DUHOVNE VJEŽBE ZBORA MLADIH VARAŽDINSKE BISKUPIJE NA

VETRNICI

VELJAČA 2017.

ESEJI

Veternica... hm, ne mogu ne početi sa onim riječima kak ugl.započnem eseje il opis samog

mjesta gdje boravimo. Priroda, mir, zelenilo, bez prometa, čisti zrak i mjesto gdje mogu

iznova dati Isusu ruku ako sam je na tren do tada pustila. Ovo mi je, ja mislim 7. put što sam

tamo i ovaj put mi je prvi put sve prošlo kroz glavu, sve godine do sad dolazeći tamo. Sve mi

se prevrtilo u glavi samim ulaskom kroz kovana vratašća. Tamo sam odlazila kao mala, kad

nije bilo preuređeno do kraja, i stvarno mi je bilo lijepo svake godine do sad gledati kako se

Veternica kao duhovni centar širi, raste, uljepšava. Ne samo fizički nego i duhovno, što je

zapravo i bitnije. Svake godine bi doživjela nešto, ili upoznala nekog ko je također svake

godine nešto novo shvatio, doživio ili tamo odlučio živjeti drukčije. Ne znam zapravo kako

opisati, ali ponosna sam što ste i vi mogli biti tamo. Pogotovo vi noviji, ili vi koji ste prvi puta

došli tamo, ne znajući kuda se ide, kako će sve izgledati. A sad, da se vratim na sebe i svoj

dojam. Veternica je meni prirasla srcu i kad znam da idem tamo, znam da idem u mir koji

bude se iznova izgradio u meni, tj.znam da mogu tamo doći i naći mir, bolje rečeno.., jer

nikada nejdem tamo s očekivanjima. Jednom sam otišla i požalila. Uvijek idem otvorena srca

da Bog napravi u meni ono što On planira. Ako je to i najmanja sitnica, ja sam zadovoljna.

Ove godine je to i bila najmanja sitnica. Svake godine do sad su se događale malo veće stvari,

veće promjene, veća shvaćanja. Ove godine mi je bila dovoljna ispovijed da se ta sitnica

izmjeni/popravi/preokrene. To mi je nekako bilo dovoljno. Više sam zahvaljivala na svim

godinama do sad, na svakoj klupici na kojoj su do sad ove godine tekle suze, vodili se ozbiljni

razgovori i razmišljanja, zahvaljivala na crkvici koja mi je puno puta donijela mir, tišinu u

kojoj smo mogli do sredine noći pjevati i slaviti Ga kroz pjesmu i molitvu, na sjenici koja je

često puta bila lanac povezivanja nas mladih koji smo tamo došli, družeći se, smijući se i

blagoslovljeno provodili vrijeme kroz šale i razgovore. Nekako sam samo došla ove godine

tamo po mir, što sam znala da će ga Bog dati. Nekako mi je u ovoj svoj promjeni mir trebao

jer se previše nervoze i užurbanosti skupljalo u meni kroz hormone koje u trudnoći

proživljavam. Također, molila sam za sve zboraše na klanjanju, a kad je vlč. Damjan rekao da

molimo za zboraše koje nema tu, potekle su mi suze molivši za našeg bivšeg zboraša koji je

mlad poginuo, koji nas je napustio u početničkim godinama postojanja zbora, koji je ostavio

lijepe uspomene predivnog glasa i osmijeha. Nekako mi je bilo teško u tom trenu jer su mi se

u glavi izvrtjeli svi mladi prijatelji i prijateljice koje sam izgubila u životu a da su umrli ili

poginuli u ranim godinama. Sad se možda pitate zašto sam se njih prisjetila i molila za

njihove duše...? Jer sam s druge strane bila zahvalna Bogu što ste VI bili tamo. Što su osobe u

njihovim godinama upravo u crkvi kojoj sam i ja, koji kleče pred Njim, mole, zahvaljuju.

Nekako sam bila zahvalna Bogu što ste tamo, evo, kratko rečeno. Nema drugog opisa. Lijepo

mi vas je bilo vidjeti. Sve ove godine se vrte generacije i ljudi kroz zbor i lijepo je vidjeti da

se uvijek iznova nađu oni koji žele živjeti vjeru i u zboru.

A sad nešto gledajući sa strane predavanja. Sve mi se dopalo, ne mogu ništa izdvojiti što mi se

nije dojmilo. Sve riječi na svojemu mjestu, sa svime se slažem i predivno se naš vlč. Damjan

za to pripremio. Sigurno sam da je svakome nešto ostalo u mislima i srcu. Jedino što mi je

prijašnjih godina priprema za ispovijed bila malo bolja. Nije bila loša ove godine ali prijašnjih

godina, uključujući i prošlu mi je bilo nekako jače, močnije. Ali što ne znači da nije bila dobra

priprema, ipak nam je to samo pomoć, a mi smo ti koji se zapravo moramo zadubiti u sebe i

zapitati „Gdje sam propustio priliku biti bolji, gdje sam pogriješio i da li sam spreman

oprostiti?“... A od stvari koje su mi pozivno ostale u glavi i srcu, je tema o talentima -

najviše. Uvijek kad bi slušala te tekstove o talentima, kad bi se pričalo o tome, uvijek bi malo

razmislila da li ja dobro razvijam svoje talente? Uvijek bi si mislila da je to malo nezgodno

istaknuti svoje talente, da ne ispadne da se hvališ s njima. Tim više jer sam kao manja baš

zbog tih talenata bila jako maltretirana i osramoćena. Ali uopće nije bit u tome. Talenti se

mogu razvijati na dobro osmišljene načine, ili jednostavno uz Božju pomoć i vodstvo. Ne

moraju se isticati, i moramo se pitati, kako je vlč. Damjan rekao, da li možda ne dajem previše

te talente? Da li možda ne idem van sposobnosti za moj talenat? Da li ne pretjerujem? Tako

da mi je nekako ta tema o talentima zapela najviše i to mi je ostalo dosta u mislima...

Ono što bi htjela podjeliti sa vama je tekst, koji nisam namjeravala. Htjela sam zapravo baš

suprotno. Da ostane na tom papiru, i da ga nedam baš previše van na čitanje. Ali eto... To je

tekst koji sam napisala u šutnji na kalvariji koju smo imali nakon prve teme. U sebi sam imala

radost i mir jer je moj mir tad započeo. I još veća radost... Tekst može biti sladunjav ako si ga

tako protumačiš, ali ja sam samo znala da na kalvariju moram ponesti papir i olovku, nisam

znala zašto. A kad sam sjela na panj i pogledala prema nebu, prema brdima i prirodi,

uzdahnula i izdahnula, i rekla: „Isuse, reci mi, daj mi nešto van što inače ide teško...“, samo je

ruka počela pisati: ...

„Do sad radost nije bila upotpunjenja. Ne do kraja. Imala sam Boga, to sam znala i trebala.

Kasnije ti dođe još jedna puzzla života pa dođe osoba s kojom želiš život. Nakon nje, dođe još

jedna puzzla koja je odluka za brak. I to su sve slagalice radosti. Bog je uvijek bio tu, iako

sam puno puta željela sama, ali... Bog nas čuje i vidi pa je tako vidio i našu želju za tobom.

Dijete Božje, ti si dar od Njega. Toliko smo te željeli, ali On je čekao pravi trenutak. Čekao je

našu iskrenu spremnost. Bog je tvoju mamu i tatu obradovao naljepšim darom. Dragocjenim.

Voljela sam te već tada kada nisam znala da si u meni. Moja je radost velika a sada se ta

radost upotpunjava. Predivan je osjećaj znati da ispod mog srca postoji još jedno biće, još

jedan par ruku i nogu i k svemu tome još jedno srce koje kuca duplo jače od mog. Da, dijete

moje, radosna sam što te imam. Oprosti na mojoj nervozi, to je samo slatka briga. Bog nam te

dao jer je imao dovoljno povjerenja u nas da te On stvori a mi kasnije odgojimo. Nije to mala

stvar nego velika odgovornost ali je bila naša želja. Znaj da te ja volim i da te trebam. Ti si

jedna od slagalice koja upotpunjava moju radost. Ti si još jedan razlog sreći budućem tati i

budućoj mami. Volimo te.“

Zaključak mog boravka ove godine na Veternici je shvaćanje kako iskreno zahvaliti na

stvarima koje ti se dese u životu, i shvaćanje o još ljepšem i mirnijem oprostu prema ljudima

koji su te povrijedili. Ne da samo kažeš ja opraštam ali ne mogu zaboraviti, nego da u

potpunosti i iskreno oprostiš i ideš dalje mirnog srca.

Hvala ti Bože na svemu, hvala ti što si nas stvorio tako čudesne!

Bog vas blagoslovio i anđeli čuvari čuvali!

Elizabeta Mihalković

Veternica, to divno zagorsko mjesto. Tamo je bilo predivno, a Damjanova predavanja još

bolja. Program je bio baš lijepo popunjeni. Bilo je dovoljno slobodnog vremena i dovoljno

šutnje za razmišljanje, što me je ugodno iznenadilo. Od cjelokupne duhovne obnove izdvojila

bih jedno Damjanovo predavanje koje me se posebno dojmilo. Naime, prepričao je jedan

životni doživljaj nekog čovjeka. Jednom ga je netko upitao: „Kako možeš ti odjedanput biti

veliki vjernik? Tko je za tebe Isus Krist? Što znaš o njemu. Objasni mi kako možeš vjerovati

u njega?“ Bez teškog filozofiranja na jednostavan način odgovor je bio: „Ne znam puno o

Njemu, ali otkako sam ga upoznao moj se život promijenio.“ Zato nemoj biti u strahu što si

drugačiji od drugih, ohrabri se budi Kristov. Budi njegov ratnik. Stoga : „Obucite se u svu

ratnu opremu Božju, da biste se mogli održati zasjedama đavla! Jer naša borba nije protiv krvi

i tijela, nego protiv poglavarstva, protiv vlastima, protiv upravitelja tame ovoga svijeta, protiv

duhova pakosti u zračnim visinama. Zato uzmite sve oružje Božje, da biste se mogli oduprijeti

u zao dan, i svršivši sve održati se! Stojte dakle opasavši bokove svoje istinom, i obukavši se

u oklop pravde, i obuvši noge, da budete spremni za evanđelje mira! A povrh svega uzmite

štit vjere, kojim ćete moći pogasiti sve ognjene strijele đavola! I kacigu spasenja uzmite, i

mač Duha, koji je riječ Božja!“ Zato nemoj biti mlak i hladan. Budi borac, budi Kristov. Jer

znaš za što se boriš! Za kraljevstvo Božje, za vječni život.

Ljubica Lončarek

Heeeej

Bil bi red da se i ja pjesnicki izrazim o Veternici. Svake godine si ja v svojoj glavi zacrtam kaj

bi bilo dobro, al Bog zna kaj treba. Tak je bilo i ove godine. Dosla sam sva uzbudena, sretna

jer sam znala kolko me blagoslova na tom mestu ceka. S druge strane, tolko splasena jer

nisam znala kaj bude dok jemput zasutim... Nikad u zivotu nisam za sebe mislila da sam nekaj

posebno. Uvijek sam se osjecala nedovoljno dobrom. Kao da nisam jos uvijek pokusala

ostvariti svoj puni potencijal. Kao da u meni ima puno vise nego kaj zapravo dopustam

ljudima da vide. Da se iza puno pricanja i smijeha krije puno vise. Ove godine sam shvatila da

uz Boga mogu biti puno vise, osjecati puno vise i voljeti druge puno vise. Znala sam ja da to

tak ide, ali nikad nisam osjetila. Ove godine, osjetila sam stvari za koje nisam znala da v meni

postoje. Pale su sve moje maske, sva nepouzdanja, brige, strahovi...i ostala sam samo ja.

Samo Sara. Samo Bog i ja. Mi dva v tisini i ljubavi. Bog koji je u ispovijedi izlecil svaki

kutak moje duse i savjesti. Bog kojemu se osjecam blize nego ikad. Sva moja duhovna

raskrizja su nestala, dobila sam odgovore na sva pitanja, dokaz za svaku sumnju, ljubav za

svaku bol, sigurnost za svaki strah. Rijeci nisu bile potrebne. Nikakve filozofije. Dugo mi je

trebalo da osjetim, da shvatim. Najbitnije, osjetila sam mir. Mir u kojem sam znala da sam

Bogu potrebna prava ja. Onakva kakvu me On zamislil i stvoril. I vidim da tak kak On hoce je

veoma dobro. U subotu na klanjanju sam mislila da se budem plakala jako, ali na moje

iznenadenje pustila sam samo 2 suze i to od radosti. Nisam imala potrebu tugovati. Nije u

meni bilo praznine, boli koju je trebalo oplakati. Osjecala sam se potpuno. Cijelo. Radosno i

mirno. Najvaznije, voljeno. I z Bozje strane, a pogotovo s vase. Zahvalna sam vam na svakom

osmjehu, na svakoj slici, na svakoj zafrkanciji. Volim vas sve tolko da cak ni z svojim dugim

jezikom nemrem opisati kolko. Zahvalna sam kaj ste dio mojeg zivota i moje vjere.

Sara Šabani

Kad sam u veljači pisala esej, naslovila sam ga Veternica 2017 jer nisam ni sanjala da bi još

jednom ove godine bila održana duhovna obnova za ZMVB. No naš Gospodin je mudar i već

je tada On znao kakav dar mi/nam je pripremio za rujan. Hvala ti Oče!

Duhovnu obnovu proteklog vikenda doživjela sam kao vrhunac ljetnog molitvenog razdoblja.

Radost mi je obuzela srce kad smo stigli tamo gore. Opet su teme, mudrog vlč. Damjana i

tumačenja prispodobi, otkrivale mjesta na kojima sam slaba i krhka, otkrivale su moje

strahove i istovremeno dale temelj na koji se mogu pozvati u raznim situacijama. Nikad mi

do kraja nije bila jasna prispodoba o talentima. Nisam razumjela što je to točno treći sluga

krivo učinio. Sluga je ne koristeći talent maknuo od sebe svu odgovornost i nije želio živjeti

ni surađivati s Gospodinom. Na kraju zaključujem da sam ponekad poput sluge s jednim

talentom. Zbog strahova kojima dopuštam da me obuzmu često ono što mi je Bog darovao ne

vidim, ne razvijam i ne koristim.

Neke stvari su se posložile kao križaljka i zbilja sam uvidjela da sam previše zabrinuta,

previše živim i brinem o onome što će biti sutra. Stalno imam neke ciljeve, neke kriterije koje

moram ostvariti ... a jedan jedini pravi cilj često smetnem s uma. Cilj kako sa darovanim

talentima dospjeti k Ocu. Ja bih sve preobratila, svima ukazala na put ka Gospodinu,

pogotovo bih željela da je vjera prisutnija u mojoj obitelji, da više mladih doživi barem zrnce

radosti koju sam ja doživjela – da upoznaju Gospodina, a samu sebe ponekad zagubim na tom

putu. Sada znam kako to ispraviti i kako se argumentirano boriti za vlastita uvjerenja. Ef 6

jedan je od ključeva koji otvara vrata mnogim naizgled nerješivim problemima.

Već dugo nisam bila toliko radosno kao što sam bila tijekom i nakon subotnjeg klanjanja pred

Presvetim. Od djetinjstva je pjevanje na svetoj misi za mene bilo izvor snage, jednostavno

pjesme su kao melem za moje rane. Pjevanje u crkvenom zboru nekako me uvijek

približavalo Bogu. Ovaj put su se tom slavljenju pridružili najdraži prijatelji sa najljepšim

osmijehom na licu spremni na čagu u crkvi : )

Od veljače do rujna…

… u proteklih sedam mjeseci bio je uspona i padova u mojoj vjeri. Desile su se predivne

stvari poput KP-a, Marijinih obroka, devetice sv. Riti, vjenčanja Z&Ž, odlaska na Krapanj,

Duge etc. Svako zajedništvo, svaka molitva i sveta misa potaknule su me na promjenu. Divno

je to izrekao moj vlč. Stjepan – svaki put iznova trebamo krenuti putem obraćenja vlastitog

srca. Na tom putu jedni drugima pomažemo i usmjeravamo ka cilju. U dva dana duhovne

obnove posebno bih izdvojila „ono nešto u zraku“ među članovima zbora. Ono nešto jedva je

tinjalo u veljači, a rasplamsalo se tek sada. Da se mene pita, svaki mjesec, no dobro barem

svaki drugi, uputila bih se prema Veternici. Ali trebam biti realna i ono što gore živimo

trebamo preslikati u svakodnevnicu. Tako Veternicu zapravo nikad ne napuštamo. Bog je

izvor prave radosti, radosti koju u tako rijetkim trenucima znademo cijeniti. Zajednička misa i

zajednička molitva to je ono što je potrebno zajednici i zboru kakav je ZMVB. Nema boljeg

oružja na puta ka cilju – vječnom životu.

Sve oko nas se može srušiti, naše želje i ciljevi mogu unatoč ustrajnoj molitvi biti neostvareni.

No mi moramo biti poput mlađeg sina, iz prispodobe o Izgubljenom sinu, koji je naizgled

izgubljeni, ali takav pronalazi pravi put tražeći oprost i spremno podnosi sve posljedice svog

ponašanja. Baš poput njega ne smijemo nikad izgubiti vjeru u Očevu ljubav. Jer jedino kada

prebivamo u toj neizmjernoj Ljubavi , jedino tada možemo sve jasnije vidjeti i prihvaćati bez

kukanja i smrknuta lica, možemo nositi vlastiti križ. Od izgubljenog sina naučila sam koliko

je opraštanje ključno za naše. Zaista želim živjeti sljedeće riječi: kad je Bog na prvom mjestu,

sve ostalo je na svom mjestu.

BVB,

Irena Matijašec

Kad sam došla na Veternicu, tj. Duhovni centar Veternica nisam znala što me točno čeka.

Znala sam da idem na duhovnu obnovu, ali nisam previše razmišljala o čemu bude tema, kako

ćemo se družiti, upoznavati, itd. Nakon smještanja i kratke okrepe počelo je razmatranje koje

je vodio vlč.Damjan Koren. Spavalo mi se, ali sam ipak slušala o čemu je govorio. Glavna

tema bila nam je vječni život. Prvo sam mislila samo da nije nešto apstraktno i duboko kao što

je imao otac Viktor na Krapnju. Tema se sastojala od 4 dijela: radost, talenti, grijeh i čitanje

Izgubljeni sin. Mislila sam, teme kao na vjeronauku u osnovnoj školi. Naravno (opet) moje

predrasude. Prva na redu tema bila je radost.

Čovjek je jedan trokut- tijelo, duša i duh. Tijelo je prolazno, duša također, a vječno ostaje

samo duh. Hranimo i izgrađujemo tijelo, mislimo na svoje tijelo i zadovoljavamo se

ovozemaljskim stvarima. Ali tijelo ostaje, ipak smo preteški da bi 60 kg Bog uzeo na nebo.

Dušu hranimo također, većinom s onim što nam paše, logično, ljudi pohlepni i sebični. Ja

pohlepna i sebična. Duh je taj koji ostaje zauvijek, a najmanje ga hranimo. Vlč.Damjan je

postavio pitanja: " Jesam li ja u svojem životu dobro? Jesam li radostan? Vidi li se to na

mojem licu?". Lice mi je ostalo pospano i dalje, a mozak mi se šokirao. Stvarno, jesam ja

dobro? Što to uopće točno znači? Jesam li sretna? Sretna sa svojim životom? Sa svim onim

što me muči? Dobra pitanja, velečasni, pogodili ste u sridu. Radost je dugotrajna, povezana je

s duhom. A naš duh? S čim je on povezan? Pa s Bogom naravno! A jesam ja povezana s

Bogom? Pa naravno da jesam. Uvijek, u svakom trenutku? Aaaa pa ne baš uvijek, Bože, ipak

me drugi živciraju,srde,dosadni su...tad nisam povezana s Tobom, nisam tvoja, nisam u Tebi.

Odnosno, ne dopuštam Tebi da progovaraš u meni i kroz mene. Zašto? Čovjek sam, ipak

griješim. Ali imam se priliku popraviti, pokajati se i moliti.

Osim molitve, Biblija je izvor radosti i to na 3 razine. Radost za svakodnevni život

(posao,škola,faks,različite obaveze...), izvor radosti jer si svjestan o sklopljenom savezu s

Bogom i treće, radostan si jer te čeka vječni život. Evo ti radosti, a zaobilaziš ju svaki dan.

Naš cilj je vječni život koji ostvarujemo isključivo s Bogom. Da bismo mogli imati vječni

život svoj život dajemo Njemu, dajemo da nas vodi, dajemo da progovara i djeluje kroz nas.

Zato što sam čovjek ipak je malo teže održavati i živjeti takvim životom u ovom svijetu. Ali

korak po korak vjerujem da s vremenom i upornošću uspijevamo. Govori velečasni

Damjan:"Prava radost je u kušnjama". U kušnjama razmišljam i odlučujem što napraviti, za

koju stranu se odlučiti, Božju ili zloga. Tada progovara savjest i tada radiš što te jako privlači

ili slušaš savjet, ono što ti On savjetuje. Ipak sam odlučuješ što ćeš . Ali, jesmo li radosni

nakon toga što učinimo? Često baš i ne. Veli Damjan: "Radovati se možeš ako si u milosti.

Ako nisi u grijehu. U grijehu zaboravljaš svoj cilj i udaljavaš se. Usmjeren si na ono imati, a

ne biti, i onda ne možeš biti radostan." Kako živjeti radost? Prvo, veli Damjan, treba vidjeti

što nam donosi žalost u život. Jako često to bude strah. Strah me često u životu sputavao u

nečemu. Zapravo prečesto, stalno. Strah od onoga što će tko reći, što će si tko misliti, što ako

ne uspijem, što ako se osramotim pred nekim, što ako će mi to loše ići ili neću uspjeti ostvariti

što hoću. More pitanja i more zidova i prepreka. Briga je povezana sa strahom u većini

slučajeva. Naravno, brinem često puta bez veze. I opet, kako Bože živjeti radost? Ako

hoćemo temelje za radost, za naš cilj( život vječni-spasenje) trebamo imati ljude s kojima

ćemo to podijeliti, trebamo imati prijatelje. Ako nemaš radosti, kakve prijatelje imaš?( također

jedno od pitanja vlč.Damjana). Ima dosta materijala za razmišljanje. Ali, ako je Bog na prvom

mjestu, sve ostale stvari dolaze na svoje mjesto.

Druga, od četiri teme o kojima se govorilo bili su talenti. Ne kao zasebna tema, nego izravno

povezana s ostalim temama, a ponajviše s radošću. Kratko i jasno vlč.Damjan nam je rekao

da nismo sretni zato kaj ne koristimo svoje talente. Na prvu nema baš previše smisla, ali kad

malo razmislim zapitam se koristim li ih i na taj način zahvaljujem Bogu. Uvjerena sam da na

Zemlji nema osobe koja ne pogleda drugu osobu i veli " joj da barem ja mogu tako" ili "zašto

meni Bože nisi dao ovakvo nešto". A jesmo i mi nezahvalni. Na prvom mjestu sam ja takva.

Uz to, svoje talente ne iskorištavam, nego tapkam na mjestu i žalim za prošlim vremenima i

kako mi je sad uz fakultet teško uskladiti da svoje talente iskoristim. Najgore od svega je da to

nije istina. Nakon fakulteta većinom dođem u stan, ležim i tipkam po dva sata na mobitelu i

pritom ne napravim apsolutno ništa, a gledam na internetu kako su drugi bogati talentima i

kako ih iskorištavaju. Ne vidim ono što mi je pred nosom, odnosno mislim da neću vidjeti.

Svoje talente sam zakopala, samo zato što su se drugi bavili drugačijim stvarima nego ja ili to

nije bilo popularno ili me bilo sram i strah. Pretežito me bilo strah svojih vršnjaka i njihovog

ruganja. U svakom slučaju to nije isprika za moje nepoštovanje prema Onome koji me

stvorio. Bila sam treći sluga, nisam se usudila surađivati s Bogom. Trebao mi je dug put da

shvatim da Ga ima, da postoji i da je sa mnom u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj situaciji.

Neizmjerno sam zahvalna na ova dva dana na Veternici zato što su me riječi vlč.Damjana

probudile. Iako sam ja znala da bi trebala svoje talente iskoristiti, nisam se pomaknula s

mjesta. Sad mi je potrebno vrijeme i snaga za pokrenuti se, osloboditi i otvoriti svoje srce

prema novim mogućnostima, odnosno u svojem srcu prihvatiti talente koji su mi darovani.

Čeka me velika odgovornost, ali ništa nije veće od samog Boga koji svaku prepreku miče i

olakšava put prema cilju.

Treći dio ticao se grijeha i života s grijehom. Budući da smo samo ljudi, ne savršenstvo,

skloni smo grijehu. Baš tada, kada smo u grijehu može se osjetiti Božja ljubav koja nas

prihvaća i takve prljave. Na nama je hoćemo li tu ljubav prihvatiti, naučiti nositi se s grijehom

i istovremeno ga se osloboditi. Druga je mogućnost, koja se također često događa, da hodamo

u grijehu, bježimo od Boga i samoga sebe te Ga ne želimo čuti. Dugo vremena nisam mogla

shvatiti da On prašta i ljubi bezuvjetno, da stvarno oprašta svaki put kad padnem. Nema

logike da nekome opraštaš svaki put ako iz dana u dan ponavlja jednu te istu grešku. Ali zbog

svoje ljubavi Bog je za to sposoban. Kada se pokajemo za svoje pogreške i dobijemo oprost

od Boga, puno je teže zamoliti oprost od druge osobe s kojom smo zakazali u odnosu. Strah

nas je da nam neće oprostiti i da ćemo se samo dovesti u neugodnu situaciju. Mislim da je to

puno teže nego otići na ispovijed kada znamo da nam Bog iznova oprašta. No to ne opravdava

ako namjerno griješimo zato što znamo da ćemo ići na ispovijed i dobiti oprost. Odličan

primjer nam je čitanje o izgubljenom sinu gdje je zapravo izgubljeni sin onaj stariji. Oduvijek

sam mislila da je to mlađi sin koji se vratio i nisam razmišljala o postupcima starijeg brata. U

tom evanđelju pronašla sam i sebe i to kao starijeg sina koji osuđuje. Često zaboravim na

jednu riječ- poniznost. Puno puta u životu mi je falilo poniznosti i razumijevanja za ljude oko

mene.

U nedjelju je vlč.Damjan govoril o našem čekanju da nešto prođe, da će doći bolje vrijeme, o

izbjegavanju naših dužnosti i o borbi u kojoj smo dužni sudjelovati jer je ipak naša borba.

Zaboravljamo naše primarno poslanje i okrećemo se svijetu prilagođavajući se na

svakodnevne laži, spletke, ogovaranja i ponižavanja što je postalo općeprihvaćeno i normalno

u našem društvu. Naše poslanje je učiniti svijet boljim, ali vrlo lako klonemo i prilagodimo se

svijetu zato što je lakše nego boriti se. Đavao se jako trudi da to postigne, a to postaje lako

ako nismo u čvrstom odnosu s Bogom. Nismo u čvrstom odnosu kada nemamo povjerenje

prema Njemu i samim time oslanjamo se sami na sebe što nam donosi nemir u život. Mir nam

je neophodan za život, a možemo ga postići molitvom i potpunim predanjem u Božje ruke.

Svakodnevno moliti naučila sam tek ove godine, a imam 19 godina. Kada se toga sjetim bude

me sram, ali ubrzo pomislim bolje ikad nego nikad i vjerujem da su moji anđeli radosni isto

kao i Bog. Naizgled imam super život, studiram, imam obitelj, prijatelje, zdravlje, roditelji mi

sve omogućuju kaj trebam, ali unutar mene događa se borba. Često sam nezadovoljna i nisam

sretna, nisam radosna. U ova dva dana konačno sam shvatila što znači biti radostan. Nastojim

sada raditi na otkrivanju svojih talenata, odnosno radosti što će me još više približiti Bogu.

Hvala Ti!

Marta Černi

Moja treća Veternica. Kratko i jasno. Kad te Bog zove na Veternicu - On raširi ruke i zove te

u zagrljaj. U sigurnost, zajedništvo, mir. U zamjenu za odsustvo svakodnevice (medija, briga,

nepravilnosti u svakodnevnom življenju) dobiješ obilje Njegove milosti. Bog te grli šutnjom,

molitvom, druženjem, radošću (ne srećom), providnošću, sakramentom pomirenja. Čovječe,

tvoje je samo da to prihvatiš i da živiš u Njemu. Bože hvala Ti što odabireš upravo mene,

izgubljenu među stotinom. Amen.

Marta Šarec

Ove godine su za mene bile treće duhovne vježbe na Veternici otkako sam član Zbora. Svake

godine je bilo super, odlicno, obilno duhovnom hranom... Ovu godinu mi se najviše dopala

misa na kojoj smo sudjelovali u subotu. Ta misa nije bila poput drugih. Ona je bila samo za

nas, zboraše, ljude koje je On sam izabrao da Mu pjevaju na hvalu i slavu. To je tu misu

učinilo posebnom. To joj je dalo "začina" da bude drugačija. Da je netko drugi bio na toj misi

u subotu, ne znam bi li osjetio to što sam ja, a vjerujem i svi ostali zboraši, u sebi; tu radost,

sreću, zadovoljstvo, blagost, snagu... koju smo dobili. Ostatak duhovnih vježbi nije bilo ništa

manje važno. Od predavanja, šutnje, pa do igre, pjesme i svega ostaloga što je bilo. Sve je to

bilo lijepo i krasno, ali ne smije ostati na tome. Vjerujem da smo svi mi na Veternici dobili

nešto čime možemo, i moramo, ohrabrivati, razveseliti, poticati ljude koji nas okružuju na

dobrotu.Da čine dobro, da se klone zla, da uživaju u onome što im je dano, da ne gledaju na

tuđe greške, nego da popravljaju svoje, da ne gledaju samo na svoje potrebe... Ima tu još puno

toga što nisam naveo, a potrebno im je. To je na nama da počnemo djelovati.

Filip Flajšman

Tjedan dana nakon duhovne idile, slegnuće dojmova, vrijeme je da se sve to stavi na papir da

bi mogli to pročitat nakon sljedećih duhovnih vježbi i vidjet gdje smo sami sa sobom. Moje

druge vježbe, a prvi esej (prije bi ja to nazval pismo) zanimljivo sve u svemu. Priču o

Veternicu svi dobro znamo raj na Zemlji rekli bi, ali zato taj raj treba prenijet i u

svakodnevnicu čemu i sami svjedočimo da je teško. Krenuo bih s nečim što je najviše

razveselilo ove godine, a to je zajedništvo i povezanost koja se osjetila, bar po onome što

moje oči vide. Rekao bih la familia, prošle godine toga u zboru toga nije bilo, teška godina

očito bila neka, čudne struje, uglavnom mislim da smo ko zbor napravili veliki napredak u

tome i trebamo radit na tome da tak i ostane. Rečenice koje su me se najviše dotakle bile su

one o smrti, parafraziram mi kršćani i kada nam netko umre moramo osjećat tugu i to je

normalno ali ako smo u miru s Bogom normalno je osjećati i radost jer je osoba preselila na

bolji svijet. Sigurno se pitate zbog čega? Pa u utorak ujutro me dočekala vijest o smrti drage

mi osobe, bake, ne moje al doživljaval sam ju ko svoju, bilo je tu tuge naravno, ali opet s

druge strane i radosti jer je se riješila ovozemaljskih muka i preselila na bolje mjesto. Nebi

više filozofiral nejde mi to, prepuštam to dragom nam voditelju njemu to ipak ide najbolje I

da nemojte zamjerat na nemojte zamjerit na nekim frazama, i super književnim rečima

David Vadas

Vječnost – mjesto ili stanje kojem svi mi težimo, kao zajednica i kao pojedinci. I ove godine,

tema naših razmatranja na duhovnim vježbama na Veternici pogođena je u sridu. Iskreno,

donedavno nisam niti sam osobno puno razmišljao o vječnosti kao takvoj. Znam da nakon

ovog života dolazi vječni život i radost u Bogu, ili tuga i jad bez Boga. No, nisam razmišljao o

vječnosti kroz Sveto pismo i meditaciju i razmatranja kao što sam to radio ovaj vikend. Prije

sam obično znao pročitati neki ulomak iz Biblije, ali nisam se trudio ući u samu bit pročitanog

teksta. Više sam se brinuo i uspoređivao svoju situaciju u životu sa onim pročitanim ili sam se

opterećivao pitanjima u tonu, to se samo meni događa i zašto baš ja, a nisam proniknuo u

samu srž Isusove poruke koju nam daje. Na primjer, prispodoba o izgubljenim sinu. Nikad

nisam razmišljao što mogu naučiti od svakog lika iz prispodobe ponešto i iskoristiti to u svom

životu. Sve do sad. Prispodobu sam jako dobro znao, no razmatranje sa vlč. Damjanom mi je

otvorilo potpuno novu stranicu te prispodobe za koju sam mislio da ju jako dobro znam i da

nema nešto novoga u njoj. I što je najvažnije, našao sam se u svemu što smo spominjali. Želja

za samostalnošću od gospodara tj. Boga te sam se u svakodnevnici ponekad odvojio od njega,

uzevši svoj dio nasljedstva i živio bez njega što je naposljetku vodilo u grijeh. No, odmah po

tome slijedio je strah i lupanje glavom o zid i žaljenje. Ali i povratak ocu, traženje oproštenja i

milost koju nam naš dragi Otac svaki puta na ispovijedi daje. A tek razmatranje o talentima.

Koliko sam toga otkrio i o samom sebi tamo gore na našim zagorskim bregima. O nekim

stvarima nisam niti razmišljao kao o svojim talentima, nego samo kao stvari u kojima mi se

ponekad posreći pa mi dobro ide. Ustvari, svatko od nas može naći tolike stvari o kojima

razmišlja kao i ja, a zapravo ne ulazi u njihov bit i ne prepoznaje da nam to sve dolazi od

dragoga Boga. Nadam se da ste i vi ostali našli nešto što vas je oduševilo i da odsada na neke

stvari gledate sa drugačije perspektive. Drago mi je da sam se vratio u zbor i u ovom

razdoblju razmišljanja koje nam je Edi dao, uvidio sam da je to bila i ispravna odluka.

Veselim se nadolazećim događanjima i probama i želim da se sve više družimo i molimo.

Budite mi pozdravljeni u Kristu.

David Cesar

Veternica. Malo selo u kojemu je Duhovni centar Varaždinske biskupije. Kompleks s crkvom

Gospe žalosne, ugostiteljskim objektom i prekrasno uređenim vanjskim dijelom. Baš tamo je

Zbor mladih Varaždinske biskupije održao svoju duhovnu obnovu zadnji vikend u rujnu 2017.

godine. Duhovnu obnovu je vodio vlč. Damjan Koren, ravnatelj Duhovnog centra.

Duhovne su obnove nešto premoćno za mene. Vrijeme u kojem se posvećuješ svojem

duhovnom rastu. Vrijeme, kada zanemariš što se događa u ostatku svijeta i staviš naglasak na

svoj odnos s Bogom. Da shvatiš, da bez svoje predanosti Njemu, nisi ništa. Ali kada se predaš

Njemu u potpunosti, onda si sve. Bilo što, za što te On odredio.

Ova duhovna obnova imala je naglasak na vječnosti. Ipak, vječnost nije bilo što. To je

beskonačnost u kojem ćemo boraviti nakon svojeg ovozemaljskog života. Ovaj zemaljski

život je u usporedbi s onim vječnim ništa. A baš će nam ta cijela vječnost biti određena prema

ovom kratkom zemaljskom životu. Zato je ovaj zemaljski život jako bitan. On nas određuje.

Tko smo mi uistinu. Mi smo sada spoj duha, duše i tijela. Ako samo jedno od toga troje

zanemarimo, propadamo. Kao što su Otac, Sin i Duh Sveti zajedno Presveto Trojstvo, tako

smo i mi, i duh i duša i tijelo; biće, koje je stvoreno Božjom rukom. Bog nam kaže preko

Svetog pisma da se radujemo. Bez radosti nema ništa. U Bogu nek se radujmo. Jer Bog jest

radost. Ako smo s njim, ne možemo biti ne radosni. Ako pak nismo radosni, treba se

preispitati jesmo li mi doista s Njim. U tim su nam stvarima prijatelji jedna predivna stvar.

Prijatelja ne možemo imati puno. Ali kad si ga stekao, stekao si pravo bogatstvo. Bogatstvo s

kojim prevladavaš strah, i spreman si radovati se u Gospodinu.

Bog nam je, također, dao talente. Nekima više, nekima manje. Oni nas također određuju kao

osobu. Jesmo li spremni razvijati svoje talente?! Jesmo li spremni biti zahvalni na svemu što

nam je Bog dao, i onda iskoristiti to da i mi pomažemo i ljubimo jedni druge kao što i Bog

nas ljubi. Kao što je i Isus došao na svijet služiti a ne biti služen, tako i mi. Moramo se

prepustiti u Božje ruke kako bi mogli dati sebe svojim bližnjima i svima kojima je to

potrebno. Ne biti pasivan, nego uz snagu Isusa Krista napraviti ovaj svijet boljim mjestom.

Muči li nas pak grijeh. Bog nam je dao Svetu ispovijed. Odlična stvar s kojom onda krećemo

kao novi. Bitno je priznati sebi i Bogu gdje smo slabi. Iako On to već zna. Ali bez ispovijedi i

pokore nema napretka. Muče li nas pak kušnje, odlično. Onda znamo da smo na pravom putu.

Nema odličnih rezultata ako nema muke i odricanja. Đavao hoće da sve ide lako. Ali to je

onda put koji ide do krivog cilja. Bog nam dalje teški put. Tako da na kraju možemo biti

ponosni što smo sve prošli. Da možemo biti zadovoljni gdje smo došli. U Kraljevstvo Božje.

K našem Ocu, Tatici. Koji nas neprestano prati i pomaže nam.

Zato, budimo radosni, budimo spremni na kušnje i slijedimo Krista. I vječnost će nam biti

predivna. Bvb <3

Šimun Ilčić

Dragi moji!

Posljednji boravak na Veternici bio je malo skraćen pa nismo imali toliko vremena za društvo,

što mi je odgovaralo. Prethodne Veternice bazirale su mi se na shvaćanju međusobnih odnosa,

razvijanju prijateljstava i zajedništva zbora, a ovaj put bilo je nešto drugačije. Uspjela sam

razmotriti odnos između Boga i mene – koliko je on zapravo krhak. Tokom ljeta u meni se

nakupilo puno sumnje, nereda, nepravdi i kajanja. Sve to sam potiskivala, baš onako kako

nam je na predavanjima bilo napomenuto da ne smijemo. Nakon ispovijedi i razgovora sa

svećenikom, nastupilo je takvo olakšanje, skrušenost, mir, radost, polet, pravi vatromet

emocija… Shvatila sam da mi badava sve, ako nisam na čisto s Njim. Da mogu tražiti utjehu

u svemu, a samo On će mi ju dati. Neću se više zamarati sitnicama i truditi se promijeniti

nemoguće. Očito je baš sve tako kako mora biti, iako se nama čini da mora biti drugačije.

Bez Tebe, gubim se, Ti si taj što vodi me. Gospode, ja tako trebam, Tebe svakog trena. Zaštiti

me, opravdaj me, o kako Te trebam. Mislim da je ova pjesma bila vrhunac svega. Riječi su se

poklopile sa mojim unutarnjim stanjem, a vaši glasovi odnijeli su to do Božjih ušiju. Ne znam

kako ste se vi tu večer, u toj crkvi i tokom te pjesme osjećali, ali znam da je moj osjećaj bio

neopisiv. Tko ga je osjećao, znat će.

Martina Vožar

Život se sastoji od mnogih perioda u kojima se mijenjamo, svjesno ili nesvjesno.

Ovoga ljeta, posvetila sam se proučavanju Biblije, vjere i potrudila se pronaći u svemu tome i

posložiti sve kockice koje su se posložile u ogromni dvorac. Ova zadnja Veternica odgovorila

mi je na mnoga pitanja i postavila jasne ciljeve i iskristalizirala sliku.

Počevši od predavanja vlč. Damjana. Upamtila sam da se radost jača kroz iskrenost te

da su prijatelji ti koji očuvaju radost. Kao da čitam opis ZMVB-a. Jako mi je drago što zbor

broji hrpu novih članova koji su veoma veseli, dragi i otvoreni. Uz silnu opuštenost i iskrene

razgovore, zbor je definitivno postao moja druga obitelj. Nadalje, tema o talentima bila je pun

pogodak gdje sam se zamislila nad svojom neizmjernom lijenošću i odlučila prihvatiti

apsolutno sve izazove koji se nalaze na mom putu. Konkretno, shvatila sam koliko je malo

potrebno za promjenu i ostvarenje bilo kojeg cilja, sna, želja i željica. Predavanja su bila

inspirativna te sam po prvi puta spojila ugodno s korisnim i dublje promislila o svim temama

i tražila sebe u istima. Taj vikend je za mene definitivno bila duhovna obnova jer sam shvatila

da je Veternica jedno od tri mjesta gdje volim biti sama s Njim, razmišljati, maštati, odlučivati

i suočavati se sa svime što stavljam ispod tepiha. Uvijek me iznova impresionira priroda, mir,

tišina i spokoj koji vlada tim mjestom.

Da ne kompliciram i promišljam previše, zahvalna sam na tome vikendu najprije zbog

novih i obnovljenih prijateljstava i napokon naučenog puta do Veternice i natrag uz

mnogobrojna okretanja. Drago mi je zbog svih nasmijanih lica, sjajnih pogleda, iskrenih

zagrljaja i toplih riječi. I šećer na kraju, ta Njegova ljubav, On... nemam riječi osim WOW.

Zaista je lijepo biti dio te obitelji.

Nikolina Matić

Svaki put jedva čekam taj vikend jer znam kaj me tam čeka. Nakon cjelotjednog iščekivanja,

napokon je došlo i to jutro da krenemo. Očekivanja su bila velika, kao i obično, ali malo je

reći da su se ostvarila. Kak god sad ovo zvučalo, čini mi se da je svaki put sve bolje. Ovo mi

je već treći put sa ZMVB-om i svaki put je bilo drugačije. Ovaj put se moglo osjetiti nekaj

posebno u zraku. Tak puno nas je bilo da je bilo nemoguće ne osjetiti tu radost i zajedništvo.

Imala sam osjećaj da ZMVB opet poprima one svoje najvažnije oznake, da smo stvarno svi tu

s istim ciljem. Ljetne molitve su definitivno bile uslišane i to se osjeća. Osjeća se u svakom

pogledu, osmijehu, zagrljaju, da smo svi tu zbog Njega i da smo spremni prihvatiti put i

zadaće koje nam daje. Teme vlč. Damjana su bile pun pogodak, svako se u njima mogel najti

bez problema.....ali, kolko nas je moglo pozitivno odgovoriti na pitanje: „Kak si?“ Stalno smo

užurbani, nemamo vremena jedi za druge, a još manje nam se da nekome objašnjavati kaj nas

muči. Iz tog razloga je potrebna molitva kojom smo započeli i nastavljamo sezonu. Nesmemo

posustati jer nas ona drži na okupu i čini nas jednom veselom i vedrom obitelji koja se

međusobno potiče da idemo prema vječnom životu koji nas čeka. Meni su se baterije

definitivno napunile i lakše izlazim na kraj sa srednjoškolcima s kojima se družim na početku

ove školske godine. Svi mi imamo sreće jer smo skužili da dijelimo isti talent i ljubav prema

pjevanju. Svaka naša proba, nastup ili klanjanje su nekaj posebno jer rijetko koji zbor ima

takvu snagu u zajedništvu ko mi. Definitivno mogu reći da živim za vikend na Veternici,

Dugu, Hollywin i sve vrijeme koje provodim s vama! BVB

„Stvoreni za nebo, još od vječnosti,

ne griješi dušu zbog malo zemnosti.

Kad nebo, zemlju gledaš sada ti i

ne znaš gdje bi prije gledao,

podvojen mučiš sebe nanovo,

a stvoren si za nebo!“

Nina Habijan

Hvaljen Isus i Marija, ljudeki moji!

Mogu reći da sam nestrpljivo čekala Veternicu. Za mene je to jedno posebno mjesto, mjesto

mira gdje osjećaš neizmjernu Božju prisutnost. Mir, tišina, priroda naspram buke i

užurbanosti svakidašnjice je nešto što mi je taman došlo. A i drago mi je da je došla u ovom

terminu, na početku školske godine – taman ko duhovno punjenje baterija.

Doživljaji su predivni. Bilo je divno biti okružena dva dana dragim ljudima.

Teško mi je odvojiti neku temu posebno jer me svaka dotakla na svoj način – znate onaj

osjećaj ko da je svaka riječ baš tebi upućena. Govor o talentima posjetio me da Bog svakome

od nas daje razne talente i da smo ih dužni koristiti, a ne ostavljati ih u „ladici“ da skupljaju

prašinu. Tako da mi je to bio poticaj da još više i jače koristim vastite talente (pogotovo one

koje sam počela koristiti, pa odustala od njih) – ali ne za sebe nego da se Bog kroz mene,

moje talente i čitav moj život proslavlja. Ova dva dana stvarno su prošla u radosti, smijehu i

veselju - baš kao što je vlč. Damjan spominjao radost koja bi trebala biti srž života svakoga

od nas – baš kao i što papa Franjo govori „Kršćanin koji nije radostan nije pravi kršćanin.“

I u konačnici klanjanje – nekako ono što me uvijek najviše dotakne – biti u prisutnosti živoga

Boga kroz molitvu, šutnju, pjesmu. Posebno me se dotakla molitva za svakog člana zbora –

kako sadašnjeg, tako i bivšeg, za one prisutne i za one koji nisu mogli biti s nama, molitva za

smog sebe i ono što ti je potrebno.

Zahvalna sam Bogu i svima vama na ova dva dana i ZMVB-u i veselim se svemu onome što

nas zajednički očekuje!

Martina Eršeg

Veternica, Veternica prije faksa, Veteeernica (kak genijalno, jel da?). Bog je baš pravi Frajer,

fakat je.

U najtamnijim trenucima života spoznaš tko je zaista za tebe i uz tebe, tko te prihvati kada te

drugi odbace. Iznenadiš se da to ponekad nisu ljudi za koje si mislio da su tu, blizu tebe. Bog

zna tko je za nas i poslat će te ljude, ne treba mnogo plakati ako to nisu oni kojima si se

nadao, jer to nije gubitak već je dobitak. Ponekad se grčevito držimo onoga što poznajemo

iako to nije dobro za nas, a ne dopuštamo novome da postane dio našega života jer smo

drugačije zamišljali život. Baš taj korak znači skok u vjeri. S pouzdanjem se okrenuti novome,

zahvaliti na starome i krenuti u život s novom snagom.

Baš tu snagu dobila sam u beskonačnoj veličini na ovogodišnjim obnovama. Vječni život.

Radost. Talenti. Grijeh. Dosljednost. Kako močne teme, jel da? Tolko poticajne, toliko

brutalno dobre da skačeš u sebi! Najviše su me dojmile teme o radosti i talentu. Drago mi je

da nam je vlč. Damjan naglasio neke stvari, koje su bile fakat potrebne. Dakle, ljudi, ne

zakopavajte svoje talente, već ih razvijaj! Udvostrucite to!

Živiš zadovoljan, jako sretan, iako ponekad kad primjetiš ogrebotinu žalosti, čak je osjećaš

dodirom, gotovo redovito, pravi ostanak zlovolje. – Ovo veeselje i ova tjeskoba mogu živjeti

zajedno, no svaka u svome ''čovjeku'': prva u novome čovjeku, druga u starome čovjeku.

Jedno iskreno 'volim te' je jače od svake patnje, boli, zla i tuge. Kad se sve sruši i kad ti se sve

čini izgubljenim i besmislenim, samo jedno 'volim te' od prave osobe može te podići iz pepela

i u trenu obnoviti sav život u tebi. Ako nema te osobe, sjeti se, Bog ti svakim dahom i u

svakoj sekundi tvog zivota govori 'volim te'.

NE ZABORAVITE!

RADUJTE SE U GOSPODINU UVIJEK! PONAVLJAM: RADUJTE SE!

&

AKO JE BOG NA PRVOM MJESTU, SVE OSTALO JE NA SVOM MJESTU!

p.s. (dodatak, 1.10 – prva misa u katedrali kao student ) -> Došla sam u Zagreb prijepodne,

Martina Vožar i ja otišle smo na ručak i kasnije na misu u katedralu. Na misi za Jurja

Slavinca, pjevao je mješoviti zbor BAŠĆINA, uglavnom, cijeli redoslijed pjesama bio je

dobar, jako kvalitetno izveden iako su nam pjesme bile nepoznate, no, taj zbor nije imao

jednu stvar, a znate koja je to stvar? Možeš imati i najslavnije glasove, ali ako nemaš BOGA,

SRCE I RADOST, nemaš ništa. ZMVB TO IMA I NEMOJMO TO UMANJIVATI.

PREVELIKI JE TO BLAGOSLOV DA BI MI ZANEMARILI TO!

VOLIM VAS! BVB+

Vaša SaraH

Veternica. Mjesto na kojem pronalazis mir, na kojem možeš biti potpuno svoj bez

ustručavanja ili straha. Kad dođeš tam, jednostavno napraviš jedan klik, odnosno, isključiš se

iz svega kaj te inače opterećuje ili ti stvara teret na leđima, zaboraviš na sve svoje brige s

ciljem da dobro razmisliš o svemu za kaj inače misliš da nemaš vremena. I to je taj predobar

osjećaj koji rijetko gdi možeš iskusiti. Ovo su bile moje druge duhovne vježbe na Veternici.

Duhovne vježbe, sam naziv govori, vježbaš duh. Isto tak postoji i tjelovježba koju većina nas

prakticira redovito sa ne bi "zakržljali", dakle, vježbaš tijelo. Stoga, trebamo voditi računa o

tome da naš duh ne zakržlja, jer nas upravo duh i tijelo, uz dušu čine cjelovitim osobama

kakve jesmo, zato mislim da su duhovne vježnbe izuzetno bitna komponenta. Prošle godine

nisam imala nikakva očekivanja prije polaska, jer nisam imala nikakvo iskustvo. Budući da

sam ove godine znala o čemu se radi, imala sam određenja očekivanja. U svojoj svakodnevici

to ne volim, jer znam da uvijek postoji rizik da se razočaram ako su moja očekivanja

previsoka. Ono kaj mi je prekrasno kod Veternice je to da znam da se ne mogu razočarati.

Predavanja koja smo slušali su me se posebno dojmila, baš zato jer su sadržavala teme o

kojima sam inače izbjegavala razmišljati. Za koje sam mislila da nemam vremena. Izuzetno

mi je sviđa to kaj vlč. Damjan govori otvoreno, objektivno i realno. Ne skriva i ne farba

činjenice koje nam je ponekad teško čuti. Govori onak kak je bez obzira dal nama to pasalo

ili ne. Mislim da je jako bitno da ti neko tak s vremena na vrijeme osvijesti kak stvari stoje, jer

od zavaravanja samih sebe ili drugih nemamo nikakve koristi. E sad, čuješ predavanje, i

ostaneš paf (u najpozitivnijem smislu), al dojmovi se nakon nekog vremena slegnu. I onda ti

dobivas zadatak, zadatak da te riječi pretočiš u djelo i da u svom životu promijeniš stvari koje

nisu dobre ili s kojima nisi zadovoljan. Jer to i je smisao cijelog koncepta, da kad se vratiš

doma da budeš bolja osoba, sestra, kćer, prijateljica, da to kaj si tam čul pretvoriš u svoju

realnost i samim time uljepšaš nečiju tuđu stvarnost. Da živiš punim plućima, da se

maksimalno potrudiš oko stvari do kojih ti je iskreno stalo, da se daš 100%, da kad te neko

skeptično pita "Ti si vjernik?" ili "Ti ideš na misu?" možeš glasno, ponosno i bez

ustručavanja reći "DA!". Da jednostavno iskoristiš maksimalno od onog kaj ti život pruža i da

na tome budeš zahvalan, jer nemaju svi takvu priliku i potencijal kakav imamo mi kao

zajednica. Nema smisla ne dati se 100%. To bi bilo otprilike ko kad bi ti netko dal odličan

film, ali ti ga nebi pogledal do kraja, nego sam dio, nema logike, nema smisla. Konkretno kod

mene neke su se stvari od onda promijenile. Evo svaki put kad sam nervozna, ljuta, ili umorna

i kad bi najrađe odustala od svega povučem sama sebe za rukav, izmolim neku kratku

molitvu, 3 puta udahnem i nastavim dalje, i stvarno je puno puno lakše tak funkcionirati.

Svaki put kad sam lijena sjetim se da mogu dati 100% i potrudim se, jer nema smisla

pogledati film na pol. I na kraju, kad se pakiram i odlazim skužim kolko je prepredragocjeno i

prepreprekrasno to kaj imam, skupinu ljudi, zbor, zajednicu, drugu obitelj koja me podržava,

voli, u kojoj se osjećam dobro i prihvaćeno, s kojom mogu iskreno razgovarati svaki put kad

se vidimo, u kojoj svaki put dobim topli osmjeh i zagrljaj. To je nekaj kaj je danas nažalost

jako rijetko, al mi to imamo,i baš zato to kaj imamo trebamo njegovati i čuvati ko kap vode na

dlanu, ko zjenicu oka.

Ana Špoljarić

Ovo mi je bila druga Veternica, nakon one u veljači i iskreno nisam očekivala da bi me mogla

potresti kao onda. Ovaj put je bilo kraće, ali za mene isto temeljito i duboko ko i prošli put,

ako ne i više. Sad sam i dulje u zboru i počinjem shvaćati kaj se od mene traži pa mi je ovo bil

jako dobar odgovor na to da li ja to mogu i prije svega da li ja to hoću. Kao odgovor nakon

tog vikenda dobila sam čvrsto da i snažnu volju za prevladavanje svakog pa i najmanjeg

problema. Posebno me se dojmila ispovijed i pokora koja nije bila kao inače, nego baš

konkretno kreni neke stvari raditi drugačije i baš se na to koncentriraj i kad bude teško pa sjeti

se svih onih razloga za biti radostan i kreni dalje. To me jako počelo gurati prema naprijed i

osjećam neki duhovni napredak i snagu. Još jedna nova stvar koju sam sad stvarno shvatila je

Božja ljubav prema meni: naravno, znala sam da me Bog voli, ali sad je to poprimilo nekaj

puno više i baš osjećam kao da je kraj mene stalno jako dobar prijatelj i osjećaj je

prepredobar. Kad sam došla natrag doma i trebala se vratiti u redovan život mislila sam da

bude dosta teško, barem mi je bilo prošli put. Međutim, ovaj put je bilo puno lakše stati pred

ljude i baš svjedočiti vjeru uvijek i pred svima. Bila sam iznenađena kod nekih ljudi koji baš i

nisu vjernici, a svejedno su se složili sa svim kaj sam pričala o vjeri (uglavnom utemeljeno na

iskustvima s Veternice) i onda sam skužila da je to ta snaga i da to treba jačati i graditi. Puno

sam razmišljala o svim predavanjima i došla do nekih zaključaka kak se to odražava na moj

život i kak ja mogu djelovati da živim u skladu s Bogom. Nije uvijek lako, ali svaki trud mi se

isplati i radosti je sve više. Naravno, uz sve to ide i zbližavanje sa zborašima, a osobito mi je

drago za druženje s ljudima koje ne viđam jako često, ali i za svaki trenutak proveden s bilo

kim od vas. Evo, uvijek mi donosite radost i hvala na tome!

Maja Špoljarić

Iako sam u zboru već gotovo dvije godine, ovo mi je bilo prvi puta da sam bila na Veternici.

Uvijek sam imala neke obaveze ili prema školi/ faksu ili prema poslu pa me to sputavalo da

odem tamo. Jedino što mogu reći je nažalost. Samo to. Za sva naša događanja u zboru uvijek

se nađu neke isprike zašto netko ne ide, ja sam odlučila ove godine ići na Veternicu, ma kako

mi naporno ili teško bilo. Ni dolazak direkt iz noćne smjene nije me omeo. Ako se pitate kak

inače medicinska sestra zbavi noćnu smjenu, sama, sa četrdeset pacijenata, ponekad dosta

teško, ali te noćne prije Veternice jednostavno nisam mogla dočekati jutro. Jako me dirnulo

kad sam dobila poruku na Whatsapp-u da se moli za mene da izdržim noć i cijeli drugi dan.

Ljudi moji, drugi dan ja nisam ni malo osjećala umor, a niti se on previše vidio na meni.

Molitva zaista ima veliku, veliku moć. Ja mislim da sam to sve izdržala zbog vas i jer me Duh

Sveti vodio.

Sad dok vidim što sam sve do sad propustila I kakve se sve velike stvari mogu gore dobiti,

žao mi je što prije nisam dolazila. Svi su uvijek govorili “Daj moraš iti na Veternicu, gore ti je

super!” I stvarno sam to tak i shvaćala, ali sam si razmišljala kak se “gore” bude Biblija

tumačila na neki, meni nerazumljiv način. Ali onda dođeš gore i shvatiš da to ustvari nije tak i

da sve što vlč. Damijan priča, da sve razumiješ. Nakon tih riječi počneš malo intenzivnije

razmišljati o životu i njegovom smislu i počneš ga ŽIVJETI. Shvatiš da ponekad život

“potratiš” na neke nebitne stvari i da živiš samo “da još to prođe”, a to i nije neka kvaliteta,

jelda? Super mi je bila ona rečenica “Smijem li se dovoljno?”, ja ponekad i previše, ali bolje

da je tako, nego da po svijetu hodam ko neki “ljutić” i da iz mene izlazi samo “Ništa mi ne

paše i pustite me svi na miru.” Treba u životu biti sretan i znati se radovati i malim stvarima.

To te upotpunjuje. A Veternica je ta jedna mala kap u cijeloj našoj biskupiji u kojoj se možeš

zaista radovati, najprije Gospodinu, a zatim i ljudima kraj sebe. Super ljudima. Gledajući te

sve ljude oko sebe, shvatila sam koliko sam ustvari bogata, jer gdje se možeš osijećati

sigurnije nego što je nečija molitva? Pa tam si najsigurniji. Tu si najsigurniji. I takvi ljudi su

najvažniji. Njih treba čuvati. Samo u takvim zajednicama možeš naći pravog, iskrenog

prijatelja, osobu od povjerenja. Vjeruj mi.

Posebnu važnost pridonjela bi najljepšoj noći provedenoj na Veternici, a to je klanjanje pred

Presvetim. To klanjanje me svaki put toliko zbliži s Bogom te u dubini svog srca mogu

iskreno pričati s Njim jer je on tu, kraj mene. Znam da me čuje. Svaku moju riječ. Svaku moju

zahvalu. Svaku moju molitvu. I tu se osjećam sigurnom. Moliš za drugoga, za onoga kraj

sebe, za svog budućeg muža/ ženu, za obitelj i zahvaljuješ Mu za sve milosti koje ti daje u

žiotu. Čuješ Gospodina kako ti govori i daje ti odgovore na pitanja. A u tim svim ljudima oko

sebe vidiš koliko je Gospodin dobar i kako je zapravo velika Njegova ljubav. Okreneš se oko

sebe i vidiš kakva čuda se događaju i kako Duh Sveti svakoga od nas vodi i kako je Božji prst

svakoga dotaknuo. Mislim da bi se ovakve vrste duhovnih obnova trebale češće organizirati

jer zaista nas nakon takvih događaja naša vjera još više nosi.

Marta Kopjar

Ove Duhovne vježbe na Veternici su treće na kojima sam sudjelovala od kad sam

članica ZMVB-a. Kao i prethodnih sezona, ove Duhovne vježbe došle su u pravom trenutku –

onda kada sam imala najviše pitanja o sebi, svom zboraštvu i svom odnosu s Bogom. Svaki

put do sad vraća bih se s Veternice puna dojmova, svježa i punih baterija.

No, ovog puta vraćam se s više od toga. Vraćam se s odgovorima na svojima pitanja

koje nisam mogla dokučiti u gužvi ovog tmurnog i umornog grada u kojem živim. S

Veternice se također vraćam i s nekim prilično važnim odlukama, odlučna mijenjati sebe jer

počinjem uviđati da nisam ona najbolja verzija sebe koja znam da mogu biti. Zatičem se

nesigurna na putu kojim bih željela ići.

Na Veternici sam shvatila da je samo jedan način na koji stvari funkcioniraju – na

Božji način. Zaboravila sam da je lakše Bogu prepustiti brige i dozvoliti Mu da te vodi, u

suprotnom ne možeš biti radostan. Zahvalna sam što sam imala priliku biti dio ovih vježbi jer

osjećam da je moj trokut (duh, duša i tijelo) obnovljen i osjećam se spremnijom suočiti se sa

svime pred sobom.

Ponovno sam, kao i svaki put do sad, posebno cijenila periode šutnje nakon

predavanja jer mi se čini da od buke grada često ne čujem svoje misli. Imajući to vrijeme

samo i isključivo za Boga i sebe, shvatila sam kako mogu poboljšati svoj odnos s Njim, gdje

trebam raditi na sebi kao osobi, članu obitelji i budućoj supružnici.

Odmah po povratku s Veternice započela sam s provedbom svojih odluka. Njihov

rezultat bio je brzo vidljiv, a pozitivnu promjenu osjećam i u sebi. Osjećam je kao radost, kao

mir, i kao strpljivost – nešto što već mjesecima nisam osjetila. Hvala Bogu, divnim zborašima

i vlč. Damjanu na ovom vikendu punom pozitivnih promjena! BVB +

Tena Hudoletnjak

Hvaljen Isus i Marija! :-)

Već sama pomisao na odlazak na Veternicu, to prelijepo mjesto puno mira i tišine, u meni je

probudila veliku radost. Iako jako volim dugo spavati nakon napornog tjedna i ranog buđenja

za školu u subotu sam ustala sa osmjehom na licu i radošću u srcu.

Od ovogodišnje Veternice imala sam velika očekivanja, ali ono što se dogodilo nadmašilo je

sva iščekivanja i prešlo svaku granicu. Ova duhovna obnova bila je jedno od najljepših

iskustava u mom životu. Svidjelo mi se doslovno sve; od predavanja, tišine u kojoj Bog

progovara, misa, pjevanja, druženja pa sve do meni najdraže stvari na svijetu-klanjanja.

Drago mi je sto je vlč. Damjan odabrao temu vječnosti jer se o tome rijetko priča i malo zna.

Glavna poruka koju sam s Veternice ponijela kući je da treba uvijek biti radostan bez obzira

što se događa u ovom užurbanom ovozemaljskom životu, u našoj svakodnevnici, na našim

životnim križnim putevima, upravo zato jer znamo da naš život ne završava smrću nego tek

onda počinje naš vječni prema kojem trebamo strepiti.

Zahvalna sam Bogu na tome što mi je dao talenat pjevanja te što ga mogu iskoristiti na

najljepši mogući način pjevajući njemu na slavu i to upravo u ZMVB-u (meni najljepšem

zboru na svijetu:-) )

Hvala dragom Bogu na ovom prekrasnom vikendu, kaj se mene tiče ja bi tak mogla provesti

svaki, pjevajući s vama Njemu na slavlu. Hvala Bogu na svakome od vas jer je svako poseban

i preljep na svoj jedinstven način.

Hvala vam što postojite i što ste u mojem životu! Sve vas puuuno volimm:-)♥

Bog nek vas čuva i blagoslovi+

Domenika Inkret

Ove godine bila sam prvi put na Veternici sa mojim zborašima. Pošto mi je to bilo prvi put

nisam imala neka velika očekivanja. Bila sam jako uzbuđena i večer prije sam jedva

zaspala. Kad sam stigla u Vž već se osjećala ta pozitivna vibra u zraku i taj duh mladih koji

gore za Kristovom ljubavi. Prije obnove sam malo popustila u molitvi i nekako sam se

osjećala prazno. Na Veternici su me predavanja vlč. Damira potaknula na razmišljanje o

prijateljstvu, radosti, Bogu, talentima te borbi protiv zlog. Shvatila sam da treba imati

čvrste temelje da bi se približila Bogu. Sva ta predavanja i tišine su mi bile jako od

pomoći. Bilo je stvarno poticajno ali me nekako najviše dojmila ispovijed. Već duže

vrijeme nisam bila na ispovijedi u kojoj me svećenik potiče na borbu protiv grijeha.

Ispričao mi je priču o jednom svećeniku koji je pio i koji je svaku misu bio pijan. Kad je

umro, fratar koji je bio s njim do kraja i kojemu se povjeravao, počeo je vikati da je umro

svetac. Tada ga je neki čovjek pitao kako taj svećenik može biti svetac ako je na svakoj

misi bio pijan....a on mu je odgovorio da je svećenikova majka pila kad ga je nosila i da je

bio sklon pijanstvu, ali se taj svećenik borio s tim grijehom te da je na karaju sa 20 čašica

rakije na dan došao na samo 2 čašice. Nekako me baš ta ispovijed potaknula na borbu, na

molitvu protiv grijeha i na ustrajnost u tome. Razmišljala sam i o zboru. Od kad sam u

zboru sam shvatila da sam se promijenila. Da su me ti ljudi potaknuli da radim stvari koje

su dobre za mene. Da se trudim, da se ne predam svjetovnom nego da idem za Bogom jer

je u Njemu radost. Tu su ljudi koje muče ti isti problemi i nekako mi je lakše kad znam da

nisam sama u toj borbi, znam da se mogu obratiti nekome tko će mi uvijek otvorena srca

pomoći.

Stvarno ste predivni. Volim vas

Rea Rođak

Veternica, čarobno mjesto na koje svi uvijek jedva čekamo doći jer znamo da nas tamo čeka

mir, molitvu, razmišljanje, donošenje novih odluka i jačanje prijateljstva.

Sve nabrojano Veternica mi je i ovaj put dala. Predavanja koja smo slušali, najviše ono o

grijehu, dotaknula su moje srce i moju dušu. Šutnja i samo hodanje od postaje do postaje puno

su mi pomogli jer sam uspjela raščistiti neke stvari te ih posložiti u glavi. Ispit savjesti, a

posebno sakrament svete ispovijedi očistili su me i olakšali mi dušu. U biblijske tekstove koje

smo imali priliku čuti nikad nisam dublje ulazila nego sad na Veternici. Mise i klanjanja na

kojima smo sudjelovali bili su stvarno posebni. I naravno zajedništvo i prijateljstvo koje sam

osjetila pobudili su osjećaj vjere, radosti (one trajne radosti povezane s našim duhom), ljubavi

i sigurnosti.

Dojmovi se još nisu slegli, ali znam da sam dobila puno od Veternice i nadam se da sam i ja

dala cijelu sebe njoj, svima vama, ali i Njemu-jer prava ljubav čak ni kad sagriješimo ne

prestaje voljeti. Po uzoru na oca, moramo biti uvijek spremni svima i sve oprostiti.

Hvala vam svima na svemu! BVB <3 <3

Marta Ptiček

Ovo mi su mi prve duhovne vjezbe s zborom na Veternici. Veternica je stvarno jedno prelepo

mesto puno Bozjeg mira i milosti. Tu mores osjetiti pravi mir koji dok si doma i nije bas

najlakse pronaci. Mir koji sam ja tam osjetila je stvarno bil melem za moju dusu, bijeg od

stvarnosti. Covjeku je takav mir stvarno jako potreban. Osjetila sam Bozju prisutnost tam.

Ljudi, Isus je tam bil z namaa!! Pjeval je z nama, plesal, molil, jel, slusal nas, promatral,

gledal, smijal se s nama... Bil je u potpunosti prisutan. I sretan. Mislim da je bil presretan jer

smo se svi skupa okupili tam. Sve kaj je velecasni Damjan govoril mi se jako dopalo. Neke

stvari mi je razbistril v glavi, a na neke me potaknul. I bas sam se zapitala par pitanji kaj se do

sad nisam opce pitala, a niti sam razmisljala o njima. I definitivno bi trebala imati vise

povjerenja v Boga. Tu sam dosta slaba. Vjerujem ja Njemu, al ipak mislim da je to

nedovoljno i premalo. Moram ojacati na tom podrucju. I svoju molitvu moram malo srediti.

Jako mi je lepo bilo nase zajednistvo. Drago mi je kaj sam upoznala malo bolje zborase. Na

klanjanju je bilo isto prekrasno. Isto tak i na ispovijedi. Kroz ovaj vikend sam shvatila

ozbiljnost zbora malo vise i da se stvarno moram posvetiti dokraja. Uzivam v zboru i probala

bum se truditi najvise kaj morem. Ja stvarno volim pjevati, a i jako volim, bolje receno,

obozavam, Boga. Takda pjevanje Kristu na slavu mi je nes najlepse i volim to delati. Moram

jos reci da sam se lepo zabavila, protegla i znasmijala. Nisam si nis uspela spotrti, fala Bogu.

A i da jesam, ma preslo bi brzo. Nogomet i preskakanje prek Edija i Marije mi je bilo

predobro. Sretna sam bila kaj nisam morala sama gluposti zdelavati. I jos jedna stvar. Krizni

put. Tam sam uspela uhvatiti najveci mir. Puno sam razmisljala o sebi i svojim postupcima.

Uglavnom, ovo mi je bil stvarno predivan vikend s predivnim ljudima i nije mi ni malo zal kaj

sam ga provela na Veternici. Bas mi je potrebno bilo to. Ojacala sam u vjeri i obnovila se.

Hvala vam svima od srca i hvala Bogu kaj vas je stvoril. H

Mirjam Krznarić

Ovo je bila moja prva duhovna obnova sa Zborom mladih varaždinske biskupije. Takva

događanja, a i mjesto boravka poznati su mi od prije pa ovo za mene nije bilo ništa novo i

čudno.

Predavanja velečasnog Damjana bila su vrlo poučna iako mi se teško bilo stalno

koncentrirati. Najviše mi se svidjelo prvo predavanje o radosti, a zajedništvo zbora, druženje i

molitva bili su nešto najljepše taj vikend. Lijepo je biti dio takve zajednice, slaviti Boga i

radovati se.

Veselim se sljedećoj duhovnoj obnovi s tako dragim ljudima.😊

Marija Bralić

Hej, ekipica. Možda je vama muka kad vidite riječ „esej“, ali ona u meni budi čistu sreću jer

mi je izlika da sve svoje zbrkane misli stavim na jedno mjesto, u nekakvu cjelinu koja izgleda

smisleno, iako to, vjerujte, nije.

Trenutno sam u stanju nekakvog blaženstva, ajmo to tak nazvati. Stanju mira, radosti i

nevjerice jer mi ona prva dva stanja baš i ne idu u glavu. Već se dugo nisam tak osjećala. Do

tog stanja dovele su me devetnice svetoj Riti - spontana odluka Irene, Nine i ekipe koju su

velikodušno odlučili podijeliti s nama. Beskrajno vam hvala na tome jer, sveta Rita naučila

me moliti. Ovo je bitno! Da nije bilo devetnica, ne bi mi ni na pol bilo tak divno na Veternici

kak mi je bilo sad. Prepoznala sam se u puno stvari koje je vlč. Damjan rekel i baš mi se sviđa

način na koji taj lik razmišlja.

Na zadnjem predavanju zapisala sam rečenicu koja me se jako dojmila: „Štit vjere znači imati

povjerenja u Božji plan.“ Koliko mi vjerujemo u taj Njegov plan? Gledam sebe: koliko puta

kažem „ne“ stvarima jer se bojim? Koliko puta se zatvaram u sebe jer neću ljude opterećivati

sa svojim problemima, ono, svaki ima svoje, ne? Koliko puta sam ja onaj stariji brat pa

pametujem da znam ko kaj zaslužuje? Ma nemam pojma. Strah? Ma čemu? Toliko sam toga

propustila jer me bilo strah kaj bu neko mislil, rekel, napravil… Biramo strah koji nas veže za

zemlju, a zove nas beskrajno nebo. Problemi? Svi ih imamo, da. I to je baš razlog zašto bi ih

trebali dijeliti: ja tebi moje, ti meni svoje. Tuđi problemi su uvijek lakši. Zato i jesmo tu. Da

nosimo jedni druge pa makar i samo slušanjem.

A tišina? Tišina je meni postala radost. Krenem ja moliti krunicu i skužim: ha! Danas se mole

radosna otajstva. Nakon predavanja o radosti. Mora da je slučajno, ne?

Ima tu još puno stvari. Stvari koje budem zadržala za sebe jer prvo, ovo se bude odužilo u

nedogled, drugo, ima nekih stvari koje sam doživjela i osjetila, a želim da ostanu moja mala

srcu draga tajna.

Vjerujem da je svaka sekunda koju sam tamo provela bila sto posto iskorištena. Svaki

razgovor koji sam vodila samo me obogatio, svaki osmjeh koji sam nekome pružila bio je

najiskreniji osmjeh koji mogu dati, svaki zagrljaj ostavio je vaš neizbrisiv trag u mom

sjećanju. Svaka bol koju sam osjetila u prstima nakon masiranja vaših bolnih leđa bila je

odmor za moje srce. Svaka pjesma koju sam otpjevala, otpjevala sam najbolje kaj sam mogla.

Istina, možda sam zavlačila, izvodila kerefeke s prebacivanjem iz soprana u alt i obrnuto, ali

osoba kojoj sam pjevala bio je Bog. Otac, Sin i Duh. Njima i Njemu jedinome. Nikad ne

prestajemo učiti tko je On i nikad nećemo naučiti. I sve više i više se mirim s tim. Sve više se

prepuštam u Njegove ruke i govorim: „Na! Delaj kaj hoćeš. Tvoja sam.“ A u tome mi

pomažete i vi. Moj ste dar od Boga jer uz vas kraj mene, okružena mrakom i jedinom

svjetlošću svijeća; uz vas kraj mene, okružena zelenilom i toplinom sunca koju je svaka moja

stanica željno upijala, u tišini koju ti može pružiti samo Bog; uz vas kraj mene, s vašom

pjesmom u ušima, sve više sam onakva kakvoj težim biti.

P.S. za one koji se sjećaju moje pripovijetke u grupnom za devetnicu, još uvijek ste moje

sunce.

Anja Melnjak

Meni su ovo bile prve duhovne vježbe uopće i pomogle su mi shvatiti neke stvari. Kao

prvo, velečasni damjan je protumačio prispodobe iz drugog kuta gledanja i konačno, nakon

puno godina, shvatio sam koja je poruka istih. U meni se dogodilo obraćenje. Postao sam

duhovniji i bolje sam nego što sam do tada bio. Do tad sam bio na neki način prazan iznutra,

kao da sam bio djelomično odvojen od svog duha, kao da s njim nisam komunicirao. Ali,

nakon vježbi, to se promjenilo. Počeo sam se osjećati bolje, a kako je Damjan objasnio, dobro

smo, ako smo radosni. Postao sam radosniji i samim time sretniji. Kao drugo, vježbe sam

proveo u društvu dobrih, zabavnih i super ljudi, zboraša ZMVB - a. Hvala Vam na tome jer

ste me posebno usrećili i Vi ste najbolje što mise dogodilo u životu. Za to, posebno hvala

Ediju, koji mi je predložio sudjelovanje u Zboru.

Još jednom, hvala Vam svima i sve Vas jako volim.

Pozdrav.

Tomislav Matijević

Dojmovi o vikendu na Veternici su se slegli...Stvarno sam sretna, što sam bila dio duhovnih

vježbi, ove godine. Relativno sam nova u zboru, upoznala sam u ovo kratko vrijeme puno

prijatelja, novih ljudi, koji su mi prirasli srcu. Sva moja očekivanja od ovogodišnje obnove,

bila su opravdna. Velečasni Damjan, imao je predivna predavanja, u puno njih sam se

pronašla...Puno će mi koristiti u daljnjem razvoju moje vjere. Najviše mi se svidjela šutnja.

Preispitala sam samu sebe, što želim zapravo u svojem životu. U svome životu želim

Boga...To sam znala i prije, samo sam sada potvrdila to što želim. Uz njega je sve lakše, on je

uvijek uz mene(nas). U šutnji sam razmišljala o sebi, o svojoj vjeri i o svojim odnosima

prema drugima. Razmišljala sam o svojim postupcima...Teško mi je opisati kakav je osjećaj

biti na Veternici. Ne može se riječima opisati. U subotu smo imali priliku za ispovijed.

Iskoristila sam tu priliku, pomirila sam se s dragim Bogom. Velečasni Damjan, išao mi je na

ruku, i saslušao me...Stvarno sam mu zahvalna na savjetima...Sada znam, da ću biti bolja

osoba, bolja kćer, sestra, prijateljica, a naročito djevojka...Znam da imam nekoga, tko me

neizmjerno voli. Oko mene je puno osoba, kojima je stvarno stalo do mene, a to nisam

shvatila do ove obnove...Prije Veternice sam se raspitivala, što ćemo raditi, kako će nam biti

itd...Načula sam, da će biti klanjanje, koje će poprilično dugo trajati. To mi se na početku nije

nimalo svidjelo...Klanjanje na duhovnoj obnovi, bilo mi je najljepše klanjanje u životu..Molili

smo za zbor, za svoje bližnje, za sve koji nisu mogli doći itd. Stvarno je bilo prekrasno, i

pamtit ću to klanjanje do kraja života. Puno smo se posvetili Bogu i molitvi. Ali bilo je

vremena da se zaigra nogomet i ispriča neki dobar vic. Za to je bio zaslužan naš Edi 😉

Stvarno se osjećalo zajedništvo među svima nama. Puno smo i pjevali, slavili smo

pjesmom...Stvarno sam zahvalna Bogu, što sam vas sve upoznala i što sam postala dio

ZMVB-a.

Uglavnom, duhovne vježbe svima su koristile, i mislim da svi s radošću iščekujemo sljedeće.

Veselim se novim probama i druženjima provedenim s vama. Neprocjenjivo je iskustvo biti

dio vas! Hvala Bogu i svima vama, što ste mi proteklim vikendom uljepšali život. Sve vas

jako volim...

Tena Vinceković❤

Čovjek ,bio žena ili muškarac stvoren je na Božju sliku ,uvršten u 3 dimenzije – tijelo ,duša i

duh.

Mislim da je to nešto sasvim novo za nas ,novi pojam.

Čovjek u 3 dimenzije? Da , baš tako , u 3D je svaki od nas. :D

Tijelo predstavlja naš lik i ono sve materijalno.

A duh i duša, njih često poistovjećujemo. Oboje su besmrtni, neuništivi i jedino oni poslani su

k Bogu. Oni će predstaviti jednom pred Bogom cijeli naš ovozemaljski život, zato bi od sada,

ako do sada još nismo, trebali živjeti u skladu s njih dvoje. Tijelo, duh i duša trebali bi biti kao

jedno, ne bi smjeli taj 'sveti trokut' pretvarati u drugi oblik.

Čovjeku zatreba pomoć, tada on moli, razgovara s Bogom, a On je tu i sluša ga. On je tu kad

čovjek sumnja, kad pomisli da nije, tad je On tu u najvećoj prisutnosti. No, svejedno, čovjek

katkad zgriješi i to nema veze jer ljudski je griješiti. Poanta je u tome da Mu to priznamo.

Jer, Bog nam uvijek daje mogućnost izbora i neće nas sprječavati u tome. On želi da mi sami

shvatimo što je pogrešno, dao nam je tu slobodu. On ne moljaka za ljubav, ali Bog je ustrajan,

čeka, vjeruje nam i On zna da ćemo se vratiti k Njemu.

Vidiš li koliko je Bog dobrostiv? Ne samo da nam sve oprašta, unatoč tome, On nam

beskrajno daje. Daruje nam obitelj, prijatelje, talente i sve to s razlogom. Svaki njegov dar

ima neku ulogu u našem životu. A mi? Mi se i dalje bojimo, strahujemo i bježimo. Zašto? Jesi

li se ikad zapitao jesi li sretan? Koji je bio tvoj odgovor? Svi znamo koji su većinski odgovori,

ali nemoj tako više. Ja ti mogu reći da si sretan, jer ja jesam. Znaš zašto? Znaš li što nas čeka

na kraju ovog puta, iza duge? Čeka nas susret s Njim, On nas čeka. Zar nije to najveći razlog

za sreću? Ja mislim da je.

Nemoj biti u strahu. Strah je krivac za tvoju tugu .Pusti sve svoje brige, svoje strahove ,pa On

je tu, pomaže ti. Prestani čekati neko bolje sutra, ono neće doći čekanjem. Doći će jedino ako

istinski živiš današnji dan. Samo je istina pravi put i vodi nas u to bolje sutra. Ne znaš kako?

Prepusti se, samo to. Vjeruj Mu, On ti sprema nešto posebno. Ne boj se iskoristiti ono što ti

On svaki dan pruža. Ne možeš toliko pogriješiti, toliko, koliko ćeš ako to što ti daje ne

koristiš.

Ne boj se! Jer na kraju svega tu opet dolazi Bog.

On je početak, On je život i On nema kraj.

Tek kad Njega staviš na prvo mjesto, sve ostalo će doći na svoje mjesto.

Ovo je bila moja prva Veternica i nadam se da ću nastaviti niz. Mislim da se iz samog

teksta mogu iščitati moji doživljaji i da više ništa nije potrebno dodati.

Drago mi je što uz mene stoje predivni ljudi, što ih mogu nazvati svojom obitelji.

Andrina Toma

Nekoliko tjedana nakon mojeg pridruživanja Zboru mladih Varaždinske biskupije,

sjedila sam u autu ne znajući kamo idem. Google kaže na planinarenje, ostali kažu “pa znaš,

Veternica”. Ne znam. Zato mi je to iskustvo I došlo poput sna. Vozeći se u autu s Martom Š.,

Majom I Andrinom smišljala sam taktiku za sukob s medvjedom misleći da ipak imam šanse

izaći iz ovog živa. Pa u špilji je prehladno za probu zbora! Ili nije? Meni će ovo svakako biti

prvi put.

Kada smo stigli na Veternicu, prvo sam odahnula jer nije bilo medvjeda, a niti špilja.

Radilo se o domu okruženom civilizacijom, a kako se kasnije ispostavilo, došli smo u svrhu

duhovne obnove na koju me Marta Š. (moja cimerica u dobru i zlu) nagovarala tijekom prve

godine studija. “Ne treba meni duhovna obnova”, rekla sam joj. Pet me godina nije bilo na

vjeronauku, neće ni sada. Čim sam prvi put došla na zbor, znala sam da je poseban. Imao je

neku svoju energiju, uzajamno prihvaćanje i zajedništvo kakvo se drugdje ne viđa. Zašto sam

se pridružila priča je dovoljno duga za još jedan esej, ali došavši znala sam da sam upravo to i

tražila. Sve te divne osobe i pjesme koje pjevamo. I nešto što nas sve povezuje, a to su ista

svrha i ista ljubav. Želja za davanjem. Jedan dio mene koji je dugo šutio, ipak je ostao budan.

Kad smo čuli imena svojih soba krenuli smo na kat malim drvenim stepeništem koje je

mirisalo na tiha jutra i molitvu. Iznenadilo me I šokiralo kada sam u prolazu ugledala

raspored, uhvativši rijeći poput “krunica”, “klanjanje”… Osjećala sam se kao da nastavljam

neki davno zaboravljeni san.

Ime naše sobe bilo je Tabor. Moje cimerice Ii ja dotada se nismo poznavale, ali tijekom tog

kratkog boravka uspjele smo se zbližiti. Jedan od najboljih osjećaja za mene je kada mi netko

otkrije što ga pokreće, a to mi se dogodilo toliko puta tijekom boravka na Veternici. Kao da

smo svi nakratko zaboravili na cijeli svijet, osim onoga u nama, i dopustili mu da izađe

podijelivši ga s drugima. Nakon cjelodnevnih duhovnih vježbi, smirili smo se u našim

sobama. Aham…

Drugog smo dana dobili priliku ispovijediti se. Odlučila sam to učiniti. Kako se bližio moj

red, posvuda u tijelu osjećala sam adrenalin. Odakle početi? Kako da mu kažem koliko me nije

bilo? Nasreću, Marta Š. (uvijek tu kad ju trebaš) pripremila je velečasnog Šardija na moj

dolazak. I tada je krenulo…

Boravak na Veternici bilo je iskustvo koje me učinilo boljom osobom. Mnoge slike

nikad neću zaboraviti. Marta s limenkom u ruci, Juda jede smoki, Irena Sari u mraku mjeri

puls, izlazak sunca koji nigdje ne prestaje... i toliko osmjeha. I toliko muzike.

P.S. Dvije stvari koje je lako ne spomenuti, a jednostavno se ne smiju zanemariti, su hrana i

pogled. Bili su vrhunski.

Lana Bubaš

Naporan početak nove školske godine ublažio mi je vikend proveden na Veternici. Najviše mi

nedostaju duhovna promišljanja na koje nas je navodio vlč. Damjan. Zdrav odnos s Bogom

vrlo je bitan u životu jednog katolika, kao i odnos s obitelji i prijateljima. Rast u vjeri, život

posvećen Bogu i, naposljetku, vječni život trebali bi biti cilj u životu katolika. Zato je temelj

naše vjere osobni duhovni rast i rast u zajednici. Slušajući riječi i savjete velečasnog, shvatila

sam da puno toga mogu promijeniti na bolje i više se posvetiti svojem odnosu s Bogom.

Nakon razmatranja, ispovijedi i Svete mise došlo je klanjanje. Tamo sam stvarno uživala jer

sam osjetila jaku Božju prisutnost. Šutnju sam iskoristila kao vrijeme za osobnu molitvu i

razgovor s Bogom. Spoznaje do kojih smo došli proteklog vikenda sada treba primijeniti u

svakidašnjem životu i djelovati u svojoj župnoj zajednici. Prvi puta sam bila na Veternici i to

još u društvu predivnih zboraša. Cjelokupan doživljaj je prekrasan, a plodovi još veći.

Hana Oblak

Veternica. Mjesto gdje se možeš izolirati od vanjskog svijeta na 2 dva dana i u pjesmi i

molitvi slaviti Gospodina i razmisliti o nečemu važnom. Ova duhovna obnova mi je bila prva

te za prvi put mi je bila odlična. Ispunila je sva moja očekivanja o čemu sam razmišljalo

kakva će biti. Moram pohvaliti predavanja vlč. Damjana na tome što su me potaknula da više

iskoristim svoje talente, da ih ne skrivam, te da ih usavršavam svaki dan. Za vrijeme šutnje mi

se nije svidjelo to što je, barem meni, malo kratko trajala, pa bi ih možda produljio, ali ne

puno. Društvo je bilo odlično, bilo je dovoljno vremena za odmor i igru. Ispovijed je bila

odlična. Bila je on prava kakvu sam trebao. Htio bih pohvaliti i Edija, na njegovom strpljenju

nad nama kada nas je krenuo uspavati. Također bi htio reći da bi mogli drugi puta organizirati

jedno druženje na večer u našim sobama, da se bolje upoznamo (mislim na one kandidate kao

ja ) te da popričamo malo i družimo se. Veselim se sljedećim duhovnim obnovama u

Veternici. Bvb +

Luka Špoljarić

Evo, čitam neki dan što sam napisao poslije prošle Veternice i svidjelo mi se što sam bio

toliko opširan da se stvarno mogu prijetiti stanja svog duha i raspoloženja nakon tog vikenda.

Ova Veternica mi nije bila neki radikalan zaokret ni drastičan iskorak. Ova Veternica mi je

bila korak naprijed ili čak više kao putokaz kamo i kako dalje.

Bilo bi nepravedno pričati o Veternici, a izostaviti početak priče. Zašto smo ove godine već

drugi put bili gore. Pa evo, ukratko rezime mojeg zboraštva od veljače do rujna:

Nigdje se ne osjećam toliko jako voditeljm ZMVB-a kao na Veternici. Tamo kao da je taj dio

mojeg identiteta najjači. U veljači me to „izvadilo iz naftalina“. Baš sam se gore preporodio.

Nakon Veternice u veljači sam nošen tim osjećajem vodstva predivne zajednice malo izgorio.

Tjedan dana nakon vježbi sam snio velike snove, radio glamurozne planove, živio u oblacima

i svašta nešto, a već prva stvar nakon vikenda nije štimala (rok za predaju eseja). Pali smo već

na prvoj i najjednostavnijoj stepenici. To me malo šupilo, a nisam to ni znao. Jednostavno

sam rekao, ajde, nema veze, idemo dalje. I tako sam i dalje snio velike snove, a često sam

dobivao samo šamare. Opet i opet i opet. Jednostavno nisu štimale moje fix ideje i realana

situacija. Eh sad, ja sam tvrdoglav. Nisam to vidio, želio vidjeti...nemam pojma. Gurao sam

dalje, dalje, a šamari su me sve više pekli. Bilo je tak do momenta kad su mi duh i duša bili

tolko našamarani da u zboru nisam mogao biti sretan sretan. Kao jesam, ali ne potpuno. Teška

situacija. Svaki put kad bih pomislio nešto što me raduje u zboru, podsvjesno bi već osjetio

šamare za koje sam znao da budu došli. Teško je biti motiviran i pun žara u toj situaciji.

Teško je reći da sam bio dobro (onak dobro kak to Damajn na Veternici veli). Sve je bilo kao

super, ali ko da sam izgubio ono najvrijednije u zboru, a to je naš duh....to je ono nekaj kaj

imamo i kaj je teško definirati, a svi to obožavamo. Nije mi toga bilo. I na kraju sezone sam

vam to i rekao ako se sjećate. Sve je bilo cici-mici, ali meni je falilo ono nešto. Sad, u ovom

momentu je teško reći dal se radilo samo o meni ili o cijelom zboru, ali ja stvarno više nisam

znal zakaj sam u zboru niti kaj i kak dalje. Malo mi se to sve skupa krivo posložilo u glavi,

srcu ili di već. Kaj se zbora tiče, odlučil sam da se sljedeće sezone probam maksimalno

potruditi pa da onda vidim kaj bu s toga. Zaključil sam da je moje vrijeme možda došlo kraju

(iako još nije ni počelo). Velim, radi se o stanju duha. Ja sam sve skupa bil ok, ali ovo mi nije

štimalo.

I tu sad dolazimo do „dan d“ točke. Bogu hvala. Nina i Irena. Priča ide ovak: akademska

godina mi je gotova, uživam doma i ne radim nikaj...samo odmaram. Jedno jutro, rano rano

zvoni meni mobitel i zovu me Nina, Irena i Anka Pošpaić na kavu s njima. Momentalno. Ja

otišel, ono...zakaj ne. Sat vremena u krevetu ili na kavi...bolje među ljudima, nego da gubim

dan. Uglavnom, da nebum predetaljan, na toj kavi su one predložile molitveni plan dvetnica

sv. Riti za duhovnost zbora, a ja prihvatil. Kao kruna ljetnog molitvenog plana je bila

Veternica. Zakaj ne. Tak i tak sam odlučil potruditi se. Sve smo dogovorili i počelo se moliti.

Krunica je postala sastavni dio dana. Nekad sam molil veseo i radostan, nekad umoran, nekad

nakon izlaska, nekad u 5 ujutro...bilo je tu svašta, ali nije prošla devetnica, a da sam nekaj

preskočil (izuzev zadnje, tu sam malo zaribal). I kaj je bilo najbolje, stvorila se ekipica ljudi

koji su imali ista iskustva...svima nam je bilo kul, zabavno i poticajno kak se žrtvujemo

moleći te krunice, a još više šokantno kaj molitva radi od nas. I tak, ja sam i dalje ostajal pri

svom da nemam pojma kaj bu s zborom, ali da se hoću maksimalno potruditi. Tu se u ljetu

dogodilo još par bomba momenata (Žec&Zrinka, Krapanj, Čiovo...). Sve me to gradilo, jačalo

i sve one šamare pretvaralo u milovanje (to mi je nekaj slika u glavi. Šamar i milovanje po

licu su slični ubiti. Razlika je samo u jačini zamaha...razlika je samo kolko ljubavi ima osoba

koja zamahuje i ti koji osijetiš zamah na licu). Sve se polako gradi i slaže u jednu predivnu i

ispred svega Božju stvar. Ulazak u sezonu ste i sami vidli, i sami znate kak je izgledal, tu

nemam kaj pričati, ali sad kad znate moju perspektivu stvari onda možete i razumjeti kakv

sam otišel na Veternicu. Opet sam kao i u veljači snažno osjetio identitet vođe. To mi je

predivno. Bilo nas je puno...čak, ako se ne varam, najviše u zadnjih 5-6 godina. Jako sam bil

ponosan na to. Užival sam u šetanju Veternicom, šutnji i realnom promišljanju o sebi i

istovremeno gledanju vas kako svaki sam sa sobom riješava neke životne zagonetke i

situacije. Vrijeme za zabavu mi je bilo genijalno. Nogomet i ona sva preskakivanja i

kajjaznamkajne su mi bili baš melem. Igrao sam se s prijateljima. Igrao sam s prijateljima.

Kako dobro!!! Vlč. Damjana volim, to svi već znate. Teme su mi ovog puta bile vrhunske, a

kaj je najbolje, nekak su mi sve nastavljale na sva razmišljanja koja su mi se tokom ljeta

desila. Veternica mi je bila ko nadogradnja na Krapanj. Bomba baš. Znao sam što je, ali nikad

nisam razumio radost kao sada. Priča o talentima me isto drmnula. Talent je

odgovornost...odgovornost je križ, a u križu je radost. Bježanje od darovane odgovornosti je

nešto što ne želim. Ne-ću! Velim, baš mi je taj vikend imao putokaz-efekt. I sad, kad sam

doma, kad smo sišli s brda, sve je jasnije. Najbolji pokazatelj kolko jasnije mi je bila subotnja

misa na đakonskom ređenju...to je bil jedan od onih momenata za koje vrijedi živjeti... Biti

dirigent u katedrali na tako svečanom slavlju baš vama je nešto neopisivo...ko da te odjednom

iskreno zagrli tisuću osoba ili tak nekak...neznam ni sam. Uglavnom, predivno! Svijetlo na

kraju tunela ne da se nazire, nego je kao na dohvat ruke...velike stvari se dešavaju

Moram vam još reći, jako mi je lijepo pisati ovaj esej. Razmišljao sam kak postići da se više

otvaramo jedni prema drugima, a ja sam sam tu radil ogromnu grešku. Uvijek sam razmišljal

kaj trebam reći, kaj trebate čuti, koju taktiku primjeniti, koju kartu odigrati...ono, svašta. A

stvar je u tome da u zajednici nema taktika i trikova. Nisam siguran dal je za vas kao zboraše

bolje da vam pišem esej onak kak je ili da pišem onak kak bi jedan voditelj trebal napisati.

Neznam kaj je ispravnije, ali meni je puno lakše kad ne igram igre. Nema maski i obrazaca

ponašanja...samo smo ti i ja. Jednostavno i predivno

Edi Vugrinec