliki i važan san, koji vam nešto govori, to se jednostavno zna. Možeteli zamisliti da nam Gospodin daje poruke putem snova već godinama?! A mi smo propuštalipredstavu, svake noći… Sami ste vi ti koji u konačnici mogu protumačiti svoj san. Kako pamtite,kako uočavate modele i uviđate prirodne i kulturne simbole, postajat ćete još bolji u tumačenjusvojih snova. Ako ih dijelite s posebnim prijateljem, to će sigurno pomoći. Često se snovi razjasneu samom pričaju sna drugome. Obratite pažnju na detalje u snovima, jer ništa nije nevažno. Sveima značenje. U snovima proživljavate osjećaje koji su značajni. Pokušajte se sjetiti da li ste seosjećali ljuto ili tjeskobno, što ste osjećali kad ste sanjali.

Page 31: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Sjetite se, Princ Tame i Otac Laži ne želi da vi znate. Zli je uvijek protiv znanja. Zato se zovePrinc Tame jer vas u tami želi zadržati, želi da vi ne znate. Ne morate se bojati ničega štospoznajete kroz snove, jer ste osobe vjere i s tim se spoznajama možete nositi. Svi se s timemožemo nositi. Zli se u Novom Zavjetu još naziva i optužitelj jer optužuje ljude i jer ih želiokružiti negativnim glasovima i natjerati ih da mrze sami sebe, da sumnjaju u sebe. Duh Sveti jeobrana, jer nas uvijek brani te govori da ne slušamo te glasove i takve laži, vodi nas da nepovjerujemo tami već da idemo za svjetlom. Da, tama je tu, ali vjerujte svjetlu, govori nam DuhSveti. On nas kroz tamu vodi do svjetla Isusa Krista. Svjesnost (engl. consciousness) dolazi oddviju lat. riječi con-scioure, što znači «znati sa». S kime mi to znamo? S Gospodinom! Svjesnostje cilj zrelosti – izaći iz svog nesvjesnog prema svom svjesnom ja. Stoga je prekrasna tradicijanoćne molitve, molitve prije spavanja u kojoj se predajemo Duhu Svetomu prije nego liježemo. Nataj način govorimo Gospodinu da nas podučava kad spavamo, da nas prosvjetljuje kada odmaramo.Kada tu molitvu iskreno stavljate pred Gospodina, obećavam vam da će u danima i tjednima kojislijede, Gospodin uistinu učiniti to što Ga tražite.

Sedmi nagovor:

Živjeti u nesigurnosti vjere

«Gospodine, još nismo Tvoji, još nismo sveti, ali čeznemo za time. Slavimo Te Gospodine izahvaljujemo Ti na tvom Duhu života u nama i među nama. Slavimo Te i zahvaljujemo Ti zadar vjere. Produbi ju Gospodine i uči nas kao da nas učiš prvi puta. Uči nas biti kao Isus ivjerovati u Tvoju ljubav. Predajemo se ponovo Tvom kraljevstvu i prikazujemo Ti našumolitvu jer Isus moli u nama. Amen.»

Danas bih vam želio govoriti o vjeri i upotrijebit ću poznato poglavlje o vjeri u poslaniciHebrejima kao polazište, a možda i kao završetak jer se sve nalazi tamo. U tom poglavlju autorteksta kreće kroz veliku litaniju vjere i vjernih ljudi. Ponekad me iznenadi kako je vjera opisana uSv. Pismu. Svi ljudi koji su u Svetom Pismu opisani kao sveti ljudi, proroci, patrijarsi, osim moždaMarije, nitko od njih ne može zadovoljiti noviju definiciju kanoniziranog sveca. Svi su bili grešnici,odbačeni, slomljeni, posrnuli, nevjerni – svi do jednog. Čudim se novijoj definiciji kanoniziranihsvetaca! Svi ljudi koje Sveto Pismo predstavlja, heroji vjere nisu slatki, pobožni ljudi kojesusrećemo u 13. ili 14. stoljeću. To ima više veze sa europskom prošlošću nego sa Božjimrazumijevanjem onoga što znači biti svet, što znači dati sebe Bogu. Ono što pronalazimo udefiniciji biblijske vjere je vrlo prizemljeno putovanje ispunjeno promašajima. Često volim reći daje put prema zrelosti nužno nezreo. Nužno! A dano nam je misliti kako bi u našim pokušajima većmorali biti zreli, te s toga završimo potiskujući mnoge stvari, puno snage i puno istine. Sjetite selabuda i psa – trebali bi ih staviti zajedno, no previše vremena provodimo srameći se psa u sebi,trčeći od njega. Upravo to sprečava mnoge od svetosti. Oni su pobožni, ali nisu sveti. Pobožni, da,ali nemaju onoga o čemu ćemo ovdje govoriti kao o biblijskoj vjeri.

Autor spomenute poslanice (Sv. Pavao) govori da je vjera sigurnost u ono čemu se nadamo,dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. To nije puki optimizam, nego sigurnost u životu sanesigurnošću. Kada žustro tražiš stvoriti vlastitu sigurnost izvana, postoji velika vjerojatnost danisi dosegao sigurnost iznutra, sigurnost u stvari za koje se tek nadaš, uvjerenje u stvari koje jošnisi vidio. Ne govorim o nebu kada govorim o tome!!! Mislim da jedna od najvećih slabosti biblijske definicije

Page 32: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

vjere leži u kasnijoj kršćanskoj definicija budućeg svijeta. Cijeli je Stari Zavjet pisan ukontekstu ovoga svijeta. Čak mnogi Židovi još dan danas ne vjeruju u budući svijet. Upravo to činiJobovu knjigu tako snažnom. Takne me vidjeti Joba kako se napreže razumjeti tko je Bog zanjega u ovom životu. To ne znači činiti određene stvari kako bi se kasnije dobila neka nagrada.Nema osjećaja «osiguranja protiv požara», nema kasne dekadentne teologije u kojoj dolazi doizražaj strah da će Bog kazniti ljude za svu vječnost zbog njihovih zlih djela koje su učinili. Nematoga! Nego, kako ja živim u iskrenom odnosu sa istinom, sa Bogom? Cijeli Stari Zavjet napisan je utom kontekstu. Ljudi Starog Zavjeta nisu vjerni Bogu da bi poslije mogli ići u nebo.

Kako bi se očistila biblijska vjera u nama moramo dozvoliti nešto skoro nemoguće kršćanima –pokušati vratiti se u taj prostor. Da li si možete zamisliti da činite nešto čisto za to djelo koječinite, iz jednostavnog razloga jer je to istina? Mladi iz moje zajednice su mi rekli: čak i da naduge staze ovo što činimo nema smisla, pa čak i da nema vječnog života, još uvijek bismo rekli daje to bio dobar život, dobar način da provedem svojih 50 godina ili koliko će već biti. Možemo li imi to reći za svoj život? Da li činiš nešto jedino za to što činiš i jer je to ispravno i dobro i jer jesamo za sebe nagrada, a ne u ime neke druge nagrade? Mnogi kršćani to ne mogu reći. Njihova jeosnovna ideja da je «pakao sve do neba» i držati će se pakla jer će poslije za nagradu dobiti nebo.Na to sam mislio kada sam rekao «osiguranje protiv požara». No vidite, u takvoj vjeri nemavitalnosti, već je to igra. Ona uglavnom djeluje na duge staze. Kakve li ima vrline u tome?! Neki sudrugi ljudi izabrali djelovati na kratke staze i oni misle da je «nebo sve do pakla». Oni su seodlučili da se zabavljaju sad. Ovi drugi su se odlučili zabavljati kasnije, u nebu. I koja je razlika?!To je samo stvar kronologije i vremena. Zašto bi Bog nagradio jednu grupu kada ova druga grupaizgleda kao da su praktični realisti, oni koji su odlučili sada se zabavljati i biti kasnije kažnjeni.Zašto bi Bog to radio?! Zar mrzi zabavu?! Njihovo je mišljenje sada uživati, a vi ostali, religiozni,zabavljati ćete se i uživati kasnije. U tome samome nema ništa vrline. Dobro je rekla KatarinaSijenska: nebo je sve do neba i pakao je sve do pakla. Upravo sada birate, izabirete ono što želite.Neki ljudi biraju život, a neki smrt. Najgori su oni koji biraju smrt sada i zovu to životom samozato jer je to religiozno. Kiseli su, cinični, nesretni, jadni i čine druge oko sebe da se isto takoosjećaju. U njihovim životima nema radosti, to je «religioznost osiguranja protiv požara» - oninisu ušli u vitalnost i misterij biblijske vjere, već sve čine u ime nečega drugog, ne zbog togasamoga. Stoga je njihov život korijenito neautentičan i nije stvaran. U biti, koristeći modernuterminologiju, oni igraju igru.

No vratimo se poslanici Hebrejima, 11. poglavlju. Autor teksta ide kroz veliku litaniju i počinje sAbelom. Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Vjerom Noa, obaviješten od Boga o jošneviđenim stvarima, sagradi lađu. Vjerom se Abraham pokori kada primi poziv da ode u zemljukoju je trebao baštiniti. Vjerom krene ne znajući kuda ide. Tako imamo Abrahama, veliku osobuvjere, koji ide od sigurnosti u nesigurnost, prema onome što ne poznaje. To je prva paradigmavjere. To je putovanje povjerenja, putovanje predanja, i svakako je putovanje. Toliko smo lošeučinili time što smo mnogima dali misliti da je vjera nešto drugo nego putovanje; da je to živjeti usigurnosti sa katekizmom i držati se toga do kraja života. Tako to nije nikakvo putovanje premanekom novom mjestu, već samo nastavljanje nečeg starog, nečeg što smo mislili da smo shvatili.Ono što se događa je da mnogi ostanu na vrlo nezreloj i djetinjastoj razini vjere; nikad niti nedotaknu pitanja o dobru i zlu. Sada se nađemo u svijetu u kojem dvije trećine ljudi umire od gladi,svijet se zaljubio u ratove i ubijanja, a kršćani uglavnom nisu sposobni suočiti se s tim pitanjima.Oni ih jednostavno mimoiđu jer im je savjest tako strašno nerazvijena da bi postavljala pitanja opravom značaju dobra i zla, o Evanđelju i pashalnom misteriju. Oni su jednostavno katolici! Nikadih nitko, izgleda, nije podučio biblijskoj vjeri i tome što bi ona od njih mogla tražiti, gdje bi ihmogla voditi, koliko će toga morati napustiti i koliko će novih zemalja morati proći – kao što jeAbraham to učinio.

Page 33: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Dakle, vjerom se (Abraham) preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa saIzakom i Jakovom (živjeti u šatorima – znači biti spreman dići se i otići, to nije siguran život uciglama i gdje je sve na svom mjestu), jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj itvorac. Taj grad je onaj koji je Isus opisivao kao Kraljevstvo nebesko. Sve tu prolazi i nemojteuzimati to za ozbiljno, govori Gospodin. To u isto vrijeme stvara napetost Novog Zavjeta gdje smopozvani živjeti sada, kao da je to sve, ali u isto vrijeme (eto paradoksa) znati da će to sve proći.Uzeti to sve apsolutno ozbiljno, jer je to sve što imamo i opet ne uzeti preozbiljno. To jekreativna tenzija biblijske vjere. Ako možete činiti oboje, slobodni ste. Nema previše ljudi koji tomogu. Većina kršćana živi kao da će to sve proći i ne uzimaju ovaj svijet za ozbiljno. To znači daniti sebe ne uzimaju preozbiljno.

U 13. retku imamo najnevjerojatniji tekst koji govori sljedeće: «svi ovi umriješe u vjeri NEPRIMIVŠI ŠTO JE OBEĆANO». Što?! Zar to ne pali sa Gospodinom?! Mislio sam da je vjera dase nešto dobije, da je to «kako bi se…» a ovdje piše da su svi umrli i da ono što su mislili da ćedobiti nisu dobili. Vjera nije upalila. No vidite, vjera nije kako bi se bilo što dobilo, nije «kakobismo to ili to», nije «zato da bi smo došli u nebo». Vjera nije način da se Boga nagovori da činičuda. Vjera je vjera. Ona je svoj vlastiti cilj. Vjera je ono što Bog čini na zemlji. Vjera je jedininačin da se raste. Isus je rekao: kada se vratim, hoću li naći vjere na zemlji?! Nije rekao: kada sevratim, hoću li naći ljude koji nedjeljom idu na Misu?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naćiljude koji idu svaki tjedan na ispovijed?! Hoću li naći ljude koji se jako brinu za svoje grijehe?!Poznajem ljude koji sve to rade i nemaju puno vjere. Oni su puni straha, ali ne vjere. Abraham jeotac vjere a vjerojatno nikad nije išao na Misu. Kako bi ga Bog mogao voljeti, pa nikad nije bio naMisi?! Nikad nije bio niti na ispovijedi a koliko znam nije bio niti kršten! Nije bio na potvrdi, nijebio katolik, nije ni čuo za rimokatoličku Crkvu – nema šanse da se Bogu sviđa takav, pa nije radioništa od onoga što nam je rečeno da moramo raditi. Sigurno nije mogao uspjeti takav, to smonaučili na vjeronauku. O, svaka kultura to čini, svako doba to isto čini – da, ne želimo tolikoGospodina koliko želimo svoj sustav, bilo koji sustav po kojem će naše male duše biti spašene.

Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju prinio sina Izaka. Vjerom Mojsija, kad se rodi,njegovi roditelji sakriše tri mjeseca, a on na kraju povede Izraelce u obećanu zemlju. VjeromIzraelci prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji. Vjerom i sama Sara, iako u poodmakloj dobi,postade sposobna da začne jer je smatrala vjernim onoga koji je obećao. I što da još kažem?Nedostajalo bi mi i vremena kada bih počeo pripovijedati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jefti,Davidu, Samuelu i prorocima – nijedan od njih nikada neće biti kanoniziran (đavolji bi ih odvjetniksrušio u prvoj rundi). Ti ljudi u vjeri osvojiše kraljevstva, izvršiše pravdu, postigoše obećanja,zatvoriše usta lavovima, ugasiše žestinu ognja, izbjegoše oštrici mača, ozdraviše od bolesti, bišejunaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove. (Pomalo epski opis i dosta dramatičan). Nekežene ponovo primiše svoje mrtve zbog uskrsnuća. Jedni su mučeni na kotaču, odbijajućioslobođenje da postignu bolje uskrsnuće. Drugi opet iskusiše izrugivanja i udarce i povrh togaokove i tamnice. Bili su kamenovani, stavljeni na kušnju, ispiljeni, umoreni mačem; išli su tamo-amou ovčjim kožusima i kozjim kožama, oskudni, nevoljni i zlostavljani (a sada slijedi predivan redak)–oni kojih svijet ne bijaše dostojan! Danas bismo rekli da su bili veći od života. Da, ljudi koji su biliveći od života. Pa nastavlja: lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama.Tada ponavlja onaj stravičan i predivan redak: ti svi, iako su postigli pohvalno svjedočanstvozahvaljujući vjeri, ne primiše ono što je obećano, jer je Bog nešto bolje predvidio za nas. Daljenastavlja u 12. poglavlju i objašnjava Kristov misterij. No, glavna je misao da ne možemo koristitivjeru i učiniti je da bude nešto što će zadovoljavati naše potrebe, kao recimo da se osjećamosigurnima. Upravo suprotno, vjera nas poziva u radikalnu nesigurnost! Ako napredujemo na tomputovanju, a ako to nije na neki način putovanje prema siromaštvu, sumnjam da je to putovanje

Page 34: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

vjere.

Kako godine prolaze, naše tijelo postaje sve slabije, i hoću-neću moram uvidjeti da više ne mogučiniti stvari koje sam nekada mogao činiti. Ako smo pametni, možemo pogledati svoje tijelo i reći:ja sam šator koji se sastavio, ne kontroliram, nisam siguran i ne mogu održati svoj vlastiti život,koliko se god trudio jesti zdravu hranu. Očito je da moj život prolazi. Ako tako iskreno gledamosvoje tijelo, to se jasno vidi. No u unutrašnjem svijetu tu činjenicu volimo previdjeti. Našareputacija, status, sigurnost, komfor – sve su to načini na koje pokušavamo spasiti sebe i ne imativjere, ne se pouzdati. Ponekad smo u Crkvi učinili da nam je pouzdanje zapravo nepotrebno. Da tokažem na oštriji način: glede načina na koji smo strukturirali crkveni život, čini se da smoponekad i Boga učinili nepotrebnim. To je stoga što odgovaramo na sve svoje potrebe i nije nampotrebno da Bog za nas providi. Nema novih putovanja na koja bismo kretali, nova mjesta na kojabismo išli da nas On vodi. Toliko jako pokušavamo biti savršeni da nam nije potrebno Njegovosavršenstvo. Toliko jako pokušavamo pobijediti da nam nije potrebna Njegova pobjeda.

No On nas poziva na put vjere. A biblijska je vjera uvijek putovanje prema nekom novom mjestu iuvijek je puštanje. Ne možete biti sigurni da ste stigli na neko novo mjesto ako se držite staroga.Ponekad samo stojite u strašnom «između» i prostoru u kojem ne znate, u kojem niste sigurni.

Čitajući Joba shvatio sam da u 38 poglavlja Job preklinje Boga da mu odgovori. «Govori mi, obratimi se, reci bilo što, ali mi samo daj do znanja da razgovaraš sa mnom». A Bog ništa ne govori, neodgovara. Konačno, na kraju knjige, konačno Bog progovara. I kaže: «Jobe, sad je tvoje vrijemeda slušaš, a moje da odgovorim.» Oh, to je tako uzbudljivo i jedva čekate da okrenete stranicu iotkrijete Božje odgovore! No velim vam, u sljedećem poglavlju nema niti jednog jedinog odgovora– samo svih 85 pitanja. Joj, poželite ponovo opsovati Boga. Kako nam to možeš raditi?! Nema nitijednog odgovora, čak je i rekao da će odgovoriti, a sve što daje su beskrajna pitanja. To je upravoto! Toliko je puno važnije imati prava pitanja nego imati odgovore. Biblijska vjera ima puno višezajedničkog sa pitanjima nego sa odgovorima. Kao što je Isus rekao u blaženstvima, blaženi kojičeznu za pravednošću – to i mi moramo činiti. Potrebno nam je čeznuti, jer ako unutar sebe višene čeznemo i ne žudimo, kada idete kroz dan čineći što pravila kažu i idete na Misu, to nije nužnobiblijska vjera. Previše je mrtvih i dosadnih ljudi u kršćanskoj crkvi. Da, mrtvi i dosadni koji živereligioznim životima i još to nazivaju biblijskom vjerom. Nema u tome ni snage, ni energije. Utrenutku vam postane jasna razlika između ljudi iz kojih izvire snaga i onih koji su jednostavnoreligiozni: koji žive svoje pozive, poštuju pravila, čine sve prave stvari, primaju sve sakramente,ali u njime nema snage. E to nije biblijska vjera. Vjera je snaga za život kroz smrt. To znači stalnopuštati život, to jest ono što mi mislimo da je život, za Božju definiciju života.

Također, stalno se propitivati, ponovo definirati – jer stari odgovori više ne vrijede. Bog nasdapače stavlja u situacije u kojima stari odgovori više neće vrijediti. Kada svim silama pokušavamoučiniti svoj život ugodnim kako bi nam stari odgovori još uvijek vrijedili, zakopali smo se na istomjesto gdje smo bili i pred 30 godina. Tako poričemo misterij Božje ljubavi prema nama. On nasmora razbiti da bi dopro do nas, da bi Njegova veličina doprjela do nas, tako da mi ne možemoostati sićušni. Zato dopustite Gospodinu da vas vodi u nove prostore, da vas vodi u neosvojeneprostore duha gdje vi nećete moći kontrolirati.

U duhovnom vodstvu, ključ za kojim uvijek tragate na duhovnom putu neke osobe je koliko taosoba još kontrolira. Osobe koje hode s Gospodinom polako predaju kontrolu Njemu.Najtragičnija stvar je vidjeti 60-godišnju religioznu osobu koja u potpunosti kontrolira svoj život.Ti su ljudi tako uredili svoj život, da nikada ne mogu riskirati promašaj, da nikada ne morajunapustiti svoju kontrolu, da se nikada ne moraju suočiti sa trenutkom nesigurnosti, sa trenutkom

Page 35: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

neugode, i okružili su se sa ljudima slijepima za svjetlost. Ne mislim da to samo starije religiozneosobe čine, dapače, mlade to čine jednako tako, ako ne i više. To nije vjera. Tako nećemo predatisvoje živote novim prostorima, mjestima gdje će Bog smjeti pisati naš planer i gdje ćemo se moćiokrenuti prema dijelovima duše koje još nismo otkrili. Nitko zapravo ne voli ostajati tu gdje je ine bih vam želio dati dojam da ja živim na ovaj način, no znam da je to biblijska vjera. Ponekad,barem u svojim boljim danima, barem želim tako živjeti i činim male pomake u tom smjeru. Usvojim boljim molitvenim danima, molim Ga da me vodi, da me uči kako da pustim i da dozvolimBogu biti bogom. Iskreno, to su jedini dani radosti, jedini dani slobode i dani kada počinjem živjetisvoj neživljeni život. Ne samo svoj, nego i Njegov. Da, Njegov život kojeg ima u izobilju i kojegajoš nudi, kojega daje jednostavno jer želi dati i jer iz nekog razloga želi da Njegova djeca budukao On.

Gospodine, učini nas ljudima vjere. Poduči nas putu vjere i putu Abrahama i Mojsija, putu Sare…poduči nas kako vjerovati, nadati se, kako se nadati onome što još nismo vidjeli. Za to smostvoreni, za time čeznemo, to hoćemo. Ti si nas pozvao na vjeru i mi ju tražimo od Tebe, tražimouvijek veću i dublju vjeru. Tražimo vjerovati kao što si Ti vjerovao u nas, temeljeno na ničemdrugom osim na Tvom obećanju koje ćeš Ti ispuniti na svoj način i u svoje vrijeme, vjerojatno nepo nikakvim našim definicijama niti našim očekivanjima. Tome se nadamo, za time čeznemo, za toželimo riskirati. To želimo jer Tvoj Duh to u nama želi, i to ponovo tražimo zajedno sa Isusom iJobom, tražimo to u Isusovo ime.

Osmi nagovor:

Razlikovati glasove u nama

«Gospodine, dolazimo k Tebi i vjerujemo da si ovdje prisutan. Vjerujemo da nismo sami,da si naš učitelj i da našem životu daješ smjer i značenje. Pomozi nam vjerovati u Tvojuprisutnost u našim životima; znamo da nismo ni ostavljeni, ni siročad, ni sami u tom svijetu.Poduči nas kako Te prepoznati, kako Te poznavati u svim novim stvarima i na svim novimmjestima. Zahvaljujemo Ti na mogućnosti ovih duhovnih vježbi i molimo za one koji nemaju tupriliku. Osokoli ih kao što sokoliš nas. To Te molimo u Isusovo ime. Amen.»

Do sada sam govorio pokušavajući vam pomoći utvrditi mračne strane u vama – ne kakobiste se osjećali loše ili se osjećali krivima, nego upravo zato da te osjećaje možemo donijetiGospodinu kako bi nas On ozdravio. Prvo ću vam opisati tri mala koraka kako identificirati temračne strane u sebi. Uglavnom smo do sada napadali zlo u našim životima i kao što sam već višeputa rekao, često smo napadali krivu stvar. Prvi je korak jednostavno identificirati demona, akosmijemo koristiti tu riječ; imenovati zlo. Kada je Isus uključen u egzorcizam, prvo što čini je daimenuje demone, daje im pravo ime. Mi ih vrlo često ne nazivamo ispravno, ne znamo s kime imamoposla. Najčešće imamo pojednostavljene kategorije kao npr. požuda ili sebičnost (to su dva velikademona, i svi drugi mogu se svesti na njih). No, karakter zla je često suptilniji od toga. Ta je prvafaza vrlo važna. Zove se razlikovanje duhova. Da li je nešto od Đavla ili je od Duha Svetoga?! Ilipak je od mog osobnog duha?! Dat ću vam nekoliko smjernica.

Ponekad mislimo, barem većina nas, da glasovi koji podržavaju i podupiru nešto što bismo mizapravo rado činili, nisu od Boga te ih odmah odbacujemo. To je vrlo šturo razlučivanje. Ono štosam vidio kroz godine iskustva je da ljudi koji iskreno poduzimaju putovanje prema otkrivanjupravog sebe i onoga za čime čeznu, otkriju na kraju kako je ono za čime čeznu isto za čime i Bog

Page 36: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

čezne. Ali morate pronaći svoje istinite, prave čežnje. Potrebno nam je podučavati ljude kako darazlikuju različite glasove i kako da razlučuju među glasovima koji su zli, koji su glasovi ovogasvijeta, koji su od nas samih i onih glasova koji su od Duha Svetoga. Razlučivanje je od presudnogznačaja za duhovni život. Vidite, godinama smo pokušali živjeti po zakonu – netko drugi nam je daosvoje spoznaje i tako nismo trebali učiti kako razlikovati, kako razlučivati i razabirati. Nije nambilo potrebno moliti niti naučiti kako živjeti s glasovima u nama i na kraju ih razlučivati, jer nam jeuglavnom netko drugi dao rješenja.

No svatko od nas mora se nositi s glasovima mraka i glasovima svjetla. Kao jednostavno pravilo,mogli bismo to reći ovako: nije toliko važno što glas u vama govori da učinite, da li je to dobro,loše, lako, teško… Često, ako je teško, smatramo da je od Boga, a ako je lako, mislimo automatskida je to od naše osobne, sebične volje. No puno je važnije obratiti pažnju na karakter samogaglasa. Ako dolazi iz ljutog, mračnog prostora u vama, čak ako vam i govori da radite dobre stvari,ako dolazi iz prostora povezanog s krivnjom, ako je povezan s 'moranjima' i 'trebanjima', ako tajglas nevjerojatno sliči glasu jednog od vaših roditelja, ja bih rekao da ga treba malo boljepreispitati. Često, ako glasovi koje čujemo sliče onima naših roditelja, skoro smo uvjereni da togovori Bog – svi imamo predrasudu u tom smjeru. Ako dozvolimo ljudima da se pomire s time daslušaju glasove koje su im na neki način usadili roditelji i odgoj, mi u zapadnoj crkvi dobivamonešto kao 'civilnu religiju' ili 'kulturni katolicizam' koji je nesposoban nadići dominantnu svijest(nesposoban je nadići način na koji ljudi, na primjer, u Istočnom Kansasu misle). To je nekritičnokršćanstvo.

Putujući po svijetu i držeći duhovne vježbe, vidio sam puno primjera za ovo što govorim. Bio samrecimo u Irskoj i primijetio da je kršćanstvo u Irskoj poput Irske. Zatim pogledate Englesku ividite da englesko carstvo prevladava i u religiji i da Isus poprima karakteristike engleskogcarstva. Slično je i u Njemačkoj, u Italiji, kao i u Americi. Često govorimo o amerikanizmu ureligiji i podržavamo ga s Isusom. Uništit ćemo svijet ako ne prekinemo s povezivanjem kulture iIsusa i ako ne počnemo shvaćati da je Isus iznad svake kulture. Ne možemo se više koristitiIsusom kako bismo podržali različite načine kulturno uvjetovanog razmišljanja i osjećanja;podržati ono što neka kultura zove 'dobrim' i 'lošim'. To je uglavnom zato što nam nedostajerazlučivanje pravog karaktera dobra i pravog karaktera zla.

Prošli sam mjesec bio u Njemačkoj i govorio sam članovima Pokreta za Mir u Nürnbergu. Tamosam primijetio naglašenost očinske figure u smislu: što god naš Otac kaže, što god naša Vladarekla, to mora biti ispravno. Ako ne naučimo razlikovati duhove u ovom stoljeću, ne znam kadaćemo to naučiti. Vidite da čak ni Njemačka to nije naučila! A kad pogledamo što Amerika sada želičiniti, ponekad se pitam hoćemo li ikada odrasti. Hoćemo li ikada uzeti Evanđelje za ozbiljno.Moramo početi razlikovati duhove i nadići se nad kulturom, nad dominantnom sviješću. Mislim daje to razlog zašto većina ljudi u zapadnom svijetu napušta kršćanstvo. Da, otkrili su da, kadazagusti, kršćani ne misle ništa drugačije nego bilo tko drugi. Mi smo sasvim isti kao i svi drugi.Moramo se zapitati tko je naš učitelj: je li to Isus ili je to naša kultura?!

Ako glasovi dolaze s mjesta nevjerojatnog mira, ne dolaze uvjetovani vašim raspoloženjem i nisupovezani s krivnjom, s 'trebanjima' i 'moranjima' i postoji velika vjerojatnost da su od DuhaSvetoga, čak ako vam i govore da učinite nešto što vam se baš radi u tom trenutku. Možda vamgovori: opusti se na dva mjeseca! O, nitko to od nas ne bi vjerovao – to mora biti moja sebičnost!Nema šanse da mi Gospodin veli da se odmorim na dva mjeseca, jer On uvijek govori da činimnešto naporno. No, to nije istina. To samo pokazuje pomanjkanje naše sposobnosti da prepoznamoglas. Ljudi koji su uzeli duhovni život za ozbiljno i hodili s Gospodinom godinama, koji su nadišlizakon, oni znaju kada im Gospodin govori. Dobro, taj se izraz ponekad previše, a i pogrešno,

Page 37: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

upotrebljava. Često ljudi vele: Gospodin mi je rekao ovo ili Gospodin mi je rekao ono. No stvarnopostoje ljudi koji poznaju putove Gospodnje i poznaju glas zloga. Jedini način da se to nauči, znamto iz iskustva, je kršćansko putovanje.

Poznavati Gospodina i Njegovu volju je kao prepoznati način na koji vaš prijatelj priča ili, ako stegodinama bili s nekom osobom, kako vam ona može uzeti riječ iz usta. No, moramo prestatipovezivati Božju volju s trpljenjem i prestati misliti da je On protiv užitka i protiv radosti. Jernaš Gospodin stvara predivne ljepote. Što više putujem, to više vidim i to sam sigurniji da je Onljubitelj lijepog i da se nikada ne umara stvarajući lijepo. Bog se ne boji radosti, ni užitka, nizabave. Pogledajte samo kako je stvorio razne životinje smiješnog izgleda. Zašto bi netko stvoriotako nešto? Čemu to?! Ma mora u Bogu biti sposobnosti ushita. Mnogi od nas tek se trebajuzaljubiti u taj dio našega Boga, čak i početi vjerovati u njega.

No vratimo se identificiranju demona. Moramo se pitati što se to događa ovdje. Što je očito zlo, ašto je realno zlo. Glasovi koji toliko dominiraju u našoj kulturi su glasovi uspjeha. Pogotovo uAmerici, naglasak je na uspjehu, progresu i postignuću. Ne možete umanjiti moć utjecaja želje zauspjehom na duhovni život: potreba da se duhovno uspije je tolika da se zadovoljava čak i podcijenu prijevare. Stoga su teologija križa i teologija neuspjeha radikalno važne za nas. Sve dok sene počnemo nositi s neuspjehom, dotle ćemo najvjerojatnije krivo interpretirati mnoge Božjeglasove i pozive, te ćemo često tako raditi da na kraju izgledamo krasno i dobro, bez obzira narealne činjenice.

Nakon što smo identificirali demone, drugi je korak da ih deindentificiramo unutar njih samih.Ako upotrijebimo drugi jezik, možemo reći da postoji dio mene koji je vrlo sebičan. Tako trebagovoriti, a ne čitavog sebe ocrtati kao sebičnu osobu. To jednostavno nije iskreno. Samo jedan diou vama je sebičan. Dobro, ako ste godinama djelovali iz toga dijela sebe i konstantno mu vjerovali,vjerojatno je u najvećem dijelu preuzeo vodstvo. Glasovi kojima vjerujete dobit će nadmoć uvama. Budite pošteni prema sebi. Povucite se od mračnih, sjenovitih, satrvenih strana sebe terecite: postoji dio mene koji je sebičan, dio koji je lijen, dio koji je pun požude, dio koji je zavidani što god još ima. No odmaknite se od tih dijelova sebe i iz daljine ih promatrajte. To nas vodi utreću fazu.Uđite s tim svojim dijelovima u dijalog, u unutarnji odnos. Jer vidite, ako ne krenete u drugu fazui ne onemogućite djelovanje svojih demona, automatski ćete se previše identificirati s njima.Mislim da većina ljudi to i čini. Zašto netko čini nešto zaista zlo?! Zašto neki čovjek u shopingcentru odjednom počne pucati po ljudima?! U njemu postoji dio koji je sposoban za duboko nasiljei prepun je samoprezira i mržnje prema samome sebi (baš kao što to mi svi imamo u sebi). No onse identificirao s tim dijelom sebe, vjerovao mu i djelovao iz njega. Kršćanin je onaj kome su nadan njegovog krštenja rekli: ti si dijete Božje i to je dio tebe. Ti si u Kristu, dapače, ti si Njegovotijelo. Neki su ljudi u to i povjerovali. Ako to pokušamo vizualizirati, to je kao dio svjetla, kaodjelić istine koji postoji u vama koji još uvijek vjeruje Evanđelju. Čak ako je taj dio i vrlo malen,počnite vjerovati tom djelu koji vjeruje u Radosnu Vijest i vjeruje da ste dijete Božje. Akovjerujete tom dijelu, on će s vremenom rasti i postepeno preuzeti dominaciju u vama. Mrak isvjetlo stalno su u kreativnoj tenziji, ali zato je Gospodin rekao: morate vjerovati, i to moratevjerovati Radosnoj Vijesti.

Ako konstantno slušate negativne glasove, uvidjet ćete da vas oni neprestano vrijeđaju. Govorevam da ste glupi, loši, da vas nitko ne voli, da ste promašaj, da ste loš učitelj i grozna sestra, dase nikome ne sviđate i da se ni s kime ne možete složiti, da ste smetalo u zajednici u kojoj živite;stalno to ponavlja i dodaje još svašta. Malo po malo, skoro sigurno, to postaje samoispunjavajućeproročanstvo. Jer ako slušate te glasove, vjerujete im i ne donosite ih pred Gospodina, postanete

Page 38: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

tako uvjereni u tu lošu sliku o sebi da u konačnici počinjete iz nje djelovati. Ako ste uvjereni daste loši, počinjete se i predstavljati kao takvi. Ako vjerujete glasovima koji govore da ne možetebiti voljeni, da niste ničega vrijedni, energija će samo odlaziti od vas i način na koji govorite ikomunicirate ostavljat će negativan dojam pa će se ljudi i početi drugačije odnositi prema vama(misleći: «ova se osoba očito ne cijeni») i to će samo zatvoriti taj negativan začarani krug. Tako sipočnete kopati grob. Neki su ljudi toliko duboko u njemu da se pitate hoće li ikada više iz njegaizaći. Da, bez Božje milosti neće ići. No prva stvar koju moramo uvidjeti je da je milost Božja tuza nas. Da nas Bog drugačije gleda, drugačije imenuje. Da nas Bog naziva svojom djecom, davjeruje u nas, a mi u svome ponosu odbijamo vjerovati u to što Bog vjeruje. To je ponos.

Kaže se da Bog ne stvara smeće, no mnogi od nas vjeruju da su smeće. Vjeruju da je Bog, utrenutku kada je stvorio mene, stvorio nešto bezveze. Tako sjedimo i lamentiramo da smopogreška u Božjem stvaranju, a vjerujući tim svojim mračnim, lažnim, optužujućim glasovimapočinjemo sebe prezentirati kao smeće, zatim tako djelovati – i drugi nam počinju vjerovati.Nemojte pustiti da se to dogodi!

Mnogi od nas se ulove u ono «ja sam ok, ti si ok». No ono što Evanđelje poručuje je da «ti nisi ok,zbilja nisi, ali to je ok». To se nekad bojimo priznati. Željeli bismo da to bude istinito, no čini namse prejednostavnim. Morao bih po svojoj računici za to negdje trpjeti. O da, trpjet ćete akoželite biti vjerni ljubavi, u to nema sumnje, no ako već moramo trpjeti, hajdemo trpjeti za neštovrijedno! Ne stvarajmo situacije unutarnjeg mučenja i povrh svega ne nazivajmo to voljomBožjom! Hajdemo trpjeti za ljubav! Budimo vjerni životu i tome kamo će nas život i ljubav odvesti– to vrijedi patnje.

Želio sam još nešto reći o osjećajima, o emocijama. Ako se ne budemo bolje educirali o svomosjećajnom svijetu, nećemo biti sposobni učiniti ovo o čemu sam vam govorio. Imamo toliko togaprotiv emocionalnog svijeta! O njemu mislimo kao o subjektivnom, pogrdnom, i iz nekog razlogasebičnom. Zaista nas nitko nije poučio tako tumačiti i razumjeti svoje emocije. Nikad u životunisam bio ni na jednom jedinom tečaju o vlastitom emocionalnom životu. To je kao da smo educiralisamo onih 10 centimetara pri vrhu ljudskog tijela. Zašto ostatak ne zaslužuje nekakvuedukaciju?! Mnogi od nas pojma nemaju što se to događa u nama, a postoje neki modeli koji bi nampomogli razumjeti svoj emotivni svijet. Većina moje subraće i svećenika s kojima sam radiozadnjih godina, a koji su imali probleme, nisu imali probleme intelektualne, već emocionalneprirode. Emocionalna nespremnost da se odnosimo prema stvarima i osobama, da se prilagodimo,da emocionalno razumijemo, da emocionalno komuniciramo, da emocionalno dijelimo sebe sdrugima… Od 10 problema, njih 9 je emocionalne prirode.

Mislim da je jedan od najvećih Sotoninih trijumfa nad Evanđeljem to što je izokrenuo inkarnaciju.On je rekao ovako: Bog nije bio zadovoljan pa je postao Riječ, a Riječ je postala tijelo. Tijelo je,time što je Bog u njega sišao, postalo mjesto najveće moći – kako za dobro, tako i za zlo. Sotonaje to znao. Znao je da treba napasti tijelo i dodati izvanrednu količinu srama u našu tjelesnost.Čudno je to da je kršćanstvo jedina religija na zemlji koja vjeruje da je Bog postao tijelom. Pa zaronda nema smisla da je upravo to Sotona odlučio izvrnuti?! Da, morao nas je napasti u našojtjelesnosti. Stoga mnogi ljudi žive u konstantnim promašajima i u konstantnom sramu, što jeupravo ono što Sotona želi. Mislim da su s našom tjelesnošću povezani i naši osjećaji, točnije,predrasude prema osjećajima.

Osjećaji su za mene poput antena koje vire iz televizora. Oni nam pomažu uvidjeti karakterljudskog događaja, napose kada su ujedinjeni s razumijevanjem. No većina nas gura te vrhoveantena natrag u TV. Jednostavno ih guramo i čudimo se što prijem te antene nije baš najjasniji.

Page 39: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Drugi nam savjetuju neka ne koristimo te antene. Mnogi od nas se tako nađu na novom teritoriju,ne znaju što se to događa, ne znaju kako to razumjeti, pa se drže onoga: «To je opasno za mene,pa ću se držati podalje.» No na taj način nećete učiti o ljudskim odnosima i krivo ćeteprotumačiti većinu njih, na svoju i tuđu štetu. Također ćete krivo interpretirati mnogo od Božjeljepote i snage koja se krije u darovima za vas.

Kako će Bog doći do ljudi poput vas i mene ako ne kroz naša tijela?! Da, Bog mora doći ovim putem,kroz naše tijelo. Moramo započeti poštivati svoj emocionalni život, te ga početi educirati ivježbati. Zanimljivo je da je Ignacije, koji je bio genije u ovom polju i koji je isusovce tolikopodučio razlikovanju, prepoznao značenje lat. riječi sentire – osjetiti, razumjeti emocionalnostkoja se trebala obrazovati kako bismo je osjetili. Danas se to prevodi s «osjećati», no mi mislimočesto o osjećajima kao o nečemu što nas ne može ničemu podučiti. No on je pokušao obrazovatiemocionalno funkcioniranje. Ja također vjerujem da se ono može educirati i da se u emocionalnomdjelovanju mogu uočiti modeli.

Ono što mislimo je da se događaji događaju. Događaji pak vode k osjećajima. Nešto se dogodi i jase osjećam ljuto, nešto drugo se dogodi i ja se osjećam sretnim. No zapravo postoji korak izmeđudogađaja i osjećaja, a nazivamo ga 'pretpostavljanje'. Mi zapravo ni ne znamo što se to događa.Djelujemo iz pretpostavke što određeni događaj nama znači i zapravo pretpostavke uzrokujuosjećaje, a ne sami događaji. Evo primjera. Šećete niz hodnik samostana i netko vam dođe s leđa,lupi vas po leđima i gurne. Uglavnom, kada nam to netko učini, gotovo automatski se naljutimo štonas ne poštuje kao osobu. No okrenete se, i već ljuti na tu osobu koja vas je lupila igurnula, vidite da vas je zapravo spasila od police s knjigama koja je trebala pasti na vas. Osjećajljutnje koji osjećate odmah se pretvara u zahvalnost. Eto, u ovom području pretpostavki možemose mijenjati.

Nikada nemojte nikome reći da ne osjeća ono što tvrdi da osjeća. Kako god okrenuli, osjećajinemaju moralnog značenja. Oni nisu ni dobri ni loši, ni u pravu, ni u krivu. Nemojte nikada naispovijedi ispovijedati osjećaje. Oni su dar koji vam pomaže interpretirati događaje. Negativniosjećaji također su dar. Zapravo je potrebno biti iskren sa svakim osjećajem, priznati ga, osjetitii podijeliti s drugima. Mnogi ljudi sebi niti ne priznaju svoje osjećaje, npr. ljutnju. Napose to čineljudi u Njemačkoj ili zemljama sjeverne Europe. Morate otići u Italiju ili Španjolsku ili Afrikukako biste sreli ljude koji se ne boje pokazati svoje osjećaje. Da, užasno se bojimo negativnihosjećaja te stoga niti ne priznajemo da ih imamo. I što se događa?! Odu li osjećaji sami od sebe?!Znate dobro da ne odu, već se spuste u dublje prostore u nama. Da, samo se 'uvuku pod tepih' iizlaze u maskiranom obliku. Koliko vas živi ili radi s osobama kiselog lica koji vam ne mogu uputitipristojnu i lijepu riječ?! Ni oni sami ne znaju zašto se tako grozno osjećaju, a to je jer suzatvarali svoje osjećaje godinama. Ne kažem vam da večeras pustite na slobodu sve svojeosjećaje, već da negdje u svojim životima pronađete dozvolu da to učinite. Morate pronaći nekogatko će moći čuti vaše osjećaje.

Nakon što smo priznali svoje osjećaje, trebamo ih osjetiti. Ni meni to nije lako. Ako se osjećamljuto, a u mom su me obrazovanju naučili da se ne smijem ljutiti, razbijati, lupati, govoriti prosteriječi, ne znam što učiniti s tom ljutnjom. No, ponekad je to jedini način da sebe uvjerimo da seosjećamo ljutito. Toliko ste ljutnju skrivali od sebe da niti ne znate kako se s njome nositi. Nakonšto ste osjetili svoj osjećaj, morate pronaći načina da ga kreativno izrazite i podijelite s drugima.Nemojte nikada pokušati mijenjati svoje osjećaje. No možete procjenjivati svoje pretpostavke.Pretpostavljam li da bi se uvijek prema meni trebalo ophoditi s velikim poštovanjem?

Page 40: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Pretpostavljam li da trebam imati veća prava ili privilegije od drugih? To su sveta pitanja. Ni jakao svećenik nemam pravo na više privilegija od drugih. Ako mislim da imam pravo na višeprivilegija, a ljudi mi ih ne daju, zar ću se osjećati ljutito i nepoštovano? U tom slučaju, problemse nalazi u mojoj pretpostavci. Što me je uopće natjeralo da tako mislim i očekujem za sebe nekaveća prava?! Zar biti svećenik ne znači biti Isusov sljedbenik, a Isus je rekao «hoće li sluga bitiveći od gospodara?!» Sluga ne bi trebao očekivati da se prema njemu ponašaju drugačije, jer smosvi dio tijela Kristova. Vaše se pretpostavke mogu promijeniti, na tome možete raditi, njih možete donijeti predGospodina. No pođimo korak dalje! Mi mislimo da događaj potiče u nama osjećaj, a osjećaj vodi uodređeno ponašanje. Zato, ako osjećate to i to, počnete činiti određene stvari. Ni to nije nužnotočno. Osjećaj ne mora nužno voditi u ponašanje. Tu isto postoji korak između, a to je odluka. Da,postoji odluka. To je jedino mjesto na kojem stupa na snagu moralnost. Nakon što smo preispitalisvoje pretpostavke, slobodni smo osjetiti svoje osjećaje. No tada se moramo pitati: što jeodgovarajući, kršćanski, moralni način izražavanja tog osjećaja. Kako on može uistinu donijetiživot i nešto dobro?!

Da ponovimo: ne postoji samo 3 koraka: događaj-osjećaj-ponašanje, već proces ide ovako:događaj-pretpostavka-osjećaj-odluka-ponašanje. I na pretpostavci i na odluci i vi i ja možemorasti, mijenjati se, razvijati se i educirati svoj emocionalni svijet, kao i ponašanje. Stoga je vrlovažno osjetiti svoje osjećaje, jer priznavši ljutnju, možete otići u kapelicu i pitati se što vas totoliko uzrujava. Je li to sestra Dolores?! Zašto me ona toliko smeta?! To je važno pitanje. Zaštosmeta vas, a ne smeta druge sestre?! Možda vam ona govori o vama više nego što govori o sebi.'Zašto me nešto smeta' – to je važno pitanje, a ne 'kako bih mogla promijeniti sestru Dolores'.

Recimo da me ta i ta osoba ljuti. No ona vas ne ljuti. Znam da je to način na koji govorimo, ali onavas ne ljuti. Recimo to iskrenije: ja sam ljut, ja kao osoba posjedujem ljutnju u sebi. Iz nekog jerazloga ta i ta osoba prilika u kojoj je moja ljutnja izišla. To je poprilično različito. No morate tomoći razlikovati i priznati si da ste sposobni za ljutnju i da se ljutite. Da nije neka osoba u vamapotakla ljutnju, možda bi je potakla Katarina Sijenska. Netko bi. Samo je stvar čekanja praveprilike u kojoj bi se ljutnja manifestirala. Ako u sebi gajite ljutnju, ona će kad-tad izići van. Radise o prinošenju naše ljutnje Gospodinu.

Pogledajmo primjer s ljubomorom: kažemo da nas neka osoba čini zavidnim i ljubomornim. To nijetočno. Vi gajite ljubomoru u sebi i zavist također. Preuzmite odgovornost za te osjećaje u sebi.Mi smo u Novom Jeruzalemu, našoj zajednici, promijenili način govora i kada nas netko smeta,potrebno je to izgovoriti. Ne možemo te osjećaje gomilati, napose ne kada živimo s drugim ljudimau istoj kući, inače će ti osjećaji izaći kad-tad na drugačiji način. Ohrabrujemo braću i sestre dadijele svoje osjećaje, no jezik je nešto drugačiji. Trudimo se govoriti: ja se osjećam ljutito i to jemoj problem. Ne tvoj. Čak te ni ne tražim da se promijeniš, samo ti govorim da kada činiš to i to,to mene jako ljuti i želim da znaš gdje se ja emocionalno nalazim. Možemo li nekako o tomerazgovarati, ima li neki način da mi pomogneš?!

Bit ćete zabezeknuti kako to promijeni situaciju! Ako gajite neke osjećaje, a vladate njima,nećete napadati druge. Znam to iz svog iskustva. Kada mi dolaze moji nadređeni, već unaprijedočekujem da će me napasti pa počinjem misliti kako me ne vole i u meni počinju djelovati razniobrambeni mehanizmi. No ako možete nadići prve 3 minute navale takvih osjećaja i unatoč njimakrenete u prijateljski razgovor, stvorit ćete nevjerojatne veze prijateljstva i povjerenja. To jekao da cijev koja je bila puknuta, pa popravljena, postane najčvršća na tom popravljenom djelu.Gotovo sam zahvalan za takve poteškoće i što sam ih naučio savladavati, jer se sada povjerenjemeđu nama produbilo. Mogućnost da netko drugi primi moje probleme, podijeli ih sa mnom i

Page 41: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

objasni mi razloge zbog kojih se ponaša tako kako se ponaša, dovela je do toga da sad možemo otome zajedno razgovarati. To su tako jednostavna pravila za komunikaciju u zajednici, astrahovito pomažu. Želimo li pošteno živjeti ovaj život, činimo to kreativno. Na kraju, sve se svede na to da je zajedništvo moguće kada ljudi znaju komunicirati. To je takojednostavno. Dobro, svjestan sam da postoje neurotični ljudi i ljudi s puno obrambenihmehanizama, ljudi s kojima se uopće ne može razgovarati. Bojim se da je to cijena koju plaćamo zagodine loše komunikacije. Neki su ljudi zaista razvili neurotične načine komunikacije i nesposobnisu za dijalog i komunikaciju. Zato bismo nekako kao zajednica trebali voljeti te ljude, voljeti ihunatoč tome, moliti za njih svaki dan kako bismo ih oslobodili njihovih negativnih glasova, i to jenajbolji početak. Jer ako mrzite drugu sestru u svojoj zajednici, i dalje je držite vezanom i onaće to osjetiti. Sjetite se, ako postoji osoba puna ogorčenja u vašoj zajednici, to je zato štoužasno mrzi samu sebe. Samo se toga sjetite. Ta osoba ne mrzi vas više nego što mrzi sebe. No mismo pozvani biti instrumenti liječenja jedni za druge, umjesto da stalno pričamo o drugima, da imse rugamo, da ih ismijavamo, da marginaliziramo. Potrebno je prvo učiniti kampanju molitve zatakvu osobu i odlučiti ju ljubiti, kako god izgledalo da svaki dan liči razapinjanju nas zbog njenihnavika. No ne znam na koji drugi način bismo mogli zajedno živjeti iskren kršćanski život. Siguransam da će ta osoba osjetiti pozitivnu energiju. Ne kažem da će se to dogoditi sutra ili sljedećimjesec, ali će se na kraju dogoditi. Na kraju će takva osoba nekome dovoljno vjerovati da dopustiizlazak svoje boli. Možda to neće biti lijep prizor, ali mora početi vjerovati da je netko ljubidovoljno kako bi primio njezinu bol. Mislim da smo prije ili kasnije svi pozvani na tu ulogu zanekoga. Barem jednom u našem životu. Svi smo pozvani ljudski iskupiti jednu osobu u našem životui to čini bratstvo i sestrinstvo među nama. Pokušati ih dovoljno voljeti da mogu vjerovati da jenečija ljubav tu za njih i da joj mogu vjerovati. Dokle god ne osjetite očeve ruke oko svojegvrata, nećete zaplakati. A mnogima od nas potreban je dug, dug, dug plač. U srednjem vijeku to sunazivali «darom suza». Ne samo da suze čiste dušu, već i bistre pogled. Suze su divan dar uzajednici. No, s obzirom da se toliko bojimo negativnih emocija, skloni smo ih prikrivati. A onemogu biti veliki dar za zajednicu.

Deveti nagovor:

Pozvani smo nadići kulturno kršćanstvo

«Gospodine, opet dolazimo k Tebi. Moramo doći k Tebi puno puta, jer puno trebamo iželimo, jer za mnogim čeznemo. Dolazimo u kontakt s veličinom toga koliko trebamo ičeznemo te koliko dobri možemo postati kao Tvoje kćeri i Tvoji sinovi. Slavimo te Gospodinei zahvaljujemo za Tvoje riječi života, za sve načine na koje nas hraniš i pripremaš za životbez kraja. Molimo zajedno kao jedno tijelo, kao Tvoje tijelo na zemlji i molimo u Isusovoime. Amen.»

Jedan od najvažnijih darova koje stalno trebamo u životu jest imati perspektivu.Izgubimo je vrlo brzo. Ulovimo se u svoje poslove, zadatke, mjesta i zaboravimo značenje onogašto činimo i kako je to dio većeg plana. Rado bih vam govorio o tom većem planu, većoj slici, baremonako kako je ja vidim. Kao što sam već više puta rekao, Gospodin je bio vrlo dobar prema meniposljednjih godina i dozvolio mi da vidim puno različitih crkvi na različitim mjestima, i ako midozvolite, podijelio bih s vama nešto od te veće slike. Možda možete vidjeti i svoj život u tomkontekstu, shvatiti što je to čega ste vi dio.

Page 42: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Uvijek smo se nazivali katolicima, iako nije lako biti katolikom. Katolik znači biti univerzalančovjek. Jedno od mojih velikih razočaranja bilo je otkriti koliko je katolička crkva provincijalna,koliko je ulovljena u svoje male svjetove i kako malo razumije veću sliku - univerzalnu crkvu kojeje dio. Karl Rahner rekao je da postoje 2 velike krize u povijesti kršćanstva: prva je bila kada suprvi kršćani napustili sinagoge i kada se ta rastuća zajednica, koja se uglavnom sastojala od dotada dobrih židovskih dječaka i djevojčica, usudila vjerovati da je ono što se među njimadogađalo veće i snažnije od židovstva te ga nadilazi. Vidimo taj konflikt već u Djelima apostolskimizmeđu Petra i Pavla. Takozvani prvi papa Petar za to nije spreman i bori se sa Pavlom, te kaže:«Oooo, ne možemo to učiniti», no Gospodin mu u konačnici mora dati viziju kako bi shvatio da ćezajednica postati veća nego što je mislio.

Ako pogledamo iskreno, većina katoličke crkve je europska. Prešla je iz Izraela u Europu i nekakose tu ugnijezdila na 2000 godina. Čak su i ono što mislimo da je američki katolicizam, zapravoostaci europskog pogleda na Evanđelje. Ono što se sada događa, Rahner bi nazvao 2. velikim lomomu crkvi. On kaže da katolička crkva konačno pokušava postati katolička, konačno prekida europskuviziju kršćanstva. I to je vrlo uzbudljivo. Mi koji smo uglavnom odgajani kao unuci i praunucieuropskog mišljenja, vidimo mnogo od crkve koja se raspada. No želio bih vam zapravo dati baremnekakav dokaz da se nešto veće i ljepše rađa i da se nemamo čega bojati. Zašto bi se i bojali?! Toje Gospodinova crkva, On je početak i kraj i On će biti kraj, kraj koji neće završiti neuspjehom.

Mislim da univerzalni smisao crkve raste i puno stvari upućuje na to. Pred nekoliko godina, urimokatoličkoj crkvi izašla je na vidjelo činjenica da se 74% svećenika nalazi u Europi i SjevernojAmerici, a skoro isto toliko katoličkih vjernika, znači 74% katolika, nalazi se južno od ekvatora.To više nije imalo smisla. Vidite, snaga sustava ili ustanove još se uvijek nalazi većinom u Europi ilikao unuka u Sjevernoj Americi. No to više nije mjesto na kojem se nalaze katolici. Mnogi od nas tojoš nisu shvatili. Crkva raste u zemljama 3. svijeta. Crkva cvjeta među siromašnima. Osobnomislim, iako se ne želim predstaviti kao ekspert, da smo nakon pokušaja širenja Radosne vijesti uEuropi i Sjevernoj Americi otkrili da crkve u tim zemljama u većini svojih dijelova uopće ne čujuEvanđelje. Naša je crkva daleko previše dobrostojeća, prebogata da bi razumjela Evanđelje.Drugačije čujete Evanđelje ako ga slušate punog ili praznog želuca. Naši su želuci previše puni dabismo razumjeli što su pitanja. Naša su pitanja akademske prirode, ona nisu pitanja preživljavanja,pitanja života i smrti, istine i pravde, već akademska pitanja koja pripadaju sloju koji ima vremenaza dokolicu. Tužno je vidjeti toliko zabrinutosti samo zbog pobožnog komfora. Cijeli jekonzervativno-tradicionalan pokret u Sjevernoj Americi zaista patetičan! To je stoga što tolikoočito čezne za sobom i za tradicionalnim načinom koji se nekad prakticirao te odbacuje slijeditiKrista, već slijedi samo sebe i ono na što su se lijepo navikli. Crkve Južne i Srednje Amerike, naFilipinima i u Aziji nemaju vremena za ta pitanja koja postavljaju ljudi iz visokih klasa koje miimamo. Mislim da je jedna od naših najvećih kočnica naše bogatstvo. Druga kočnica je da smo preteški privrhu. Nemojte me krivo shvatiti, ali dio problema je u tome što imamo previše svećenika. Znam dase uvijek molimo da ih bude više, ali meni se čini očito da je mjesto gdje crkva buja životomupravo tamo gdje nema previše svećenika. Gdje imate svećenika na svakom koraku, tamo sve idepo ustaljenom planu («business as usual»). Kada svećenici dođu, donesu cijelu super-strukturu,cijeli sustav zakona, stega, očekivanja i nitko se više ne pita prava pitanja. Nitko si više ne uzmevremena i ne čita Govor na gori. To nam ne treba jer imamo svoju strukturu. Prva stvar kojučinimo je da izgradimo crkvu i župni dvor.

Molimo se za zvanja i to je u redu, no kao što znamo, naš je Gospodin pun iznenađenja i vjerojatnoće na naše molitve odgovoriti puno drugačije nego što smo mi to mislili. Mislim da nam daje punozvanja, no to nisu zvanja koja smo mi mislili da bi trebala biti. Pastor sam zajednice laika koja ima

Page 43: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

oko 300 članova, i svi su jednako predani Gospodinu kao što sam i ja kao svećenik. Također supredani obnovi Crkve i služenju Crkvi. Mislim da laici imaju taj poziv. Možda je Gospodin shvatioda je jedini način da promijeni tu Crkvu koja je postala preteška pri vrhu, taj da joj oduzmegornji dio. Jer vidite, sve se počelo vrtjeti oko nas samih. Nemojte to shvatiti kao kritiku. Našiveliki planovi koje smo gradili, snaga kojom smo kontrolirali, a sve u želji da služimo Crkvi - to nisupitanja današnjice. Ponižavajuće nam je to priznati. To ne znači da smo krivo radili, već da sepovijest kreće naprijed velikom brzinom. Na svijetu sada ima oko 5 milijardi ljudi. Sama tačinjenica mijenja pitanja. Moramo se pitati kako ćemo proširiti Radosnu vijest tolikoj masi ljudi nazemlji?! Što je Kristovo ime u ovom trenutku?!

Ako pogledamo kroz povijest, Kristovo ime koje je označilo ljudski duh bilo je različito urazličitim generacijama. Židovi su ga vidjeli kao Velikog svećenika, nekoliko stoljeća kasnijenazivali su ga drugom osobom svetoga trojstva, iako to nikada ne bi palo na pamet dvanaestoriciapostola. To je razvijena teologija koja dođe tek s vremenom. Na istoku su ga nazivali učiteljemmudrosti. U velikoj Bizantinskoj katedrali vidimo ga kao Pantokratora – velikog, jakog čovjekauzdignutih ruku; to je slika oca koji je snažan i koji je vladar povijesti. Kod skolastika vidimo gakao Boga filozofa. Nakon reformacije smo se počeli pitati kako ćemo biti spašeni, te postajemovrlo individualistični, što je strano Novom Zavjetu. Nalazimo Boga spasitelja, kako nas spašava,kako nas opravdava. Zadnjih 400 godina preokupirani smo time. U Americi možete čak i na ulicinaići na natpise koji govore: Jesi li spašen?! Izgubili smo vezu s Bogom Starog zavjeta kojipokazuje, Bogom saveza i trebamo se vratiti tom osjećaju tople Božje ljubavi za nas, jer u nju višenismo sigurni. Onda imamo sv. Margaretu Mariju i Presveto Srce. Kada biste u Novom Zavjetugovorili o Presvetom Srcu, oni ne bi znali o čemu to govorite. To je vrlo kasna teologija i razvoj uperiodu kada je katolicizam postao tako hladan te nam je trebalo topline u njemu. Tako nam jeGospodin dao simbol te topline, svoje srce. No to nisu biblijske slike kao takve. Zatim u periodukada smo imali kraljeve svugdje po Europi, trebalo nam je staviti Krista iznad svih njih pa smopočeli govoriti o Kristu Kralju. Iako Isus govori o sebi kao o kralju u dijalogu sa Pilatom, to nije posebi biblijska slika, no imala je smisla u određenom razdoblju. Odgovarala je na neka pitanja.

No slika Krista koju danas trebamo je kozmički Krist. Krist koji je iznad kulture, iznad Europe,iznad Amerike, iznad bijelog srednje-staležnog svijeta. Moramo biti spremni za većeg Krista kojiće pitati veća i šira pitanja, koji voli siromašne, oslobađa «sužnje», oslobađa povijest, koji pozivapovijest naprijed da nekako bude sredstvo Kraljevstva Božjeg; Krista koji ne vidi crkvu kao ciljsam po sebi, već kao sredstvo Božjeg Kraljevstva. Kad smo bili mladi učili su nas vidjeti Crkvu kaocilj sam po sebi. No, Crkva nije cilj. Ona će proći kao i sve drugo što prolazi. Kraljevstvo Božje jecilj. Isus je došao propovijedati Kraljevstvo Božje, prostor u kojem je Bog glavni, u kojem nas Onljubi i mi ljubimo Njega, i zbog toga su sve druge stvari manje važne i vide se kao relativne iprolazne. Crkva mora biti spremna napustiti mnogo od sebe za dobrobit Kraljevstva, jednako kakoje Isusovo tijelo to učinilo – umrijeti sebi za dobrobit Kraljevstva.

Razgovarao sam s mnogim biskupima u Europi vezano uz 2. svjetski rat te su mi rekli da se, kolikoje njima poznato, niti jedan jedini katolički biskup nije digao i progovorio protiv Hitlera. Govorimo li o nedostatku razlučivanja?! No argument koji su dali je bio: Crkva će biti proganjana,zatvorit će naše crkve. Kao da je nužno imati službe u crkvi! Isus nije nikad govorio o službiBožjoj u nedjelju. Jeste li ikada na to pomislili?! Nije rekao: izgradite takve i takve zgrade. Čaknema niti nikakvog zapisa koji bi dokazao da je bilo ikakvih crkvi u prvih 200 godina. To ne značida se prvi kršćani nisu sastajali. No građenje crkvi te uređenje i održavanje zgrade u kojoj seljudi sastaju postalo je važno pitanje. Da, uskoro zgrada i službe postanu toliko važne dazaboravimo ono bitno. Čini mi se da smo učinili kompromis s Evanđeljem u ime katoličanstva. Nijesve u katolicizmu. Marija nije bila rimokatolkinja. Nije čak ni čula za katoličanstvo. Ni Isus. Ne

Page 44: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

kažem da rimokatolička crkva nije rad Duha Svetoga, ali to je veće od rimokatoličke crkve i miimamo jednako toliko problema s time kao i Petar, prvi papa. Toliko smo vezani uz svoj način životai razumijevanja stvari da nismo spremni za sljedeću Božju riječ, za onu veću i univerzalnu sliku nakoju nas Bog poziva.

Nedavno sam gledao emisiju o galaksijama i ostao sam bez riječi. Gledajući našu galaksiju otkrihda se naš sunčev sustav nalazi skroz tamo negdje u kutu, jedva da se vidi. A za nas je bila velikastvar kada smo došli do Mjeseca! Sunce pak je jedna majušna zvijezda. A onda postoje još milijunitakvih galaksija… Mi pak mislimo da naše sitno razumijevanje stvari, kako smo spašeni, što moramočiniti kako bi nas Bog volio, kako da se dokopamo neba, mislimo da je to velika slika. No mi zaistajesmo samo zrnca pijeska. Da ja uopće govorim i da vi i ja možemo uopće komunicirati ogalaksijama, gotovo je apsurdno. Jedini odgovarajući odgovor na to je poniznost.

Želim vas pozvati da pozovemo kozmičkog Krista u svijet i naše živote. Mi ne znamo što Bogsmjera i nikakva ga rimokatolička crkva ne može kontrolirati. Niti jedna crkva to ne može. Crkve isvećenici koji nedjeljom propovijedaju često misle da mogu objasniti Boga. Jedino što možemoreći je da o Bogu ne možemo reći puno. Samo znam da jako malo razumijem. Ako tako počnemo,počeli smo sa zrncem istine i realnosti.

S obzirom da smo samo zrnca pijeska na tom malom planetu u kutu jedne galaksije koja se nalazimeđu milionima drugih galaksija, ipak moramo preuzeti odgovornost i razumijevanje za ovaj maliplanet. Vjerujem da Bog na tom našem malom planetu pokušava više od ičega drugog učiniti dabudemo jedno. Koliko se više trudili oko pomirenja, oproštenja, iscjeljenja i razumijevanja međurasama, religijama, spolovima, staležima, kulturama… to ćemo više postajati kristolikiji, bitigraditelj mostova, biti pomiritelji.

U Crkvi često nismo bili graditelji mostova, već smo stajali na jednoj strani i govorili: mi smo upravu, vi u krivu. Tako se ne grade mostovi, ne vidaju rane, ne ujedinjuje. Moramo naći novuparadigmu za život i siguran sam da je to Evanđelje, Evanđelje ozdravljenja, iscjeljenja,opraštanja i pomirenja. Siguran sam da to stoji u planeru kozmičkog Krista. On nas poziva nadićisvoju ispravnost, svoju sigurnost u stvari, totalitaristički pogled na svijet i uzeti ponizan pogledna svijet. Poziva nas da shvatimo da smo mi samo dio, i to malen dio ovoga svijeta.

Stanovništvo Sjeverne Amerike čini samo 6% ukupnog stanovništva na svijetu, a samo u našojdržavi troši se 40% prirodnih resursa zemlje. To ne znači biti brat prirodi, sestra drugimljudima: uzimati mnogo više nego davati. Što da imate 10-ero djece za stolom, i sva su vaša djeca,a 40% hrane date samo jednome od njih? Kako bi se drugi osjećali?! To ne može biti očeva volja.Zato što stanovnici naše države toliko puno posjeduju, počinju se brinuti kako da to sačuvaju.Većina ljudi na Zemlji nikada nije imala tako puno kao što imaju Amerikanci, a oni su još uvijekmisle da nemaju dovoljno i da im treba još. To se zove pohlepa i nema drugog imena. Može senazvati slobodnim tržištem ili američkim snom… No pravo ime za to je pohlepa. Kada biramopredsjednika, biramo onoga koji će pomoći našoj ekonomiji da bude još bolja. Trebalo bi naseducirati kako bismo razumjeli da naše bogatstvo drži druge na mnogo načina siromašnima. To jenovi način razmišljanja. Korporativna ekonomija – mene isto nisu o tome podučavali. No dio togkozmičkog Krista, ako Ga želimo slijediti i biti mu vjerni u ovoj zemlji, je da se pronađe putnatrag k jednostavnosti. Malo po malo moramo početi izabirati.

Znate li da u Brazilu danas postoji između 80 000 i 100 000 zajednica?! Razvile su se uposljednjih 13 godina. Te zajednice su katoličke, ali uglavnom ih ne vode svećenici. Euharistija jeposebni dar koji imaju možda svaki drugi mjesec. Velite da je to šteta, i ona to jest na neki način,

Page 45: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

da svi ti ljudi nemaju mogućnost dnevne Euharistije kao vi i ja, no s druge strane imaju puno većistupanj angažiranosti. Mi imamo katolike koji idu dnevno na Misu, ali investicija i povezanost teangažman oko Evanđelja gotovo je jednak nuli. Ako će Crkva samo držati Mise, to je neće učinitiCrkvom Evanđelja. Ponekad nam Gospodin te darove mora oduzeti kako bismo počeli postavljatiprava i važna pitanja. Postoje zajednice u kojima je svaki član važan i ne sjedi pasivno pratećiMisu, što mi uglavnom imamo u Sjevernoj Americi i Europi. Da, imamo pasivne katolike u dobrokonstruiranoj, baroknoj ili gotičkoj katedrali ili crkvi koji prate Misu. Ponekad mi se čini da tonema nikakve veze sa Crkvom Novoga Zavjeta. To je jednostavno „business as usual“, sve postarom, održavanje svećenika u njihovom privilegiranom položaju, časnih sestara kao jeftineradne snage i laika koji prolaze sa minimumom angažiranosti i nazivaju sebe katolicima. To nije to!Crkva nije slična kreiranju elita, povlaštenih svećenika koji vode vrlo neovisne živote, odjeljene odzajednice. Crkva je mjesto gdje smo svi braća i sestre jedni drugima i gdje dijelimo odgovornostii zadatke. Nekima od nas dan je naziv otac i vjerujem da je to u redu, ali vjerujem da je to moguće samoukoliko će očevi imati na umu da su prvenstveno braća. Jer ako ne znaju biti braća, po mommišljenju ne znaju biti ni dobri očevi. Svećenicima na duhovnim vježbama velim i više od toga:nećete biti dobra braća ukoliko nećete znati prvenstveno biti sinovi, znati biti učeni, vođeni,ispravljani, pozvani, znati biti voljen od svog oca. Morate prvo biti sin, zatim brat i tek onda isamo tada otac. Jednako je i za žene: prvo morate biti kćeri, Božje kćeri, radovati se u Ocu kojise za vas brine, koji vas ljubi. Tada morate znati biti sestre. Nemojte ući u uloge i titule prebrzo.Znate li jednostavno biti član zajednice?! Dijeliti život kao član, primati i davati. Samo one kojeznaju biti sestre, mogu biti i majke. Svaka žena nosi u sebi taj majčinski instinkt za stvaranježivota. No trebaju nam i bake. Biti baka predivan je dar jer od bake očekujete neuvjetovanuljubav. Mama vas odgaja, ali baka se jednostavno brine za vas i voli vas kakvi jeste. To je posebandar za crkvu: biti baka Crkvi, dati brigu koja izlazi iz mira i slobode. Vjerujem da to dolazi negdjeiza navršenih 60 godina, jer tada dobivate percepciju i razumijevanje stvari koje nemate u mlađimgodinama, kada ego previše kontrolira i kada previše želite uspjeti.

Naš je Bog zaista pun iznenađenja i morate se moliti da biste bili spremni za tog i takvog Boga, dabiste bili spremni razumjeti Ga, a ne Ga strpati u neku kutiju. Sjećam se da je u ranim 60-timgodinama papa Ivan rekao svim crkvenim zajednicama i biskupijama da pošalju barem 10% svojezajednice u Južnu Ameriku. Podsjećam vas da se većina zajednica nije na to obazrela. Većinazajednica nije poslala niti jednog svećenika jer se to nije uklapalo u njihov plan za uspjeh. U to sunam vrijeme rekli, znači u ranim 60-tim godinama, da ako ne pošaljemo svećenike tamo, da ćecijela Južna Amerika biti izgubljena. Nije li to nevjerojatno, 20 godina kasnije, evo najmoćnijecrkve na svijetu! Jer vidite, crkva uspijeva samo kad je progonjena i pritisnuta. Uvijek su nasučili da je krv mučenika sjeme Crkve. U Južnog i Centralnoj Americi bilo je više mučenika uzadnjih 20 godina nego u prvih 200 godina Crkve. Razlog zašto nas ubijaju je taj što seidentificiramo sa siromašnim Kristom.

Pitaju me: zašto se katolička Crkva počela miješati u politiku? Odgovaram im: ona je oduvijek bilaumiješana u politiku. Jedina razlika je da smo milošću Božjom narasli i shvatili na čijoj se straninalazi Isus. Ako pogledate recimo srednji vijek, vidjet ćete da je Crkva uglavnom stajala na stranibogatih. Da, stoljećima smo se povezivali s uglednima, bogatima i moćnima. Skoro 2000 godina namje trebalo za shvatiti da se Isus rodio siromašan, živio siromašan i umro siromašan. Čak i mi, kadsmo dali zavjete siromaštva, zadržali smo ih samo kao simbol, a u biti se identificirali s bogatomklasom. Ne velim da Bog ne voli bogate, ali moramo prepoznati da u Novom Zavjetu Isusprvenstveno osuđuje licemjerstvo, a na drugom mjestu ističe opasnost bogatstva. Nije to mogaosnažnije izraziti nego u usporedbi sa devom i ušicom igle. Govori nam da se istina ne može spoznatikada ste na vrhu, jer imate previše toga za zaštititi. Ako hoćete znati istinu, činite što i svi sveci:

Page 46: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

siđite na dno. Sveti Franjo je u cijelom životu htio samo ići niže i niže, jer samo se tu može otkritiistina. Jednom mi je jedan biskup rekao da od kada je postao biskupom nikad nije dobio dvijestvari: loš ručak i istinu. Nitko vam neće reći istinu kada ste na vrhu. Reći će vam ono što vihoćete čuti. Ako hoćete doći do istine, morate na ulicu, među ljude, morate biti jedan od njih.Crkva je to sad shvatila. Nakon skoro 2000 godina, Crkva se opredjeljuje za istinu.

U 50-tim godinama 20. stoljeća odgajali su me kako bih vjerovao da je komunizam najgora stvarkoja nam se može dogoditi. Bio sam nedavno u Istočnoj Europi i tamo uopće ne izgleda tako kakosu htjeli da vjerujemo da izgleda. Neki čak misle da ako Crkva nije najjača u Južnoj Americi, ondaje u Poljskoj. Mislio sam da će komunizam uništiti katoličku Crkvu, a zapravo će je moždareformirati! Kršćanstvo koje sam sreo u Istočnoj Njemačkoj puno je snažnije nego bilo koje nakoje sam naišao u Zapadnoj Njemačkoj. Tamo postoje male zajednice u kojima je svatko vjerovao,u kojima postoji cijena koja se plaća od dana kada se opredijelite za kršćanina, u kojima postojivitalna i živa kršćanska vjera. Ne govorim vam to da vas šokiram niti bih vas uvjerio kako sampostao komunistom, već da otvorite svoje oči. Trebamo jasnoću kroz Evanđelje, kako bismo gledalikroz povijest: što ustanove kažu da se događa i što se zapravo događa. Ako hoćete zaista otkritišto se događa, okružite se malim, a ne velikim ljudima. Oni će vam reći što se zapravo događa.

Gospodine, učini nas svojim ljudima; pomozi nam biti istinski slobodnima, ne samo političkislobodnima. Učini nas siromašnima, kao što je Isus bio siromašan. Pomozi nam nekako iskusitiprogonstvo i potlačenost, kako bismo znali što su prava pitanja. Gospodine, želimo biti Tvojacrkva, Tvoje tijelo. Pomozi nam da Ti ne stanemo na put. Vjerujemo Tebi, ne nekom političkomsustavu. Stavljamo svoje ufanje u Tvoje Evanđelje, ne u naše bogatstvo, uspjeh, našu tehnologiju,već u Tebe i znamo da se nećemo posramiti. Amen.

Deseti nagovor:

Siromasi – sakrament slomljenosti

Rado bih vam govorio o siromaštvu, o siromašnima, o misteriju kojim nam se Bogpredstavlja i objavljuje u našem vlastitom siromaštvu i kroz siromaštvo svijeta. To bi trebala bitifranjevačka karizma, ali nisam siguran da sam je sasvim usvojio. Prošli sam mjesec bio u Assisiu, te sam ponovo pokušao otkriti čovjeka koji je osnovao našu zajednicu. Kad ste tamo, sve postajetako stvarno, jer se grad sam po sebi nije puno promijenio. Shvatio sam tamo da je sv. Franjo biolud za Evanđeljem i gotovo svi su ga smatrali budalom. Morao je iskusiti nevjerojatnu ljubav kadje mogao toliko riskirati. Mislim da je danas u Crkvi ponovo otkriveno srce Evanđelja koje jeFranjo toliko snažno zavolio, a to je snaga crkve siromašnih. Ako postoji nada za Crkvu, a postoji,vjerujem da je ovo jedan od razloga. Pokušat ću objasniti.

Počeo bih od Jakovljeve poslanice, od 2. poglavlja gdje u 5. retku stoji: „poslušajte, mojaljubljena braćo: zar nije Bog izabrao siromahe, prema shvaćanju svijeta, da budu bogataši u vjeri ibaštinici Kraljevstva, obećanog onima koji ga ljube? A vi ste unatoč tome prezreli siromaha!“ Tadanastavlja na svoj način opisivati sramotne kršćane koji razlikuju siromašne i bogate, koji se brinuza one koji su lijepo odjeveni, koji mudro govore, a ne poštuju ljude nižih staleža. Čitajući teretke, i sebe sam pronašao u njima. I ja poštujem bogate osobe. Ljude nižih staleža koji nepripadaju nekoji finijoj klasi stavljam sa strane. Od njih ne očekujem puno, točnije, od njih ne

Page 47: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

očekujem ništa. A to je samo na moj gubitak. U ovom se stoljeću društvo zaljubilo u aristokracijui izgubilo dodir s onim privilegiranim mjestom na kojem je Isus rekao da Ga možemo pronaći.

Nikad ne smijemo zaboraviti da Isus opisuje posljednji sud u 25. poglavlju Matejevog evanđelja ine kaže tamo da ćemo biti suđeni po tome koliko smo sakramenata primili, niti da li smo bitirimokatolici, niti na koliko smo Misa bili, nego jasno i glasno kaže (možda previše jasno, pa smozato morali to ignorirati): bit ćete suđeni po tome kako ste se odnosili prema najmanjem od mojebraće. Prema najmanjem, posljednjem, prema onome koga nazivamo „nitko“, prema ljudima bezznačenja. „Ako me ne možete u njima prepoznati, jednostavno me ne možete prepoznati.“ To jekriterij vjere, da moramo nadići ono što vidimo, što izgleda očito, prema onome što se stvarnodogađa. Dokle nećemo prepoznati Gospodina u slomljenosti, u malenosti, u neprivlačnosti, nismo Gauopće prepoznali.

Smatram da jedan od razloga zašto su ovo moderno doba i Crkva toliko opsjednuti krivnjom,neadekvatnošću i inferiornošću taj što nismo prvo riješili problem odnosa s drugim ljudima.Okružili smo se s takozvanim predivnim ljudima, s ljudima koji koriste dezodoranse i koji se lijepooblače, s ljudima koji troše vitamine... Kada ste konstantno okruženi takvim ljudima, glavno jepravilo isto tako živjeti, inače ćete biti iznimka. Kada smo stalno okruženi ljudima koji fino mirišui kažu prave riječi kada treba, zaboravljamo kako se nositi sa siromaštvom ljudske situacije. Jersmo se toliko odijelili od siromašnih u svijetu, plašimo se vlastitog siromaštva i bježimo od njega.To je cijena koju plaćamo za izolaciju.

U prva 3 stoljeća kršćanska crkva bila je doista uglavnom crkva siromašnih. To ne znači da nijebilo bogatih koji joj se nisu pridružili, već je većina onih koji su povjerovali Isusovoj riječi bilabez nekog posebnog značaja, obični ljudi. Onda dolazi Konstantin i 313. godina. Mislio je da Crkvičini veliku uslugu kada je kršćanstvo proglasio službenom religijom, no ako postoji veliki prevrat ukršćanskoj crkvi u 2000. godina, onda je to ta godina. Ono što je bila religija s dna društva,postaje religija vrha društva: prihvatljiva i očekujuća stvar. Cijelo Rimsko carstvo ju prihvaća iprenosi dalje: Europljani se krste, ponekad pod prisilom i postaju kršćani. Možda malopojednostavljujem, sigurno to činim, ali tako govorim da biste bolje shvatili; sljedećih godinanismo bili crkva siromašnih, nego crkva za siromašne, barem prema našim svecima i zajednicama(skoro sve zajednice osnovane u to vrijeme bile su u osnovi stvorene kako bi se brinule opotrebama siromašnih). Crkva bi uvijek nanovo prepoznala Isusov poziv da se brine za siromašne imalene.

Kada se danas pogledamo, vidimo da smo gotovo svi u srednjoj klasi i Crkva, barem sjeverno odEkvatora nije više crkva siromašnih (dok južno od Ekvatora još uvijek jest). Više ne možemo bitisiromašni. Vi i ja smo previše obrazovani, imamo pristup svemu. Mogao bih danas dati sve od sebe iponovo sve zaraditi u sustavu jer mogu govoriti, mogu pronaći načine i povezati se s ljudima daopet sve dobijem. Nemoguće je za nas postati siromašan. No što je Crkva rekla bilo je: Ok, nemožemo biti više, barem ne neki od nas, Crkva siromašnih, ali moramo nastaviti biti Crkva zasiromašne. No u tome postoji opasan paternalizam ili maternalizam – s pozicije bogatih otići ipomagati siromašnima. Poziv koji Crkva danas čuje je: barem budite koliko je to moguće Crkva sasiromašnima. Barem nekako s njima, barem u neposrednom kontaktu s istinom koja se tamo nalazi.Odvojili smo se od te istine samo na svoju štetu.

Što podrazumijevamo pod siromašnim?! Pred nekoliko sam tjedana bio na predavanju JeanaVaniera. Upoznao sam njegovo učenje prošlih godina i mogu reći da je on živući svetac današnjice.Osjećam se vrlo privilegirano samo da sam u njegovoj blizini. Njegova knjiga o zajednici(„Community and growth“) najbolja je knjiga o zajednici koju sam ikada čitao. Jean Vanier

Page 48: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

izuzetno dobro opisuje siromašne. Siromašna je osoba ona koja se privremeno ili trajno nalazi ustanju slabosti, ovisnosti i/ili poniženja. To je stanje okarakterizirano kao nedostatak sredstavada se postigne bilo kakav cilj koji bi ta osoba imala. Taj nedostatak sredstava može biti u oblikunovca, ali i u obliku odnosa, utjecaja, moći, znanosti, tehnologije, fizičke snage, intelektualnihsposobnosti, osobne slobode ili ljudskog dostojanstva. Ono što hoću reći je: ima mnogo načina dase bude siromašan. Ponekad pojednostavljeno mislimo da siromaštvo znači nedostatak materijalnihsredstava. U našem društvu to je prvo mjesto na kojem uočavamo siromaštvo, ali taj nedostataksredstava može biti rezultat nekog drugog nedostatka u životu, nekih drugih poniženja inedostatka koje su te osobe iskusile. Možda je do nekog stupnja siromašna osoba sama kriva zasvoje stanje, ali kao što je to Dorothy Day krasno rekla, radikalno kao što je i sama bila: Evanđelje zauvijek oduzima kršćanima pravo da razlikuju dostojne i nedostojne siromašne. Znamda ih ja još uvijek razlikujem, no Evanđelje nam oduzima to pravo. Dokle god sjedimo sa strane isudimo: dostojni, nedostojni, vrijedni, nevrijedni, različiti stupnjevi vrijednosti, još uvijekdominiramo i gledamo s visine na druge ljude. Ako predamo to pravo, tada i samo tada možemonekako biti u zajedništvu sa slomljenošću i Božjim siromaštvom. Siromaštvo je prvenstvenopsihološko stanje kojem se ljudi predaju nakon što su opetovano biti poniženi, ugnjetavani,potlačeni. Mnoge su žene zbog toga siromašne. U konačnici su povjerovale u to da nisu ništa, daništa ne znače. U isto vrijeme, upravo te osobe bolje razumiju Evanđelje. No opet, mnogeponižene žene ne razumiju Evanđelje, nego su samo ogorčene i nesretne. Ugnjetavanje iponižavanje vas zato može povesti na dva puta: može od vas učiniti sveca, a može vas i uništiti.Nemamo nikakvo pravo tlačiti i ugnjetavati druge u nadi da će tako bolje razumjeti Evanđelje.

Kada ljude stalno napastuju negativna nagovaranja, bilo izvana ili iznutra, u konačnici uđu u stanjepotlačenog. Razgovarao sam s nekima od vas u proteklih nekoliko dana, s vama koje živite usamostanu i koje ste okružene negativnim nagovaranjima po cijele dane i ne znam što da vamkažem. Dolazimo do točke u kojoj si morate priznati: «ne mogu, ne mogu niti za spas vlastite duše,preslaba sam osoba da bih mogla živjeti sa 3 negativne osobe». Imate pravo to učiniti. To jeispovijedanje slabosti. Naše pozitivno ja nije dovoljno jako i kada smo okružen negativnim ljudima,u konačnici i sami postajemo takvi, ukoliko niste živući svetac u posljednjoj fazi svetosti. Znate,kao i ja, da u vjerskom životu postoji previše negativnih ljudi. Oni postaju ugnjetavači, tlačitelji,uništavaju život, isisavaju ga iz vas. Negativne osobe koje šire negativizam, prvenstveno seosjećaju negativnima prema sebi. Uskoro ljudi okruženi negativnim nagovaranjima ne mogu nitiprepoznati, kamoli iskoristiti, prilike koje im se pružaju. Niti ih ne primjećuju.

Siromašna osoba nema mogućnost promijeniti svoje stanje, ako joj druga osoba ne pomogne. Nemožemo se sami spasiti. Kada smo okruženi negativnim nagovaranjima, prije ili kasnije ćemo impodleći, ukoliko barem netko ne bude pozitivan prema nama. Vidim to često u brakovima: kadajedan partner uporno uništava drugog, nakon 20 godina ovaj drugi povjeruje da je ništa, jerjoj/mu je onaj drugi to toliko puta rekao/la. Potrebna nam je radosna vijest, trebamo nekoga danam donese istinu o nama, ne možemo vjerovati radosnoj vijesti sami. Zato moramo potvrđivatidruge, hvaliti ih. Kada ljudi oko nas čine nešto dobro, dajte im to do znanja: potapšajte ih poramenu, grlite, ljubite... kako god znate. Možda to izgleda tako malo, ali to nam je tako potrebnojer smo tako krhki. Tako lako povjerujemo sve najgore o sebi. Molim vas, činite to jedni drugima.Nemate pojma koliku će to snagu stvoriti među vama, koliku će pozitivnu energiju stvoriti. To jenačin da radimo protiv siromaštva naših duša i naših života. Ljudi koji to ne dobivaju, koje nitkone hvali, koje nitko ne potvrđuje, u koje nitko ne vjeruje, počinju biti obilježeni „ponašanjemžrtve“. Postoje mnoge sestre u samostanima s takvim ponašanjem. Ponašanje žrtve jesamo-destruktivno ponašanje. Takve osobe same su sebi najgori neprijatelj. To je destruktivannačin života, tipičan skoro za sve ljude koji su od života i drugih ljudi primili brojne udarce. Bilotko kome je rečeno da je loš, u konačnici se tako i počinje ponašati. Ne moramo tražiti daleko,

Page 49: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

ima toga u našim zajednicama. To se lako može predvidjeti, smrtonosno je, i na žalost, značajka jeogromnog dijela ljudske rase. Svi smo mi žrtve do nekog stupnja. Činimo cijelu subkulturu koja ima različite oblike u različitimvremenima i različitim kulturama. Te su subkulture koje kontrolira strah, ljutnja i krivnja, aobilježavaju ih predrasude, praznovjerja, kompulzivno ponašanje, fatalizam, beznađe i pasivnost.Ljudi izvan te subkulture gledaju s visoka na one koji su u njoj. Autsajderi ne mogu razumjeti ikrivo interpretiraju skoro sve sa svoje pozicije takozvane superiornosti. Bilo tko od vas koji jeradio s potlačenim grupama ili s grupama ljudi koji su nekada bili robovi, kao npr. crnci, razumjetće o čemu govorim, pod uvjetom da ste im bili dovoljno dugo dovoljno blizu. Morate napustiti svoje„bijelo, anglo-saksonsko“ prosuđivanje onoga što mislite da te radnje znače i morate ljubiti.Morate početi davati ljubav siromašnima i prestati suditi s našeg stajališta morala, s naše pozicijedobrog, boljeg, najboljeg. Dokle ne napustite te kriterije, ne možete služiti Božjim malenima.

Potlačeni postaju platno za naše vlastite sjenovite projekcije. Siromašni se skoro u svakoj kulturiizdvajaju, odbacuju, marginaliziraju. No oni predstavljaju ono čega se mi najviše bojimo u namasamima i ono što si najviše skrivamo, što si ne želimo priznati. Umjesto da se nosimo s time u sebi,mi to projiciramo na druge, i to mrzimo. Mi se toga bojimo – u njima. Dakle, bojimo se ljudi kojinisu uspjeli u našem sustavu uspjeha. Bojimo se da se o nama neće brinuti, da nećemo biti sigurni.Zatim, mnogi su mi priznali da se na smrt boje kada se oko njih nađe osoba sa cerebralnomparalizom – strah se nalazi u svima nama da bi takvo moglo biti i moje tijelo. Da, imamo mentalno ifizički hendikepirane i bojimo se da bi naše tijelo moglo biti takvo. No dobro znate da je hendikepsamo stvar stupnja – svi smo mi hendikepirani na različite načine. Ipak, mentalno i fizičkihendikepirane osobe to pokazuju u svom tijelu i mi ih stoga držimo podalje, jer su oni kaosakrament naše slomljenosti, ikone koje nam objavljuju one dijelove naše duše s kojima se neželimo baviti. Potom imamo slijepe, gluhe, nijeme, bez dijelova tijela, manjine općenito, narkomane,zatvorenike, izbjeglice... Izbjeglice predstavljaju strah koji svatko od nas nosi u sebi da nećemoimati dom, mjesto na koje se možemo vratiti. Potom homoseksualci - bojimo se tih dijelova u sebikoji su muški ili ženski, koji su mješavina obaju spolova pa to projiciramo na druge i mrzimo ih,preziremo, marginaliziramo. Ma mrzimo svakoga tko nije uspio u našem sustavu ekonomskog isocijalnog uspjeha. I takve držimo podalje. Vjerujem da se Isus prvenstveno obraća tim ljudima. Izato mnogi dijelovi Crkve još uvijek nisu čuli Evanđelje.

Mislim da moramo otići na krajeve društva da bismo shvatili o čemu to Isus priča. A mi provodimotoliko puno vremena pokušavajući biti savršeni, pokušavajući biti predivni ljudi, što god to značilo,a promašili smo privilegirano mjesto! Mjesto objavljenja! Mjesto na kojem je Bog rekao da možemo pronaći Isusa u najmanjem od svoje braće. Što Isus kaže na prvom mjestu uBlaženstvima?! Blaženi siromašni duhom! Što kaže Isus kada prvi puta ulazi u sinagogu i otvarapisma?! Prvi je redak: „Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnuvijest siromasima!“

Da bismo bili Crkva, moramo biti u direktnom kontaktu s malenošću, sa siromaštvom, saslomljenošću. Prvenstveno malenima i siromašnima moramo nositi Radosnu vijest! Ne da bismo ihspasili za Crkvu, niti da ih učinimo rimokatolicima, niti da ih spasimo od njihovog siromaštva (inačebismo postali organizacija socijalnog rada), niti da im damo neku odštetu, naknadu, niti zbog svogosjećaja krivnje, čak ni zbog suosjećanja za njihovo stanje, niti da budemo svjedokomvelikodušnosti ili kršćanske dobrote. Mislim da moramo biti u direktnom kontaktu sa siromašnimada bismo sami mogli biti obraćeni, obraćeni na suosjećanje, da doznamo što Bog zaista voli. Ako jeIsus otkrivenje Božjeg srca, pogledajte slomljeno, golo, prebijeno, krvavo Isusovo tijelo. Ne,nismo još razumjeli Boga. Bog ne pobjeđuje. On gubi. On nije pri vrhu, već pri dnu. Ne uspijeva,nego promašuje. Ne iscjeljuje, već krvari. Bog pati – i ako se odjeljujemo od slomljenog dijela

Page 50: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

ljudske rase, mislim da ne možemo poznavati Boga. Stavljam pred vas izazov da pronađete svecakoji ovo nije rekao. Svaki je svetac prije ili kasnije došao na tu pomisao i sve predao, te poželiopostati siromašniji, približiti se siromašnima. Jer su shvatili da je to jedino mjesto istine.

Biti siromašan znači biti na tom mjestu na kojem nemate ništa više za izgubiti. To je sve. Jeste litamo?! Možete reći koliko ste bogati po tome koliko još uvijek držite u ruci, koliko vam još uvijekljudi mogu oduzeti. Što vam upravo sada mogu oduzeti?! Kad više nemate ništa - tad ste siromašnii tada primate dobrobiti i blagoslove Evanđelja, tada ste spremni razumjeti o čemu to Evanđeljegovori. Tada ste spremni postavljati prava pitanja.

Vjerujem da moramo propovijedati Evanđelje siromasima kako bismo spasili Crkvu. Bogati su imaliEvanđelje predugo i koristili ga u svoje vlastite svrhe, za svoje potrebe. No Isus ga propovijedasiromasima jer ga oni zauzvrat propovijedaju nama, jasnoćom koja iznenađuje. Većina ljudske rase umire gladna, a sve oko njih je puno života jer ne znaju kako primiti taj život.Mi kojima se pokazalo kako doći u doticaj sa životom, kako primiti život i kako ga dati, moramodati život onima koji nemaju Radosne vijesti, koji ne mogu vjerovati u sebe, koji se nemilosrdnomrze. No podsjećam vas – i vas će mrziti, jer su bili toliko puta potlačeni i udarani: ne očekujteveliki pljesak. Moramo činiti za druge ono što je Bog učinio za nas. Pogledajte kolike nas je godinehranio i poticao kako bi nas doveo do današnjeg stanja u kojem vjerujemo Radosnoj vijesti. Kolikoje godina trebalo nekima od nas kako bi istinski povjerovali Evanđelju, kako bismo uzvjerovali tkozapravo jesmo. Gospodin je godinama radio na nama, pa mi to moramo nekako proslijeditimalenima. Oni će nas testirati do naših granica, kao što smo mi to činili Gospodinu, jer su uvjerenida nisu dobri, da su zli, da ih mrzite.

Čini mi se da je Gospodin tako oblikovao svoju Crkvu da svaka grupa treba i oslobađa onu drugu.Trebamo malene ovoga svijeta. Oni su sakrament spasenja jer nas oslobađaju naših iluzija. Oninam ukazuju na prava pitanja. Pokazuju nam što život zapravo znači. Znam, i ne želim bitiromantičan, mnogi siromasi u Americi nisu oni o kojima govori Evanđelje. Tužno mi je to reći, nomnogi siromasi u Americi imaju ukus srednje klase. Drugim riječima, pokupili su naše želje zauspjehom, za postignućima. Ekonomski su siromašni, ali njihov je mentalitet mentalitet ljudisrednjeg staleža. Razumijete li što vam želim reći?! Vrlo su materijalistični. Nadam se i molim zato da ste u svom životu do sada uspjeli sresti istinski siromašne i malene. One koji ne igraju„američku igru uspjeha“, kao recimo ona gospođa sa Filipina, koja mi je jednom zgodom rekla:„Oče, sve što je u životu važno su Bog i ljudi oko nas.“ Ona nikad nije znala da bi život trebao bitiišta drugo nego Bog i mi. Ona ništa drugo ni ne želi. To je njezina majka imala, kao i njezina baka.Ona ima jasnoću vizije i čistoću percepcije na kojoj bismo zavidjeli. Ne znam da li ću ikada moćibiti takav, previše sam sada sofisticiran. Volio bih gledati stvari na način na koji ih ona vidi,uživati na način na koji ona uživa. A pitamo se tko je slobodan, a tko nije?!

Mi toliko posjedujemo, da to posjeduje nas, na koji god način želite to shvatiti. Da, stvariposjeduju nas umjesto da mi posjedujemo njih. Zato je sv. Franjo rekao: riješite se svega čegamožete. Riješite se, ne trebate to, jer nećete moći to posjedovati, već će to posjedovati vas. Anikad ljudi nisu imali toliko koliko imaju Amerikanci danas a žele još i više. To se naziva pohlepakoju prati matematička formula: što više imaš, to više želiš. Ne pitajte zašto je to istinito, alijest. Sljedeći je korak ovaj: što više imaš, to manje uživaš u tome. Pomišljam samo na svojenećake i nećakinje za Božić. Čeka ih 55 umotanih poklona ispod božićnog drvca. To je van svakepameti, apsolutno previše. Oni ne znaju uživati ni u jednom poklonu. Kako biste mogli u nečemuuživati trebate samo par stvari, one koje cijenite. Molite Gospodina za tu slobodu, da vas naučikako uživati, i predati nešto od te slobode i nešto od tog života svijetu kojeg je Bog tako strpljivopredao vama i meni.

Page 51: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Gospodine, učini nas siromašnima, učini nas malenima. Daj nam shvatiti da već jesmo maleni isiromašni. Ponekad smo vrlo siromašni upravo zbog svoje duhovne sljepoće. Gospodine želimo bitibogati samo kraljevstvom nebeskim, samo Tvojom ljubavlju i ničime drugim. No Gospodine,predugo smo ovako živjeli i ne znamo kako se vratiti. Ne znamo kako postati siromašnima. Tolikoposjedujemo. No Gospodine, Ti bi nam trebao biti dovoljan, biti naše zadovoljstvo i naša radost.Nauči nas biti slobodnima i siromašnima. Zahvaljujemo Ti što si Ti prvi pošao tim putem, što sidošao na svijet siromašan, što si svoju majku Mariju i oca Josipa blagoslovio siromašnim ijednostavnim životom. Daj nam takav život i poduči nas putem siromaštva, poduči nas prije negošto smo sve izgubili, prije nego smo izgubili svoje duše i ljubav prema Evanđelju. Molimo za sve ovou Isusovo ime.

Jedanaesti nagovor:

Iscjeliteljska snaga slomljenosti

„Gospodine, danas dolazimo k tebi i tražimo Te Tvoga Duha. Molimo Te da nasoslobodiš, da nas izliječiš, da nas iscijeliš, napose one dijelove nas koji još uvijek ne vjerujuu Tebe, koji Te još ne vole, koji su ispunjeni težinom i hladnoćom. Gospodine, sve smopokušali da bismo Ti se približili, da budemo bolji, da učinimo pravu stvar, a svi se jošosjećamo tako slabi i tako daleko... Ne znamo kako da Ti se približimo, samo možemotražiti da nas Ti približiš k sebi. Ovaj dan stavljamo u Tvoje ruke i tražimo Te da budemootvoreni i spremni za sve tvoje darove i pozive koje za nas imaš. Zahvaljujemo Ti i slavimote zajedno.“

Danas ću govoriti o iscjeljenju (eng. healing). U posljednje je vrijeme to postala modernariječ, a opet iznenađuje što je ikada i izašla iz mode. Pogledajte samo koliku je važnost iscjeljenjeimalo u Isusovom djelovanju. Što duže djelujem i sam, bolje to razumijem. Počeo sam više kaopropovjednik i učitelj, a opet, dosegao sam točku gdje sam shvatio da mnoge stvari koje govorim,čak ako se ljudima i svide, ne rezultiraju akcijom, već samo teoretiziranjem. Ljudi čuju lijepeideje, ali ih nisu sposobni primiti. Da, propovijedanje je samo pola djelovanja. Mnogi od nas sutoliko i tako slomljeni da nisu sposobni čuti Evanđelje, da mu nisu sposobni vjerovati, da ne mogudozvoliti da uđe u njih, da ih dotakne u najdubljim dijelovima duše. U Sv. Pismu vidimo Isusa kakopočinje navještati Kraljevstvo Božje, i njegovo se propovijedanje zapravo pretvara u kontakt sljudima i liječenje/iscjeljenje, kako bi oni mogli primiti Riječ koju propovijeda. Sve više vidimkoliko je takav kontakt i danas potreban.

Previše smo dijelova Crkve bazirali na propovijedanju, na edukacijskom modelu, na mišljenju da ćesamo primanje riječi promijeniti ljude. No one to ne čine. Koliko ste propovijedi čuli u svomživotu?! Ne možete se u konačnici osloniti na riječi. Morate ih nadići.

Iako sam osobno vidio iscjeljenja i izlječenja, i puno o tome učio, moje djelovanje nije pošlo u tomsmjeru. To je valjda zato jer se nisam do kraja složio s nekim stvarima koje iscjelitelji u Crkvigovore. Mislim da smo često lažno obećavali. Prvenstveno kada se radi o unutarnjem ozdravljenju.Vidio sam da samim propovijedanjem mnoge stvari ne nestanu. Međutim, moleći kroz bol i patnjuuklanjamo razaračku snagu koja uništava nas, a ponekad i druge, no na mnoge druge načine našabol i patnja ostaju u nama. I dalje boli, i dalje se sjećate. Vidio sam mnogo dobrih ljudi, svetihljudi, koji su ponijeli svoje rane u grob. Nisam vidio da su one nestale. Istovremeno znam da im je

Page 52: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

dano puno milosti. Očito postoji tranzicijska točka gdje se čini da je bol „kao nestala“, no nestalaje tako da me i dalje opterećuje, baca u depresiju, da rastužuje druge oko mene. A često dajemoljudima naslutiti da je iscjeljenje nešto magično.

Veoma me tješi slika uskrslog Isusa s njegovim ranama. Ne znam da li smo do kraja usvojiliparadoks i očitu namjeru tog simbolizma. Zašto uskrslo tijelo Isusovo nije bilo savršeno?! Mislimda to nije slučajno. U sva 4 Evanđelja Isus se pojavljuje s ranama na rukama, nogama i na rebru.Mislim da to puno govori o pravom karakteru iscjeljenja. Nekako nas upravo naša ranjivost islomljenost donose Gospodinu. Ne dolazimo Gospodinu unatoč njoj, već zbog nje. Najsvetiji ljudikoje sam znao, u najznačajnijim dijelovima svog života bili su ranjeni. Da, u njima je bila velikarana, ako ne fizička, onda psihička ili duhovna. Neki dijelovi njihove osobnosti možda su čak bilineurotični i oni su to nosili kao težak, pretežak teret.

Kada sam držao duhovne vježbe u Irskoj, sestre su mi govorile o tradiciji „tihih“ svećenika. Akoje svećenik imao veliki moralni problem, uglavnom je to bio alkohol, bilo je vrlo uobičajeno da gabiskup „ušutka“, te tako postaje „tihi“ svećenik. To je značilo da nije imao pravo javno nastupati.Zanimljiva je stvar što su laici vidjeli da upravo „tihi“ svećenik ima „lijek“. Laici ne bi nikada išli kobičnim svećenicima po iscjeljenje, jer ih oni ne bi razumjeli niti suosjećali s njima. Ne idete poozdravljenje monsignoru koji vodi župu. U potajnosti tražite „tihog“ svećenika. Meni to punogovori o ogromnom uvidu laika. Oni su shvatili da se snaga ne može očekivati od 'uspješnih'. Jediniljudi koji razumiju i imaju lijek su oni koji su i sami slomljeni i poniženi. Čak i protiv formalne voljeCrkve, jer se k „tihim“ svećenicima nije smjelo dolaziti.

Samo čovjek koji je patio, koji je dotakao dno, kojeg su udarali, koji možda ima problem s pićem,shvatit će moju vlastitu ranjivost. On mi se neće smijati, neće misliti da sam glup. Postoji samojedna vrsta iscjelitelja, a to je ranjeni iscjelitelj. Nitko nema pravo dotaknuti druge ljude sve doknije vrlo duboko dotaknuo svoju vlastitu ranjivost i od nje patio. Mislim da nas iscjeljenjeprvenstveno poziva u misterij naše vlastite ranjivosti. Da, poziva nas da se prestanemo skrivati odnje kao što smo to tako dugo činili, i da je donesemo pred Gospodina, da priznamo svoje mračne,tamne, sjenovite, neurotične strane. Mislim da što postajemo stariji, ti slomljeni dijelovi naspostaju vidljiviji i naš sve teži teret.

Evo jedne nedavne zgode koja mi se dogodila na putu do ovdje. Možda će vam glupo zvučati.Krenuo sam autocestom i srećom upitao kako da dođem do vašeg mjesta te mi je čovjek unaplatnoj kućici neljubazno odgovorio da moram ići drugom autocestom, naplatio mi 35 centa zaulaz na krivu autocestu i 35 centa za izlazak s nje, te mi još k tome rekao da to nije njegovproblem i da sam si sam kriv jer sam pogriješio cestu. Toliko sam se uzrujao zbog toga da mi jetrebao jedno 7 kilometara da se donekle smirim. Iako je to glupo ispalo, pitao sam se zašto me totoliko uzrujalo. Jel' zbog 70 centa?! Ili jer sam pogriješio!? Ili zbog 3 izgubljene minute?! Ilizbog neljubaznog čovjeka?! Možda pomalo zbog svega, ali ipak, odrastao sam čovjek, imam 40godina, zašto me to emocionalno toliko smeta?! Predao sam sve Gospodinu i još uvijek ne znamzašto me to toliko uzrujalo, ali uzrujalo me. Navodim to samo kao primjer slomljenosti. Vidite dane upravljam svojim životom, čak ni svojim osjećajima. Bio sam vrlo uzrujan i ljut. Nešto mi sene-lijepo dogodilo i htio sam sad da mi se nešto lijepo dogodi, kao da sam zaslužio nekukompenzaciju za to izgubljeno vrijeme i novac. Htio sam se vratiti kući, leći, čitati knjigu, pojestičokoladni kolač, a ne držati duhovne vježbe. Da, ima nešto u mojoj osobnosti što kaže da ako malomoram trpjeti, onda zaslužujem neku kompenzaciju za to. Tu potrebu da se nagradim ne volim kodsebe. Da nisam imao malo mira i tišine u autu i na miru popričao s Gospodinom, mogao sam cijelidan biti tako uzrujan niti ne znajući zašto.

Page 53: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Zašto smo takvi, ne znam. Znam da nas takve stvari mogu uništiti. Da nekako nisam riješio ono štomi se jutros dogodilo, vjerojatno bi se nešto takvo opet dogodilo kroz dan, i sutra i prekosutra inakupilo se. Ljudi niti ne znaju koliko se godina takve stvari skupljaju u njima. Ne shvaćaju kolikosu, nakon nekog vremena, emocionalno uhvaćeni u zamku. Ne znam što bih bez molitve. Mislim dabih bio kao životinja u kavezu i bio bih neljubazan kao čovjek u naplatnoj kućici na autocesti. Ni onvaljda ne zna zašto je bio neljubazan. Moramo ponijeti te emocionalne trenutke Gospodinu. Nezato da ih razumijemo, nego da ih nadiđemo. To je sve. Vjerojatno ću takav ostati cijelog svogživota. I to mrzim. Ne znam kako da to promijenim. Zato to imenujem, sve lijepo ispričamGospodinu i tražim Ga da me iscijeli. On oduzme tome destruktivnu moć, to je sve. No ne oduzmeteret.

Upravo taj teret koji nosim tjera me da molim. Osjećam da danas želim moliti. Jučer sam navečerimao tako lijepu večer sa svojim roditeljima i neka neugodna situacija poput ovog danas možeuništiti moju radost i slobodu. To nije pošteno. Nije pošteno da dozvolimo da nam se tako lakomože oduzeti život koji nam Bog daruje. Naše nas rane upravo čine potrebitima Boga. One nas drže malenima i svjesnima da smo u bitipotrebiti. Kada živimo u iluziji da nam nitko i ništa ne treba, živimo život lažne samodostatnosti. Uredu je imati ranu. Isus pokazuje svoje rane svome Ocu. On ih nosi čak u svome uskrslome tijelu.Njegove su rane naše spasenje. I naše su rane naše spasenje.

Evanđelje u koje vjerujemo ne temelji se na duhovnosti zastrašivanja, da morate učiniti ovo iliono, ili doseći ovo ili ono, već na duhovnosti sućuti. Tek kada učimo suosjećati s vlastitim ranama,opraštati svojoj vlastitoj nesavršenosti i biti strpljivi, tek tada možemo razumjeti prirodumilosrđa, tek tada možemo biti milosrdni, čak i prema sebi. No to je ponižavajuće, više od ičegdrugog. Ponižavajuće je shvatiti koliko smo ranjeni. Vjerujem da smo svi mislili kako ćemo bitidrugačiji od ovoga što jesmo i da će naš život biti neki slavni hod od vrhunca do vrhunca i vrlo smozadovoljni svojom svetošću. Što postajem stariji, to sam sve manje zadovoljan svojom svetošću. Izaista moram biti zadovoljan i sretan samo zbog Božjih obećanja, zbog Njegovih inicijativa, zbogNjegovog, a ne svog savršenstva.

Želio bih završiti s krajem 3. poglavlja 2. poslanice Korinćanima. Pavao kaže: „A Gospodin je Duh.Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.“ Čini se da je sloboda od tereta i rana sve što namGospodin daruje; ne zato da teret i rane odu, već da budemo od njih slobodni. I kaže dalje Pavao:„A mi svi, koji otkrivena lica kao ogledalo odražavamo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istusliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.“ Kako nas iscjeljuje, sve što Gospodinčini je da 'skida' veo, kako bismo mogli pogledati u svoje rane i vidjeti da nisu toliko strašne. Upočetku ih ne želimo gledati, previše je ponižavajuće, previše bolno. No On skida veo, kako bismoih mogli gledati i ne sramiti se. Moguće je gledati i ne sramiti se samo zbog toga što je On, kojinas je stvorio, rekao da je to u redu. Ako On to može voljeti, a ako mi volimo Njega, ondanalazimo snagu voljeti rane u sebi.

„Zato, ne malksajmo u ovom služenju, jer smo postigli milosrđe, (...) Mi, naime, ne propovijedamosebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a sebe kao sluge radi Isusa. Zbilja, Bog koji je zapovjedio:„Neka iz tame zasine svjetlo“ (ne unatoč tami, nego IZ tame zasine svjetlo – eto to se događa, alinekad nam treba cijeli život da to shvatimo), zasinulo je u našim srcima da osvijetli spoznaju slaveBožje na licu Kristovu.“ Da, Isus je prvi koji je iz ljudske pozicije, kroz svoje tijelo pogledaoGospodina i vjerovao kako je u redu biti čovječan, biti slomljen i ranjiv čovjek i da je to ono štoBog voli. Takva slava sjaji na licu Kristovu. To priznavanje, da je to šepavo, promašeno, slijepo iranjeno stvorenje ono za koje je Bog izabrao dati svoj život. Nema radosnije vijesti od toga.Ništa nas ne bi trebalo veseliti više od tog otkrića.

Page 54: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Gospodine, volimo način na koji nas voliš, i tražimo Te da nas iscijeliš. Molim Te da izliješsvoj iscjeliteljski Duh na ove ljude. Oni donose pred Tebe svoje rane, usamljene dijelove svogasrca, koje nitko nikada nije volio, koje nitko nikada nije vidio, koje se nikada nisu usudili s nikimpodijeliti jer su bili sigurni da bi ih mrzili zato što su i sami mrzili taj svoj dio. Donosimo Tidijelove sebe kojih se sramimo, kojih se bojimo, dijelove koje naše majke i očevi nikad nisu voljeli,koje nitko nije mogao prihvatiti, dijelove koje mi sami ne možemo voljeti. Ispuni te praznineGospodine, te rupe u nama toliko da ostanemo živi, da možemo prepoznati što je život, ali ne višeod toga kako bismo uvijek osjetili svoju potrebu i svoju čežnju. Održi našu čežnju i žeđ zacjelovitošću. Poduči nas uživati u tome što nam je dano i koliko nam je dano. Daj nam da ne živimotužni zbog onoga što još nismo primili. Tražimo te Gospodine da nas iscijeliš, da izliječiš u namasve što sprečava da ljubimo jedni druge, i da se strpljivo i blago odnosimo jedni prema drugima.Izlij svog iscjeliteljskog Duha na sve, napose na one koji te najviše trebaju. Iscijeli nas u našemtijelu, našim mislima, sjećanjima, našim osjećajima, našem duhu. Ozdravi nas i učini nascjelovitima. Ozdravi nas dovoljno da možemo vjerovati i radovati se Radosnoj vijesti. Ispunisvojim svjetlom tamu u nama, da svjetlo zasine kroz tminu i da možemo pronaći svoj put k Tebi. ToTe tražimo Gospodine u Isusovo ime i znamo da ćeš nas uslišati.

Dvanaesti nagovor:

Križ i nenasilje

„Gospodine, želimo Te pronaći u svojim životima. Želimo upoznati Krista koji namdanas govori, upravo u ovom trenutku jer je to jedino vrijeme koje imamo, koje nam jedano. Poduči nas Gospodine putu mirotvoraca, kako da stvaramo jedinstvo, kako da budemopomiritelji i opraštatelji. Iscijeli nasilje u nama, napose nasilje prema nama samima. To TeGospodine molimo u Tvome Duhu i u Isusovo ime.“

Volio bih govoriti o nasilju, ali i o križu kao i o Božjoj iscjeljujućoj prisutnosti u nama.Gotovo je izlišno nazvati svijet mjestom nasilja. Čini se kao da je nasilje sve više i više ljudskiodgovor na sve što čovjek ne voli, sa čime se ne može nositi ili ne može razumjeti. Izgleda kao dabi nasilje to moglo zaustaviti ili promijeniti, no kroz prošlost se pokazalo da nasilje nikad neuspijeva nešto promijeniti.

Mi u Crkvi moramo priznati dio krivnje za to jer je duhovnost koju smo podučavali bila nasilna.Nismo podučili ljude nenasilju u njima samima! A ako ste nasilni u svom unutarnjem svijetu, bitćete takvi i u vanjskom. Često smo ljudima željeli donijeti Kraljevstvo Božje zastrašivanjem,putem krivnje i straha. No, kraljevstvo Božje se ne može donijeti na te načine. Ako želite nekogaprisiliti da učini dobru stvar, onda to u biti nije dobra stvar. Ako činite nešto zbog socijalnogpritiska, zbog želje za poštovanjem ili možda zbog straha od pakla ili bilo čega drugog, to podefiniciji ne služi kraljevstvu Božjem.

Ovdje ćemo pokušati razotkriti još neke izvore smrti kako bismo više bili u doticaju sa svjetlom iživotom na kojima se jedino može graditi. Mislim da nam je svima poznato uobičajeno značenjepojma nasilje. No možda smo tek u ovom stoljeću počeli razotkrivati prirodu institucionaliziranognasilja. Ljudi se brinu za individualno nasilje, a pri tom često sami dopuštaju razne oblike

Page 55: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

institucionaliziranog nasilja. Tako je i Crkva nesvjesno pripomogla stvaranju nasilnih ljudi.

Sustavno zlo skriva se iza tradicije i birokracije, a često se opravdava izjavom „to smo oduvijektako činili“. Ponekad ne postavljamo pitanje koliko je ljudi bilo uništeno dok smo mi činili onakokako se to oduvijek radilo. Takvo sustavno, korporativno zlo, Crkva velikom dijelu (ne potpuno, aliuvelike) nije razotkrila. Uvijek smo pojedinca učili da je loš, učili ga da na ispovjedi ispovijedapojedinačne grijehe ljutnje, nestrpljivosti, netolerancije, neposlušnosti, prijevare... i da se zbognjih osjeća loše. No ono što se sad pojavljuje puno je radikalnije, stvarnije i bliže onome što Isuszapravo priča.

Ako zaista želimo pristupiti tematici individualnih nasilnih radnji, moramo pronaći njihov uzrok tese zapitati što ljude čini takvima? To znači biti radikalan, doći do korjenitog uzroka. Što to tjeraljude da čine stvari koje čine?! Postoji razlog jer ljudi s razlogom rade stvari koje čine. Nešto jeuzrokovalo da su krenuli u smjeru nasilja. Ono što pronalazimo kao odgovor je nasilje samihsustava. Što podrazumijevam pod korporativnim zlom, korporativnim nasiljem? Jedan od razloga korporativnog nasilja je POHLEPA koja nadvlada kulturu i dominira ljudskimnačinom razmišljanja i na kraju čini nasilje nad ljudskom prirodom, a da ljudi uopće ne postanusvjesni pritiska. Da bi iz toga izašli, ljudi se moraju boriti raznim oblicima ljutnje ili iluzije, čak iratom, pa se do dana današnjeg rat smatra nezaobilaznim, kao da se mora dogoditi i uvijek će sedogađati. Moramo priznati da smo ponudili premalo alternativa ratu. Čak i sama Crkva u nekimmjestima do nedavno, ako ne još i uvijek, drži vojne akademije. Ako se učite za rat, rat će biti vašživotni stav. Nije li neobično da nismo nikada osnovali mirotvornu akademiju?! Zašto to nikomenije palo na pamet? A toliko je potrebno učiti ljude različitim načinima razmišljanja, dijalogu,diplomaciji, nenasilnom rješavanju sukoba, pregovaranju, kompromisu, razumijevanju, davanju iprimanju, pogledu na svijet koji uključuje „oba-i“. Nismo to podučavali, na svoju štetu. Nismopodučavali Isusov način, način pomirenja i nenasilja. Mi (Crkva) sami smo često bili uključeni uvrlo totalitaran i apsolutistički način razmišljanja i time doprinijeli nasilju u svijetu. Jer nismo,kao što sam već rekao, podučavali politiku mira u nama samima. Nismo učili ljude kako da oprostesebi, nismo ih podučili najradikalniju Isusovu zapovijed: ljubite svoje neprijatelje.

Budimo sasvim iskreni, priznajte, koliko nas ljubi svoje neprijatelje?! Činimo li to zapravo? Volim lija svoje neprijatelje?! Ja se trenutačno ne mogu sjetiti niti jednog jedinog kojeg volim. Kad suljudi zločesti prema meni, ja ne gajim tople osjećaje prema njima. Naravno, moramo boljedefinirati što je ljubav, ali ako ne možemo ljubiti bol i nasilje izvan nas, to je zato što nismorazumjeli prvu razinu te zapovijedi. Tko je tvoj neprijatelj?! To je najradikalnija Isusovazapovijed zato što imenuje najuspješnije skrivenog neprijatelja: vas same. Da, sami ste sebinajgori neprijatelji. I dok ne naučite bez ikakvih uvjeta ljubiti sami sebe, nema nikakve nade daćete barem uzeti za ozbiljno zapovijed da volite nekoga tko neće biti ljubazan sa vama – jer ćeteznati da je to nemoguće. Kako biste mogli poslušati tu zapovijed?! Isto kao i mnoga druga Isusovaučenja, koja uporno ignoriramo, jer se s njima ne možemo nositi, jer se ne uklapaju u naš sustavdominacije, kompeticije, dostignuća i uspjeha. Čak se laćamo i duhovnog natjecanja, ganjanjaduhovnog uspjeha: da budemo najveća Crkva, da budemo ona prava Crkva... Vidite, to može bitiduhovno nasilje. Ono postoji tamo gdje potreba za kontrolom i moći još drže, ali sada u Isusovoime, ili u ime savršenstva.

Svećenik sam 13 godina i nikad nisam u ovoj najbogatijoj zemlji na svijetu sreo katolika koji bi naispovijedi ispovjedio pohlepu. Ne, nikada nisam naišao na katolika kako ispovijeda da zarađuje višenego što ima pravo na to. A imamo cijelu kulturu temeljenu na maksimizaciji profita. Čak nitko tone uočava kao zlo. Nismo imenovali niti se susreli s tim korporativnim karakterom zla, koji naszasljepljuje za Evanđelje i koji nas zasljepljuje za pravu vrijednost dobra.

Page 56: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Pogledajte npr. poslove koje radite. U zajednici imamo oženjenog čovjek, oca šestero djece. Prije2 godine napustio je svoj posao, jer je shvatio da ono što radi nekako ima veze s proizvodnjombombe. Rekao je da ne želi na kraju svog života stati pred Boga i reći mu kako je doprinosioizrađivanju bombi. I drugi su iz zajednice počeli istraživati čime se zapravo njihove firme bave imnogi nisu imali pojma što je zapravo konačni proizvod njihova rada. Ovaj je čovjek riskirao davšiotkaz, i od tada živi doslovno od mjeseca do mjeseca, radeći sitne poslove. U konačnici, on nijemogao prihvatiti posao koji se nosi sa smrću umjesto sa životom. To je sasvim novi načinrazmišljanja. Mislimo da možemo uzeti bilo koji posao dokle donosi novce za hranu u kući. Mnogi sinikad nisu postavili pitanje da li rade posao koji je moralan, koji radi za Kraljevstvo Nebesko?Amerika u ovom trenutku zapošljava veliki broj svojih ljudi vezano za vojsku. Kada bi svi katolicidali otkaz, ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo. Dapače, mnogi ljudi na visokim položajima sukatolici i kršćani koji iz nekog razloga ne vide nikakav problem u tome što rade, ni u konačnomrezultatu svog rada ni njegovom značenju za svijet. Ja ne upirem prstom u njih, već samo mislimda se nisu naučili prepoznati karakter sustavnog zla.

Pogledajte rasizam. Postali smo ga svjesni tek u 60-tima. Bio je tiho toleriran, kao što znate i unašim crkvama. Sve do 1960. godine imali ste „crne crkve“ i „bijele crkve“ i iz nekog razloga nismos time imali problema. Mislite da bi Crkva trebala voditi povijest, usmjeravati svjesnost ljudinaprijed, no često se događa da kasnimo. Dođemo i kažemo: O, da, da, to piše i u Evanđelju. Agdje smo bili prije toga?! U 70-tim godinama započeo je anti-ratni pokret, ali nije započeo u našojCrkvi. Još uvijek nije odviše pogodio naše crkve. Mi tek kasnije uočimo da je to upravo ono o čemuje i Isus pričao i pitamo se kako smo mogli biti tako slijepi da to nismo uočili. To je stoga što nitinaša, niti europska kultura nisu za to bile spremne, niti su o tome željele čuti.

Svi mi imamo selektivnu percepciju i prihvaćamo ono sa čime se možemo nositi. Za mnoge je Isuspreviše, sa Njime se ne mogu nositi. Ne velim da ja mogu, ali mi se čini da počinjemo zajedničkiširom svijeta primati više Isusa i više Evanđelja nego ikada do sada. To nas plaši. Vidimo da je tajnaš Isus nenasilan. Njegovi načini nisu načini ovoga svijeta. Strategijama življenja koje jenaučavao još uvijek ne vjerujemo, ili ih u svom najvećem dijelu ne uzimamo ozbiljno. Nismo sasvimsigurni da će Isus „upaliti“, da je Isusovo učenje zapravo odgovor na život. Mi to duhovnoobjašnjavamo: Isus će nas dovesti u nebo (što god to značilo), ali što se tiče istinskog Isusovogučenja, donošenja Kraljevstva Božjeg, biti sredstvo kojim dobro pobjeđuje zlo, e, u to nismopreviše sigurni. Nismo uopće sigurni. I u većini slučajeva više očekujemo od zakona.

Poznato mi je da neki od vas znaju kako su me na Duhove uhitili u Washingtonu kada samprotestirao na ulicama protiv razvoja nuklearnog oružja. Nisam očekivao toliku pozornost, ali sunovinari iskoristili moj franjevački habit, pa sam se našao u svim novinama sa lisicama na rukama.Znate, novinari to jako vole: svećenik u habitu sa lisicama! Kad sam se vratio nakon provedenogdana u zatvoru, počeo sam primati mnoga pisma prepuna ili mržnje ili podrške. Ono što me osobnonajviše zapanjilo bilo je ono što je toliko uzbudilo većinu ljudi (barem iz pisama koje sam dobio).To nije bilo toliko moje protivljenje razvoju nuklearnog oružja, već činjenica da nisam poslušao„zakon“, koji je upućivao na to da se ne smije moliti u glavnoj vijećnici.

Odakle nam dolazi to značenje zakona? Kako je moguće da tako mali zakoni nadmašuju Božjezakone? Dok se u vijećnici odlučivalo, upravo kad smo mi bilo tamo, da se potroše milijarde dolarana uništenje svijeta, nitko nije vidio neki problem u tome. Dobri, staromodni katolici u Cincinnatijustrašno su se uzrujali saznavši da je jedan od njihovih svećenika molio u glavnoj vijećnici iprekršio zakon Sjedinjenih Američkih Država. Što reći na to?! Nismo educirali svoje ljude zapravu narav dobrog i zlog. To je strašno duhovno sljepilo u koje su se ti ljudi ulovili. Eto to se

Page 57: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

dogodi kada postanete fini i bogati. Više ne možete vidjeti istinu. Možete previše toga izgubitikada čujete istinu.

Znam da je glavni problem duhovno sljepilo, ali i strah. Previše se bojimo. A ljudi koji se boje,bježe od samih sebe. Kada bježite od samih sebe, zbog nekog ste razloga nasilni jer niste svoji, neposjedujete svoju dušu, pa udarate i šibate svijet i ljude oko vas. Nosite se sa zlom tamo negdje inapadate ga u drugim ljudima, jer ga niste susreli ovdje, u sebi. Ljudi stvaraju smrt izvan sebekada su u nju zaljubljeni ovdje, u sebi. Stoga nas Isus poziva da dotaknemo pitanje smrtiprvenstveno u sebi. Mnogi su se ljudi sprijateljili sa smrću, toliko su se saživjeli sa njenom sjenomda više niti ne znaju da je to smrtna sjena. Od kada je ljudskoj duši postalo ugodno sa smrću usebi, jedina stvar koju zna činiti je stvarati smrt izvan sebe.

No evo Isusove strategije: Kada netko baci smrt prema vama u bilo kojem obliku (s oštrom riječi, nekim neljubaznimpostupkom, nekim manipulativnim činom, potrebom da te kontrolira ili što drugo) i nasilno vasnapada, uzvratite li mu istom mjerom, što ste postigli?! Samo ste povećali zlo, udvostručiliproblem. Niste našli izlaz, dapače, ulovili ste se u isto mjesto u koje su se ulovili i drugi. Stogakriž Isusa Krista stoji u središtu života i simbolizira ono što ljudsko biće, ljudska rasa činidobroti. Pazite, ne bojimo se mi zla, nego dobroga. Mrzimo ga. Bojimo ga se. Ne možemo muvjerovati jer nam nitko nije nikad dao hrabrosti da vjerujemo da bi dobro moglo biti u nama. Niblizu se toliko ne bojimo zla koliko se bojimo dobra. Pogledajte koliko i kako mrzimo sami sebe,kako ne želimo priznati da smo dobri, kako ne vjerujemo Evanđelju i Radosnoj vijesti koja govori:vi ste djeca Božja. Vaše vam je krštenje dalo vaše beskrajno dostojanstvo i nakon 60 godina jošuvijek ne vjerujete svom krštenju. Samo ste katolici. Kada ćemo početi vjerovati Evanđelju?!Previše je to dobre, radosne vijesti za nas. Puno nam je ugodnije sa lošom i zlom viješću. Stoga jeIsus simbol onoga što ljudska vrsta čini dobroti: ubijamo ju. Isus, bezgrešni, došao je na svijet,On koji nikada ništa nije učinio krivo ili loše, i što smo mu učinili?! Ubili smo ga. No evo što Isusčini: On visi gol i krvav na križu, simbol promašaja, ranjenosti, gubitka ... i ne uzvraća nam. Onodbija uzvratiti pod cijenu svog života i tako zaustavlja tu vječitu ping-pong igru koju igramostoljećima, kojom bacamo zlo i vraćamo ga natrag.

Kada vam netko čini zlo, ne mrzi vas, nego sam sebe. Ako uzvratite, samo ćete potvrditi njegovuzabludu i laž. I on će nastaviti vjerovati da ste vi taj koga mrzi. Pa što činiti?! Ne uzvratiti. Tadaneće razumjeti. To će ga zbuniti. To je Isusov način, Njegova strategija.

Križ nije tamo negdje vani, već je objavljenje onoga što se događa u nama. Mi smo oboje: ubojice irazapeti. Beskrajno razapinjemo sami sebe. Mrzimo i uništavamo ono što je Bog stvorio. Ubijamodobrotu i kada dovoljno dugo stojimo pred križem počinje nam svitati: o Bože, nisi tamo negdjedaleko, već si objavljenje onoga što se oduvijek događalo u meni. Ja sam Tvoje tijelo, arazapinjem se svakodnevno, mrzim se i ubijam. Mi imamo zgodnu riječ za to: „istočni grijeh“,beskrajna sposobnost koju ima ljudski rod za samouništenje i mržnju prema samome sebi. I toprenosimo s generacije na generaciju. Isus to prekida i sa svojim slomljenim i krvavim tijelomgovori: „Stanite. Pogledajte me i vidite što činite svome tijelu, što činite sebi. Nemojte nastavitimrziti moje tijelo, nemojte nastaviti ubijati moje tijelo.“ Ovo se ne može shvatiti izvan molitve imilosti, već jedino klečeći pred raspetim.

Isus je uzeo najdramatičniji, najstvarniji, najseksualniji, najprizemljeniji simbol koji je mogaotako da to ne bismo zaboravili: dao nam se u kruhu i vinu. Mogao je reći: duh Kristov, ali ne, rekaoje TIJELO Kristovo. Tijelo! Zašto nije ostavio to lijepim i religioznim i rekao: duh Kristov?! A minastavljamo jesti Njegovo tijelo, piti Njegovu krv. Da li je mogao naći dramatičniji način da nam

Page 58: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

kaže tko smo?! Mi smo tijelo Kristovo. Postoji izravno kontinuitet između onoga što se dogodilopovijesnom Isusu iz Nazareta i nas. Mi smo inkarnacija koja traje (koja se nastavlja), ali i raspećekoje traje.

Moramo prestati razapinjati stvarnost i početi sa samima sobom. Nenasilje, Evanđeoska porukamira, zaustavlja tu igru. Ona vraća problem na svoje mjesto i govori drugima: ne mrziš ti mene,već samoga sebe. Ne otkrijemo li misterij nenasilja i drugačiji način nadilaženja zla umjesto moći,dominacije, bombi, ratova i novca – ne znam kako ćemo doći do kraja ovog stoljeća. Ako mi, kojismo Isusovi sljedbenici ne uspijevamo razumjeti taj misterij nenasilja, kakva nada ostaje svijetu?!Nenasilje ne znači prostrijeti se kao tepih i dozvoliti biti gažen, već reći da se zlu moraoduprijeti, ali da ima boljih i kreativnijih načina od uzvraćanja udaraca.

Nenasilni način rješavanja problema uglavnom dolazi od ljudi koji znaju kako stvarati alternative,moliti, biti maštoviti u duhu. No ne možemo se nositi s time na globalnom planu, već se prvo moramo pozabaviti nenasiljem u zajednicama u kojima živimo. Moramo pronaći načine kako bitinenasilni jedni prema drugima, kako prestati manipulirati drugima, vršiti socijalni pritisak,okrivljavati svoju braću i sestre kako bismo ih prisilili da rade ono što želimo. Udomaćili smo se umanipulativnim načinima voljenja drugih, manipulativnim načinima kreiranja religioznog života.Nenasilni način je prvenstveno stav koji su mnogi vidjeli gledavši predivan film Gandhi. U filmuGandhi kaže: Neprijatelj nije negdje drugdje, već je u vama samima. Sve dok nastavimo misliti da je neprijatelj u Rusiji, da su neprijatelji muslimani, ili muškarci ili bilotko tko nije kao mi – onda smo još uvijek u prvom razredu duhovnog života bez obzira na to nakoliko smo Misa bili.

Trinaesti nagovor:

Put vjere

„Gospodine, slavimo Te za sve što činiš u nama, za sve što nam nudiš. ZahvaljujemoTi što nam daješ toliko primjera, modela i svjedoka, toliko njih koji su nam pokazali put.Zahvaljujemo Ti na Tvojoj majci Mariji, na njenom Da, na njenom povjerenju i strpljivosti.Zahvaljujemo Ti na svima koji su nas voljeli i dozvolili nam da vjerujemo i podučili nas putuvjere i ljubavi. Zahvaljujemo Ti Gospodine za zajednice, na tome što nas one drže bliskima isvjesnima svoje grešnosti i svoje potrebe za Tobom. Zahvaljujemo Ti Gospodine što nas neostavljaš kao siročad, već nam šalješ svoga Duha i činiš od nas svoje tijelo. Zahvaljujemo Tina Tvojoj velikoj ljubavi, zahvaljujemo Ti danas svi zajedeno u Isusovo ime.“

Mnogi su me pitali o mojoj zajednici koju sam već spominjao. Podijelit ću s vama svojeiskustvo, prestati podučavati i propovijedati, već vam ispričati svoje iskustvo nadajući se da ćevam biti zanimljivo. A nadam se da će vam biti i od koristi te pomoći uvidjeti Božje tragove iBožja djela u vašim životima.

Imao sam vrlo blagoslovljen život i nekad mi se čini da nemam pravo govoriti o patnji.Jedino što sam naučio bilo je držati duhovne vježbe i ljudi poput vas podijelili su sa mnom svojepatnje. Iz toga sam mnogo naučio, no većinom sam život provodio kao razmaženo dijete Božje, kaoda mi je Bog dao sve za što sam Ga molio, pa čak i više od toga. To mi se ne čini pošteno. I iz togasam zaključio da život nije pošten, nije uopće. To govorim zbog toga što se osjećam previše

Page 59: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

blagoslovljenim. I tražim načine kako da uzvratim Gospodinu za sve što mi je dao.

U 8. razredu škole, u naše su mjesto došli su franjevci i održali misije u našoj župi. U takoranoj dobi, sa svega 14 godina, što danas više ne bi dozvolili, ali tada jesu (1957. godine) otišaosam u Cincinnati i završio sve sa franjevcima: srednju školu, novicijat, fakultet teologije...Cincinnati je po prirodi konzervativno mjesto, no opet, sreo sam svete osobe koje su me voljele,koje su vjerovale u mene i koje su mi prenijele Evanđelje: svojim učenjem, ali i svojim životom.Imao sam sreće započeti studij teologije odmah nakon Drugog Vatikanskog koncila, pa me nijeništa drugo ni dohvatilo nego samo „nova teologija“. Nova Crkva je imala tako puno smisla za menei u nju sam vjerovao, i još vjerujem.

Posjetio sam Meksiko i Indijance, radio sam sa crncima... Shvatio sam da sve što samnaučio nekako želim vratiti ljudima, no jednu stvar nikako nisam želio, a to je bilo podučavati usrednjoj školi jer sam mislio da ću se naći s hrpom adolescenata koje uopće nije briga zaGospodina. Ismijali bi što god bih rekao... No, dobio sam baš takav zadatak: poslali su me usrednju školu na godinu dana. Kao što možete očekivati, ono što sam pretpostavljao da će bitigrozno, ispalo je predivno. Tada sam imao 27 godina i mogao sam razgovarati s tim dečkima, a namoje iznenađenje sviđalo im se što sam govorio, neki su u to čak vjerovali...

Sljedeće godine započeo sam s duhovnim vježbama mladima i na mojim prvim duhovnimvježbama koje sam držao u listopadu 1971. počeo je Novi Jeruzalem, iako tada još nismo znali daće to biti Novi Jeruzalem. To je bila jedna od najvećih Božjih prisutnosti u mom životu koju nikadneću zaboraviti. Na tim duhovnim vježbama bila je grupa starijih srednjoškolaca tipičnopretjerano-muževnih pa nikada ne bih pomislio da će povjerovati u ono što sam govorio. U subotusam im govorio o ljubavi Božjoj i sve što mogu reći je da se Duh Sveti izlio na nas. Nikad nećuzaboraviti tu noć. Ostali smo u kapeli cijelu noć, čekali, svi su klečali oko oltara, neki su plakali.Isprva nisam znao što se događa i otišao sam u drugu zgradu ugrijati neke pizze, čekao sam damladi dođu jesti, pizze su se već ohladile, ali oni nisu dolazili... Ja bih se bio umorio od tolikomolitve. A mislio sam kako sam neki duhovni vođa i kako puno znam. Vratio sam se u kapelu, a onisu još bili tamo... To je bio početak Novog Jeruzalema. Od te noći nije prošao niti jedan tjedan, ada se nismo sastali. Prošli smo kroz mnoge faze rasta i samorazumijevanja, a danas imamo oko 300članova. Oni koji su došli u prvoj godini, još su uvijek u zajednici. Sljedeći tjedan doveli su svojedjevojke i zajednica je rasla svaki tjedan. U 1972. i 73. godini bilo je tisuće mladih koji su dolazili.Imali smo Misu i dugo poslije molili. Mogao sam satima propovijedati i svi su slušali. Srijedom smoimali Biblijsku grupu, petkom misu i molitvu. U gradu su se svi čudili. Često su nam dolazili drugisvećenici i časne kako bi se uvjerili da je moguće da mladi mogu biti na misi koja traje 3 sata. Isam sam se jednako čudio kao i oni. No bilo mi je očito da je to bilo djelo Duha Svetoga i da sambio Njegovo oruđe. Ta činjenica uvjerila me je u realnost milosti i Božje neograničene ljubavi.Naime, to što se događalo nije se događalo po nikakvom mom osobnom daru, nekoj mojoj svetosti,već samo po Božjoj. Bog bira ljude. Valjda je bio neki DA u meni, a nisam ni znao da sam gaizrekao. Samo sam se pokušao sa time nositi. Bog je nešto napravio, a ja sam pokušao prepoznati iodgovoriti, no On je uvijek prethodio, a ja sam kaskao za Njime. Prošlo je 12 godina i puno smostepenica i faza prošli.

U početku sam otišao biskupu i tražio ga da nam odobri mjesto gdje bismo se moglisastajati. Ta prva faza prepuna je malih čuda, koraka, blagoslova, tako da smo u tom periodudobili sve što smo tražili. Bilo je to iznimno za izgradnju vjere. Darovana nam je jedna novapredivna kuća i kao franjevac nisam znao što da s njom radim, jer kao što znate imamo zavjetsiromaštva. No Duh Sveti upućivao je da je najbolje da se u nju preselim. Nikad nisam djelovaokao nesretni svećenik, niti mi je padalo na pamet da se maknem od svoje subraće, no izgleda da su

Page 60: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

mi vjerovali, pa su me poslali da živim u toj kući s laicima. I dalje sam vezan uz franjevce, ali neživim više u samostanu.

Gospodin je pokrenuo kroz to novi model laičkih zavjeta, novi model religioznog života, anajbolji učitelji toga su oni koji su živjeli u zajednici. Moj dar i karizma u tom periodu bilo jezajedništvo: razumjeti zajednicu, vidjeti što može učiniti zajednicu stvarnom i što je možeizgraditi. Nakon što sam bio u njoj i vidio sve mogućnosti za prijevaru i ranjavanje, iskreno mogureći danas da sam više uvjeren nego što sam bio na početku u zdravlje, moć i stvarnost koja sekrije u zajednici. Izvan zajednice ne mogu se jednostavno stvarati snažni kršćani. Zapravo, očitoje da Evanđelje poziva apostole i vjernike u vjerničke grupe i u grupe podrške, gdje ćemo jednidruge izazvati na rast, na razvoj i podržati jedni druge na putu vjernosti.

Kada je naš biskup došao u Cincinnati 1973. godine, dao nam je na korištenje staruzatvorenu školu i samostan. Preselio sam se tamo, iako je sve bilo jako trošno i pomalo se rušilo.Deset godina kasnije oko 220 ljudi živi u krugu oko te zgrade, od toga oko 160 djece. Uposljednje vrijeme sam nazočio mnogim vjenčanjima i bračni su parovi počeli dobivati djecu. Tačetvrt pomladila je Crkvu u Cincinnatiju. Na neki smo način „prekrili“ župu, jer smo bili jači isnažniji od župe koja je, kad smo mi u nju stigli, polagano umirala. Sada je možda najživlja župa ugradu. Ponovno ponavljam, nisam to planirao, čak nisam niti slutio da će se to sve tako dogoditi.

Kad skupite ljude u vjeri, počnu se događati nevjerojatne stvari. U početku smo sve stvaridijelili zajedno, sve je bilo zajedničko, što je sablaznilo stare ljude. Čudili su se kako mladi ljudimogu zajedno živjeti u istim kućama. Jedne nas je nedjelje posjetio biskup i rekao da nam vjeruje,da ima povjerenja u nas kako pokušavamo ozbiljno živjeti kršćanskim životom. Ako tvrdimo da jeto nemoguće onda bismo morali izbaciti Poslanice iz Biblije, jer baš tamo piše „da su se sve stvaridijelile zajednički i da se proučavala Riječ Božja“. Biskupovo razumijevanje i podrška puno su nampomogli.

S obzirom da smo imali mnoga vjenčanja, bilo je važno da se svaki novi bračni par preseli uvlastiti stan gdje će započeti graditi svoju vlastitu obitelj. Kad ste blizu jedni drugima, tada seuči vrijednost zajedništva, no sada radimo na konceptu susjedstva, što je prirodno značenjezajednice: ne preblizu, ali niti predaleko. Tako dozvoljavate drugima razviti svoj privatni prostor iidentitet, no ujedno imate i vrlo prirodan i lagan pristup drugima. Ne morate dogovoriti sastanakda se susretnete sa drugima, jer živite kraj njih. To je lijepo mjesto za biti, iako izvana izgledakao bilo koja druga četvrt.

Vremenski, hod i rast naše zajednice mogao bi se podijeliti u 3 faze. Prvu fazukarakterizira karizmatski period u kojem smo uživali darove i plodove Duha Svetoga. Nikad nismobili dio većeg karizmatskog pokreta kao takvog, iako imam puno pohvala i divljenja za mnogeaspekte karizmatskog pokreta. To je fantastično slavlje kršćanske inicijacije. Šteta što mnogiljudi nisu imali priliku iskusiti i slaviti prisutnost Krista u svojim životima i osjetiti uzbuđenje zbogtoga. Da, postoji nešto takvo kao što je Božji dodir. Možemo to nazvati i duhovnim krštenjem. Unašim se životima to nije možda dogodilo tako naglo, već postupno, preko malih koraka, no ako senije dogodilo, tražite to, taj dar Božje prisutnosti koji će vas uvjeriti da je On stvaran i da jeljubav. No podsjećam vas da se ne može ostati na medenom mjesecu. Ne možete održati touzbuđenje. Vjerujem da je to jedna od najvećih slabosti karizmatskog pokreta; jer to je predivnainicijacija u Kristu, ali samo inicijacija, početak. To je prvi stupanj, ali ne možete održati prvistupanj, morate se nastaviti kretati dalje od toga, u izgradnju zajednice, u svoje službe i poslove,u doticanje društvenih pitanja, a u mnogim se slučajevima karizmatici boje to učiniti. Nismo imdali vodstvo i zrelost koja bi ih pozvala nadići tu fazu.

Page 61: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Naša je zajednica isto tako trebala sazrijevati, napredovati prema sljedećoj fazi. Drugufazu obilježila je činjenica da znamo voljeti Isusa, ali ne znamo kako voljeti jedni druge. Tu sepuno više radilo o zajedništvu, odnosima, seksualnosti, dijalogu, roditeljstvu, iscjeljenju, obitelji isličnim pojmovima.

Treća faza naše zajednice sastojala se u otkrivanju da smo izgradili dobru i zdravu, čaksnažnu zajednicu iako smo svi grešni i slomljeni baš kao i vi i kao bilo tko drugi. No u cjelini bilo jenečeg dobrog i zdravog među nama. Tada nam je Bog omogućio da postanemo svjesni velikihdruštvenih pitanja. Ja sam počeo putovati u zemlje 3. svijeta i držati duhovne vježbe i sve jeodjednom izgledalo mnogo drugačije. Osvrnuvši se na Ameriku iz različitih kuteva svijeta, postaosam svjestan njenih velikih ograničenja i postalo mi je jasno da je Amerika također dio problema ida je moj zadatak pozvati ljude da uvide istinu. Odgajani smo u mitologiji da smo najsavršenijazemlja svijeta, a vrlo je opasno tako razmišljati. Tada sam uvidio koliko smo bogati i koliko smopohlepni. Govorio sam ljudima koji su doslovno živjeli u rupama i pitao se kako mogu nastavitiživjeti kako živim kad toliki gladuju. Vratio sam se u San Francisco i vidio ljude u modernoj odjeći,s nakitom, ljude koji su fino mirisali... Mi to uopće ne uviđamo i to nije ničija krivnja, no moramopronaći načine biti istinski katolicima. Ti su ljudi naša braća i sestre, tijelo Kristovo, i kako jemoguće da neki imaju toliko mnogo, a drugi toliko malo?! Za mene je to bilo vrlo snažno iskustvo:vidjeti siromaštvo i nepravdu ovoga svijeta, a često ju podržava katolička Crkva. Sada smo,doduše tek nedavno, uočili da smo često bili dio problema.

Onda sam shvatio da što je zemlja bogatija, to je više opsjednuta bombama i vojskom. Štoviše imate, to više to morate čuvati i braniti. Postalo mi je jasno da nikad nećemo zaustavitikomunizam bombama. Bombe ne ubijaju sustave, već ljude. Sve dok postoji nepravda na ovomesvijetu, komunizam će nicati u uvijek novim oblicima. I što god naš predsjednik rekao, komunizamneće moći zaustaviti. Ironija je da novac koji potrošimo u nekoliko tjedana u vojne svrhe, možemodati za kuće, odjeću, bolnice, staračke domove, vrtiće... za većinu ljudi svijeta. To je zlo. Zlo nasje oslijepilo.

Kad su me ono uhitili na Duhove, izgubio sam mnoge prijatelje, barem u Cincinnatiju. Višenisu sigurni mogu li mi vjerovati. Čim sam dotakao ta važna pitanja, ljudi su me se počeli bojati.Žele da govorim lijepe i slatke riječi, da im pričam o ljubavi Božjoj, ali ne i o zahtjevima koje prednas stavlja ta ljubav. Trebali bismo se pitati, s obzirom da nas Bog voli, što bismo mi morali učinitiza svijet, što Bog traži od nas?! Ja osobno ne mislim postati aktivist, ali želim biti osoba odanamolitvi, Evanđelju, odan iscjeljenju srca, da ono što radim vani ne bude iz ljutnje, ili zbog pobune,već zbog mira i slobode.

Vezano uz zajednicu, želio bih još reći samo ovo: svaka zajednica ima karizmu. Možetesamo par stvari učiniti dobro. Nema te zajednice koja bi mogla učiniti sve dobro. Potrebno jeprepoznati svoju karizmu, svoje poslanje, te se pitati kako ga možemo zajednički ostvarivati?!Nemojte si zadati nerealna očekivanja i osuđivati se. Bio sam u mnogim vrstama zajednica:kontemplativnim, aktivnim, muškim, ženskim... i svaka od njih čini par stvari jako dobro, a nekedruge stvari uopće ne. Nema zajednice u kojoj sam bio, a koja bi u svemu bila savršena. To se nemože. Morate biti svjesni koje vrijednosti vaša zajednica ima, a koje ne. Potom strpljivo i sljubavlju pronađite načina kako kompenzirati nedostatke. Nemojte brzopleto osuđivati svojuzajednicu. Ta nismo već na nebu. Ako barem neke stvari vaša zajednica radi dobro, to je divno,neki ni to ne rade. Evo recimo trapisti su fantastični u kontemplaciji i molitvi, ali nespretni ukomunikaciji i odnosima. To je u redu. Radosno prihvaćanje ograničenja znak je zrelosti. Sve jeograničeno, i to je u redu. Vi isto imate svoja osobna ograničenja i to je u redu.

Page 62: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Gospodine zahvaljujem Ti što si bio tako dobar prema meni, što si me toliko volio i koristio me.Hvala što si voljan koristiti sve ljude. Dajemo Ti se Gospodine, koristi nas za svoje Kraljevstvo, zaizgradnju svoje Crkve. Izlij svoga Duha na nas i daj nam znati koliko si dobar i koliko su velikaTvoja obećanja.

Četrnaesti nagovor:

Pohvala ženstvenosti

Ovo izlaganje oslanja se na čitanje iz Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza sedrugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama musedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade predŽenu koja imaše roditi, da joj čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina, muškića, koji će vladatisvim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu prijestolju njegovu. A Ženapobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdesetdana. I začujem glas na nebu silan: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega Boga i vlastPomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše, koji ih je dan i noć optuživao pred Bogomnašim.“(Otk. 12, 1-6, 10)

Karl Jung, psihoanalitičar i švicarski protestant, bio je osoba koju je smetao pretjeraninaglasak muževnosti u kršćanstvu. Na svoj simboličan način rekao je da je zapadna civilizacija,prepoznala činjenicu kako su ženstvenost i žensko tijelo na neki način put u nebo, i tako jeprepoznala ženstvenost u Bogu. On kaže da smo većinu vremena do sada svijet uglavnominterpretirali kroz patrijarhalne pojmove i kroz patrijarhalni pogled na svijet. Kada to govorim nepokušavam biti moderan i popularan. Ne morate biti feminist, da biste uvidjeli ovu istinu.

Povijest se kontrolirala i promatrala uglavnom „ muškim očima“. Ne kažem da je to loše,već da je to samo polovica slike. U Knjizi Postanka, Bog je rekao da smo stvoreni na Njegovu sliku,„muško i žensko stvori ih“. To znači da je Bog jednako tako muževan koliko i ženstven.

Mislim da su si naša protestantska braća i sestre koji su ostavili Mariju po strani, timeučinili veliku protuuslugu. Marija je bila naš jedini način povratka prepoznavanju ženstvenosti. Akonemate Mariju, vjerojatno biste je trebali izmisliti. Evanđelje treba Marijinu sliku za cjelovitost ipostaje vrlo racionalno, legalističko, orjentirano na lijevu polutku mozga, orjentirano na cilj – kadagubi doticaj sa ženstvenošću, kada gubi doticaj sa Marijom. Problem katoličanstva je što je našaslika Marije tako meka i sladunjava. Nije cjelovita. Marija je prikazana pretjerano ženskasto,pre-meko, pre-slatko, previše vuče na Disneyland. Nema u njoj snage, moći, već je to jedna slatkažena u plavome. To također čini Mariji protuuslugu. Ona je tako puno više od toga!

Već sam prije bio rekao da je loše kada dijelimo stvari. Riječ dijabolički dolazi od grčkeriječi i znači razdijeliti, rastaviti, odvojiti. Riječ simbolički znači spojiti, staviti zajedno.Marija je simbol nečega što je savršeno i predivno spojeno, stavljeno zajedno. Ako pogledamonjezin cijeli život, od trenutka kada ju je posjetio anđeo Gabrijel do stajanja pod križem, vidimoda je sve povezano u krug cjelovitosti.

Ovo čitanje iz Otkrivenja je divno. Kao prvo, vrlo je orijentirano na desnu polutku mozga.

Page 63: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Ako ste previše orijentirani na lijevu polutku mozga, većina toga će vam promaći. Recimo, u tekstupiše da je Žena odjevena u sunce. Iz nekog razloga gotovo svi „primitivni“ ljudi vide sunce muškogspola, a mjesec ženskog. Sam sveti Franjo napisao je pjesmu: „brat Sunce i sestra Mjesec“. Jednonije bolje od drugoga. Žensko je više nježno, ne stavlja se u središte, jednostavno je prisutno isvijetli na intimniji način. Muško je tu više na način koji je kreativniji, stvaralački, daje život, aline može biti „previše“, morate ga kontrolirati ili ga se kloniti. Naravno, oni su međuovisni i postižucjelovitost jedino u ravnoteži. Dakle, imamo tu Ženu odjevenu u sunce, oprostite na psihološkomjeziku, ali u potpunosti u doticaju sa svojom muškom dušom. Ona stoji na Mjesecu: kontrolirasvoju žensku i svoju mušku stranu, one ne upravljaju njome, te dvije realnosti su u kreativnojravnoteži. To je pravo značenje celibata.

Celibat ne znači da se ja kao svećenik ne oženim ženom ili da se časne ne udaju zamuškarca. Način na koji celibat postaje moguć i kreativan je kada spojimo u sebi svoj muški iženski dio. Žene koje nikada nisu otkrile svoju mušku dušu i muškarci koji nikada nisu otkrili svojužensku dušu nisu toliko sposobni za kreativni celibat i uvijek će pokušati pronaći neku povezanosts nekime suprotnog spola kako bi pronašli svoju cjelovitost. Ponajprije moramo to pronaći u sebi.

Pred nekoliko godina moj duhovni vođa me je uveo u vježbu koja je značajno utjecala namene. Rekao mi je da napišem na jednu stranu sve osobe koje sam sreo u svom životu, a koje sammogao oženiti, bilo muške ili ženske; ljude za koje sam zbog nekog razloga želio da mi budu bliski,ljude za koje mi je stalo da im se svidim, ljude za koje sam htio da se njihov život poveže s mojim.Njih je resilo oduševljenje, ljepota i dobrota koje sam htio prisvojiti. Tako sam dobio određenovrijeme da napišem sva imena ljudi kojima sam se do tada oduševio. Svi ljudi imaju to u sebi i akovi to nemate, onda ste mnogo toga potisnuli. Ta čežnja za jedinstvom, za životom, nalazi se u svimljudskim bićima. Nakon popisivanja svih ljudi koje sam mogao oženiti, rekao mi je da pored tihimena napišem kvalitete koje se nalaze u svakoj od tih osoba a koje su me toliko u njima oduševile.Što su to imali: dobrotu, ljepotu, snagu, strpljivost, samouvjerenost, smisao za humor... Koja vasto kvaliteta navodi na približavanje nekoj osobi?! Napisao sam kraj imena i sve njihove kvalitete.Tada mi je moj duhovni vođa rekao da povučem crtu ispod toga, kao da zbrajam i da napišem svojeime ispod te crte. Napisao sam Richard. Rečeno mi je da pogledam sve te kvalitete i vidim sebe.To je moj pravi ja, onaj kojeg čak ni ja sam možda nisam ni otkrio, ni zavolio.

Ako hoćete biti zdrava osoba u celibatu, može zvučiti čudno, ali morate „voditi ljubav sasobom“. Morate se zaljubiti u onaj pravi istinski ja, mješavinu muških i ženskih kvaliteta,mješavinu muškaraca i žena koje ste voljeli i s kojima ste bili bliski. Kada sam ja mogao „voditiljubav“ s tim dijelom sebe, bio je to jedan od najvećih prijeloma u mom životu i u mojojsposobnosti življenja kreativnog celibata. Od tada mi je celibat postao znatno manji problem zacijeli život, jer sam shvatio da potreba za kojom čeznem nije tamo, izvan mene: da oženim tuosobu, da je posjedujem, da je imam, već se ona nalazi u meni. Stoga krećem od pozicije jedinstvau sebi prema ljudima, ne želim ih više posjedovati, ne uzimam ih, niti koristim, već ih mogujednostavno voljeti. Slobodan sam voljeti ih sa pozicije zadovoljstva koje ne treba posjedovati tuosobu. Taj prijelom nam svima valja učiniti. Stvoreni smo da volimo. Osoba koja nije voljela druguosobu zasigurno ne voli Boga. Jer ne zna kako, uopće ne razumije što taj pojam znači. Ljudskaljubav i božanska ljubav ne mogu biti u suprotnosti. No zato što smo razdvojili toliko stvari,svjetlo i tamu, pšenicu i kukolj, dobro i zlo, muško i žensko, Animus i Animu, još uvijek mislimo daznačenje našeg celibata znači držati stvari razdvojenima. To je dijaboličko. Najveći rizik i uzakput o kojem Isus priča nalazi se upravo u tome da se oboje stavi zajedno, da se pomiri muževnosti ženstvenost u nama samima.

Žena koja je integrirala svoju mušku stranu u sebi je žena koja je u kontaktu sa

Page 64: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

intuitivnim, kreativnim, strpljivijim i nježnijim dijelom sebe. To donese neku jasnoću, britkost,hrabrost, a ako oduzmete taj muški dio ostaje mekani i sladunjavi dio bez fokusa. Muški je diodirektan, pravocrtan a ženski kružan, cirkularan, ponavljajući. Oboje nam je potrebno: ićinaprijed, ali i hraniti i braniti ono iza. Možda ćete me nazvati seksistom, ali pojmove koje koristimuglavnom su Jungovi pojmovi. Muški je dio više stvaratelj života, a ženski održavatelj života. Akonemate oba, nemate života. Ako je sve samo očuvanje i održavanje života, onda se događa da sebavimo samo uljepšavanjem i čišćenjem stvari. Ako pak želite vidjeti čistu mušku energiju, dođitevidjeti neke muške samostane. Mi franjevci imamo mnoge službe i kad dođemo kući u neuredno ineorganizirano mjesto o kojem se nitko ne brine, poželimo pobjeći vrišteći zbog nedostatka brigei pažnje da se stvari učine posebnima i lijepima. Muškarci gotovo nikad ne pomisle staviti buketcvijeća na stol. Nakon nekog vremena dom postaje tako neprivlačan, da nam se samima više tamone živi. To je previše muško, a potrebno nam je oboje.

Ženama prvenstveno mora biti ugodno u ženskoj koži, u tome da je žena, a i u tome da jekćer, sestra, žena... kako bi mogla integrirati mušku stranu. Cjelovita je žena ona koja je prešlataj put od ženstvenosti u sebi do muževnosti i natrag k ženstvenosti u sebi. Mi muškarci moramokrenuti od svoje muževnosti prema ženstvenosti kako bismo mogli biti sposobni za bliskost, zaintimnost, za odnos, za zajedništvo. To ne znači da se moram oženiti sa ženom, niti da moramspavati sa nekom, već jednostavno da mogu primiti njihov život, i da mi može biti ugodno uženskom društvu. S tog mjesta valja mi se vratiti u muževnost u sebi. To su 3 faze: 1. identitet, 2.intimnost i 3. cjelovitost, produktivnost.

Služeći se simbolima, rekao bih da je ženama potrebno malo „divljaštva“, malo od IvanaKrstitelja. Ako dođete u doticaj sa tim grubim mjestom u sebi, nemojte ga se sramiti i bojati. Dasmo imali sreće upoznati Mariju, Isusovu majku u živo, siguran sam da bismo vidjeli u njoj nekuodlučnost, neku slobodu. Siguran sam da je plesala na vjenčanju u Kani, i da nije sjedila po strani sbuketom cvijeća i rekla: ah, ne, ja sam sveta djevica. To je žena puna snage, života i smisla. Akoprepustite intuitivan i senzitivan dio ženstvenosti samome sebi, on neće imati mnogo snage.

Potrebni su nam govoritelji istine u rimokatoličkoj Crkvi, a upravo su žene te koje su udoticaju sa elementima koji hrane, sa elementima realnosti sa kojima muškarci obično nisu udoticaju. Crkva treba žene kako bi joj one rekle njenu istinu. Ne želim vas učiniti feministkinjama,ne želim iz vas učiniti ljutite žene, niti od vas učiniti svećenike. Dapače, odgovaram vas od toga dase ulovite u moć, u sustav, jer ne želimo učiniti cijeli sustav ženstvenim, već trebamo vidjeti Crkvus mnogim darovima i mnogim službama, a ne jednu grupu koja će na vrhu voditi i imati svu moć. Da,potrebno nam je žensko vodstvo na svakoj razini unutar Crkve, ali ne u smislu svećenstva kao štoga poznajemo do sada. Potrebno je radikalno reformirati pogled na svećenstvo i rastaviti samuriječ svećenstva.

Crkva treba žene da budu mudre, da budu istinite, da budu Marija, da budu te koje ćedijete Isusa, Crkvu, misterij Kristov, donijeti na svijet i štititi ga, te ga potom odnijeti u pustinjukako ga moć ne bi preoblikovala u sustav zakona, struktura i organizacija. Koja se snaga nalazi uzakonu, u strukturi i u organizaciji?! To ne oslobađa ljude, ne dovodi ih u misterij ljubavi Božje.Potrebna nam je ta intuicija u kojoj se zaista krije snaga koju ženstvena duša donosi Crkvi. Moćse ne nalazi u naslovima, ulogama, i u kontroli. Ako žene popuste napasti i potrebi ega dakontroliraju i imaju moć, učinit će istu pogrešku kao i muškarci i vratiti će povijest unatrag drugih1000 godina. Molim vas, nemojte učiniti tu pogrešku. Donesite cjelovitost slici, donesite novimodel služenja, novi model Crkve, što zaista znači biti Božji čovjek, što znači biti Marija.

Ispričat ću vam samo još nešto. Prijatelj mi je rekao za jednu sliku iz 13. stoljeća, a nalazi

Page 65: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

se u cistercitskom samostanu u Njemačkoj. Kad sam je vidio, stajao sam pred njom u divljenju.Savršena je i prikazuje upravo ono u što vjerujem. Evo što je bilo na slici:

Tu je tradicionalna slika oca, čovjeka sa bradom koji u jednoj ruci drži znak moći, ali onispada iz njegove ruke. U drugoj ruci drži mač i gleda prodorno u Isusa. Isus stoji par korakadalje i gleda prema Ocu i oni se gledaju oči u oči. Vidi se velika moć susreta i velika ljubav međunjima. Drugi kraj mača, njegov vršak, kojeg Otac drži, nalazi se u Isusovoj ruci. Isus je gol i krvavi vidi se rana među njegovim rebrima kako bi nas dodatno podsjetila na Isusovu slomljenost, nanjegovu ljudskost, slabost i ranjivost. Na tom maču između Oca i Sina nalazi se Duh Sveti,golubica.

Postoji dio Boga koji je kreativan, ali je ujedno i zahtjevan. Prepoznat ćete to i u sebi.Ako ste učitelj željet ćete da vam učenici nauče i uspiju, ako liječite, željeti ćete da vampacijenti ozdrave, želite da svi rastu i postanu ono na što ih je Bog pozvao – to je očinski dioBoga. Vrlo je kreativan, ali istovremeno puno očekuje i zahtjeva. On hoće da je ono što je stvoriopostane u punom smislu ono za što je stvoreno. Onda imamo dio Boga koji pati, koji gubi, koji nevodi. Jer da vodi, zašto bi se svo zlo na svijetu događalo?! Bog uopće rijetko kad vodi, osim moždau životima savršenih svetaca. Samo oni koji se do kraja i potpuno predaju Bogu ostavljaju Boguvodstvo u svojim životima. Bog je tako ponizan. Skoro nikad nije glavni. U toj kreativnoj tenziji ukojoj oba dijela Boga, ranjeni i patnički dio Boga i kreativan i vodeći dio Boga poštuju jedandrugog i gledaju jedan drugog oči u oči, u toj kreativnoj tenziji imamo Duha. Možete ponovo toprimijetiti u sebi. To možda opisujete kao muško i žensko, možda kao sunce i mjesec, možda kaosvjetlo i sjenu, možda kao jako i slabo, ne znam koje biste riječi željeli koristiti, ali ta jenapetost u svima nama. U toj kreativnoj napetosti eksplodira Duh Sveti. Duh je ono što se događaizmeđu Oca i Sina, on je život koji se kreće naprijed-nazad između tog obostranog poštovanjaizmeđu Oca i Sina. To nije sve na slici koju sam počeo opisivati.

Malo podalje od svetog Trojstva stoji Marija, no to nije samo Marija, već žena, Crkva, koja se u svojoj cjelovitosti uvijek prikazuje kao žensko. Nije slučajnost da Crkvu nazivamo„majkom“. Crkva je majka hraniteljica koja skuplja svoju djecu i drži ih na dobrom putu. Marijadakle stoji malo podalje, opet u predivnoj haljini i gleda Oca i Sina s predivnim smješkomMona-Lise. Gleda ih i može se reći da je oduševljena. Drži svoju haljinu iza koje se nalaze svevrste svećenika, biskupa, papa, đakona, križara, propovjednika,iscjelitelja... Oni se naviruju izanjezine haljine, no ona kao da ih zadržava. Mislim da je time umjetnik htio reći da će Crkvi trebativremena razumjeti što se to događa u Bogu. Crkvi će trebati više vremena kako bi postalaženstvenija, cjelovitija, izbalansirana, kako bi prepoznala taj misterij koji se ne može razumjeti,koji uključuje Božju veličinu ali i Božju patnju, kao i Božju ljubav. To je Bog koji pobjeđuje, aistovremeno i gubi.

Stavite to oboje u svoju dušu, dozvolite da oboje bude istinito i za vas, i biti ćete nanovostvoreni u slici Božjoj. Morate se zaljubiti u svaki dio svoje duše i tek tada doći pred Boga,istinski biti kao Marija te izreći svoj vlastiti Magnificat. Samo tada će vaše „Da“ imati snagu.

Petnaesti nagovor:

Što Bog voli

Započnimo zajedničkom molitvom:

Page 66: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Gospodine, zahvaljujemo Ti što si nam dao novi dan na dar, kao i na svemu što namdaješ i daruješ. Vjerujemo Ti Gospodine i ufamo se u Tebe, u Tvoju riječ, u Tvoju dobrotu,u Tvoj odabir nas. Nemoj dozvoliti da zaboravimo Evanđelje, Radosnu vijest koja nam seobjavila. Zahvaljujemo Ti i blagoslivljamo Te, zajedno sa svima svetima. Naša je vjera slababez njih. No vjerujemo zajedno s njima, zajedno s Isusom, i vjerujemo u Njegovo ime.Amen.

Nadam se da ste kroz ove duhovne vježbe počeli vjerovati sebi. Iako zvuči takojednostavno, dozvolu da vjerujemo sebi ne dobivamo često. Neizravno nam dapače govore kakosebi ne smijemo vjerovati. No to je sve što imamo. Ne mogu vjerovati da bi se Bog s nama samo'šalio' ili da smo tek neki 'slučajni proizvod'. To smo što jesmo i iz nekog nevjerojatnog razlogaRadosna vijest je ova: to je ono što Bog voli. To je dakle naš jedini početak, to naše ja kojeimamo. Do sad ste već primijetili da je Karl Jung za mene pravi heroj, smatram ga prorokom duše.Nekoliko mjeseci prije njegove smrti, posjetili su ga njegovi studenti i jedan od njih je čitaoknjigu Johna Bunyana „Pilgrim's Progress“) koja opisuje put duhovnog života jednog kršćanina.Razgovarajući o knjizi, Jung je rekao: „Na svom sam životnom putu morao sići tisuće stepenicakako bih mogao pružiti ruku prijateljstva tom malom djeliću praha zemaljskog koji čini mene.“ Jamislim da je to savršeno. Time je Jung sve rekao.

Gospodin Isus je svojim utjelovljenjem, a i svi sveci su svojim silaskom u istinu koja sezove poniznost, morali sići tisuću stepenica. U ovim smo duhovnim vježbama o tome i govorili, otisuću obraćenja, o puštanju (engl. «letting go»), o vjerovanju na dubljoj razini kako bismo bilisposobni pružiti ruku prijateljstva, (ne snošljivosti, već prijateljstva!) tom prahu zemaljskom kojismo mi. U redu je biti samo mali dio praha zemaljskog. Dapače, možemo se tome radovati, možemobiti uzbuđeni zbog toga što smo nitko, poput svetog Franje. Tada nemamo što braniti, slobodnismo i možemo čuti Evanđelje po prvi puta, jer više ne pokušavamo biti savršeni, ne pokušavamodoseći Boga, već jednostavno jesmo oni koji jesmo i to je ono što Bog voli. Bog je čak došaopodijeliti s nama tu našu malenost.

Iz svog osobnog duhovnog putovanja mogu reći da su stvari s vremenom i rastom na mnogonačina postajale jednostavnije. Dogme kojima su nas podučavali su ostale, ali ono što poručujudobiva puno jednostavnije i istinitije značenje. „Moje“ dogme se mogu izreći u nekoliko rečenica ivolio bih ih podijeliti s vama.

Kao prvo, proučavajući ovaj svijet, svoje životno iskustvo, svoj odnos s Bogom i ono što meOn podučio, mogu uvjereno reći da Bog voli život. Da, Bog voli život i nastavlja ga stvarati ubeskrajnim, novim i fascinantnim oblicima. Kad se otkrilo da 9/10 organizama na zemlji zapravoživi u moru, shvatili smo da mnogo toga još nismo niti vidjeli. Za koga On to stvara?! Izgleda dajednostavno voli stvarati život. Koliko god mi pokušali ubiti, zatrti, zataškati život, On ganastavlja stvarati. Na svakim krstitkama, poželim reći: evo, Bog još jednom želi pokušati, i neodustaje od nevjerojatne predanosti životu. Koliko god mi života prekrili negativizmom, mržnjom,gorčinom, On stalnoponovo stvara novi i novi život.

Ono što je nekoć bilo u Bogu sad je izvan Njega, a to smo mi. Da, nekoć smo bili u Bogu, tesmo stoga kao On, stvoreni na Njegovu sliku i moramo voljeti život. To je prvenstveni kriterijkojime prepoznajemo da li je netko kao njegov Otac, da li je ljubitelj života, započevši od svogvlastitog života. Ako mrzite vlastiti život, niste poput svog Oca. Na žalost, mnogi su zaljubljeni usmrt, umjesto u život. Boje se života, bježe od njega, negiraju ga, čak i pretvaraju život koji im jedarovan u smrt, ponekad i u ime religije. Nemojte dozvoliti da se to dogodi vama. Radujte seživotu, promatrajte ga u njegovim beskrajnim oblicima, osluškujte ga... To je Božji glas koji vamporučuje da ima još puno života za vas. Pronađite načina da taj život koji vas okružuje primite u

Page 67: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

sebe, da mu vjerujete. Morate vjerovati životu, jer samo se na njemu može graditi ili se ne gradiuopće. Morate vjerovati životu koji se nalazi u vama, unatoč svemu što vam govori suprotno. Jerna smrti, na strahu, na ljutnji, na krivnji, na zakonu... ne može se graditi. Naučite slaviti, naučiteuživati, naučite kako se radovati tom životu. Kada uživate i radujete se životu primate ga u sebe,on postaje vaš i nitko vam ga više ne može oduzeti. To ovjekovječuje ljude: a ne uspjesi, ninagrade.

Moja je druga dogma da Bog voli ljepotu. Što sam više putovao po svijetu, to sam se višeuvjerio u to. Zemlja je predivno, predivno mjesto. Moj otac je odrastao u ravnicama Kansasa i dandanas misli da nema ljepšega mjesta od ravnice. Ljudi se ne bi složili s njim, ali on voli imatipregled i vidjeti na daleko. S brda, planina i šuma nema dobar pregled. To je valjda povezano snašim prvim iskustvom ljubavi i topline, jer ono predstavlja ljepotu za nas. Kako da definiramoljepotu?! Kada smo prvo iskusili ljepotu u nama, tek tada je možemo vidjeti izvan nas, jer se onanalazi u očima promatrača i tražitelja ljepote. Ljepota je samoj sebi cilj i Bog je voli. Ako želimobiti poput svog Oca, i mi moramo voljeti ljepotu, štititi je, uživati u njoj, što bi značilo primiti ju usebe. Ako volite ljepotu možete strpljivo živjeti sa svime što je slomljeno, šepavo i ne takopredivno, jer ćete moći vidjeti karakter dobra, a nećete se zadržavati na površini. Ukoliko necijenite ljepotu nećete moći ljubiti ni ono što za sad nije baš tako lijepo, ali može postatipredivno.

Treće, vjerujem da je Bog vrlo skroman i ponizan. On ispravlja naše 'krive Drine'. Netraži niti ne ustrajava, ne manipulira, već čeka i čeka. To je poniznost. Zašto se ne pojavi s neba deus ex machina i odgovori na sva naša pitanja i riješi sve naše probleme? Kad znate da ste 'bog ibatina', znate da se ne morate praviti Bogom, ne morate glumatati da ste 'glavna faca'. Ljudi kojise vole praviti glavnima, u biti nemaju puno kontrole. Bog zna da će sve naposljetku lijepoposložiti, pa strpljivo čeka i vjeruje i nema potrebu pokazati svoju moć. To mi pomaže da Mu jošviše vjerujem. Ponekad izgleda da se stvari kreću prema nekom apsurdnom završetku a mi sepitamo zašto Bog ne uskoči, sve ne zaustavi, zašto se ne pojavi na nebu i recimo zabrani namdaljnje naoružavanje?! Ali On to ne čini. Vjerujem da je ponizan, da poznaje stvari bolje od nas,da nas voli do kraja i da pušta da stvari za sada budu takve. Kada sam postupao glupo, egoistično isebično, Bog me već u dvadesetoj godini mogao podučiti drugačijem putu, ali nije. Učinit će to učetrdesetoj ili kasnije. Dan danas još postupam isto, a On čeka i pušta me, izgleda da želi da i sa60 godina nešto naučim. Volio bih da i ja mogu biti takav s drugima, da ih mogu tako poniznovoljeti.

Četvrto, znam i to da je Bog strpljiv. To je nekako povezano s poniznošću. Bog jenevjerojatno strpljiv. Pred 5 godina sam bio u New Yorku s mladićem Michaelom iz svojezajednice i u slobodno smo vrijeme otišli u povijesni muzej. Tamo smo proveli sate, zadivljenipromatrajući dinosaure. Otkrili smo da su živjeli pred 100 milijuna godina i da su na zemlji živjelinekih 70 milijuna godina. Pitao sam Michaela što su dinosauri radili svo to vrijeme na zemlji. Rekaoje: „Pasli su“. Pasli su 70 milijuna godina?!?! A što je Bog činio tih 70 milijuna godina?! Michael jerekao: „Pa valjda gledao kako pasu.“ Kakav je to Bog, Bog koji voli život, ljepotu, Bog koji jeponizan i strpljiv?! To je Bog koji jednostavno pušta dinosaure da pasu milijunima godina, a mi sepojavimo i mislimo da smo sad glavni. Koje li oholosti!

Gledao sam jednu emisiju na televiziji i tamo su objašnjavali tijek vremena i razvoj životana zemlji kao da se život pojavio 1. siječnja jedne kalendarske godine. Znate li da se mamuti nisupojavili sve do 15. prosinca?! A kad su se pojavili homo-sapiensi?! Nećete vjerovati, ali istina je:zadnje 3 minute 31. prosinca. Da, samo je toliko dugo ljudska rasa na Zemlji. Jedino što zapravomožemo je čuditi se i diviti, ostati zadivljeni i ponizni. Ostaje nam samo da slavimo Boga. Kao što

Page 68: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

je sv. Franjo volio reći, stvoreni smo da se klanjamo Bogu, ne da objašnjavamo, niti da razumijemo,čak niti da znamo kako da se Bogu svidimo.

Zadnja moja dogma je da Bog voli pojedinačnost, individualnost. Boga ne plaši različitost.Sve što je stvorio je jedinstveno. On jedino tako stvara. U Bogu ima toliko različitosti da svakonovo stvorenje koje stvori može biti novi odraz.

U vašem nutarnjem traženju morate pronaći jedinstveno ime kojim vas je On zazvao i otićina to posebno mjesto na koje vas je pozvao. Prošlog sam prosinca posjetio jedno afričko pleme ukojem je običaj da se novorođeno dijete odnese ocu. Otac ga tad ponese sa sobom u jednu kolibu iprovede s njime jedan cijeli dan, beba i on sami. Nakon što je otac pokupio djetetovu energiju iznačenje, šapne mu u uho njegovo ime. Ta se riječ više ne spominje sve do djetetove inicijacije,oko 12-13 godine. Djeca čekaju i čeznu za time da otkriju koje je njihovo pravo ime. Nakon štozavrše inicijaciju znaju točno tko su. Nikad nemaju problema s identitetom, jer imaju pravo naprijelaz što naša kultura na žalost nema. Uz to, ta su djeca toliko samopouzdana!

Mi također moramo čekati na našu pravu inicijaciju, na to da nam Bog kaže tko smozapravo. To nije ono što vam vaši bližnji govore, što vam Crkva kaže, što vam bilo tko može reći.To je nešto što sami u sebi morate otkriti, uz svu pomoć Crkve i ljudi oko vas. Za to treba punohrabrosti. Na tom mjestu na kojem ćete otkriti svoje ime, svoje pravo ja, otkriti ćete još jednoime, a to je ime koje vam Bog daruje o sebi, tko je On za vas. Vaše će iskustvo Boga biti različitood sv. Margarete Marije Alacoque ili od sv. Bernadete iz Lurda. Nemojte pokušati prisvojitinjihovo iskustvo. Vaš je odnos s Bogom vrlo jedinstven. Na tom mjestu gdje se vaše ime i Božjeime sjedinjuju - to je vaša duša. Kada počnete vjerovati tom mjestu i iz njega počnete djelovati,djelujete sa snagom i autoritetom. Nitko vas više ne može uništiti: nikakvi sustavi, ni zajednice, niosobe, niti vam bilo tko može to ukrasti, jer ste pronašli snagu u sebi.

Jednom sam išao posjetiti nekog gospodina u velegradu i izašli smo iz njegovog stana. Tajje gospodin svakog dana na istom kiosku kupovao novine, te je i tada skočio po njih. Vrlo jeprijateljski pozdravio prodavača, no ovaj je vrlo neljubazno odgovorio. Moj je znanac ljubaznozahvalio, prodavač nije rekao ništa. Kako smo se udaljavali od kioska pitao sam ga da li svako jutrotako «razgovara» s prodavačem novina. Rekao je da uglavnom pokušava. Ponovo sam ga pitao da liga ovaj uvijek tako neljubazno otpravi, a on je odgovorio da je uvijek takav. Rekao je da je prijepuno godina odlučio ne dozvoliti drugima odlučivati kako će on živjeti vlastiti život. No većina nasto ne radi, već dozvoljavamo drugima da odlučuju umjesto nas kako ćemo živjeti svoj život. Ako sudrugi loše volje, i mi ubrzo postajemo loše raspoloženi. Jedini ljudi koji mogu djelovati iz sebe,ljudi koji su slobodni, su oni koji znaju tko su i koje je Otac zazvao, koji znaju da imaju dušu.

Nadam se da ste kroz ove duhovne vježbe pronašli načina da otkrijete svoju dušu, daznate tko ste pred Gospodinom i da se u tome radujete i da vjerujete toj duši koju vam je Bogdao. To je sve što jesmo, i što god da je to, Bog je voljan to ovjekovječiti. Zato tome vjerujte, idopustite Bogu da to bude njegovo, ali i vaše. Znajte da je Njegov posao sjediniti to dvoje. On jeuvijek inicijator i pokretač, mi samo kao Marija možemo reći: Da, neka mi bude. Tada nitko nećemoći uzeti taj život od vas. Čekajte taj dan kada će vam Gospodin reći: „Ljubljeni, život kojiimate, vječan je.“ Toliko ga ima, tako je dobar, tako je stvaran.... Sve drugo prolazi, no taj praviživot, taj dar koji zovemo milošću, ta nezaslužena ljubav zapravo je značenje Evanđelja i upravoje sada ovdje i ne može se ni zaraditi, niti postići našim trudom i naporom.

Gospodine, mi također želimo voljeti život, želimo voljeti ljepotu, biti strpljivi i ponizni,puštati da stvari postoje u mnogim oblicima. Poduči nas kako da uživamo, daj nam dar slavljenja iučini od nas ljude Evanđelja. To Te molimo zajedno u Isusovo ime. Amen.

Page 69: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Šesnaesti nagovor:

Prijateljstvo

Gospodine, ponovo dolazimo pred Tebe. Vjerujemo da si tu za nas i mi želimo bitiovdje za Tebe. Želimo biti ovdje i jedni za druge, za Tvoje ljude koji su kao ovce bezpastira. Pokaži nam Gospodine kako biti sestra, brat, majka, otac, djed, baka, prijatelj... ikako da ljubimo tvoje ljude. Pokaži nam jer mi to ne znamo. Drži nas u svojoj ljubavi i blizusebi. Zahvaljujemo Ti i blagoslivljamo Te za ove duhovne vježbe i dajemo Ti ovu molitvu uIsusovo ime. Amen.

Mislim da su tri stvari važne za življenje evanđelja. Prva je da moramo naći načina ostati uvezi s realnošću duhovnog svijeta, s unutarnjom realnošću. Ne mislim pod time samo na strukturureligije, na moral ili na brigu oko zakona već na duhovnost, na unutarnji svijet u kome je Bog živ igovori nam simbolima i slikama. To je mnogo dublje od onoga što podrazumijevamo pod religijom.

Moram to izreći jer je istina: institucionalna religioznost zapravo je udaljila mnoge ljudeod duhovnosti. To je samo činjenica. Institucionalna religioznost daje ljudima tek dovoljno da nemoraju ići za pravom stvari, da ne moraju ići unutarnjim putovanjem, da ne moraju otkriti svojeduše. Siguran sam da to nije Božja volja. Isus nas je došao pozvati na putovanje po Duhu Svetomu,k Duhu Svetomu i s Duhom Svetim. To je putovanje koje svatko od nas na određen način moraproći sâm za sebe. Možemo poslušati što su drugi prije nas rekli, ali u konačnici moramo samikrenuti i vjerovati svome iskustvu, te se susresti sa svojim zvijerima i anđelima. Moramo ih otkritiza sebe i imenovati ih, nazvati ih za sebe. Prvo je dakle pravilo da moramo naći načina očuvati,upamtiti, zadržati realnost unutarnjeg svijeta. Možda to uključuje samoću, možda poopćavanje,sigurno uključuje molitvu, odvajanje od sustava i postavljanje pravih pitanja kao što su: što se tozaista događa?! Jesam li ja duhovna ili samo religiozna osoba?!

Druga stvar je da se moramo potruditi da uvijek i svugdje budemo zaljubljeni. Možda tozvuči kao kliše, ali svaki dan moramo nastojati 'omekšati' svoje srce. Ukoliko nećete 24 sata nadan, uvijek i svugdje tražiti Gospodina da vam omekša srce, ono će bez sumnje otvrdnuti. Moratepronaći načina svakodnevno se kretati prema ljubavi, jer bez nje naši životi nemaju smisla. Čovjekkoji ne ljubi jednostavno ne poznaje Gospodina, ne može Ga poznavati. Može biti religiozan, bitipun legalizma i zakona, koristiti prave riječi na pravom mjestu, ali neće poznavati Gospodina.Nemojte dozvoliti da se i vama to desi. Moramo pronaći načina da se svaki dan ponovo zaljubimo.Znam da to zvuči romantično i za one u srednjim godinama nemoguće i nerealno, no mislim da je toistina. Da bi se to dogodilo, morate riskirati. Morate imati novu perspektivu i gledati na svoj životi na sebe s novog gledišta kako biste razumjeli što se to događa u vašem srcu.

Treće, kako bismo razumjeli Gospodina i Evanđelje, mislim da moramo negdje u svomživotu imati kontakt s takozvanim „nefunkcionalnim“ ljudima koji nisu ulovljeni u igru uspješnosti,koji nisu baš kao i mi. Oni su nam potrebni za naš integritet, za našu istinu, naš rast. Svi mitrebamo biti u vezi s ljudima koji nisu naizgled predivni, pametni, uspješni... Trebamo gubitnikeoko nas kako bismo se radikalno pitali što to uopće znači uspjeti. Trebamo ljude koji ne igrajunašu igru: ljude o kojima sam govorio u jednom prijašnjem govoru o siromasima. Za naše vlastitoobraćenje potreban nam je kontakt s ljudima na koje se drugačije gleda, koji su moždahendikepirani, retardirani, stari, samohrani roditelji... No svakako se osigurajte da ostanete blizu

Page 70: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

malenih.

Želio bih zapravo govoriti o prijateljstvu. Znam da nas nitko nije podučio kako imatiprijatelje, dapače, često su nas odgovarali od toga. Bio je tu strah od zbližavanja, strah odhomoseksualnosti, strah od posebnih prijateljstava. No nema drugačijih prijateljstava odposebnih. Sva su posebna. Nakon dugogodišnjeg iskustva rada i kontakta s ljudima, znamprepoznati ljude iz kojih izvire život, iz kojih izlazi energija, koji su stvarni i nadahnjuju. Mogureći da su to uvijek ljudi koji imaju prijatelje jer riskiraju da ih imaju. Riskiraju otvoriti se i datiod svog srca, od svoje vjere, riskiraju svoju ljubav za druge. Nema drugog puta.

Kako bismo uopće razumjeli božansko prijateljstvo ako nismo iskusili ljudsko?! To ne značida se morate ovog časa ustati i otići steći prijatelje. Imati prijatelja je u prvom redu jedinstven iveliki dar, no ima i puno našeg udjela u tom daru: potrebno je usuditi se dijeliti sebe s drugima.Dajem vam dozvolu da dijelite sebe s drugima i da se nikome zbog toga ne ispričavate. To je dar.Prijatelj je osoba s kojom možeš iskreno razgovarati, na koju se možeš ljutiti, s kojom možeškreativno podijeliti svoj unutarnji emocionalni život.

Kršćansko prijateljstvo nije trač-odnos gdje se dvije osobe susretnu i žale se na bližnje,na svoju zajednicu, obitelj, samostan... Dobro, bit će razdoblja kada ćete se osjećati nesposobnitolerirati događanja i druge oko sebe, no uzmimo si kreativno mjesto na kojem o tome možemogovoriti, priznajmo to, ali nemojmo na tome stati. Svi smo iskusili negativne osjećaje. Pa što snjima?! Podijelimo ih s drugom osobom i krenimo prema molitvi. Dogovorimo se da zajedničkimolimo za tu stvar tjedan, dva, ili mjesec... ovisi o težini problema. Znam da upravo u teškoćama ikroz kušnje Gospodin povezuje i zbližava ljude.

Često se pred problemima osjećamo tako bespomoćni i maleni, no istina je da vi možetestvari promijeniti, ako to dolazi iz konteksta vjere. Podijelite s drugom osobom svoje osjećaje,svoju vjeru, molitvu koju nosite u sebi i tada ćete moći svojoj obitelji ili zajednici ponuditialternativu, neku opciju. Ako ostanete sami postajete ogorčeni, osjećate se bespomoćno i jer semalo pomalo svi počinju izolirati i zatvarati u svoje živote i svjetove, vi počnete to isto činiti. Usamostanima se to često dogodi, budu puni osamljenih osoba koje žive u hotelu, gdje nitko nemože nikome vjerovati, biti iskren i izreći istinu na glas. Ali ako se možete pomaknuti s togmjesta, krenuti naprijed, tada je to Duh Sveti koji vam govori kako kreativno sugerirati, kakokreativno suočiti ono što treba suočiti i kako to učiniti da se drugi ne osjete posramljeno iponiženo već cijenjeno i voljeno.

Kao „autsajder“ koji ne živi u samostanu mogu reći da me žalosti što sam prečesto vidiokako negativni ljudi upravljaju redovničkim životom. To je zato jer su najglasniji, najčešćenajmanipulativniji te izrazito dominantni. Negativizam ima dug put u redovničkom životu i štetašto je to tako. To je djelo zloga. Koliko negativnih, nesretnih žena i muškaraca kontrolirazajednice i samostane u ovome svijetu! To je grijeh i ne bi se smjelo događati. Ima dovoljnopunine života, slobode, milosti Božje, Duha Svetoga da pronađemo izlaz iz toga bez osuđivanja teosobe. Takve su osobe žrtve koje same trpe. Kako ih možemo osloboditi te patnje?! Kako da teparalizirane pojedince koji žive bez nade (vidite im beznađe na licu) vratimo u život?! Ako ihnapadnemo, kao što bismo prirodno učinili, uglavnom pogoršamo problem. Moramo pronaći načinada ih svojom prisutnošću liječimo, jer je stvarno previše negativnih ljudi u redovničkom životukoji umiru iznutra. Tu moramo koristiti svoj zdrav razum. Život se lako može prepoznati, očit je,ne morate biti genijalac da ga pronađete. Očigledno je što je život, u čemu ima snage i ljepote, ašto je smrt i uništenje. Ako ste umrli iznutra i imate hrpu negativizma, zlovolje, ogorčenosti,kiselosti i hladnoće u sebi, a hodate okolo govoreći ljudima i praveći se da pronosite milost Božju,to je jako ružan grijeh. Ohrabrujem vas stoga da pronađete kreativne načine ophođenja s

Page 71: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

negativnim ljudima, da pronađete kako da budete sredstvi njihova iscjeljenja. To nećete moćiučiniti sami. Moći ćete to učiniti jedino povezani s drugima, kada iskusite snagu Duha Svetogakoja se rađa među dvijema moliteljima.

Mislim da nam je svima potreban onaj koji će govoriti istinu u našem životu. Molite za to,molite da u sebi pronađete snage i ovlastite neku osobu da vam kaže istinu o vama, da budebrutalno iskrena s vama i kaže vam gdje brljate, kamo idete... Recite toj osobi: Čuj, ako uvidiš dapostajem negativna, nesretna, ogorčena, molim te reci mi to, nemoj da izgubim jednu godinuživota, ili više... Ako niste dovoljno slobodni da to učinite, da to nekome kažete, zapitajte sezašto. Neću pogađati vašu motivaciju.

Ako imate odnose s drugima utemeljene na istini, ako ste dovoljno putovali procesomidentiteta i znate tko ste kao žena/muškarac, kao sestra/brat, kao kćer/sin, kao žena/muž, i akoste došli do mjesta mira, tada se nemate čega bojati, pa ni prijateljstava s ljudima suprotnogspola. Ne vidim u Evanđelju da bi Gospodin zabranio ženama da imaju prijatelje muškarce, nitimuškarcima da imaju žene za prijateljice. Uglavnom to mogu oni koji su dobro shvatili zakoneprijateljstva. Prvi je korak prijateljstva idealiziranje druge osobe, da mislimo kako je ta drugaosoba totalno savršena i da će nas učiniti sretnima.

Put k prijateljstvu i intimnosti je put kroz tisuće strahova, strahova uglavnom od nassamih, ne toliko od grijeha. Te strahove moramo prikazati Gospodinu i predati mu ih: strah danismo dovoljno voljeni, da nas nitko ne želi izabrati... Ako se nikad nismo suočili s tim strahom ipriznali si ga, kako ćemo vjerovati Božjem izboru?! Što to znači biti izabran, biti voljen, dozvolitisi da budemo voljeni?! Na mnoge smo načine izgubili umjetnost prijateljevanja. U braku je sličnastvar. Kako malo bračni parovi znaju o prijateljstvu! Bili su mladi, oženili se, i ništa se umeđuvremenu nije desilo što bi ih duboko povezalo s drugom osobom, pa ne znaju kako sepovezati, jer se nisu povezali ni s kim drugim. Prijateljstvo je zaista dar podijeljenog života, darzajedništva... Ako želimo ići dublje u duhovnom rastu potrebno je riskirati u prijateljstvu.

Ne mislim da je griješiti najgora stvar na svijetu. Najgore je kada se iz greški ništa nenauči. Činiti pogrješke dio je putovanja. Svatko ih čini, bez iznimke. A ipak, neki imaju taj strašanstrah od promašaja i pogrješke. Bog pak upravo koristi naše grješke i pretvara ih u uspjeh.Drugačije rečeno, koristi naše grijehe, slabosti i slomljenosti u našu korist. Kad učinite neštokrivo, kao što nam se događa svakim danom, priznajte to pred Gospodinom, pitajte Ga kako dalje,kako da drugi puta učinite bolje, kako da volite bolje, govorite bolje, vjerujete bolje...

Propovijedi izrečene za vrijeme duhovnih vježbi:

Prva propovijed: razmišljanja o molitvi „Oče naš“ i općenito o molitvi

Čitanja su bila sljedeća: Post. 18, 20-32Onda Jahve nastavi: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem doljeda vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti." Odande ljudi krenuprema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom.

Page 72: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Nato se Abraham primače bliže i reče: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda imapedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinihkoji budu ondje? Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i kriviprođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?" "Ako nađem ugradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto." "Ja se,evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo! Da slučajno budenevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondjenađem četrdeset i pet", odgovori. "Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?" - opet ćeAbraham. "Neću to učiniti zbog četrdesetorice", odgovori. "Neka se Gospodin ne ljuti akonastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?" - opet će on. "Neću to učiniti", odgovori,"ako ih ondje nađem samo trideset." "Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu", nastavi dalje."Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?" "Neću ga uništiti", odgovori, "zbogdvadesetorice." "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih jeslučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori.

Kološanima 2, 12-14S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi odmrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživizajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisimabijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.

Luka 11, 1-13Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: "Gospodine, naučinas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." On im reče: "Kad molite, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'" I reče im: "Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju,posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!' A onaj muiznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne moguustati da ti dadnem...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će idati mu što god treba zbog njegove bezočnosti." "I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista,tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se." "A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kadzaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecusvoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"

Možemo reći da ova čitanja govore o prirodi molitve i o pravom karakteru biblijskemolitve koju vodi Duh Sveti. Vidimo Abrahama u knjizi Postanka koji nam pokazuje vrlo ljudskoobličje molitve, dijalog, pregovaranje, skoro pa cjenkanje. Takav razgovor, molitva, ne bi bilamoguća bez duboke razine povjerenja, bez intimnosti između Abrahama i Gospodina. Abraham sepogađa s Gospodinom kako bi ga podsjetio na dobrotu koja se ovdje nalazi, da Ga podsjeti na ono

Page 73: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

što On već zna. To isto čini i Job. On kaže: sjećaš se Gospodine što si stvorio?! Ne gledaj na našemračne strane, već se sjeti naših svijetlih strana.

I eto vidimo Abrahama kako se upušta u raspravu s Gospodinom, pa kaže: „OK, ako nematoliko i toliko dobrih u Sodomi, ima ih manje, ali ih ima dovoljno. Gospodine, sjeti se dobrote nazemlji i prepoznaj sebe u toj dobroti i znaj da mi svi ne možemo biti dobri, ali smo to baremdjelomično.“ I čini se kao da je to djelomično dovoljno dobro za Gospodina. U isto takvopogađanje uključeni smo svi mi. Nitko od nas ne može pred Gospodina donijeti svoja savršenstva.Zapravo ništa ne možemo temeljiti na našim savršenstvima, jer smo svi djelomično dobri,djelomično zli, kao i sve stvari na svijetu.

Moja definicija kršćanske zrelosti jest radosno prihvaćanje ograničenosti svijeta iopćenito cijele stvarnosti. Da, to je za mene kršćanska zrelost: shvatiti da je sve ograničeno inesavršeno, da ste vi nesavršeni, da je osoba kraj vas nesavršena, da je vaš samostan ili vašaobitelj nesavršena, da je katolička Crkva nesavršena, da je Vlada nesavršena, i da nema ničega naovoj zemlji što ne bi bilo djelomično svjetlo, a djelomično tamno. U prvoj polovici svog životaborimo se protiv toga i ne želimo da to bude istinito. Mnogi su duhovni učitelji rekli da je osnovniduhovni problem kod većine ljudi taj što smo užasno ljuti što nismo bogovi, što nismo savršeni.Nekad prođe i ľ ţivota a da to ne shvatimo. Neki na ţalost to ne shvate nikada. Da, sve jeograničeno i nesavrđeno i to je ono đto Bog voli. Toliko to voli da je voljan cijeli se tome predati,čak i ako samo jedan mali dio odgovara na Njegovu ljubav.

U Evanđelju nam Luka u 11 poglavlju piše o molitvi. U ono je vrijeme bio običaj da učitelj iliduhovni vođa okupi oko sebe grupu učenika i njihov odnos je bio kao odnos oca i sinova (dobro vamje poznato da su to vrijeme svijetom dominirali muškarci), a svaka je grupa imala svoju molitvu.Isto je tako Ivan Krstitelj imao svoje učenike i zasigurno i svoju molitvu (voljeli bismo znati kakoje glasila ta molitva). Isus daje svoju molitvu. Vidio sam da su mnogi razočarani ovom molitvom.Nije ukrašena, nakićena, uljepšana, već je prizemljena i praktična. Počinje sa Oče, jer se Isus upatrijarhalnom svijetu u kome je živio ocu obraćao sa Oče, iako u punom značenju riječi to znači imajka. Prva stvar koju kaže je priznanje njegove veličine, njegovog „gospodstva“. Tvoje je Imesve, ti si taj, ti si sve... To je kao najveći kompliment. Isus nastavlja sa željom da kraljevstvoBožje dođe, da se dogodi, da ono bude tu. To također podrazumijeva da moramo napustiti što godmi držali u ruci, naša mala kraljevstva, naše male sustave, naše uspjehe, naše uloge, nazive, titule,funkcije, pozicije, stupnjeve, sve stvari kojih se držimo i mislimo kako će to od nas učiniti nekogposebnog. Jer da bi kraljevstvo nebesko došlo, mala se kraljevstva moraju napustiti.

On traži od nas da pred Njim stojimo u položaju otvorenih ruku koje traže da se On brineza nas. Ti se pobrini Bože i za naš kruh svakidašnji. To znači da ćemo biti ljudi koji će stajati predBogom dan za danom. Napose mi u redovničkom životu moramo postaviti pitanje kako to može bitiistina za nas, da li mi posebno danas vjerujemo u Božju providnost, ili smo spremili kruha i zaštitilise za sve dane svoje budućnosti?! Samo svatko od nas sam za sebe može odgovoriti o istinitostitoga, kako i danas o Njemu ovisimo. Moramo moći isprositi današnji kruh i sutra također, inačeprovidnost postaje nepotrebna.

Tada Isus prelazi na oproštenje. Skoro jedna trećina molitve ima s time veze pazaključujemo da je to vrlo važno. Kao prvo, ono što oproštenje podrazumijeva je da postoji neštošto se mora oprostiti: da će biti uvreda, da će biti ograničenja. Jer ako nesavršene ljude stavitejedne kraj drugih, njihovi se nedostatci 'taru jedan o drugog'. No to nas ne smije čuditi, nivrijeđati, već se to mora uzeti kao takvo. Ni meni nije jasno zašto je Gospodin stvorio tolikuneograničenu mogućnost međusobnog ranjavanja. Da, oproštenje je ključno! Svakodnevno se

Page 74: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

moramo pitati kako moliti tu molitvu, jesmo li ljudi opraštanja ili su naša srca otvrdnula. Jer akoviše ne možemo opraštati, tada smo mrtvi i taj se dio naše duše nije predao Gospodinu. No opet,poznavajući našu malenost, Isus kaže da moramo moliti kako nas ne bi uveo u napast, i kako bi nasoslobodio zla. Ja se ne mogu nositi s progonstvom, sa značajnim nerazumijevanjem, s nekomvrstom ogromnog odbacivanja. Mislim da nitko od nas ne može reći kako se zna nositi s time. Tamolitva govori Gospodinu da znamo da se ne možemo nositi sa svime, pa molimo da nas za sad togaoslobodi. Mislim da je to rekla Ana Frank: on nam neće dati kartu sve dok ne sjednemo u vlak.Tako moramo moliti prije nego sjednemo u vlak da se sa time uopće ne moramo nosit. A kad vlakdođe, da nam dadne kartu, no da nas za sada oslobodi toga jer smo malene i slomljene osobe.Toliko smo svjesni svoje slabosti, da ga molimo da nas oslobodi zla.

Gospodin dalje kaže: nastavite moliti, jer kako ćete nastaviti moliti, pitanja će semijenjati i vi ćete rasti. Da, to je naš Gospodin. On se bavi rastom ljudi. Ne bavi se davanjemodgovora, iako bismo mi to željeli. On želi da mi rastemo punim kapacitetom. Gospodin želi stogada nastavimo moliti i moliti danima, mjesecima, godinama, pa ćemo vidjeti da će se i naša molitvamijenjati. To je stoga što će se naša pitanja promijeniti, kao i prostor u našoj duši.

Konačno završava s vrlo zanimljivim dijelom o Duhu Svetomu. Govori o ribama, zmijama,štipavcima, pa kaže da li možete zamisliti nekoga tko bi tražio, a ne bi primio Duha Svetoga?! Jamislim da je ono što On kaže jednostavno ovo: kad god molite, ono što zapravo činite je da tražiteDuha Svetoga. Sva je molitva u tome. Vidite, mi uopće ne molimo, to Duh Sveti moli u nama. Nijeda mi molimo, a Gospodin odgovara. Naša je molitva već Božji odgovor, jer inače, bez DuhaSvetoga, nećete ni poželjeti moliti. Ne možete ni krenuti prema Ocu ukoliko nemate u sebi DuhaSvetoga. Tomas Merton rekao je pod kraj svog života: „Ne znam da li sam ikada molio, no znam dasam čeznuo za molitvom“. Kada više nemate želje za molitvom, počnite se bojati. Tada se moždaveć dogodilo otvrdnuće srca ili postoji neko neopraštanje. Ako u svom srcu želimo moliti, TO jedjelo Duha Svetoga, a ne iskustvo uspjeha u molitvi; beskrajna želja za time da se povežemo sBogom. Bog nas poziva na životnu intimnost gdje možemo vjerovati onome što govorimo Bogu jergovorimo iz srca, gdje se možemo pogađati s Bogom poput Abrahama, gdje možemo moliti začežnju za molitvom. Možemo moliti da dođe kraljevstvo nebesko, možemo ga zvati Oče, tata.Možemo moliti da se svaki dan pobrine za nas i da ga mi svaki dan trebamo i da svaki dan mekšanaša srca opraštanjem.

Druga propovijed

Čitanja su bila sljedeća: Propovjednik 1,2 2,21-23Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Jerčovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se okotoga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on dobiva za sav svoj napor itrud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige;čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

Kološanima 3,1-5 i 9-11Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim goretežite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist,život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske:

Page 75: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni druge! Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanjepo slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob -slobodnjak, nego sve i u svima - Krist.

Evanđelje po Luki 12, 13-21Tada mu netko iz mnoštva reče: "Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu." Na tomu on reče: "Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?" I dometnu im: "Klonite se ičuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje." Kaza im i prispodobu: "Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: 'Što daučinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice ipodignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imašu zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče!Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' Tako biva s onim kojisebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu."

Ova nam čitanja jasno govore o posjedovanju. Ono je iluzija i prijevara, a ipak ljudi, većinaljudi u SAD-u temelje svoje živote na posjedovanju. Sve će to otići u jednoj noći i ako ste svoježivote temeljili na tome, sve ćete izgubiti u tom trenutku. Bit ćete nitko, a to nije dobro. To jepakao. Nebo je kad ste netko.

Prvo nam je čitanje malo pesimistično. Toliko puta ponavlja ispraznost. Ona znači prazninui upozorava nas da ne temeljimo svoje živote na nečemu šupljem i prolaznom. Moramo razlučitiizmeđu onoga što je Isus nazvao Kraljevstvom nebeskim, onim što prolazi i onim što nikada nećeproći, što ostaje i traje. Pavao nam govori da samo 3 stvari traju: vjera, ufanje i ljubav. Sve drugoumire i prolazi. Ono što zbunjuje su takozvane stvarnosti. Ljudi se u njih ulove kao u mrežu i misleda su istinite. Govore mi da se duhovne stvarnosti ne može uzeti tako ozbiljno, već se treba prvopobrinuti za kruh svakidašnji. Taj naš kruh svagdanji opravdava cijeli život zarađivanja i štednje ivrtnje oko novca. A znate da što se više zarađuje, to se više želi, a što se više želi, to se manje utome uživa. I to se naziva „pobrinuti se za svakodnevni kruh“!

Posjetio sam Filipine i primijetio da kada ljudi u selu zakolju prase ili pile, pojedu što mogusa svojom obitelji, a ostalo odmah podijele drugima u selu. Tako konstantno ulaze jedni drugima uživote, kuće, prostore – kroz hranu čija je bitna svrha da se dijeli i da ljude povezuje. U našemvrlo tehnološkom i naprednom društvu izmislili smo hladnjak. To nam nije bilo dovoljno pa smoizmislili zamrzivače, a onda to sve poboljšavali – da budu veći i bolji. Tako mijenjamo stvari,misleći kako je to napredak, ali to zapravo nije naš izbor. I mijenjamo stvari jednu za drugom, bezizbora i bez shvaćanja onoga što smo napustili sa svakom promjenom koju smo učinili. Svi sad većimamo hladnjake i zamrzivače, ali bilo bi nam dobro shvatiti cijenu koju plaćamo za njih: da neznamo više dijeliti. Nije nam potrebno podijeliti pola svog pileta, jer to možemo pospremiti u svojhladnjak. Malo po malo, naši se životi udaljuju jedni od drugih.

Znate li da većina kuća u Africi nema vrata koja se mogu zatvoriti?! To su male kuće odblata sa slamnatim krovom, kao u starim filmovima o Tarzanu. Tako je cijelo selo jedna proširenaobitelj. Jedan mi je starac rekao kako mu se sviđa ovako živjeti, te dodao da čim se ljudi preseleu kamene kuće, stave na ulaz vrata koja se mogu zatvoriti. Jednom kad imate vrata, ne znate višekako dijeliti i svaka se osoba brine za svoje: svoje novce, svoj posjed, svoju štednju... Upravo o

Page 76: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

tome priča Isus u ovom Evanđelju. Ponekad potrošimo cijeli život na skupljanje novaca, a izgubimosvoju dušu. Izgubimo percepciju onog bitnog u životu, ono za što smo stvoreni i sve prolazi, prolazitako brzo i nitko od nas ne može zaustaviti to vrijeme koje prolazi.

Moramo moći razlikovati između stvarnoga i stvarnosti. U Americi nas uče da je onostvarno u realnosti, u stvarnosti. No ono to nije. Nemojte prodati dušu za stvarnosti, zapraktičnosti koje nam se dan za danom nameću, koje nam govore da su ona Kraljevstvo nebesko itraže od nas da se pred njima poklonimo. Kad god odustanemo od pravog Boga, prihvaćamo nekogdrugog. Američki je bog novac. Proveo sam na žalost puno vremena na aerodromima i u avionima i95% razgovora kojeg čujem je kako se može bolje zaraditi. O tome se priča ispred mene, krajmene, iza mene... Bez prestanka se moram podsjećati da moj život MORA biti više od pukogzarađivanja novca. Gdje se nalazi radost koju bi vam novac trebao dati? Gdje se nalaze život isloboda? Priznajte, nikad nismo imali više nego sada, a nismo puno radosniji. Radost je jedna drugarealnost, nešto što se događa u Bogu, ne može se stvoriti raznim okolnostima, zapravo se uopće nemože stvoriti. Radost se može jedino otkriti, ona je jednostavno tu. Radost je kad pođemo timputem o kojem smo pričali na ovim duhovnim vježbama. Umjesto da bude, da postoji, radost smodefinirali sa 'imati'. Imati nam nikada neće dati radost. Čak je moguće da nam se oduzme sve štoposjedujemo, a našu nam radost ne mogu taknuti. Isus je tu drugu realnost za nas opisao kaoKraljevstvo nebesko i mi smo pozvani biti ljudi toga kraljevstva. Ne samo katolici i ljudi koji idu ucrkvu, nego ljudi koji temelje svoje živote na stvarnome, na onome što im nitko ne može uzeti išto ne može proći. Sve drugo je ispraznost.

U drugom čitanju nam sv. Pavao govori: „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom uBogu“. Mislim da se dosta često moramo pitati: jesam li već umro? Ili smrt tek treba doći. Smrt ukršćanskoj duhovnosti dolazi s krštenjem, iako naravno praktički ona to nije, ali smo umrli skrštenjem svemu što ovaj svijet nudi. Vidim sve te krštene ljude koji skroz temelje svoje životena ovome svijetu, i misle kako njihovo krštenje nije značilo ništa, jer su sve svoje adute položili nauspjeh, na to da izgledaju dobro, da izgledaju „cool“, da budu jedni od predivnih ljudi u američkomsustavu.

Mi kršćani ne pokušavamo biti morbidni ili negativni, samo istiniti. Jer oni će, isto kao i mi,završiti na istom groblju. To nije morbidno, to je jednostavno istina. Čini se da su sveci to znali.Priča se o sv. Damjanu da je napuštavši obale Belgije na putu ka gubavcima, slavio svoj pogreb. Onje rekao da nema što izgubiti, jer je već sve napustio i dao. To je sloboda! Sve dok još imamopuno za izgubiti, još smo zatvoreni, još temeljimo svoje živote na ispraznosti, a ne na radosti.

Radost je ono što se događa u Bogu. Radost je ono što se događa u vama, prostor u kojemznate tko ste, da ste ljubljena djeca Božja, da ste bezuvjetno ljubljeni. Radost je ono što sedogađa između Oca i Sina, ona je dar i upravo je sada ovdje. No ona se ne može posjedovati kaošto se posjeduju svjetovne stvari. Ona posjeduje vas. Netko je rekao da je to kao leptir: akotrčite za njim, on bježi od vas. Ali ako sjednete, saberete se, umirite se, on dolazi na vašaramena. Živimo u kulturi koja traži radost na tako različitim mjestima, na kojima je nikad, nikadneće naći.

Život je samo prostor između dviju tišina i izgleda da u tom prostoru ima previše buke.No Bog nam dozvoljava da ponešto od te buke pretvorimo u glazbu. Radosna je vijest da se nemoramo bojati te tišine koja se zove smrt. Ako se sada, usred života, suočimo sa smrću i nebojimo je se, i još uvijek otkrijemo radost, onda imamo ono što Novi Zavjet naziva „vječnimživotom“. To nije poslije, nego sada. Kraljevstvo nebesko nije poslije, jednom, već upravo sada.Ono je među nama. Isus kaže: blaženi siromašni duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko (prezent,sadašnjost!). Često mislimo da je Kraljevstvo nebesko tamo gdje su sveci. Teološki to nije točno.

Page 77: Duhovne vježbe s Richardom Rohrom

3

Sveci nam se pridružuju u molitvi da Kraljevstvo nebesko dođe. Zajedno smo s njima u tojrealnosti. Oni mole s nama za to mjesto gdje će se nebo i zemlja združiti, smrt i život, svjetlo itama, ljudsko i božansko – i to je tijelo Isusovo.