Dugorocna Ravnoteza Preduzeca Potpune Konkurencije,Rad

SEMINARSKI RAD DUGOROČNA RAVNOTEŽA PREDUZEĆA POTPUNE KONKURENCIJE-SLUČAJ INDUSTRIJE SA OPADAJUĆIM TROŠKOVIMA

UVOD

Ponuda i tražnja razmatraju se odvojeno kako bi se lakše mogla razumjeti priroda ponašanja proizvođača odnosno potrošača. I jedni i drugi se pojavljuju na tržištu kako bi ostvarili sopstvene interese - proizvođači nastoje da maksimiziraju profit kao razliku između troškova i tržišne cijene dobra koje prodaju, dok potrošači, ograničeni raspoloživim dohotkom, nastoje da maksimiziraju korisnost od dobara koje se na tržištu nude. Ipak, potpuna slika o tržištu može se dobiti tek istovremenim posmatranjem i tražnje i ponude, jer tražnja i ponuda na tržištu djeluju istovremeno određujući kroz svoj odnos količinu i cijenu svakog dobra. Istovremenim djelovanjem ponude i tražnje na tržištu se, dakle, formira tržišna ravnoteža odnosno ravnotežna količina i ravnotežna cijena za svako dobro koje se nudi.

Savršeno konkurentske firme moraju prihvatiti bilo koju cijenu koju ponudi tržište.Profit ili preciznije rečeno ekonomski profit (II) definišemo kao razliku između ukupnih prihoda (TR) i ukupnih troškova (TC), tj. II=TR-TC.Ukupni troškovi sadrže sve eksplicitne i implicitne troškove povezane sa resursima koje koristi firma.

1


1. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU I DUGOROČNA RAVNOTEŽA PREDUZEĆA

Tržišna ravnoteža predstavlja cjenovni i količinski odnos u kome su ponuda i tražnja u ravnoteži. U tački ravnoteže količina koju kupci žele da kupe jednaka je količini koju prodavci žele da prodaju.

Matematički, tržišna ravnoteža predstavlja tačku u kojoj se sijeku kriva tražnje i kriva ponude. Pretpostavimo da na tržištu postoji samo jedan proizvođač automobila „A". Ako grafički predstavimo ponudu i tražnju za automobilima marke „A" odnos ponude i tražnje bi mogao izgledati kao na sljedećoj slici:

1

Slika 1: Tržišna ravnoteža

Na x-osi je predstavljena količina u hiljadama komada, a na y-osi cijena u hiljadama evra.

Možemo izvući nekoliko zaključaka: tržišna ravnoteža se formira u presjeku linija koje predstavljaju funkcije ponude i funkcije tražnje, to jest pri cijeni od 30 hiljada evra jer je tada proizvođač spreman da ponudi 40 hiljada automobila odnosno upravo onoliko koliko su kupci spremni da kupe po datoj ceni.

1 www.danibus.forum

2


Ostvarivanjem tržišne ravnoteže formiraju se, dakle, ravnotežna cijena i ravnotežna količina. Ravnotežna cijena predstavlja cenu pri kojoj se na tržištu ostvaruje ravnoteža. Ravnotežna količina predstavlja količinu pri kojoj je tržište u ravnoteži. U našem primjeru ravnotežna cijena iznosi 40 hiljada evra, dok je ravnotežna količina jednaka 30 hiljada. Kada se radi o tržištu takozvane potpune konkurencije tada aktivnosti prodavaca i kupaca automatski pokreću tržište prema ravnoteži - djelovanje slobodnog tržišnog mehanizma svaku cijenu koja se razlikuje od ravnotežne teži da svede na ravnotežnu cijenu.

Tržišna cijena određenog dobra nije uvek jednaka ravnotežnoj cijeni - ona varira i često je viša ili niža od ravnotežne ijene. U takvim uslovima postoji ili višak ponude ili višak tražnje. Razmatraćemo ponovo primjer sa proizvođačem :

2

Slika 2: Tržišna neravnoteža - višak tražnje i višak ponude

Tržiša ravnoteža bi bila ostvarena u tački R koja je presjek linije ponude i linije tražnje. U tački R bi, prema tome, po cijeni od 30 hiljada evra bilo prodato 40 hiljada automobila.

Ako bi, na primjer, došlo do povećanja cijene sa 30 na 40 hiljada evra, kupci više ne bi mogli da kupe 40 hiljada automobila nego 30 hiljada (tačka A na slici 2). S druge strane, po toj istoj povišenoj cijeni (40000 evra) proizvođač bi bio spreman da ponudi 50 hiljada vozila (tačka B na slici 2). U ovom slučaju tržišna cijena je viša od ravnotežne pa je prodavac spreman da ponudi veće količine proizvoda. Ovakav slučaj na tržištu naziva se višak ponude. Po datoj cijeni koja je veća od ravnotežne kupci su spremni da kupe manje automobila (30 hiljada) nego po ravnotežnoj (40 hiljada automobila), dok je prodavac zbog više cijene spreman da ponudi više (50 hiljada umjesto 40 hiljada automobila). Razlika između količine koju je 2 www.danibus.forum

3


prodavac spreman da proda i količine koju su kupci spremni da kupe je upravo višak ponude i u ovom slučaju iznosi 20 hiljada. Kako je tražnja u ovom slučaju manja od ponude prodavac je prinuđen da spusti cijenu kako bi prodao nagomilane zalihe. Zbog toga cijena dalje pada do ravnotežne cijene odnosno do cijene koja će omogućiti prodaju cijele ponuđene količine.

Ako bi, naprotiv, došlo do pada tržišne ispod ravnotežne cijene, potrošači (kupci) bi bili spremni da kupe više automobila, ali bi proizvođač po toj cijeni koja je niža od ravnotežne bio spreman da proizvodi manje. Potrošači bi sada mogli da kupe 50 hiljada automobila po cijeni od 20 hiljada evra, ali bi prodavac mogao da ponudi samo 30 hiljada automobila. To bi bio slučaj viška tražnje jer bi razlika između tražene i ponuđene količine bila 50000 - 30000 = 20000. Kako je u ovom slučaju tražnja veća od ponude logična reakcija prodavca je da poveća cijenu automobila - cijena će, dakle, rasti sve do ravnotežne cijene odnosno do cijene koja će ponovo omogućiti ravnotežu na tržištu.

Kada se na tržištu uspostavi ravnoteža prodavci prodaju količinu proizvoda koje su planirali da prodaju, a kupci kupuju količinu proizvoda koju su planirali da kupe. Međutim, tržišna ravnoteža najčešće biva narušena djelovanjem različitih faktora. Neki od tih faktora djeluju na tražnju, neki na ponudu, a neki na obje veličine.

Do promjene tržišne ravnoteže dolazi:

promjenom tražnje, promjenom ponude, promjenom i tražnje i ponude.

Do promjene tražnje dolazi kada dođe do promjene u djelovanju nekog od faktora koji utiču na tražnju - preferencije i nivo dohotka potrošača, cijene supstituta i komplementarnih proizvoda, očekivanja o budućim privrednim kretanjima. Takođe, do promjene ponude dolazi kada dođe do promjene faktora koji na nju djeluju - troškovi, razvijenost tehnologije, cijena supstituta i očekivanja o budućim privrednim kretanjima. Kada dođe do, recimo, rasta tražnje zbog rasta dohotka potrošača onda se kriva tražnje pomjera desno, a djelovanjem tržišnog mehanizma dolazi do ponovnog uravnoteženja ponude i tražnje, samo ovoga puta na višem nivou tržišne cijene i pri većim kupljenim odnosno prodatim količinama (slika 3).

4


3

Slika 3: Promena tržišne ravnoteže - promena tražnje

Početna tržišna ravnoteža obelježena je sa R1, a nova ravnoteža sa R2. Crvena linija obelježena sa S predstavlja ponudu, a plave linije predstavljaju tražnju i to D1 početnu tražnju, a D2

tražnju posle povećanja dohotka.

Uticaj promjene ponude na tržišnu ravnotežu se može objasniti na sličan način. Kada dođe do, na primjer, do pada ponude zbog rasta cijena sirovina onda će doći do pomjeranja krive ponude ulijevo, a djelovanjem tržišnog mehanizma cijena će se sada formirati na višem nivou dok će prodate odnosno kupljene količine da se smanje (slika 4):

Slika 4: Promena tržišne ravnoteže - promena ponude

3 www.danibus.forum

5


Posle povećanja cijena sirovina preduzeća su spremna da ponude manje količine proizvoda i na tržištu nastaje nestašica jer je tražnja veća od ponude. Kriva ponude se pomjera ulijevo i umjesto početne ravnoteže R1 tržišna ravnoteža je sada u tački R2 je cijena viša, a ponuđena količina proizvoda manja.

Navedeni primeri promjena ponude i tražnje su pojednostavljeni. U praksi se, naime, promjene tražnje i ponude nikada ne odvijaju odvojeno već se i promena i tražnja neprekidno i istovremeno mijenjaju pod uticajem najrazličitijih faktora.

Ekonomski profit uzima u obzir oportunitetne troškove. Jedan takav oportunitetni trošak je prinos koji bi vlasnici firme zaradili ako bi svoj kapital uložili drugde.– Pretpostavimo da firma koristi inpute rada i kapitala, a njena kapitalna oprema je kupljena (nije unajmljena - lizing).– U ovom slučaju ekonomski profit je jednak ukupnim prihodima (TR) umanjenim za troškove rada (wL) i troškove kapitala (rK), odnosno: P = TR - wL - rK.– mjera troška kapitala, trošak upotrebe kapitala, koji je jednak godišnjem prinosu koji je firma mogla zaraditi da svoj novac nije uložila u kupovinu kapitala, već negde drugde,umanjenom za godišnju amortizaciju.

Tržište potpune konkurencije karakteriše:

a) veliki broj učesnika (kupaca i prodavaca);

b) visok stepen homogenosti, odnosno standardizovanih proizvoda;

c) potpuno slobodno ulaženje i izlaženje iz grane;

d) savršena informisanost o tržišnim kretanjima;

e) firme su bez tržišne moći pa se preduzeća susreću sa formiranim cijenama. -prihvatački cijena

Kada se pojedinačna firma suoči s horizontalnom krivom tražnje, to znači da može prodati dodatnu jedinicu proizvoda bez spuštanja cijenaIz ovoga proističe da prodaja dodatne jedinice proizvoda povećava ukupne prihode firme za iznos koji je jednak cijeni (P). Otuda je granični prihod konstantan, i odnosi se na cijenu (PE).Istovremeno i prosječni prihod koji firma prima je takođe ekvivalentan cijeni (PE),što znači da firma može prodati koliko god želi cijeni (PE).Stoga je kriva tražnje (d, d) s kojom se suočava pojedinačna firma istovremeno i kriva prosječnog i graničnog prihoda.Uzduž ove krive tražnje, granični pri-hod, prosječni prihod i cijena imaju iste vrijednosti, odnosno: MC = MR = P.Prema tome, obim proizvodnje koji treba izabrati savršeno konkurentna firma jeste onaj gde je granični trošak jednak cijeni (MC = P)

Ovo je ujedno osnovno pravilo za maksimiranje profita kod pojedinačnih konkurentskih firmi

6


U realnim tržišnim privredama postoje situacije i sektori u kojima se obavlja proizvodnja sa opadajućim troškovima (gde svaka dodatna jedinica nekog proizvoda ili usluga zahtijeva sve manje dodatnih troškova). U takvim slučajevima se javlja potreba da se tržišni alokativni mehanizam zamijeni državnim. Pravilo o maksimizaciji profita u uslovima perfektne konkurencije navodi pojedinačnog proizvođača da svoj obim proizvodnje zaustavi u tački kada su marginalni troškovi od proizvodnje dodatne jedinice proizvodnje jednake cijeni (marginalni troškovi = marginalni prihodi). Ali, u uslovima kada se vrši proizvodnja sa opadajućim troškovima (pri čemu marginalni troškovi opadaju brže od prosječnih troškova) pravilo o maksimizaciji profita ne važi jer on u toj tački ostvaruje gubitak, a ne maksimizira profit.

2.FINANSIJSKA RAVNOTEŽA PREDUZEĆA I INDUSTRIJA SA OPADAJUĆIM TROŠKOVIMA

Ocjena finansijskog položaja preduzeća zasniva se na: Analizi pasive sa aspekta vlasništva odnosno na analizi zaduženosti, Komparaciji odnosa između pojedinih djelova aktive sa djelovima pasive sa aspekta

vremenske imobilizacije sredstava i rokova raspoloživosti izvora. Stepen ravnoteže odnosa između segmenata aktive i segmenata pasive bilansa stanja izraz je stanja finansijske ravnoteže preduzeća. Finansijska ravnoteža preduzeća može biti kratkoročna i dugoročna,

Analizi održavanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima inflacije, Analizi reproduktivne sposobnosti.

Finansijski položaj preduzeća uslovljavaju brojni činioci koji međusobno mogu biti kontradiktorni, što dodatno otežava konačno sagledavanje finansijskog položaja preduzeća. Ovaj problem se razrješava vremenskim i prostornim upoređivanjem finansijskog položaja preduzeća. Vremensko upoređivanje omogućava sagledavanje dinamike, to jest kretanja ili razvoja finansijskog položaja preduzeća. Prostorno upoređivanje omogućava upoređivanje finansijskog položaja preduzeća u odnosu na finansijski položaj konkurencije, što pruža solidnu osnovu za zaključivanje o izgledima preduzeća za opstanak, rast i razvoj. Pri prostornom upoređivanju finansijskog položaja preduzeća treba voditi računa o izboru reprezenta ili grupe preduzeća sa kojima se vrši upoređivanje, da bi se izbjegla opasnost pogrešnog zaključivanja.Analiza organskog sastava sredstava bavi se analizom obima i strukture osnovnih i obrtnih sredstava. Zadatak ove analize je da na bazi karaktera djelatnosti kojom se preduzeće bavi utvrdi odnos između osnovnih i obrtnih sredstava i iskaže svoj sud o normali tih odnosa. Analiza potom mora sagledati strukturu osnovnih i obrtnih sredstava u statici i dinamici i pružiti informacije o potrebnim a nedostajućim sredstvima.Analiza zaduženosti preduzeća, odnosno analiza pasive sa aspekta vlasništva nad kapitalom je takođe bitan element za utvrđivanje finansijskog položaja preduzeća. Kapital (pasiva) preduzeća posmatran sa vlasničkog aspekta dijeli se na sopstveni i pozajmljeni. Sopstveni kapital čini garantnu supstancu preduzeća, daje sigurnost i zaštitu povjeriocima od gubitka pozajmljenog kapitala i obezbjeđuje sigurnost u naplati potraživanja. Sopstveni kapital je garant likvidnosti poslovanja.Pozajmljeni kapital predstavlja tuđe vlasništvo i rokovi raspoloživosti ovih izvora nijesu trajni.Struktura kapitala (odnos između sopstvenog i pozajmnjenog kapitala) posmatra se preko pokazatelja samostalnosti, sigurnosti i zaduženosti.

7


Pokazatelj samostalnosti=sopstveni kapital/ukupni kapital

Pokazatelj zaduženosti=tuđi kapital/ukupni kapital

Pokazatelj sigurnosti=sopstveni kapital/tuđi kapital

Struktura kapitala preduzeća opredjeljivaće sigurnost povjerilaca, rentabilnost preduzeća, autonomiju dužnika i uticati na rizik ostvarenja finansijskog rezultata. Sopstveni kapital pruža sigurnost povjeriocima u smislu naplate njihovih potraživanja. Ako je zaduženost preduzeća visoka, visok je i rizik povjerilaca, jer ako gubitak pređe nivo sopstvenog kapitala, povjerioci ne mogu naplatiti svoja potraživanja iz likvidacione mase, jer je dužnik (preduzeće) izgubilo sva svoja sredstva i dio tuđih sredstava u visini razlike između gubitaka i sopstvenog kapitala. Preduzeće ima veći izgled da ostvari pozitivan finansijski rezultat, odnosno manji je rizik od ostvarenja gubitka, ukoliko je struktura kapitala pomjerena više ka sopstvenom kapitalu. To je zato što su kamate na pozajmljeni kapital po pravilu fiksni trošak odnosno rashod, čija visina zavisi od visine pozajmljenog kapitala i visine kamatne stope. Manja zaduženost izaziva manje rashode po osnovu kamata na pozajmljeni kapital, što daje veću sigurnost u ostvarivanju pozitivnog finansijskog rezultata. Ako je kamatna stopa na pozajmljeni kapital veća od stope prinosa na ukupni kapital (računate iz odnosa poslovnog dobitka i ukupnog kapitala), stopa prinosa na sopstveni kapital (odnos neto dobiti i sopstvenog kapitala) je niža od stope prinosa na ukupni kapital, i u tom slučaju iz pozajmljenih izvora se ostvaruje negativan finansijski rezultat. U takvoj situaciji rentabilnost preduzeća je manja što je struktura pasive pomjerena više u korist pozajmljenih izvora.Ukoliko je struktura pasive pomjerena više ka pozajmljenim izvorima, onda je ugrožena i autonomija preduzeća u smislu nezavisnosti u vođenju sopstvene poslovne politike. U filozofiji poslovanja svakog preduzeća je da teži što većoj samostalnosti u smislu vođenja sopstvene poslovne politike i ostvarivanja ciljeva poslovanja. Ukoliko je preduzeće dosta zaduženo, povjerioci u smislu zaštite od rizika naplate svojih potraživanja, teže da utiču na vođenje poslovne politike preduzeća u pravcu koji će obezbijediti njihovu maksimalnu zaštitu.Iako je manji stepen zaduženosti izraz veće finansijske sigurnosti i samostalnosti, veće učešće sopstvenog kapitala u strikturi izvora finansiranja ne mora predstavljatu i najrentabilniji metod finansiranja. Shodno tome postavlja se i pitanje, koja struktura kapitala obezbjeđuje optimalni sistem finansiranja poslovanja preduzeća? Prema tradicionalnom shvatanju optimalna struktura kapitala je ako sopstveni kapital čini 50%, a pozajmljeni takođe 50% zbira pasive. Ova relacija 1:1 u odnosu sopstvenog i pozajmljenog kapitala, tj. Pravilo ravnanja rizika, obezbjeđuje sigurnost naplate potraživanja odnosno isplate obaveza. Jednom riječju obezbjeđuje likvidnost preduzeća. Takođe se smatra da ovakva struktura pasive obezbjeđuje i visok stepen nezavisnosti dužnika u vođenju poslovne politike. Naravno, u realnom životu uvijek ima odstupanja, tako da se ovo pravilo uzima više kao uslovno.Prema jednom drugom stanovištu, normalnim se smatra zaduženost koja nije veća od 33%, odnosno smatra se racionalnim da preduzeće duguje samo 1/3 raspoloživih sredstava.Moderna finansijska teorija ne prihvata ovako kruta tradicionalna shvatanja. Praksa je pokazala da odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala određuju: organski sastav sredstava, stopa inflacije, stopa rentabilnosti i stepen likvidnostiOrganski sastav sredstava je u stvari odnos između osnovnih i obtnih sredstava. Kada su ulaganja u osnovna sredstva visoka, to zahtijeva pomjeranje strukture kapitala u korist sopstvenog i obrnuto. Pri visokom ulaganju u osnovna sredstva, visoka je i amortizacija (koja je fiksni trošak), što povećava rizik ostvarenja poslovnog rezultata kao razlike između marže pokrića i rashoda perioda (bez kamata). Ako je pri tom visoko učešće pozajmljenog kapitala,

8


biće visoki i rashodi perioda po osnovu kamata čime se povećava rizik ostvarenja pozitivnog finansijskog rezultata. Otuda preduzeće, pri visokom organskom sastavu sredstava može smanjiti rizik ostvarenja pozitivnog finansijskog rezultata jedino većim učešćem sopstvenog kapitala. Visok organski sastav sredstava po pravilu povećava i rizik naplate povjerilaca, jer je više sredstava dugoročno vezano.Visoka stopa inflacije takođe zahtijeva pomjeranje strukture pasive ka većem učešću sopstvenog kapitala. Ako je kamatna stopa na finansijskom tržištu niža od stope inflacije, povjerioci nemaju interesa da pozajmljuju kapital, jer bi time ostvarili inflatorne gubitke. U takvim uslovima preduzeće je upućeno na finansiranje iz sopstvenih izvora u cilju odvijanja poslovanja preduzeća. Ako je kamatna stopa veća od stope inflacije, preduzeće je opet primorano na jačanje učešća sopstvenog kapitala, jer jedino tako može smanjiti rashode finansiranja i izbjeći inflatorne gubitke.Visoka rentabilnost i permanentna likvidnost pružaju mogućnost preduzeću da povećava učešće pozajmljenog kapitala u strukturi pasive. U uslovima visoke rentabilnosti i permanentne likvidnosti ostvarena je autonomija dužnika u kreiranju i vođenju vlastite poslovne politike.U teoriji i praksi se nameće pitanje, šta je dominantno u određivanju strukture pasive? Da li je to organski sastav sredstava i stopa inflacije, ili je to visoka rentabilnost i permanentna likvidnost. Praksa je pokazala da strukturu pasive sa stanovišta vlasništva primarno opredjeljuje organski sastav sredstava i stopa inflacije, a sekundarno visina rentabilnosti i likvidnosti.Zadovoljavajuća struktura pasive sa aspekta vlasništva nije dovoljna za dugoročno održavanje povoljnog finansijskog položaja preduzeća. Održanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima inflacije i obezbjeđenje finansiranja reprodukcije iz sopstvenih izvora je uslov opstanka preduzeća.Treći element utvrđivanja finansijskog položaja preduzeća je analiza finansijske ravnoteže, odnosno neravnoteže.Finansijska ravnoteža predstavlja odnos između sredstava i izvora sredstava preduzeća. Globalno posmatrano analiza finansijske ravnoteže svodi se na dvije analize: analizu dugoročne finansijske ravnoteže; analizu kratkoročne finansijske ravnoteže;Analiza kratkoročne i dugoročne finansijske ravnoteže odnosi se na bilans stanja, koji mora biti prilagođen datoj analizi.To znači da na strani aktive moraju biti sredstva razgraničena po rokovima imobilizacije u dvije grupe -likvidna i kratkoročno imobilisana sredstva i dugoročno vezana sredstva, a na strani pasive izvori finansiranja, takođe razgraničeni po rokovima raspoloživosti-kratkoročni izvori finansiranja i spostveni i dugoročni izvori finansiranja. Saglasno ovom zadatku neophodno je pozicije aktive grupisati po principu rastuće ili opadajuće likvidnosti, a pozicije pasive po principu opadajuće ili rastuće dospjelosti.Bilans stanja sastavljen po principu rastuće likvidnosti aktive i opadajuće dospjelosti pasive u funkciji analize dugoročne finansijske ravnoteže bi izgledao:

9


4

Slika 5. Bilans stanja po principu rastuće likvidnosti i opadajuće dospjelosti

Dugoročno vezana sredstva obuhvataju: osnovna sredstva (iskazana po njihovoj sadašnjoj vrijednosti), dugoročna finansijska ulaganja, stalne zalihe i gubitak (predstavlja smanjenje sredstava). Trajni kapital obuhvata: osnovni i rezervni kapital. Dugoročne obaveze obuhvataju dugoročne zajmove i druge dugoročne obaveze, a dugoročna rezervisanja obuhvataju rezervisana pokrića budućih troškova i rizika. Dugoročna finansijska ravnoteža postoji ako su dugoročno vezana sredstva jednaka trajnom kapitalu i dugoročnim obavezama.

PRIMJER prethodna godina %

tekuća godina %

osnovna sredstva 3000 65 3200 56dugoročni plasmani 421 9 790 14zalihe 1200 26 1700 30dugoročno vezana sredstva 4621

100

5690 100

sopstveni izvori 2300 49 1720 39

dugoroč.rezervisanja 520 11 650 15dugoročni dugovi

1900 40 2000 46

trajni kapital i dugoročni dugovi 4720 100 4370 100

4 www.forum.org

10

DUGOROČNO VEZANA SREDSTVA

DUGOROČNI IZVORI

FINANSIRANJA

DUGOROČNO VEZANA SREDSTVA- OSNOVNA SREDSTVA - DUGOROČNI PLASMANI

SOPSTVENI IZVORI SREDSTAVA(-trajni kapital

- nenominirani)ZALIHE

POTRAŽIVANJA

NOVAC

DUGOROČNE OBAVEZE

KRATKOROČNE OBAVEZE


Stanje dugoročne ravnoteže posmatranog preduzeća je:

trajni kapital i dugoročne obaveze

dugoročno vezana sredstva

tekuća godina 1 0,77prethodna godina 1 1,021

Ilustrativni primjer pokazuje da je u prethodnoj godini odnos između sopstvenih izvora i dugoročnih obaveza na jednoj strani i dugoročno vezanih sredstava na drugoj strani 1:1,021. U tekućoj godini dugoročna finansijska ravnoteža je pomjerena ka dugoročno vezanim sredstvima. Analiza dugoročne finansijske ravnoteže može se izvršiti i na osnovu analize obrtnog fonda. U literaturi se sreću termini neto obrtni fond, neto obrtna sredstva, stalni obrtni fond. Sve su to naravno sinonimi.Neto obrtni fond je dio sopstvenog kapitala i dugoročnih obaveza upotrijebljen za finansiranje obrtnih sredstava, odnosno, neto obrtna sredstva su dio obrtnih sredstava finansiranih sopstvenim kapitalom i dugoročnom obavezama.

Troškovi proizvodnje po jedinici vremena mogu biti konstantni, opadajući i rastući:Konstantni troškovi proizvodnje - kad se proširivanje proizvodnje čini dodavanjem istih činilaca proizvodnje, onda u pogledu troškova proizvodnje imamo slučaj konstantnih troškova koje prati i ravnomeran porast proizvodnje. Stopa dobiti ostaje nepromijenjena pod uslovom da i cijene ostanu nepromijenjene. Sa porastom prinosa raste samo masa dobiti.

Opadajući troškovi proizvodnje - nastaju iz ušteda koje su posledica masovne proizvodnje, odnosno ekonomije velikog obima, kojom se smanjuju troškovi proizvodnje po jedinici proizvoda. Treba razlikovati fiksne od varijabilnih troškova proizvodnje. Fiksni su oni izdaci koji su definisani ugrađenim proizvodnim kapacitetom pa ih vlasnik mora nadoknaditi u određenoj veličini bez obzira da li je ostvario veći ili manji obim proizvodnje. Troškovi su fiksni samo kada se posmatraju u ukupnoj masi, a ne i po jedinici proizvoda, u kojoj se oni sve više smanjuju ako se uz iste fiksne troškove preduzeća povećava obim proizvodnje. U tome i jeste suština opadajućih troškova, koji nastaju sa ekonomijom velikog obima. U varijabilne ulaze oni izdaci koji se povećavaju ili smanjuju u ukupnoj masi zavisno od toga da li se obim proizvodnje povećava ili smanjuje a u okviru ugrađenog proizvodnog kapaciteta. Mogu se u ukupnoj masi povećavati dotle dok se ne prilagode fiksnim troškovima (ugrađenom proizvodnom kapacitetu).

Ako su najmanji troškovi po jedinici proizvoda, onda je za preduzeće i najveća dobit po jedinici proizvoda.

Ovaj ekonomski zakon ima za posljedicu da povećanje ulaganja kapitala u neki posao ne donosi i srazmjeran porast proizvodnje od tog ulaganja, već manje od toga. Dodatni kapital može imati za rezultat manji prinos nego što je prinos kapitala koji je već u funkciji. U tom slučaju troškovi po jedinici proizvoda rastu.

Prvi primjer - jedan činilac proizvodnje je po obimu fiksan, a ostali su varijabilni. U poljoprivrednoj proizvodnji zemlja je fiksan činilac po obimu. Na određenoj tački prirasta kapitala (∆k) prirast proizvodnje (∆p), koji nastaje iz tih dodatnih ulaganja, postaje sve manji i manji. Postoje faktori koji usporavaju njegovo djelovanje (primjena odgovarajućih agrotehničkih mjera kojima se povećava prinos)Drugi primjer - ni jedan činilac proizvodnje nije po obimu fiksan. Nove metode i tehnike

11


omogućuju ostvarivanje ekstradohotka, ali su skuplje u odnosu na tradicionalne. Pa se u privrednoj praksi dešava da prirast kapitala ima za rezultat sve manji efekat. Ako se u razvoju preduzeća, u njegovoj proširenoj reprodukciji, primjenom nove tehnike i tehnoloških metoda ne može povećati obim proizvodnje, a prema tome ni masa dobiti, onda za preduzeće u pogledu primjene te tehnike nastaje tačka zasićenosti:

∆p = 0 za ∆sp / pl

Porast organskog sastava iznad određenog nivoa može imati efekte koji nijesu na strani produktivnosti i profitabilnosti preduzeća, ali mogu biti na strani zaštite životne i radne sredine, na strani racionalnijeg korišćenja prirodnog bogatstva…, što znači da može proizvoditi efekte koji su od šireg značaja nego što je to interes preduzeća.

ZAKLJUČAK

12

Documents

Dugorocna Ravnoteza Preduzeca Potpune Konkurencije,Rad