Dubravka Ugrešić rođena je u Hrvatskoj. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu i radiladvadesetak godina u Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Napisalaje tri knjige za decu (Mali plamen, 1971; Filip i sreća, 1976; Kućni duhovi, 1988), studiju osavremenoj ruskoj prozi (Nova ruska proza, 1980) i sastavila antologiju alternativne ruske proze(Pljuska u ruci, 1988). Prevodila je s ruskog Borisa Pilnjaka i Danila Harmsa i pisala scenarije zafilm (U raljama života, Za sreću je potrebno troje) i televiziju. Objavila je knjige priča Poza zaprozu (1978) i Život je bajka (1983); romane Stefica Cvek u raljama života (1981), Forsiranjeromana-reke (1988), Muzej bezuvjetne predaje (1997), Ministarstvo boli (2004) i Baba Jaga jesnijela jaje (2008); i zbirke eseja Američki fikcionar (1993), Kultura laži (1996), Zabranjenočitanje (2001) i Nikog nema doma (2005).

Dela su joj prevođena na gotovo sve evropske jezike. Za svoju prozu i eseje dobila je brojnemeđunarodne nagrade i priznanja.

Više informacija o autorki može se naći na njenom sajtu www.dubravkaugresic.com

Museum van onvoorwaardelijke overgave,Amsterdam 1997.

MUZEJ BEZUVJETNE PREDAJE

Dubravka Ugrešić

Mojoj majci, Veti Ugrešić

U berlinskom zoološkom vrtu, pored bazena sa živim morskim slonom, stoji neobična vitrina. Podstaklom se nalaze predmeti nađeni u trbuhu morskog slona Rolanda koji je skončao život 21.kolovoza 1961, ili točnije: upaljač roza boje, četiri štapića od sladoleda (drvena), metalni broš uobliku pudlice, otvarač za pivske boce, ženska narukvica (vjerojatno srebrna), kopča za kosu, drvenaolovka, plastični dječji pištolj na vodu, plastični nož, sunčane naočale, lančić, opruga (manja),gumeni kolut, padobran (dječja igračka), željezni lanac cca 40 cm, četiri čavla (velika), plastičniautomobil zelene boje, metalni češalj, plastični bedž, lutkica, pivska limenka (Pilsner, 0,33 1), kutijašibica, dječja papuča, kompas, automobilski ključ, četiri novčića, nož s drvenom drškom, duda-varalica, svežanj ključeva (5 kom.), lokot, plastična torbica za igle i konac.

Više očaran nego zgranut, posjetilac stoji pred neobičnim izlošcima kao pred arheološkimiskopinama. Posjetilac zna da je njihovu muzejsko-izložbenu vrijednost odredio slučaj (hirovitRolandov apetit), pa ipak ne može odoljeti poetskoj misli da su s vremenom predmeti među sobomuspostavili tananije veze. Uhvaćen u tu misao posjetilac nadalje pokušava uspostaviti nekeznačenjske koordinate, rekonstruirati one povijesne (pada mu, na primjer, na pamet da je Rolanduginuo osam dana nakon podizanja berlinskog zida), i tomu slično.

Na sličan bi način čitalac trebao čitati roman koji stoji pred njim. Ako mu se učini da međupoglavljima nema smislenijih i čvršćih veza, neka bude strpljiv, veze će se postepeno uspostavljatisame. I još nešto: pitanje je li ovaj roman autobiografski moglo bi u nekom eventualnom,hipotetičnom trenutku spadati u nadležnost policije, ali ne i čitalaca.

Prvi dioICH BIN MÜDE

1.Ich bin müde, kažem Fredu. Njegovo blijedo, sjetno lice rasteže se u osmijeh. Ich bin müde jedina

je njemačka rečenica koju zasada znam. U ovom trenutku i ne želim naučiti više. Naučiti više značiotvoriti se. A ja još neko vrijeme želim ostati zatvorenom.

2.Fredovo lice podsjeća me na staru fotografiju. Fred sliči mladom oficiru koji je zbog nesretne

ljubavi spreman zaigrati ruski rulet. Noći probdijeva po kavanama budimpeštanskim. Tužan cilikciganskih violina ne izaziva drhtaj na njegovu blijedom licu. Njegov pogled tek ponekad bljesnesjajem metalna dugmeta na njegovoj uniformi.

3.Pogled iz moje sobe, moga privremenog egzilantskog boravišta, zastrt je visokim borovima. Ujutro

razmičem zavjese i otkrivam pogled na romantičnu scenografiju. Borovi su isprva sablasno utonuli umaglu, magla se zatim raspršuje u pramenovima, bljesne sunce. Ponekad sipi sitna kiša. Pred krajdana borovi tamne. U lijevom kutu prozora vidi se krajičak jezera. Uvečer navlačim zavjese.Scenografija je svakog dana ista, nepomičnost prizora naruši pokoja ptica, mijenja se uglavnom samoosvjetljenje.

4.Moja soba ispunjena je tišinom kao vatom. Ako otvorim prozor, tišinu razbija cvrkut ptica. Uvečer,

ako izađem iz sobe u predsoblje, čujem šum televizora (iz sobe gospođe Kire na mome katu) i zvukpisaće mašine (ruski pisac na katu ispod moga). Malo kasnije može se čuti neravnomjerno kuckanještapa i škripa sitnih koraka nevidljivog njemačkog pisca. Umjetnike, rumunjski par (kat ispod moga),viđam često, prolaze nečujno kao sjene. Tišinu ponekad remeti Fred, naš kućepazitelj. Fred bučnomelektričnom kosilicom kosi travu u parku vile, istjeruje svoju ljubavnu muku. Nedavno ga je napustilažena. My wife is crazy, objasnio mi je Fred. To je jedina engleska rečenica koju zna.

5.U obližnjem Murnau nalazi se muzej, kuća Gabriele Münter i Vasilija Kandinskog. Od tragova

tuđeg života uvijek mi je malko mučno, tako su osobni i neosobni u isti mah. Kupila sam tamorazglednicu na kojoj je reproducirana slika kuće, Das Russen-Haus. Često se zagledavam u turazglednicu. Učini mi se ponekad da sitna ljudska prilika na prozoru, ta jarkocrvena točkica, da samto ja.

6.Na mome pisaćem stolu stoji požutjela fotografija. Na njoj su tri nepoznate kupačice. O fotografiji

ne znam mnogo, tek da je početkom ovoga stoljeća snimljena na rijeci Pakri. Rječica teče nedalekomalog mjesta u kojem sam se rodila i provela djetinjstvo.

Zamjećujem da fotografiju uvijek nosim sa sobom, kao kakvu fetišnu stvarčicu kojoj ne znam pravoznačenje. Mutnožuta površina hipnotički privlači moju pažnju. Ponekad dugo zurim u nju i ne mislimni o čemu. Ponekad se pažljivo udubljujem u zrcalne odraze triju kupačica na vodi, u njihova licakoja gledaju pravo u moje. Uranjam u njih kao da ću odgonetnuti tajnu, otkriti neku pukotinu, skriveniprolaz.

Najčešće prislanjam fotografiju uz lijevi kut prozora, tamo gdje se vidi krajičak jezera. Fotografijame smiruje kao voda.

7.S gospođom Kirom, Kijevljankom, profesoricom književnosti u mirovini, ponekad popijem kavu.

Ja kamenščica, kaže gospođa Kira. Gospođa Kira ima strast prema svakovrsnom kamenju.Pripovijeda mi kako svako ljeto ljetuje na Krimu, gdje more izbacuje na obalu poludrago kamenje.

Gospođa Kira satima šeće po obali i traži kamenčiće. Nije sama, kaže, tamo dolaze i drugi ljudi,kamenščiki. Ponekad se svi okupe, založe vatru, skuhaju boršč i pokazuju jedni drugima svoje“blago”. Ovdje, u vili, gospođa Kira vrijeme krati preslikavanjem raznoraznih motiva. Napravila jekopiju anđela Mihaila, iako, kaže, više voli nizanje. Pita me imam li kakvu ogrlicu koja je pukla,mogla bi je, kaže, popraviti, nanovo nanizati perle. Znate, kaže gospođa Kira, ja ljublju nanizivat.Kaže to kao da se ispričava.

8.U istom Murnau nalazi se muzej Odona von Horvatha. Odon von Horvath rodio se 9. prosinca

1901. u Rijeci, u 16,45 (prema nekim drugim svjedočenjima u 16,30). Kada je dostigao težinu odnekih 16 kilograma odselio se iz Rijeke i živio s roditeljima malo u Veneciji, malo na Balkanu. Kadaje dosegao visinu od 1 m i 20 cm preselio se u Budimpeštu i živio u tom gradu do visine od 1 m i 21cm. Eros se u Odonu von Horvathu, prema njegovu vlastitom mišljenju, probudio kada je njegovavisina dostigla 1 m i 52 cm. Von Horvathov interes prema umjetnosti, a osobito prema književnosti,pojavio se pri visini od 1 m i 70 cm. Kada je započeo Prvi svjetski rat Odon von Horvath prestao jerasti, dostigavši visinu od 184 cm. Horvathovu biografiju mjerenu kilogramima, centimetrima igeografskim točkama obilato su potvrđivale muzejske fotografije.

9.O ratnom zločincu generalu Mladiću, koji je mjesecima s okolnih brda zatirao Sarajevo, kruži

priča da je jednom ugledao na nišanu kuću svoga znanca. Priča dalje kaže da je general telefoniraoznancu i obavijestio ga da mu daje pet minuta da pokupi “albume“, jer je, kaže, baš namjerio da mudigne kuću u zrak. Rekavši albume, general je mislio na albume s obiteljskim fotografijama. Zločinac,koji je mjesecima rušio grad, biblioteke, spomenike, crkve, ulice i mostove, znao je da uništavapamćenje. Zato je svom znancu “velikodušno” poklonio život s pravom na pamćenje. Goli život inekoliko obiteljskih fotografija.

Izbjeglice se dijele na dvije vrste: na one s fotografijama i na one bez fotografija, rekao je jedanBosanac, izbjeglica.

11.To što jednoj ženi najviše treba je zrak, kaže moja prijateljica Hannelore dok pješačimo prema

obližnjem samostanu Andechs.To što jednoj ženi najviše treba je batler, odgovaram Hannelore, dok u prodavaonici suvenira u

Andechsu kupujem jeftinu plastičnu kuglu s anđelom-čuvarom. Hannelore se smije. Kad se kuglamalko protrese, na anđela-čuvara pada snijeg. Hannelorin smijeh šušti kao snijeg od stiropora.

12.Prije nego sam doputovala ovamo, provela sam nekoliko dana na Jadranu, u jednoj kući pored

mora. Na malu plažu dolazili su rijetki kupači. Mogli su se vidjeti i čuti s terase. Jednoga dana mojuje pažnju privukao napadno glasan ženski smijeh. U moru sam ugledala tri vremešne kupačice.Plivale su ogoljenih grudi, uz samu obalu, u malom krugu, kao da sjede za okruglim stolićem i pijukavu. Bile su Bosanke (prema naglasku), vjerojatno izbjeglice i medicinske sestre. Kako znam?Prisjećale su se davnih školskih dana i ogovarale neku četvrtu koja je na završnom ispitu pobrkalariječi anamneza i amnezija. Riječ amnezija i priča o ispitu ponavljana je nekoliko puta i svaki putizazivala je salve smijeha. Pritom su sve tri zamahivale rukama kao da čiste mrvice s nepostojećegstola. Najednom je pao pljusak, od onih ljetnih, naglih, kratkotrajnih. Kupačice su ostale u vodi. Sterase sam promatrala blistave kaplje krupne kiše i tri žene. Smijeh je bio sve glasniji, sa sve kraćimprekidima, sada su već grcale od smijeha. U razmacima sam mogla čuti kliktavu riječ pada koju suuporno ponavljale, misleći, valjda, na kišu. Širile su ruke, pljuskale rukama po vodi, sada su njihovi

glasovi nalikovali na ptičje graktanje, kao da su se nadmetale koja će grlenije i jače, a i kiša, kao daje poludjela, bila je sve krupnija i sve toplija. Između terase i mora podigla se magličasta, slanazavjesa. Zavjesa je najednom upila sve zvukove, i u nekoj blistavoj tišini mogao se vidjetiveličanstveni lepet triju para krila.

Načinila sam unutrašnji “klik” i snimila taj prizor zauvijek, iako ne znam zašto.13.To što jednoj ženi najviše treba je voda, kaže Hannelore dok se nakon plivanja odmaramo u

raskošnom ambijentu secesijskog Müllerchers Volksbanda.14.Mojoj znanici S. život od samoga početka nije išao na ruku. Ipak, uspjela je završiti školu za

medicinske sestre i zaposliti se u prigradskoj bolnici za umobolnu djecu. To neće dobro završiti.Upijam tuđe nesreće kao bugačica, rekla je. U bolnici je pronašla svoju sreću, bolničara, mlađeg odsebe, malenog muškarca (kad sam ga upoznala nisam mogla odvojiti pogled od njegovih malenihlakastih cipela), koji je čak i prezime imao u deminutivu. U poznim godinama ostala je u drugomstanju, odlučila roditi usprkos svojoj i njegovoj šećernoj bolesti, iznijela je trudnoću (blizance!) dosamog poroda, a onda, dan prije nego će se roditi, nerođene bebe ugušile su se. Moja znanica raspalase poput vlažne bugačice. Provela je neko vrijeme na psihijatrijskom odjelu, a zatim se oporavila i sasvojim malenim mužem odselila.

Jednog se dana iznenada obrela u mome domu. Sve je bilo “normalno”, popričale smo, o poslu, omužu, o ovome i onome, a onda je moja znanica izvadila iz torbice plastičnu vrećicu i razastrla predamnom svoje “blago”. Radilo se o dvije-tri svjetlucave beznačajne stvarčice, toliko beznačajne da ihne pamtim. Dugo je preda mnom premetala, preslagivala i razgledavala svoje tričarije. Zatim je,opazivši minijaturnu kiticu osušena cvijeća na mojoj polici, rekla da joj se kitica jako sviđa, da jedivna, naprosto divna, i zamolila me da joj poklonim stvarcu. Strpala je kiticu u vrećicu, a onda sasvojim ubogim svračjim blagom otputovala.

15.Dok pijemo kavu od gospođe Kire saznajem ponešto o drugim stanovnicima vile. Znate, ovdje smo

svi na neki način slični, svi nešto tražimo, kao da smo nešto izgubili... kaže mi.16.Egzilantu se čini da je stanje egzila neka stalna, osobita osjetljivost na zvuk, na neku melodiju;

ponekad mu se čini da egzil i nije drugo do stanje nesvjesna glazbenog prisjećanja.U Munchenu, kamo sam krenula da bih se sastala s Igorom, zastala sam nedaleko Marienplatza

privučena glazbom. Postariji Ciganin svirao je na violini mađarske ciganske pjesme. Ulovio je mojpogled u letu, osmjehnuo se snishodljivo i drsko u isti mah, prepoznao me kao “svoju”. Nešto mestislo u grlu, načas sam ostala bez daha, a onda sam brzo spustila pogled i zabrzala naprijed,ustanovivši već u sljedećoj sekundi da sam krenula u krivome smjeru. Na dva koraka udaljenostiugledala sam spasonosnu telefonsku govornicu i stala u red, praveći se da, eto, trebam telefonirati.

Preda mnom je stajao mladić. Crna zategnuta kožna jakna, zategnute traperice, čizme s povišenimpetama, neka vrsta nesigurnosti i drskosti na licu, sve u isti mah, kao da jedno u isti mah potire drugo.Već u sljedećoj sekundi znala sam da je “moj”, “zemljak”. Način na koji je dugo i uporno negledajući ni lijevo ni desno, poput konobara u lošem restoranu okretao broj, ispunio me mješavinomljutnje i sažaljenja. A onda je mladić konačno dobio vezu (moj je, dakako!). Ta manira mojihzemljaka da govore dugo, da govore ni o čemu, kao da se suvišnim riječima tetoše, maze, uzajamnotapšaju i udobrovoljavaju, ta me manira ponovo ispunila mješavinom ljutnje i sažaljenja. Violina je idalje tužno cviljela, mladić je telefonirao nekoj Milici, a ja sam u glavi, kao na montažnu stolu,

spajala tužni cvilež s mladićevim brbljanjem. Crnooki violinist uporno je gledao u mome pravcu kaoda me prokazuje. Htjela sam u jednom trenutku izaći iz repa, ali nisam, to bi me tek odalo, mislilasam. Zato sam, kada je mladić završio razgovor, spustio slušalicu i rukom zagladio kosu (gestom kojame zbog svoje očekivanosti ponovo ispunila onom istom mješavinom), telefonirala Hannelore,jedinoj kojoj sam i mogla telefonirati, izmislivši u trenu neodgodivo, praktično pitanje.

Zakasnila sam na sastanak s Igorom. Sjeli smo u kineski restoran, živo čavrljali očekujući jelo, aonda sam zamijetila da se cijelo vrijeme vrpoljim, da sam nekako odsutna, da bludim pogledom,činilo mi se da se poput naočala na zimskome danu izvana oblažem nježnom maglicom. A onda sampostala svjesna zvučnog fona, koji u prvi mah nisam bila registrirala. Čula se kineska ili korejskaestradna glazba, ili tko zna čija, u svakom slučaju od te strane svijeta. Čulo se tiho, elegično,sladunjavo unjkanje, ljubavno, valjda, unjkanje koje je moglo biti i moje ili Igorovo, rusko, svejedno.U taj čas vani je pljusnula topla kiša slijevajući se niz staklo uz Igorova leđa, i ja sam se konačnoslomila, odreagirala pravilno, već prema davnom, dugotrajno vježbanom uvjetnom refleksu. Riječju,slinila sam na zvono, na taj sveopći sladunjavi cvilež, isti cvilež bez obzira odakle je. Bunila sam seiznutra, rogoborila, gunđala, gotovo radosna što sam konačno u njegovoj vlasti, gotovo tjelesnozadovoljena. Oslabljena, razmekšana, praćakala sam se u toploj, unutrašnjoj barici od suza.

- Što je ovo, Igore... pitala sam kao da se ispričavam.- Vaš pogled sjaji sjajem dugmeta na vašoj bluzi rekao je moj prijatelj, ruski Židov iz Černovica,

egzilant.Tupo sam spustila pogled na dugme. Dugme je imalo mutnu, plastično-zlatastu boju.17.Nemam želje da budem dovitljiv. Ne želim graditi fabulu. Pisat ću o stvarima i mislima. Poput

zbirke citata, zapisao je davno jedan privremeni egzilant. Zvao se Viktor Šklovski.18.Ich bin müde, kažem Fredu. Njegovo blijedo sjetno lice rasteže se u osmijeh. Ich bin müde jedina

je njemačka rečenica koju zasada znam. U ovom trenutku kao da ne želim naučiti više. Naučiti višeznači otvoriti se. A ja još neko vrijeme želim ostati zatvorenom.

U tišini svoje sobe, s romantičnom scenografijom u prozorima, razastirem stvarčice, te koje samponijela sa sobom, a da ne znam pravo zašto, te koje sam ovdje našla, sve slučajne i besmislene.Preda mnom svjetluca perce koje sam pokupila šećući parkom, u mojoj glavi zvoni nečija rečenica,žuti se preda mnom stara fotografija, crveni sitna ljudska spodoba s jeftine razglednice, prati meobris nečije geste, a ja joj ne znam značenje, ni kome pripada, plastičnim sjajem sjaji se preda mnomkugla s anđelom-čuvarom. Kad je protresem na anđela pada snijeg. Ne razumijem smisao svega toga,ja sam u rasulu, ja sam umorni ljudski primjerak, kamenščica, slučaj me, eto, izbacio na drugu,sigurniju obalu.

19.To što jednoj ženi najviše treba su zrak i voda, kaže poučno Hannelore dok sjedimo u pivnici i

otpuhujemo s krigli pivsku pjenicu.20.Egzilantu se čini da stanje egzila ima strukturu sna. Najednom se, kao u snu, pojavljuju neka lica

koja je bio zaboravio, koja možda nikada nije sreo, neki prostori koje pouzdano prvi put vidi, ali muse čini da ih odnekud zna. San je magnetsko polje koje privlači slike iz prošlosti, sadašnjosti ibudućnosti. Egzilantu se najednom na javi javljaju lica, događaji i slike privučeni magnetskim poljemsna; najednom mu se čini da je njegova biografija ispisana davno prije nego što će se ispuniti, daegzil prema tome nije rezultat vanjskih okolnosti niti njegov izbor, nego koordinate koje je sudbina

već odavno iscrtala za njega. Uhvaćen u tu slatku i strasnu misao egzilant počinje odgonetati smušeneznakove, križiće i čvoriće i najednom mu se čini da u svemu čita tajni sklad, okruglu logiku simbola.

21.Nanizivat, ja ljublju nanizivat, kaže gospođa Kira kao da se ispričava i pritom se smiješi blijedim

smiješkom rekonvalescenta.22.U ostakljenu ateljeu u dnu našeg parka rumunjski par priprema izložbu. Mlada žena sjekiricom

obrađuje komade drveta koje je danima skupljala po parku. Muškarac za to vrijeme na golemi bijelipano iglicama pribada tanke, gotovo prozirne listiće papira. Na svakom je nježnim, svjetlosivimvodenim bojama iscrtana ptičja glava. Mlada žena ritmično udara sjekiricom o drvo. Papirići isprvamiruju, a onda ih lagano pokreće neka nevidljiva struja. Ptičje glave drhte kao da će pasti.

Drugi dioKUĆNI MUZEJ

1.

POETIKA OBITELJSKOG ALBUMA

U ovom trenutku vrijeme je nostalgično, a fotografije aktivno podstiču nostalgiju. Fotografijaje elegična umjetnost, umjetnost sumraka... Same fotografije su memento mori. Snimitifotografiju znači sudjelovati u smrtnosti, povredljivosti, promjenjivosti neke druge osobe (ilistvari). Upravo odsijecanjem ovog trenutka i njegovim zamrzavanjem sve fotografije svjedočeo neumoljivom topljenju vremena.

Sušan Sontag, O fotografiji

- Šta će tu Slavica i Branko!? kaže začuđeno, uzima mi album iz ruku i pomno se zagledava ufotografiju mladog nasmijanog para.

- Tko su Slavica i Branko?- Ne znaš ih ti. Bila si mala... odmahuje rukom. Da mi je znati zašto sam njih stavila u album...

mrmlja za sebe naglašavajući njih i pažljivo promatra fotografiju kao kakav rijedak herbarijskiprimjerak.

Iznenada, pokretom ruke koja skida flaster, odljepljuje celofanski omotač, vadi fotografiju i cijepaje na komadiće. Suhi zvukovi papirnate egzekucije paraju zrak.

- Tako kaže. Ionako su već odavno mrtvi dodaje pomirljivo-komemorativnim tonom i vraća mialbum.

Početak priče skriva se u damskoj torbici od svinjske kože, koju je s kovčegom skromna sadržajadonijela sa sobom daleke četrdeset i šeste godine. Čim je prvom prilikom kupljena nova damskatorbica stara se preselila u kut ormara i od tog je trenutka služila kao kućno skladište za uspomene.

Kasnije su se pojavile nove damske torbice, ali je ta, prva, i dalje ostajala u kutu ormara. Pojavitće se poslije i novi namještaj, novi ormari, komode, škrinje, pojavit će se još pogodniji kovčezi ikovčežići, ali ta smeđa torba od svinjske kože zauzet će trajno mjesto u kutu ormara i služiti kaoostava za uspomene.

U siromašnom poslijeratnom djetinjstvu lišenom predmeta ta torba od svinjske kože služit će kaonadomjestak za nepostojeći podrum i tavan, za lutkinu kuću, za igračke. Premetat ću zaneseno njezinskroman sadržaj i osjećati se poput posvećene sudionice neke Tajne. Neću ni znati da sam to i bila.Sudionica jednostavne tajne života.

U početku je torba skrivala fotografije (uglavnom mamine), nekoliko pisama (očevih), jedanzlatnik, srebrnu tabakeru, šal od čiste svile i uvojak kose.

Mamine fotografije bile su uzbudljive: na jednima je nosila neobične šešire, na drugima“marinerice” i đačke kape, na trećima kupaće kostime (mama na čamcu, u pozadini se ljeskanepoznato more, to koje ću tek upoznati). Mama je na svim fotografijama bila neobično lijepa. Bile sutu i fotografije starijeg bračnog para, trebali su to biti moji baka i djed; mlade žene, trebala je to bitimoja tetka, i njezine kćeri, moje sestričine. Te fotografije nisu mi mnogo značile, jer nikoga od njih

nisam poznavala.Osim maminih, lijepo uvezanih vrpcom, bilo je tu i nekoliko očevih fotografija; zatim mojih (tek

što sam se rodila); i zajedničkih: mama, tata i ja u idiličnim prizorima igre na snijegu.Pisma su bila pisana četrdeset i osme godine, rukom moga oca, iz lječilišta za tuberkulozne (Tada

si još bila u mome trbuhu, nisi se još ni rodila, kaže mama). Čim sam naučila čitati, pročitala samkrišom i pisma. Govorila su o posve nerazumljivim stvarima: o točkicama (Imaš li dovoljnotočkica?); o streptomicinu (netko je nabavio spasonosni streptomicin); o slanini (netko je nabaviokomad slanine pa je s hranom sada puno bolje); i o ljubavi (tvoj lik stalno lebdi pred mojimočima).

Zlatnik je pripadao maminoj obitelji i ona će ga čuvati cijeloga života. Kasnije će kućnom blagudodati zlatan prsten u obliku badema (tatin poklon) i pločicu zubnoga zlata. Bile su to jedinedragocjenosti koje je posjedovala.

Tabakera je bila srebrna i pripadala je mome djedu, maminu ocu. Na poklopcu je bila ugraviranaglava konja u kasu. (To je konj u kasu, govorila je mama.) Prstima sam prelazila po srebrnojpovršini slijedeći obrise konja u kasu, otvarala tabakeru i udisala duhanski miris nepoznata djeda.

Mali šal od čiste svile (mama je uvijek naglašavala riječ čiste) baka je poslala u pismu. Tajsvileni dašak prokrijumčaren u običnu pismu odškrinuo je zamamna vrata nepoznatog. Riječ čistasvila privlačila je poput magneta druge riječi nejasna značenja: krzno, biseri, dragocjenosti ismaragd. Na neobičnoj riječi smaragd rado sam i kasnije lomila jezik, kao da u ustima, umjestoriječi, premećem tvrdi zeleni bombon s okusom mentola.

Bio je tu i svilenkasti repić ulovljen u celofanski omotač poput mušice, uvojak moje kose. Celofansam okretala prema svjetlosti loveći sunčeve zrake.

Torba je s vremenom ostarjela, izblijedjela, raspukla se po rubovima. Nije se više dala zatvoriti,slike su ispadale, curile iz torbe, šetale po ormaru. Slagale smo ih, omatale vrpcama i vraćale u torbupokušavajući zavesti red. Uz torbu su se u kutu ormara pojavile i kartonske kutije od cipela.Fotografije smo bacali u te kutije ili ih gurali u knjige i ladice. Torba je i nadalje ostajala centralnimskladištem uspomena.

Često je gunđala da treba zavesti red, da će sve fotografije jednoga dana pobacati u smeće, da svipristojni ljudi imaju albume za fotografije, da je sramota da se sve to smeće nalazi u ormaru, da jeormar, uostalom, mjesto za odjeću a ne za kojekakve slike, ali se uprkos njezinu gunđanju nijemijenjao kut ormara, ni torba u kutu, niti njezina namjena.

Sedamdeset i treće godine umro je moj otac. Voljela sam ga, ali sam samu smrt primila nekakomirno, okrivljujući samu sebe zbog vlastite krutosti.

Mjesec dana nakon njegove smrti odnekud je ispuzla i bešumno pala pred moje noge njegovafotografija, malena, od onih za osobnu kartu. Pogled na sličicu, na tu malu, šutljivu činjenicu,povukao je u meni neke konce, potresao me iznenadan, snažan jecaj od kojeg sam izgubila dah.Zatvorila sam se u sobu i dugo plakala, činilo mi se da se nikad neću zaustaviti.

Kad sam se konačno smirila, u sobu je ušla mama i izrekla rečenicu čiji ću pravi smisao razumjetimnogo kasnije.

- Morali bismo kupiti albume rekla je.

Kupili smo ih. Smeđa torba od svinjske kože, ta koju je s kovčegom skromna sadržaja donijela sasobom daleke četrdeset i šeste, izbačena je iz ormara. Iz torbe je na danje svjetlo izbauljalarazbarušena, neuredna gomila života. Promatrala sam lica, osmijehe, tijela, te žućkastosmeđe,

crnobijele i šarene prizore, te mrlje svjetla na kvadratima papira i osjećala nelagodu kao od pogledana kakav nepriličan prizor.

Jednoga dana zatekla sam je u hrpi fotografija s izrazom tragične bespomoćnosti na licu.- Hoćeš li da ti pomognem? pitala sam.- Ne rekla je. To su moji albumi.

Torba je tiho nestala. Nestale su kartonske kutije, fotografije više nisu izvirivale iz ladica iispadale iz knjiga, bile su sada sklonjene na sigurno, u platnene korice albuma. Desetak urednosloženih albuma stajalo je na stolici pored mamina kreveta, sugerirajući količinom i izgledomozbiljan dosje života.

- A gdje je torba? pitala sam.- Nema je više. Bacila sam je u smeće rekla je.

Prelistala sam albume. Podsjećali su na torbu: slike su, doduše, bile složene, ali tragovi bilo kakvanačela “organizacije materijala” nisu se dali naslutiti. Čak su i njezine fotografije, dotada odvajaneljubomornom vrpcom, sada bile izmiješane s ostalima.

Ili je albuma bilo premalo ili je fotografija bilo previše. Nije se mogla ili nije znala odlučiti. Ubitki sa žanrom odustala je već na samom početku.

Jednoga dana presložila je albume, pokušavši uspostaviti kronologiju događaja, ali i tu je principiz nepoznatog razloga pucao. U rezultatu se moja fotografija iz studentskih dana našla pored Slavice iBranka, mladoga nepoznatog para.

Pokušavala je unutar te labave kronologije uspostaviti nekakvu hijerarhiju, ali ako bi se odlučilada iz svog životnog dosjea izbriše nevažne Slavicu i Branka, još uvijek bi iz nepoznatih razlogaostajala nasmijana lica jednako nevažnih Branke i Slavka.

Načela kronologije događaja i njihove važnosti u njezinu životu narušavao je njezin unutrašnjidoživljaj stvari. Tako je, na primjer, neobično mnogo prostora dala fotografijama s vjenčanja svojihdalekih nećaka, iako je s nećacima jedva bila u vezi. Čini se da je naprosto voljela slike s vjenčanja.

Jednom sam u albumu zamijetila mali triptih: tri njezine fotografije poredane jedna do druge. Naprvoj je mogla imati dvadesetak, na drugoj tridesetak, na trećoj četrdesetak godina. Izvan triptiha,zbog nečeg izdvojena, ležala je njezina najnovija fotografija.

- Strašno sam ostarjela, je l’ da?- Nisi rekla sam i pažljivo se zagledala u fotografije.Prevaljujući svaki put razdaljinu od desetak godina njezino lice zaista se mijenjalo. Okruglina se

pretvarala u oval; krupne smeđe oči smanjile su se i zbog nečeg ukosile; puna usta gubila su dražesnuispupčenost i postala pljosnatijima; dvije bore oko usta počele su se u tridesetoj spuštati nadolje, učetrdesetoj su već vidljivi mali, jedva primjetni mješčići sa svake strane lica. Na najnovijojfotografiji jasno su se vidjele tužne laloke.

- Nisi ponovila sam i zaklopila album.Kada sam drugi put uzela u ruke album, triptih je bio uklonjen, slike presložene, a ona najnovija, s

lalokama, nekamo je zauvijek nestala.

Sedamdeset i šeste godine s grupom studenata putovala sam u Armeniju. Putovali smomrkocrvenim armenskim prostorima nad kojima je lebdjela fantomska sjena snježnog Ararata,nestajući i pojavljujući se poput Carrollove Češirske Mačke. U manastiru Gerard, čudesnoj građeviniukopanoj u stijene, staroj više od tisuću godina, upoznali smo monaha. Podijelivši s besmislenom

poslovnošću svoju isto tako besmislenu posjetnicu, monah nas je pozvao u svoju ćeliju. Osimkreveta, stola i komode, u ćeliji nije bilo ničeg drugog. Na komodi su, simetrično razmaknute jednaod druge, stajale tri uokvirene fotografije.

- Ovo je moja fotografija kad sam imao dvadeset godina, ovo kad sam imao trideset, a ova kad samnapunio četrdeset godina rekao je monah glasom muzejskog vodiča.

U podnožju stalaka na kojima su stajale fotografije bila je položena kitica suhog cvijeća povezanavrpcom.

Mama je s vremenom ipak uspjela “zavesti red” u albumima. Najviše mi se svidio album sfotografijama koje je daleke četrdeset i šeste donijela sa sobom. Odbacivši vrpcu sa sebe, snopžućkastosmeđih fotografija sada se raširio po albumu u svoj svojoj patinastoj ljepoti. Mladi baka idjed s prijateljima markantnih lica (Obiteljski prijatelji, Armenci, kaže mama) okupljeni okogramofona sa zvučnikom poput gigantskog lopoča; eto ih na pikniku, posjedali su na travu, ispred njihbijela prostirka, na prostirci košarice s grožđem; tu su i mamine ljupke djevojačke fotografije naplaži, u čamcu, u šetnji s prijateljicama, u sjenci drveća, u gimnazijskoj uniformi, na izletu. Djevojkeu svilenim haljinama, među njima Eli, moja mama, i mladići u bijelim hlačama i tamnim sakoima.

- Vidiš kaže pokazujući prstom lice nasmijana mladića nalik na njušku mladog hrta to je bila mojaprva ljubav...

Lice poznajem, često je upirala prstom u tu fotografiju, izgovarajući uvijek istu frazu, moja prvaljubav...

- Tko zna je li uopće živ... kaže i vrhovima prstiju zamišljeno gladi celofanski omotač kao gatarinukuglu.

Putujući po Americi posjetit ću svoju zagrebačku znanicu, koja je prije petnaestak godina krenula uAmeriku s mužem, liječnikom. Stanovali su u lijepoj kući, imali dvoje djece, ona je posjedovalakartice i čekovne knjižice, išla jednom tjedno na jogu, jednom tjedno u fitness centar, pohađala jekurs japanskog jezika (Zapamti, ovdje će u 21. stoljeću biti Japan!), njuškala po lokalnimantikvarnicama tražeći komade namještaja za svoju “evropski” namještenu kuću, pekla puricu za Danzahvalnosti, ljutila se na Crnce jer su “gamad koja ništa ne radi“, vozila djecu u školu, na tečajevetenisa, zabadala u rođendanske torte američke zastavice i jednom tjedno okupljala prijateljice naženskom “domjenku”.

Pijuckale smo rashlađeni martini pored bazena i čavrljale o koječemu. U jednom trenutku moja meznanica pogledala pogledom sjajnim od martinija, ili trenutne ozarenosti, i rekla:

- Hajde, ispričaj im kakav je bio Miroslav!Ostala sam zatečena. Nikako se nisam mogla sjetiti koji Miroslav.- Znaš poticala me znanica ja sam im ionako sve ispričala po tisuću puta, one već sve znaju...- Aha... rekla sam neodređeno. Još uvijek nisam imala pojma o čemu se radi. A onda sam se mutno

prisjetila da je, prije nego što se udala i otputovala za Ameriku, zaista “hodala” s nekim Mirekom...- Aha... zaustila sam, ali me znanica prekinula.- Bože, kad se samo sjetim kako je bio visok. Punih metar i devedeset!U tom trenutku posve jasno prisjetila sam se tog Mireka, koji jedva da je imao metar sedamdeset.- Bože, a te nebesko plave oči! Reci im, hajde...Slika Mireka, kojeg se u životu ne bih nikada sjetila, bljesnula je najednom u svoj svojoj oštrini.

Mirek je imao sitne smeđe oči i rošavo lice.- Strašno me je volio... A kad se sjetim da sam mu umakla i udala se bez veze, baš bez veze... On

se nikada nije oženio, zar ne?

- Ne, nije. Nikada rekla sam sućutno.U verbalnom albumu složenom za prijateljice Mirekova slika, prevalivši put od Zagreba do

američke provincije, doživjela je značajan retuš. Mirek je s nepunih metar i sedamdeset narastao uMiroslava visokog metar i devedeset; boja očiju promijenila se iz smeđih u plave, a od običnogzagrebačkog frajera postao je nezaboravan ljubavnik i imaginarno vlasništvo sudionica ženskogdomjenka. Poput zvijezde repatice davno ugasli Mirek ovdje je, na drugom kraju neba, još uvijeksjao punim sjajem.

Kasnije, dok smo u kuhinji prale suđe, prijateljski sam namignula i zaustila da kažem nešto kao“dobar ti je ono štos s Mirekom”, ali me moja znanica pretekla.

- Uvijek sam ga voljela i uvijek ću ga voljeti, mog Miroslava...Shvatila sam da priča o Miroslavu nije zabava izmišljena za prijateljice, što je možda u početku i

bila. S vremenom moja znanica je uljepšala Mirekovu fotografiju i sama povjerovala u nju, retuš jepostao stvarnost.

Gricnula sam komadić kolača i u želji da promijenim temu rekla:- Dobri su ti ti kolači...- Obični, američki. Zovu ih brownies rekla je moja znanica istim tonom s kojim je maločas

govorila o Miroslavu.

Nakon izlaska iz bolnice, u srpnju osamdeset i devete, mučena sumnjama hoće li preživjeti,zamolila me da je fotografiram. Kroz malo oko “Canonova” automatskog aparata vidjela sam kakosvom uplašenom licu bezuspješno pokušava dati izraz koji će nam, nama, svojoj djeci, ostaviti kaoposljednji. Vjerujem da je u tom trenutku bila u to sigurna. Promatrala sam taj strašan unutrašnjinapor s kojim je tužno, opušteno lice podizala nagore i navlačila na njega osmijeh, a napor je (što onanije mogla vidjeti ni znati) uporno skončavao u jednom jedinom nedvosmislenom izrazu, u golom licustraha.

Stisnuta grla, skrivena iza fotoaparata, borila sam se između želje da joj udovoljim i zebnje da će,ako joj udovoljim, snimak zaista i biti posljednji.

- Gotovo! rekla sam pritisnuvši okidač.Presudio je slučaj. S filmom nešto nije bilo u redu. I mama se oporavila.

Polovicom veljače osamdeset i osme otputovala sam na tri dana u München. Dočekao me upredvorju hotela “Opera” (malog hotela u St. Anna Strasse) sjedeći na pletenu naslonjaču međubokorima bijelih i ljubičastih orhideja koje su bujale iz golemih vaza postavljenih uokolo. Ustao jekada me ugledao na vratima, krenuli smo jedno drugome ususret, kao na kakvoj pozornici,prevaljujući udaljenost mnogo dužu od tih nekoliko koraka.

Provest ćemo dva dana zatvoreni u hotelskoj sobi, nećemo se doticati, nećemo govoriti ništa osimnajnužnijeg. On će kao u nijemom filmu tupo buljiti u televizor, ja ću povremeno izlaziti na balkon itrljati nervozne prste o malu metalnu pločicu na ogradi koja će zbog nečeg imati urezan broj trinaest(tajni scenograf života namjestit će i tu kičastu podudarnost). Tuširat ću se dugo i često, da ne bi čuomoj plač. Pod toplim tušem osjećat ću ugodnu malaksalost pomiješanu sa snažnim osjećajem gubitka.

Nekoliko puta čvrsto ću odlučiti da ću sada ustati, nazvati taksi, uzeti svoju putnu torbu, zalupitivratima i ostaviti ga zauvijek, ali ću ostati prikovana nesavladivim gorko-slatkim osjećajem nesreće.Činit će mi se da smo zatočeni u kičastoj staklenoj kugli, poput oronulih Adama i Eve vraćenih podrajsko drvo, činit će mi se da netko okreće kuglu, da po nama pada snijeg, da je posve svejednojesmo li živi ili mrtvi. U noći će me buditi njegov jecaj, tako ženski, tako nalik na moj. Ista čudnovataprikovanost neće mi dati da protegnem ruku i zagrlim ga.

Trećeg dana mi, glumci nijemog filma, ustali smo i izašli napolje. Sunce je sjalo kao reflektor.Zrak je mirisao na kuhano vino, klinčiće i cimet, bio je Fasching, sredina veljače, i mi smo napolju,kao u lošoj opereti, ponovo bili okruženi svojom zakonitom scenografijom. Bijelo sunce, kao podpovećalom, otkrivalo je svaku boricu na licu, instinktivno smo tražili zaklon ledenih sjenki.

Na aerodromu smo popili piće iščekujući poziv za moj let, a zatim se polako uputili prema izlazu.Putem smo opazili aerodromski ekspresni fotoautomat i uvukli se u kabinu. Tamo smo sjedili stisnutina okrugloj stoličici, zaklonjeni prljavom zavjesom i čekali da se upali crvena lampica. Kad seupalila posljednja, četvrta, iznenada me poljubio. Trajanje poljupca diktiralo je zujanje nevidljivekamere.

Preko razglasa su po treći put oglašavali moj let, a ja sam stajala pred malim metalnim otvoromaparata čekajući da se pojave fotografije. Napeto sam buljila u otvor kao da će odande ispuznutikonačno objašnjenje. Polaroidna tračica lijeno je provirila iz otvora, dohvatila sam je, prepolovila(dvije njemu, dvije meni). Ovlaš me poljubio stišćući u ruci svoju polaroidnu polovicu, i ja samkrenula prema repu za pasošku kontrolu. Dok sam zamicala, ponavljala sam u sebi da se nećuokrenuti, ali sam to ipak učinila. Stajao je s rukama nabijenim u džepove, njegovo lice, prvi putnekako izgubljeno i preplašeno, bljesnulo je poput blica i iščezlo. Zgužvala sam fotografije, bacila ihi krenula.

Pitala sam se poslije zašto je tajni scenograf života za tu tako stvarnu bol izmislio tako nestvarnuscenografiju rastanka. Pravi kraj naše priče označio je “klikom” fotoaparat i naš polaroidni poljubac,koji je izražavajući nedvojbenu ljubav imao za sadržaj njezinu nedvojbenu smrt.

Mamini albumi, način na koji je složila “činjenice života”, oživjet će pred mojim očimasvakidašnjicu koju sam bila zaboravila. Ta svakidašnjica bit će unaprijed (već samim činompoziranja) “aranžirana”, bit će zatim rearanžirana (izborom fotografija), ali će možda baš zbogamaterske umjetničke pobude da se (već unaprijed složene) činjenice života lijepo slože ipakizniknuti (ponajviše na pukotinama, na greškama, u samoj metodi) dirljivo autentična i živa.

Jedna će fotografija izdajnički otkriti moje cipelice s odrezanim vrhovima i otvoriti svijetposlijeratne neimaštine (kada su prsti rasli brže od mogućnosti da se kupe nove cipele), dobaradničkih sindikalnih izleta na more, govora i zastava, primanja u pionire, minijaturnih socijalističkihspektakla, svedenih na mjeru i mogućnosti provincijskog mjesta u kojem smo živjeli, proslava Prvogamaja, dječjih maskiranih povorki koje su se zvale “cvjetni korzo” (fotografija dokazuje da sam bilamak!), dražesnih piramida prijateljstva, štafeta, kroseva, prvih haljina, cipela, putovanja u prvainozemstva. Oživjet će jedna nenapisana povijest svakidašnjeg života, koja se, sudeći pofotografijama tako bezazlenim i žanrovski općim, mogla odigrati bilo gdje, ali se ipak odigrala ovdje.

Devedeset i prve godine kada se definitivno slomila ideja koju je moj otac (ne dočekavši slom jerse za to nježno pobrinula smrt) shvaćao kao zbilju, kada se raspala zemlja koju je držala na okupuista ta ideja mama je prikupila staro očevo ordenje (za hrabrost, za rad, za bratstvo i jedinstvo, zapregalački rad na izgradnji socijalizma), stavila ga u prozirnu najlonsku vrećicu, kao da su u pitanjunečiji posmrtni ostaci, i tužno rekla:

- Ne znam što da s tim radim...- Pa ostavi ga tamo gdje je i bilo...- A što ako to netko pronađe?!Šutjela sam.- Uzmi ga ti... predložila je molećivo.Pa ipak, iste te godine kada su se promijenili nazivi ulica, kada se promijenio jezik i zemlja i

zastave i simboli; kada su se promijenili nazivi ustanova, škola, vlakova i aviona; kada je krivastrana postala prava, a prava naglo kriva; kada su se jedni pobojali vlastitih imena, kada ih se drugiprvi put nisu bojali; kada su kasapili jedni druge, kada su jedni kasapili druge; kada su prokuljalevojske s različitim oznakama, kada je prokuljala najjača da sve zatre s lica svoje zemlje; kada suzemlju pustošile strašne vrućine; kada je laž postala zakon a zakon laž; kada su novine o istom pisalerazličito, kada su ljudi o istom govorili različito, kada su iz usta izlazile samo jednosložne riječi: krv,rat, nož, strah; kada su male balkanske zemlje tresle Evropu s pravom tvrdeći da su njezina zakonitadjeca; kada su odnekud izmiljeli mravi da pojedu i odvuku kožuricu i posljednjeg potomka prokletihplemena; kada su se raspadali stari mitovi i u vrućici stvarali novi; kada se raspadala zemlja koju jeprihvatila kao svoju a staru je odavno bila izgubila i zaboravila; kada ju je u njezinunovozagrebačkom stanu, izbijajući iz užarenog betona i betonskog neba, žarila vrućina; kada je idanju i noću titralo panično svjetlo televizora; kada ju je tresla ledena groznica straha moja mama,uprkos svemu, uporno je ostala pri nikom potrebnom ritualu odlaska na očev grob. Vjerujem da setada prvi put zagledala u znojnu nadgrobnu ploču i najednom ugledala petokraku zvijezdu (iako jeotpočetka i na njezin zahtjev bila tu) i možda joj je prvi put pala na pamet misao, slaba i malaksalakao što je bila i sama, može li se, naime, petokraka uklesana u kamen izbrisati, a onda je zastidjevšise odagnala misao i zadržala u albumu očevu fotografiju u partizanskoj uniformi na mjestu gdje je ibila, kao što je ipak zadržala i vrećicu s nikom potrebnim ordenjem kao svoju. Kao da je tada,iznenada suočena s malom petokrakom iznad muževljeva imena, prvi put zaista pristala i na vlastitubiografiju.

Vrativši se kući sjedila je sama u svom užarenom stanu, kao u vlaku, sjedila je tako bez zaštitnika izastave, bez domovine, gotovo bezimena, bez svoje putovnice i osobne karte, s vremena na vrijemeodizala se i izvirivala kroz prozor iščekujući da će ugledati prizore ratom razrušene zemlje, jer je isteprizore jednom već vidjela. Sjedila je tako u svom stanu kao u vlaku, ne putujući nikamo, jer i nijeimala kamo, i držala na koljenima svoju jedinu imovinu, svoje albume, svoj skromni dosje života.

Jedan moj prijatelj rodio se ne upoznavši oca. Otac je, kako je rekla majka, nestao u vihoru rata.Ono što je preživjelo ratni vihor bila je mala, požutjela očeva fotografija. Tako je riječ otac za mogaprijatelja ostala zauvijek zaglavljena u frazi: nestao u vihoru rata.

Kasnije je umrla i majka, kasnije je i sam osnovao obitelj. Jednog dana, posve slučajno, saznao jeda mu je otac ubijen po svršetku rata; pripadao je onima na “krivoj strani”. Potražio je malu očevufotografiju i prvi put opazio da je fotografija ne samo stara nego i pažljivo retuširana (retuš je posvemu sudeći obavila majčina ruka). Ovdje iglica, tamo mrljica, i očeva vojnička uniforma lagano serazlila u neodređeno odijelo.

Nakon četrdeset i pet godina od rata, kada je “kriva strana” doživjela svoj povijesni retuš i kada juje fotografsko svjetlo novog vremena pomaklo prema “pravoj strani”, moj prijatelj je na sinovljevopitanje o djedu smiješeći se odgovorio:

- Nestao je u vihoru rata.I pokazao je sinu malu, požutjelu fotografiju.

Nikad nisam voljela fotografiranje. Turisti, naoružani fotoaparatima, bili su mi odbojni,razgledavanje tuđih albuma dosadno, a gledanje tuđih slajdova mučno. (Uvijek sam mislila ofotografiji kao o nečem bezobraznom, i kad sam snimila prvu osjetila sam se vrlo nastranom,napisala je američka fotografkinja Diane Arbus.)

Za jednog boravka u inozemstvu kupila sam jeftinu automatsku kameru i ispucala nekoliko filmova.Nakon nekog vremena pregledala sam fotografije i ustanovila da s tog puta i pamtim samo prizore

koje sam snimila. Pokušala sam se prisjetiti nečeg drugog, ali sjećanje je uporno ostajalo fiksirano nasadržaje s fotografija.

Pitala sam se što bih i koliko zapamtila da nisam fotografirala.

Otputovavši na bakin sprovod, mama se vratila sa snopom naših obiteljskih fotografija koje jegodinama slala baki. Među njima je bila i jedna moja, snimljena na plaži. Mogla sam imati trinaestakgodina. Na poleđini fotografije otkrila sam tekst na bugarskom jeziku ispisan nevještom rukom mojedaleke sestrične: To sam ja, snimljena na plaži, u svom novom kupaćem kostimu. Ispod teksta bio jenjezin jednako nevješt potpis.

Sada je ta fotografija u mome posjedu. Zašto je moja daleka sestrična to učinila, neću nikadasaznati. Zbunjuje me taj detalj, ponekad pomislim da sam to mogla učiniti i ja, da je, uostalom, teškodokazati da to nisam učinila, jer je fotografija bjelodano moja. A zatim me naglo obuzme košmarnadrhtavica od pomisli nisam li to ja pod svoju vlastitu fotografiju njezinim jezikom, pismom irukopisom potpisala njezino ime.

Fotografije u maminim albumima nakon kaosa, zavođenja reda prema principima kronologijedogađaja i njihove važnosti, nakon retuša (izbacivanja ružnih fotografija), nakon izbacivanjanepotrebnih Slavica i Branka - već duže vrijeme zauzimaju svoj, čini se, stalan poredak.

Primjećujem ipak da se u stroge albume tiho uvlače struje novog života: istrgnuti papirić s nazivomneke kreme za lice, nečiji telefonski broj, izrezak iz novina o tome gdje se mogu nabaviti specijalnebrave i alarmni uređaji, ili člančić o štetnosti rajčice, nečija razglednica s ljetovanja.

S vremena na vrijeme ona uvodi red, izbacuje “smeće”, koje izmičući njezinoj kontroli upuzava unjezine albume i narušava sklad.

Ponekad je zatičem kako lista svoje albume. Zaklapa album, skida naočale, odlaže ih i kaže:- Ponekad mi se čini da nisam ni živjela...

- Život i nije drugo do album s fotografijama. Samo to što je u albumu postoji. To čega u albumunema, nikada nije ni postojalo kaže moj prijatelj.

Jednom sam u Moskvi upoznala nekog Ivana Dorogavceva iz sela Frjazina, prevodiocaShakespearea, lokalnu ludu. Dorogavcev je na glavi nosio iskrzanu, žensku periku, očito u namjeri dase fizičkom pojavom približi onome kome se divio, svom nedostižnom bogu Williamu.Dorogavcevljevo pohabano odijelce krasio je krupni bedž ručne izrade na kojem je (ćirilicom)pisalo: William Shakespeare.

Dorogavcev je proizvodio gomile papirnatog materijala. Bile su to kičaste razglednice (uglavnomčeške, bugarske, poljske, do kojih je lakše mogao doći, i, dakako, domaće, sovjetske) na čiju jepozadinu lijepio svoje prijevode. Tako se stih My mistress' eyes are hothing like the sun znaopreklopiti s Betlehemska crkva, fragmenti iz Othella s rođendanskim pozdravom S dnem roždenija,otisnutima na poleđini razglednice. Sam je izrađivao i knjižice, koje je ukoričavao razglednicama, pasu korice sa slikom znamenita spomenika Rabotnik i kolhoznica znale ukoričavati Dorogavcevljeveprijevode Hamletova monologa otipkana na lošoj pisaćoj mašini. Dorogavcev je u prijevodepovremeno ubacivao i vlastite stihove, misli i komentare, a slavna Shakespeareova tamna muza imalaje svoju suparnicu u svijetloj Olječki, stanovnici sela Frjazina.

Dorogavcev je pisao uporna pisma predsjedniku Brežnjevu tražeći potporu sovjetske države. Upismima je objašnjavao važnost svoje kulturne misije, tvrdeći da posjeduje tajni ključ za otkrivanječinjenica iz života, osobnih razmišljanja i zadivljujuće tehnologije Shakespeareova stvaralaštva.

Sve što Čovječanstvo (Dorogavcev je neke riječi rado pisao velikim slovima) zna o Shakespeareumože se slobodno i odmah (!) baciti na smetlište Povijesti, jer kad on, Ivan Dorogavcev iz selaFrjazina, objavi svoje Otkriće Rusija će za sve kulturne zemlje postati prvim i jedinim Autoritetomza najgenijalnijeg čovjeka Svemira (to se, dakako, odnosi na Shakespearea).

U svojim knjižicama Dorogavcev je bespoštedno denuncirao svoje prethodnike, prevodioce,iznoseći podatke o vjernosti njihovih prijevoda u točno izračunatim postotcima. Tako je najpoznatijiod njih, Boris Pasternak, za vjernost prijevoda Hamleta prema Dorogavcevljevim istraživanjimadobio nulu! Iza nule dodijeljene Pasternaku Dorogavcev je postavio rezolutan uskličnik.

Ako u svakom ludilu, kao i u laži, ima tračka istine, onda je u Dorogavcevljevu slučaju ta istinabljesnula na fotografiji. Dorogavcev mi je svečano, kao najveću tajnu, pokazao tu fotografiju.Fotografija je bila fotomontaža, djelo nekog fotoamatera, koja je baš zahvaljujući lošoj tehnici ivirusu Dorogavcevljeva ludila (Ah, blaženi amaterizam!) prekrivala to što je i trebalo prekriti, aotkrivala to što je trebalo otkriti.

Riječju, na fotografiji su rame uz rame, pogleda uprta u vječnost, kao dva najbolja prijatelja,stajali William Shakespeare i Ivan Dorogavcev osobno. Stajali su tako kao da je to najprirodnijastvar na svijetu, kao da su oduvijek tu i bili, Will i Vanja. Samo je fotografija potvrđivala to što jeludilo pobijalo: da Ivan Dorogavcev iz sela Frjazina doista posjeduje “ključ” Shakespeareove tajne.

U najranijem djetinjstvu prekrivala bih dlanovima oči i izgovarala nema me, a onda otkrivšidlanove, rekla: ima me. Ovo drugo izazivalo je radosno i ciktavo odobravanje okoline. Imaaa teeee!

Ta najelementarnija dječja igra, koja je usađivala u svijest pojmove ima me, postojim (dakle,vidim), i nema me, ne postojim (dakle, ne vidim) imala je i svoju nešto odrasliju verziju. Sjećam seda smo kao djeca znali saviti šake u “dalekozor”, prisloniti ih na oči i sa šaljivo-prijetećomintonacijom objaviti partneru u igri: Vidim te! Kasnije smo šake zamjenjivali trubicama od papira.Trubica je beskrajan i nesavladiv svijet svodila na ograničen i savladiv, na komadić svijeta, nakružić, kadar. Trubica je podrazumijevala izbor (mogu promatrati ovo ili ono). Razbijen na kružiće,svijet je kroz bijeli tunel od papira dolazio k oku u neobičnoj izoštrenoj ljepoti. Taj šaljivo-prijetećiuzvik Vidim te! imao je svoje puno značenje. Kroz trubicu se zaista vidjelo, bez trubice se samogledalo. Pomoću jednostavne trubice od papira dobila se željena mjera svijeta, "fotografija".

Kad sam prvi put posjetila New York, unaprijed uzbuđena što ću ga konačno vidjeti, ostala samzbunjena odsustvom bilo kakvih osjećaja vezanih uz činjenicu da koračam njegovim ulicama.Misaono sam samu sebe štipala za obraze, masirala vlastito srce, ali, osim uporno tuperavnodušnosti, nisam uspjela izazvati nikakav, baš nikakav osjećaj.

A onda sam ušavši u taksi (u kojem je glasno svirao radio) u automobilskom staklu ispred sebeprepoznala ekran i ostala bez daha preplavljena plimnim valom slika. Zahvaljujući, dakle, kinu kojeje dočarala obična vožnja taksijem (kretanje, muzika, automobilsko staklo nalik na ekran), ja samkonačno prepoznala grad i sebe u njemu. Imala sam trubicu (Vidiiim teee!). Kroz magični tunel NewYork je u svoj svojoj ljepoti jurnuo prema mome oku.

Fotografija je svođenje beskrajnog i nesavladivog svijeta na kvadratić. Fotografija je naša mjerasvijeta. Fotografija je i uspomena. Pamćenje je svođenje svijeta na kvadratiće. Uvrštavanjekvadratića u album je autobiografija.

Između tih dvaju žanrova, obiteljskog albuma i autobiografije, veza je nesumnjiva: album jematerijalna autobiografija, autobiografija je verbalni album.

Sređivanje obiteljskog albuma duboko je amaterska djelatnost, amaterska jer nije lišena

umjetničkih pretenzija. I pisanje autobiografije, bez obzira na umjetničke domete, spada zapravo uistu amatersku djelatnost.

Prednost "amaterizma” nasuprot “profesionalizmu” (nazovimo to tako u nedostatku bolje riječi), ilipak razlika između to dvoje, sadržana je u nekoj nejasnoj točki isto tako nejasne boli, boli kojuamatersko djelo, poput ekstrasensa, može pogoditi i lančano izazvati isti osjećaj u promatraču iličitaocu. Raskošne strategije tzv. umjetničkog djela tu točku rijetko pogađaju. Točka boli slučajna jemeta sačuvana samo za blažene amatere, meta koju oni, i ne znajući zapravo o čemu se radi, jedinimogu pogoditi.

Pamtim jutarnju sliku koju je moj pogled slučajno snimio iz tramvaja. Iz neke veže izašao je malipar; on u neurednu poštarskom odijelcu, s poštarskom kapom na glavi; ona, sitna, neugledna ženica.Gradska veža ispljunula je na ulicu ubogi par ozračen sivom jutarnjom svjetlošću.

To, kako se ona odigla na prste u starim pohabanim cipelarna s visokim potpeticama, izvila vrat izabacila glavu; to kako ju je on nježno obuhvatio oko struka nagnuvši je malko unazad kao lutku; to,kako ju je strasno poljubio naherivši malko poštarsku kapu; to, kako je ona, predavši se poljupcu,odigla jednu nogu; to, uvjerena sam, teško da će moći odglumiti filmski profesionalci (par se ljubio“amaterski” očito imitirajući njih, filmske glumce). Ta jutarnja fotografija, koju sam smiješeći sesnimila pogledom i, eto, zapamtila, izazvala je u meni duboku, nepogrešivu, nejasnu bol, bol razlike.

I album i autobiografija već su po samoj svojoj prirodi amaterske djelatnosti, osuđene u samompočetku na neuspjeh i drugorazrednost. Naime, sam čin slaganja fotografija u albume upravlja našanesvjesna želja da se pokaže život u svoj njegovoj raznolikosti, a život je u rezultatu (u albumu,dakle) sveden na niz mrtvih fragmenata. I autobiografija ima sličan problem, u tehnologiji pamćenja;ona se bavi onim što je jednom bilo, a to što je jednom bilo ispisuje netko koji sada jest.

Jedino na što oba žanra mogu računati (iako nikad ni na što ne računaju, jer “računica” nije unjihovoj “žanrovskoj” prirodi) jest slijepa slučajnost da će napipati točku boli. Kada se to dogodi, adogađa se rijetko, onda obična amaterska tvorevina, na nekoj drugoj, izvanestetskoj razini, pobjeđujei pretvara u prah sjajno umjetničko djelo.

U književnosti je takvo djelo predmet zavisti, proistekle iz osjećaja poraza, samo pravih pisaca.Takvo je djelo, naime, s božanskom lakoćom postiglo to što oni, uza sve svoje napore, nikada nećepostići.

Upoznala sam jednog čovjeka koji je u rana komunistička vremena bio zaposlen u važnoj institucijina mjestu “urednika”, točnije priređivača kratkih autobiografija. Bile su to autobiografije ljudi kojesu njihove ustanove ili radne organizacije predlagale za odlikovanja. “Urednik" je imaopretpostavljenog, “glavnog urednika” ili prosljeđivača autobiografija onima naviše. Ti su odlučivalikome će ordenje biti dodijeljeno.

Iako su sami autori autobiografija više-manje poznavali žanr, “urednik” je imao dužnost daautobiografije uskladi. Postojao je ne samo obavezni žanrovski i jezični kliše, nego su i osobnipodaci morali biti sabijeni u klišeje.

- Ali ovaj nije rođen u siromašnoj, radničkoj obitelji! Uostalom, tu lijepo piše... bunio bi se“urednik”.

- Samo tako napišite rekao je pretpostavljeni.- Ali ovako su sve autobiografije iste! Kako onda znaju kome treba dati orden?!- To je ono što se traži. Ono što se dopušta su dva retka razlike. Samo dva retka razlike! rekao je

strogo pretpostavljeni.

I album i autobiografija poštuju predmet kojim se bave. Album i autobiografija djelatnosti suvođene rukom nevidljivog anđela nostalgije. Svojim teškim, sjetnim krilom anđeo nostalgije otpuhujeđavole ironije u stranu. Zbog toga gotovo da i nema komičnih albuma, ružnih fotografija, smiješnihautobiografija. U tim najiskrenijim i najosobnijim od svih žanrova albumu i autobiografiji škaricecenzure su najmarljivije. Ako smiješno, komično, ironično prožme autobiografski tekst, onda ćečitalac premjestiti takav tekst u kategoriju "neistinitog” (profesionalnog, literarnog), u drugi red irod.

Autobiografija je ozbiljan i tužan žanr. Kao da je negdje duboko u nama unaprijed zašifriranapredodžba o žanru.

Autor i čitalac pokoravaju se toj predodžbi: usklađuju ritam bila, otkucaje srca, usporavajudisanje, zajedno snižavaju tlak.

Naime, autobiografija i album prvi su žanrovi koje smo zajedno naučili, jedini koje smo zajednoponavljali. Album je samo varijanta predškolskih albuma sa svakojakim sličicama, varijanta školskihtehnika: herbarija, kolaža, mapa.

Autobiografija pak nepogrešivo doziva u pamet školu i žanr školske zadaće za pet.U moje vrijeme na satovima materinjeg jezika i književnosti postojali su sastavci na zadanu i

slobodnu temu. Ti slobodni sastavci podrazumijevali su vještinu lijepog izražavanja, a zadaniuglavnom znanje. Žanr zadaće za pet bio je, dakako, lakše savladiv, lakše se mogla zaraditi željena“petica”.

Ta slobodna zadaća obvezivala je začudo na krute klišeje: na pripovijedanje u prvom licu jedninei na stereotipni početak. Naime, školska zadaća za pet iz nepoznata razloga započinjala bi s kišom(Sjedim pored prozorskog okna o koje udaraju prve kapi jesenske kiše...) i završavala s oborinama.Jesenska kiša bila je na osobitoj cijeni. Visoki umjetnički efekt imali su glagoli sipi i rominja (Kišasipi, rominja...), a eliptične rečenice trebale su sugerirati ritam srca i, dakako, rominjanje kišnih kapio prozorsko okno. Sve to zajedno osiguravalo je željeni efekt i rezultat izražen u ocjeni pet. U timzadaćama, poput dosadne zubobolje, uporno je zvonio kontemplativno-nostalgični ton, koji jeproizvodila starmala zamišljenost nad padom lista s obližnjeg drveta, riječju nad prolaznošću života.

Sve u svemu, te mokre zadaće poput vodena pečata udarile su većini čitalačke publike temeljnaestetska načela. Jednom je davno prvi pečat udarila neka romantična učiteljica, iz škola su izašli đaciizgrađena književnog ukusa, znajući točno što je lijepo, a to je konačno potvrđivala i “petica”. Nekisu od tih đaka i sami postali učiteljima, sami su udarali svojim đacima vodene pečate, neki su odnjihovih đaka i sami postali učiteljima...

I kada je poznata kritičarka, vatreni promotor Marguerite Duras, započela tekst o svojem posjetuznamenitoj spisateljici rečenicom da je toga dana padala kiša, da je, dakle, toga dana, kada je ona,kritičarka, stajala pred kućom Marguerite Duras uzbuđeno pritišćući kućno zvonce, lila kiša u meni jezazvonio davno naučeni ton školske zadaće za pet. A stranice znamenite spisateljice od tog trenutkazvone istim upornim, zubobolnim tonom i mirišu na kišu.

I album i autobiografija kao amaterske djelatnosti, kao neka vrsta kućne radinosti, trude se da budulijepima. Album i autobiografija su poput školske zadaće koja hrli prema svojoj petici (i album ćemonekome pokazati i autobiografiju će netko jednoga dana čitati). I žanr i njegov konzument imajuzajedničku predodžbu o lijepome. Jesi li čitao X-ovu knjigu? Jesam, cijelo vrijeme izvodi stilskebravure, ništa osobito. A jesi li čitao Y-ovu knjigu? Jesam, lijepo i istinito.

Lijepo i istinito, eto dvaju estetskih kriterija trajno useljenih u svijest najšireg čitaoca. I pisac ičitalac slatko se pokoravaju ritmu žanra, usklađuju ritam bila, otkucaje srca, složno snižavaju tlak,

zajedno dišu.

Moja engleska prijateljica napisala mi je pismo. Hrvatski je znala posve pristojno. Pismo je pisalau burnom, nervoznom trenutku. Sadržaj pisma me iskreno ganuo, ali čitajući njegove retke nisammogla suspregnuti smijeh. Moja prijateljica napisala je pismo na engleskom pisaćem stroju. Predmojim očima puzale su dirljive rečenice koje su se nestrpljivo gurale da što prije ispišu svoju bol:strasno mi je, ne mozes ni zamisliti sav taj uzas kroz koji prolazim, veoma sam nesrecna... Svuozbiljnost poruke uništilo je odsustvo potrebnih kvačica (With those little guys above? pitala mejednom jedna američka službenica pokušavajući zapisati moje ime i prezime). Slika boli, kaoizvrnuta rukavica, pretvorila se u svoju suprotnost.

Za vrijeme studija, u kuću u kojoj sam stanovala uselila se nova sustanarka. Došla je izprovincijskog mjesta, upisala engleski jezik i marljivo se prihvatila učenja. Dijelile smo kuhinju ikupaonicu i razgovarale malo. Bila je tiha i suzdržana.

Vrativši se jednoga dana kući, zatekla sam u njezinoj sobi liječnika. Ležala je na krevetu mrtvačkiblijeda. Bila je popila veću količinu tableta za spavanje. Cijelu noć nastojali smo da je držimobudnom.

Oporavila se, nismo komentirale događaj. A onda je jedne večeri tiho ušla u moju sobu, čvrstonategnuvši spavaćicu preko koljena sjela i na engleskom jeziku, mučeći se, tražeći riječi, ispričalazašto se pokušala ubiti. Priča je bila banalna: veza s oženjenim čovjekom. Kada je završila, tiho sepovukla u svoju sobu, i više nismo spominjale slučaj.

Ta djevojka me porazila: bolnu osobnu priču mogla je ispričati baš tako kao što je i učinila, samona stranom jeziku. Strani jezik pomogao joj je da izbaci grudicu boli zaostalu u grlu. Unutrašnjiosjećaj dobrog ukusa nije joj dopustio da priču ispriča na materinjem jeziku. Bila je banalna (zadrugoga, za slušaoca), a osim toga prepričavanjem bi uništila razlog svoje boli. Ovako je, izvodećikompliciran jezički i psihološki obrat, ispričala bol na stranom jeziku (riješila se) i istodobno bolsačuvala ne uništivši njezinu jezgru.

Čini se da bol, kao i psovku, s lakoćom možemo izreći samo na jeziku koji nije naš. Isti razlog, kaoi moja tiha znanica, imao je pretpostavljam i ruski pjesnik Josif Brodski ispisujući autobiografskestranice o svojim roditeljima na engleskom jeziku. Razlog dijelom leži i u dobrom ukusu: žanrovskinepobjediva nostalgija prošavši kroz filtere tuđeg jezika dobila je umjesto mokre finu, suhu kvalitetu.

Prije nekog vremena i sama sam kupila album. Elegantan, s lijepim koricama od smeđe svinjskekože, kakav sam dugo tražila.

Nedavno sam ga uzela u ruke. Listajući stranice, zaustavila sam se kod jedne svoje fotografije.Zagledala sam se pažljivo i zamijetila dvije male bore oko ustiju. Spuštale su se nadolje, stvarajućisa svake strane lica posve mali, jedva primjetni mješčić. Odlučnim pokretom, kao da skidam flaster,odlijepila sam celofanski omotač, izvadila fotografiju, iscijepala je na komadiće i prepustila trajnommraku zaborava.

U donjoj, najdubljoj ladici mog pisaćeg stola komešaju se fotografije. Kad otvorim ladicu, lica,osmijesi, tijela, te mrlje svjetla na kvadratima papira, prokuljaju van. Jedan snop fotografija stavilasam u kovertu, zalijepila je, zavezala vrpcom i gurnula na dno ladice. Povremeno izvlačim kovertu,dodirujem je, pod vrhovima prstiju osjećam bol i znam da još uvijek nije vrijeme da je otvorim. Alijednoga dana, kada bol iščezne, otvorit ću je, pregledati fotografije i razvrstati ih u album. Probrat ćuih pažljivo, složiti pomno, pazeći da ne promakne kakva greška. Sjedit ću pritom pored prozorskogokna o koje će udarati prve kapi jesenske kiše...

2.

BILJEŽNICA S CVJETNIM KORICAMA

I

I već sam reže, skuplja sjemenke u poseban papir i počinje jesti. Zatim naređuje Gapki dadonese tintarnicu i sam, vlastitom rukom, ispisuje natpis na papiru sa sjemenkama: “Ovadinja pojedena je toga i toga datuma". Kad bi se tu našao i neki gost, onda: “Sudjelovao taj itaj”.

Gogolj, “Pripovijest o tome kako se Ivan Ivanovič posvadio s Ivanom Nikiforovičem”

Kada sam se 1986. prelazeći preko dasaka na mračnom, prašnom tavanu našla u osvijetljenuprostoru ateljea moskovskog slikara Ilje Kabakova, načinila sam unutrašnji “kniks”. Nalazila sam seu odajama nepriznata kralja smeća, nasljednika loze Kurta Schwittersa, loze koja je razvila svojetajno pleme, “arheologe današnjice”, Roberta Rauschenberga, Fernandeza Armana, JohnaChamberlainea, Andyja Warhola, Leonida Šejku, velikog “filozofa đubrišta”, i mnoge druge.

Ruska loza ovog plemena vodi od Gogolja do avangardnih umjetnika. Najbizarnija spisateljskaličnost ovog tajnog plemena zaboravljeni je avangardni pisac Konstantin Vaginov. Njegovimromanima šetaju junaci koji sanjaju o osnivanju Muzeja svakodnevice, byta, organizatori Društva zaskupljanje tričarija starog i novog byta, kolekcionari tričarija, nokata, šibica i omota od bombona,“veliki sistematizatori” trivijaliteta, klasifikatori opušaka, poput nenadmašna Žulonbina iz romanaHarpagoniada:

Klasifikacija je jedna od najkreativnijih djelatnosti rekao je kad su svi opušci koji su ležalina stolu bili uneseni u inventarnu knjigu klasifikacija je, u biti, oblikovanje svijeta. Bezklasifikacije ne bi bilo ni sjećanja. Bez klasifikacije ne bi bilo moguće osmisliti zbilju.

Osjetivši da je sovjetska epoha na umoru istog posla prihvatili su se tridesetak godina kasnijenasljednici ruske avangarde, ruski alternativni umjetnici. Moskovski umjetnik Ilja Kabakov započeoje svoj projekt “osmišljavanja zbilje” slikajući isprva prizore iz svakidašnjeg života, ali onakvekakvi su već odavno bili zabilježeni na novinskim fotografijama, fotomonografijama o SovjetskomSavezu, kinožurnalima; prizore, dakle, koji su ikonografski već bili artikulirani u svijesti konzumentakao tipični.

Hiperrealizam i socrealizam na Kabakovljevim slikama dovedeni su u zbunjujuću, ironičnu vezu.Sovjetska svakidašnjica na tim slikama čini se “realističnom”, ali ona je istodobno i metaopissvakidašnjice kakva je nastala u umjetnosti socijalističkog realizma. Svakidašnjica naKabakovljevim slikama kao da se s vremenom prilagodila i stopila sa svojim ranije “formuliranim”socrealističkim licem. Tako će na jednoj slici Kabakov preslikati socrealističku reprodukciju iz

nekog albuma posvećenog izložbi socrealističkog slikarstva 1937. “Arheolog” Kabakov poslužio se(faktičnim) materijalom sovjetske svakodnevice, sovjetski album zakoniti je dio tog materijala.

Tekstovno na Kabakovljevim platnima ponekad posve potire slikovno, pa će na golemim panoimaKabakov uredno prepisati i uvećati dokumente sovjetske svakidašnjice: vozne redove, kućne redove,objave na oglasnim pločama, različite dokumente i formulare. Pritom je Kabakovljeva umjetničkaintervencija minimalna. On će iz sovjetske svakidašnjice preuzeti sve: i oblik komunikacije (pano,oglasna ploča) i sadržaj poruke (npr. kućni red). Takva uvećana poruka očitava se višeznačno: kaobirokratski govor, koji lišen smisla zadobiva dekorativnu funkciju; kao tekst koji priziva na ponovnočitanje; kao izazov oficijelnoj umjetnosti (i kućni red može biti umjetničkim sadržajem). SamKabakov ne sugerira ni jedno od predloženih čitanja. Materijal birokratizirane svakidašnjicepreseljen na uvećane panoe dopušta gledaocu/čitaocu da sam učitava značenje.

Kabakov na slikarska platna prenosi teme na koje je prije njega isključivo pravo polagalaknjiževnost. Svojom “kuhinjskom serijom” Kabakov aktualizira svakodnevicu kuhinje u “zajedničkomstanu” (komunal’naja kvartira). Na tim “kuhinjskim” platnima obično je učvršćen po jedan (pravi)predmet iz kuhinjske uporabe, nož, trenica, lončić za kavu, i ispisan dijalog stanara (Čija je ovotrenica? Ane Mihajlovne. Gle, netko je ostavio nož! To je Petrovičev nož!).

U projektu pod naslovom Olga Georgijevna, nešto vam kipi! (Ol’ga Georgievna, u vas kipit!)Kabakov se bavi jezikom svakidašnjice i stvara bizarnu transmedijalnu socartističku prozu. Projektčini golema mapa izrađena od tapetnog papira koja se rasteže u paravan dug 45 metara, a na svakojstranici nižu se trake s tekstom, ispisanim svojevrsnom birokratskom kaligrafijom. Tekst čine replikeanonimnih stanara jedne stambene zgrade, sudionika maratonskog razgovora. Stanari ogovaraju jednidruge, prigovaraju, razgovaraju o budućem iseljenju, ali pritom kao da ne komuniciraju, kao da semaratonski razgovor odvija među gluhima. Kabakov dokumentarnom točnošću prenosi razgovornusvakodnevicu, što gledaoca/čitaoca stavlja u zamku ambivalentnih osjećaja, od suosjećanja dotjeskobe, nad brutalnom estetikom svakidašnjeg života.

Bavljenje sovjetskom svakidašnjicom zakonito je dovelo Kabakova do multimedijalnog projektaSakupljač smeća (Musoryj čelovek). Cijeli Kabakovljev projekt je transmedijalni dnevnik, nekavrsta totalne autobiografije. Naime, “autor” Kabakovljeva projekta, Kabakovljeva umjetničkamaska, anonimni je, mali sovjetski građanin koji ima svoj nazor na svijet, svoju predodžbu olijepome i svoj jezik. Tu su albumi s uvodnom pripovijetkom koju pripovijeda “autor”, mali sovjetskigrađanin; zatim panoi na kojima je uredno sistematizirano najrazličitije smeće, grupe predmeta kojisu povezani u viseće hrpice ili stoje u kutijama, a svaki od predmeta ima svoju katalogizacijskunaljepnicu; te na kraju brojni svesci, mape, Knjige života.

Na panoima su zalijepljeni sitni otpaci, pri vrhu panoa obično je označen datum, doba dana ikratak opis situacije u kojoj je smeće pronađeno (U kutu pokraj kreveta, kad sam se pridigao, ametle nije bilo, pa sam je posudio od Olge Nikolajevne; U aprilu, na stolu, kad sam odlučio da gasredim. Padala je gusta proljetna kiša). Ispod svakog eksponata (ljuske od jajeta, konca, mrvice,nokta, dlačice, žileta) nalazi se katalogizacijska napomena (Jeo uvečer; Od Nikolaja; Čačkao samzube; Ne znam; Od papuča; Nešto sam prišivao; Ne sjećam se; Jeo sam jaje; Oštrio sam olovku;Brijao se 15 puta).

Kabakov u svom pripovjedačkom postupku ne imitira samo mišljenje, nazor na svijet i estetskiukus svog sovjetskog građanina, nego preuzima, njemu, građaninu, dostupne tehnike obiteljskihalbuma, kolaža, popularno-obrazovnog kolekcioniranja razglednica, maraka, kutija od šibica i slično.Na panoima s nešto krupnijim predmetima bit će i detaljnije katalogizacijske napomene. Tako će, naprimjer, ispod omota od tablete pisati: Volođu je boljela glava, pitao me imam li nešto, nisam imao

analgin, nego samo piramidon, pomoglo mu je; a ispod prazne staklenke: U toj staklenki Vika jedonijela paštetu od jaja i majoneze.

Ukotvljen u kaosu svagdana Kabakov ispisuje grandioznu transmedijalnu (auto)biografijutrivijaliteta. U albumima pod naslovom Moj život razotkriva se kič osobna života koji se mjerirazglednicama s ljetovanja, izrescima iz novina, porukama, ceduljama, crtežima, fotografijama,pismima, svjedodžbama, osobnim dokumentima. Kabakov oblikuje biografiju mjerenu “smećem”,čiju tragičnost pojačava odsustvo osobnosti. Osobna sudbina anonimnog građanina samo je rezultat islika Sistema, Njegova ukusa, Njegova mišljenja, Njegova jezika. Uzevši masku obična čovjeka,preuzevši njegove tehnike kolekcioniranja tričarija svakidašnjice, Kabakov otkriva složenu prožetostizmeđu sistema, ideologije, medija, kulture i osobnog života.

Kada sam se 1986. godine, prelazeći preko dasaka na mračnom, prašnom tavanu, našla uosvijetljenom prostoru Kabakovljeva ateljea, načinila sam unutrašnji "kniks”. Nikada prije nisam sesuočila sa strašnijim, bolnijim i dirljivijim prizorom.

Sjećanje na Kabakova, tog neokrunjena kralja smeća, vodiča po vlastitom muzeju izumrlesovjetske epohe, kustosa koji se nije nadao da će u taj muzej ikada itko ući osim prijatelja ili gosta-namjernika, kakav sam bila i sama, ostavljam u osvijetljenu moskovskom ateljeu, jer tamo i pripada.

Naime, samo tri godine kasnije, šećući po njujorškom Sohou, naletjet ću u jednoj galeriji naKabakovljevu sliku. Bila je to mala slika: podlogu je činila istrgnuta ilustracija iz dječje knjige, a nanju su bili zalijepljeni neraspoznatljivi, zgužvani papirići. Ilustracija je sama po sebi bila neutralna,papirići neka vrsta mrtva dodatka, cijena slike bila je vrtoglava. Nejasan osjećaj razočaranja govoriomi je da će Kabakovljeve mračne freske uskoro krenuti u svijet. Pomislila sam u tom trenutku kako ćeizloženost zraku, svjetlu i divljenju gledalaca uništiti njihovu prirodu, a bolna ljepota pretvorit će seu obično smeće.

Međutim, u veljači 1994, u berlinskom “Podewilu”, Ilja Kabakov održao je neobičan koncert. Napozornici je s notnog stalka, obasjan malim svjetlom za čitanje, ponavljao rečenice anonimnihsudionika maratonskog razgovora koji se odvija u zajedničkoj kuhinji. Drugi muški glas čitao jeanonimne replike s drugog notnog stalka. Bila je to neka vrsta dvoglasnog, smušenog kanona.Odnekud je dopirala radijska glazba, tipičan sovjetski radio repertoar: sladunjava estrada,rodoljubne, armijske pjesme, klasična muzika, Labuđe jezero. Čitanje je bilo povremeno praćenolupom lonaca, žlica, vilica. Bio je to rekvijem za iščezlu epohu, njezin tužni rezime, samo srcesistema. Iscrpljujuće Kabakovljevo verbalno flagelantstvo izazvalo je u meni fizičku muku. Bila je tozvučna halucinacija, bolna buka iščezle kulture.

Vidjevši Kabakovljevu predstavu na berlinskoj pozornici nakon svih tih godina, ostala sam dubokopotresena. I ne mogu sa sigurnošću reći što je izazvalo potresenost. Komunal’naja kuhnja nije bilamojom svakidašnjicom. Pa ipak, plakala sam. Pritom mi se činilo da imam ekskluzivno pravo nasuze. Kabakovljeva predstava potegla je u meni konac neke nejasne nesreće, neke općeistočnoevropske traume. “Traume stečene u formativnim godinama nikad se ne zaboravljaju”, rekla jemoja znanica i dodala: “Neki to zovu nostalgijom.”

II

U tom trenutku kao da je netko stavio u mene ledenu kocku straha.

Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava

9. siječnjaDanas je bila Mirjana. Skuhala mi je ručak i otišla, draga dobra Mirjana. Ipak uspjela sam opeglati

sinovljevo rublje, morao bi doći da ga odnese. Moram mu napomenuti da ga lijepo složi u ormar.Javio se telefonom. Rekao je da se Bubi javila i da je dobro doputovala. Brinem se zašto se i meni nejavi.

Već je skoro dvanaest, a meni se ne spava, temperaturu nemam, ali jako kašljem. Kažu da vladaazijska gripa, baš da mene zgrabi! Pokušat ću malo čitati, možda zaspim.

10. siječnjaSama sam i bolesna, srećom da je Boža preležala gripu pa nas može podvoriti, mene i Vericu.

Verica mi je tražila cigaretu da dezinficira grlo. Još jedan njezin "biser" iz medicine. Naša se Vericarazumije u sve, što bi mi bez nje. Ponekad nam dojadi sa svojim "znanjem".

Susjedi Boža i Zvonko otišli su u kupovinu. Zvonko je podigao kamate, Boža voli trošiti, a Zvonkone da. I tu svake godine u siječnju započinje pravo "kazalište u kući". Žao mi je da nisam pisac pa dasve to opišem. Pa ipak, da nema njih bilo bi mi mnogo gore nego što jest.

Moram si skuhati čaj, kad će već jednom proći ta gripa? Vani je predivan dan.

12. siječnjaUstala sam oko deset sati, netko je kucao na vrata, sigurno je bila susjeda, zvala je na kavu. Otišla

sam u banku, zanimalo me je koliko ću dobiti kamata. Dobila sam pedeset milijuna, dovoljno daplatim struju i režije. Bit će mi knap, ali mislim da će mi penzija ipak biti dovoljna od prvog doprvog.

Po povratku iz banke podigla sam iz sandučića poštu. Dobila sam pismo od Dimitrine s čestitkomza Novu godinu i nekrologom o Sokletovoj smrti. Napisala je tako tužno pismo da sam zaplakala.Izlila si je dušu, opisala je sve što je prošla i propatila. Poslati čovjeka s otvorenim trbuhom izbolnice kući, to nisam vidjela ni u horor-filmovima a kamoli u životu! Sve je to Dimitrina proživjelasa Sokletom do kraja, a i sama je jedva ostala živa.

Toliko me rastužilo to pismo da opet ne mogu zaspati. Po glavi mi se motaju sjećanja na cijelunašu obitelj, na sve kojih više nema. Sjećam se Sokletove mame, tete Cvetanke, moje tetke. Kako jeto bila vesela žena! Mamina je porodica bila vesela, svi osim djeda koji je bio teška pijanica, odtoga je i umro.

Kad je bio mali, Sokle je uvijek bio balav pa ga baš nisam voljela, valjda zbog toga. Kasnije jepostao lijep muškarac, pristojan i simpatičan, svima se sviđao, za razliku od svog brata, koji mi je idanas antipatičan, ne volim ga baš mnogo. Dobri ljudi dobro ne vide, tako i Sokle. S prvom ženom,Mirnom, nije bio sretan, a s Dimitrinom jest, no nažalost zakratko, eto, kakva ti je ljudska sudbina!

Sada je u selu od tako velike obitelji ostala samo tetka Pavla i ujak Toško.Tetku Pavlu voljela sam više od svih tetaka koje sam imala, a imala sam ih četiri. Na životu su od

pet sestara ostale samo dvije: tetka Pavla i tetka Naca. Tetka Pavla, najmlađa i najljepša, udala sebez ljubavi, za zgodnog, ali glupog Slavča, srećom ima lijepu djecu. Nikada neću zaboraviti njezinusvadbu. Kako nije voljela tog Slavča, pozvala je mene da spavam s njom. Kad sam se ujutro vratila isve ispričala mami, uhvatili su se za glavu, skoro sam dobila batine. Kakva sramota za mladoženju!Koliko mi je tada bilo godina, mislim dvanaest...

Peku me oči, ne mogu čitati, a kako ću zaspati, ne znam.

15. siječnjaUstala sam rano, pospremila stan, priredila ručak i čekam sina. Došao je, ručali smo, malo

popričali, čak i više nego obično. Sjedio je iz pristojnosti još malo, ali sam znala da jedva čeka daode. Čitam ga kao otvorenu knjigu, samo se pravim da ne primjećujem, da njemu ne bi bilo neugodno.

Ne mogu mu zamjeriti. I ja sam jedva čekala da odem od kuće, a moji su roditelji bili tisuću putastroži od mene. Usred ljeta morala sam biti kod kuće već u devet sati, dok je još bio dan, a onekakvom "randesu" nisam smjela ni pomisliti!

16. siječnjaDanas sam opet ustala rano, skinula zavjese, oprala ih, osušila i odmah stavila na prozore. Uopće,

počistila sam temeljito. Još nije stiglo Bubino pismo.

19. siječnjaSinoć sam opet imala groznicu, ne znam da li je od gripe ili od nečeg drugog. Magla i zima jako

utječu na moju reumu. Bubino pismo još nije stiglo.Danas mi se zbog nečeg vrti po glavi moja Petja. Moja najdraža prijateljica. S njom sam dijelila

sve svoje male tajne, zajedno smo išle u školu, u isti razred, stanovale smo zajedno na starojželjezničkoj stanici, stanicu smo zvali "spirkata". Bože, što se sve događalo na toj "spirki“, sva mojamladost!

Najljepše je bilo ljeti, kad prođu svi vlakovi, a mi se skupimo na stanici. Ivan, moja prva ljubav,svirao je gitaru, plesali smo, pjevali... Danas više ne znam da li sam ga voljela zato što je sviraogitaru ili zato što mi se zaista sviđao. No to sada više i nije važno. Bili smo susjedi, išao je u trećigimnazije, a ja u osmi progimnazije, sada to zovu osmoljetka. Čini mi se da sam imala petnaestgodina, danas djevojčice s petnaest naveliko vode ljubav, meni je bilo dovoljno da ga samo vidim.Planinario je, sjećam se da mi je jednom donio "edelvajs". Dugo sam ga čuvala u knjigama zauspomenu.

Petja je bila mršava, nerazvijena djevojčica s plavim pletenicama. Momci se baš nisu okretali zanjom, ali je na kraju dobila najljepšeg. Čak sam joj malo zavidjela. Kasnije se udala za njega, a jasam otputovala. Nikada neću zaboraviti kad sam odlazila iz Varne. Petja je s Gošom doletjela uzadnji čas, s buketom cvijeća za mene. Kasnije, kad smo dolazili mojim roditeljima, Petja je uvijekdolazila na stanicu da nas isprati u zadnji čas. Poslije smo dolazili kolima, pa više nije bilo potrebnoda trči. Eto, toga se dobro sjećam. Danas smo obje udovice.

Večeras bih mogla pisati do sutra, ali me bole oči.

24. siječnjaOvih dana sam se toliko ulijenila, samo sam ležala, jela, gledala televiziju, pila kavu sa susjedima,

slušala priče o njihovim bolestima, o njihovim tvrdim i mekim stolicama, o čajevima za otvaranje izatvaranje. Ponekad ne znam jesu li one lude, ili ja, kako ne primjećuju da govore uvijek jedno teisto, neke stvari i po pet puta, a ja slušam iz pristojnosti kao da čujem prvi put.

Jedva čekam da mi dođe Ankica ili Mirjana. Da se malo nasmijem s Ankicom. Mirjana se baš nevoli smijati, ali me na neki način smiruje i prijatno mi je biti s njom. Ankica mi je ovdje kao mojaPetja u Varni.

Sjećam se bilo ih je šestero djece, jedno drugome do uha. Otac pijanac, majka s vječnomglavoboljom, nikad je nisam vidjela da se smije. Nije znala kuhati, nikada nije pospremala kuću, ilinije mogla od tolike djece, tako da je Petja skoro svaki dan jela kod nas, mama je odlično kuhala.

Mojoj Petji se sve to sviđalo, a i mi nismo bili škrti, i na moju radost bila je naš "trećak" u kući!Čini mi se da sam je više voljela od sestre, sestra je bila mlađa ali jača od mene, i često me je tukla.Petju sam više voljela. Pa ipak, dva puta sam joj bila zavidna. Prvi put kad je dobila divnu haljinu odžoržeta, plavu na sitne bijele tratinčice, i iako sam bila ljepše obučena, i imala mnogo više, na tojsam joj haljinici zavidjela. Drugi put sam joj zavidjela na Goši. Bio je jedino lijepo i dobro što jeimala.

Sve je to bilo jako davno i pitam se kako sam joj mogla zavidjeti. Ali ta haljina mi se tolikosviđala da je i danas imam pred očima. Čudno.

Bubino pismo još nije stiglo. Već je jedan sat iza ponoći, pokušat ću čitati i zaspati. ČitamČehovljeve pripovijesti.

28. siječnjaDanas sam konačno dobila Bubino pismo. Dobro joj je i odmah sam mirnija.Gledam televiziju, političari govore da je situacija u zemlji jako loša. Bojim se. Novaca je sve

manje, sve je užasno skupo. Kako će se živjeti ne znam. Ja sam naučila i na dobro i na zlo. Nikadnisam imala previše, pa mislim da ću se i sada snaći, u mojim godinama i ne treba mnogo.

Kad se sjetim kako se živjelo prije rata, pa desetak godina poslije, još uvijek je dobro. Samo da nedođe do građanskog rata, o čemu se mnogo priča. Bože sačuvaj.

Sutra će mi sin doći na ručak. Veselim se.

4. veljačeVeć dva mjeseca se magla ne diže, a i sunca nema. Zrak je ubitačan. Nemam volje ni za što. Jutros

sam se probudila u pet sati, pustila radio da tiho svira, slušala, slušala, pa opet zaspala. Digla sam seipak oko devet, otišla na tržnicu, kupila što mi treba, potrošila pet milijuna, od tih pet milijuna vrijedisamo kilogram mesa, ostalo su sitnice. Ne bih smjela ići u trgovinu svaki dan, nego svaki treći. Bojimse kako će se živjeti.

Tako bih rado promijenila u kući barem nešto, samo da ne gledam stalno jedno te isto iz dana udan, ali od toga ništa, mislim da se ništa neće moći promijeniti. Jako volim biti kod kuće, volimlijepe stvari, volim mijenjati namještaj, uživam kad mi kuća blista, ali zaboravimo to...

Susjede Boža i Verica imaju gripu, čudim se da se i ja nisam razboljela pored njih. Svaki danslušam iste priče, dosadilo mi je, dosadilo mi je toliko da mi se ponekad smuči, ali ja i daljestrpljivo slušam, i dalje s njima pijem kavu. A s kim bih?

Kad bih se mogla prihvatiti nekog rada, štrikanja, heklanja, bilo čega, ali me ništa ne privlači,radije čitam, a da i to ne radim, ne znam kako bih živjela.

10. veljačeAnkica je bila ovdje tri dana, bilo mi je lijepo, išle smo u kupovinu, kupila sam lijep baloner, a uz

to je i jeftin, što je jako važno u današnje vrijeme, kad je novaca malo, a sve je jako skupo.

11. veljačeVrijeme je suho, bit će redukcije struje i vode. Samo nam još to fali!

12. veljačeSin je na putu, nedjelja je. Tjedan nekako prođe, ali strašno mi je tužno kad nedjeljom jedem sama,

najradije ne bih jela. Muči me neka tjeskoba. Putovala bih nekamo, a ne znam kamo, osim toga ne bihmogla putovati sama. Dosta mi je što sam po cijeli dan sama kod kuće.

Opet Boža i Verica. Dojadile su mi, a jedva čekam da me ujutro pozovu na kavu, ili ja njih. I opetiste dosadne priče, i tako svaki dan. A da nije njih, bilo bi mi još gore...

15. veljačeDanas sam mjerila tlak, 170/100, prvi put imam tako visok tlak, zabrinuta sam.Večeras sam gledala film "Opatice iz Filadelfije". Tako-tako. Idem spavati. Ne mogu više dugo

gledati televiziju.

21. veljačeOpet gripa, opasnija od prethodne, srećom Mirjana je tu pa me njeguje. Jučer smo bile u gradu,

kupila sam šalice za kavu i sandale, dosta jeftine, a lijepe. I Mirjana je kupila čizme, jeftine, a lijepe.Poklonila mi je heklani stolnjak. Dobra stara Mirjana! A ja, što ću ja njoj? Toliki trud ne da se

ničim naplatiti!

23. veljačeLežim i slušam vijesti. Politička situacija se zaoštrava. Na Kosovu je krajnje napeto. Ne daj bože

da se dogodi ono o čemu se šapuće! Gripa ne popušta, opaka neka gripa. Jedva čekam da se Mirjanavrati iz grada da nisam sama. Otišla je ujutro i još je nema.

24. veljačeDanas je mom sinu rođendan, ima trideset i dvije godine, a još je veliko dijete. Kad će odrasti, ne

znam. Kupila sam mu skroman poklon, za skup nemam novaca. Ali zato sam ispekla kolač, doći će unedjelju.

Sinu su trideset i dvije, kćeri četrdeset, očigledno, ostarila sam. Ne možeš biti mlad s tako staromdjecom.

25. veljačeDanas mi je bolje. Konačno pada dugo očekivana kiša, ali nekako slabo. Trebalo bi da lije da se

naprave rijeke.Vijesti su loše. Rudari na Kosovu već šesti dan ne izlaze iz okna, ne primaju hranu, ne odustaju od

svojih zahtjeva. Politička situacija i dalje napeta.

11. ožujkaOsjećam tjeskobu, ne znam kako da si pomognem. Ponekad se sjetim nekih sitnica i mislim o njima

samo da odagnam crne misli. Tako sam se sjetila da smo nedjeljom za ručak uvijek imali kuhanugovedinu, juhu i paradajz sos. Muževljevo omiljeno jelo. Nedjeljom ujutro smo išli na tržnicu,voljela sam da idemo zajedno, i da mi on, onako visok kakav je bio, nosi košaru. A ja, malena,hodam pokraj njega.

12. ožujkaGledala sam dva dobra filma. Proljeće još uvijek traje. Buba je dobro, pisala mi je pismo.

13. ožujkaOpet lijep i sunčan dan. Izgleda da smo preskočili zimu. "Martenice" mi više nitko ne šalje i to me

rastužuje. Te "martenice" me podsjećaju na djetinjstvo, na proljeće, na nešto što samo Bugari nosekao znak proljeća, sunca i ljubavi. Imam ih cijelu kolekciju.

15. ožujkaBoli me grlo, morala bih poći k liječniku, a ne da mi se. U posljednje vrijeme sve mi je nekako

svejedno, stalno sam umorna, spava mi se, bojim se da opet ne padnem u depresiju, čini mi se da susvi simptomi isti kao prije osam godina, ali onda sam imala razloga, a sada? Koji je sada razlog?Nerad, praznina življenja, što? Ali bolje da ne "filozofiram“, jer će biti još gore. Ali o čemu darazmišljam, osim o prošlosti. Budućnosti nemam.

20. ožujkaKonačno se netko sjetio da mi pošalje "martenice“, a to je Saška, od koje sam se najmanje nadala.

Razveselile su me kao i uvijek. Počinju vijesti, nastavit ću sutra.

27. ožujkaBubin rođendan, poslala sam joj brzojav. Ne mogu vjerovati! Četrdeset godina, a za mene još

uvijek ima dvadeset. To samo znači da ja imam šezdeset i tri, a ne osjećam ih. Zaželjela sam je se.Ovih dana je vrijeme prekrasno, pravo proljeće, i meni je u duši toplo.

30. ožujkaSamo što sam se vratila od liječnika i Zlata zove i kaže da je Vikica umrla. Ta porodica kao da je

ukleta. Umiru jedan za drugim.

1. aprilaSin mi se ne javlja, i opet od groblja ništa. Ne razumijem kako nema, ako ništa drugo, ono barem

osjećaj dužnosti. Morat ću ići sama i urediti grob. Tako će i mene zaboraviti, kao što su, oboje, niBubi nije bolja, oca. Tužno.

Sutra ću opet ručati sama, ne podnosim kad u nedjelju jedem sama.Trebala bi mi pisati Bubi, jedva čekam da se vrati. A nisam ispunila ni pola teke! Kad je sve tako

pusto i bezvezno.Ne događa se ništa zanimljivo. Samo slušam gdje je tko umro, ništa vedro i veselo, moje susjede

su bolesne, sama baš nisam zdrava. O čemu da onda pišem?

Politička situacija je i više nego napeta, živimo stalno čekajući da se nešto dogodi, a što, ni samine znamo.

Dogodilo se ipak nešto smiješno. Kupila sam šešir koji nikad neću nositi. Ja i šešir! Baš smiješno.

4. travnjaLaboratorijski nalazi nisu baš ružičasti. Povišeni limfociti, šećer na granici i još koješta. Vidjet

ćemo što će reći liječnik.Nervozna sam. Već dva dana čekam majstora za televizor, a njega nema pa nema.Rastresena sam, svađala bih se s nekim, a nemam s kim.Otputovala bih nekamo, a sama ne volim putovati. Nekad, kad sam bila mlada voljela sam putovati

sama, a sada ne, ne znam zašto. Pitam se zašto se ja uvijek osjećam samom, i kad sam u najvećojgužvi. Uvijek sam bila nekako odsutna.

Jedino što me je zanimalo bile su knjige i filmovi. Koliko sam samo grdnje dobila od Mame zbogtih filmova! Batine zbog nečeg nisam dobivala, tu je sestra više "fasovala".

Nas dvije sestre bile smo posve različite. Kad se mama naljutila na mene, ja bih se još višezatvarala u sebe. Bila sam odlična učenica, poslušno dijete, a sestra je sve radila naopačke. Ali samuvijek osjećala da je tata više volio sestru, sa mnom se samo ponosio. Zvao ju je Maruška, Marče,Miče, a mene uvijek samo Vete, dok bi me mama često zvala Eli.

Ponekad mi se čini da sam imala lijepo djetinjstvo, a ponekad da nisam. Sjećam se svog prvogputovanja od Varne do Sofije. To je bio doživljaj, bilo mi je četrnaest godina. Slobodna, bez onogstalnog: Vete, kako stojiš, Vete, kako sjediš, Vete, pokrij koljena... Pazi s kim pričaš, čuvaj selopova, čuvaj se muškaraca, čuvaj se, čuvaj se. I na kraju sam se sačuvala, za bitangu, ali o tome nećusada misliti, smuči mi se kad se sjetim.

No, i položila sam prvi ispit. A poslije je bilo lakše putovati. A sada ne bih ni do trgovine sama.Sjećam se i prvog putovanja, onda četrdeset i šeste.Bilo me je strah, ali nisam htjela pokazati taj strah pred roditeljima. Kad je došlo do onog

strašnog, kad carinici pregledavaju kofere, od straha mi je ispao kofer, jabuke i knjige rasule su se popodu, naravno, nije ni moglo biti ništa za carinjenje, pogotovo četrdesetšeste, ali strah me pokočio itaj strah osjećam i danas. Koliko sam puta prešla bugarsku granicu, i svaki put je kao taj prvi.

Tog putovanja se slabo sjećam. Stalno je padala kiša, kroz prozor vlaka mogle su se vidjeti samoruševine, tako da sam u jednom trenutku poželjela da se vratim natrag. Na tom tmurnom putovanjuipak mi je ostao u sjećanju jedan lijep detalj. Jedan starčić mi je ogulio jabuku, napravio je od koreružu i poklonio mi tu ružu.

Sjećam se još jednog putovanja, a to je put avionom do Lenjingrada i natrag. Toliko me je bilostrah da me je putem oblijevao hladan znoj, najsretnija sam bila kad smo sletjeli na zemlju, tako dauopće nisam uživala u tom letu, ali su zato poslije dojmovi bili divni.

Lijepo mi je i sada, kad pišem i svega se sjećam. Drugih značajnih putovanja baš i nemam u životu,osim onih svake godine Zagreb-Varna, koja su mi i bila najdraža. Sada nažalost i da hoću nemamkome ići, osim Petji. Dragoj mojoj Petji.

15. travnjaDanas je već 15. 4. a ništa se značajno nije dogodilo. U politici se svađaju od vrha do dolje, a

izlaz iz cijelog tog stanja se ne vidi.Konačno su počele padati kiše i malo je zahladilo, Ankica i Mirjana su otišle, bilo mi je lijepo s

njima. I opet susjede, Boža i Verica, opet kavice, dobar dan, dosado.

Malo se zabavljam s daljinskim upravljačem, no i to dosadi kad nema ničeg pametnog na televiziji.Dva dana sam radila kao luda, pospremila stan i sad opet prodajem zjake.Jedino mi je bilo lijepo kad me nazvala Bubi, cijeli dan mi je bilo toplo oko srca. No to je samo

jedan dan, a takvih trebam barem tristo u godini.Sutra očekujem sina na ručku, ako ne ode na izlet. Toliko sam se privikla da budem sama da i ne

primjećujem da ga nema. Ali ako se ne javi jedan dan, već brinem.Eto, na televiziji opet reprize, reprize i samo reprize.Nastavit ću sutra.

25. travnjaSinoć sam s Tinom bila u kinu Balkan, gledali smo "Kišnog čovjeka" s Dastinom Hofmanom,

izvanredan film. Tina me pratila do tramvaja, jedva sam došla kući, boljela me kičma, vrtjelo mi se uglavi, sve to pokvarilo mi je užitak od filma.

Primam injekcije, ali od njih slaba vajda. Opet se bojim izaći na ulicu sama, ne znam što da radim.Išla sam na pretrage. Sve isto, sve u granicama normale, a ja se osjećam loše. Šuti i trpi, što drugo.

Preksinoć sam razgovarala s Dinom, dobro su, za Uskrs idu u Varnu. Da mogu preletjeti taj put i jabih išla. Ne bih se ni sjetila da je Uskrs da me ona nije podsjetila. Lijepi su bili običaji za Uskrs.Mama je pekla kozunak, to je bio poseban kolač, farbali smo jaja, kućna vrata kitili smo vrbovimgranama.

Kad smo sestra i ja bile male, za Uskrs smo uvijek dobivale lakaste cipelice, zašto baš lakaste, neznam, i nove haljinice. A tih lakastih cipela se dobro sjećam jer su me uvijek žuljale, mama nikadnije kupila broj veće ili barem pola broja. Tako sam trpjela bol, ali sam zato izgledala lijepo, asestra bi ih skinula i hodala bosa do kuće, i zato bi uvijek dobila batine.

Najviše sam voljela Đurđevdan. E, na taj dan smo uvijek sa školom išli na izlet, pravili smoljuljačke, stavljali na glavu vjenčiće od cvijeća, a odrasli su pekli janjce, divno je bilo. Bilo paprošlo.

Ne znam gdje je sin, ne javlja se cijeli dan. Ništa ne govori kamo će za Prvi maj. Ja ću kod kuće,kao i obično, sa svojima susjedama, Božom i Vericom, šta bih ja bez njih!

2. svibnjaDanas je drugi dan praznika, kiša neprestano pada, u cijeloj zemlji. Mnogima je pokvarila praznik.

Meni nije, ja ionako nikamo ne idem, ali mi je žao da nisam mogla na groblje.Sutra očekujem Mirjanu, doći će po penziju, pa ću i ja podići svoju. Volim kad ona dođe.Uporno slušam vijesti na televiziji. Albanci su počeli s diverzijama, porušili su navodno glavni

vod u Prištini. Neće se smiriti dok ne dobiju republiku. Ne razumijem zašto im ne daju kad je većtoliko žele!

Nemam ništa novog za čitanje, pa ponovo čitam Enciklopediju mrtvih Danila Kiša, sviđa mi se.Kiša neumorno pada, pa me to deprimira, a i ne griju baš najbolje, pa mi je još i zima. Jedva

čekam da se Bubi vrati.Puno ovih dana razmišljam o njoj.

20. svibnjaKonačno se nešto dogodilo, i to ono najgore, i to baš meni.

31. svibnja

Opet pretrage i ostanak u bolnici. Umirem od straha, ako ne umrem od raka, onda ću sigurnoumrijeti od straha.

2. lipnjaSkidaju mi šećer, strah popušta, idem kući preko vikenda, ali bliži se ponedjeljak kada će me

operirati. Voljela bih da je Bubi sa mnom.

III

Meni danas nisu potrebni knjiga ni kretanje naprijed, meni je potrebna sudbina, tuga velika,kao crveni koralji.

Viktor Šklovski, Zoo ili pisma ne o ljubavi

Početkom 1989. prije puta u inozemstvo, gdje ću boraviti nekoliko mjeseci, poklonila sam jojmalu bilježnicu s cvjetnim koricama.

- Što će mi to? upitala je oprezno.- Možeš pisati dnevnik rekla sam.- Nikad nisam pisala dnevnik. Ni u najranijoj mladosti.- Onda nešto drugo. Zapise...- Ja nisam pisac. A i o čemu bih pisala?- Samuel Pepys napisao je da je 1. siječnja 1660. ustao i obukao odijelo dugih, širokih hlača

koje u posljednje vrijeme isključivo nosi, a da mu je 1. siječnja 1669. kapetan Beckford ponudioveličanstvenu grijalicu za postelju...

- Pa što?- Taj Pepys je u dnevniku pisao kako mora odnijeti periku vlasuljaru da mu je očisti od buha...

Eto, same obične stvari, a kako je to danas zanimljivo! rekla sam.- Ne vidim u tome ništa zanimljivo rekla je. Nema se što pisati! rekla je jetko i prekinula

razgovor o bilježnici.Kad sam se vratila zatekla sam je u bolnici. Oporavila se, izašla iz bolnice i jednog mi dana

uručila bilježnicu.- Evo ti rekla je jednostavno kao da mi daje završenu domaću zadaću.Dugo se nisam usuđivala dotaknuti cvjetne korice. Boljela me već sama pomisao na to. A onda

sam je jednoga dana ipak otvorila i sa stranica se na otvorenu ranu prosula sol.Očistila sam rečenice, skinula čičke i blato, pljunula u rupčić i oprala ih vlastitom slinom.Sada se na mom dlanu komešaju krivo upotrijebljene riječi (napisala je kopno umjesto okno;

kao što je jednom u ljutitom protestu rekla: odbacili ste me u zapučak, misleći pritom na zapećak),komešaju se krivo upotrijebljeni padeži, pravopisne greške...

Umirila sam ritam točkama i zarezima, skinula krivo postavljene uskličnike (te slatke maleuskličnike!), uklonila ćirilicu (Varnu uporno piše ćirilicom), uklonila česte i nepotrebne navodnike,velika slova promijenila u mala (mama, tata, roditelji piše velikim slovima). Ostavila sampreučestalu riječ lijepo, klišeje tipa Politička situacija se zaoštrava, koje je naučila gledajućiteleviziju, iznenadne poetske komentare tipa Dobar dan, dosado; i polusuvislu rečenicu koja sepretpostavljam odnosi na njezin komentar vremenske prognoze (Trebalo bi da lije da se napraverijeke).

Pitam se što je preostalo? Jer ovdje, na mome dlanu, komešaju se ljuskice njezina jezika,

dirljiva i krivo postavljena č i ć, intonacije koje samo ja čujem, riječi čiji smisao samo ja znam,njezin rukopis koji se mijenja ovisno o raspoloženju, autocenzura koju samo ja osjećam.

Zavrtjela sam na početku slabašnu ideju o žanru, nadajući se u lukavom prikrajku mozgaliterarnim efektima, a sada se nalazim u samom njegovu bolnom središtu, kao u živu blatu, i nemogu van...

- Ponekad mi se čini da sam sve zaboravila. Zašto čovjek uopće živi ako ionako sve zaboravipita moja Mama.

- Pamćenje nas uvijek iznevjerava, a posebno kad je vezano za one koje najbolje poznajemo.Pamćenje je saveznik zaborava, saveznik smrti. Ne može vam pomoći da opišete bilo koga, čak ni napapiru. Što rade svi oni milijuni stanica u našem mozgu? Što je s Pasternakovim “velikim bogomljubavi, velikim bogom detalja”? Koliko je detalja potrebno da bi se stvorila predodžba o nečemu?kaže Josif Brodski.

- Čak i ono što je bilo moje, samo moje, i to tako malo pamtim... kaže moja Mama.- Čovjek se često ne može sjetiti što je doručkovao. Rutinskim stvarima, stvarima koje se

ponavljaju, suđeno je da budu zaboravljene. Jedna od tih stvari je doručak, druga, ljubav premasvojima kaže Josif Brodski.

- Gdje je onda smisao, ako budućnosti nemam, a ne mogu naći uporište u prošlosti, jer nisam ustanju da je prizovem? - pita moja Mama.

- Po svemu sudeći, nastojanje da se prizove prošlost slično je pokušaju da se dopre do smislapostojanja. U oba slučaja čovjek se osjeća kao beba koja hvata košarkašku loptu: prsti nezadrživoklize kaže Brodski.

- Život se na kraju svodi na gomilu slučajnih, nepovezanih detalja. Moglo je ovako i onako,posve je svejedno. Ako je tako, gdje je onda moj život, gdje je točka za koju se još mogu uhvatitiprije nego i sama skliznem u nepovrat? pita moja Mama.

- Ono što je zajedničko pamćenju i umjetnosti jest sposobnost odabiranja, smisao za detalje. Tomože biti pohvalno za umjetnost, posebno proznu, ali je nesumnjivo pokudno za pamćenje. Međutim,ta pokuda je sasvim zaslužena. Pamćenje sadrži upravo detalje, a ne cjelovite slike; sinopsis, a nepotpunu predodžbu. Uvjerenje da mi na neki način pamtimo stvari u cjelini, to uvjerenje koje nampomaže da preživimo, neosnovano je. Pamćenje je kao biblioteka u kojoj su knjige poredane bezabecednog reda, biblioteka u kojoj nema sabranih djela tvrdi Brodski.

- Mnogo sam čitala, mislila sam da će to pomoći. Sve što sam pročitala samo je zbrkana gomilariječi. Često pokušavam dozvati u pamćenje svoje roditelje. Zastidim se kako malo znam o njima.Onda se utješim mišlju da znam barem svoju djecu. A onda me zazebe oko srca kad najednomshvatim da i o njima znam tako malo...

- Ponekad bi im pošlo za rukom da me zbune, uglavnom sam, međutim, priglupo zurio u njih,zaboravio sam značenja odašiljanih znakova, naši mali rituali su izblijedjeli pa su oni, uočivšimoju začuđenost, činili sve obeshrabrenije pokušaje da me vrate u svijet naših zajedničkihuspomena. Najprisniji su mi ostali njihovi pokreti, način na koji moja kći zabacuje kosu, kako mojsin gricka dršku od naočala, kako moja žena ispravlja umornu kičmu. Ti pokreti pogađaju meravno u srce. Ali odmah zatim prepuštaju svoja mjesta novima, ili možda starima, koje nikad nisamprimijetio. Od ove otuđene prošlosti meni se zavrti u glavi; kako smo to živjeli zajedno, a niovoliko ne znam o njima kaže Gyorgy Konrad.

- Ono čega se ponekad prisjetim su jake želje iz mladosti. Danas mi se čine besmislenima. Udjetinjstvu sam, na primjer, obožavala konje, maštala sam o tome da ću barem jednom zajahati

konja. Ni to mi se, eto, nije ispunilo kaže moja Mama.- U djetinjstvu sam žarko obožavao tigra: ne tigra prekrivena šarenim lokvanjima parane i zbrkom

amazonskom, nego ispruganoga, azijskoga, kraljevskog tigra, s kojim se smiju suočiti samo ratnici izkule na slonovskim leđima. Uobičajio sam bio, bez kraja i konca, stajati pred kavezima u Zoološkomvrtu; cijenio sam debele enciklopedije i knjige o povijesti prirode po sjajnosti njihovih tigrova. (Jošse sjećam tih slika: ja koji ne mogu pouzdano upamtiti čelo ili smiješak žene.) Prođe djetinjstvo,ostarješe tigrovi i strast, ali su još u mojim snovima. U tom potonulom ili kaotičnom svijetu oni idalje vladaju, i tako: usnula, smete me neki san, čisto djelo moje volje, i sad kad sam neograničenomoćan, hajde da prizovem tigra. O nesposobnosti! Nikada moji snovi neće začeti željenu zvijer.Pojavi se tigar, to da, ali punjen, ili slabašan, ili nečistih oblika, ili nedopustivo velik, ili pretjeranonepostojan, ili nalik na psa ili pticu kaže Borges.

- Čeznula sam za nečim, a nikada jasno nisam znala za čim. Sve je to tako maglovito... kaže mojaMama.

- Čežnja je intenzivna i trajna tendencija u kojoj su nagonski porivi dobili pretežno čuvstveni ipredodžbeni oblik, tako da se njezino kontemplativno obilježje nalazi u sukobu s neodređenompotrebom koja ne dovodi do akcije... tvrdi Filozofijski rječnik.

- Zapravo jasno pamtim samo strah. U djetinjstvu sam se najviše bojala izvrnute rukavice. Tabezazlena izvrnuta stvar izazivala je u meni užas kaže moja Mama.

- Trenuci užasa uvijek su kratkotrajni; to je prije osjećanje nečeg nestvarnog nego baš užasa... kažePeter Handke.

- To mi baš ništa ne govori. Imam osjećaj da bi sve bilo drukčije da sam se rodila kaomuškarac... kaže moja Mama.

- Roditi se kao žena u takvim okolnostima unaprijed je bilo ubitačno. Međutim, može se reći iumirujuće, u svakom slučaju bez straha za budućnost. Gatare su za crkvenih blagdana samo momcimaozbiljno čitale budućnost iz dlana, kod žena je ta budućnost ionako bila samo lakrdija... kaže Handke.

- Nitko se ne miri s činjenicom da je njegov vlastiti život lakrdija kaže moja Mama.- Život je dobro sređen, kao neseser, ali mi u njemu ipak ne možemo pronaći svoje mjesto... kaže

Viktor Šklovski.- Možda je ipak stvar u tome što sam se rodila kao žena... - kaže moja Mama.- Ljudske ženke su nedokučive. Život ljudski strašan, besmislen, učmao i neelastičan... kaže

Šklovski.- Ovako ili onako, ja sam na gubitku... kaže moja Mama.- Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše; Pozivam za svjedoka nesigurnu

tamu sumraka i noć i sve što ona oživi; Pozivam za svjedoka sudnji dan i dušu što sama sebe kori;Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega da je svaki čovjek uvijek na gubitku kažeMeša Selimović.

- Ponekad se zgrozim banalnosti vlastitog života. Neki ljudi ipak imaju živote koji liče na dobroizmišljenu priču. Uvijek sam zavidjela takvima... kaže moja Mama.

- Dobro izmišljena priča nema razloga da liči na stvarni život, život se iz petnih žila trudi da ličina dobro izmišljenu priču kaže Babelj.

- Baš ste svašta napričali! Što se mene tiče, meni je sve svejedno. Sada ionako više ne znam nitko sam, ni gdje sam, niti čija sam...

Rečenicu Sada ionako više ne znam ni tko sam, ni gdje sam, niti čija sam uvrstila sam u većnapisani tekst kasnije, onoga dana kada ju je moja mama i izgovorila, 20. rujna 1991, svjesna da to

može biti posljednja rečenica koju uopće ispisujem. Ideja o žanru koju sam zavrtjela na početku sadase zategla u dvostruku omču. Rečenica je unesena u tekst između dviju sirena za zračni napad.Rujanske dane 1991. godine provodile smo u zamračenu stanu ili u skloništu, izmučene zvukovimasirena, televizijskim slikama razorene zemlje i strahom. U sklonište smo sa sobom nosile osobnedokumente, kako u slučaju bombardiranja ne bismo bile anonimni, nego uredno identificirani leševi.Rečenica iz njezina dnevnika napisana prije dvije godine Ne daj bože da se dogodi ono o čemu sešapuće dogodila se.

Godine 1946. putovala je kroz ratom razrušenu zemlju. Došla je na kraj propustivši početak. Sadaje, na svome kraju, gledala propušteno. U djetinjstvu se najviše bojala izvrnute rukavice. Vrijeme seizvrnulo kao rukavica.

U sklonište je sa sobom nosila kanarinca. Svu svoju preostalu ljubav usmjerila je na kanarinca,kojeg sam joj mjesec dana ranije, protiv njezine volje, bila poklonila. Kao da nije suviše brinula zanas, svoju djecu, niti za sebe. Sva ona, koja više nije znala ni tko je, ni gdje je, niti čija je, savila sepreostalim dahom oko sićušne, bastardne karikature anđela. Suočena s mogućom smrću nosila je sasobom u sklonište samo dvije stvari: osobnu kartu i kanarinca, malenu anđeosku repliku, srce kojekuca tup-tup, tup-tup, tup-tup...

3.

DJEČJE JAJE

Sjećate li se stvari koje ste izgubili slijedećeg dana?Smjerno vas mole posljednji put(uzalud)da ostanu još s vama.No anđeo gubitka okrznuo ih je svojim nehajnim krilom;više nisu naše, držimo ih silom.

Rainer Maria Rilke

Mali dimni signaliUključujem telefonsku sekretaricu, preslušavam traku. Pa dobro, Bubi, gdje si? Nikad te nema...Zove svaki dan. Poruke što ih ostavlja jedva da se razlikuju. Isprva se čuje tišina, s druge strane

slušalice slutim udah (uvlači dim cigarete), zatim jasno čujem iz-dah (otpuhuje dim). Tako dobiva navremenu, hrabro prevladava trenutni poraz. Intonacija je uvijek ista: lažna vedrina, tobožnjanehajnost. Zove me Bubi. Bubi izgovara otegnuto, s nekom vrstom neuvjerene afektacije, malkokoketno. Bubi je poziv na maženje, gotovo upućen samoj sebi, zvižduk u mraku koji rastjerujetjeskobu. Bubi, kaže samoj sebi u gluhoj tišini slušalice.

Rečenica Nikad te nema. slijedi iza duže stanke. U rečenici nije sadržan stvarni prijekor, ničinjenica koja ju pogađa (uostalom, uvijek sam tu). Rečenicom produžava gluhoću, osluškuje vlastitiglas, postoji i tanka nada da će iz tišine s druge strane žice nenadano izroniti moj glas. Prekida brzo,osjećam kako hitro spušta slušalicu, kao da je počinila kakav dječji grijeh. I kao da joj je zapravodrago što me nema. Razgovor sa mnom mogao bi zaboljeti, a ovako je i “popričala” i ništa ne boli.Ne zamjećuje da su poruke uvijek iste. Otpuhuje dimove, udah-izdah, napuklim glasom odašilje svojemale, dimne SOS signale. Samo ih ja čujem. I ništa ne činim.

PoljubacPitam se često kako to da tako malo znam o njoj. Njezin život izgleda mi poput jeftine, jednom i

zauvijek dodijeljene krpice koja se ne da rastegnuti, ni produžiti ni skratiti. Izvanjski, ona se tako iodnosi prema njemu, kao prema krpici: pere je, glača, krpi i uredno drži u ormaru.

Pitam se kako to da tako malo znam o njoj i da se to što znam čini tako nevažnim. Ona o meni znamnogo više. Ona jedina, poput vlasnika ili lopova, zna moju tajnu šifru, šifru boli. Ni o toj boli neznam ništa, ne znam odakle dolazi, ne znam zašto je nisam u stanju savladati, zašto mi takonepogrešivo oduzima dah.

Poznajem tek njezine geste, pokrete, izraze lica, boju glasa. Prepoznajem ih u sebi. U zrcalu, unekoj sekundi, nekom bljesku, kao na dupliranoj snimci, umjesto svoga, lovim njezin odraz. Vidimdvije bore oko usta koje nezaustavljivo puze nadolje završavajući svoj put u jedva primjetnim

mješčićima.Sve češće se budim teško dišući, cokćem na način na koji to ona čini. Promatram je potajice za

vrijeme popodnevna sna. Na naušnicama sitne kapljice znoja. Pitam se da li se i na mome licu dokspavam tako jasno vidi uronjenost u vlastiti očaj.

Ponekad samu sebe zateknem kako zamišljeno lamatam nogama, nožnim prstima mrvim zrak, nanačin na koji to ona čini.

Ponekad me oblijeva iznenadan val tjeskobe, poput neočekivana udarca. Pitam se tada imam li utom trenutku isti takav bespomoćan i ranjiv izraz lica kao ona. Da li se pritom lagano nakašljavampraveći se da se ništa nije dogodilo, kao ona?

Ponekad lovim u svome glasu njezin napukli glas, ponekad ispod moga glasa probija njezin,govorim u dvoglasu, zastajkujem, otežem kao ona, čekam da prođe.

Pamtim kako sam jednom dotrčavši kući s ljubavnog sastanka na kojem smo uzbuđeni dječak i japerpetuirali poljubac za rastanak kako sam, došavši kući omotana adrenalinskom maglicom, odsutnoponovila to što sam ponavljala sve do maločas, i preklopivši u mozgu slike, umjesto ritualnogpoljupca u obraz, nju na isti način cmoknula u usta. Ta nespretna greška izazvala je u meni nekunepoznatu tjeskobu. Reći sada da sam tada, kao u zrcalu, poljubila u usta neku buduću sebe, bilo biisuviše jednostavno.

Kad je prepoznam u sebi, kad se preklope snimke, u meni zazvoni i ta prva slika, taj začetak, tajpoljubac u usta, njezine širom otvorene, malko preplašene oči u kojima se zrcali moj, isto takozbunjen pogled.

Ime i prezime- Ime?- Elisaveta...- Prezime?- Simeonova...- Ime oca?- Simeon...- Rođena?- 2. kolovoza 1926.- Mjesto rođenja?- Varna.- Gdje je to?- Na Crnom moru... U Bugarskoj...- A jesu li sve Bugarke tako lijepe?Vjerujem da je tih godina često vodila sličan razgovor. Vodila ga je na carinskim i policijskim

postajama, u uredima, općinama, sa sivim činovnicima, anonimnim izdavaocima potvrda. Vjerujemda su svi ti koji su ispisivali njezine skromne podatke najprije postavljali znatiželjno pitanje: Zaštoste došli ovamo? Rečenica Jesu li sve Bugarke tako lijepe? zapravo pripada mome ocu, i izgovorenaje nešto kasnije, vjerujem s iskrenim udivljenjem. Nisam znala što da mu odgovorim, kaže. Njezinojzatečenosti, njegovoj trenutnoj osiljenosti i toj banalnoj rečenici, dugujem, konačno, i vlastitorođenje.

S dvadeset godina, s prošlošću koja nije vrijedna spomena, s tom okruglom brojčicom 20, jedrom izaobljenom od snova o budućnosti, krenula je u ljeto 1946. iz daleke crnomorske Varne uJugoslaviju.

Kofer pun jabučicaPutovala je vlakom. Iz Varne do Sofije, od Sofije do Dragomana, graničnog prijelaza i zadnje

poznate točke. Na jugoslavenskom graničnom prijelazu naglo se uplašila, da li zbog carinika mrkihbrkova, da li zbog konačnosti odluke. I dok je otvarala kofer, razmišljajući u panici kako još uvijekima vremena da promijeni odluku i vrati se natrag, on je iskliznuo iz njezinih ruku i prosuo po podusvoj skroman sadržaj. Pamti kotrljanje jabučica. (Bilo ih je mnogo, mnogo jabučica, kaže. Ne znamni sama zašto sam ih toliko ponijela.) Pamćenje je ostalo zaglavljeno na slici jabučica koje sekotrljaju po podu. I kao da su jabučice, a ne ona, donijele odluku, sve ih je trebalo pokupiti, a onda jei vlak krenuo...

Malo čega se sjeća. Truckala se u polupraznom vlaku te daleke 1946. kroz razrušenu zemlju. (Sveje bilo srušeno, sve...) Uredno je vratila sadržaj u kofer: ljetne haljinice od svilena žoržeta, elegantnecipele od velura, knjige, svoje sandale s petom od pluta napravljene prema posljednjem pariškommodnom žurnalu. (More je te zime nanijelo u crnomorsku luku Varnu goleme količine pluta s nekogpotopljenog broda. Varnenske djevojke su tog ljeta meko tapkale po toploj kaldrmi u laganimplutenim sandalama ostavljajući za sobom miris mora.) Na vrh je ponovo vratila svoje jabučice.

Virkala je kroz zamašćeno prozorsko staklo nadajući se kakvu novom prizoru, sve je, međutim,bilo srušeno, tako beznadno srušeno, a onda je stala padati sitna, ljepljiva, dugočasna kiša,zastrijevši prozore, a ona se skutrila u praznom vagonu i mislila o svom zaručniku, mladomJugoslavenu divna osmijeha, mornaru, kojeg je upoznala u Varni, na šetalištu uz more. Zamišljala jezajednički budući dom, ponavljala je u sebi po stotinu puta ime stanice na kojoj treba sići, zamišljalaje kako će je na toj stanici dočekati njegov osmijeh, a onda je od topline te nejasne budućnostizaspala, truckala se tako satima, drijemala, povremeno se budila i jela svoje jabučice.

I jedino čega se jasno sjeća (Ne znam zašto se baš toga sjećam, kaže naglašavajući baš toga)starčić je plemenita lica (Imao je plemenito lice) koji je na jednoj od stanica ušao u njezin kupe.Ponudila ga je jabukama, on je izvadio džepni nožić, vješto ogulio jabuku i načinio od kore ružu.

- Izvolite, gospođice rekao je.(Bila je divna, nikada nisam vidjela takvu ružu!)Sišla je na staničnoj postaji čije je ime toliko puta u sebi ponavljala, držeći u ruci kofer i ružu.

Nitko je nije čekao, padala je sitna, ljepljiva kiša i bio je mrak.Tu, na tom mjestu, zastrla je svoju prošlost crnom krpicom mraka. Iz te krpice izvlačit ću

povremeno tek pokoji konac.

Prve fotografijeImao je lijep osmijeh, ali je bio bitanga, bilo je sve što će reći o mornaru.Mornar je ušao u mamin život s nekog broda koji je ostao zaglavljen i zaboravljen u varnenskoj

luci tokom cijelog Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući tom historijskom detalju nekolicina mladihVarnenki uputit će se nakon rata u Jugoslaviju svojim muževima i zaručnicima.

Naći će ga, vjenčati se, biti silovana prve bračne noći (Jednom i nikada više!), zamrzit će ga,napustiti ga nakon nekoliko mjeseci, brzo naučiti jezik i strojopis (Bilo je lako, svi su oko mene bilinepismeni!), zaposliti se u mjesnom mlinu, kasnije u nekom mjesnom uredu, iznajmiti sobicu, i sveizbrisati, sve zaboraviti...

A pod onom krpicom mraka, iz koje ću uspjeti izvući tek pokoji konac, komešaju se mutne slikeprljave i zapuštene seljačke kuće, njegovih laži, preklinjanja i obećanja, mlade partizanke, njegovedruge zaručnice, koja vitla revolverom iznad njegove glave i prijeti da će ga ubiti, rojeva muha,

svekrve s napadno velikom gušom, bezuboga svekra koji ljulja na koljenima svoju gušavu ženu ivelikim, grubim dlanovima gnječi njezinu stražnjicu, roktanja svinja u dvorištu, mirisa znoja,zamagljenih prozora bez zavjesa, noći, šume u noći kamo su je poslali po drva, nju, gospojicu,strankinju, plača u šumi jer se u mraku nije mogla sjetiti na kojoj se strani svijeta nalazi njezinaVarna, kao da bi joj bilo lakše da se mogla sjetiti, ispitljivih pogleda seljaka, znojnih zidovapremazanih uljanom bojom, oštrog mirisa kuhane repe, pogleda ljepljivih i gadnih poput muha... Svete slike skrutnule su se s vremenom u uvredu tešku poput guše. Zbog te uvrede, te nevidljive guše,odlučila je u jednom trenutku da se neće vratiti, da će ostati, da će baš ostati...

- Jesu li sve Bugarke tako lijepe?Tu započinje njezin skroman dosje, njezina prava i svijetla priča, s mladim junakom, gotovo

vršnjakom, čovjekom novoga doba koji je izašao iz rata boreći se na pravoj strani. Tu je i prvifotografski snimak. Vjenčanje u haljinici od svilena žoržeta i u sandalama od pluta. A za svadbeniručak pile, pravo pravcato pile!

RiječiBile su to gladne godine. Kupovalo se na “točkice”. Od tkanina se mogao kupiti samo cic. Ničega

nije bilo. Ni-če-ga! Bili su polugladni. Kuhali su siromaška jela...- Koja su to siromaška jela!?- Ajnpren juha...- Samo juha?- Kupus, krumpir, grah, cušpajz, flekice s kupusom, šufnudle, šmarn, jaje umućeno sa šećerom, to

za djecu...I tebe smo začeli u gladi, kaže. Bila je u drugom stanju. Muž je ležao u bolnici. Otvorene kaverne,

iskašljavao je krv. Teško se dolazilo do streptomicina. Do hrane. Sjeća se kako je nekako uspjelanabaviti staklenku meda. Ujutro je u staklenki našla mrtvog miša. Plakala je, nije znala da li zbogsebe ili zbog miša. Jelo se što se imalo. Svi su bili siromašni. Koliko smo bili široki, toliko smo se ipokrivali.

U sobi koju iznajmljuju svaki dan lukšijom pere drveni pod. Prevrće slamaricu zbog stjenica, pererublje, iskuhava ga, suši na suncu, glača, čisti sobu do usijanja, čistoća je pola zdravlja. Čistoća jezamjena za obilje. Prozori imaju dijamantni sjaj, posteljno rublje ljeska se poput satena, drveni podsjaji se kao staro zlato, čak i mišji leš ima boju jantara. Miris čistoće istjeruje sve druge mirise. Bilesu to bezmirisne godine.

Riječi čije značenje zapravo ne poznajem: lukšija (nešto čime se pere), točkice (zamjena zanovac), stjenke (tada postojeći insekti).

Riječi čijeg se značenja mutno prisjećam: cic (jeftina tkanina), kruha-masti-šećera (zamjena zakolač).

Riječi iz tadašnjeg mamina rječnika: šufnudle, šmarn, cušpajz, cic, flekice, kruha-masti-šećera,točkice, stjenice.

Godina 1949.Godine kada sam rođena u rječniku svijeta postoji svijet. Harry Truman postaje tridesettrećim

predsjednikom SAD, što je u Washingtonu proslavljeno paradom dugom sedam milja; zemljotres uSeattleu proglašen je “katastrofom teškom deset milijuna dolara”; u Parizu se osniva Evropskovijeće, zajednica od deset evropskih država, začetak ideje o budućoj ujedinjenoj Evropi; u VelikojBritaniji ukidaju kupone, prestaje restrikcija slatkiša, nakon deset godina mraka London svijetli

punim neonskim svjetlima; u Kini traje građanski rat i završava proglašenjem NR Kine; u američkomgradu Miamiju otvoreno je novo arhitektonsko čudo, “futurističko sveučilište”; Izrael je primljen uUjedinjene nacije, koje su iste godine preseljene u novu zgradu, “najvažniju zgradu na svijetu”, kakoje prilikom otvorenja rekao predsjednik Truman; u Velikoj Britaniji odnos funte i dolara drastično sepopravlja u korist funte; mala država Monaco kruniše novog vladara, princa Rainiera; u Londonu serekonstruira oštećeni St. Paul; ljeto je te godine tropski vruće; princ Charles je beba sa zanosnomloknom; Marshallov plan ekonomske pomoći Evropi funkcionira; Berlin se dijeli, sovjetska zonapostaje Istočnim Berlinom, glavnim gradom Demokratske Republike Njemačke, a tri preostale zoneZapadnim Berlinom; novi double decker avion leti iz Londona za New York za nepunih 9 sati; SAD iSSSR ulaze u razdoblje “hladnoga rata”; na kraljevsku zabavu engleske kraljice pozvani su ErrolFlynn, Gregory Peck, Douglas Fairbanks i Rosalind Russell; pronađen je novi anestetik koji ženamaomogućuje bezbolan porođaj. U rječniku svijeta postoji svijet.

U rječniku svijeta mi jedva da postojimo. U našem rječniku svijet jedva da postoji. Dana kada samrođena, 27. ožujka, na poljoprivrednom dobru “Belje” uspješno se razvija fiskulturni rad, zabilježenje napredak zadruge u Velimirovcu, zemlja je spremna za potpuno izvršenje plana proljetne sjetve,a u frontovske brigade uključuje se 10.000 žena Splita. Toga dana vrši se raspodjela konzerviranogmlijeka za potrošače D-1 po 2 limenke na kupon br.-1 republikanske potrošačke karte. Toga dana uzagrebačkom kinu Balkan igra sovjetski film “Mlada garda”, u kinu Zagreb sovjetski film "Vlak idena Istok”, u kinu Jadran sovjetski film "Doživljaji Nasredin Hodže”, a u kinu Romanija “KrstaricaVarjag”. Također sovjetski film.

U rječniku moje mame svjetovi ne postoje. U njezinu rječniku postojim ja, muž koji neće umrijeti iajnpren juha.

Ajnpren (prežgana) juha3 vel. žlice masti ili maslaca4 vel. žlice brašna1 mala žlica kima1,5 1 vodesoli po ukusukruh izrezan na kockice i prepržen na masnoćiNa zagrijanoj masnoći pržite brašno dok ne postane svjetlosmeđe boje. Na zapržak stavite kim,

malo popržite i dolijte vode, neprestano miješajući. Juhi dodajte sol i nastavite kuhanje još 15minuta. Kod stola u svaki tanjur stavite malo pržena kruha i prelijte juhom.

Lutkina kućaUseljenjem u novu kućicu (mogla sam imati tri ili četiri godine) s dvije sobe, prostranom kuhinjom,

kupaonicom, smočnicom, verandom i vrtom, ja ću početi upoznavati svijet (on je okrugao kao jaje), amama će dobiti to što je uvijek željela, veliku lutkinu kuću. S useljenjem započinje radosno doba ukojem će sve stvari biti prve.

Prva spavaća soba mojih roditelja, kupljena na kredit, od prave orahovine, s velikim bračnimkrevetom, noćnim ormarićima, prostranim trbušastim ormarima zrcalna sjaja i niskom komodom sokomitim velikim ogledalom, komadom namještaja tajanstvena naziva psiha! Sobi će se uskoropridružiti kuhinja s kredencom, prvi štednjak na plin, u kupaonici će se naći prvi viđeni bojler nadrva, koji će sličiti kasnije viđenoj raketi, a kruna svega bit će prvi radio zvan Nikola Tesla.Useljenjem u kuću okusit ću prvi put čaroban okus južnog voća zvanog naranča, dobiti prvu lutku od

kaučuka obučenu u dinderlicu, što će nejasno prizivati postojanje neke druge zemlje u kojoj živeneke drugačije obučene djevojčice.

Poslije će se sve te stvari promijeniti, mi ćemo se preseliti u novi stan, ali radosno razdoblje prvihstvari neće prestati, doći će neke druge prve stvari: prva industrijska pašteta "Gavrilović”, prvitelevizor zvan Einiš, prvi gramofon, prva mašina za pranje rublja, prvi automobilfolksvagenhiljadutristo. Mama će zapaliti svoju prvu cigaretu i propušiti. Započet će neko drugoprvo vrijeme. Kolektivni život ulice u kojoj je bila naša prva kućica i taj ulično-sindikalnikolektivitet zamijenit će, s pojavom prvog televizora, neki drugi, medijski kolektivitet. Ideju o svijetuokruglom i cjelovitom kao jaje podržavat će isti šlageri (Marina i Mustafa), ali će ideja vrlo brzonapući. Iz krhotina će iznići obrisi drugih postojećih svjetova: najprije će iz nekog razloga postojatisamo Meksiko, Meksikanci i Mamahuanita, zatim zakratko Indijci. Postojanje ovih drugih potvrditće kolektivne suze dvadesetak milijuna Jugoslavena izazvane gledanjem tužnih indijskih filmova.Zatim će nagrnuti neke druge zemlje, pretežno afričke. Njihovo postojanje potvrđivat će njihovipredstavnici. Mi ćemo mahati zastavicama i mucati njihova tajanstvena, teško izgovorljiva imena:nkrumah, sirimavobandaranaike, naser, hajleselasije, indiragandi... Mama će tvrditi da je prijenego što sam se ja rodila postojala i Rusija, ali ja u početku neću naići na tragove koji bi takvo štopotvrđivali.

ČađaČađa je bila jedna od prvih riječi koje sam naučila, prirodna kao riječi mama, tata, kruh, voda.

Živjeli smo u malom industrijskom mjestu u kojem je postojala tvornica čađe. U toj tvornici radio jemoj otac. I nafta je bila prirodna riječ. Nedaleko od našeg mjesta nalazile su se naftne bušotine, čađase, uostalom, dobivala od nafte.

Ulica u kojoj smo živjeli zvala se kolona (skraćenica od - radnička kolonija), a kućice u toj kolonibile su tada ogledni primjer budućih “modernih” radničkih naselja.

Mama me često vodila na kupanje u tvorničko kupatilo (što je bilo mnogo lakše nego zagrijatidrvima “moderni” bojler u našoj kupaonici). Radnici su imali trepavice gusto natopljene čađom,izgledali su kao našminkani, treptali su tim trepavicama kao lutke. U hladnim, kamenim kabinama svrućim tuševima pamtim potočiće crne vode koja se slijevala odasvud, probijajući se kroz sivenakupine sapunske pjene.

Mama je vodila svakodnevnu borbu protiv čađe. Ujutro bi vlažnom krpom brisala prozorske daske.- Opet je padala čađa... govorila bi i povlačila kažiprst, taj precizni mjerni instrument, po

prozorskim staklima.Svečano je okretala kažiprst prema meni i tonom Marie Curie, koja je upravo otkrila radij, rekla:- Vidiš?- Vidim odgovarala bih i pažljivo se zagledavala u mamin prst premazan masnim crnim peludom.Svaki dan otvarala bi prozore, izvirivala napolje, upravljala pogled u nebo, nezadovoljno frktala i

zatvarala prozore.- Opet u zraku ima čađe!Čađa je bila peti element.Za sivih dana zrnca čađe polako su se spuštala s neba kao spora sitna paučja kiša. Za sunčanih

dana zrak je treperio od sitnih zlatnih paukova. Bez daha sam promatrala njihovu tihu, nezaustavljivuinvaziju. Kad bi se takav paučić spustio na moju ruku, prignječila bih ga, i zlato se pretvaralo u crnu,masnu mrljicu.

Zimi, kada bi napadao snijeg, čađa se noću spuštala na snježni pokrov. Ujutro bismo odlamali

sivkastu zaleđenu koricu, uzbuđeno buljili u bijeli snijeg i “pravili Isuse”, ostavljajući otiske našihdječjih tijela na snijegu.

Uz riječ nafta lanac pamćenja veže uvijek isti verbalni sklop: živi Tito. Na otvaranje naftnebušotine doći će jedne godine sam predsjednik, živi Tito. Nafta iz bušotine u strašnom mlazu šiknućeu nebo i uzvanike će zaliti naftna kiša. Novo odijelo moga oca, sašiveno za tu priliku, ostat ćezauvijek neupotrebljivo.

- Ne da se ni preokrenuti... reći će razočarano mama.

Staklena kuglaPrvi nekorisni predmet u kući, u to doba prvih stvari, bila je staklena kugla. U kugli je bio mali

grad, nad gradom se nadvilo tamnoplavo nebo. Kad bi se kugla okrenula, na grad je sipio snijeg.Kugla je bila čaroban predmet, razgledavala sam je sa svih strana, okretala i prevrtala ne bih li izmalih kulisa istresla nešto drugo osim pouzdanog snijega.

Nešto kasnije mnoge su čarobne kugle proglašene kičem i izbačene iz domova.Zamišljam pod prstima glatku hladnoću, zagledavam se pažljivo u kulise maloga grada, čini mi se

sićušnim i dalekim kao kakva druga planeta. Očarana čarolijom okrećem kuglu. Sa zemlje na nebosručuju se pahulje snijega, sitne poput čestica čađe.

Singergrofica- Teta, imate krpice...?Golema žena sjedi i promatra nas sjajnim, pronicljivim pogledom. Poredale smo se jedna pored

druge kao jabuke, visinom dosežemo prozorsku dasku, virimo unutra. Širokim zamahom ruke ženauzima iz vreće pregršt krpica, grabi ih kao uvelo lišće i kroz prozor svakoj daje pregršt.

Povlačimo se s blagom i rumene od uzbuđenja nestrpljivo razgledavamo sadržaj. Blago titra prednašim očima: krpice na prugice, krpice na točkice, na kockice i kare, na šare i cvjetiće, jednobojne,raznobojne.

Grofica je bila najvažnija osoba u našoj ulici. Grof je bilo njezino prezime i svi su je s punopoštovanja zvali Groficom. Krpice su nam trebale za lutke. Lutke su bile krpene, glava i trup punjenislamom (ili krpicama), od bijelog platna, ručno šivane. Na glavi smo tintoblajkom (iščezla riječ:divna olovka debelog, mekog, ljubičastog srca) iscrtavali oči, nos i usta (Točka, crta, crtica, gotovaje curica). Te ćelave krpene lutke oblačile smo u haljine sašivene od Grofičinih krpica.

Mi smo od njezinih krpica šivale odjeću za naše lutke, a Grofica je šivala odjeću za naše mame inas, djevojčice. Grofica je bila ženska krojačica i u ono predkonfekcijsko povijesno doba veomavažna osoba, važna gotovo kao liječnik.

- Idemo kod Grofice! rekla bi mama i ja sam već spremno pružala ruku.Tu golemu ženu nikada nisam vidjela na ulici. Kao da je bila posve urasla u svoju sobicu, tu

džunglu u kojoj je na svakom koraku vrebala raznolika i opasna fauna. Činilo se da je u toj sobi svetek privremeno u Grofičinoj vlasti, činilo se da je dovoljan trenutak nepažnje pa da opasne zvijeriožive svojim životom. Zmijoliki metar pitomo se ovijao oko njezinih prstiju, ali bi često iskliznuo ihitro šmugnuo u kut. Bile su tu bezazlene, brzotrčeće, bezube špule koje su se gurkale i stiskale jednauz drugu i opasni jastučasti ježevi uvijek nakostriješenih bodlji. Neukrotive krpice papagajskih bojakomešale su se u vreći i svaki čas iskakale van migoljeći po podu. Vrpce i čipke poput raskošnihlijana stvarale su sjenu u kojoj su drijemale bubice: drukeri, kukice, metalna dugmad. U plastičnimkutijama mrijestile su se pribadače; metalni naprsci zijevali su prijetećim sivim zijevom; gumbi supoput žohara omamljenih svjetlom svaki čas pretrčavali pod; na klinčanicama su visjele nedovršene

haljine opsjednute vojskom bijelih mrava, “šavova”; a odasvud, iz svih kutova, s poda i tavanice,nadirali su nezaustavljivi konci.

Ta golema žena kao da je bila srasla sa svojom šivaćom mašinom Singer. Njih dvije bile su jedno:Singergrofica. Singergrofičino veliko tijelo jednom je nogom pokretalo samo sebe (drugu nogu je zato vrijeme mirno položilo unazad), jednom je rukom okretalo crni metalni kotač, drugom krotilo živutkaninu bodući je iglicama. Poput kakve goleme zvijeri, Singergrofica je zujala, pljuckala, razvlačilakonce oko sebe, bola iglicama. Singergrofica je bila gospodarica džungle i njezino moćno zujanjenadvladavalo je druge zvukove: zvukove zveckanja, zvockanja i šuškanja, zvukove tupih, mekihpadova insekata i zmija na pod.

U kutu džungle stajao je fetiš u obliku trupla bez ruku i glave, božanski slijep, gluh i ravnodušanprema životu džungle, drvena krojačka lutka.

U to davno predkonfekcijsko doba Singergrofica je šivala sve: gaćice, grudnjake, kupaće kostime,haljine, bluzice, suknje, hlače, kapute i ogrtače. Singergrofica je od iznošena tatinog odijela,preokrenuvši tkaninu, znala sašiti elegantan kostim za mamu, a znalo je dostajati i za moju suknju.Singergrofica je znala sašiti bluzu kakvu je nosila Katherine Hepburn (kojoj je sličila moja mama) ufilmu “Afrička kraljica” i haljinu kakvu je nosila Ava Gardner (kojoj je željela sličiti moja mama) ufilmu “Snjegovi Kilimandžara”.

Samo je ponekad, iz nepoznatih razloga, Singergrofica izražavala hirovitu samovolju.- Grofice, tu ćemo žabo...- Običan plastron rekla bi kratko Singergrofica.I žene su se pokoravale.Šivala je ravno i cigano, na falte i u glokn, krotila je platno, žuticu, krep, rips, žoržet, cic i svilu.- Grofice, tu ćemo šalkragnu...- Bubi odrezala bi Singergrofica.I žene su se pokoravale.Zahvaljujući Singergrofici, prijašnjem životu u Varni, velikom i pravom gradu u usporedbi s našim

malim mjestom, te poznavanju filmske umjetnosti, moja mama bila je u to predkonfekcijsko dobanajelegantnije odjevena žena u mjestu.

Nezaustavljivi konci nadirali su odasvud, iz svih kutova, s poda i tavanice, visjeli su, miljeli,puzali i lijepili se na Singergrofičine mušterije kao pijavice.

Ispraćajući mušteriju Singergrofica bi prethodno s nje očistila konce, a na kraju bi, podigavši iposljednji kao netom ubijenog insekta, značajno rekla:

- Netko crni misli na vas.Rekla bi to, ako je konac bio bijeli. Ako je pak primjerak šnajderajske faune bio crne boje,

Singergrofica bi rekla:- Netko plavi misli na vas.Singergrofica je imala kćerku koju su zvali Gina, prema talijanskoj glumici Gini Lollobrigidi. Gina

je zaista sličila Lollobrigidi, kao jaje jajetu, i bila je lijepa baš kao kakva glumica. Imala je bijelopuno lice, žive crne oči, puna usta, bijele zube i neobično uzak struk.

- Gina ima ovakav struk... govorile su žene i pritom savijale kažiprste i palčeve u krug.Gina je imala sjajnu, crnu, kratko ošišanu kosu koju je na obrazima i čelu savijala u šestice.

Prinijela bi ustima palac i kažiprst, kao da se sprema prebrojiti snop novčanica, liznula ih, zatimkažiprstom i palcem navlažila uvojak i spretno ga savila u brojku šest. Sa svake strane lica Gina jeimala barem šest takvih šestica, a na čelu dvije, savijene poput dva velika crna puža.

Iako je bila lijepa kao glumica i obučena kao lutka, iako su se za nju obilno lijepili crni i bijeli

konci, iako su na nju morali misliti mnogi crni i plavi muškarci, Gina se nikad nije udala.- Nije imala sreće s muškarcima govorile su žene.Tko zna, možda je nesretna Gina bila u nevidljivoj vlasti Singergrofičine urokljive šnajderajske

faune.Bilo kako bilo, imam fotografiju s Ginom, s radničkog sindikalnog izleta, kamo su roditelji poveli i

nas, djecu. Na fotografiji vjetar napuhava Gininu bijelu ciganu haljinu, što još više ističe njezin uzakstruk. Iza te padobranske raspojasanosti Ginine haljine vidim se i ja, s bijelom mašnom u kosi. Izanas gori vječni plamen. Plamen dolazi s Groba neznanog junaka na Avali, gdje je fotografija isnimljena.

Teta PupaNa vrhovima prstiju stojim na ulaštenom parketu natopljenom zlatnom svjetlošću. Stojim uspravno,

uvučena trbuha, istegnuta vrata, na glavi imam knjigu. Oprezno iskoračujem. Žuti parket baca snopovesvjetlosti prema tavanici, gutam zrak, zaustavljam dah kao da ronim, iskoračujem drugom nogom, iknjiga s treskom pada na pod.

- Odivrit! kaže teta Pupa i smije se škripavo kao da kašljuca.Tante Puppe. Bila je visoka, suha, koštunjava, nosa povijena u fini kljun, žmirkavih, plavkastih

očiju koje su gledale na svijet kao da sve unaprijed znaju. Malko je šepala, ali je pritom koračalaneobično uspravno, lako, glavu je držala visoko, vrat bi istegla kao kakva dugovrata životinja i finimnosnicama oprezno njuškala zrak.

Živjela je u maloj vili s trijemom i velikim vrtom. Sobe su bile velike, osunčane, s vratima koja suse široko rastvarala iz sobe u sobu. Pri ulasku u kuću navlačile su se široke pustene papuče. Unjezinoj kući klizilo se bešumno, kao u ruskim muzejima. U vrtu je zbog nečeg uzgajala samo bujnegrmove “grudastog” cvijeća. Rasle su tu bijele cvjetne grude koje smo zvali “knedlama”, krupnehortenzije koje su kameleonski mijenjale boju i raskošni nježnoružičasti i bijeli božuri. Voljela samcvjetne grude, baš kao i ona: na njima sam satima proučavala život mrava.

Teta Pupa je bila predratna učiteljica (Ona je predratna učiteljica!), što je značilo da je znalanjemački, svirala je klavir i bila, posve prirodno, apsolutni arbitar u pitanjima elegancije i ljepote.

Bezuspješno me učila umijeću lijepog hoda. Bila je čvrsto uvjerena da je lijep hod jedna odvažnijih stvari u životu.

- Promatraj životinje govorila je. Kako se samo one elegantno kreću!Proučavala sam pažljivo dostupne životinje.- I kokoš?!- Ni kokoš nije bez stanovite elegancije rekla bi ozbiljno.Pamtim osunčanu sobu, ona uspravno sjedi u naslonjaču, kucka štapom o pod kao balet-majstor, ja

se izdižem na prste (Uvuci trbuh!), uvlačim trbuh (Zadrži dah!), zadržavam dah (A sad laganodiši...).

Vještinu lijepog hoda nisam naučila. Nisam razumjela kako se može disati uvučena trbuha, ali samčinila sve samo da što duže ostanem s njom. Umirala sam od sreće kada bi me ponekad, skraljevskom gestom, zadržala na spavanju ili kada bi je moji roditelji zamolili da me pričuva.

Ležim u njezinu krevetu pokrivena do brade, pritajila sam se, vrata koja vode u drugu sobu širomsu rastvorena. Iz kupaonice izlazi njezin sin, šesnaestogodišnjak, pozlaćene kože kao sam kralj Mida,ima ručnik oko vrata. S radija dopire popularan šlager. On se trlja ručnikom u taktu glazbe, stresazlatne kapljice, giba se plesnim korakom. Istanbul. Konstantinopoli Istanbul lijevo,Konstantinopoli desno, Istanbul gore, Konstantinopoli dolje...

Na vratima se pojavljuje teta Pupa, lagano njuška zlatan zrak oko sebe, hoda lako, uspravno, režeprostor kao riba vodu, onda svrće svoj fini kljun i vidi par zadivljenih dječjih očiju što vire ispodpokrivača...

- Odivrit!Ponekad tako sjedim u naslonjaču i čitam, zatim iznenada ustajem, stavljam knjigu na glavu,

izdižem se na prste, uvlačim trbuh. Osjećam težinu knjige na tjemenu i nejasnu tjelesnu ugodu. A ondase vraćam u naslonjač, uzimam knjigu i mislim kako u vještini lijepog hoda zaista ima neke tajne,neke više istine, koja nije dostupna svima. Tu istina znala je teta Pupa.

TetkeČesto sam moljakala mamu da mi priča o svojoj bugarskoj obitelji, razgranatoj poput maslačkove

djece.- Najprije su bili djed Milan i baka Ljuba započinjala bi priču od bake i djeda.- A onda?- A onda su djed Milan i baka Ljuba izrodili sedmero djece: Bogumila i Todora, Eksenu, Pavlenu,

Anastasiju, Vasilku i Cvetanku.Grubo bih prekrižila nezanimljive Bogumila i Todora i tražila da priča o baki i tetkama.- Eksenu su zvali Asenka, Pavlenu Pavla, Anastasiju Naca, Vasilku Vasilka i Cvetanku, hm,

Cvetanka nastavljala je uživajući u mom užitku.- I dalje?- Eksena se udala za Simeona, Pavlena za Slavča, Anastasija za Vanča, Vasilka za Cvetana, a

Cvetanka za Levča.- A onda? Dalje?Nabrajala je grane i grančice obiteljskog stabla (Pavlena i Slavčo izrodili su četvero djece;

Rumena, Dunku, IIča i Milanku...). Već samo nabrajanje imena slušala sam napeto kao da se radi onajzanimljivijoj bajci na svijetu. Vasilka je bila najljepša, ali je umrla mlada, Pavlena se udala zanajglupljega, koji je kasnije postao najbogatiji, Eksena se udala za najljepšega, Cvetanka zanajpametnijega, a Anastasija je od dobre sudbine, koja nijednoj nije uskratila sreću, dobila najvećegprdonju!

- Bio je najveći prdonja u porodici kaže mama uživajući u tome što izgovara nedopuštenu riječ.Puštao je golubove da se sve prašilo kaže zamjenjujući nedopušteni glagol dopuštenom frazom“pustiti goluba”.

Eksena, Pavlena, Anastasija, Vasilka i Cvetanka bile su moje imaginarne lutke, moje bajalice ibrojalice (Eksena drva siječe, Pavlena vatru piri, Anastasija samo viri, Vasilka kolač peče, aCvetanka, a Cvetanka hrče!), zaumna imena, dječje karte, pet dama, junakinje iz bajke. Dovoljno jebilo da mama ispriča tek pokoji detalj: Anastasija se šminkala ugljenom od šibice; Eksenu, baku, snepunih šesnaest godina ukrao je i oteo mladi ljepotan, djed, i odveo je na drugi kraj zemlje, na obaleCrnoga mora; Pavlena je varala glupoga muža i zato ju je Bog nagradio lijepom djecom; i ja samoblačila svoje lutke u izmaštane priče i krojila im sudbine.

Eksena, Pavlena, Vasilka, Cvetanka i Anastasija ostat će uz Pandoru i njezin kovčeg, kralja Midu,partizanske priče, Argonaute i njihovu potragu za zlatnim runom, uz dječje priče o Titu, nesretnuMedeju, ruske narodne bajke, ubogog Palea koji se našao sam na svijetu, dječaka Nemečeka izJunaka Pavlove ulice i Audiea Murphyja, američkog glumca, junaka westerna, pohranjene u trajnomfondu mojih dječjih mitova.

Danas od te razgranate maslačkove obitelji malo koga pamtim, iako sam neke upoznala, a žive

Eksena, Pavlena i Anastasija izgubile su bajkovitu auru i pretvorile se s vremenom u sivu suprotnost.Ostala je zbog nečega živa samo slika posve nevažnoga Vanče (Ah, hirovito pamćenje!), najvećegprdonje u obitelji. Iako je sliku u djetinjstvu skrojila moja mašta, ona danas, jedna od rijetkihpreostalih u albumu, ima punu “realnost” fotografije.

“Pamtim” ga, dakle, kako s debelim uzdignutim trbuhom, s prćastim nosom na licu koje je Božjaruka također uzmijesila prema gore, u širokim bijelim hlačama, bijeloj košulji, bijeloj mornarskojkapi sa šiltom, s crnim, okruglim, sljepačkim naočalama na nosu i s obaveznim štapom u ruci, šećeosunčanim šetalištem uz more. Iza njega leprša jato golubjih sjenki. On se okreće, ljutito ih tjeraštapom, ali jogunasto jato i dalje leprša za njim. Onda odustaje, korača važno, sunce blješti, sjenkegolubjeg jata vuku se za njim kao titravi kraljevski plašt. Ide kralj prdonja.

Bina- Evo ti rekla bi mama, tutnuvši smotuljak u moje ruke. Odnesi to gospođi Bini i zamoli je da mi

podigne očicu.U svom unutrašnjem albumu sačuvala sam, iz razloga koje samo hirovito pamćenje zna, sliku

gospođe Bine, Talijanke. (Oni su Talijani, govorila je mama, iako mi nije bilo jasno što to znači.)Bina je podizala očice na čarapama. S iščezlom potrebom (poderane čarape će se uskoro naprosto

bacati) iščeznut će i riječi (Otišla mi je očica na čarapama; Treba podići očice), a zajedno s njima ita sitna vještina.

Blijedolika, šutljiva, umorna osmijeha i koso postavljenih, lisičjih očiju, gospođa Bina je podizalaočice. Ona je jedina imala čarobnu iglu s kukicom i žene su donosile poderane čarape od najlona(najlonke), rjeđe od svile, isprva one s natom, kasnije bez nata. Svojom čarobnom kirurškomkukicom Bina je strpljivo podizala nit po nit, očicu po očicu i vješto zašivala sramne bjelkasteprugice kao da ih nikada nije ni bilo.

Kao da je nalazila zadovoljstvo u tom sitnom poslu. Krivonogi mali muž tukao ju je, svekrva je pocijeli dan pila i pecala ribu u obližnjem potoku (gdje će je jednoga dana povući za noge Vodeničovjek i zauvijek odvući na dno), a djeca nisu bila od velike utjehe.

Približavajući se njihovoj kućici, usporila bih korak. Uvijek je sjedila pored prozora. Voljela sampromatrati kako trzajem glave tjera muhe, kako umornim očima lovi danju svjetlost, navlači prozirnučarapu na ruku, pogledom slijedi izdajničke prugice, skida čarapu s ruke kao skupocjenu rukavicu,navlači čarapu na drvenu “gljivu”, namješta prugicu na sredinu i svjetlucavom kukicom skuplja, jednupo jednu, zalutale očice.

Kad bi me ugledala, osmjehnula bi se, uokvirena prozorčićem kao živa fotografija, trzajem glaveotjerala bi muhe i ukosila malo svoj žuti lisičji pogled.

Jednoga dana, podignuvši prethodno očice na svim čarapama, negdje oko ponoći, kada su svispavali dubokim snom, pritisnuvši na grudi svoju iglu s kukicom, izašla je u papučama u dvorište.Malko je zastala, pogledala u zvjezdano nebo, a zatim se kao opčinjena polako uputila u vrt i zastalapred bunarom. Tu je skinula papuče, zagledala se u odsjaj mjesečine u vodi, možda joj se učinilo dana ljeskavoj blijedožutoj površini vidi očicu koju treba podignuti. I tako je, s tom svjetlucavom iglomu ruci, skočila u bunar.

Ujutro su pored bunara našli par uredno složenih papuča. Na pogrebu su mali krivonogi muž,njegova mati i četvero djece, svi u crnom, plakali i rojili se oko lijesa kao muhe.

Često mi se javljala slika papuča pored bunara. Na toj slici papuče, odignute od zemlje, lebde. Akada bi nakon toga događaja netko za nekoga rekao da je umro, prvo na što bih pomislila bio bi parostavljenih, praznih papuča.

Rajsko drvoU vrtu mamine prijateljice Tine raslo je jedinstveno drvo, japanska jabučica.- Dođi rekao bi zapovjednički Tinin sin Tomica, moj vršnjak.Poslušno sam tapkala za njim. Našli smo se pred drvetom. Iznad nas se podizala tamnoružičasta

cvjetna kupola.- Sad ćemo se popeti rekao bi Tomica. Uspeli smo se na kratkonogo stablo i sjeli na udobne

rašljaste grane.- Vidiš? rekao bi važno ocrtavajući rukom prostor svog teritorija.Sjedili smo na rajskom drvetu posve zakriveni njegovom cvjetnom kupolom. Zrake sunca prodirale

su kroz kupolu prosipajući po nama krupne titrave pjege. Sjedili smo tako u toj toploj jabučnoj kupciomamljeni zujanjem kukaca, mirisom tamnoružičastih cvjetova i igrom svjetla i sjene. Sve je bilotako slatko i gusto, tako nepodnošljivo mirisno i tako blizu, kao pod povećalom. Na trenutak mi seučinilo da ću od slatke omamljenosti pasti. Uhvatila sam se za granu, neoprezno povukla dlanom pohrapavoj kori i porezala prst.

Iz ružičastog proreza kliznula je kap krvi i bešumno pala na jednu laticu.- Brzo posiši krv šapnuo je Tomica.- Zašto?!- Inače ćeš umrijeti... rekao je tajanstvenim, strašnim glasom.Poslušno sam posisala kapljicu krvi s prsta osjetivši nepoznat slatkast okus. Srce mi je tuklo od

nejasnih osjećaja: činilo mi se da sam na rubu nekog dubokog i velikog otkrića, neke tajne. Drhtalasam, udisala težak cvjetni miris, njuškala zrak oko sebe kao slijepac ne bih li naišla na tragove tajnečije sam ponore naslutjela. Riječ umrijeti zazvonila je i ostala je lebdjeti u zraku kao zlatan prsten.

- A sad ćemo praviti snijeg rekao je Tomica i zatresao granu.Na zelenu travu ispod nas padao je tamnoružičasti snijeg. Među laticama koje su lebdjele u zraku

vidjela sam i onu moju, s kapljicom krvi. Sjedili smo tako, sićušni, zaglavljeni u staklenoj kugli,zavijeni cvjetnom mećavom, posve sami na svijetu, Tomica i ja.

GraniceSiguran svijet u kojem je neprestano sipila peludna čađava kišica imao je svoje oštre granice. A na

granicama su vrebale opasnosti.Jedna je granica bila željeznička pruga. Iza pruge su započinjale nepoznate daljine. Noću su

svjetlucale tamnoplavim sjajem, pulsirale i ispuštale zvukove među kojima su se razabirali zvižduciparnih lokomotiva i kreket žaba. Danju su daljine lijeno titrale u mirnoj svjetloplavoj izmaglici.Tamo iza pruge, zakriveni plavom svilom daljina, živjeli su Cigani koji kradu malu djecu. Često sumi se priviđali na horizontu, zamišljala sam kako će povući tu svilu, prekriti me njome kao s rupcem ija ću zauvijek nestati. Kao što su, uostalom, već nestala mnoga znatiželjna djeca.

Druga je granica bila varljiva: u proljeće bi iznikla kao zamamna traka snježnobijele čipke, a zimikao crna, bodljikava glogova šikara. Iza te granice vrebala je opasnost strašnija od Cigana kojikradu malu djecu. Njezino je ime bilo Vodeni čovjek, tajanstveno biće koje je živjelo u potoku imnogu znatiželjnu djecu odvlačilo na dno. Drhteći od straha i slatke zebnje provlačila sam se krozšikaru, skrivala u zelenu riječnu paprat, mrvila uzbuđenim prstima vlažnu glinu i zagledavala se u žutuvodu iščekujući Njegov znak.

Između ta dva opasna i uzbudljiva svijeta koja su vrebala iza granica krenula sam u treći, u prvirazred osnovne škole.

Siva zona zaboravaTi pišeš meni za sebe, a ja pišem o sebi za tebe, kaže “ružičasta i punačka” Alja, adresat ljubavnih

pisama Viktora Šklovskog.Pišući o njoj, lovim iz mraka zaborava vlastite slike, ali one su istodobno i zajedničke. Ako je

trenutno i nema na slici, ona je prisutna.Razgledavajući fotografije u albumima zamjećujem simetriju između fotografija i pamćenja. Tamo

gdje prestaju naše zajedničke fotografije (i počinju moje slike iz škole, moje slike s đačkihljetovanja, moje slike s mojim prijateljicama) prestaje i zona sjećanja. Nadalje kao da više ništa i nepamtim. Kao da su samo zajedničke fotografije garancija kakva-takva prisjećanja. Tamo gdje se našefotografije razdvajaju (na sve brojnije moje i sve malobrojnije njezine) počinje siva zona zaborava.Možda i pamtim činjenice (te smo godine putovali ovamo ili onamo, te smo godine promijenili ovoili ono), ali one više ne proizvode sliku.

Crno morePamćenje, čini se, ipak nije posve hirovito. Ono kao da puzi nekim svojim skrivenim krivuljama

slijedeći tanane zakone simetrije.Njezino Crno more (pokazujući fotografije govorila bi: to je moja Varna, to je moje Crno more)

vidjet ću jednom i s druge strane, u Odesi, mutno se prisjećajući da sam sličan grad i slično more većnegdje vidjela. Neka trenutna omamljenost (ili posve zakonita krivulja pamćenja) neće mi dopustitida se sjetim, neće mi čak pasti na pamet jednostavna misao da se s druge strane mora nalazi Varna, ukojoj sam toliko puta bila. Osluškivat ću šum mora u zagrljaju ljubavnika, malaksala od snažnogosjećaja beznadnosti. Zapamtit ću intenzivan miris poluosušenih jabučica na metalnu tanjuru, koje jenevidljiva ruka ljubaznog vlasnika kuće ostavila na noćnom ormariću. Miris tih jabučica preklopit ćese s osjećajem nemoći i zauvijek ostati u trajnoj sprezi.

Mnogo godina poslije u New Yorku, u jednom stanu na Upper West Sideu, ponovo ću u nosnicamaosjetiti isti miris. Otkrit ću da je stanarka njujorškog stana, emigrantkinja iz Odese, i bila ta“nevidljiva ruka ljubaznog vlasnika” koja je, jednom davno, položila metalni tanjur s poluosušenimjabučicama na noćni ormarić, za jednog muškarca i jednu ženu. Ah, dokučivi putovi sudbine!

Crnog mora ću se posve jasno prisjetiti jednom drugom prigodom, na trećem mjestu. Jednoga ljetaću na dugačkom drvenom molu u Brightonu, u Engleskoj, kupiti šećernu vunu, sjesti na plažu omotanavjetrovkom (šćućurena kao ptica, kao Englezi), udisati snažan, hladan vjetar, topiti jezikompramenčiće šećerne vune i u jednom trenutku osjetiti, posve jasno, da imam osamnaest godina, da meponekad zovu Eli i da je tamo, s druge strane mora, na drugoj obali, grad u kojem sam jednom bilakao netko drugi, grad Odesa.

Citat“Mislim da je pamćenje rep koji smo, srećom, zauvijek izgubili u procesu evolucije. Ono upravlja

našim kretanjima, uključujući i seobe. Uz to, sam proces prisjećanja sadrži nešto očito atavističko,ako ni zbog čega drugog, ono zato što taj proces nikada nije linearan. Isto tako, što se čovjek višesjeća, možda je bliže smrti.

Ako je to točno, dobro je kad vas pamćenje iznevjeri. Ali ono se, baš kao i rep, mnogo češće uvija,izvija i skreće ustranu; a to bi trebala pratiti i priča, usprkos riziku da zvuči nedosljedno i dosadno, ičudno je što se proza devetnaestog stoljeća, koja je toliko polagala na realizam, njime tako malobavi. Čak ako je pisac zaista sposoban da na papiru imitira i najfinija kolebanja uma, njegov napor

da zauzme mjesto repa, sa svom onom ljepotom uvijanja, ipak je osuđen na neuspjeh. Jer evolucijanikada nije bez posljedica. S vremenom, sve što je u pamćenju ispravlja se do točke potpunazaborava. Ničim se ne može vratiti unazad, čak ni uz pomoć uvijenih slova rukom napisanih riječi”(Josif Brodski, Jedan i nijedan).

Mamino blagoMamino najveće blago bile su knjige, te koje je u koferu punom jabučica donijela sa sobom, i te

koje je počela kupovati kada je došla.I moje rođenje bit će obilježeno knjigom, romanom Maksima Gorkog Mati. Potaknut prigodnim

naslovom, ne pročitavši je, knjigu je kupio moj otac i donio je mami u rodilište na dan moga rođenja.U općem poslijeratnom siromaštvu jedna od najjačih ideološko-propagandnih floskula (na istoj

razini s onom da je čistoća pola zdravlja) bila je ta da je knjiga naše najveće blago. Propagandneporuke znanje je moć i knjiga je naš najbolji drug bile su poduprte ne samo folklorom u kojem umcaruje, a snaga klade valja, nego i apokrifnim pričicama o socijalističkim velikanima, autodidaktimakoji su čitali, čitali i čitali, poput Lenjina; čitali su i noću, uz odsjaj mjesečine, kao Maksim Gorki;koji su, obrazujući se, od seljačića postajali ne samo znalci nekoliko stranih jezika, nego i klavirskivirtuozi, kao Tito. Ovaj kliše vezan uz socijalističke velikane ponovit će se četrdesetak godinakasnije, kada će novi hrvatski predsjednik, bivši komunist, konvertit, stvarati svoj medijski imageslikajući se u pozi usredotočenog čitanja romana ni više ni manje nego američkog pisca JohnaIrvinga. Promatrajući taj bljutavi fotografski “aranžman”, sjetit ću se drugog Irvinga, Irvinga Stonea,pisca koji je imao počasno mjesto u maminoj poslijeratnoj biblioteci.

Mamina autentična čitalačka strast zarazila je u ranom djetinjstvu i mene, pa je tako njezinaskromna biblioteka postala zajedničkom. Junake Pavlove ulice i Šegrta Hlapića, u nedostatku dobnopodobnih knjiga, vrlo brzo zamijenila sam Lukrecijom Borgiom (Papinom kćeri) i UptonomSinclairom i njegovim Petrolejom, jednom od prvih knjiga u našoj biblioteci. (Mislim da je 1946.knjigu kupio moj otac, ponovo zbog naslova. Otac je, naime, radio u naftnoj industriji.) UptonSinclair, uz Irvinga Stonea i Theodora Dreisera, bio je mamin omiljeni američki pisac. Nešto kasnijepojavila se biblioteka “filmovanih romana” s nalijepljenom sličicom, scenom iz filma, na prvojstranici, pa će Stoneova Prva dama Amerike zauzeti trajno mjesto u maminoj biblioteci.

Naslovi mamine biblioteke danas su dragocjen podatak o prvim poslijeratnim izdanjima iprijevodima; mama je, naime, svaku novu knjigu, koja se pojavila na siromašnom knjižnom tržištunakon rata, marljivo kupovala.

Tako smo nas dvije zajednički kalile naš ukus, nismo se mogle odlučiti što je bolje: romaniTrygvea Gulbranssena Vjetar s planine i Nema puta naokolo ili Roberta Penna Warrena Svi kraljeviljudi, Lajosa Zilahyja Samrtno proljeće ili Pierrea La Murea Moulin Rouge, roman Daphne DuMaurier Rebecca ili Balzacov Mutivoda, Stendhalova Armance ili Egoist George Meredith,Croninov Šeširdžijin zamak ili Marivauxov Marijanin život, Zolina Istina ili Levijatan JulienaGreena, Fieldingov Josip Andrews ili Dickensovi Pickwickovci...

Mama je 1951. kupila roman Gertrude Stein Melanchta, ali mislim da ga nikad nije pročitala.Kupila je tu knjigu jer je voljela ženska imena u naslovima: Ana Karenjina, Emma Bovary, Carrie,Armance, Rebecca, Lucy Crown... Ženska imena u naslovu knjige unaprijed su obećavala sudbinu skojom će se moći poistovjetiti i usporediti svoj život sa životom junakinje romana. Ponekad jevoljela naslove same, kao roman Guy de Maupassanta Jaka kao smrt.

Pa ipak jedan je roman bio zaista zajednički: Hardyjeva Tessa iz porodice D’Urberville, kupljena1954.

Sveznadar, pučki leksikon sa sličicama, bio je dugo moja najomiljenija knjiga. U djetinjstvu beztelevizije, crtanih filmova, videa i kompjutora, u djetinjstvu gdje su sve današnje atrakcije bilezgusnute u jednoj, u knjizi, moja gladna, zbrkana i zbunjena dječja glava pripojit će istom redu stvarislike riba, cvijeća, leptira, brodova, latinske nazive, imena ljudi, pojmove iz Sveznadara ipredodžbe o životu odraslih stečene čitanjem maminih romana.

Učlanile smo se u knjižnicu, i ja sam se sprijateljila s Margitom, knjižničarkom, tihom i strasnomgutačicom knjiga. Vođena vlastitom čitalačkom strašću Margita mi je posuđivala knjige bez kriterija,točnije rečeno prema nekim svojim kriterijima. Tako mi je, na primjer, dok su druga djeca ludovalaza Karlom Mayom, posudila Kafkin Preobražaj. Ako je to knjiga o nekome tko se pretvorio u kukca(mislila je Margita), djetetu će sigurno biti zanimljiva.

Paralelno s tim slatkim čitalačkim zajedništvom, koje smo učvršćivale mama, Margita i ja,započela je tiha i nesvjesna izdaja s moje strane za koju su bili krivi Francuzi.

Jedna od magičnih riječi u mome djetinjstvu bila je riječ nejasna sadržaja Sorbona. Mama je zanekoga rekla On je studirao na Sorboni! tonom koji je izražavao činjenicu dostojnu divljenja inepovredivi kredibilitet osobe na koju se ta činjenica odnosila. Magičnu riječ izgovarala sam krivoSobrona.

Druga magična riječ bila je mansarda. Zvučala je isto tako čarobno kao i Sobrona. Značenje obijuriječi nije bilo posve jasno, ali je zato uvjerenje da mansarda postoji samo u Parizu bilo željezno. ZaSorbonu to s istom sigurnošću nisam mogla tvrditi.

Uz mansardu, Pariz i Sorbonu vezao se malo-pomalo francuski jezik. Okretala sam stanice našegprvog radioaparata sve dok ne bi zagrgoljao francuski i slio se u moje zahvalno uho. Kroz zeleno oko“Nikole Tesle”, klizeći grgoljavim francuskim kao po vodi, isplovljavala sam iz čađavogprovincijskog gradića u velik, nepoznat svijet. Tajno sam odlučila da ću postati slavna kao MinouDrouet, francuska dječja spisateljska zvijezda. Malo kasnije predomislila sam se i odlučila da ćupostati Francoise Sagan. Za početak sam se ošišala kao Jean Seberg iz filma “Dobar dan, tugo”.

Poslije sam odlučila da ću naći nekoga kao što je Jean Paul Sartre i s njim živjeti na mansardi. Zamamu na toj mansardi nije bilo mjesta. A nešto kasnije odustat ću od mansarde i Jean Paul Sartrea,ali je prolazna francuska fascinacija već učinila svoje: pojavit će se nekoliko prvih knjiga samo mojebiblioteke.

Priče iz guma za žvakanjeKino je obožavala. U malom provincijskom mjestu postojao je u početku kinoprojektor, smješten u

improviziranoj sali mjesnog hotela. Mama me vodila u to kino svaki dan, isti film gledala je ponekoliko puta.

Bila je pretplatnik žurnala Filmski svijet, punog divnih slika i slatkog štiva o životu filmskihglumaca, o njihovim skandalima, vjenčanjima, razvodima, o njihovim flertovima, pijanstvima,nesrećama. Gutala je te priče i sve ih znala napamet.

Nešto kasnije pojavile su se gume za žvakanje sa sličicama filmskih glumaca. Jednom sam (odjedne starije djevojčice, koja je odlučila da odraste) dobila u nasljedstvo pravo blago: album sasličicama glumaca iz guma za žvakanje. Razgledavala sam album, a mama je uz svaku sličicu znalaispresti priču: o Avi Gardner, siromašnoj farmerovoj kćeri, “bosonogoj kontesi”, najljepšoj ženi nasvijetu, koju ni ljepota nije mogla spasiti od nesretne sudbine; o prelijepoj Sušan Hayward (mama jeplakala gledajući film Plakat ću sutra); o Gildi, Riti Hayworth, “božici ljubavi” koja se udala zaAly Khana, najbogatijeg čovjeka na svijetu; o hirovitoj Vivien Leigh prekrasnoj Scarlett O’Hara izfilma Prohujalo s vihorom, Ani Karenjinoj, nezaboravnoj “staroj curi” iz filma Tramvaj zvan

čežnja, o njezinu braku s Laurenceom Olivierom; o karakternom Jeanu Gabinu, zidarskom radnikukoji je postao glumcem i mužem legendarne Marlene Dietrich; o romantičnom sanjaru GerarduPhilippeu, nezaboravnom junaku filma Đavo u tijelu, osuđenom da mlad umre od raka; o prelijepomRhettu Butleru, Clarku Gableu, pustolovu neodoljivih brčića; o Martine Carol, o Leslie Caron, otajanstvenoj Michele Morgan, o jednako tajanstvenoj Greti Garbo, o strogoj i zločestoj JoanCrawford i neobičnoj Bette Davis; o šarmantnoj i veseloj Carole Lombard, ženi Clarka Gablea, kojaje tragično poginula u avionskoj nesreći; o melankoličnom ciniku Humphreyu Bogartu, Bogeyu, injegovoj ženi Laurin Bacali; o vječnoj ljubavi između Spencera Tracyja i Katherine Hepburn...

Kasnije su došle neke druge zvijezde, samo moje, prva među njima bio je američki glumac AudieMurphy, nosilac 24 odlikovanja za hrabrost, junak westerna, ali sjaj prvih filmskih zvijezda u sprezis njihovim životima, koje je tako lijepo prepričavala moja mama, nikada nije potamnio.

A kada sam jednom kasnije, mnogo kasnije nego što je trebalo, vidjela Fordov film How GreenWas My Valley, neki trenutni bljesak nejasna sjećanja, neka trenutna mozgovna montaža, vratit će meunatrag, na album sa sličicama iz guma za žvakanje. Samo što će umjesto Maureen O’Hare tamostajati sličica moje mame.

Gospodin SosničkaKinooperater, Čeh porijeklom, bio je malen čovjek s vječnom cigaretom zalijepljenom za donju

usnicu. Na pitanje kako ste odgovarao je češki: Jako sosnička! Kao borić. Pritom bi se hitrouspravio, bodro kucnuo šakom u grudi, kao da provjerava čvrstinu materijala, i nategao osmijehpreko lica. U njegovoj pojavi, za kojom se vijorio vjerni oblačić cigaretnog dima, nije bilo baš ničegzimzelenog.

Nas, djecu, puštao je u kino bez karte, na prava, ili ako je kino bilo puno, na pomoćna, rasklopivasjedala. Na nedjeljnim matinejama jedina publika bili smo mi, djeca, i žena mjesnog učitelja, koja jeizrodivši gomilu djece odustala od toga da bude nečija mama ili žena i vratila se u djetinjstvo. Ona jeišla u kino svaki dan. Posve odsutna, ne primjećujući nikoga oko sebe, velika, isturena trbuha, ženamjesnog učitelja ulazila je u salu sa sladoledom u jednoj ruci i vrećicom bombona u drugoj. U mrakukinodvorane glasno je zubima lomila bombone i šuškala papirićima.

Kinooperater bi za nama zatvarao vrata, a onda se praćen oblačićem dima uspinjao u kabinu skinoprojektorom. Dugo je Sosnička u provincijskom kinu obavljao sve poslove: prodavao je karte,dobavljao filmove, cijepao karte na ulazu, zatvarao za publikom vrata i vrtio filmove.

Danas, u mraku kinodvorana, ponekad očekujem da ću vidjeti toliko puta ponavljani kadar: uuskom okomitom traku svjetla njegovo lice i oblačić dima iznad glave, a onda slatko iščekivanje čijese vrijeme mjeri koracima: koliko kinooperateru treba koraka da stigne do kabine s projektorom.

Nakon mnogo godina slučajno sam ga srela, razveselivši se što ga vidim. Na moje pitanje kako steuspravio se, protegao osmijeh kao zastavicu i slabašnom šakom kucnuo u grudi. Jako sosnička, rekaoje. Nakon nekoliko dana je umro. Kako se posljednji put kucnuo provjeravajući čvrstinu materijala,tako je i umro, uvijek zimzeleni gospodin Sosnička.

Mama u kugliŠećem kažiprstom po staklenoj površini kugle. Uzimam je na dlan kao jabuku: grijem hladno

staklo, hladim topao dlan. S tamnog neba na mali grad sipi snijeg. U kugli sjedi moja mama i s prstaliže pahulje.

Promatram je kroz staklo, mislim o njoj, pokušavam napipati njezinu jezgru. Okrećem kuglu i prekonjezina lica prelaze sjene Eme Bovary, Maureen O’Hare, Tesse, Carrie... Sjene se namataju jedna na

drugu po nekoj tajnoj bliskosti, prepleću se vezane tajnim koncima. Prepoznajem isti bljesak oka,neki uškrobljeni bijeli odjevni detalj, ukosnicu u kosi, držanje tijela, pogled, pokret, rečenicu. Drži ihna okupu isto ljepilo, tajna energija koju proizvode ženske sudbine, preslikavajući se jedna u drugoj,tražeći odraz jedna u drugoj kao u zrcalu.

Promatram je u kugli i čini mi se da su sve one njezina prava jezgra, ona je s njima, s Tessom,Maureen, Carrie, Avom, Anom, Emom, Bette, i stvarna i nestvarna u isti mah. Vidim te dvije borekoje se nezaustavljivo spuštaju nadolje završavajući u tužnim mješčićima, vidim tu grimasunezadovoljstva zbog sudbine koja je započela kao roman, nije završila kao roman, koja je zastala napola puta, osuđena na starenje bez jakih uspomena, na tavorenje, na neku nejasnu čežnju, na staklenukuglu. Čitam na njezinu licu talog pročitanih romana, odgledanih filmova, talog ženskih sudbina,jakih, strasnih, koje se završavaju u kraju što ga diktiraju romanopisac i redatelj, dok se njezinanastavlja u nejasnu ogorčenju, tim većem i nejasnijem što su predodžbe o budućem životu bilestrasnije i svjetlije.

Okrećem kuglu i odjednom mi je žao mame, onako male i zatočene, mora biti da je strašno sama,mora da joj je hladno. Uzimam kuglu na dlan kao jabuku, prinosim je ustima i grijem vlastitim dahom.Mama iščezava u magli.

Prvi snimak starostiPamtim njezine napadaje smijeha. Promatrala bih je začuđeno i malko prestrašeno, činilo mi se da

će se zagušiti u vlastitom smijehu. Otac bi samo odmahnuo rukom i udaljio se. I to bi izazvalo novuprovalu smijeha, činilo se da tim smijehom načas probija neku unutrašnju opnu. Danas mi se čini daje taj svitak smijeha, koji se brzo i nezaustavljivo odmatao, značio osvajanje neke slobode, jer zadrugu nije znala, duboki udah prije nego što će se vratiti u svoj prijašnji, uobičajeni oblik.

Nakon prestanka koji bi došao jednako naglo, otirala je suze, duboko i zadovoljno uzdisala,zagrcnula bi se još koji put iščekujući novu provalu, rastezala ukočene vilice, a onda bi me, sigurnada se posve smirila, zagrlila: sve je dobro, ne boj se, oluja smijeha je prošla.

Nedugo nakon očeve smrti našle smo se s obiteljskim prijateljima na kratkom izletu. Bila je ucrnini, u uskoj suknji, u odjeći neprimjerenoj za šetnju šumom. Za vrijeme mirne šetnje iznenada je ibez ikakva povoda duboko udahnula, malko zadigla suknju i žatrčala se. Trčala je hitro, lako,pridržavajući suknju kao djevojčica, trčala je začuđujuće brzo, ispravivši tijelo prema naprijed kaoda će sad, još samo malo, još koji korak, i probiti tu unutrašnju opnu. Kad se zadihana zaustavila,načinila je neodređeni pokret rukom, kao da otire suze i kao da se istodobno ispričava.

Mislim da je od tog trenutka počela starjeti.

Ledena kocka strahaVoljela sam plesati, nekad smo tata i ja išli na zabave, ali on nije znao plesati, bilo mu je

dosadno, pa smo malo-pomalo prestali, kaže.Voljela sam se smijati, ali tata je uvijek bio tako ozbiljan, pa sam malo-pomalo prestala, kaže

bez optužbe u glasu.Vjerujem da se u jednom trenutku osvrnula: bivše domovine više nije bilo, i majka i otac i sestra

umrli su, više nije bilo razloga da tamo ide. Varnu je na nekoj unutrašnoj mapi malo-pomalo nagrizlavlaga zaborava i pretvorila je u mrlju nejasna gubitka. Upravila je pogled prema naprijed: muža višenije bilo, djeca su napustila dom, prijatelji su starjeli i malo-pomalo nestajali. Tamo naprijed čekaoju je samo poštar koji svakog prvog u mjesecu donosi mirovinu. Od te jednostavne računice ostala jebez daha, zavrtjelo joj se u glavi, učinilo joj se da će pasti.

Vjerujem da je od tog trenutka počela odbijati da izađe van. Vani bi je obuzimala naglamalaksalost, tjeskoban osjećaj da će pasti, napadaj tahikardije koja oduzima dah, oblijevao bi juznoj, blijedila je i na njezinu licu čitao se strah. Čega se bojiš? Bojim se da ću pasti, uporno jeodgovarala. Nećeš, ja sam s tobom. Hoću, pašću...

Bojala se trgovine, restorana, šetnji, ljudi, buke, automobila, pasa, djece, prirode, trgova, tržnice,sve je izazivalo tjeskobu, sve ju je smetalo, smirivala se tek u vlastitom stanu dršćući kao preplašenazvjerka.

Kao da je počela voljeti vlastito zatočeništvo. Osjećala se sigurnom samo u svojim papučama,iako je godinama potajice maštala o tome da će ih jednoga dana moći odbaciti.

Nakon nekog vremena ipak je provirila van. Malo-pomalo do trgovine, do tržnice, do prijateljica,ali svijet je bio definitivno sužen i strah nije nestao. Samo se pritajio.

Strah od nepoznatog, strah od ljudi, strah od bolesti, strah od smrti, strah od otvorenog prostora,strah od zatvorenog prostora, strah od neugodnih vijesti, strah od putovanja, strah od novog prostora,strah od nesreća koje se mogu dogoditi, strah od rata, strah od gladi, strah od ulice, strah od grubosti,strah od aviona, strah od telefona...

Strah je dijelom pretočila u rituale, ali i tu je znala izmisliti samo dva: nedjeljni ručak i redovitiodlazak na groblje, na muževljev grob. Sa željeznom upornošću tražila je od nas, brata i mene, dasudjelujemo u ritualima. Ponekad je tu posve novu i nepoznatu volju istjerivala na kakvu bezazlenomzadatku koji bi nam zadavala: trebalo je naći kakvu zakovicu, kakav osigurač, kakav dio za štednjak,kakvu lampicu.

Umjesto neznatno povišenog šećera izmislila je ozbiljno povišen šećer i brinula se o njemu kao ovlastitom djetetu. Ponekad je kršila pravila i tada ne bi propustila da mi to kaže. Znaš, jučer sampojela malu čokoladu! Ostajala je razočaranom kad bih rekla: Ništa strašno, dobro si učinila.

Ponovo je čitala knjige koje je već bila pročitala. Nije vezla, nije plela, nije šivala, nijepripremala zimnicu (Za koga bih, imam povišen šećer!), nije htjela ni psa ni mačku ni pticu,uostalom, nikad nije voljela životinje (Što ću s njima ako nekamo odem, govorila bi iako nikamo nijeodlazila), nije imala hobi, nije više odlazila starim obiteljskim prijateljima (Što ću kod njih beztate?), odbijala je putovanja (Sama ne idem ni mrtva!), voljela je samo svoje stare prijateljice, objeudovice kao i ona. S Ankicom je ponavljala prošlost i smijala se, Mirjana ju je svojom prisutnošćusmirivala.

Kao da joj više ništa nije išlo od ruke. Jedino su osjetljive ljubičice u lončićima na prozoru cvalepod njezinom rukom krupnim ružičastim i bijelim cvjetovima.

Tek kada se prvi put ozbiljno razboljela, zapanjila me mjera njezine usamljenosti. Bolnicu isvakidašnje posjete prijateljica, starih znanica i znanaca, doživljavala je kao neku vrstu vlastitogrođendana. Kao da je od tih buketa cvijeća i svakodnevnog čavrljanja zaboravila gdje se zapravonalazi. Nakon dugog vremena nije bila sama, svi su je, od liječnika do posjetilaca, iskreno pitali kakoje.

Dječje jajeTa promjena događala se tiho, gotovo neprimjetno.Oduvijek je voljela pidžame, voljela je da budu nove, svježih boja, kupovinu novih opravdavala je

bolnicom. Neka stoje, zatrebat će, što ako me hitno odvezu u bolnicu?!A onda je stala gunđati kako joj treba kućni haljetak. Imala je nekoliko, posve novih kućnih

haljetaka, ali je zbog nečeg zaželjela kimono. Svileni kimono, kakav ti želiš, prostački je odjevnipredmet, takav stoji par dolara, primijetila sam. Pa zašto mi ga onda nisi kupila? Zato što djeluje

jeftino i prosto. Meni ne, tvrdoglavo je ostajala pri svome. Jednom je prilikom kupila jeftinuljubičastu i zelenu svilu i dala sašiti haljetak koji je nalikovao na kimono. Nikad ga nije obukla. Stojiu ormaru. A onda je drugom prilikom ipak kupila onakav kakav je željela, uvozni, jeftin, od umjetnesvile, sa zmajem na leđima. Kimono je izazvao u meni mješavinu srdžbe i sažaljenja. Nikad ga nijeobukla.

U mome ormaru otkrila je svileni blijedoružičasti haljetak koji sam nekom prigodom kupila uinozemstvu, i poput djevojčice stala moljakati da joj ga poklonim. Neka trenutna okrutnost premanjezinoj djetinjastoj slabosti, tako neprimjerenoj njezinim godinama, nije mi dala da joj gajednostavno poklonim.

Jednom, dok sam bila na putu, sama je uzela haljetak. Tebi je ionako premalen, rekla je, i to jebila istina. Pohranila je tu ružičastu, svjetlucavu krpicu u svome ormaru. Nikad ga nije obukla.

Sve češće se znala pohvaliti kakvim novim puloverom, suknjom, bluzom. Birala je za moj ukus sveružnije stvari, ona koja je još donedavno slovila za osobu od ukusa.

Počelo ju je zabavljati kupovanje na improviziranim buvljacima, gdje su sitni poljski, rumunjski,ruski i domaći preprodavači prodavali robu. Dovukla bi kakav nepotreban prekrivač za krevet,nepotrebna kliješta, bezvrijedan sat, unosila je u svoju urednu lutkinu kuću sve nepotrebnijepredmete.

Nikada nije imala, niti je željela nakit. Najednom je počela kupovati jeftin nakit, srebrne lančiće,ogrlice, inzistirala je da mi kupi zlatan prsten, sinu je za uspomenu htjela kupiti prsten pečatnjak.

Sve češće je u jednodnevnim shopping-turama putovala u Graz, gdje je kupovala rižu, grožđice nakile, kavu. I drugi su kupovali isto: rižu, grožđice i kavu. Njezina smočnica punila se nepotrebnimzalihama.

Susjeda Verica pronašla je u talijanskom prašku za rublje reklamni poklon, idiot-kameru.Navaljivala je neko vrijeme da joj kupim talijanski prašak za rublje, a kad sam odbila, preplavljenaistom mješavinom srdžbe i sažaljenja, povjerila je svoju želju mome prijatelju. Učinila je to sizvjesnom koketnošću, malko autoironično (Znam, to su trice, ali...), kao da mu povjerava maluslatku tajnu (Znate, oduvijek sam voljela fotografirati...).

Taj detalj izazvao je u meni bol oštru poput igle. Njezina naivnost (u svakom talijanskom praškučeka je mali fotoaparat!), ta bezazlenost njezine želje, ta željezna dječja upornost da dođe do željenapredmeta, otvorili su neki mali prolaz, osvijetlili je nekim drugim svjetlom. Možda ništa drugo i nijetražila. Nekoga tko će od jabuke načiniti ružu! Neko malo čudo. Dječje jaje u kojem spava slatkoiznenađenje. Mali trik koji će život učiniti snošljivijim. Svilena marama iz šešira, golub, čarobništapić, pokretne slike. Staklena kugla u kojoj pada snijeg. Ruža od jabuke. Ništa više. Bože, zar je tomnogo? Bože, zar je to sve?

Ruža od jabukeTe daleke 1946. u pustom vlaku koji se sporo kretao kroz ratom razrušenu zemlju ona je putovala u

svoju budućnost. Starčić plemenita lica (jedini detalj koji jasno pamti), taj koji je ušao u kupe sprozorima zastrtima zavjesama od sitne ljepljive kiše, izvadio je džepni nožić, preciznim kirurškimrezom odvojio koru od ponuđene jabuke i načinio ružu. Možda je taj neznanac krojio tada njezinusudbinu. Jednostavnu, siromašku, iz jabuke ružu.

U djetinjstvu se najviše plašila izvrnute rukavice. U svakom proricanju karte znače jedno aliistodobno i suprotnost, lice i naličje. U kori, koja se bešumno odvaja od mesa jabuke i kao zmijaomata oko prstiju neznanca prije nego što će se pretvoriti u ružu, možda leži sav njezin život, svidetalji, možda čak i mali nagovještaj kirurškog reza dojke koji će joj načiniti punih četrdeset i tri

godine kasnije.

Mali dimni signaliUključujem telefonsku sekretaricu, preslušavam traku. Pa dobro, Bubi, gdje si? Nikad te nema...

Mali aparat u polumraku škrguće, odrješito cokće, proizvodi ljutite plastične zvukove.Sjedim zavaljena u naslonjaču, omotana tišinom i limunskom svjetlošću koja sipi s noćne

svjetiljke. Uzimam sušalicu, pridržavam je ramenom i obrazom, trljam obraz o hladnu plastiku.Mogla bih je nazvati, pročavrljati s njom prije spavanja, uljuljkati je u san riječima koje ništa neznače, požaliti se na niski tlak, živnut će, reći, danas je i meni nizak, pitati je je li bila kod liječnika,s pažnjom komentirati, pitati je je li bila na tržnici, i sama sam bila, reći, kako je skupo, strašno, reći,strašno, reći će, pitati za susjede, izvijestiti je o kupovini nove slavine, više ti ne curi, ne, reći,dobro je da si to konačno sredila, a koliko si je platila, toliko i toliko, reći, ma nemoj, strašno,pitati je što će sutra kuhati, i što je, kad smo već kod toga, liječnik rekao za šećer, malo povišen, rećiće, kako to, začuditi se, ne znam ni sama, reći će, a onda reći nešto veselo i poželjeti joj laku noć...

Umjesto njezina broja okrećem točno vrijeme, jedanaest sati pedeset pet minuta tri sekunde, kažeglas, ja šutim držeći slušalicu prislonjenu uz obraz, mazim je, trljam obraz o hladnu plastiku,jedanaest sati pedeset pet minuta pet sekundi, napinjem usta kao da ću nešto izreći, savijam ih ukružić za neke male okrugle riječi, jedanaest sati pedeset pet minuta sedam sekundi, bešumnoizgovaram halo, ovdje sam, ovdje tvoja Bubi, balončići riječi dižu se uvis, jedanaest sati pedesetpet minuta deset sekundi, balončići lebde, roje se oko mene kao noćni leptiri. Iz slušaliceravnodušno struji vrijeme i hladi moje umorne sljepoočice.

Zamišljam je u krevetu, nešto čita. Zapeku je oči, polako skida naočale, zaklapa knjigu i odlaženaočale na knjigu. Uspravlja se, sjedi tako neko vrijeme na krevetu, lamata nogama, nožnim prstimamrvi zrak. Zatim promatra svoju natečenu ruku, stavlja je pod svjetlo noćne svjetiljke i pažljivogleda. Uzima daljinski upravljač, uključuje televizor, mijenja programe, na svima je dočekuje prazanekran. Praznina jednolično šušti, s ekrana u sobu sipi snijeg. Isključuje televizor, lijeno odlazi ukupaonicu. Tamo dugo sjedi na zahodskoj školjci, mrvi nožnim prstima zrak, mokri. U polumrakuosluškuje vlastiti šum. Iz kupaonice odlazi u kuhinju. Ne pali svjetlo. Otvara hladnjak, zagledava se uosvijetljeni izlog, nešto traži pogledom. Na bijelim žičanim policama jogurt, tetrapak s mlijekom,komadić sira, mišja večera. Zatvara hladnjak, ništa ne uzima.

Prilazi prozoru, prstima u mraku dodiruje krznato lišće ljubičica. Naslanja se na prozorsku dasku,puši, gleda u mrak. Ispod nje šumi i svjetluca krupno zeleno lišće. Osvijetljeno mjesečinom nalik jena pladnjeve. Za godinu-dvije zeleni pladnjevi metalna sjaja podići će se do njezina prozora. Drvećekrupna lišća brzo raste.

Čuje svoje srce kako kuca u mraku. Tup-tup, tup-tup... Osjeća ganuće, kao da iznutra preplašenoudara o stijenke zalutao miš. Nesvjesno gladi krznato lišće ljubičica, umiruje srce.

Na prozorima susjednih zgrada ponegdje svjetluca blijeda svjetlost. Na jednom prozoru opažatamnu, nepomičnu figuru pušača. Na drugom nalakćena na prozorsku dasku puši nepomična žena.Promatra ženu kao svoj odraz u ogledalu. Tri mala žara, tri krijesnice, svjetlucaju u mraku. Bujnolišće upija tanjušnu maglicu dima. Osjeća iznenadnu želju da im mahne. Odbacuje pomisao, ali sepritajena u mraku smiješi. I zamišlja svoj pokret ruke. Svoj diskretni, mali signal prstom. I zamišljada dvoje pušača u mraku isti signal šalju njoj.

Treći dioGUTEN TAG

23.Guten Tag, kažem Herr Schroederu kad ga sretnem. Tag, kima glavom i neodređeno se smješka.

Herr Schroeder je naš poštar. Iako ga ne srećem često, ona je jedina osoba koju viđam svakoga dana.Herr Schroeder skuplja poštanske marke. Sačuvajte mi zanimljivije primjerke, osobito ove nove,

hrvatske, kaže. Samo ih ostavite na sandučiću. I ja to činim, gotovo ljubavno.Herr Schroeder se pojavljuje svakoga dana točno u 10,30. Provjeravam točnost sa svoga balkona

na prvome katu. Kad mi se učini da bi me mogao vidjeti, jer dovoljno je da podigne pogled, jazamičem za zavjesu. I pritom osjećam nejasno uzbuđenje.

Nakon njegova odlaska žurno se spuštam u prizemlje da provjerim ima li pošte. Već s vrhastepenica zadovoljno zamjećujem da je Herr Schroeder uzeo marke koje sam mu ostavila prethodnogdana.

Taj kadar taj pokret rukom, dodir s lakom zavjesom iza koje se načas skrivam saginjući glavu, inešto kasnije slika sivog potiljka Herr Schroedera koji se udaljuje zamičući putem nadesno (uvijeknadesno!) moja svijest ponavlja često, kao da se sveti. Taj kadar puna je mjera moje berlinskeosamljenosti.

24.Berlinske ulice na mnogim mjestima nadsvođene su cijevima. Cijevi, ružičaste, žute, ljubičaste,

obavijaju grad poput gigantskih lijana.Ljudi u Berlinu spavaju više nego u drugim gradovima na svijetu. Sama ne znam kako da izađem na

kraj s prekomjernim spavanjem. Probudim se, popijem kavu i padnem u san. Ponovo se probudim,skuham još jednu kavu, nisam je ni dopila, i već padam u novi san. Ponekad se uplašim da se jednogadana više neću probuditi. Požalila sam se znanici, Berlinčanki. Trebala bih liječniku, kažem, stalnospavam.

- Zar to niste znali?! kaže moja znanica. Svi znaju da se u Berlinu puno spava.- To je sve zbog vlage koja cijevima dolazi s mora kaže uvjereno moja znanica, Amerikanka.- Ne bih znao... Za Berlin se uvijek govorilo da je otok. Ali to je bilo prije Zida kaže Zoran.- Mi smo vam zapravo grad na moru potvrđuje slučajni taksist.25.Vladimir Nabokov, neko vrijeme berlinski egzilant, u kratkoj priči “Vodič po Berlinu” napisanoj

1925. opisuje željezna crijeva ulica, cijevi istovarene na kup ispred kuće u kojoj stanuje. A onda jenoću pao snijeg i netko je na snježnom pokrovu ispisao Otto. Pisac je pomislio da takvo ime, s dvabijela o na rubovima i četom tihih suglasnika među njima, zapanjujuće dobro paše uz taj tihi slojsnijega, uz tu cijev s dva otvora i tajanstvenom dubinom.

26.Dugo sam išao mostovima iznad puteva koji se ovdje ukrštaju, kao što se ukrštaju niti na šalu

što se provlači kroz prsten. Taj prsten je Berlin, napisao je Viktor Šklovski.27.Kuća u kojoj stanujem često se ljulja. Nedaleko od kuće nalazi se prometnica gdje se putevi

ukrštaju, baš kao niti na šalu. Automobilsku buku ne čujem, moji su prozori okrenuti na mirnu stranuulice. Ali Brigitte se često žali.

- Umrijet ću od buke i smoga kaže mi svaki put kad se sretnemo na stepeništu.Brigitte je moja susjeda. Kad Brigitte kaže da će umrijeti to zvuči veoma uvjerljivo. Brigitte ima

tamne kolobare oko očiju, taman pogled, kosu prljavocrne boje koja uokviruje njezino sivkasto lice.Svoje pjesme i crteže, koje ponekad ostavlja u mome poštanskom sandučiću, Brigitte potpisujedrugim, umjetničkim imenom. Brigitte je, inače, veoma zabrinuta zbog: a) mogućnosti eksplozije

dotrajalih atomskih centrala u Istočnoj Evropi; b) naftnog zagađenja okoliša u Sibiru; c) ponovnonadirućeg fašizma; d) vladavine globalne mafije; e) rata u Bosni.

- Svijet polako klizi u globalnu katastrofu. Svi polako umiremo, ako već nismo mrtvi. Apokalipsase odvija pred našim očima, a ljudi tonu u sve dublju ravnodušnost kaže Brigitte uzrujano.

I pritom se unosi u moje lice. Tamni kolobari oko njezinih očiju, način na koji izgovara riječikatastrophe (s tvrdim njemačkim r) i apokalypse (što se zabada u uho poput svrdla) uklanjaju svakusumnju u istinitost izrečenoga.

28.Rebecca Horn je poznata njemačka umjetnica. Njezine instalacije, stvari kojima udahnjuje

mehanički život, kopiraju hladan humor berlinskih izloga.U prozoru Kant cafea na Savignyplatzu izložen je veliki uskršnji zec. Prolaznik koji zastane pred

prozorom zamijetit će s nelagodom da mehanički zec jedva primjetno diše.U Joachimstalerstrasse, u izlogu jedne prodavaonice cipela, miče se ženska cipela. Prolaznik treba

zastati i dobro se zagledati da bi zamijetio da jedna među cipelama pomiče svoj vrh, gore-dolje, baškao da pozdravlja prolaznike.

U mnogim berlinskim izlozima stoji igračka, veliki vepar. Vepar s vremena na vrijeme pomičeglavu. Tada se veprove staklene oči oblijevaju baterijskim crvenilom.

Zimi, kada berlinske ulice ogole, posive i opuste, osvijetljeni berlinski izlozi sa stvarima koje dajuod sebe znakove mehaničkog života ispunjavaju me jezom. Berlinska samoća je oštra inedvosmislena.

29.- Usamljena sam kažem Zoranu.- Ništa čudno. U Berlinu su svi usamljeni kaže Zoran i dodaje:- I nitko nema vremena.30.Naima Mazroup, Marokanka iz Agadira, došla je u Berlin i upisala početni tečaj njemačkoga

jezika. Lekcija 3A pod naslovom Das Picknick govori o njemačkoj obitelji Wolter na pikniku.Nastavnica nam je za domaću zadaću rekla da napišemo kratak sastavak koristeći naučeni vokabular.

Naima Mazroup je napisala:Heute ist Sonntag. Familie Mazroup machen Picknick. Der Tag ist schon und warm, die Sonne

scheint. Frau Mazroup macht das Essen: Sie hat Wurst und Kase, Butter, Milch, Eier, Brot undBier. Herr Mazroup arbeitet, er schreibt einen Brief. Hasan schlaft. Husein spielt Fussball. SeineSchwester Fatima hort Radio. Aber Naima ist nicht da. Sie ist krank. Frau Mazroup ruft: Kommtbitte! Das Essen istfertig.

Poslije te zadaće Naima se više nije pojavila u razredu. Jedino sam ja znala da Naima više nećedoći.

31.Na berlinskim metro-stanicama, na linijama koje vode u udaljenije predjele grada, dogodi se tako

da na peronu nema žive duše. Pusta stanica kao da briše prostor oko sebe, i ako čekač svrne pogleduokolo, zamijetit će s nelagodom da u prozorima okolnih zgrada nema znakova života. Kao da jecijeli okružujući prostor naglo naselila ista odsutnost. Na stanici će čekač, da prekrati vrijeme,razgledati plakate koncerata, kazališnih predstava i izložbi s nelagodom, jer će mu se činiti dapromatra tragove bivšeg života. Po peronu će prošetati golub, sat će pokazivati vrijeme, na visokoizvješenu displeju bit će najavljeni vlakovi, ali će osjećaj odsutnosti biti tako snažan da će se čekačzapitati nije li se načas obreo na stanici na koju vlakovi nikada ne stižu. Krateći vrijeme čekač u

staklu peronske čekaonice promatra svoj odraz. Susret s vlastitim odrazom na praznu peronu ponovnoga ispunjava nelagodom. U staklu vidi odraz neba, bljesak slijepih prozorskih stakala s okolnihzgrada i izobličen peronski sat.

A onda će odnekud izroniti prva ljudska figura, za njom druga i treća, a onda će stići i vlak. Čekačće svrnuti pogled na svoj ručni sat da provjeri nije li vrijeme možda stalo, nije li se načas bio obreou vremenskoj rupi.

32.- Imaš li vremena?- Nemam. A zašto pitaš? kaže Sissel.Sissel je umjetnica opsjednuta geografskim mapama, mjerama, kompasima, stranama svijeta i

nadasve morima. Sissel kupuje karte svijeta, iz tih karata izrezuje mora, onda mora siječe nakomadiće, a onda te komadiće ponovo sljepljuje u jednu cjelinu. Pri tom Sissel slijedi neki svojunutrašnji osjećaj za morsku geografiju. Kad se ne bavi morima Sissel buši rupice na komadimapapira, zatim kvačicama za rublje vješa te papire na uže. Kroz probušene rupice prolazi svjetlo.Sissel, očarana, satima promatra to malo zvjezdano nebo. Kad ne buši rupice, Sissel ugrijanimglačalom pravi otiske na papiru. Smeđi otisci podsjećaju na neobične geografske karte.

Opsjednuta geografijom, Sissel je mnogim stranim ambasadama poslala citat iz knjige Winnie ThePooh (taj gdje Winnie, pronašavši Sjeverni pol, pita Christophera Robina postoje li i drugi polovi nasvijetu), zamolivši ih da prevedu citat na jezik svoje zemlje. Sissel posjeduje kolekciju tog citata namnogim jezicima svijeta. Na originalu taj fragment glasi:

There’s South Pole, said Christopher Robin, and I expect there's an East Pole and West Pole,though people don't like talking about them.

33.Richard mi je poklonio turističku mapu Jugoslavije koju je pronašao na nekom od berlinskih

buvljaka. Često se zadubljujem u tu mapu, prstom slijedim linije planina i rijeka, brojim mjesta ukojima sam bila. Unutrašnje utonuće dovodim do iscrpljenja, mapa kao dobra bugačica upija snažanosjećaj gubitka.

- Što ćeš, neke zemlje traju koliko i ljudi sućutno uzdiše Richard.Jagodicama prstiju prelazim preko brda i dolina, slijedim plave vijuge rijeka. Sve je maleno,

zemlja podsjeća na dječju slikovnicu. Gle, Bohinjsko jezero i minijaturna sličica skijaša koji sespušta niz Kranjsku goru. Gle, Postojnska jama i znamenita čovječja ribica! Pored Sežane malenilipicaner. Eno, i Zagrebačke katedrale. Uz mjesto Josipdol sličica medvjeda. Zatim Jajce i grbJugoslavije. Sarajevo i džamija. Mostar i znameniti most. Sinj i sinjski alkar, Nikšić i maleni crtežbrkatoga guslara. Studenica i Mileševo, znameniti Beli Anđeo. Pored Strumice raste mak, poredPrilepa tri lista duhana, pored Vranja tri ženice u dimijama, uz rumunjsku granicu Cigani s violinama.Krećem na jug, u Dubrovnik, skačem na Mljet, pa na Hvar, pa morem na sjever. Pored otoka Suska triženice u susačkoj narodnoj nošnji. Skrećem u unutrašnjost, gladim prstom kupolu džamije u Počitelju.Onda na sjever, k malenim Slovencima koji se, eno, penju na Triglav. Onda na istok, k Vojvođanimakoji marljivo žanju žito. Sve je tako maleno i tako nestvarno, kao da nikada nije postojalo. Moje suzekaplju u Jadransko more. Mare Adriatico, Adriatisches Meer, Adriatic See, Mer Adriatique,Adriatičeskoe more. Jadransko more spada u slanija. To je jedino čega se u tom trenutku mogu sjetiti.

34.Nedavno me na prolazu kroz Berlin posjetio zemljak, hrvatski pisac.- Ja sam mrtav pisac spomenuo je u razgovoru nekoliko puta. I pritom je nesvjesno opipavao

vlastiti puls.

35.Godine 1925. kada, pobjegavši iz Rusije, ruski pisac Vladimir Nabokov živi u Berlinu, hrvatski

pisac Miroslav Krleža iz Berlina putuje za Rusiju.Tišina je noćna. Crna voda Spreve sjaji zloslutno po kanalima, titraju traci svjetlosti u mutnom

vodenom ogledalu, a od centra gradskoga odjekuju signali tramvajski i jecanje klaksona. Tamosjaji asfalt, a gusta krema od lapavice rastapa se u bujicu pneumatika; teku crveno-zelene i zlatnereklame, kovitlaju se ognjene elipse, drhture polugole ženke na kišnom februarskom vjetru,zaogrnute pahuljičavim paperjem od fantastičnih tropskih ptica. Tamo su noćni lokali, lakiranekineske kutije bluda, s balustradama i tempera-golotinjom (majmuni na trešnjevim rascvjetalimgranama diraju gole žene u grožđu žutih mimoza), metež na balskom parketu uz jauk saksofona ifagota. Ugojena sjevernjačka žena u kockastoj škotskoj suknji igra s nekom Engleskinjom ucrvenom grimizu sa bijelom čipkastom prevlakom. Urlaju pijane, tuste Mađarice, urlaju Crnci,urlaju saksofoni, grme bubnjevi, i sav taj ljubičasti pliš, to skrletno mrtvačko šarenilo plastrona iidiota, sve se to gurka i luduje uz ljudožderski čulno piskanje dude, što mekeće pod pazuhomžutozelenog sušičavog mladića. Masiv gradskog centra je pust, a preko Spreve od Altberlina čujese lirsko otkucavanje starinskog sata na nekom osamljenom zvoniku...

Tako prije sedamdeset godina opisuje Berlin moj zemljak.36.U Joachimstalerstrasse, blizu kolodvora ZOO, nalazi se Internationale Press, mala radnja u kojoj

kupujem novine. Uz novinarnicu su na uskome prostoru smješteni porno-radnje iz kojih danonoćnodopire disco-glazba, štandovi s jeftinom hranom koje drže Turci i mjenjačnice. Iz Doner Kebapa iImbissa širi se jaki miris ovčjeg loja. Svakoga dana provlačim se kroz taj tunel topao od različitihisparenja. Kupujem novine koje bih mogla kupiti i drugdje, ali ih uporno kupujem baš na ovomemjestu. Kod kuće perem ruke zaprljane od tiskarske boje. Odavde domovina miriše na tiskarsku boju.

37.Berlinska tuga je gorka kao karbidska prašina, napisao je Viktor Šklovski.38.- Imaš li vremena? pitam Jane.- Ne. A zašto pitaš? kaže Jane.Jane je crna Amerikanka koja voli Berlin i zna sve o Evropljanima.- Talijani su svakako najnemaštovitiji! Njihove šale na račun moje kose uvijek su u vezi sa

špagetima tvrdi Jane.Jane nema vremena jer po cijeli dan misli, proizvodi umjetničke ideje. Jane uvijek misli krupno,

she really thinks big, pa tako i ideje koje proizvodi imaju extra large razmjere. Svoje ideje (skokovis umjetnim krilima sa Siegessaule, bojanje Tempelhofa u crnu boju, umjetničko miniranje ružnihjavnih skulptura u Berlinu, masovni doček 2000. godine na kolodvoru ZOO) Jane nudi onima koji biih mogli kupiti.

Jednom me Jane posjetila. Imala je na sebi odijelo od sitnih, svjetlucavih kolutića.- Ne znam što da ti kažem rekla je.Nakon njezina odlaska danima sam nailazila na te kolutiće, te riblje krljušti.39.U berlinskom zoološkom vrtu živi 13.521 životinja i 2.400 ptica. Za kišnih dana posjetioci su

rijetki. Tada se mogu susresti usamljenici, čudaci, pijanci i parovi sa shopping vrećicama, zbognečeg nalik na istočnoevropske.

Zoološki vrt, smješten u samom srcu zapadnog Berlina, nudi posjetiočevu oku uzbudljivu montažu

živih kadrova. Nojevi, saharske gazele, antilope, zebre promiču na pozadini hotela Intercontinental,lavovi upravljaju svoju riku prema Grundkredit banci, pored nosoroga prolaze vlakovi i automobili,jato flaminga gnijezdi se na pozadini moćnih željezničkih nadvožnjaka.

13.521 životinja i 2.400 ptica su živo srce grada. Ovdje, u zoološkom vrtu, uspostavlja seharmoničan sklad između poslovnih ljudi i nosoroga, pijanaca i majmuna, prodavača droge idivokoza, švercera i lavova, ljubavnih parova i foka, prostitutki i krokodila.

Za posjetiočeve šetnje parkom u jednom trenutku otkriva se pogled na Siegessaule, krilatu zlatnuboginju. Ako posjetilac kojim slučajem svrne pogled, opazit će da je pogled zlatne djevojkeupravljen prema trorogoj Mercedesovoj zvijezdi, velikom metalnom krugu koji se polako okreće navrhu Europa Centra. U istoj su ravnini. Dva svijetleća božanstva, svatko na svojoj strani, kontrolirajusrce grada, mjere njegov puls.

40.Ljova je ruski pisac, minimalist. Ljova je malešan i mršav, jedva da ima četrdesetak kilograma.

Ljova svoje rečenice ispisuje na bibliotekarskim karticama.- Imaš li vremena? pitam.- Ne kaže. Baš sad radim na jednoj stvari.- Pišeš roman?- Što je tebi?! kaže Ljova glasom zgranutoga minimalista i spušta slušalicu.Ljova mi je poklonio svoju knjigu, ako se tako može reći, koja se sastoji od stotinjak

bibliotekarskih kartica. Karticu br. 68 uramila sam i objesila na zid. Često se zaustavljam ispredLjovine rečenice br. 68, a ona glasi:

Odnaždy ja uvidel takuju ogromnuju gusenicu, čto ne mogu zabyt ee do sih por.41.Zapadni i istočni Berlin u stalnoj su svađi. Ako u zapadnom grane sunce, u istočnom će sigurno

pasti kiša. Ako u istočnom zatopli, u zapadnom će temperatura odmah pasti za nekoliko stupnjeva.Jedino je vjetar jednako neljubazan u oba.

42.Moj susjed, Kinez, egzilant, ni on nema vremena. Otkako se našao izvan Kine svako ga mjesto

žulja kao neudobna cipela.- Ooooo kaže kad se sretnemo na stubištu. Kako ste? dodaje i tužno me gleda.- Zaposleno. Čitam oglase kažem.- Nešto tražite?- Posao kažem. Eto, fakultet na Aljasci traži predavača književnosti. Ne znam da li da se javim...- Nemojte uzdiše tužno Kinez.- Zašto?- Aljaska je shit kaže kratko.- Zar ste tamo bili?- Bio sam. Tamo nema ničeg osim snijega.Kinez i ja razgovaramo na engleskom jeziku. Kinez traži pogodnu zemlju. U mnogim je zemljama

već bio.- Pa nećete reći da ste bili i na Greenlandu?!- Bio sam.- I?- Shit!- A Berlin?

Kinez me nekako sažalno promatra.- A Evropa?- Hm... Evropa je, nažalost, također shit uzdiše Kinez.- Zašto se onda ne vratite u Kinu?- Ni Kina više nije ista odmahuje Kinez. I ona je u međuvremenu postala shit.- Slušajte... kažem. A Nova Gvineja?- Oooo? Nova Gvineja? sumnjičavo podiže obrve Kinez.- Jedno mjesto tamo, otok Biak, provjereni je raj na zemlji.I ja živahno, kao da sam sama tamo bila, prepričavam sve što sam čula od znanice koja se nedavno

vratila iz Nove Gvineje.- Kako ste ono rekli?- Biak.- Zapišite kaže Kinez i vadi mali notes.I ja zapisujem. Kinez sriče ime otoka.- Oooooo... kaže i polako se uspinje stepenicama u svoj stan.43.Simone Mangos, berlinska umjetnica, fotografirala je vodu rijeke Spree, zatim položila fotografiju

u stakleni kovčeg napunjen vodom i kovčeg zaključala. Fotografija, tumači galerist, izdržava u vodinekih šest mjeseci. Ako se voda mijenja, nešto duže. Ali nakon toga se raspada.

44.U veljači 1925. Miroslav Krleža, hrvatski pisac, nakratko se obreo u Berlinu. Pučka atrakcija tih

dana bila je truplo nekog kita.Berlin, dakle, nije samo grad rogervanderweydenovskih brokata i Geertgenove marcipanske

ljubavi, to nije samo grad snobova, egipatske bronce i Durerove grafike, nego i jednog kita,dvadesettri metra dugog što se pokazuje narodu sankilota i plebejaca kao čudo, na drvenoj splavina Sprevi, pred Carskim dvorom.

45.Berlin je grad-mutant. Berlin ima svoje zapadno i svoje istočno lice: ponekad se zapadno

objavljuje u istočnom a istočno u zapadnom. Na licu Berlina presijavaju se hologramski odbljescinekih drugih gradova. Ako krenem u Kreutzberg, stići ću u neki kutak Istanbula, ako se S-Bahnomodvezem na rubove Berlina, stići ću na periferiju Moskve.

Stotine transvestita koje se svake godine u jednom lipanjskom danu izliju berlinskim ulicamastvarno su i metaforičko lice njegova mutantstva.

Miss Pastrana, mahnita Meksikanka s krupnim tamnim brkovima, bila je u Berlinu 1850. prvatransvestitska zvijezda. Nešto kasnije, mađarska dama Adrienne, s bujnim, ženstvenim poprsjem iglavom muževna muškarca, proglašena je kraljicom, Konigin der Abnormitaten.

Povijest svakovrsnog transvestitstva alternativna je povijest grada Berlina.46.U Kantstrasse, gdje se na mnogim mjestima govori ruskim jezikom, postoji cafe Pariš. Na

Savignyplatzu nalazi se Kant cafe, a odmah pored njega cafe Hegel. Hegel je na jednoj strani cimeraispisan latinicom a na drugoj ćirilicom. Ćirilična strana okrenuta je prema susjednu bordelu. Uistočnom Berlinu postoji cafe Pasternak. Stakla cafea Pasternak okrenuta su prema vodenom tornju,okrugloj impozantnoj građevini od cigle. Taj toranj služio je kao jedan od sabirnih centara zaberlinske Židove. U Kreutzbergu postoji cafe Egzil. Na suprotnoj strani ulice cafe Konzulat.

U sumrak se gradom razmile prodavači ruža, tamni Tamilci okruglih dječjih lica i vlažnih pogleda.

U poluosvijetljenim ulicama i cafeima Scheunenviertela mladi ljudi performiraju postapokalipsu.Bijeli Jamajčani s kosom ispletenom u pletenice prolaze ulicama gustim od sjena iščezlih života,poput anđela. U zadimljenoj krčmi u Oranienstrasse Turci slušaju tursku muziku i igraju karte. NaKottbusser Toru neljubazni vjetar liže plakate sa združenim profilima Marxa, Lenjina i Mao TzeTunga. Ispred blještavo osvijetljene BMW-ove trgovine na Kudammu razgaljeni mladi Nijemcifotografiraju se za uspomenu. U Kurfürstenstrasse, nedaleko cafea Einstein, šeće nervoznaprostitutka, Poljakinja. Američki Židov, pisac i homoseksualac, traži po barovima muške prostitutke iodlučuje se za mladog Hrvata iz Zagreba, koji se zadesio u Berlinu pobjegavši od mobilizacije.Alaga, bezubi Ciganin iz zagrebačke Dubrave, nespretno prebire po dječjem sintisajzeru ispredEuropa Centra. Na berlinskoj stanici ZOO mlađi muškarac ulubljena lica sjedi na asfaltu ogoljevšinožni patrljak i prosi. Novčići prolaznika muklo sipe po prljavu kartonu na kojem piše Ich bin ausBosnien.

47.U kući za ptice, u Voegelhausu, u odjelu s različitim vrstama papagaja, nema posjetilaca.

Osvijetljena umjetnim svjetlom staklenika na klupi sjedi sredovječna žena i promatra najveću papiguna svijetu, Anodorhychus hyazinthicus. Žena i raskošna ptica boje zumbula promatraju se šutke.Opušteno ženino tijelo, način na koji sjedi, odaju svijest o savršenoj točci u vremenu i prostoru. Ženamirno žvaće kruh: prstima savijenim u štipaljku otkida posve male komadiće i stavlja ih u usta. Plavaara promatra ženu s ljupkom pažnjom.

48.Herr Schroeder je naš poštar, jedina osoba koju viđam svakoga dana. Herr Schroeder skuplja

marke. Odnedavna se na ponekim pismima pojavljuje strelica, velika, odlučna, s dugim kracima,postavljena ukoso, usmjerena prema desnom gornjem uglu. Herr Schroeder mi strelicom poručuje daželi marku. Odnedavno s nejasnim uzbuđenjem iščekujem hoću li na koverti ugledati znak. Berlinskasamoća oštra je i nedvosmislena kao Herr Schroederova strelica.

49.U Berlinu mi se često događa da previdim natpise na U-Bahnu i uđem u vlak u krivom smjeru.

Pozovu me tako neki ljudi u goste, i ja ne mogu pronaći njihovu kuću. Ulični brojevi su sitni, varljivii zbrkani. Neki ljudi tako obećaju da će doći ili me nazvati, a onda ne dođu i ne nazovu. O, pa zar stevi još uvijek ovdje, mislili smo da ste otišli, kažu ispričavajući se. Onda se sjetim da sam nekimljudima obećala da ću doći, a nisam, ili ih nazvati, a nisam.

Berlinčani rado zakašnjavaju i, uopće, s vremenom nešto nije u redu. U berlinskim autobusimamogu se vidjeti najstarije starice na svijetu. Kao da su zaboravile da treba umrijeti. Možda zato uBerlinu ima tako mnogo uličnih satova. Neki se okreću, kao onaj na Wittenbergplatzu. Kada se satokreće, teško je znati koliko je sati...

Ni sa godišnjim dobima nešto nije u redu. U prosincu mogu pasti topli, tropski pljuskovi i trajatipo nekoliko dana. Tada je Berlin grad pod morem. Po mome stanu razmile se buba-mare i iščezavajunaglo kao što su došle.

- Zato Berlinčani drže cvijeće u prozorima kao nigdje na svijetu kaže Bojana, moja zemljakinja,sada bivša.

50.Često nazivam svoje zemljake, Zorana, Beograđanina koji živi u Berlinu, i Gorana, Skopljanca

koji živi u Londonu.- Zaboravljam kažem im odnedavno je sve pobrkano, ne znam više što je bilo prije, a što poslije,

što se dogodilo tamo, a što ovdje, a što negdje drugdje. Kao da se više ničega točno ne sjećam.

- Ja se sećam kaže Zoran.- Čega?- Mađarskih dušeka za naduvavanje Palma i njihova mirisa odgovara.Propitujem dalje. Obojica se iz naše bivše zajedničke zemlje sjećaju predjela u koje su jednom

zalutali i puteva koji završavaju ni u čemu. Zoran opisuje jezu nekog mjesta u kojem se bio zadesiotražeći neki cirkus.

- Tamo nije bilo ničega. U panici sam izbio na neku prugu i tamo nije bilo ni-če-ga! kaže Zorannaglašavajući riječ ničega.

Goran se sjeća neke prekinute pruge.- I tamo je pruga prestala! Jebeš ti zemlju u kojoj pruge prestaju! Ma, beži bre! kaže tjerajući

frazom unutrašnju sliku kao muhu.- Čime se ono mjere biografije?- Rođenjem i smrću kaže Zoran.- Kreni od nevažnoga, valjda ćeš tako doći do važnoga - kaže Goran.- Ja sam, eto, nedavno popisao imena svih ulica u Zagrebu kojih se sećam kaže Zoran.- Problem je jedino u tome kako odrediti što je važno a što nevažno kaže Goran.- Sve je važno i sve je nevažno. Kretanje u toj sferi nije linearno. Ne postoji od i prema kaže

Zoran.- Važno je ipak odrediti neki princip kaže Goran.51.Otkad je u našoj nekada zajedničkoj zemlji izbio rat arhitekt Miloš B. živi u amsterdamskom

egzilu. Već nekoliko godina Miloš B. nesvjesno vodi neobičan dnevnik. Na poleđinama kutija odšibica Miloš B. crta minijaturne crteže nekih lica, predmeta, stvari, kuća, snova, susreta, ljudi,prizora s amsterdamskih ulica, fragmenata, sićušnih zapisa, imena, telefonskih brojeva, nacrta, ideja,uspomena.

- Rilke je negdje rekao da priča o uzdrmanu životu može biti ispričana samo u djelićima ifragmentima kažem Milošu.

- Vidiš, ovo je naš zajednički znanac, Đida kaže prečuvši moju repliku. I pokazuje mi kutijicu snejasnom mrljicom i crtežom naočala.

A onda, bacivši kutijicu u vreću s tisućama drugih, dodaje...- To je moja autobiografija. Vrijeme kada sam previše pušio.52.Armenski umjetnik Sarkis načinio je instalaciju, neobičnu kratku autobiografiju. Izložio je dvanaest

uličnih ploča, skinutih s ulica u kojima je stanovao. Pored svake ploče stajao je izvješen papirić sdiskretnim crtežom anđela koji napušta prostor.

Četvrti dioPRIČE S DISKRETNIM

MOTIVOM ANĐELAKOJI NAPUŠTA PROSTOR

- Ne teturaj! Ti si anđeo!- Ne mogu s ovim!- Lakše je s krilima!- Ali ne od kokošjeg perja!- Što kaže...?- Smeta joj kokošje perje...- Marion, zamisli da si golub!

Handke/Wenders, “Nebo nad Berlinom”

SUVIŠE OSJEĆAJNALUCY SKRZYDELKO

Iako na engleskom jeziku ne postoji razlika između ti i vi, učinilo mi se da glas koji je dolazio iztelefonske slušalice uspostavlja razliku. Kao da mi se obraćala s ti.

- Intervju, dakle?- Za “Boston Globe”. Već sam dogovorila s urednikom.Bila sam se obrela u Bostonu na svega nekoliko dana. Sutradan sam je čekala na dogovorenu

mjestu. Bila je izabrala restoran hotela Hayatt u Cambridgeu. Pojavila se sa zakašnjenjem. Bila je tokrhka, gotovo anoreksična žena, građom nalik na djevojčicu, neodređenih godina, valjda izmeđutridesete i četrdesete, blijeda i suha tena, velikih svjetlozelenih očiju, kose prošarane svijetlimpramenovima i nemarno savijene u punđu. Na sebi je imala svjetlosivi kostim i svilenu bluzu,elegantne cipele s visokom petom, business woman look, baš kao junakinje televizijskog serijala L.A. Law, ili nečeg sličnog.

Ispričala se zbog zakašnjenja i mjesta na kojem je ugovorila sastanak.- To je još jedino mjesto u gradu gdje se može pušiti a da te nitko ne poziva na red rekla je i

zapalila cigaretu.Imala je tanak, unjkav glas, kao da boluje od kronične upale sinusa. Otpuhnula je nekoliko dimova

i pažljivo se zagledala u moje lice.- Ti se mene ne sjećaš, zar ne?- Pa...- Vidim da me se ne sjećaš.- Stvarno mi je žao...- Ne moraš se ispričavati. Mene svi zaboravljaju.- Podsjeti me, molim te...- Nije važno! Ponekad i sama imam osjećaj da sam nevidljiva.- Zaista mi je žao...- Nema veze. Ponadala sam se da ćeš me se barem ti sjetiti.Lecnula sam se. Bilo mi je neugodno. Nisam imala petlje da je pitam za ime.- Lucy. Lucy Skrzydelko rekla je.Ime mi nije baš ništa govorilo.- Žao mi je, Lucy rekla sam postiđeno.- Nema veze. Nego, što ćemo naručiti? Moj si gost rekla je Lucy odlučivši promijeniti temu.Naručile smo salatu i svaka po čašu bijelog vina.- Za naš susret! rekla je i otpila mali gutljaj.Lucy je napokon objasnila gdje smo se to upoznale. Bilo je to prije nekih četiri godine, rekla je, na

međunarodnom književnom susretu koji je organiziralo američko sveučilište. Bila je uorganizacijskom timu, jedna od onih osoba koje dijele mape s programom i informacijama i dočekujugoste u hotelu.

- Da, sad te se sjećam... rekla sam, iako nisam bila sigurna.- Bullshit. Rekla sam već, mene svi zaboravljaju! odrezala je Lucy tankim, unjkavim glasom.

Pamtila sam taj književni susret, iako su se moje mjere vremena u posljednjih nekoliko godinapromijenile. Govorilo se o promjenama u Istočnoj Evropi, bio je to jedan od prvih takvih susreta,intelektualni putujući cirkus s “after the fall of the wall” glavnom izvedbenom točkom. Pamtila sam,dakako. Nekako baš u to vrijeme i moj se život stubokom promijenio. Živjela sam u egzilu, ili kako seto već zove, mijenjala sam zemlje kao cipele. Performirala sam tu točku u vlastitom životu i stekla umeđuvremenu zavidan elasticitet.

- Možda je ipak utješna misao da je svaki egzil rad na vlastitoj biografiji rekla je dječjim glasomLucy i otpila mali gutljaj vina.

I ja sam otpila gutljaj i prešutjela opasku. Što sam na to mogla odgovoriti? Da je egzil, ili baremtaj njegov oblik koji sam ja sve iznurenija živjela, nemjerljivo stanje. Da je egzil stanje koje se,doduše, može opisati mjerljivim činjenicama, pečatima u pasošu, geografskim točkama,udaljenostima, privremenim adresama, iskustvom različitih birokratskih procedura za dobivanje viza,novcem izdatim za tko zna po koji put kupljenu novu putnu torbu, ali takav njegov opis jedva da ištaznači. Da je egzil povijest stvari koje ostavljamo za sobom, kupovanje i ostavljanje sušila za kosu,jeftinih malih radioaparata, lončića za kuhanje kave. Da je egzil mijenjanje voltaže i hertza, život sadapterom, inače bismo pregorjeli. Da je egzil povijest naših privremeno iznajmljenih stanova, prvihusamljenih jutara kada u tišini rasprostiremo mapu grada, pronalazimo na mapi ime svoje ulice,ucrtavamo olovkom križić (ponavljamo povijest velikih osvajača, umjesto zastave križić). Te malečvrste činjenice, pečati u pasošu, nagomilavaju se i u jednom trenutku pretvaraju u nečitljive linije. Itek tada započinju ispisivati unutrašnju mapu, mapu imaginarnog. I tek tada precizno opisuju onajnemjerljivi doživljaj egzila. Da, egzil je poput košmarna sna. Najednom se na javi, baš kao u snu,pojavljuju neka lica koja smo bili zaboravili, koja možda nikada nismo sreli, ali nam se čini da ihoduvijek znamo, neki prostori koje pouzdano vidimo prvi put ali nam se čini da smo tu već jednombili.

- Egzil je neka vrsta paranoje rekla sam. Zato treba paziti da sa sobom uvijek imamo adapter. Dane bismo pregorjeli dodala sam šaleći se. Taj metaforički adapter motao se po mojoj glavi jer samputem do hotela svratila u dvije-tri kompjuterske radnje ne bih li našla evropske utikače za svojkompjutor.

Lucy je blijedim tankim prstima stezala napola dopijenu čašu vina. Pred njom je stajala netaknutasalata.

- Ja imam osjećaj da cio svoj život živim u nekoj vrsti egzila, iako se nisam makla dalje od Istočneobale.

- Jesi li bila u Istočnoj Evropi? Imaš slavensko prezime...- Poljsko. Moj otac je Poljak rekla je Lucy mračno. A onda je naglo protegla tanku blijedu ruku,

dotakla moj obraz i rekla:- Zašto da idem? Sad imam tebe, ti si moja istočnoevropska sestra.Trgla sam se. Dodir njezine ruke ispunio me nelagodom.- Uplašila si se? I ti si se uplašila. Mene se svi boje. Zato što sam isuviše osjećajna, naprosto

isuviše osjećajna. Ljudi ne mogu podnijeti tu količinu emocija.Imala je jednom ljubavnika. Slučajno se pred njim rasplakala, ne pamti više zašto, privukla je k

sebi njegovu ruku, i njezina suza kapnula je na njegovu ruku. Trgnuo se kao oparen. Glupačo, što simi to učinila... Kao da ga je zarazila tom suzom. Udario ju je. Nikada ga više nije vidjela. Tada jeshvatila da je kapacitet ljudskog srca ograničen. A ona, eto, boluje od viška, viška emocija. Zato jojse čini da kod drugih nailazi na deficit. Zato joj se, uostalom, toliko svidjela moja knjiga. Kao da juje sama napisala. Kao da sam skinula njezine misli. Zato je i poželjela da radi intervju. Nikada

dosada nije nikoga intervjuirala. Da, živi sama, tako je bolje, nikada nije bila udata, nema djece, nitiih želi imati, zašto pitam tako glupo pitanje kad ni sama nemam djece, zar ne. S muškarcima je bilanesretna, svi su je ostavljali. Zašto? Zato što je osjećajna, isuviše osjećajna, nijedan ne možepodnijeti tu količinu osjećaja. Ne druži se s ljudima, izbezumljuju je mali razgovori i mlaki osjećaji,zato radije cijeli dan provodi na poslu, urednica je u maloj izdavačkoj kući, jedva da izdaju desetakknjiga godišnje, ona je assistant editor, što samo znači da praktički radi sve, ona ispravlja rukopise,ona radi s autorima. Drugi potpisuju i prave se važni. Trenutno ispravlja prijevod romana našegzajedničkog znanca, istočnoevropskog pisca, koji živi u New Yorku. (Poznaješ ga, zar ne?) Očajanprijevod, by the way. Ne, nema obitelji. Obitelj joj je značila samo nesreću. Jedino što su joj ostaviliu naslijeđe su zajebani geni. Geni luđaka i alkoholičarke. Otac je shizofreničar, živi posve zapuštenna nekoj farmi u New Hampshireu. Roditelji su se izrodivši šestero nesretnika odavno rastali. Mati,vitalna kurva, našla je nekog Teksašanina i preudala se. Djed ju je školovao. S braćom nije ukontaktu, svi su razasuti. Gdje? Ne vodi o tome računa. Stvarno je za to nije briga. Ne vode ni oni onjoj. Stide je se. Zarađuje dvadesetak tisuća godišnje, s tim jedva da pokriva stan i cigarete. Umrijetće kao homeless, u to je sigurna, ne vidi drugi izlaz. Da, na pilulama je, redovito posjećuje psihijatra.Ne čudim se, valjda, therapist je sveta američka riječ. I pije, ponekad previše pije, istina je. Drogunikad nije uzimala, i ovako jedva izlazi na kraj sa sobom. Svatko je na nečemu u ovoj jebenoj zemlji.Najmoćnija zemlja na svijetu, a ima najfragilniju populaciju, svi su u raspadu, svi su u nekoj vrstipermanentne konfesije. Infantilna zemlja, eto što je, svima treba coach. Coach ili therapist, svejedno.To su ti adapteri o kojima sam govorila. Kad pravo uzme, ne radi ništa drugo cio svoj život nego čita.Cio svoj jebeni život samo čita, ove suvremene pogotovo, zna njihove knjige, prati ih u stopu,poznaje dobro zamor literarnog materijala. C. već odavno nije napisao poštenu knjigu, B. više radi nadistribuciji mita o vlastitoj veličini nego na tekstovima, D. je definitivno pobudalio, by the way, naonom književnom susretu na kojem smo se srele, taj isti D. pritisnuo ju je u hotelskom liftu. Da,zaista. Nemam valjda iluzije o njima? Literatura je promijenila vrijednosti. Bad je postao književnomvrijednošću, bad je postao good. Sve to ona vidi. Ako već nju nitko ne zamjećuje, toliko da joj seponekad samoj čini da je nevidljiva, to ne znači da ona ne vidi. Knjige čita cio svoj život, i ako neštozna, onda zna o knjigama. Knjige dijeli na tople i hladne. Voli tople knjige. Tople knjige su danasrijetkost. Ne mari ona mnogo za terminologiju. Valjda znam što misli kada kaže tople.

Lucy se raspadala. Kao da je prije nego što ćemo se naći bila skupila samu sebe u zavežljaj dobrosvezavši čvorove, a sada su se čvorovi razvezivali na sve strane. Lucy se prelijevala, nisam višeznala o čemu govori, skakala je s teme na temu, doimala se pijanom, tankom rukom palila je cigaretuza cigaretom, njezino se blijedo lišće grčilo, izgledala je kao junakinja devetnaestostoljetnih romana,sva u deminutivima, sva u uzdasima. Pred njom je još uvijek stajala napola dopijena čaša.

Hvatala sam dah. Što je ovo, u koju sam to priču upala? I tko tu koga intervjuira? I što mi je sve totrebalo? Jedva držim vlastite konce pod kontrolom. A ne, nećeš ti sa mnom tako, Lucy Kako Se VećZoveš, znam ja dobro takve lovce! Puste sluz vlastite nesreće i čekaju da naivni slete na lijepak.

- Lucy, oprosti, ali ja bih morala ići rekla sam što sam hladnije mogla.Pogledala me pogledom punim očajanja.- Razumijem. Ispratit ću te.- Ne, ne treba. Uzet ću taksi.Lucy je ponovo zapalila cigaretu i dozvala konobaricu. Zagledala se u moje lice i unjkavo rekla.- Kosu si skratila. Bolje ti je stajala ona duga.- Ja nikada nisam imala dugu kosu.- Imala si dužu...

- Da, imala sam dužu... rekla sam pomireno.Lucy je u namjeri da plati račun dugo kopala po torbici. Onda je sadržaj torbice istresla na stol.

Ponudila sam se da ja platim. Odrješito je odbila. Konobarica je strpljivo čekala. Lucy je konačnopronašla kreditnu karticu. Ustavši, zaklatila se kao da će pasti.

- Treba li ti pomoć?- Ne, ne treba. Sve je u redu. Otpratit ću te rekla je i uspravila se s nekom dirljivom gordošću.Na izlazu iz hotela čekao je taksi. Nagovarala sam je da uđe prva, ja ću pričekati sljedeći. Odbila

je. Insistirala je da mi plati taksi. Odbila sam. Hvatala me panika. U jednom času učinilo mi se da menikada neće pustiti da odem.

- Doviđenja rekla sam i pružila joj ruku.Uhvatila je moju ruku objema rukama.- Ti si moja istočnoevropska sestra. Reci da si moja sestra... mrmljala je molećivo ne ispuštajući

moju ruku.- Da, ja sam tvoja sestra.- Nećeš me zaboraviti, zar ne? Mene svi zaboravljaju. Obećaj mi da me nećeš zaboraviti. I da ćeš

se javiti.- Neću te zaboraviti, Lucy. Svakako ću se javiti.- Zaboravit ćeš me i nećeš se javiti. Uplašila sam te, mene se svi tako uplaše...Taksist je podsmješljivo promatrao ovaj dugi rastanak. Oblijevao me znoj. Ako me sada dotakne

svojom hladnom, tankom rukom, mislila sam, neću izdržati, udarit ću je...Ušla sam u taksi. Lucy je protegla svoju tanku, hladnu ruku i ovlaš dotakla moj obraz. Zatvorila

sam vrata i mahnula. Taksi je krenuo. Iz taksija sam je vidjela kako se vraća u hotel. Glave uvučene uramena, onako tanjušna, jedva je održavala ravnotežu na visokim petama. Kao da se cijelo njezinolagašno tijelo, za razliku od teške duše, upinjalo da odleti. Stislo mi se srce, iako mi se u tom trenutkučinilo da ga nemam. Lucy je, after all, bila moja “sestra”.

Lucy Skrzydelko. Lucy Krilce. Nisam joj se javila. Ali je nisam ni zaboravila. Lucy se potrudila daje ne zaboravim. Nekoliko dana kasnije nazvala sam znanca, istočnoevropskog pisca, koji živi u NewYorku.

- Čujem da si se vidjela s Lucy Skrzydelko? rekao je.- Kako znaš?!- Nazvala me prije dva dana.- I?- Ispričala mi je mnoge stvari o tebi.- Koje stvari?!- Doimala se iskreno zabrinutom za tebe. Rekla je da si isuviše osjećajna, naprosto isuviše

osjećajna...

UMINO PERO

Tu snažnu mladu zvjerku viđam svakog jutra. Čim ustanem, prilazim prozoru, odižem bijeluplastičnu roletu koja odskače uz oštar, štektav zvuk i otkriva uvijek isti prizor. Na pustom igralištuon, moj blistavi jogger, trči po tko zna koji krug. Jedan-dva, jedan-dva, trči mlada oznojena zvjerka.Između prozorskih stakala rastegnuta je tanjušna žičana mreža. Kroz smećkasti raster promatramtrkača riđe kose, zategnute u rep. Zamišljam zlatasta stegna orošena znojem. Jedan-dva, jedan-dva,usklađujem ritam disanja. Češem koljeno o rebra radijatora, prelazim bedrom preko rebara,gnijezdim se, žmirkam. Unutra je toplo. Na okolnom drveću svjetluca inje. Moj jutarnji trkač ispuštaoblačiće pare. Jedan-dva, jedan-dva...

Iz kupaonice, kao i svakoga jutra, započinju šumovi. Tamo je, iza zida uz koji je naslonjen mojpisaći stol, Uma. Već danima se pitam kako ta mala, krhka djevojka može proizvesti toliku količinušumova. Vreba svakoga jutra, prva uskače u kupaonicu i ostaje tamo sat-dva. Iz kupaonice s drugestrane zida odzvanja šum vode, šumovi grgljanja, grgoljenja, prskanja, iskašljavanja, zvukovi udaracaplastične kante o kadu, šumovi izlijevanja vode iz kante. Zatim je neko vrijeme tišina, a onda ponovoisti šumovi, istim redoslijedom.

Moja soba izlazi u kuhinju, iz kuhinje se ulazi u kupaonicu. Stanujem u prizemlju, okruženakuhinjom i kupaonicom, iznad mene, na katu, su tri sobe. U njima stanuju Uma, Suganthi i Vijayashree,Vijay. Tamo, na katu, nikad nisam bila.

Šumovi me hipnotiziraju, čini mi se da sam odrvenjela. Ipak ustajem, izlazim u kuhinju i snažnokucam na vrata kupaonice. Osluškujem. S druge strane vrata pritajila se Uma. Vraćam se u sobu,ostavljam svoja vrata otvorenima. Uskoro se čuje šum otvaranja vratiju, ona prolazi pored mojesobe, sva ispijena i nekako čudnovato smirena. Spušta pogled, zastaje, naginje glavu kao da očekujeudarac.

- Zar ti zaista kaniš provesti u toj kupaonici cio svoj život!? govorim u pola glasa, zagušenavlastitom ljutnjom.

Ona obara pogled, motri me iskosa, slična pretučenoj životinji. Ne odgovara, brzo promiče i šutkese uspinje u svoju sobu.

Svakoga jutra željeznom točnošću Uma provodi svoj kupaonički ritual.- Zašto ne uđeš ranije?! Ili kasnije?! Zašto si unutra tako dugo!? Svima nama treba kupaonica! Ja

moram na predavanja! Ti ostaješ unutra dva sata! Ta buka se više ne da podnijeti! Zar ti nije jasno očemu govorim!?

Ona obara pogled i uporno šuti. Za kuhinjskim stolom u spavaćicama od cvjetasta flanela sjedeSuganthi i Vijay.

- Objasnite joj vi, zaboga! I vama treba kupaonica! Kao da je u kupaonici foka, a ne ženska!I ljutito odlazim u kupaonicu, puštam sve slavine, puštam i onu u kuhinji iznad sudopera, i pozivam

Suganthi i Vijay da uđu u moju sobu. Zatvaram vrata. Soba bubnja kao da se nalazi ispod vodopada.- Sada ste se uvjerile i same...

One me gledaju svojim golemim, sjajnim, tamnim očima i šutke izlaze iz sobe.

Zatvaram vrata, na rubu sam plača, klonulo sjedam na krevet. U kuhinji je isprva tišina, zatimzapočinje nerazumljivo tiho grgoljenje. Pridružuje se i treći, Umin glas, i njih tri, moje Indijke, glasnobrbljaju na svom engleskom, tom koji ja ne razumijem. Uključujem radio. Njihovi glasovi sepojačavaju, baš kao da se u kuhinji nadmeću desetine papagaja.

Naglo otvaram vrata, sve tri zašute, promatraju me sjajnim tamnim pogledima. Prolazim kuhinjomu kupaonicu, zatvaram za sobom vrata. U kadi plastična kanta, u kanti nekoliko plastičnih zdjelica(njima se polijeva!), po bijelom emajlu puze duge crne dlake. Otvaram slavine, onu u kadi i onu iznadumivaonika, i stajem uz kupaonički prozor. Prozor gleda na malo pusto dvorište. Skrivena u gustojzavjesi vodenih šumova stojim tako i ne mislim ni o čemu. Vodeni šumovi sve sapiru, odnose umalim potočićima misao o prošlosti i budućnosti, stojim umotana u šumnu zavjesu zaborava, ne moguse sjetiti odakle sam, tko sam i zašto sam ovdje.

Iz naše kuće u Pine Streetu odlazim tri puta tjedno u High Street, gdje držim predavanja. Zapredavanja oblačim smeđi ili sivi kostim i svilene bluze. Pazim na to da su bluze uvijek savršenoizglačane. U gornji džepić od kostima stavljam svileni rupčić u boji bluze. Kosu zatežem u malupunđu. Predavanja, uredno složena, držim u elegantnoj sivoj mapi. Uzimam torbicu, mapu stavljampod pazuho, lice podešavam na brzu spremnost na osmijeh.

Mogla bih vrijeme provoditi u kabinetu koji mi je dodijeljen. Mogla bih ondje priprematipredavanja, čitati, ondje je priručna biblioteka, veliki radni stol, udoban kožni naslonjač. Često sepitam zašto to ne činim, zašto uvijek hitam natrag u svoju ponižavajuće neudobnu sobicu, stiješnjenuizmeđu kupaonice i kuhinje, i radije pripremam predavanja “kod kuće”.

Mogla bih oštrije prosvjedovati kod fakultetske službenice zadužene za smještaj nastavnika. Većsam to učinila, rekla sam im, izrazila nezadovoljstvo statusom, ja sam ipak nastavnik, rekla sam, aone su studentice, možda ja njima smetam, rekla sam blaže, one su vegetarijanke, brahmanke, Indijke,u pitanju su velike kulturne razlike, razumijete i sami, zar ne? Da, ispričavamo se, zaista je ispalonezgodno, vidjet ćemo, učinit ćemo sve što je u našoj moći, ali semestar je u toku, sada je teško, naraspolaganju trenutno nemamo slobodnih stanova, izdržite još malo...

Kimam glavom, da, razumijem, dakako, i s olakšanjem jurim natrag. Zavlačim se u svoju sobicu subogim namještajem: pisaćim stolom, jednom stolicom i krevetom. Gledam kroz prozor. Igralište jesablasno pusto. Radijatori griju, češem koljeno o topla rebra. Kroz tanjušni raster promatram hladanmjesec. Navlačim bijelu plastičnu roletu. Uzimam knjigu i čitam. U kući je sablasna tišina.

I evo ih, dolaze. Čuje se otvaranje vratiju, cvrkutanje na njihovom engleskom od kojeg jedva lovimpokoju riječ, govore brzo, s jakim akcentom. Slušam ih kako se vrte u malom prostoru kuhinje,otvaraju hladnjak, lupkaju zdjelicama, lončićima, tavicama, puštaju vodu iz slavine, pretaču vodu uzdjelice i posudice, zveckaju priborom za jelo. Čujem grgoljave zvukove oduševljenja, ostavila samza njih nekoliko praznih staklenki od instant kave, osluškujem glasove zadovoljstva, it's so sweet, it’sso cute, vole te staklenke i staklenčice, u njih mogu staviti namirnice, žitarice, brašno, rižu, šećer,sol, i sve lijepo složiti na police u smočnicu. Svaka ima svoje police i svoje pretince, svaka svoj diou hladnjaku, svaka svoje ladice i kuhinjske ormariće u kojima drže svoje lončiće, tavice, posude,tanjure i pribore za jelo.

Lupkaju tako, zveckaju, sve su sredile i uredile. Kuhinja i kupaonica blistaju, posvuda nalijepljenipapirići s uredno ispisanim porukama; i da je pušenje zabranjeno (to se odnosi na mene), i kako

štednjak uključiti, i kako ventilaciju, i kamo smeće baciti, i gdje sapun ostaviti.

Posve su zaposjele prostor kuhinje i kupaonice. Uvečer dugo pripremaju večeru, raspoređuju je umnogobrojne posudice i zdjelice, prostru stol, prstima gnječe rižu, ruke savijaju u male lopatice,lopaticama spretno ubacuju hranu u usta. Dugo sjede za stolom. Ako izađem iz svoje sobe i pridružimim se, zašute. Pitam ih nešto o Indiji, o indijskoj kuhinji, običajima. Odgovaraju kratko, na licima imčitam želju da što prije odem.

Ponekad se svetim. Kupujem krupne goveđe odreske, premećem ih dugo po tanjuru, premještam nadaščicu za meso, lupkam, stavljam u tavicu i pržim. Frkću, nakašljavaju se, istjerane mirisom odlazeu svoje sobe. Namjerno ne uključujem ventilaciju, ostavljam da se kuhinja dobro prožme kužnimmirisom mesa.

Sjedim tako sama u kuhinji, jedem svoj odrezak. Podižem pogled prema tavanici, osluškujem tiholupkanje, kuckanje i šuškanje. Kao da tavanicu buše uporni, drveni crvi.

A onda se povlačim u svoju sobu, ali ostavljam vrata poluotvorenima. Vidim kako svaki čas tihopromigolji tamnoputi nožni zglavak i zavijori rub spavaćice od cvjetasta flanela.

Ponekad ih vidim s ritualnim točkicama boje na čelu. Uma i Suganthi nose crvenu, Vijay crnu.Ponekad oblače sari ili njegove dijelove. Nemirnu bujnu kosu zauzdavaju kokosovim maslom. Sve trinose debelu, crnu, sjajnu pletenicu. Suganthi, najmlađa, često zabacuje pletenicu i drži glavu pravokao da na njoj nosi nevidljivi krčag.

Često se pitam otkuda ta moja tjeskobna zaokupljenost Indijkama. Jer one su prema meni savršenoravnodušne. Mogla bih šetati, izaći nekamo, upoznati nove ljude, nazvati stare prijatelje, ali ja upornoostajem u sobici koja mi je tako mrska i onda kad nemam što raditi i onda kad ne znam što bih sasobom.

Ponekad izađem u šetnju. Prolazim pored kuća s vrtovima u kojima stražare plastične srne ipatuljci, ponegdje raste plastično cvijeće ili se vijori američka zastavica.

Spuštam se do malog prašnog parka s jednim jedinim drvetom i tablom koja izričito zabranjujekampiranje. Prelazim glavnu ulicu, koja se tako i zove, Main Street, zaobilazim kupovni centar i krozzapušteni tunelski prolaz izbijam na rijeku. Ulazim u Harbor Park, mali bar na obali, i naručujem štoi svi posjetioci: wiskey i račiće sa sosom od rajčice. Sjedim na barskom stolcu, pijuckam, umačemhladne račiće u sos od rajčice i prisluškujem. Ženska noga u cipeli s visokom potpeticom isvjetlucavim lančićem oko nožnog zaglavka lamata se na stolcu do mojega. Priča o važnosti čvrstevolje, o tome kako je zahvaljujući čvrstoj volji ostavila pušenje, i naručuje treću ili četvrtu rundu.

Ubrzo me obuzima tjeskoba i ja se užurbanim korakom vraćam kući.

Promatram našu kuću. Prizemlje je osvijetljeno, na trijemu gori svjetlo. Kroz žičanu mrežu navratima vidi se kuhinja. Za stolom sjede Uma, Vijay i Suganthi i lamataju nogama. Cvjetasti flanelkomeša se ispod stola. Zabacuju pletenice, mašu rukama, smiju se, onda zastaju, prstima gnječe rižu,raspoređuju je u male hrpice na tanjuru i prstima ubacuju gromuljice riže u usta. Zastajem na trijemu,čuju me, prekidaju razgovor, uozbiljuju se, malko nakreću glave u mom pravcu. Suganthi me vrebasjajnim crnim očima, Uma obara pogled, Vijay ravnodušnim prstima mijesi svoju rižu. Promrmljamdobro veće i brzo ulazim u svoju sobu.

Sjedam na krevet, buljim u kalendar iznad pisaćeg stola. Travanj je. Ustajem, stavljam križić nasutrašnji datum i upisujem naslov sutrašnjeg predavanja. Podižem bijelu roletu koja uz štektav zvukotkriva pogled na pusto igralište obasjano mjesečinom. Drveće je osuto srebrnim pupoljcima, umraku svjetluca trava. Bože, mislim, kako vrijeme brzo prolazi, još jučer je igralište bilo prekrivenotankim slojem snijega.

Iz kuhinje dopire cvrkutanje. Kao da preko dana skupljaju riječi u voljice, a onda ih uvečeistresaju na stol poput zrnja. Razabirem svaku petu ili šestu riječ. Washl Zveckaju posuđem, perusvoje brojne posudice, lončiće i tanjuriće, digidi-digidi-wash, ne znam koliko je sati, wash, ne moguse sjetiti odakle sam, wash, osjećam slatku obamrlost, dugudu-dugudu-wash...

Najednom poslije dugih dana zaborava pred mojim očima, kao zvijezda repatica, kao poruka izdavno sanjanog sna, iskrsava slika župne crkve Marije Snježne u Belcu, slika rastočenog baroknogoltara sa stotinu drvenih anđela čije glavice vise s oltara kao grozdovi i keze se rastočenim lišcima.Najteža je stalna borba protiv drvenih crva, uzdiše mjesni pop. Kimam glavom i čini mi se da ihčujem. Kuckaju skriveni u drvetu, stotine drvenih crva, anđeli se pomiču, škripe, drvo stalno radi,kaže pop, lepeću drvenim krilcima, kolutaju sjajnim tamnim očima, šire oko sebe miris zaštitnogsredstva, šire miris kokosova masla, lupkaju, wash, zveckaju, wash, pomiču ruke, wash, drvenimlopaticama ubacuju hranu u vječno otvorena anđeoska usta, mrve hranu prstima, oblizuju ih, cokću.

Naglim pokretom otvaram vrata i zatječem ih za kuhinjskim stolom odrvenjele u snopu svjetla.Izmjenjuju prestrašene poglede. Stojim tako zaustavljena daha, kuhinju ispunjava tišina oštra poputnoža. A onda Uma polako, kao u usporenom filmu, ustaje, zadiže spavaćicu od cvjetasta flanela,otkriva mršava, gotovo dječačka bedra i spolovilo prekriveno gustim crnim perjem masna sjaja, nalikguščjem. Prstima savijenim u štipaljku Uma polako čupa jedno pero i, gle, pruža mi ga s nekimudobrovoljavajućim pokretom.

- Hvala mucam. Oblijeva me crvenilo, uzimam pero i ne znam kamo bih s njim.Gleda me pogledom pretučene životinje, obara pogled, malko naginje glavu kao da očekuje udarac

i spušta spavaćicu.

Vraćam se u sobu ošamućena, kao nakon teškog, košmarnog sna, kada se svjetovi, sanjani i stvarni,još nisu razdvojili, kada su granice među njima još uvijek meke. Tiho zatvaram vrata za sobom. Perosjaji plavkastim sjajem. Odlažem ga na stol i klonulo sjedam na krevet. S kreveta zurim u prozor. Naigralištu se love dvije žute fluorescentne točke, dvije velike krijesnice. Promatram svoju mladuzvjerku, svoga noćnog trkača. Žute točke na njegovim tenisicama ritmično motaju pređu mjesečine.Nazirem znojne spletove mišića, riđu kosu spletenu u rep, zlatasta stegna orošena znojem. Osjećamsnažnu želju da jurnem k njemu, k mome jednorogu u tami, mome osamljenom trkaču, ali ne mogu,zarobljena sam, na prozoru je mreža, a u kuhinji one, tamni anđeli zaborava. U njihovoj sam vlasti.

Ne spuštam roletu, liježem odjevena, mjesečina osvjetljava sobu. Ležim skutrena i tupo buljim upod. I najednom vidim “mačka”, krupnu pahuljastu gromuljicu prašine. Gledam u mraku tunakostriješenu pahuljastu tvar i ne mičem se. Nemam snage da ustanem i podignem je, da vlažnomkrpom prebrišem drveni pod. Eno još jednog ispod stola, eno jednog u kutu. Gledam ih i slutim da ćese uskoro pojaviti još jedan, pa još jedan, pa još jedan. Nemam snage. Ritam invazije ionako diktiraUmino pero. “Mačci” love zrake mjesečine, sjaje fluorescentnim sjajem. Kažu da to u njimasvjetlucaju čestice zvjezdane prašine. Taj podatak ostavlja me ravnodušnom.

MOJA BAKA NA NEBU

Baku sam prvi put vidjela kada mi je bilo nepunih sedam godina. Poslije sam je viđala jednomgodišnje, za ljetnih praznika, nekoliko godina uzastopce. Sjećanja na nju namataju se kao na skromnušpulu, bez žurbe. Pamtim, uostalom, tek nekoliko detalja.

Bila je niska, s velikim, teškim grudima na malenu okruglom tijelu uskih ramena i izbočena trbuha.Prosijeda kosa puna kovrčica uokvirivala je široko lice jakih azijatskih jagodica. Oči je imala sitne,zelenkaste, postavljene ukoso, pogled malko odsutan, kakav znaju imati teški bolesnici ili veoma stariljudi. Čak i kada bi gledala pravo, negdje iza prvog postojao je drugi pogled koji je bježao nekamo ustranu. Osmijeh na njezinu licu kao da je zamjenjivao pogled: smiješila se široko i susretljivo.

Nisam je voljela. Možda nisam voljela taj osmijeh, tu uvijek spremnu srdačnost, kimanje glavomod kojeg su prosijede kovrčice podrhtavale poput opruga. Činilo mi se da je taj svoj osmijeh nosilakao neku vrstu isprike za to što uopće postoji; osmijehom je udobrovoljavala svakoga, kao da jojsvatko i postavlja to pitanje.

Moja okrugla, crnomorska baka...Kad sam je prvi put vidjela, zagrlila me tako snažno da sam utonula u udubljenje između njezinih

dojki. Činilo mi se da ću se ugušiti, zapamtila sam njezin suhi miris. Uvijek me grlila na isti način,snažno. Lupkala me pritom punačkom rukom, i ja sam jedva čekala da izmigoljim iz njezina zagrljaja.

Tada me je, taj prvi put, vodila u tursku kupelj. Pamtim njezino staro, naborano, veliko tijelo.Polijevala me vodom iz kablića i oštrom rukavicom trljala moju kožu. Boljelo me, ali sam šutjela izbog nečeg se strašno stidjela. Nisam željela da me dotiče. (To je tvoja baka, govorila je mama,hajde, poljubi je, hajde, daj joj ruku, hajde, zagrli je.) S mukom sam suzdržavala nejasno i snažnotjelesno gađenje.

Kad sam je prvi put ugledala, njezino lice stopilo se s velikim pladnjem suhih, prhkih kolačića.Ispekla je brdo kolačića za naš prvi dolazak, kada će svoju kćerku vidjeti nakon punih deset godina,kao stranu državljanku, i svoju unuku prvi put uopće. Kolačići se sada u sjećanju stapaju s bojom,suhoćom i sipkošću njezine kože.

Sjećam se njezine poze, znala je sjediti na drvenu tronošcu, malko raširenih nogu. Ruke bi položilana trbuh, obgrlila ga kao vlastito dijete i pomicala palce kao da plete.

Plela je pulovere od čvrste vune, najčešće bez rukava. Pokretala je ruke neočekivanom brzinom,odižući pritom laktove kao krilca. Tada, taj prvi put, dobila sam na dar veliku lutku. Kada smo mamai ja krenule na željeznički kolodvor (ni baka ni mama nisu tada znale kada će se i da li će se ponovovidjeti), trčkarala je za nama i putem plela! Odizala je laktove kao krilca, igle su svjetlucale unjezinim rukama. Sada je, u sjećanju, vidim kao nespretnu, tešku pticu koja nikako da uzleti. Mojamašta danas toj slici dodaje zrake sunca koje se s bljeskom odbijaju o pletaće igle i šaraju sijedekovrčice pretvarajući njezinu kosu u aureolu. Ona trčkara, plete, kima glavom kao da s nekimrazgovara i široko se osmijehuje.

Prije samog polaska vlaka odigla se na prste, onako malena, i tutnula u moje ispružene ruke parvunenih papučica za lutku. Kao da je putem u te papučice uplela sve svoje strahove, sva ona važnapitanja koja je htjela, a nije stigla ili nije znala, postaviti kćeri nakon njezina desetogodišnjegizbivanja.

Baka je u svom životu isplela mnogo malih čvrstih pulovera bez rukava, tih koji “griju križa”.Znala je takav pulover isplesti za nepuni sat, kaže mama. Njezini puloveri su vječni, dodaje kao daizgovara neku neosporivu istinu. Jedan i danas postoji u mome ormaru. Čuvaj ga, kaže mama, to jesve što nam je ostalo od bake. To je istina. Taj mali pulover bez rukava i nekoliko fotografija jedinisu materijalni dokaz o njezinu postojanju.

Kad nije plela, spremala je kuću. Pamtim njezinu snažnu punačku ruku kojom je lupkala brojnejastuke istjerujući iz njih neprijateljsku prašinu. Pamtim je u oblacima čistih bijelih osunčanih plahtas kojima se ophodila kao da su žive, mirisala ih, slagala, škropila vodom, glačala.

Kad nije spremala, kuhala je. Baka je u svom životu nahranila mnoge ljude, kaže mama.Primjećujem da ni ona sama ne zna o njoj više, da je sjećanje izblijedjelo i da zbog toga riječiizgovara kao da udara male pečate, tonom svaki put iznova utvrđuje krhko sjećanje. Od bakinih jelaostale su tek riječi, moj jezik ih rado premeće, ali ne pamti više okus.

Banice, mekice, điđipapa (ovo posljednje bila je neobična, “kućna” riječ za jelo koje sam mnogogodina kasnije prepoznala kao običan french toast), desetine vrsta slatka: slatko od ruža, od lubenicas orasima, slatko od bijelih i crvenih trešanja, od višanja, od grožđa, od šljiva (s oljuštenimbademom u svakoj!), slatko od malih krušaka. Staklenke prekrivene nježnim dahom prašinesvjetlucale su u polumraku bakine smočnice magičnim fluorescentnim sjajem.

Vrhunac bakina umijeća (i dječje kazalište za mene) bila je priprema tijesta za banice. Za tu sepriliku razvlačio veliki okrugli stol, i ja sam zapanjeno promatrala kako se grudica ravnodušnogtijesta pod spretnim bakinim prstima pretvara u veliki svilenkasti padobran.

Pamtim da me je vodila u obližnju pekarnicu (s krušnom peći!), kamo je nosila široke, limenepladnjeve s jelom spravljenim za pečenje. Onako malena, trbušasta, nosila bi limeni pladanj iznadglave kao kakav suncobran. Pladanj bi išao prvi, činilo se da lebdi iznad nje, ona je trčkarala da gasustigne. Ja bih tapkala za njom. Zatim bismo, mi, mala dvočlana vojska, stale u dugačak rep. U repusu stajali ljudi s istim takvim pladnjevima. Baka bi čavrljala s njima i ponosno me pokazivala, ljudisu kimali i smješkali se. Osluškivala sam zvukove, pamtila geste (naučivši odmah da NE znači DA, iobratno), njušila nepoznate mirise (miris vlakova i mora), istraživala nepoznate okuse (boza, halva).

Mi živimo u turskoj mahali, rekla je baka. Nisam znala što to znači.

Kod kuće su me djevojčice znale zadirkivati izvikujući za mnom Bugarka (Bugarica! Bugarica!), sistom intonacijom s kojom su zadirkivale Ciganke (Ciganica! Ciganica!) kada bi ove prolazile našomulicom. Bugarica i Ciganica (umjesto pravilnog Bugarka i Ciganka) izgovaralo se ne samo isto negoje i značilo isto: u pitanju je bio netko drugi, netko tko nije isti kao mi.

S nepunih sedam godina upoznat ću prvu Bugarku, djevojčicu mojih godina. Činit će mi se da jepala s neke druge planete. S golemom vrpcom u kosi (pandelka će, uostalom, i biti prva bugarskariječ koju ću naučiti) podsjećala je više na neobičnog bumbara nego na djevojčicu. Tada ću, i neznajući to, čvrsto odlučiti da nisam kao ona, da nisam Bugarka, i jednako čvrsto da nisam ni

djevojčica iz svoje ulice.

S nepunih sedam steći ću prve pojmove o geografiji, ne znajući još da se to tako zove. (Vidiš, tamodolje je Turska, tamo nasuprot Rusija, a tamo gore Rumunjska.) Pobrkat ću riječi Rimljani(Pogledaj, to su rimske iskopine) i Rumunji (S ove stijene bacila se u more lijepa rumunjskaprinceza, vidiš?!).

S nepunih sedam steći ću i prve pojmove o pravom i lažnom i zaključiti da je lažno puno ljepše odpravoga. Na bakinu krevetu ugledat ću najljepši dotad viđeni prizor: vezeni jastuk s kojeg su ugrozdovima visjele crvene jagode, ponegdje zakrivene jarkozelenim bujnim lišćem. Legla bihpotrbuške na bakin krevet i dugo plovila pogledom po toj čudesnoj končanoj tvorevini.

S nepunih sedam čut ću riječ staljin, vidjeti velike kipove koji su se također zvali staljin i dobitina dar slikovnicu s divnim mladićem koji na dlanu nosi vlastito goruće srce i njime ljudimaosvjetljava put kroz mračnu šumu. Mladić se zvao Danko, a čovjek koji je izmislio mladića Gorki.Maksim.

S nepunih sedam naučit ću poput slijepca Brailleovo pismo Istočne Evrope i ne znajući da sam ganaučila, i poslije ga nepogrešivo prepoznavati. Prepoznavat ću Njezin Istok i Zapad, Njezin Sjever iJug, znat ću jesam li u Budimpešti, Sofiji, Moskvi, Varšavi, znat ću to zatvorenih očiju, dodirujućijednom naučena slovca Istočne Evrope.

Baka je umrla mlada. Prepuklo joj je srce, kaže mama. Drugi ljudi umiru od infarkta, ali kad je upitanju bakina smrt, mama uporno ponavlja tu starinsku frazu, ne zamjećujući da ju je zbog nečegsačuvala isključivo za baku.

Ne znam kako je umrla. Zamišljam je onako malu, okruglu, kako sjedi na tronošcu, s trbuhom kojije obgrlila kao jedino što ima. Umrla je strašno sama, u to sam sigurna. Kao što je, čini se, bila samacijeli svoj život. Tim vječnim hranjenjem, pletenjem, spremanjem i osmjehivanjem, jedinim što jeznala, utopljavala je hladnoću koja se skupljala oko nje kao inje. Jedna kći umrla je mlada, druga jebila daleko. Djed, uvijek šutljiv i ozbiljan, umro je nekoliko godina nakon nje, u potpunom zaboravu,kao njezino bespomoćno, ostavljeno dijete. Za sobom je poput šlepa povukao i svoju tajnu, koja je,čini se, imala jednostavno ime: ravnodušnost.

Gradske vlasti u crnomorskom gradu Varni jedne su godine dale prekopati gradsko groblje,odlučivši da na tom mjestu sagrade hotel. Eto, sada više ni grob ne postoji, rekla je mama.

Baku nisam voljela. Na način na koji ne vole (ili vole) djeca, bezrazložno. Ni kasnije je nisamuspjela zavoljeti. Kao da sam zapamtila tu dječju neljubav i kasnije je s dječjom upornošćuponavljala.

Sada, dok ispisujem ove retke, osjećam težinu svojih grudi, smiješim se široko i susretljivo.Zamjećujem da me ponekad obuzima nejasan nemir. Tada kao opsjednuta skačem do obližnjetrgovine, kupujem brašno, šećer, jaja, mlijeko, orahe, čokoladu. U hipnotičkom transu mijesim kolačei pritom se smiješim. Kad su kolači pečeni, obično sam zapanjena količinom. Zatim slažem kolače ukutije i posjećujem prijatelje. Ne znam ni sama što mi je, ali baš sam pomislila da ste zaželjeli nešto

slatko, kažem osmjehujući se. Prijatelji već znaju za moju luckastu slabost, jedino ih, mislim,zbunjuje redovitost mojih “posjeta s kolačima”.

Ja pak slutim da se u mene, u sve pravilnijim razmacima, useljava duh moje bake, te koju nisamvoljela, te “koja je nahranila mnoge ljude”, i primorava me da jednom mjesečno ponovim njezinslučaj.

S nebesima nisam ni u kakvoj vezi, ali nju zbog nečega zamišljam kao anđelicu velikih grudi i kosepune bijelih kovrčica. Ona tamo, na nebu, iznosi nebeske jastuke, lupka ih punačkom, snažnom rukom,istjeruje nebesku prašinu. U kuhinji, sva usoptala, razvlači tijesto oblaka i pravi svoje gurabije,svoje banice, hrani nebeska bića. A kad su svi nahranjeni i siti, sjeda na oblak kao na tronožac, maloraširi koljena, uzima pletače igle i plete svima bijele, maglene pulovere bez rukava. Pritom kimaglavom kao da s nekim razgovara i široko se osmjehuje. Ponekad zatrese kovrčicama. Volimzamišljati da tada s neba sipi inje.

MIŠ BELI SREĆU DELI

Žao mi je što ne mogu upotrijebiti njihova prava imena: lijepa su i skladna, utiču se jedno u drugokao češljevi. Izabrat ću stoga druga, slučajna. Vida i Jannet.

Vida je srela Jannet kao već zrela žena; profesorica lingvistike na američkom sveučilištu,rastavljena, s odraslim sinom, američkim državljanstvom i pristojnim prihodima. Jannet je srela Vidukao već zrela žena, psihologinja, stručnjak za suicide i suicidalna ponašanja, rastavljena, s odraslomkćerkom, oduvijek Amerikanka.

Kad su se srele, Jannet je pogledala Vidu svojim izblijedjelim plavim pogledom i brzo ga spustila.Činilo se da tim pogledom, spuštenim na ruke polegle na krilu, gužva rubić nevidljiva rupčića.Rupčića koji će joj ustrebati ako zaplače. Vida je pogledala Jannet pogledom nedvosmislenim ioštrim poput kompasa čija strelica obećava jasan životni pravac. Vida će od tog prvog trenutka, odtog prvog pogleda, preuzeti ulogu “muškarca”, a Jannet će ostati to što je i bila, ženom.

Upoznala sam ih u brzom i kratkom susretu kada su obje mogle imati šezdesetak godina. Vida jebila čvrsta, krupna, kratko ošišane kose, dubokoga glasa, gotovo muškog. Govorila je engleski steškim akcentom koji je odavao njezino južnoslavensko podrijetlo. Njezinu strogu, sivu pojavunarušavao je samo jedan detalj, napadno velik plastičan broš s likom Mickeya Mousea. Dobrohotnipromatrač mogao je taj detalj prije protumačiti kao nespretnu modnu grešku nego kao svjestan modniizbor vremešne profesorice lingvistike.

Jannet je bila izrazito visoka, viša od Vide, velika, svijetle meke puti i svilenkaste smeđe kosesavijene u malu punđu. Gužvajući izblijedjelim pogledom nevidljivi rupčić (koji će joj ustrebati akozaplače), ta Jannet velikog, mekog i teškog tijela isijavala je nekakvu mirnu, plišanu tupost.

Nakon toga kratkog, prvog i posljednjeg, susreta slučajno sam saznavala ponešto o njima, odnjihovih prijatelja i znanaca.

Jannet je varala Vidu (koristim taj staromodan, ali u ovom slučaju točan glagol), činila je to često iuvijek s muškarcima. Kad sam ih upoznala, obje su već imale unuke. Vidin sin se oženio, Jannetinakći se udala. Jannet je imala unuka, Vida unuku.

Obje su, dakle, bile bake, ali je Jannet s istom tupom, upornom strašću i dalje varala Vidu. Svi suto znali i na svoj način u tome sudjelovali. Jannet je, naime, za svoje maštovite izlete često trebalapomoć saučesnika. Ili je samo hinila da treba.

Varala je Vidu gdje je stigla: na simpozijima, predavanjima, znanstvenim razmjenama, skupovima,putovanjima, svugdje. Jannet je varala Vidu, ali bi uvijek ostavila kakav trag, načinila kakvu sitnugrešku, jer je i Vida imala njuh i oko baš za takve, sitne. Vraćala je Jannet kući uporno, poput dobroizvježbana psa ovčara, a onda su provodile mučne besane noći optužujući jedna drugu, plačući,mireći se i zaklinjući na vjernost.

Što su profesor David Beers, glasoviti stručnjak za autizam iz Edinburgha, Tony Bonacci, vlasnikpicerije iz Brooklyna, doktor János Szabó, autor studije o fobijama iz Budimpešte, Hans Berberich,konobar iz Münchena, profesor Erik van Ostaijen, stručnjak za Parkinsonovu bolest iz Amsterdama,

Paul Lamiche, vlasnik praonice automobila iz Marseillea, Ernest Friedman, stručnjak za obiteljskupsihoterapiju iz New Yorka, Armando Pereda, maser iz San Diega, što su svi oni našli u golemoj,mekoj Jannet ostavimo njima.

Zaboravila bih i Vidu duboka glasa i nevjernu Jannet da mi jedna znanica nije nedavno ispričalakako ih je posjetila za boravka u Americi te kako je kuća u kojoj žive “nevjerojatna”. Kuća je,pričala je, uređena poput kakva grotesknog hrama bezazlenog boga Mickeya Mousea. Posteljina,rublje, jastuci, prekrivači, zavjese, ručnici, kuhinjske krpe, podlošci, čaše, tanjuri, tepisi, sve toimalo je isti uzorak, lik Mickeya Mousea. Zahodska školjka, naslonjači, lampe, vješalice, gomileplišanih i plastičnih igračaka, privjezaka za ključeve, bedževa, svi su ti predmeti perpetuirali istinedužan simbol, Mickeya Mousea. I papuče, obje su imale iste tople, krznene papuče s Mickeyevomglavom i ušima. I telefon, i Vidin ručni sat koji je na svaki puni sat pokazivao Mickeyev lik, irazglednice koje je Vida pisala i slala prijateljima, sve je to imalo isti žig, isti znak, isti grb.Uostalom, nije ni bilo teško. Američka industrija sreće nudila je Vidi bogat izbor.

Nagađam da je Vida krenula u Ameriku prije četrdesetak godina u potrazi za svojim anđelom ipronašla ga u Mickeyu Mouseu. Jannet, koja je podsjećala na golemu dječju plišanu igračku i zračilaistom plišanom ravnodušnošću, prirodno je postala Vidin Mickey Mouse. Vidin anđeo. Sve drugo, ta“nevjerojatna” kuća, bilo je samo kičasta izvedba nekog dubokog sna o sreći.

Ne kanim dalje (premećući u rukama Vidinu vizit kartu s likom Disneyeva junaka u lijevom uglu)grubo nagaziti na motiv i reći da je Mickey samo jedan miš. A miš, zna se. Miš u flašu, kaže narod.Bilo bi ne samo jeftino nego i netočno reći da je miš uobičajena eufemistička zamjena za penis.

Dovoljno je reći da se Jannet i Vida utiču jedna u drugu kao češljevi. Slavenska Vida pronašla jesreću u bezazlenom američkom mitu (mišu!), koji je prepoznala u golemoj ženi Jannet. AmeričkaJannet lagano je i trajno oboljela od slavenskog virusa: plavim pogledom gužva nevidljiv rupčić,presavija rubiće i zdušno laže.

Vida i Jannet zajedno stare. Čini mi se zbog nečeg da će velika Jannet umrijeti prije Vide. Moždazbog pogleda koji tako spremno spušta na ruke mirno polegle u krilu. Vidin je nedvosmislen i oštar,poput strelice kompasa. Jannet će umrijeti pogođena srčanim udarom, nedvosmislenim i oštrim poputstrelice kompasa.

Vida je, ne znajući kada će se to dogoditi, naručila dvije mramorne urne: na svakoj je, poputneobična grba, diskretno urezan Mickey Mouse s malim, nježnim krilcima. Promatraču neće biti jasnošto zapravo prikazuje taj mali mramorni ukras, šišmiša ili anđela.

Vida će Jannet, svoju jedinu ljubav, pretvoriti u pepeo, a onda se u pepeo pretvoriti i sama. Vidaje, naime, od Jannet, stručnjakinje za suicide i suicidalna ponašanja, iskamčila jedan jedini stručansavjet: kako da na najbezbolniji i najpouzdaniji način izvrši samoubojstvo. S točnom i pouzdanomdozom pilula u sebi zaspat će jednoga dana zagrlivši jednog od desetine plišanih Mickeya Mousea.

Ali prije nego što zauvijek usne posjetit će je slika iz južnoslavenskog djetinjstva, slika Ciganinana provincijskom vašaru koji uzvikuje: Miš beli, sreću deli! Zaronit će u san, u posljednji jasan kadars mišjim šapicama koje drže papirić s njezinom budućom sudbinom, tom koja je sada, eto, ispunjena,pa prema tome nema više smisla, pa prema tome ima smisla...

Priči još dodajem podatak da se prema Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta“miševima služe za proricanje u mnogim plemenima zapadne Afrike. U Bambara oni su dvostrukopovezani s obredom obrezivanja. Daju im klitorise obrezanih djevojaka, te se vjeruje da će spol

prvorođena djevojčina djeteta biti određen spolom miša koji je pojeo njezin klitoris. Također se kažeda miševi prenose onaj dio duše obrezanih djevojaka (muški dio ženskog spola) koji se mora vratitiBogu u očekivanju reinkarnacije”.

GUTE NACHT, CHRISTA

Christu sam srela u američkom provincijskom gradu za vrijeme višemjesečna boravka u Americi.Sudbina u liku novopečene američke domaćice Sally, političke azilantkinje iz Ugande, dodijelila namje zajednički stan, točnije rečeno zajedničku kuhinju. Sally, koja je na svojoj zamišljenoj karti saželaBerlin i Zagreb u jednu geografsku točku, dodijelila nam je na uporabu posuđe, tanjure, pribor za jeloi čaše, svečano zapečativši tim predmetima Christino i moje privremeno zajedništvo.

U tih nekoliko mjeseci kuhinja će postati naše zajedničko mjesto, naša privremena domovina,barka na kojoj ćemo plutati po prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, spojene ničim drugim do Sallynimopćim poimanjem geografije.

U kuhinji ćemo se kretati ograničene malim prostorom, otvarati hladnjak; tamo ćemo sjeditistisnute svaka na svojoj klupi i, nalakćene na stol, razgovarati, jesti, piti ili zuriti kroz prozor prekoprozorske daske bogato zatrpane češnjakom, lukom, poluosušenim paprikama i rajčicama, i, preko te,polužive nature morte, promatrati ničim obilježen američki pejzaž.

Uselivši se, nisam još stigla raspakirati prtljagu, a Christa se pojavila na vratima moje sobe ipozvala me u kuhinju na ručak. Pritom se neodređeno zibala, držeći cigaretu kao Marlene Dietrichcigaršpic, i s tvrdim njemačkim akcentom pojasnila:

- I cooked for thirty fishermans!1

U tih dva i pol mjeseca Christa će kuhati i nakuhavati, piti i plakati, jednom će pijana skočiti uprljavu mjesnu rijeku i biti spašena, tri puta će umalo izazvati požar (jer će zaspati s upaljenomcigaretom) i tri puta se “smrtno” zaljubiti.2

U tih dva i pol kuhinjska mjeseca otkrit ću da Christu opsjedaju dva košmara. Oba su bilapovezana u dvostruki čvor, ali jedan je bio nerješiv, a drugi rješiv, barem s moje točke gledišta. Imeprvog, nerješivog, bilo je Berlinski zid,3 a ime drugog, rješivog, staromodno, ali zato ništa manjebolno, dom. Christa je oko njih, kao oko velikih špula, namotavala napete konce svog života.

Nije pristojno prepričavati tuđe prepričane živote, nije moralno od kuhinjskih razgovora (Christaje, usput rečeno, pripovijedala o svom životu baš onako kao što je i kuhala)4 sastavljati ponižavajućižanr “kratke biografije”. Međutim, dok većina ljudi živi kao u snu, kao da uporno pišu, a netko zanjima briše, drugi pak, ona manjina, svakim i najbanalnijim činom ispisuju vlastitu biografiju.5

Christa je bila hodajuća biografija.

Rođena je u Istočnoj Njemačkoj. Kao djevojčica izgubila je roditelje i završila u domu zanezbrinutu djecu. Odande ju je izvukao i usvojio sredovječan, pristojan par, ali je Christa iz svognovostečenog doma ubrzo pobjegla i ponovo se našla u domu za nezbrinute. Kasnije je upisalafakultet, upoznala zalutala Islanđanina koji se u nju zaljubio, udala se, otputovala na Island, kuhala naribarskom brodu za trideset ribara, čistila ribu u tvornici ribe, zatim rodila dvoje djece i ubrzo

pobjegla iz novostečenog doma, u Italiju, s prvim od kasnijih mnogobrojnih ljubavnika. Nakon dvijegodine strasnog lutanja po Italiji, ljubavnik se vratio na Island a Christa u Njemačku, ovaj put uZapadni Berlin (dobivši trajni izgon iz Istočnog) gdje je: pisala pjesme, bezuspješno se ubijalanekoliko puta, pila, patila, vraćala na Island puna nade, baš kao da se vraća u Istočnu Njemačku, aonda odustajala, zaradivši trajno Medejin kompleks (islandska djeca živjela su na Islandu, s ocem).Putovala je na sjever, jug, zapad, istok, bjesomučno i uzaludno tražeći zamjenu za izgubljenudomovinu, putovala je gdje je stigla, i kamo sve ne, u Kinu, Brazil, Ameriku, u Rumunjsku, tamonekoliko puta, noseći rumunjskim Nijemcima odjeću i konzerve s hranom.

U Berlinu je svaki dan odlazila do Berlinskog zida, uspinjala se na osmatračnice i satima zurila nadrugu stranu, šćućurena kao ptica. Agitirala je, dovlačila prebjege, hranila istočnonjemačkeemigrante, mrzila Ruse, brinula se za “istočnjake”, Rumunje, Poljake, Mađare, Bugare, Čehe, opetpila, agitirala, mrzila, prijetila s osmatračnica svojom žilavom šakom (ojačalom u islandskoj tvorniciribe) prema istočnom Berlinu, slijetala nakon putovanja na istočnoberlinski aerodrom, plakala istrašno psovala istočnonjemačke carinike kamenih lica, optužujući ih da su joj oteli domovinu.

Iznajmljivala je stanove sve bliže zidu. U Kreutzbergu, među Turcima, Grcima i Jugoslavenima,osjećala se najbliže svojoj pravoj domovini, koja je pouzdano, ponavljala je to zaplakana po tisućuputa, bila baš Istočna Njemačka.

Iz Amerike je pisala pisma Janeku, Poljaku, zidaru, prebjegu, ljubavniku s kojim je živjela,dvadeset godina mlađem od sebe. Pisala je pisma, potezala iz boce votku, plakala i čestotelefonirala, zaneseno slušajući grgoljanje poljskog jezika, koji nije razumjela, odgovarajućizaneseno na njemačkom, koji pak Janek nije razumio.

U kuhinji, našoj barci s koje se širio pogled na ničim obilježen američki pejzaž, Christa se,grčevito namotana na svoja dva košmara, stala pomalo odmotavati u pravcu rješivog, i maštati o tomekako će “saviti dom” negdje na Jadranskom moru.

U kuhinji smo se i rastale, sišavši s naše američke barke koja ionako nije plovila nikamo, iotplovile svaka u svom pravcu, sigurne da se, zapravo, nikada više nećemo sresti.

Christa se objavila nakon dvije godine s otoka na Jadranskom moru, gdje je ipak “savila dom”.Izabrala je otok u zemlji koja nije bila ni Istok ni Zapad (iz zapadnoga grada omotanog Istokom naIstok smotan Zapadom).

Posjetila sam je jednog ljeta i ostala osupnuta mjestom koje ni po čemu nije bilo sličnodalmatinskom. Bilo je to ružno, zabačeno selo, bez ijednog drveta, s izlizanim sivim stijenama, snakaradnim kućama koje ni na što nisu nalikovale i nikamo nisu pripadale. Ipak, tu je “savila dom“,prenijela knjige, opremila kuhinju kao brodski magacin, posadila u lončiće sitno plavo cvijeće kojeje bila donijela sa sobom iz Njemačke.

Christa me ostavila da tamo ljetujem i, pravdajući se da ne podnosi ljetne vrućine, otputovala uGdanjsk, novom ljubavniku, ponovo Poljaku, novom Janeku, radniku gdanjskog brodogradilišta (štomi je sve ispričala u kuhinji, dakako). Provela sam nekoliko dana u tom selu ni na nebu ni na zemlji, i

kada se jednoga dana zacrnjelo nebo, zapuhao vjetar i stuštila kiša, bila sam sigurna da jedalmatinsko otočko selo slično islandskom, iako na Islandu nikada nisam bila.6

Kad sam napustila otok, bila sam nekako sigurna da se nikada više nećemo sresti. Mislila sam nanju u dane kada se rušio Berlinski zid. A onda sam je zaboravila.

Nakon dugo vremena stiglo je njezino pismo, iz nekog sela u Poljskoj. Sagradila je kuću, malu,drvenu, s vrtom. Kuću je pretpostavljam gradilo ni više ni manje nego trideset poljskih zidara.Christa je kuhala za trideset zidara, kao nekad za trideset ribara. Kuća se, pretpostavljam, malko ziba.Christa spava u kući mirnim snom, kao netko tko je zaradio ulaznicu za nebo. Nad poljskim selom sjajasan mjesec. U snu Christa kuha. U snu čisti ribu. U snu Christa ruši. U snu gradi. U snu se ziba.

Gute Nacht, Christa. Schone gute Nacht... Tako piše u njemačkoj početnici koju mi je jednomprilikom poklonila. Početnica je pripadala Janeku, onom prvom Janeku koji, podcrtavši ime Christa iucrtavši olovkom umjesto uskličnika malo srce, nije odmakao dalje od prve lekcije. Umakao je uKanadu. Tamo radi kao “carpenter”, kako je jednom, puno kasnije, napisao Christi na razglednici sravnodušnim kanadskim pejzažem.

Zamisli, napisala je u pismu Christa, nisam ni znala da je srušen BERLINSKI ZID! Posve mezarobila gradnja kuće, a osim toga ovdje je ionako strašna zabit, ne dolaze novine, nikoga ne viđam...7

Nad zabitim poljskim selom, nad Christinom drvenom kućom, sja jasan mjesec. Christa od nekogvremena u snu izgovara riječi na jezicima koje je uporno odbijala naučiti: na islandskom, poljskom,hrvatskom. Christa izgovara riječi od dana kada je srušen Berlinski zid. Gute Nacht, Christa. Schonegute Nacht. Schlaf mit den Engelchen ein...

EpilogPriča o Christi objašnjava bit hirovita pamćenja, nesvjesna arhiviranja slučajnih biografija,

slučajnih fotografija, slučajnih stvarčica koje uporno držimo u svome okružju ne znajući pravo zašto.U tajnoj topografiji naših života otkriva se da su one, te slučajne stvari, s nama iz razloga koji tekkasnije mogu, ali i ne moraju, potvrditi svoju dublju zakonitost. Slučajnosti su, čini se, privučenenašim osobnim magnetskim poljem, u našem okružju najednom otkrivamo i čavao i uže, a ne znamoobjasniti ni otkuda oni ovdje niti zbog čega. U konačnu, uvijek banalnom rezultatu, pokazuje se da je ičavao tu da bismo ga jednoga dana zakucali, da je i uže tu da bismo se jednoga dana objesili.

Christina biografija ušla je u moje magnetsko polje privučena nečim što tada nisam znala, niti sammogla znati. Napisala sam priču o Christi i nekoliko godina kasnije obrela se u samom njezinusredištu. Nalazim se u Berlinu, progone me dva košmara oko kojih kao oko velikih špula namatamnapete konce svoga života. Ime jednoga je dom, taj kojeg više nemam, a ime drugoga zid, taj koji jenikao u mojoj izgubljenoj domovini. U Berlinu se često uspinjem na nevidljive osmatračnice ineodređeno prijetim šakom u pravcu juga. U košmarnim snovima gradim dom koji se uvijek iznovaruši. Ponijela sam sa sobom i Christinu-Janekovu njemačku početnicu. Njemački mi ne ide od ruke. Usvom privremenom berlinskom boravištu uljuljkujem samu sebe u san. Gute Nacht, šapnem u mraku.Schone gute Nacht... To je sve što znam.

NOĆ U LISABONU

Prvo što mi je palo na pamet u vezi sa Lisabonom, gradom u kojem ću se zadesiti prvi put, bio jenaslov starog Remarqueovog romana Noć u Lisabonu. Remarqueov roman govori o već zaboravljenuvremenu u kojem čovjek nije značio ništa, a ispravan pasoš sve. Naišla sam na taj citat čekajućinekoliko sati u zapadnoberlinskom uredu za produženje njemačke vize, a onda i nekih dva sata umalom istočnoberlinskom uredu portugalskoga konzulata, sve s Remarqueom u ruci. U mom pasošudobrano išaranom vizama zelena portugalska viza djelovala je obećavajuće.

U Lisabon sam putovala s prtljagom, ili pak posve bez prtljaga, kako se uzme. Bila sam izgubiladomovinu. Nisam se još uspjela navići na gubitak, niti na činjenicu da sam dobila istu, ali različitu. Usamo godinu dana bila sam izgubila dom, prijatelje, posao, skoru mogućnost da se vratim, ali i željuda se vratim. Sve u svemu, preduga priča da bi bila ispričana na ovome mjestu. S punih četrdeset ipet godina našla sam se u svijetu s torbom u kojoj su bile najnužnije stvari, baš kao da je svijetsklonište. Sjećanje na sklonište, kamo sam se za vrijeme zračnih uzbuna sklanjala zajedno sa svojimsugrađanima, još je svježe. Moj prtljag činio mi se čas preteškim, čas sramno laganim, osjećaji suovisili o trenutnu raspoloženju. Nastojala sam zato svoj gubitak mjeriti na nekoj zamišljenoj općojvagi, znalo je biti utješno.

Evropa je, naime, bila puna takvih kao ja. Posvuda sam nailazila na svoje zemljake, Bosance,Hrvate, Srbe. Naše priče bile su različite, a sve su se nekako svodile na isto. Ja sam, doduše, svojukuću raznijela sama. Previdjela sam da su rat i diktatura braća, to što je stari Remarque znao. Da,napisala sam nešto što nije trebalo. Učinila sam to, priznajem, više iz nesposobnosti da se prilagodimopćoj laži nego iz želje da budem heroj. Bila sam u dobi kada se laž, kao zakonita strategija, podnosisamo u književnosti, ali ne više u životu.

Kao i moji brojni zemljaci, izbjeglice, osjećala sam strah pred neizvjesnom budućnošću u kojoj jebio izvjestan samo pasoš od male koristi. Da sam bila kriminalac možda bi mi baš takav vrijedio, alibila sam spisateljica. Svoju situaciju ipak nisam uzimala dramatično. Moje knjige stale su uskromnim nakladama polako izlaziti na stranim jezicima. Zbog toga sam, uostalom, i bila pozvana uPortugal na dvodnevni književni skup.

Vođena romantičnom predodžbom o Lisabonu zamolila sam domaćine da mi nekoliko dana prijepočetka skupa rezerviraju jeftinu hotelsku sobu. Ispostavilo se da hotel nije bio tako jeftin. Umjestomalog, romantičnog pansiona, kako sam ja zamišljala, završila sam u novijem hotelu ravnodušnegradnje koji je po svemu podsjećao na istočnoevropske. Recepcija, mali bar i hodnici bili sunatopljeni ustajalim mirisom duhanskog dima. Stigla sam u petak uvečer, književni skup započinjao jetek u srijedu. Na recepciji me u koverti čekao novac, honorar što su ga ostavili uviđavni domaćiniskupa. Rua Castillo bila je pusta, padao je prljav, vjetrovit i vlažan sumrak.

Ujutro mi se činilo da grad vidim kroz malko zamašćeno staklo. Vodič i mapu, koje sam kupila uprvoj novinarnici, jedva da sam otvorila. Pustila sam da me vodi instinkt i uskoro zadovoljnoustanovila da sam izbila baš onamo kamo sam i željela, na vodu, na obalu rijeke Tagus, za koju samisprva mislila da je more. Tamo sam dugo sjedila u nekom cafeu ispijajući jutarnju kavu i promatralalica ljudi koji su silazili s broda.

Zatim sam šećući zabasala u četvrt s bučnim, uskim uličicama. Ljudi su stajali napolju, razgovarali,dovikivali se, čavrljali, prepirali se. Ispred pocrnjelih konoba nalik na pećinske duplje stajale suimprovizirane male tezge s povrćem, mesom, ribom, vinom. Oko tezgi zujali su rojevi muha,provlačili se mačke i psi, vrtjeli prolaznici, kupci, lokalne lude. Bila sam u Alfami. Od gustog žagorai vruće izmaglice hvatala me nesvjestica. Činilo mi se da se nalazim u samom srcu Mediterana,proširenom, doduše, na obalu Atlantika. Omamljena, hvatajući dah, bauljala sam po jednoj odnjegovih klijetki.

Na tvrđavu St. Jorge uspela sam se malim, otvorenim tramvajem na kojem su putnici visjeli kaogrozdovi. S tvrđave je pucao raskošan pogled na grad. Grad je sličio prezreloj dinji. Čak je i nebokoje su sjekle tisuće nervoznih lastavica bilo žuto.

U hotel sam se vraćala putem koji sam zapamtila, preko Rossija. U žutoj izmaglici pričinjalo mi seda posvuda viđam prodavače srećaka. U hotelskoj sobi zaspala sam teškim, opojnim, tropskim snom.

Predvečer sam se uspela u Bairro Alto. Namjeravala sam večerati u nekom od malih restoranakoje je preporučivao moj vodič. Zastajala sam pred vratima restorana praveći se da pažljivoproučavam izvješene jelovnike. U jednom trenutku zahvatio me nesavladiv osjećaj panike. I dok samkao ukopana stajala pred ulazom u neki restoran zamijetila sam mladićevo lice. Stajao je oslonjen nazid pred ulazom u susjedni cafe, okružen mladim ljudima koji su besposleno dreždali kao i on.Osmjehnuo se, nešto dobacio, i premda sam bila blizu, činio mi se veoma udaljenim, poput lica nazamašćenoj grupnoj fotografiji. Odsutno sam produžila niz ulicu ne znajući kamo idem.

Dočekao me na kraju ulice. I kao da se boji da mu ne izmaknem brzo je na engleskom upitao imamli nešto protiv da popijemo kavu, zna za jedno mjesto u blizini.

- Još vam je rano za Bairro Alto. Život ovdje počinje iza ponoći...Sjedili smo u otvorenoj kavani na trgu. Pitao me odakle sam. Odgovorila sam jednostavno. Obično

pojašnjavam, dodajem fusnote.- Aha... Vo-lim-te? izgovorio je mladić s upitnom intonacijom i ljupko dodao:- Naučila me jedna vaša zemljakinja.Mladić me podsjećao na galebove, tako su ih zvali, mladiće na Jadranu koji su šezdesetih godina

zabavljali prve strane turistkinje koristeći se repertoarom od pedesetak riječi na nekih desetak stranihjezika. Imao je neobično ugodan, prigušen glas. Ispričavao se da ne zna engleski, iako je sve što jeizgovorio zvučalo jednostavno i umjesno. Izvadio je iz novčanika fotografiju mlade, lijepe plavuše.

- To je bila moja zaručnica. Norvežanka objasnio je.Ispričao mi je zatim da njegovi roditelji žive u Portu, da tamo imaju kuću, da je sam u Lisabonu, da

je ovdje tek nekoliko mjeseci, iako je tu rođen, da je živio posvuda po svijetu, najduže u Brazilu,zatim neko vrijeme u Njemačkoj, u Norveškoj, da u blizini ima iznajmljen stan, da se pokušava ovdjeskrasiti, da se izdržava izrađujući nakit za suvenirne radnje, te da je Lisabon, provjereno, najboljemjesto na svijetu.

Mladićev jednostavan životni raport me dirnuo. Imao je veoma lijepo, sjetno lice, puna usta,krupne, ukošene tamne oči, sjajnu crnu kosu na potiljku skupljenu u rep i dječačku figuru.

- Fernando Pessoa, naš pjesnik rekao je mladić ne bez ponosa, pokazavši rukom u pravcuskulpture, brončane klupe na kojoj je sjedio brončani pjesnik.

Na trg s bogatim oronulim fasadama spuštao se vlažan i ljepljiv sumrak.- Želite li da vam malo pokažem Bairro Alto? upitao je ljubazno mladić.Dok smo se uspinjali ulicom zamijetila sam da s teškoćom pratim njegov lagani korak. Zastala sam

načas hvatajući dah. Mladić je iščezao u uskom prolazu. Zatim je izvirio i ljubazno mahnuo.

- Gdje ste? Dođite, idemo prečicom...I pružio mi je ruku. Načas sam neodlučno zastala, a onda je prihvatila.Dalje jedva pamtim. Sjećanje na tu noć košmarno je, niz razlomljenih slika, brza, opojna noćna

vožnja. Pamtim homoseksualca za šankom, njegovu ogoljenu snažnu mišicu, porto u malim čašama,zvuk fada koji je poput tople vlage nalijegao na posjetioce, našao se tu i neki pijani Nizozemac, nekipoljski Portugalac ili portugalski Poljak koji je sličio hrtu i kojem je moj pratilac tutnuo u rukunovac, dobivši zauzvrat grumenčić hašiša, zatim neki Englez, desperados, i njegova prijateljica,lokalna prostitutka, pamtim brzinu i lakoću s kojom je moj pratilac motao joint jednom rukom.Pamtim ubod ljubomore kada je neka mlada žena zagrlila i poljubila moga pratioca, zatim sve češćedodire njegove ruke, nježne poljupce u vrat, pamtim kako me nagovarao da uzmem taksi i odem navrijeme (Zašto na vrijeme?), pamtim vruću, otežalu strast na nekoj klupi u parku Avenide daLiberdade, gdje su nas svaki čas osvjetljavali farovi prolazećih automobila, pamtim da me je ljubiostrasno i nježno, pamtim i podrugljivi pogled recepcionara u hotelu, svoje buđenje u noći i sedefastu,gotovo fluorescentnu liniju mladićeve kralježnice, usku dječačku stražnjicu, raspuštenu kosu tamnasjaja, pamtim bljesak svoga lica u kupaoničkom zrcalu, gubitak daha pri suočenju, misao oštru ihladnu poput noža, koliko sam i ne zamijetivši ostarjela, potonuće u novi san kao u očajanje, pamtimsvoju ispruženu ruku u tami koja se ne usuđuje da ga dotakne, svoju tromu, tešku ruku, jutro u kojemme ljubio s istom strašću, pamtim na kraju njegova neobično uspravna leđa u kariranoj crnoplavojkošulji koja zastaju na vratima kao da nešto iščekuju...

- Doći ću večeras... rekao je ne okrenuvši se.Nakon njegova odlaska dugo sam ležala u nekom teškom, vrućem polusnu, a onda sam konačno

ustala. Palo mi je na pamet da treba provjeriti novac koji sam ostavila u sobnom sefu i novčanik utorbici. Sve je bilo na svome mjestu. Ova me vlastita gesta, zbog prirodnosti s kojom sam je izvela,bacila u očajanje. Da, bila sam stara, mnogo starija nego što sam to zaista bila.

Poslijepodne sam provela u zamračenoj hotelskoj sobi gledajući na televiziji brazilsku soap-operui premda nisam razumjela ni riječi, plakala sam.

Moj dječak se nije pojavio. Zvao se Antonio.

Sutradan sam se obilazeći Lisabon fizički kažnjavala. Vozila sam se starom gradskom uspinjačomSanta Justa, dugo gledala u žućkastoplavo nebo kroz otkrhnutu kupolu samostana Carmo, bila uBelemu, dugo hodala Jeronimovim samostanom, pješačila u posve drugom pravcu grada, doGulbenkianova muzeja. Tražila sam posvuda lijepu, sjetnu Antonijevu glavu.

Predvečer, u hotelskoj sobi, tresla sam se, držala samu sebe na nevidljivoj uzdi i nisam otišla doBairro Alta. Izašla sam kasno, lutala do ponoći gradskim ulicama susrećući prosjake, narkomane,beskućnike. Uspinjala sam se prema svome hotelu avenijom da Liberdade praćena vjetrom ljepljivaslatkasta okusa. U jednom trenutku, u jednom pogledu sa strane, vidjela sam samu sebe kao junakinjujeftinog ljubavnog romana. Razdirala me čežnja, baš tako, ludjela sam od čežnje da ga još jednomvidim. Premetala sam u ustima bombon čiji sam okus već bila zaboravila: okus poniženja, slatkegroznice, unutrašnjeg protesta i bespomoćne pomirenosti. U hotelu sam upitno pogledala urecepcionara u nadi da će me zaustaviti i reći da ima poruku za mene. Recepcionar je moj hod dolifta propratio podrugljivim smiješkom.

U utorak sam sjela na vlak na stanici Cais do Sodre i posjetila obližnja turistička mjesta Estoril iCascais. Slijedila sam poslušno svoj vodič, kao da će me turistička poslušnost spasiti od čežnje daga još jednom vidim. Uvečer sam se otkinula s nevidljivih uzdi i pojurila na Bairro Alto. Stara

gradska četvrt pulsirala je ritmom moga uznemirenog srca. Koračala sam uskim uličicama, zastajalapored malih crnih konoba. U tamnim rupama lokalni ljudi gledali su televiziju, igrali karte i ispijalivino. U nekoj konobi, gdje su osvijetljene mutnim svjetlom sjedile starije žene, zaustavila sam pogledna velikom uljanom portretu mlade ljepotice koji je visio na zidu. Zamijetivši moj pogled jedna jeosušena starica, baš kao objava iz košmarna sna, prišla vratima, upravila i sama pogled prema slici,a onda uzdahnula, zakimala glavom i prstom pokazala na krupnu staricu koja je odsutno zurila utelevizor. Bila je to djevojka sa slike. Ta tužna pantomima, ta kratka ogledna nastava iz prolaznostiživota, ta starica koja poput kakve groteskne stjuardese u vremeplovu života pokazuje smjerove,uboli su me u srce kao nejasan nagovještaj gubitka.

Nervozan, vlažan vjetar potpirivao je moju uznemirenost. Skrenula sam u neki bar privučenaglasom Billie Holiday, sjela za šank i naručila porto. Očaravajući unjkavi glas mijesio je zrak gust odcigaretnog dima. Osjećala sam slabost od okusa porta u ustima, od čežnje. U nekom baru, gdje susnažno mičući bokovima plesali crni muškarci, popila sam svoj drugi porto. U nekom trećem barusjedila sam prikovana zvucima fada i uporno iščekivala lijepo, sjetno Antonijevo lice.

Tada još nisam znala da sam tražeći Antonija tražila zapravo pravi kraj priče. A kad sam bilauvjerena da ga više neću sresti, on je iskrsnuo odnekud, sjeo za moj stol kao da smo se bilidogovorili, poljubio me u obraz i prigušenim glasom rekao:

- Hajdemo...Opisi ljubavnih scena, čak i na stranama najvećih romana, uvijek su na rubu pornografskog. To što

ljubavne scene čini velikima nije umješnost pisca u opisu nego kontekst, priča. Ja je nisam imala.Obrela sam se u ogoljeloj formuli porno-žanra kao u mišolovci.

Antonio i ja zapalili smo postkoitalne cigarete. Antonio je otpuhnuo dim i natmurio lice.- Što ti je? upitala sam.Pogledao me svojim krupnim, ukošenim, tamnim očima i gorko rekao:- Nas dvoje nismo jednaki.- Kako to nismo jednaki? pitala sam oprezno, uvjerena da slijedi replika o razlici u godinama.- Ja sam čovjek s problemom rekao je jednostavno Antonio.Čovjek s problemom isprva se nećkao da govori, a kada je progovorio jurila sam za njim trudeći

se da pohvatam konce. Njegova priča lomila se, pucala, izmicala i krivudala kao sama laž.Ispostavilo se da je trebao platiti najamninu za stan, da je sutra posljednji rok, ako ne plati gazda ćezaplijeniti njegove stvari, vrijedan materijal za nakit i alat. Ispostavilo se da je suma prilična, da uLisabonu nema nikoga tko bi mu mogao posuditi novac. Ispostavilo se da novac ne može posuditi odroditelja, jer ne žele čuti za njega. Dalje se ispostavilo da je njegov otac bio fašist koji je nakonsloma Salazarova režima pobjegao iz zemlje. (U Brazil? U Njemačku?) I hvala bogu da se sklonio,cijeli ih je život maltretirao, prokleti pijanac. Ni mati nije bila bolja. Jedva je dočekala da otacnestane da bi mogla udahnuti slobodu.

- Strašno je bilo kada bih došavši kući nailazio na pepeljare pune opušaka. A moja majka nije bilapušač.

Ispostavilo se da je kuću koju je stekao radom u Njemačkoj ostavio ženi, Njemici ili Norvežanki.Dalje se ispostavilo da ju je jednoga dana zatekao u krevetu s drugim, da mu se zgadila, da je zalupiovratima i zauvijek napustio dom. Od tog trenutka njegov život nezaustavljivo klizi prema dnu.

Antonio je taj život koji nezaustavljivo klizi prema dnu zorno prikazao okrenuvši palac nadolje.Ima nečeg neodoljivog u tome kada lažac laže na jeziku koji ne poznaje. Antonijeve rečenice bile

su jednostavne, lišene sentimentalnosti. Da je lagao na portugalskom laž bi, vjerujem, bila očita.Ovako se, na šturom engleskom, doimala kao istina. S druge pak strane, njegove su riječi prekrivale

realnost koju nisam poznavala, i zato sam prizivala u pomoć imaginaciju koja je došla natopljenavlagom brazilske soap-opere, te koju sam nedavno poslijepodne gledala u istoj ovoj sobi i plakala. Ipremda Portugal nije Brazil, niti je život soap-opera, sve se nekako saželo u jedno, i ja sam, tješećiga, rekla:

- Život je nepredvidljiv, Antonio, u jednom trenutku smo na gubitku, a u drugom na dobitku...Što je najnevjerojatnije, izgovorivši tu glupost, sama sam u nju povjerovala i gotovo se nad

izgovorenim ganula.Antonio me zagrlio i tužno uzdahnuo. Ljubili smo se dugo i strasno. Mala fado-pauza s temom

života koji nezaustavljivo klizi prema dnu nije nimalo umanjila našu požudu. Naprotiv.

Ujutro se Antonio hitro obukao, krenuo prema vratima, zalamatao rukama, nemoćno sjeo na krevetdo mene i podbočio rukama svoju lijepu glavu.

- Što da radim? rekao je s očajanjem u glasu.Ponovo smo pretresli slučaj. Prijatelji? Nema prijatelja. U Lisabonu je tek nekoliko mjeseci, nije

ih uspio steći. Braća? Ima braću, ali s njima nije u dobrim odnosima. Nikada mu ne bi posudilinovac. Odgoda? Ne dolazi u obzir, gazda je zaprijetio policijom, završit će u zatvoru. Zarada? Nemanačina da tako brzo zaradi novac. Da, ima, doduše, neki gay tipovi našli su mu tezgu da u nekom gaybaru izvodi striptiz, jednom je to, popivši malo, učinio iz vica, svidjelo im se, nema ništa protivpedera, iako sam nije gay, ali taj novac ionako ne bi dobio odmah. Ne, drugo ne vidi, zaista, ne vididrugi način. Završit će u zatvoru. Logično. Zatvor je to zakonito dno života koji nezaustavljivo kliziprema nadolje...

Antonio je slamao moje srce. Najednom, da li zbog jutarnje ljubavne slabosti i neprospavane noći,da li zbog tog zavodljivog očaja smještenog na mome krevetu, slomila sam se i ja. Stala samhvatajući dah govoriti o tome kako je u mojoj zemlji rat, kako zapravo ne znam što ću sa sobom ikamo ću, sama sam na ovome svijetu, nemam ni zaštitnika, niti doma, ne znam što će sa mnom bitisutra, umorna sam od toga da se pretvaram da mi je bolje nego što mi uistinu jest. Sve je to bila istinakoju, dakako, ne bih nikada izgovorila, jer sebe tako nisam ni doživljavala, samosažaljenje mi je,uostalom, oduvijek bilo odvratno. Moja istina bila je sada nalik na bljutavi soap, i Antonio koji nijepoznavao realnost koju su prekrivale moje riječi, mogao je tu istinu primiti samo kao laž.

Istina je, međutim, bila drugdje. Slutila sam da je iznenadna bujica riječi koja je provalila iz meneznačila tek kratku odgodu neodoljive potrebe da spasim Antonija iz lažne ili stvarne nevolje.

Antonio nije ništa rekao. Samo me sućutno zagrlio. Zaronila sam u njegov zagrljaj i briznula u plač.Dugo nisam tako plakala, nije bilo prilike, nitko mi nije ponudio sigurno i toplo rame. Antonio jegrleći me jednom rukom već hitro otkopčavao košulju i hlače. Usnama je brisao moje suze koje sutekle sve obilnije, u jednom času mi se učinilo da smo sami na ovome svijetu, on i ja, dvije srodnesirote, zatim je u mojoj mašti bljesnula slika onih pepeljara punih opušaka u sobi Antonijeve majke,te koja nije bila pušač, pustila sam suzu i za nju, a onda sam se zaboravivši na sve, prepustila...

Kasnije, još uvijek omamljena, izvukla sam se iz Antonijeva zagrljaja, otišla do sobnog sefa iizvadila kovertu s honorarom.

- Uzmi rekla sam.Ipak je znao da će me slomiti. Kako znam? Po načinu na koji je primio novac. Poput bogata

čovjeka kojem su na proputovanju ukrali novčanik s kreditnim karticama Antonio se ljupko zahvalio irekao da će novac vratiti do nedjelje. Zapamtio je da odlazim u nedjelju.

Na vratima je zastao. Njegova neobično uspravna leđa u kariranoj crnoplavoj košulji doimala suse kao da nešto iščekuju.

- Doći ću večeras... rekao je ne okrenuvši se.Znala sam da neće doći i da je ovo pravi kraj priče. A kada je zatvorio vrata za sobom, palo mi je

na pamet da je Antonio prvi ljubavnik u mome životu kojeg sam platila. Iskrsla je i slika one stariceiz konobe na Bairro Altu, one stjuardese, saobraćajke, što li.

Poslijepodne sam u hotelskom restoranu imala ugovoreni ručak s domaćinima književnog skupa.Bila sam konačno na sigurnom terenu, sa “svojima”. Na Antonija sam s olakšanjem zaboravila. Zaručkom smo živahno raspravljali o knjigama, o portugalskoj književnosti, o programu našeg skupa isudionicima. Za stolom je sjedio i P., koji tek što je stigao s aerodroma i kojeg su domaćini smjestiliu isti hotel. Dogovorili smo da će sutra ujutro doći po nas kolima, a onda su nas domaćini ostavili.

- Kako si? pitao je nakon kraće šutnje P. zagledavši se u moje lice.

Dobro izmišljena priča nema razloga da liči na stvarni život; život se iz petnih žila trudi da ličina dobro izmišljenu priču, napisao je Isak Babelj.

Naravno da sam znala da će i P. sudjelovati na književnom skupu. U pozivu sam među imenimasudionika vidjela i njegovo ime. Jedino što sam se nadala da će on, vidjevši moje ime na popisu,odustati.

Da, nasuprot meni, kao u životu koji se iz petnih žila trudi da sliči dobro izmišljenoj priči, sjedioje moj bivši ljubavnik, ljubav moga života, čovjek za kojeg sam bila spremna umrijeti. Tu je, nadohvat ruke, sjedila moja dugogodišnja mora, groznica koja me predugo tresla, moje bolno mjesto,moja nikada zarasla rana.

Dakako da sam ga u tom trenutku žestoko mrzila. Dobro sam, odgovorila sam sa smiješkom,dapače, odlično. Zatim sam, ne znajući zašto to činim, dodala da ga, ako nema ništa drugo u planu,mogu večeras provesti po Bairro Altu.

Nije imao baš ništa drugo u planu.

Jedan moj znanac ispričao mi je svoju ljubavnu priču. Imao je sedamnaest godina kada se ludozaljubio u svoju vršnjakinju. Bili su zajedno nekih tri godine, a onda se veza raspala. Ona se udala.Odonda je više nije vidio. Godine su prolazile, nije se ženio, često je mislio na nju. A onda jejednoga dana saznao da je postala udovicom. Već drugoga dana sreo ju je na ulici, ustanovivši da jesve te godine i živjela u njegovu susjedstvu. Imala je odraslu kćerku. Zaljubili su se ponovo, istomžestinom, barem je tako tvrdio moj znanac. Proveli su prve slatke i mučne dane. Ona ga je optuživalada se, prepričavajući zajedničke doživljaje iz mladosti, sjeća doživljaja koje je imao s drugimženama.

- To nije istina! plakala je žena. Sve se to možda dogodilo, ali ne sa mnom!Moj me znanac uvjeravao da je istina, da se točno sjeća svake pojedinosti, i da je cijeli problem u

tome da je ona sve zaboravila.- Inače sve je isto, malošto se promijenilo. Ruke imaju pamćenje. Jedino se miris mijenja. Prije je

mirisala na mladu djevojku, a sada miriše na zrelu ženu.

Često sam zamišljala naš susret. Zamišljala sam što ćemo reći jedno drugome ako se jednoga danaponovo sretnemo, kako ćemo se ponašati, hoćemo li moći biti neusiljeni.

Sada smo sjedili u restoranu ironična imena Primavera, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu,i ćaskali o tome što ćemo naručiti. Ni on ni ja nismo se usuđivali potegnuti konac zajedničkeprošlosti. Pitala sam se cijelo vrijeme koliko i kako P. pamti i da li uopće pamti, i koliko se moje

pamćenje razlikuje od njegova. Kao da je nagađao o čemu mislim, P. se potrudio da ne ostavi ninajmanju pukotinu kroz koju bih mogla prodrijeti na teritorij zajedničke prošlosti. Meni je davno bioostavio moju polovicu, sebi uzeo svoju, i sada nije pokazivao ni najmanju želju da polovice barem natrenutak spoji.

P. je zapravo izbjegavao da govori o bilo čemu što bi imalo veze sa svakidašnjim životom, nije mepitao gdje sam, što radim, izbjegao je pitanje o mojoj bivšoj zemlji, o ratu, o svemu što se umeđuvremenu dogodilo, a dogodilo se, doista, toliko toga.

Zato se P. zabunkerirao, baš tako, zabunkerirao, u prepričavanje svoga novog romana. Roman jebio dosadan, u tom času dosadniji nego što je, valjda, bio. Slušala sam ga i nisam mogla vjerovatisvojim ušima. Doživljavala sam epizodu kao neku vrstu grotesknog sna. Kao da se P. s nevidljivimpadobranom spustio s nekog udaljenog neba za moj stol u lisabonskom restoranu, ždere škampe,zaliva se vinom i davi u prepričavanju vlastitog romana.

P. je, valjda, držao da je priča o romanu neka vrsta blagotvornog tampona (blagotvornog zamene!), dovoljno neutralan a opet intiman teritorij koji, eto, dijeli sa mnom. Priču o vlastitom djelu P.je očito smatrao i oblikom posrednog zavođenja, koje pristoji njegovim godinama i ni na što neobavezuje.

Jebena muška Šeherezado, gunđala sam u sebi. P.-ova strategija ne samo da je otopila svaku naduda ću otvoriti kutiju s uspomenama, nego je i ubila svaku želju za tim.

Gdje ti je srce, P., očajavala,sam u sebi. Pomislila sam kako mi je P. ukinuo pravo napriželjkivanu dramu sjećanja. Bilo je to brutalno, poput ubojstva. Bilo je to međutim i P.-ovosamoubojstvo.

Nategnuti još malo žvakaću gumu ljubavi, provjeriti elasticitet, probati ima li još okus, omirisativlastitu prošlost, još nešto dobiti, još nešto izbiti, još nešto izvući, protresti kašicu, iščupati i zadnjinovčić, naplatiti dugove...

Vrativši se u hotel otišli smo u isti krevet, znali smo to u početku, kao da se i nije moglo izbjeći.Morali smo se onjušiti, morali smo vidjeti kako je to nakon tolikih godina, mirišemo li ili smrdimo,mogu li još usne, vlaže li se još spolni organi. Spavali smo iz obijesti, iz lakomosti, zbog stečenogprava, možda i zbog neke mlake nježnosti, iz trenutnog pijeteta, iz komemorativnih razloga, iz mržnje,iz znatiželje, iz želje da zadržimo jedno drugo u vlasti, da još jednom pobijedimo, da još jednomizgubimo, da vidimo je li što preostalo, da ne povrijedimo jedno drugoga, da povrijedimo...

Bilo je to usporeno kretanje dvaju tijela koja svaki čas zastaju pitajući se zašto to čine. Dala samP.-u, svojoj vlastitoj prošlosti, umjetno disanje bez nade u uspjeh. Izbijala sam iz njega dužnopoštovanje, kažnjavala sam njega, kažnjavala sam sebe.

I to je bilo sve. A pamćenje, ta moja polovica koju sam kao dragocjenost čuvala u imaginarnim istvarnim ladicama, naglo je izgubilo vrijednost i pretvorilo se u snop nevažećih novčanica.

Ujutro ga nije bilo u mojoj sobi, na čemu sam mu bila zahvalna. Spavala sam s mrtvacem,pomislila sam, ničega više nema, nema više boli, samo mala mučnina koja će brzo proći.

Bila sam zahvalna domaćinima na mudrosti: naš se dvodnevni skup održavao izvan Lisabona.Govorili smo o promjenama u tranzicijskim kulturama, o pojavi retrogradnih koncepata u nacionalnimkulturama, o ulozi pisca i novom shvaćanju intelektualnog angažmana. U subotu poslijepodnepozdravili smo se s domaćinima i vratili u Lisabon. Drugi dan ujutro trebali smo putovati. P. i jaotprilike u isto vrijeme. Večer smo, na moj prijedlog, proveli u nekom restoranu na Bairro Altu. Snama su bile i francuske kolege.

Antonija nije bilo. Sumračnom uličicom prošao je samo prodavač ruža, odjeven u smoking odijelo,s bijelim rukavicama na rukama, zalizane tamne kose skupljene na potiljku u rep. Sjekao je prostorkao da nema težine, a košara s ružama kao da je lebdjela ispred njega. P. mi je kupio ružu. Imala samosjećaj da je primam od invalida.

Ujutro je do odlaska na aerodrom preostalo nekih dva sata. Rekla sam P.-u da ću prošetati. Isprvase ponudio da pođe sa mnom, a onda se predomislio rekavši da će radije pričekati u hotelskomfoajeu.

Krenula sam prema Rossiju, ulice su bile blistave, vjetar je stao, prvi put u ovih nekoliko dana.Namjeravala sam kupiti suvenir, kazetu s fadom, i u jednoj uličnoj kavani ugledala onoga kojeg sam itražila. Sjedio je sam i ispijao kavu. Osmjehnuo se kada me je ugledao, ustao, poljubio me u obraz.Odustala sam od kupnje suvenira, i mi smo, kao u sretnom finalu kakva ljubavnog filma, polakokrenuli parkom Avenida da Liberdade, nazad prema hotelu.

Antonio mi je usput ispričao da je platio najamninu, da je sada sve u redu, da je i majkadoputovala da ga vidi, i otac mu se javio, ipak su obitelj, i ipak ga vole, eto, i brat ga je pozvao dabude krsni kum njegovu tek rođenom djetetu. Antonijeva priča s primjernim katoličkim happy endombila mi je dosadna. Novac nije spominjao.

- Zaboravit ćeš me, zar ne? rekao je ljupko, zamijetivši da ga ne slušam.Na oštrom jutarnjem suncu zamijetila sam dvije sitne boriće oko njegovih krupnih, malko ukošenih

očiju, zubnu caklinu malko požutjelu od cigaretnog dima. Ne, Antonio nije bio dječak, bio jemuškarac koji se bližio tridesetoj. Najednom me zahvatio osjećaj tople žalosti, sažaljenja, što li.Prislonila sam svoj obraz uz njegov, stajali smo tako jedan trenutak, stisnuti jedno uz drugo. Više senije imalo što reći.

Dok smo Antonio i ja stajali priljubljeni jedno uz drugo na suprotnoj strani ulice opazila sam P.-a.Učinilo mi se da je i on nas vidio, ali kao da je brzo svrnuo pogled praveći se da nas ne zamjećuje.

U tom trenutku palo mi je na pamet kako se ovdje, u Lisabonu, život potrudio da ispriča neku priču,dobru ili lošu, nije moje da sudim. Na suprotnoj strani ulice, baš kao u životu koji piše romane,prolazila je moja prošlost praveći se da me ne zamjećuje. Mislila sam o tome kako je život izabraobaš ovo mjesto da u tajnoj geografiji naših života (mojoj, P.-ovoj, i, tko zna, možda Antonijevoj)spoji točke koje se nikada ne bi spojile. Život se u ovom slučaju zaista potrudio da nadmaši pisca.

Pomislila sam i na to da Lisabon, koji sam prvog dana u vrućoj izmaglici doživjela kao gradprodavača srećaka, možda to zaista i jest. Snaga banalnosti leži u tome da su one u većini slučajevatočne: život je zaista nepredvidljiv, u jednom trenutku smo gubitnici, u drugom već dobitnici. ULisabonu sam uplatila nevidljivu srećku, nisam još jedino znala kakav je ishod.

Razmišljala sam i o tome kako je Antonio, amater, našu porno-epizodu uspio pretvoriti u priču, dali baš ljubavnu, ne znam, znam samo da nije bila lišena nježnosti i strasti. U isto to vrijeme, P.,profesionalni pisac, veliku, strastvenu i dugu ljubavnu priču sveo je na mjeru otužne i mlake porno-epizode. Priznajem, uz moju pomoć.

P., kojeg sam dobro poznavala, postao mi je dalek. Antonio, kojeg nisam poznavala, postao mi jeblizak. Štoviše, učinilo mi se da smo isti; nismo li oboje prodavači uličnih trikova, obrćemo kuglicebrzinom vjetra, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš, naša je vještina vještina uvjeravanja, proizvodnjačarolije koja će se već u sljedećem trenutku istopiti kao mjehurić od sapunice. Razlika je u tome štoje Antonio bio bolji, i kad smo već kod literature, bolji pisac. S više srca i više spremnosti na rizik.A nešto se, eto, i zaradilo. Pritom ću ja, iako lošija, zaraditi više. Takav je, nažalost, red stvari.

Njemu sam dala svoj honorar, jer mu i pripada, jer ga je zaradio, za pripovjedačku, za vještinuuvjeravanja. Da, Antonio je moja sestra, isti smo pod kožom, dvije srodne sirote na ovome svijetu.

- Ne, neću te zaboraviti... šapnula sam.

- Gdje si bila? pitao je muklo P. gledajući u stranu.Po tonu njegova glasa znala sam da mi se nije samo učinilo: P. je zaista prolazio drugom stranom

ulice, vidio me s Antoniom i svrnuo pogled praveći se da nas ne zamjećuje. Taj ton bio je ujednoprva intimnost među nama za sve ovo vrijeme, prva pukotina.

- Prošetala sam rekla sam. Laž koju sam izrekla bila je ujedno i prva intimnost s moje strane,pružena ruka, poziv na neku vrstu pomirenja.

- Morali bismo krenuti dodao je tonom kojim kao da se ispričavao za trenutnu slabost.U taksiju je P. utonuo u šutnju, a ja sam mlako podržavala monolog brbljivog taksista. Taksist je na

gastarbajterskom njemačkom izlagao svoju ideju života kao rada i reda. I da nije onih milijunNigera iz Angole, koji se usput rečeno kote kao zečevi, da nije Cigana, Rumunja, Rusa, Poljaka iJugoslavena, te istočnoevropske bagre koju komunizam nije naučio ničem drugom nego da krade,besposličari i ždere besplatno portugalski kruh, život bi u Portugalu bio posve zadovoljavajući...

U vrućem, zamašćenom taksiju pomislila sam kako su se prostor i vrijeme zgusnuli u ovomtrenutku, da u ovom trenutku, dok taksist glupo brblja, a P. uporno šuti, prema Neptunu hrli osammnogotonskih šiljaka neke raspadnute zvijezde, da moja mama u Zagrebu gleda meksičku televizijskusapunicu, da Hana u Sarajevu pretrčava ulicu očekujući snajperski metak, da Kašmir u istom ovomtrenutku luta Kreutzbergom zavirujući u male mirišljave turske trgovine.

I najednom mi je palo na pamet da sam u Lisabonu kupila nevidljivu srećku i izvukla rijedakdobitak, trenutni osjećaj da ništa, zapravo, nije izgubljeno, da se prema tome nema za čime žaliti, dasve negdje postoji, kao što i mi, razbacani, postojimo posvuda, da se sve negdje zbraja, da se svedovodi u vezu. U vrućem, zamašćenom taksiju najednom me preplavila neka vrsta nemušte, unutrašnjeode životu.

U mojoj glavi komešale su se slike, naglo je bljesnula i slika Antonijevih nagih leđa koja zastajuna tren kao da nešto iščekuju. Vidjela sam i sebe kako mu prilazim, jezikom prelazim preko rubova nalopaticama slijedeći putanju dvaju malih sedefastih ožiljaka, na svakoj lopatici po jedan. Vidjela samsebe kako milostivom slinom vlažim mjesta gdje su još donedavno bila krila...

Na aerodromu smo se P. i ja brzo rastali, iako je bilo vremena i do moga i do njegova leta. P.-a jezahvatila uznemirenost koju sam dobro poznavala, neuroza prelaska granice. Ostavila sam ga prednekim šalterom gdje je silio službenicu da još jednom provjeri je li s njegovom portugalskom vizomsve u redu.

- Sve je u redu, uostalom, vi ionako izlazite iz Portugala, zar ne? ponavljala je bespomoćnaslužbenica.

Prije pasoške kontrole svrnula sam pogled. P. je stajao pred šalterom i još uvijek nervozno mahaopasošem. Sada sam, ovako izdaleka, prvi put vidjela da je ostario, osijedio i da na licu ima tamanpečat nekog unutrašnjeg ludila.

Nisam mahnula, ne bi me ni vidio. Uostalom, bit će još književnih skupova, njih će barem biti,pomislila sam i krenula.

Peti dioWAS IST KUNST?

53.U berlinskom zoološkom vrtu pored kaveza s morskim slonom stoji neobična vitrina. Pod staklom

se nalaze predmeti nađeni u utrobi davno uginula morskog slona Rolanda, točnije: upaljač roza boje,četiri štapića od sladoleda (drvena), metalni broš u obliku pudlice, otvarač za pivske boce, ženskanarukvica (vjerojatno srebrna), kopča za kosu, drvena olovka, plastični dječji pištolj na vodu,plastični nož, sunčane naočale, lančić, opruga (manja), gumeni kolut, padobran (dječja igračka),željezni lanac cca 40 cm, četiri čavla (velika), plastični automobil zelene boje, metalni češalj,plastični bedž, lutkica, pivska limenka (Pilsner, 0,331), kutija šibica, dječja papuča, kompas,automobilski ključ, četiri novčića, nož s drvenom drškom, duda-varalica, svežanj ključeva (5 kom.),lokot, plastična torbica za igle i konac.

Više očaran nego zgranut, posjetilac stoji pred neobičnim izloškom i ne može odoljeti poetskojmisli da su predmeti, tako slučajni, besmisleni i različiti, s vremenom uspostavili među sobomsmislenije i tananije značenjske veze.

54.Richardov8 atelje sliči utrobi morskog slona. Tu se mogu naći stare posude različitih veličina i

namjena, konzerve, tri stare pocrnjele knjižurine nalik na panjeve, jedan globus, četrdeset starihstolica bez nogu, pregorjele žarulje, dvije automobilske gume, stare, crvotočne ljestve, rabljenazidarska lopata na koju je prikalemljena elegantna srebrna žlica za sosove (ideja za instalaciju),vinska boca zalijepljena za prozorsko staklo (ideja za instalaciju), okruglo zrcalo obješeno na uže,klupko špage koje se ogledava u zrcalu, ptičja gnijezda, ulični satovi bez kazaljki, ulične ploče,plastični stolnjak s gustim uzorkom zelena bršljana, gomila rabljenih tanjura različitih uzoraka iveličina, kartonska kutija s natpisom Wings of Fire, prazne staklenke, opruge, čavli, alat...

55.Teufelsberg je najviše berlinsko brdo, visoko 115 metara. Ispod travnate površine brda pulsira 26

milijuna kubičnih metara berlinskih ruševina, skupljenih i dovučenih ovamo nakon Drugog svjetskograta. Teufelsberg, Insulaner i Bunkerberg umjetna su brda Berlina, izgrađena od ukupno 100 milijunatona berlinskih ruševina.

Teufelsberg sliči morskom slonu koji je progutao previše stvari. Morski slon, izvaljen na sivombetonu pored bazena s vodom, sliči betonskoj uzvisini, umjetnom brdu.

56.Unutrašnjost Richardova automobila sliči Richardovom ateljeu. Odasvud cure stvari: čekići, čavli,

stare posude, kantice. Richard vozi nervozno, često i naglo staje na kočnicu, od čega stvari polude,guraju se, hoće napolje. Prednja strana Richardova automobila oblijepljena je papirićima na kojimasu ispisane njemačke riječi s jako podcrtanim članovima, der, die, das. Tako Richard uči njemački.

- Was ist Kunst, Richarde pitam odljepljujući papirić s njemačkom riječi die Kunst sa staklaispred sebe.

57.Richard je u turskoj trgovini u Kreutzbergu kupio plastični stolnjak s gustim uzorkom bršljanova

lišća. Zatim je po podu razložio desetine kućica u obliku malog maketnog naselja. Zatim je kućiceprekrio stolnjakom. Zatim je na stolnjaku izrezao rupe. Kroz rupe je ponegdje izvirivao krov,ponegdje dimnjak.

- Što je to? pitam.- Ne znam. Svidjela mi se plastična tekstura.58.Najstarije berlinsko židovsko groblje na Schonhauser Alee gusto je obraslo bršljanom. Tamni

bršljan, đavolska puzavica, ovija se oko stabala, oko nadgrobnih spomenika, puzi po razvaljenimnadgrobnim pločama, spušta se u poluotvorene rake, obrasta staze, penje se uz zidove obližnjih kuća.

Nadgrobne ploče srušili su njemački nacisti, ostavljene su u takvu stanju već desetljećima. Mnogeotvorene rake poslužile su Židovima kao privremena skloništa prije stvarne smrti.

Ljudi u prozorima okolnih kuća žive svakidašnji život. Živo i mrtvo, prošlo i sadašnje žive uBerlinu jedan, nedjeljiv život.

59.Stvari u Berlinu stupaju u najrazličitije međusobne veze. Berlin je poput morskog slona koji je

progutao previše neprobavljivih stvari. Zato po berlinskim ulicama treba koračati oprezno. I nemisleći o tome šetač gazi po nečijem krovu, po nečijem grobu. Asfalt je samo tanka skrama kojaprekriva ljudske kosti. Žute zvijezde, crne svastike, crveni srpovi i čekići pucketaju pod nogamaosjetljivijeg šetača kao hruštevi.

60.Telemah je u Berlin pao s nekog sela u podnožju Olimpa. Telemah je slobodni mislilac koji

zarađuje za duhan i vino svirajući po berlinskim krčmama svoju tamburicu.U krčmi Terzo Mondo Telemah mi živahno tumači kako je svijet jedna cjelina i kako su sve stvari

na ovome svijetu povezane. Telemah navodi jak primjer. U studenom 1989. sanjao je neobičan san:dvije ukrštene sjekire i sebe kako oštri te dvije sjekire.

- Sama stvar, hoću reći sjekira, nije mi strana. U mlađim danima zarađivao sam cijepajući pokućama drva objašnjava Telemah.

Drugoga dana pao je Berlinski zid. Telemah je neko vrijeme mislio da je svojim snom izazvaorušenje Zida. Danas misli drukčije. Već četvrtu godinu upinje se da ponovo dozove taj san u svojesnove i razdvoji one ukrštene sjekire.

- Bojim se da sam ja izazvao rat u tvojoj zemlji objašnjava.61.- Was ist Kunst? pitam kolegu.- Umjetnost je pokušaj da se brani cjelina svijeta, tajna povezanost između svih stvari. Samo

umjetnost podrazumijeva tajnu vezu između nokta na malom prstu moje žene i potresa u Kobeu kažekolega.

62.Richard je priredio izložbu s naslovom Putovanje bez mape. U izložbenoj hali visoka stropa

postavio je tanke motke. Motke su podupirale tanjure prislonjene uz strop, dnom nadolje. Posjetiocisu se provlačili između gusto postavljenih motki sa zaštitnim kacigama na glavama, pazeći dobro dane zapnu za motke i ne sruše tanjure.

- Znam što je to. To je začarana šuma. A tanjuri su poput krošnji koje podupiru nebo kažem.- Zašto misliš da je to začarana šuma? pita Richard.- Zato što posjetilac mora biti oprezan. U začaranoj šumi vrebaju svakojake opasnosti.63.- Herr Schroeder! Was ist Kunst? pitam našeg poštara.- Sama vam riječ kaže odgovara Herr Schroeder i olovkom povlači strelicu koja se odlučno

ustremljuje na marku u desnom gornjem uglu. Zatim mi uručuje pismo.64.Podbočivši ih tankim motkama, Richard je tanjure uzdigao do stropa zato što je tim činom želio:1. povećati nivo čežnje (ljudi će hodati istegnutih vratova i pogleda uperenih u strop; već sam

fizički napor i promjena percepcije upozorit će ih na postojanje drugih svjetova);

2. podići nivo zadovoljstva (treba učiniti nešto glupo i neočekivano da bi ljudi osjetilizadovoljstvo);

3. probiti zidove tamnice dimenzija (svi smo zatvoreni u tamnici; već samim boravkom u vlastitimtijelima, naviknuti smo na određene oblike i njihove dimenzije);

4. još jednom upotrijebiti svoje omiljene vertikale (vertikale same po sebi znače produženje,probijanje, dosezanje).

Ponavljam za Richardom riječi koje mi se sviđaju: delight, pleasure, extension, reaching...- Desire... kaže Richard misleći na svoje tanjure.- Yes, desire... kažem.65.Richard mnoge sate provodi po berlinskim buvljacima. Tamo je kupio tanjure i dovukao ih u svoj

atelje. Richard u svojoj pećini razgledava blago. Tanjuri su različiti, različito mirišu, imaju različitkarakter. Tanjuri mogu biti duboki, plitki, veliki, mali, mogu imati različitu namjenu, mogu bitislomljeni, jeftini, skupi. Tanjuri su poput živih bića.

Richard je uvjeren da svoje tanjure spašava od propadanja. Richard nadasve voli obiteljski život.Zato svoje tanjure povezuje u obitelj. I am making family, kaže.

Tanjuri imaju svoju biografiju. Ima ih francuskih, njemačkih (ima čak jedan s malom svastikom nadnu), ima ih talijanskih (s motivima engleskih pejzaža!), turskih, opet njemačkih (s oznakom USAzone!), DDR-ovskih...

- Bili su tako usamljeni. Sada, čini se, uživaju jedni u drugima.Richard je tanjure danima pažljivo prao. Prao je i one koji mu nisu trebali, čak i one koji mu se

nisu sviđali, sve ih je prao.- Kao da pereš vlastito tijelo. Pranje je neka vrsta intimne inspekcije. Otkrivaš madeže, male

ožiljke i mrlje na koži, koje dotada nisi zamijetio. Prati tanjure s buvljaka neka je vrstapolureligioznog rituala. U toku pranja postaješ s njima intiman. Njihov identitet uspostavlja segledanjem. Tanjuri su puni konverzacije. Ja to mogu čuti. Mnogi su u koliziji, ovi turski s ovimafrancuskima, na primjer.

- Između stvari i ljudi kao da nema velike razlike kažem.- Čini se da je tako. Nedavno sam našao na buvljaku jednu knjigu o cenzuriranim fotografijama iz

vremena Prvog svjetskog rata. Tamo sam vidio leševe, uredno sortirane. Njemačka hrpa bila jerazdvojena od francuske. Neću ti pokazati tu knjigu.

66.Kočija je iščezla, nestat će i tramvaj, i neki berlinski čudak, pisac, dvadesetih godina dvadeset

prvog stoljeća, poželjevši da opiše naše vrijeme, potražit će u tehničkom muzeju stoljetni tramvaj,žut, nezgrapan, sa sjedištima ulegnutima na starinski način; u muzeju uniformi potražit će crnu,konduktersku uniformu sa sjajnim dugmetima i došavši kući, on će opisati bivše berlinske ulice.Tada će sve imati svoju vrijednost i težinu, svaki detalj: i kondukterov novčanik, i reklama iznadprozora, i osobita tramvajska trešnja koju će naši praunuci možda moći sebi predočiti; sve će bitioduhovljeno i opravdano starinom.

Čini se da je u tome smisao spisateljske umjetnosti: opisati obične stvari onako kako će se oneodraziti u ljubaznim zrcalima budućih vremena, nalaziti u njima onu mirisavu nježnost koju ćemoći osjetiti samo naši potomci u budućnosti, kada će svaka sitnica naše svakidašnjice postatisama po sebi lijepom i prazničnom, piše Vladimir Nabokov u svojoj priči “Vodič po Berlinu”.

67.Richard je na berlinskim ulicama pronašao četrdeset i četiri odbačene stolice i zatim ih izložio na

svojoj izložbi.- Bile su tako umorne. Htio sam da svi prepoznaju da to nisu stolice već bivše stolice. Sjećanje, to

je, zapravo, ljubavni posao kaže Richard.68.Zoran kaže:To je bilo u Bosni, kod naše rodbine. Deca su se vratila iz škole i rekla da su učila Sunčev sistem.Ja sam na papiru nacrtao Sunčev sistem. To sam uvek dobro znao: Sunčev sistem i republike i

autonomne pokrajine SFRJ s glavnim gradovima. Uživao sam da podučavam. U kuhinji je sedeodeda, kome je bilo sto godina, i rekao:

- To su i nama govorili u austrougarskoj vojsci, da je Zemlja okrugla i da se okreće, ali su rekli daje to samo pretpostavka.

U kuhinji je mirisalo na mleko. Tamo se za mleko kaže varenika.U toj istoj kuhinji je bio i televizor. U tom selu u Bosni, kod te naše rodbine, televizor se gledao

ovako: uključi se u pola osam, posle večere, i gleda se do pola devet, kad se ide na spavanje.Svejedno je šta je na programu, i da li je nešto počelo ili se još nije završilo. Svi sede predtelevizorom i jedino što vide su lica, i jedino o čemu pričaju jeste kome im ta lica sliče.

- Vidi ovog, Bog ga popiš’o, nos isti ko u našeg poštara!69.Umjetnik Shimon Attie na izložbi The Art of Memory izložio je instalaciju s nazivom Projected

Restoring. S namjerom da “fragmente prošlog života umetne u vizualno polje sadašnjosti” Attie jeprojicirao slajdove Scheunenviertela, nekadašnje berlinske židovske četvrti. Preko suvremenihprizora Attie je projicirao izblijedjele prizore istih prostora iz prošlih vremena.

Posjetilac ove izložbe postepeno zamjećuje kako od promatrača postaje voajerom, on je svjedokprizora u kojem u prozorima jedne napuštene kuće u Oranienburgstrasse najednom oživljuje bivšiživot. Ovaj hologramski efekt, prošlost koja poput vlažne mrlje probija površinu sadašnjosti,ispunjava posjetioca bolnom nelagodom. Njemu se najednom čini da je zaborav samo drugi obliksjećanja, kao što je i sjećanje samo drugi oblik zaborava.

70.- Was ist Kunst? zaustavljam Kineza na stepeništu naše zgrade.- Ne znam kaže Kinez. Osim toga, ja koji govorim engleski, ne samo da ne razumijem vas kada

govorite engleski, ja, eto, ne razumijem ni samoga sebe.- Oooooo?! kažem.- Neka vas to ne zbunjuje. Ja ne razumijem više ni kineski kaže rezignirano Kinez i zamiče

stepeništem nagore.71.Richardove instalacije nalikuju na cirkus u kojem umjesto životinja i ljudi nastupaju stvari. Poput

cirkuskog krotitelja Richard teške stvari trenira da postanu lakšima.Ustvrdivši, na primjer, da je promjer držača za dansku zastavu jednak promjeru noge danske

stolice, Richard je na nekoj važnoj zgradi u Kopenhagenu u držač od zastave utaknuo nogu stolice.Tako je danska stolica, umjesto danske zastave, neko vrijeme vijorila u zraku.

Richard tjera teške stolove da stoje na jednoj nozi. Richard između teških metalnih ploča postavljanježne žarulje učeći ploče kako da ih svojom težinom ne zdrobe. Staklene boce Richard postavlja nanajnemogućnija mjesta, tamo gdje postoji najveća opasnost da će pasti i razbiti se. Richard treniraštapove za hodanje da ne služe isključivo svojoj svrsi. Tako je jedan štap postavio na sam rub tankestaklene površine učvršćene na zidu. Štap nije pao. Richard uči teške posude, oslonjene na staklenu

čašu, posve nagnute na stranu, kako da ipak ne padnu. Richard pravi limene makete kuća koje tjera davise u zraku s krovom nadolje. Richard obožava tanjure, uvijek ih postavlja na najviša mjesta,pridržavajući ih najtanjim štapovima, da vidi koliko će izdržati i hoće li pasti. Richardovi tanjurinikada ne padaju.

Richard istražuje ljubav inkompatibilnih materijala, vjenčava nespojive stvari, na mekani jastuk,presvučen u jastučnicu od najfinijeg i najboljeg lana, stavlja grubu zidarsku lopatu. Pod mekani sagRichard podvlači grubu metalnu šipku, hladni lim često mazi svilom.

- Voljela bih da i ja tako mogu kažem.- Ne znam kako se to radi s riječima odgovara.72.Poput uličnog psa lutalice Richard dane provodi na berlinskim ulicama njuškajući mirise.- Berlinske ulice su tako pune poruka. Berlin je najprivlačnije smetlište na svijetu. Berlin je

svjetska prijestolnica smeća. Njušim mirise raspadanja na svakom ćošku. Ovdje je probavni procesživota tako strašno i bolno očigledan. A buvljaci?! Berlinski buvljaci su najzanosnija i najstrašnijaslika otvorenog probavnog trakta koju sam dosada vidio.

73.- Was ist Kunst? pitam Sissel.- Ne znam. Umjetnički čin je neka promjena u svijetu - odgovara.74.Richard putuje bez mape. Richard skuplja konzerve koje lemi na velike limene površine. Poslije te

površine sliče geografskim kartama. Jednu takvu instalaciju nazvao je World soup, naprosto zato jersu konzerve bile jušne. Poklonila sam Richardu staru sovjetsku konzervu kondenzirana mlijeka, kojusam sama dobila na dar od ruskog pisca, minimalista Ljove.

Osim konzervi, Richard skuplja i pregorjele žarulje.- Ne znam odakle mi ta slabost prema žaruljama kaže.Richard stavlja žarulje u mrežaste kaveze, u obične mrežice za tržnicu, u košarkaške košare.

Obasjane danjom svjetlošću, oble žarulje koje se komešaju u košari izgledaju poput tajanstvenihsvemirskih oblika.

- Izgledaju poput umnoženih Audrey Hepburn. Tako su krhke i ranjive kažem.75.Snježana kaže:Za zimskih večeri moj otac znao je otvoriti vrata verande i dugo gledati u žarulju koja je s ugla

kuće osvjetljavala naše dvorište. Čekao je snijeg.Kad bi mu netko od nas prišao, on bi se okrenuo i značajno rekao: Propadiva.Tako smo i mi, majka, brat i ja, znali stajati na verandi i zajedno s njim čekati prvu pahulju snijega

koja će preletjeti obasjana svjetlošću žarulje na uglu naše kuće.Poslije sam shvatila da ta riječ uopće ne postoji i da ju je izmislio moj otac. Ali kako zaista ne

znam kako bih nazvala taj trenutak kad prve pahulje polete zrakom najavljujući skori snijeg, danas,dok s prozora svoga doma gledam u zimsku noć, često kažem: Propadiva...

76.- Was ist Kunst? pitam svoju susjedu Brigitte.- Ne znam. Ja pišem svoje pjesme uvijek o nečem drugom da ne bih morala o onom prvom, kao što

uvijek slikam ono drugo da ne bih slikala ono prvo kaže.77.Richard kaže: Tuga Berlina dolazi iz asfalta. Richard kaže: Svijet je zbrkan i pun hazarda. Richard

kaže: Ja samo zamjećujem incidente u svijetu, to je sve. Richard kaže: Vjenčavam stvari, ovu lopaticus ovom metalnom površinom. Richard kaže: Pronalazim među stvarima rime, tražim stvarima rođake.Richard kaže: Testiram stvari, njihove mjere, obujam i mogućnosti. Richard kaže: Stavljam stvar ustvar i stvar na stvar. Richard kaže: Berlin je sav tako strašno sasječen. Richard kaže: Mislim daimam ljubavnu aferu s ovim gradom.

78.Richard je načinio knjigu Berlin Landmarks, sa 117 fotografija Berlina. Knjiga se otvara

fotografijom jedne berlinske ključanice (berlinske ključanice oblikom podsjećaju na male kvake), azatvara se fotografijom raspuknuta berlinskog asfalta.

- Berlinski asfalt puca kao nigdje na svijetu kaže Richard.Richard sa sobom uvijek nosi fotoaparat. Richarda progoni osjećaj da sam grad Berlin, svaki

njegov detalj, očajnički traži da ispriča svoju priču.- Tog se osjećaja mogu riješiti samo ako se fokusiram na detalj, ako ukradem sliku kaže.Richardove fotografije su 35-milimetarske uokvirene misli, čija skromnost pokazuje da misli

nemaju kraja.79.Berlin je Teufelsberg, kažem, ruševine prekrivene ravnodušnom travom. Berlin je natopljen

vlagom ludila poput spužve, kažem. Možda je baš zato tako siv i suzdržan.Ludilo se, međutim, kao i vlaga, teško može sakriti. Uvijek će negdje probiti. U starici sa šeširom

na glavi i balskim rukavicama na rukama, koja je zaboravila koje je vrijeme i koliko je sati. U zecukoji šeće u vrtu cafea Einstein i jedan je od tisuće zečeva koji su godinama živjeli i razmnožavali seu prostoru između dva zida. Iza zastakljene kupole na posljednjem katu Ka-De-We-a, gdje se prekonetom naručene čaše šampanjca i koktela od račića, može vidjeti tabla s nanizanim imenimanjemačkih koncentracionih logora, što stoji na Wittenbergplatzu, kao opomena. Posvuda vlažne mrlje.Zato i asfalt ovdje puca na osobit način, kažem Richardu.

80.U talijanskom restoranu mome stolu prilazi konobar, crnomanjasti Talijan, da naplati račun.- Ne morate se mučiti s njemačkim prekida me Talijan na hrvatskom s jakim bosanskim akcentom.- Oooo! Odakle ste? pitam vedro svog zemljaka.- Iz Irana.- Kako sad iz Irana?!- Studirao sam u Sarajevu.- Dakle, niste Bosanac nego Iranac?- Da, ali pssst! Ovdje se pravim da sam Talijan.I ispraća me do vrata.- Ciao! kaže i namiguje mi.- Ciao... kažem i zbunjeno namigujem i sama.81.Nevidljivi prsti duhova iz Teufelsberga spretno miješaju ljude, prostore i vremena poput špila

karata. Ljudi koje sam znala, ljudi koje znam i koje ću tek znati bljesnu u Berlinu kao zvijezderepatice, prođu kao sjene iz nekog bivšeg života, objave se načas kao lica iz sna. Tako se susreću iukrštaju u meni: oni prošli, ovi sadašnji i ti, budući.

U Berlinu su se dosada obreli: M. iz Londona, D. iz Amsterdama, I. iz Londona, A. iz Sarajeva, R.iz Pariza, D. iz Zagreba, M. iz Manausa, D. iz Londona, D. iz Moskve, J. iz Beograda, M. iz Bostona,H. iz Beča.

82.Ako me pitaš za najčudniju stvar koja mi se dogodila u Berlinu onda je to svakako Frau

Hardenberg. Frau Hardenberg bila je moja prva učiteljica njemačkog jezika. Ponekad bi nas pozvalakući. Jednom sam zabunom zavirio u njezinu spavaću sobu. Na zidu iznad kreveta stajao je velikipano. Na panou su bile nalijepljene razne vrste ptica, izrezane iz časopisa National Geographic.Neobično je bilo to da su svim pticama bile odrezane glave, i umjesto glava zalijepljene male,portretne fotografije muškaraca načinjene polaroidnom kamerom. Mislim da su to bili njeziniljubavnici kaže mi sociolog Zlatomir.

83.S nogama podignutima na prazna sjedišta ispred nas Richard i ja sjedimo pod golemom kupolom

planetarija na Prenzlauer Alee. S umjetnog neba na nas sipi zvjezdana kiša. I dok po nama padajuzvijezde, pitam:

- Što je umjetnost, Richarde?- Ne znam. Neka radnja koja je svakako u vezi sa savladavanjem sile teže, a pritom nije letenje

kaže Richard.84.Na mome pisaćem stolu stoji požutjela fotografija. Na njoj su tri nepoznate kupačice. O fotografiji

ne znam mnogo, tek da je snimljena početkom stoljeća na rječici Pakri. Rječica teče nedaleko mjestagdje sam se rodila i provela djetinjstvo.

Tu fotografiju uvijek nosim sa sobom, kao kakvu relikviju kojoj ne znam pravo značenje.Mutnožuta površina hipnotički privlači moju pažnju. Ponekad dugo zurim u nju i ne mislim ni o čemu.Ponekad se pažljivo udubljujem u zrcalne odraze triju kupačica na vodi, u njihova lica koja gledajupravo u moje. Uranjam u njih kao da ću odgonetnuti tajnu, otkriti neku pukotinu, skriveni prolaz.Uspoređujem položaj njihovih ruku: sve tri savile su ruke kao krila. Zrcalna površina vode otkriva tošto kupaći kostimi pokušavaju sakriti: u vodi pliva jasan odraz ogoljene dojke. U desnom uglu četiritikvice, starinski pojas za plivanje. Žene stoje do pojasa u vodi. Oko njih lebdi onirička izmaglicapuna suzdržanog svjetla. Čini se da nešto iščekuju. Zbog nečeg sam sigurna da to što iščekuju nije klikfotoaparata.

85.U kući za ptice, u Voegelhausu, nema posjetilaca. Osvijetljena umjetnim svjetlom staklenika sjedim

na klupi i promatram najveću papigu na svijetu, Anodorhychus hyazinthicus. Raskošna ptica bojezumbula i ja promatramo se šutke. Mirno žvaćem kruh, prstima savijenim u štipaljku otkidam posvemale komadiće i stavljam ih u usta. Plava ara promatra me s ljupkom pažnjom.

Šesti dioGRUPNA FOTOGRAFIJA

U rukama premećem bezvrijedan suvenir, našu jedinu zajedničku fotografiju. A tu je, počevšislijeva (da li slijeva?), trebala stajati tamnooka Nuša, zatim Doti široka lica i pronicljiva pogleda, pa

Ivana s osmijehom koji se razlijeva po licu kao topla voda, zatim Alma, sva u bojama bakra, do njepouzdana i uvijek ozbiljna Dinka i ja, s licem djeteta, kažu, i tijelom koje su mi ostavili u naslijeđe

vlastoljubivi geni punogrudih pretkinja mliječne puti. Nedostaju Nina i Hana, nisu bile s nama tevečeri.

Uz našu praznu fotografiju prilažem drugu, tu koju uvijek nosim sa sobom i o kojoj malo znam.Požutjela fotografija s početka stoljeća je poput upaljene svjetiljke na mrklu prozoru,udobrovoljavajuća tajna gesta s kojom izvlačim slike iz ravnodušne bjeline. Intimni rituali s fetišnimstvarčicama složeni su kao i rituali prizivanja uspomena i imaju značenje samo za njihova vlasnika.

Naša prazna fotografija snimljena je prije nekoliko godina, na večeri koju želim pamtiti. Posve jemoguće i drugo, da nikada nije snimljena. Moguće je da sam sve izmislila, da u bijelu ravnodušnupovršinu projiciram lica koja postoje, ali upisujem nešto čega nikad nije bilo.

Jer jedino što imam u ruci je osvijetljena škart fotografija...

I

Pojavi se Alfred, momak slabunjav, nježan, na ramencima mu dva krila vijore, poigravaju ucrvenkastu sjaju, kao golubovi na nebu lepršaju.

Isak Babelj, “Isusov grijeh”

Počele smo s nabujkom od siraPočele smo s nabujkom od sira koji je donijela Alma.- Isuseee! Ovo ti je fantastično rekla je Doti mljackajući.- Korica je božanstvena rekla je Ivana.- I nije ti uopće splasnula rekla je Dinka.- Meni uvijek splasne rekla je Nuša.- Hajde, što bi ti splasnula rekla je Alma.- Sigurna sam da ti nikad ne splasne rekla sam i posegnula za dodatnim komadićem.I bila sam u to sigurna. Jer, Nuša je bila perfekcionistkinja. Jednom je bila otišla tako daleko da je

za nas priredila roza večeru. Sve je bilo u roskastim tonovima, i tanjuri i svijeće i salvete i sama jela.I danas se sjećam: crveni kavijar za predjelo, zatim blijedonarančasti prstaci, pa zrmanjski mutantizmeđu pastrve i lososa kuhan u ružmarinu i mlijeku i rožata za desert. Roskaste marcipanske kuglicekoje je Nuša ručno umijesila bile su poslužene uz fini uvozni roze.

Istina je i to da je svakoj od nas ponešto išlo od ruke. Ako je Nuša bila majstorica lake kuhinje,onda je Dinka bila njezina suprotnost. Kod Dinke se uvijek zaista jelo. Kod Dinke su se mogli naćikuleni i kulenove “seke” (te “seke” voljele smo zbog načelne ženske podrške), domaći slavonskičvarci i kobasice, šunka, papreni bijeli sir i divni slavonski kolači na kojima se štedjelo na brašnu,ali nikada na jajima, orasima i maku.

Ivana je, kad bi odlazila u Beograd, uvijek donosila odande tamošnje poslastice: mladi srpski sir ikajmak. Sve bismo to jele s vrućim kruhom koji je Ivana sama pekla.

I Hana je, kad bi nakratko dolazila k nama iz Sarajeva, uvijek donosila kutiju s turskim slasticama.Od tih domaćih Turkish delights hvatala nas je vrtoglavica. U Haninoj kutiji stizale su baklave injihova puno uzbudljivija verzija, ruže, zatim urmašice, koje su se rastapale u slatkom soku od meda ilimuna, i kadaifi, prhka gnijezda od tanjušnih slatkih rezanaca u kojima su se gnijezdile grožđice.

Almu, koja je branila talijanske boje, proglasile smo kraljicom od paste, a što se mene tiče, čini seda su cure najviše cijenile moje salate.

Jedino Nina nije voljela kuhati. Kulinarska strana života malo ju je zanimala. Sama je jela malo iizbirljivo, kao mačka.

Postojalo je i jedno remek-djelo, apsolutno jedinstvena slastica, ta koju je ponekad donosila Doti.Zvale smo ih Dotinim košaricama. Najprije su se od tijesta trebale načiniti košarice (Doti ih je samaradila, nije koristila modlice), zatim ih ispeći i ostaviti dan-dva na zraku, da se odmore. Košarice suse zatim punile kremom od čokolade, a u sredinu svake dolazila je mrkocrvena višnja. Ta višnja, tokiselo srce kolačića potopljeno u kremi od čokolade i obrubljeno prhkim tijestom, izbezumljivala nasje.

Srednje doba je borba protiv kolesterolaVečeru smo počele s nabujkom od sira, zatim smo se neko vrijeme zadržale na piletini zapečenoj u

soku od mandarina i posutoj bademima, a večeru smo završile s Dotinim košaricama. Nakon košaricaprešle smo u Dinkinu dnevnu sobu i porazmještale se gdje koja, kao polumrtvi šarani.

- Cure, hoćemo li bacit jednu? upitala je Alma.Nijedna od nas nije se pomakla.- Mogle bismo porazmisliti o činjenici da jedemo sve više uzdahnula je s nekim poluoptužujućim

tonom Ivana.Istina je da su se naši domjenci s vremenom sve više pretvarali u kulinarske orgije. Ali, ako smo

jele sve više, činjenica je bila da smo i dijetirale sve više. Pritom su nas više uzbuđivale raznolikedijetne mogućnosti i teoretske rasprave nego sama praksa. Znale smo sve o masnim stanicama, čiji jebroj trajno deponiran u našim tijelima, sve o prednostima dijete s rižom, dijete s bananama imlijekom i mjesečeve dijete, kao i sve o manama mesne dijete i dijete sa sokovima. Nismo, dakako,sve bile jednako uvučene u ovu temu. Alma, Nina i Nuša bile su na tom području ignorantkinje,možda zato jer masnih stanica uopće nisu imale.

- Cure, mislim da svima nama predstoji vrijeme borbe protiv kolesterola rekla je Doti.Zvale smo se curama, iako to već odavno nismo bile. Doti je rekla istinu, bile smo u dobi kad nam

je predstojala ozbiljna borba protiv kolesterola. Grubljim riječima, bile smo u srednjoj dobi.Srednje doba doživljavale smo kao borbu protiv općeg nereda svakidašnjeg života, koji je bivao

sve veći iako smo činile sve napore da ga smanjimo. Dani su najednom postali kraćima, što li.Srednje doba doživljavale smo metaforički kao začepljivanje rupa na čamcu, pri čemu misao da ćečamac jednoga dana potonuti nije bila prisutna. Naprotiv, bile smo nadahnute optimističnom mišljuda će nakon uložena napora čamac ne samo izgledati kao nov nego zaista i biti nov. Srednje dobadoživljavale smo kao načelni teror svakidašnjice nad nama, stalno je nekamo trebalo ići i neštosrediti: televizor se pokvario, stroj za rublje ne radi kako treba, dijete ima testove, muž išijas, napredstojećem skupu očekuju od nas prilog, kompjutor je pojeo pola napisanog teksta, mamu trebaodvesti u toplice. U srednjoj dobi sve je još uvijek u redu, pokoja borica ovdje, pokoja ondje, malkootežano disanje dok se uspinjemo stepenicama, da, veći broj pri kupovini odjeće, ali još uvijek nismodostigle sramni XL siže, sve je, dakle, u redu, sve je pod kontrolom. Da, mala zebnja, ubod neugodneslutnje, mali strah koji prelazi preko lica kao mišja sjenka, ali sve je ipak u redu, sve je podkontrolom. Da, ovdje treba zalijepiti, tamo zašiti, ondje zakrpati, tu očistiti, tamo popraviti, ovdjezačepiti, tu malo ispolirati, ondje dovesti u balans, ali drugo je više-manje, hvala bogu, u redu.

- Stvarno, cure, dajte da bacimo jednu, inače ću zaspat - rekla je Nuša i stala zijevati. Nikad toprije nismo primijetile. To da Nuša može zijevnuti desetak puta zaredom.

Bile smo univerzitetske cureBile smo univerzitetske cure. Dinka, Alma, Doti, Nuša i ja radile smo na zagrebačkom fakultetu,

Ivana je došla u Zagreb napustivši posao u jednom od beogradskih književnih instituta i prethodnozavršivši postdiplomski studij u Americi, Hana je predavala na sarajevskom fakultetu, a Nina najednom fakultetu u provinciji.

Ne sjećam se točno kada smo zapravo započele s tim našim domjencima, možda prije dvadesetakgodina, na postdiplomskim studijima. Sastajale bismo se jednom u tri ili četiri mjeseca, ponekad ičešće. Intimnosti, ljubavnike, muževe, obiteljski život, djecu, sve smo to ostavljale za sobom kaožablju kožuricu i pojavljivale se jedna pred drugom lake, bez prtljaga i u punom sjaju. Uživale smo u

tim domjencima kao u toploj sauni, grijale smo se na pari koju smo same isparavale. Pričale smomnogo, zarumenjele kao djeca na dječjem rođendanu, ogovarale smo, razmjenjivale trice, mišljenja oovome i onome, sporile smo o filmovima, knjigama, kazališnim predstavama, o modnim novostima.Razmjenjivale smo male savjete i u rezultatu dijelile istog frizera, istu kozmetičarku, istogginekologa, istu krojačicu.

Svaka je od nas imala u onoj drugoj svoj odraz, svoju zamišljenu idealnu sliku, ali su se ti parovimijenjali i miješali kao špil karata. Čini se da je Doti najviše voljela Nušu kao svoju suprotnost,Nina se otvarala, čini se, samo Almi, Hana je najčešće bila u kontaktu s Ninom, Alma i Ivana bile subliže s Dinkom nego s nama ostalima, ja sam bila očarana Ivanom.

Jedino se u politiku nismo miješale. Doti je imala neku svoju davnašnju političku priču. Alma jeprema svakoj politici bila ravnodušna. Nuša je gajila neku vrstu šik nostalgije prema carskimvremenima. Nostalgija je imala porijeklo u romantičnoj priči o Nušinima baki i djedu koji supobjegavši nakon revolucije iz Rusije odlučili da se zaustave u Zagrebu. Dinka je držala da jepolitika zanimanje za budale. Sve smo, zapravo, držale da tako neuzbudljiva aktivnost kakva jepolitika mora biti zanimanje za budale i muškarce.

- Hajde, Dinka, uzmi karte, idemo bacat rekla je Alma.- Što će mi karte kad mi je ionako sve jasno komentirala je nekako zlovoljno Nuša. Njezina

zlovolja dolazila je više od pretilosti nego od života.

Hodale smo deset centimetara iznad zemljeU početku. U početku smo imale lagan hod. Živjele smo u gradu gdje su stanovi bili mali, a

stropovi niski; u gradu čiji su stanovnici bili nepokretni poput daždevnjaka, u istim su se stanovimarađali, u istima su i umirali. Živjele smo u gradu gdje su se obiteljske povijesti pamtile i čuvale kaojeftini suveniri s kojih se redovno briše prašina. Živjele smo u gradu gdje su ljudi hodali malko ukoso(i gledali malko ukoso, kao zečevi), držeći obraz uvijek na oprezu jer se nikad nije znalo s koje bistrane mogla doletjeti pljuska. Živjele smo u gradu gdje se mržnja uzgajala kao kućna biljka, kaoružan, žilavi fikus. Živjele smo u gradu tamnih zakutaka, gdje su se životi brzo trošili, jer su bilijeftini, gdje su mržnje bile žestoke a ljubavi mlake. Živjele smo u gradu gdje su životi bili tek kratkebiografije a životne promjene tek neznatan njihov retuš.

Zato smo nastojale da hodamo deset centimetara iznad zemlje. Tom se frazom u našem jezikumeđu ljudima određivala razlika. Dok je većina nastojala da čvrsto hoda po zemlji, mi smo branilepravo na tih deset centimetara razlike. Književnost nam je pomagala da održimo lak hod. U početku,kažem. Kasnije ćemo prizemljiti. Pokazat će se da je sila teže ipak nesavladiva.

Bacale smo karteI bacanje karata dolazilo je od iste nejasne čežnje da se svlada teža svakidašnjeg života. Tarot je

bio bajka o životnoj sudbini, šarena slikovnica za odrasle gdje užitak ne izaziva ponavljanje poznatepriče nego, naprotiv, njezina nepredvidljivost. Tarot je bio alternativna književnost, gdje je snagateksta ovisila o moći interpretatora i imaginaciji čitatelja.

Dinka je na našim domjencima uvela ritual bacanja karata (tako smo to zvale) i nikada nam nijepalo na pamet da ga mijenjamo. Jedino je Hana, kad bi nakratko došla u Zagreb, unijela malupromjenu gatajući na talog od crne kave. Hana je imala dara, znala je čitati sudbinu iz dlana, znala jeponešto o gatanju na čaj i na grah.

Što se spiritualne strane naših života tiče jedino je Doti bila ozbiljan vjernik, redovito je odlazilau crkvu. Alma je povremeno odlazila psihoanalitičaru. Nuša se u jednom trenutku bila zagrijala za

transcendentalnu meditaciju, naučila je što je čakra a što mantra, i onda sve napustila. Što se Ivanetiče, za nju je u tom smislu bio zanimljiv i Djed Mraz, glavno je da čovjeka veseli.

Horoskope smo držale vulgarnima i dosadnima, time se nismo bavile.Ja sam se jedno vrijeme bila zagrijala za ruskog avangardnog pisca Dojvbera Levina, kojeg je u

tridesetima progutao mrak, a zajedno s njim iščezao je i njegov roman. Postojanje tog romanapotvrdili su u svojim zapisima Levinovi suvremenici. U to vrijeme bila sam nagovarala cure da sebacimo na zazivanje duhova, braneći svoj prijedlog kao moguću znanstvenu metodu.

- Zamislite samo što bismo sve mogle saznati kada bismo prizvale duhove Osipa Mandelštama,Borisa Pilnjaka, Mihaila Bulgakova...

Cure su, međutim, odbacile moj prijedlog s velikim gnušanjem, baš kao da sam predložila da sebavimo haruspicinom, gatanjem na svježu jetru neke netom ubijene životinje.

Ostale smo vjerne tarotu i kada je plimni val new agea ovlažio i naše krajeve.Karte je uvijek miješala Dinka, Alma je pomagala u tumačenju, a mi ostale nismo se miješale.

Dinka je uvijek bacala karte na isti način. Čak su karte koje je podlagala za svaku od nas, našepersonalne ikone, ostajale uvijek istima. To što se mijenjalo bila su pitanja koja smo postavljalesudbini. I strast.

Prvo, strasno vrijeme, kada su nas zanimala pitanja ljubavi i smrti, točnije samo ljubavi, smijenilasu pitanja o karijeri (Baci karte za moj doktorat!), zatim se interes pomakao na obiteljski život, djecu,praktične probleme. Zatim je došlo vrijeme zatišja, nekog deficita imaginacije, možda samo straha,tko će to znati, vrijeme kada smo pitanja postavljale tek da bismo održale ritual, dobro pazeći da nebudu suviše važna. Jedino je Ivana postavljala uvijek isto pitanje: hoće li ikada imati djece. I Doti jedugo pitala karte hoće li dobiti pasoš. A onda su joj karte, ili samo vlasti, konačno izašle u susret.

S vremenom smo ogrubjele. Dinka se više nije trudila. Manje je gatala, više je nastojala da naszabavi. Kad bi nekoj od nas izašla batonska karta, znala bi reći...

- Sama ti karta kaže. Uskoro ćeš se jebat.Cijela je stvar čini se bila u onoj dobi, onoj borbi protiv kolesterola. Ranije smo slike, boje i

simbole lako prilagale uz stvarnost. Sada je zbilja koja nas je okruživala postala suhom, što je moždaoduvijek i bila, ali je i naša imaginacija izgubila vlagu. Naučile smo s vremenom da život najčešćenudi jeftiniju varijantu, ili smo naprosto dopustile da povjerujemo u to. Bile smo sklonije da viševjerujemo naličju nego licu, da karte čitamo u njihovu obrnutu, tamnu značenju negoli u onomsvijetlom.

Cin! Cin! Tko je? Anđeo s neba- Bacamo karte ili idemo doma?! rekla je odlučno Alma.- Kojoj ćemo prvoj? pitala je rutinski Dinka i dohvatila karte.- Što da više pitam kad mi uvijek ispada isto rezignirano je dobacila Nuša.U trenutku kada je Dinka promiješala karte, i to baš u času kada je razdijelila špil u dvije polovice,

nestala je struja.- K vragu progunđala je Dinka.- Nisu valjda opet počeli s redukcijama? šapnula je Ivana.Dinka je pronašla svijeće, zapalila ih i vratila se kartama. Ponovo je promiješala karte.- Onda, koja će prva?- Evo, ja ću javila se Ivana.A onda, baš u trenutku kad je Dinka razdijelila špil na dvije polovice i gornju podmetnula pod

donju, u sobu je ušao iznenadni nalet vjetra i izbio špil iz njezinih ruku. Karte su se razletjele po sobi.

- Koji je ovo vrag?! viknula je Dinka.A onda je sobu obasjala posve nezemaljska plavičasta svjetlost.- Isuseee! vrisnula je Doti i kihnula.Na vratima je stajao prekrasan mladić.Sve smo ostale bez daha. Krajičkom oka zamijetila sam da smo sve u istoj sekundi, baš kao

vojnici, svaka sa svoje strane načinile mali pokret, malu gestu koja je odavala trenutnu, nesvjesnu,unutrašnju mobilizaciju. Nuša je malko ukosila svoj lijep, taman pogled, Alma je nabacilaočaravajući osmijeh, Doti je rukom popravila frizuru, Ivana je ispravila ramena, ja sam uvukla trbuh,a Dinka je poluotvorenih usta zabezeknuto piljila u mladića.

- Tko ste vi? promucala je.Mladić je lagano zadrhtao.- Kako ste ušli? pitala je Dinka hvatajući dah.- Ušao... kroz vrata promucao je mladić zavodljivim prigušenim altom.- Odakle ste došli?Mladić je prstom pokazao na strop.- Od Ivićevih?Mladić je zanijekao.- Od Turkovićevih?Mladić je zavrtio glavom.- Gore više nema nikoga rekla je Dinka obraćajući se ovaj put nama.- Žnidaršić... promucao je mladić i ponovo upravio prst prema stropu.- Ovaj je pao s neba! rekla je Alma i prasnula u smijeh.Mladić je kimnuo glavom i ljupko se nasmiješio.U tom trenutku Doti je ponovo kihnula.- Istina rekla je Nuša.

Posjetilac nešto petljaSaznale smo da se naš posjetilac zove Alfred, da je anđeo koji je omanuo u svome neposrednom

zadatku da izvjesnu Božicu Žnidaršić spriječi da ne udari kolima o kamion u Maksimirskoj ulici, štoje bilo odmah iza ugla. Saznale smo da je nakon nesreće bio očajan, da je vidjevši s ulice osvijetljenprozor, jedini u ulici, naglo poželio da uđe, pa je, eto, ušao.

Dok je priča bila sumanuta, naš posjetilac, naprotiv, bio je prekrasan mladić kovrčave kestenjastekose, krupnih bademastih očiju i punih usana boje svježe maline. Mladić je imao lijepo, muževno licei savršeno građeno tijelo. Na sebi je imao svjetloplavu majicu, ljetne hlače do koljena, plavetenisice, rukavice koje je bio zatakao u džep, kožnate štitnike na koljenima i laktovima i skateboard,dasku plave boje koju je glupo držao u ruci. Na prvi pogled nije se mnogo razlikovao od svojihvršnjaka, mladih usamljenika koji izađu noću i na pustim gradskim trgovima istjeruju vještinu vožnjena dasci. Jedino što je na mladiću bilo zaista neobično bile su značke i bedževi koje je mladić biozatakao za majicu. Jasno se vidio grb Jugoslavije, Titova značka, jugoslavenska zastava, značka sasrpom i čekićem. Takve se više nisu dale naći ni na svečanim odijelima partizanskih boraca zavrijeme kakve obljetnice partizanskih ofanziva.

- Hm... Anđeo, dakle? rekla je Dinka i zbunila se. Kao da više nije znala što bi pitala.Mladić je pristojno kimnuo glavom.- A gdje su ti krila? upitala je ironično Nuša. Pogledale smo je, nije nam se svidio njezin ton.- U predsoblju rekao je jednostavno mladić, načas nestao, a onda se vratio s malim smotuljkom,

posve nalik na jeftine sklopive kišobrane. Mladić je rasklopio krila. Bila su zasljepljujuće bijela ilagana. Mogla su se usporediti s krilima bijelih carskih paunova, ali bi usporedba bila presiromašna.

- A što će ti daska kad imaš krila? pitala je Nuša istim drskim tonom.- Mnogi su ljudi alergični na perje rekao je mladić.- Apćihaaaaa! potvrdila je Doti.Mladić je sklopio krila i odložio ih u predsoblju.Doti je očito odlučila da intervenira. Diskretnim pokretom izvadila je lančić s križićem, dotada

pospremljenim u bluzu, onda istom rukom popravila kosu i ponudila mladiću čokoladne košarice.- Šta ga gnjavite! Mladić je sigurno gladan. Uzmite. Ponudite se.Mladić kao da nije zamijetio Dotin signal s križićem, više su ga privukle košarice.- Mmmmmm... Alfred je prvi put na zemlji... mumljao je zadovoljno i posegnuo za drugom

košaricom.- Anđeo moj klinac! Pogledaj ga samo koliko ždere šapnula je Dinka Almi. I zaista, mladić je već

posezao za petom košaricom.- A što ti stalno govoriš o sebi u trećem licu? ponovo je uskočila Nuša.- Alfred ne zna što je treće lice... rekao je skromno mladić uzimajući sedmu košaricu.- A znaš li barem što ti znače te značke na majici? navalila je Nuša poput policijskog inspektora.- Alfred se pripremio... rekao je ozbiljno mladić.- Ovaj nešto petlja šapnula je Dinka Almi.- Možda je samo idiot šapnula je Alma Dinki.

Anđeo nije fakirSvaka je, čini se, u međuvremenu dozvala ponešto iz općeg znanja o anđelima. Naš Alfred zaista

nije imao ničeg zajedničkog s Jan van Eyckovim, Memlincovim, Botticinijevim, Doreovim,Peruginovim, Bruegelovim, Blakeovim, Da Vincijevim, Raphaelovim, Dürerovim i drugimanđelima... Osim para krila, a i to se moglo dovesti pod sumnju, Alfred nije imao ništa što bi moglopotvrditi da je anđeo.

- A staneš li ti na vrh igle? ponovo je krenula u napad Nuša. Ovaj put sve smo kimnule, odobrivšinjezino pitanje.

- Alfred nije fakir odgovorio je mirno mladić.Onda je Ivana uzela stvari u svoje ruke, otišla do kuhinje, vratila se sa staklenkom u kojoj je bilo

brašno i naglo istresla brašno po podu.- Tako rekla je odlučno. A sad hodaj!- Što...- Prošeći, kažem, po brašnu!Alfred je načinio korak, dva...- Pogledajte! Nema tragova! ciknula je Ivana. To je dokaz! Nezemaljska bića, ma kakva bila, ne

ostavljaju tragove! rekla je slavodobitno.- Hm... Kad bi nam barem pokazao neko čudo, neki trik šapnula je još uvijek skeptična Alma.

Anđeo ne zna čemu to služiOnda je Alma preuzevši na sebe ulogu arbitra za anđele strogo upitala:- Imaš li pupak?- Pupak?!Alfred je zadigao majicu i povukao hlače nadolje. Pupka pouzdano nije imao, ali se nekako

izmakla i praćaknula u zraku njegova piša.- Ooooooo! uzdahnule smo sve u isti mah. Doti je ponovo kihnula. Sve smo ustale, približile se i

očarane promatrale. Ako je na Alfredu išta bilo nezemaljsko onda je to bila ta stvar. Bilo bi zatoglupo reći da je to bila najljepša stvar koju je ijedna od nas ikada vidjela. Bilo je to nešto štonijedna od nas nikada nije vidjela: božanstven, krupan tučak obrastao nježnim sedefastim paperjemkoji je treperio u zraku poput kolibrija i isijavao magičnu plavičastu svjetlost...

- Bože, dijete... rekla je Alma tamnim glasom.- Alfred se i sam ponekad čudi rekao je Alfred spustivši pogled.- A znaš li čemu to služi... pitala je Dinka.- Alfred ne zna čemu služi... rekao je Alfred i povukao hlače nagore.Stajale smo kao začarane, shrvane nekom iznenadnom malaksalošću, možda osjećajem nekog

gubitka, iako ne bismo znale reći u čemu se sastoji gubitak, i tko zna koliko bismo tako stajale daAlfred, ugledavši na podu razbacane karte, nije ljupko rekao:

- Alfred baca karte...

Anđeo baca karteAlfred je pokupio karte, promiješao ih, a onda umjesto na pod, kao što je obično činila Dinka,

jednim zamahom ruke bacio karte u vis. Karte su se same složile u zraku.- Ahhhhhhh! ciknule smo sve od divljenja.Karte su čvrsto stajale u zraku kao da su zalijepljene na nevidljivo, okomito položeno staklo ili

kao da stoje na nevidljivu ekranu. Vidjele smo i to kako karte postaju prozirne, osvijetljene s objestrane, poput raskošnog vitraja. Alfred je slagao tarot. Činilo se da pomiče karte uz pomoć nevidljivakompjuterskog miša.

- Uh-uh-uh... uzdisao je Alfred.- Što je?! Što kaže?! došaptavale smo se.Ne obraćajući na nas pažnju, Alfred je gledao karte koje su visjele u zraku, mrmljao nešto sebi u

bradu, uzdisao i coktao kao Bušmani. Sipao je riječi oko sebe, baš kao da jednim stiskom šake mrvitisuće kineskih kolačića i čita tisuće poruka skrivenih u njima.

Bio je to hipnotički, zvučni mišmaš. Činilo nam se da slušamo zvučni zapis zemaljske kugle, jezikeljudi, pustinja, mora i zvijezda. Miješalo se sve i svašta, i samo se ponešto dalo razabrati. Ono što jenama bilo dano da razumijemo bili su citati iz klasičnih djela svjetske književnosti (od kojih sumnogi, meni barem, ionako uvijek bili slični porukama iz kineskih kolačića), citati iz Biblije iOtkrovenja svetog Ivana (Evo stojim na vratima i kucam: a tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću knjemu i večerat ću s njime, i on sa mnom), bile su tu i poruke iz riznica poznatih proročanstava,budističkih mudrosti i taoističkih općih mjesta. Citate iz Talmuda Alfred je miješao s onima izKurana, ove pak s new age porukama o temeljnim mudrostima života. Citati iz socijalističkih čitanki(Tko radi ne boji se gladi) našli su se u istom redu s poukama tibetanskih duhovnjaka. A kad smo utoj smušenoj brojanici riječi razaznale stih U tunelu usred mraka sjaji zvijezda petokraka, postalonam je jasno na što je Alfred mislio kada je rekao da se pripremio.

Alfred nas je začarao. Izgubile smo osjećaj za vrijeme, bile smo posve zarobljene njegovimanđeoskim grgoljanjem. Alfred je izvlačio riječi kao mađioničar svilene rupce iz šešira. Izgovarao jerečenice u ritmu crnačkih rap-majstora, prekidajući ih uzdasima koji su vukli čas na majmunskoglasanje, čas na ptičje kliktanje, čas na glasanje dupina.

- Tko ima uho da čuje neka čuje, je-je, jer kriva će strana postati pravom, a prava krivom, uuu-huuu, lijevo će postati desnim, a desno lijevim, a-ha, jer na polju su psi, vračari i kurvari, iii-hi, i

krvnici i idolopoklonici, je-je, gore će skoro sići dolje, a dolje se popeti gore, up-up, napiši, dakle,šta si vidio, i šta je, je-je, jer istina će postati lažju, a laž istinom, je-je, i veliko malim, a malogolemim, a-ha, tko ima uho da čuje neka čuje, e-he, jer ružno će postati lijepim, a lijepo ružnim, u-hu,zmajevi će zubi nići i dići se, i-hi, i dići se kosti mrtvih, up-up, i duhovi očeva vaših doći će po vas,ah-ah, obrali su trešnju, u-ju, mene nisu zvali, u-ju, velika je nevolja, a-ja, kad je čovjek mali...

- Cure, pa ovaj citira Jovu Jovanovića-Zmaja! uletjela je Doti u Alfredovu brojanicu. I bila je upravu, ovo posljednje bio je stih iz “Trešnjobera”. Doti je očito bila povrijeđena činjenicom daanđeo usred Zagreba nije našao ništa drugo nego da citira srpskog dječjeg pjesnika.

Alfred je pocrvenio, zbunio se, karte su isparile u zraku i našle se kao uredno složeni špil na podu,pored Dinkinih nogu.

- Eto, kakve ste! Prekinule ste ga! A cijelo nam vrijeme pokušava nešto reći viknula je Ivanagotovo plačno.

- Pa cijelo vrijeme i govori dobacila je jetko Nuša.- Bože, zašto ste najednom tako glupe?! Što onda ako je citirao Zmaja! Kako ne vidite da nam

pokušava reći nešto što se tiče svih nas žestila se Ivana.Nikada nismo vidjele Ivanu u tako naglo promijenjenom raspoloženju. Bila je na rubu plača.- On ovdje nije slučajno! On nije samo tako pao s neba vikala je.- Možda smo zaista glupe rekla je pomirljivo Doti i, poput kokoši koja kljuca zrno, hitro poljubila

križić što je visio na lančiću oko njezina vrata.

Alfred bira IvanuU tom trenutku dogodilo se nešto neočekivano, ako je to prava riječ uzevši u obzir sve što se

događalo. Alfred je prišao Ivani, pritisnuo nježno svoje čelo na njezino kao da udara kakav anđeoskipečat. Pritom je, dlanovima obuhvativši Ivanine obraze, zaklopio kapke kao da čita njezine misli izakimao glavom. I Ivana je sklopila kapke. Spojeni u nježnu klinču ljuljali su se. Promatrale smo ihbez daha, činilo se da izvode kakav nezemaljski ples. Zavidjele smo Ivani. Doti se zacrvenjela ispustila pogled, Dinka je prizor promatrala iskosa, Alma je grizla nokte, Nuša je na licu imala svojposeban, ranjivi smiješak.

Alfred je ispuštao svoje zavodljive, bušmanske uzdahe...- Mmmmmm... glasao se Alfred.A onda je polako odvojio svoje čelo od Ivanina i pogledao je pravo u oči. Ivana se osmjehnula

osmijehom koji se razlio po njezinu licu kao topla voda. Štoviše, načinila je mali zahvalni pokret,nalik na kniks.

- A sada Alfred mora ići... rekao je Alfred ozbiljno.- Pa tek ste došli! iskreno se uvrijedila Doti.

Grupna fotografijaI samu me zaboljela pomisao da Alfred odlazi. Zato sam, prisjetivši se da sam idući Dinki

pokupila s popravka fotoaparat, predložila da se svi za uspomenu slikamo. Alfreda smo postavile usredinu. Oko njega su se poput buketa razlistale Nuša, Doti, Ivana, Alma i Dinka. Namjestila samaparat na autofokus i u zadnji čas uskočila i sama. Aparat je zazujao, kliknuo i bljesnuo. Alfred jekimnuo i ponovio.

- A sada Alfred mora ići...Stajale smo i smješkale se kao hotelsko osoblje koje ispraća uvaženoga gosta.- Hej, ne zaboravite krila! rekla je Doti i pružila Alfredu pernati smotuljak.

A onda je Alfred, kao da se nečeg prisjetio, iščupao iz krila nekoliko pera.- Alfred se zahvaljuje rekao je ljupko i muževno, malko se naklonivši, i svakoj uručio perce. I

Nuši, i Ivani, i Almi, i Dinki, i Doti. Primivši perce svaka se malko naklonila.Zatim je Alfred podigao prst kao dirigentsku palicu i, gle, najednom smo sve stajale u zraku

odignute od poda nekih dvadesetak centimetara. Gotovo da smo glavom dodirivale strop.- Isuseeeee! šapnula je Doti.Kao da se ispričava Alfred je ljupko slegnuo ramenima i rekao:- Mali stanovi, niski stropovi...- Tražile ste trik, evo vam ga progunđala je Dinka.- Samo da nas ne zaboravi spustiti šapnula je Doti i uhvatila se za križić.- Što se mene tiče, meni je u zraku sasvim dobro rekla je Alma.- Da li se od ovoga mršavi? pitala je Nuša, što je, priznajem, bila i moja prva pomisao.Ivana je bludila pogledom po tavanici, činilo se da je na sedmom nebu.A zatim nas je Alfred lagano prizemljio, osmjehnuo se, navukao rukavice, mahnuo rukom iznad

glave i nestao! Sve se dogodilo tako brzo da se nismo stigle ni začuditi. Sve je izgledalo kao utelevizijskom serijalu Star Trek gdje junaci izgovaraju rečenice Beam me up ili Transmit, i nestaju.Nakon Alfredova nestanka u zraku je još neko vrijeme titrala zvjezdana prašina. Hvatale smo dah.Kao da sve do tog trenutka nismo vjerovale da zaista imamo posla s anđelom.

A kada se i posljednja čestica zvjezdane prašine ugasila, sve smo u isti mah zijevnule. Ugledavšijedna drugu razjapljenih usta, prasnule smo u smijeh. Zatim je Alma pogledala na sat i ciknula, Ivanaje već uzimala torbicu, Nuša je već navlačila svoje cipele s visokom petom, Doti je već držala kvakuod vrata.

- Hej, čekajte, kamo toliko žurite mrmljala sam.Ali cure su već izlazile, a Dinka nas nije zadržavala. Sve u svemu, razišle smo se gotovo istom

brzinom s kojom je Alfred iščezao. Pored svega što se dogodilo, upravo to je bilo najčudnije. To danismo ostale i prokomentirale cijelu stvar.

Perce lako kao zaboravPrije nego će ugasiti svjetla i krenuti na spavanje, Dinka je na stolu ugledala čudnovato bijelo

perce. Nasmiješila se, uzela perce na dlan kao krijesnicu, ponijela ga sa sobom u spavaću sobu ipažljivo odložila na stolić pored kreveta. U mraku joj se pričinjalo da perce svjetluca, a onda jezabavljena tom mišlju zaspala.

Nuša je došla kući i s vrata krenula prema dječjim sobama. Tiho je odškrinula vrata jedne, padruge. Dječaci su spavali opuštenim, čvrstim snom. Zrak je u sobama mirisao oporo, na zdrave,mlade mužjake.

Nuša je izašla na terasu. Njuškala je topao zrak i u mraku nadgledala svoj posjed. Nitko mi to nemože oduzeti, naglo je pomislila, a onda se lecnula zbog iznenadne misli.

Nuša je krenula po cigarete. Vratila se na terasu, zapalila cigaretu i u celofanskom omotačucigaretne kutije ugledala zataknuto perce. Izvadila je perce, ispružila u mraku svoju finu, dugu ruku ipromatrala ga. U mrkozelenoj noći činilo se da perce svjetluca nekim nezemaljskim sjajem.

- Čudno šapnula je Nuša, zataknula perce u celofanski omotač i krenula na spavanje.

Ivana se vratila kući držeći perce u ruci i zatekla muža u kućnom haljetku. Sjedio je za stolom nezamjećujući noćne leptire koji su nadirali u sobu kroz širom otvorena vrata terase.

Muž je gledao televizor, čitao novine i grickao sendvič.

- Kako je bilo? pitao je ne odižući pogled s novina.- Veselo, kao i obično rekla je Ivana.Muž je žvačući premjestio pogled na ekran.- Hoćeš li da ti napravim nešto toplo? pitala je.- Ne, hvala rekao je svrnuvši pogled na novine.Ivana je krenula u kuhinju i natočila čašu mineralne vode.- Hoćeš li i ti?- Što?- Vode.- Ne, hvala rekao je muž.Ivana se vratila s čašom i sjela za stol. Vrata od terase bila su širom otvorena, po sobi su letjeli

poludjeli leptiri. Muž je čitao novine. Ivana je protegla ruku i percem poškakljala muža po nosu.- Hej... brecnuo se muž i zamahnuo rukom kao da tjera muhu.Ivana je netremice gledajući muža, ne znajući sama što čini, iznenada prinijela ruku ustima i

gurnula perce u usta, smotavši ga kao puža. Iz Ivaninih ustiju virila je fluorescentna peteljka.Muž je zgranuto pogledao Ivanu, a onda poklopivši dlanom usta poletio u kupaonicu. Ivana je za to

vrijeme mirno i s nekom neobičnom elegancijom uzela čašu i polako je ispila do dna.Kad se Alma vratila kući njezin muž je već spavao. Alma je sjela da pregleda dnevne novine, a

onda, otvorivši ih, kihnula. Posegla je za torbicom i s paketićem papirnatih rupčića ispalo je čudesnoperce. Alma je prvo obrisala nos, a onda uzela perce u ruke pitajući se otkud ono u njezinoj torbici.

Alma se zatim svukla i, ponijevši sa sobom perce, uvukla se u krevet. Kroz otvoren prozor u sobuje ulazila mjesečina. Pored Alme disalo je muževljevo toplo tijelo. Držeći perce Alma je klizila pomuževljevoj koži zadovoljno zamijetivši da je još uvijek glatka i mlada, kružila je oko bradavicadraškajući nježno vrhove, zatim naniže, prema pupku, zatim još niže. Tamo ju je već nestrpljivočekao muževljev kooperativni batić.

Iako je već bilo kasno kad je stigla kući, Doti se nije spavalo. U dnevnoj sobi spavala je mama, ujednoj sobi muž, u drugoj kćerka, i zato je Doti krenula u kupaonicu, jedino mjesto u stanu gdjenikome nije smetala.

Sjedila je tako na zahodskoj školjci i tko zna o čemu razmišljala, a onda je u kupaonicu banuonjezin muž. Ugledao je Doti kako sjedi na zahodskoj školjci i prevrće u rukama čudnovato bjeličastoperce. U mutnome bljesku kupaoničkoga svjetla Doti je ugledala svoga muža, bunovnog, znojnogmuškarca u majici i gaćama. Susret je bio poput iznenadna otkrića, poput udarca u pleksus, kao da suse oboje tek sada, nakon tolikih godina, prvi put sreli. I Doti je, hvatajući dah i brišući suze, prasnulau smijeh. Doti je dugo sjedila na zahodskoj školjci s perom u ruci i davila se od smijeha.

Ja sam se te večeri vratila kući i zbog nečeg krenula da zalijem lončanice na prozoru. Najednomme presjekao snažan, nesavladiv očaj. Legla sam u krevet obučena, pokrila se prekrivačem i pogledauperena u tamne obrise lončanica na prozoru, nalik na odrvenjele šišmiše, potonula u san. Sanjalasam da se ne želim probuditi.

Ujutro sam nazvala sve redomUjutro je Alma na podu pored kreveta pronašla prekrasno perce. Uzela je perce, još uvijek pitajući

se odakle ono, i spremila ga u malu kutiju od ebanovine.Nuša je ujutro u celofanskom omotaču kutije za cigarete pronašla perce, smotala ga i spremila u

medaljon koji je nosila oko vrata.Pijući svoju jutarnju kavu Doti je u vazi s paunovim perjem, koju je mama godinama uporno držala

na hladnjaku, iznenada zamijetila neobično lijepo bijelo perce. Ne znajući ni sama zašto to čini, Dotije uzela perce i zatakla ga za drveno raspelo na zidu.

- Tako je mnogo bolje rekla je glasno Doti.Ujutro je Dinka na stoliću pored kreveta opazila neobično bijelo perce. Dinka je pokupila perce i

premjestila ga u Povijest metafore, primjerak svoje netom izašle knjige, između stranica 104 i 105.Probudivši se, Ivana je osjetila snažnu žeđ. Još bunovna krenula je prema hladnjaku, izvadila

litreni tetrapak s mlijekom i ispila ga naiskap. Nije ni zamijetila muža koji je kretao na posao. AIvanin muž, koji je baš kretao na posao, ugledavši svoju snenu ženu kako se žedno nalijeva mlijekom,problijedio je i zalupivši vratima napustio stan.

Ujutro sam nazvala sve redom. Ničeg u vezi s anđelom nisu se sjećale.- Svakako popij vitamin B6 i puno narančina soka. To ti je odlično za dezintoksikaciju

posavjetovala me Alma.Zatim sam skočila do obližnje fotoradnje i dala film na razvijanje. Usput sam kupila novine.

Vrativši se kući prelistala sam Večernji list i u crnoj kronici naletjela na vješticu da je izvjesna B. Ž.,stara 31 g., smrtno stradala u prometnoj nesreći u Maksimirskoj ulici, naletjevši kolima na kamion.Naš neobični posjetilac koji je buncao o Božici Žnidaršić nije lagao. A što se B. Ž. tiče, ta očito nijeimala sreće s anđelom-čuvarom. Alfred je, dakle, bio “saobraćajac”, od onih anđela-čuvara s jeftinihpučkih sličica, koji su neprestano za vratom nepažljivim vozačima, neplivačima koji su našli daupadaju u riječne brzace, samoubojicama i svakojakim drugim smušenjacima.

Poletjela sam još jednom prema telefonu da im svima javim svoje otkriće u vezi s B. Ž., a ondasam odustala. Onda mi je još palo na pamet da nazovem Ninu i Hanu, i da njima ispričam što se sinoćzbilo. Ali umjesto da ih nazovem, poslušala sam Almin savjet i uzela vitamin B6, zalivši ga čašomnarančina soka.

Sada je bilo jasnije zašto smo se sinoć onako razišle ne prokomentiravši pojavu noćnogposjetioca. Nije se imalo što, cure su, naime, sve zaboravile. Anđeo je u trenutku vlastitog iščeznućaizbrisao svaki trag o svojoj prisutnosti. Međutim, i ja sam tamo bila i vino pila! Ostalo je, dakle,nejasno zašto je anđeo svojim percem zaborava propustio dodirnuti i mene?

II

Mladić se osmjehnuo, podigao ruku u žutoj rukavici, mahnuo njome iznad glave i najednomiščezao. Čuvar je onjušio zrak. U zraku je mirisalo na spaljeno perje.

Danil Harms, “Mladić koji je zaprepastio čuvara”

Moja beogradska znanica S. T., psiholog po zanimanju, duboko zgađena i ogorčena svime što sedogađalo, napustila je Beograd početkom rata i s obitelji krenula u inozemstvo. Nakon lutanja poEvropi, krenut će u Ameriku, zaustaviti se u državi Maine, u malom mjestu okruženom šumama, izaposliti u mjesnoj psihijatrijskoj bolnici. Sa sobom je moja znanica ponijela najnužnije stvari,između ostaloga dnevnik u koji je godinama, iz posve profesionalnih razloga, zapisivala svoje snove.

Danas, u snijegom zavijenom Maineu, gdje će, kaže, zauvijek ostati, okružena pravim luđacima,koji je, kaže, smiruju, moja znanica čita svoj dnevnik.

- Ispostavlja se da sam godinama sanjala strahote rata, ne znajući odakle dolaze ti snovi. Sve štosam sanjala dogodilo se kaže mi.

Je li moja znanica sanjala strahote rata koje su se zatim i dogodile, ili su se strahote rata negdje ubudućnosti već dogodile, a moja ih je znanica samo sanjala?

Gospodari rata vole riječ san i njezine izvedenice. Oni ne sanjaju osobne snove, oni ostvarujutisućljetne snove svojih naroda. Da li narodi zaista sanjaju? Da, kažu ljudi, to smo sanjali punihtisuću godina. Naš san je postao stvarnost. Možda narodi biraju za svoje vladare oniromante koji ćeim protumačiti sadržaj dugo sanjanih snova. Gdje su zaista granice između sanjanih i zbiljskihsvjetova?

Možda te granice ne postoje, možda su oba svijeta zbiljska, samo je sanjana zbilja opasnija,naprosto zato jer se još nije dogodila? Povjesničar Amijan Marcelin u svojoj knjizi Resgestaespominje na jednom mjestu Merkurija. Tog Merkurija ljudi su zvali gospodarom snova jer je njuškaouokolo, propitkivao ljude za njihove snove, prisluškivao kada su ljudi prepričavali jedni drugima štosu sanjali i o svemu tome dojavljivao caru. Mnogi su ljudi tako stradali. Glas o gospodaru snovapronio se. Nitko više nije htio priznati da je spavao, a kamoli nešto sanjao. A umni ljudi žalili su štonisu rođeni u podnožju Atlasove gore, jer tamo, kaže legenda, ljudi nikada ne sanjaju.

Gospodari rata, gospodari snova. Privlačnost oniromantije, svakovrsnog gatanja i proricanjabudućnosti nije skrivena u tekstu sna nego u interpretaciji. U tom smislu bilo koji tekst, čak i recept zanabujak od sira, može biti čitan kao objava budućnosti, ili, naknadno, kao njezino ispunjenje. Todobro znaju gatare i gospodari, carevi i njihovi doušnici, političari i psihoanalitičari. Otuda međunjima bliska veza.

Alfred ne pripada tome nizu. Istinitost Alfredova čitanja tarot karata, kako se kasnije pokazalo, nijeležala u poruci nego u njezinoj izvedbi. Ubrzo nakon Alfredove objave (ili tek moga sna) okružujuća

zbilja pretvorit će se u kaos (kaos citata, između ostaloga), u buku punu bijesa i boli.

Bilo kako bilo, za našu priču važno je da je domjenak na kojem se pojavio naš noćni posjetilac bionašim posljednjim zajedničkim susretom, što tada još nismo znale. Nakon toga stala se pred našimočima odmotavati sanjana zbilja.

Nemam ovdje namjeru da strašnu stvarnost uvijam natrag u jezik, pretvarajući je u priču o lokalnojapokalipsi, niti da Alfredove fortune-cookies poruke (priču, dakle) podupirem slikama zastrašujućestvarnosti, dokazujući njihovu istinitost. Stvarnost o kojoj govorim u ovom trenutku još uvijek jeprovjerljiva. Dovoljno je otići u raskomadanu zemlju na jugu Evrope i uvjeriti se na licu mjesta. Ilibarem pregledati televizijske snimke i novine od 1991-1995.

Ta je zbilja, kažem, još uvijek provjerljiva. Jer uskoro će minska polja prekriti trava, na mjestusrušenih nići će nove kuće, sve će zarasti, nestati i preseliti se ponovo u san, u priču, u gatarinoproročanstvo. Uspostavit će se ponovo čvrste granice između postojećih i sanjanih svjetova. Ostat će,doduše, ljudi, svjedoci, koji neće priznavati te granice, pozivajući se na svoje košmarno iskustvo,kao dokaz onoga što se zbilo, ali njih će malo tko slušati. S vremenom će i njih prekriti trava.

Prije početka rata sanjala sam san koji i danas pamtim. Na vratima moga zagrebačkog stana začulasam zvono. Otvorila sam vrata i u moj stan stale su navirati rijeke ljudi, muškarci, žene, djeca, starci.Šutke su ulazili u moj stan, razmještali se, lijegali na moj krevet, sjedali za moj radni stol, ulazili umoju kuhinju, otvarali moj hladnjak, tuširali se u mojoj kupaonici, sve bez riječi. Bože, koliko ih je, akako svi stanu u taj mali prostor, mislila sam. To je moj stan, vikala sam, kako si dopuštate,protestirala sam, zvat ću policiju, žestila sam se. Ljudi me nisu zamjećivali. Bila sam nevidljiva, mojglas naprosto nisu čuli.

Nakon nekog vremena vidjela sam rijeke ljudi koje su prolazile televizijskim ekranima, neštokasnije sretala sam iste ili slične ljude putujući po svijetu. Ja, naime, ne živim više u svomezagrebačkom stanu. Niti je moj stan više moj. Jedino što danas posjedujem je kofer.

Kofer ne koristim kao uobičajenu metaforičku zamjenu za riječ egzil. Kofer, naime, jest mojajedina realnost. Čak ni žigovi, koji su se namnožili na stranama moga pasoša, ne uvjeravaju medovoljno u realnost mojih putanja. Da, kofer je moja jedina čvrsta točka. Sve ostalo sanjam ili sveostalo sanja mene, što je postalo svejedno. U koferu su neke posve besmislene stvarčice. Među njimajedna stara, požutjela, i druga prazna, škart fotografija.

Naša jedina zajednička fotografija. Sa fotografije zjapi bjelina. A tu je, počevši slijeva (da lislijeva?) trebala stajati tamnooka Nuša, zatim Doti široka lica i pronicljiva pogleda, zatim Ivana sosmijehom koji se razlijeva po licu kao topla voda, tu je i Alma, sva u bojama bakra, do njepouzdana i uvijek ozbiljna Dinka, i ja, s dječjim licem, kažu, i tijelom koje su mi ostavili u nasljeđevlastoljubivi geni punogrudih pretkinja mliječne puti. Nema Nine i Hane, one nisu bile s nama tevečeri.

Uz našu praznu fotografiju prilazem tu, drugu. Požutjela fotografija s početka stoljeća je poputupaljene svjetiljke na mrklu prozoru, udobrovoljavajuća tajna gesta s kojom dozivam slike izravnodušne bjeline.

I mislim, kako to da nakon tolikih godina koliko se poznajemo tako malo znam o njima. S naporomizvlačim na površinu slike i, gle, tamo gdje bi trebalo stajati Nušino lice pojavljuje se tek nejasnamrlja, kod druge izbija na površinu tek gesta, kod treće tek obris lica, kod četvrte osmijeh, kod pete

cijela figura, ali posve drukčija, nova, svakako ne ta koju ja pamtim.

III

U zraku je mirisalo na spaljeno perje...

Nuša. The Queen of WandsNuša je 1990, kada je sve uskipjelo ali je malo tko vjerovao da će doći do rata, izgovorila

rečenicu koja je zazvučala posve nestvarno.- Držim da bi svaka obitelj trebala dati jednog člana za obranu domovine rekla je.Ujesen 1991. njezina su osamnaestogodišnjeg sina mobilizirali među prvima.Prvi put bile smo kod Nuše kad je rodila sina.Fina Nuša. Nuša je bila najljepša i najženstvenija među nama, nijedna se od nas nije mogla mjeriti

s Nušom. Bila je visoka, finih kostiju, veoma uska, imala je neku mirnoću u držanju i neku osobitulakoću hoda. Bila je bjeloputa, tamnooka, lice joj je, poput savršene šminke, bilo osjenčeno finommelankolijom. Oko njezinih usta titrala je spremnost na uvijek dvosmislen smiješak. Kao da nije bilasigurna podsmjehuje li se nekomu ili je malko uvrijeđena zbog nečijeg nevidljivog podsmijeha.

Nuša je dugo mirisala na male bebe i dječji sapun. Nakon prvog rodit će još jednog dječaka.Bile smo kod Nuše kad se uselila u svoju novu kuću. Kuća se nalazila na brežuljku, s terase se

mogla vidjeti zelena padina. Cijela je padina bila Nušina. U podnožju smo ugledale i prvo, svježezasađeno drvce. Drvce nas je dirnulo, kao da je bilo tu da hrabro brani Nušu od svakog zla. Kao daje garantiralo Nuši dug i harmoničan život i, dakako, sretno okončanje doktorata o ruskomsimbolizmu. Toga dana nismo bacale karte, nije bilo potrebno.

Nuša je uz pomoć veza uspjela izvući sina iz vojske i upisati ga na fakultet. Dječak se, međutim,uskoro sam vratio na frontu. Kažu da je postao ovisnik o ratu. Postoje razne ovisnosti. Kažu da su jojjedan za drugim poumirali roditelji. Nušin je muž sve rjeđe bivao kod kuće. Bjeloputa Nušapotamnjela je u licu.

Ona zelena padina postala je kažu pravom šumom. Nuša je u početku sadila drveće savjetujući se sagronomom-pejzažistom. Od Nuše smo i čule za postojanje takva zanimanja. Sada, kažu, Nuša samadovlači sadnice i sadi drveće kao opsjednuta. Naučila je koje drveće raste najbrže i sadi samo takvo,brzorastuće. Kažu da se drveće dovuklo do samog ruba terase.

Usput rečeno, raspitala sam se. Najbrže rastu breze.

Alma. The Queen of PentaclesAlmi su uvijek izlazile najbolje karte. Možda zato što je Alma život doživljavala kao igru u kojoj

je najvažnije, kao u svakoj igri, pobijediti i što duže zadržati pobjedničko mjesto.Svoga pokojnog oca, partizanskog generala, proglasila je “ubojicom”. Kao da je slutila da će

uskoro prava strana postati krivom a kriva pravom.- A što je drugo bio nego ubojica! rekla je.Kupivši hrvatske novine u Berlinu naletjet ću na njezino ime. Radilo se o nekoj peticiji stanara koji

su tražili pravo na otkup društvenih stanova. Znala sam da generalski stan u samome centru gradaneće pustiti tako lako. A zašto i bi? Alma je znala da se revolucije nikada ne vode za pravedne idejenego za kuće, funkcije, zemlju, teritorije, kako već tko. I kao što su njezina oca nagradili za ideološku

podobnost s velikim stanom i vilom na moru, tako će već u sljedećem trenutku neki novi ubojicatražiti da useli u isti stan, u ime neke nove podobnosti.

- Muškarci nemaju sažaljenja rekla je jednom.Znala je da zapravo nitko nema sažaljenja i pripremila se. Tražila je i dobila dva pasoša. Kupila je

stan u susjednoj, zapadnijoj i sigurnijoj evropskoj državici. Poslala je sina u evropsko inozemstvo,gdje nije bilo opasnosti da će biti mobiliziran. Sve je sredila, ništa nije prepustila slučaju. Kao da jejedina od nas znala gdje i s kim živi.

Istina je da su je stvari potresale. Dugo se nije mogla smiriti kada je u stan njezinih prvih susjeda,dok su ovi bili na moru, provalila obitelj hrvatskog vojnika, povratnika s fronte. I susjedi su ostali naulici. A ti što su se uselili, novi revolucionari, nisu im dali da uzmu nešto od odjeće, a kamoli štodrugo. Životinjski vitalizam, to je bit ljudske prirode, sve je ostalo višak. Ono malo ideja, ovakvih ilionakvih, služe tek kao ambalaža da ljudsko govno ne bi smrdjelo do neba. Zato svi koji imaju neštomozga u glavi u mračnim vremenima, kakva su ova današnja, mijenjaju kožu, postaju tvrdokošcima,novim ljudskim primjercima, mutantima s reduciranom površinom srca i razvijenim očnjacima.

Istina je da su je mnoge stvari potresale, ali joj nije padalo na pamet da izigrava pravednika iheroja. Uostalom, sama je najbolje znala kako heroji završavaju. Pozvali su je prije nekoliko godinana otkrivanje tatine biste i otvaranje osnovne škole s njegovim imenom u njegovu rodnom selu.Izdržala je ubogi ceremonijal kao što se izdržava dosadna seoska priredba. Nije ni trebala ići. Danassu, samo nekoliko godina kasnije, bistu vjerojatno srušili, a ime škole promijenili.

Alma je imala neobičnu ljepotu. S kratkom, sjajnom kosom bakrene boje, s velikim srnećim očima,oštrim jagodicama, punim, velikim ustima i širokim osmijehom podsjećala je na androgina. Svima sesviđala, i ženama i muškarcima. Uvijek je izgledala savršeno. Boje bakra će s vremenom potamnjeti ipretvoriti se u još uzbudljiviju boju kestena. Uvijek je pored sebe imala dva muškarca. Držala je daj e menage a trois najprirodnija zajednica za ženu. Rana spoznaja da muškarci nemaju sažaljenja ifilm Jules et Jim učinili su svoje. Ljubavnike će mijenjati otprilike svakih sedam godina, muž ćeostajati stalan. Svi Almini ljubavnici ostat će vječnim neženjama.

Neće se dati. Geni predaka, jadranskih gusara, pravih ili izmišljenih, neće joj dopustiti da sepreda. Živjet će poput vojnika, redovito gimnasticirati, redovito posjećivati kozmetičara, redovitozubara i frizera, svake zime ići će na skijanje, svako ljeto na more, svake sezone skočit će do Italijeda obnovi garderobu. Armani, Moschino, Mila Schon, Ferragamo. Elegantna Alma nosit će uvijeksamo pravi nakit.

Alma je znala da samo uz strogu kontrolu vlastitog srca može ostvariti svoju žudnju zaekskluzivnim stvarima. I bavljenje književnošću držala je jednom od ekskluzivnih stvari. Pisat će sveblistavije književno-teorijske studije. Malo tko će to zamjećivati. Ona se neće buniti. Pomirit će se sčinjenicom da prva mjesta akademskih, književnih i kulturnih odličnika, kako u ratu tako i u miru,pripadaju muškarcima.

Za jednogodišnjeg boravka u Japanu uspostavit će veze sa slavističkim institutom na otokuHokkaidu. Zahvaljujući Almi, teško spojivi Hrvati i Japanci spojit će se u jednom od Alminihknjiževno-znanstvenih projekata.

Moja mašta dodaje tom projektu i zaljubljenog Japanca, dr. Oshimu, malešnog muškarca i velikogstručnjaka za rusku ornamentalnu prozu. Visoka bijela žena gusarskih gena slomit će njegovoporculansko srce. Dr. Oshima će strastveno, kako to samo japanski stručnjaci znaju, ljubiti Almu1994, 1995, 1996, 1997, 1998, 1999, 2000, a možda i duže.

Nina. The Page of Pentacles

Nina je predavala rusku književnost u malom gradu na obali Jadranskog mora. Gore, u brdima,živjeli su uglavnom Srbi, dolje, na obali, uglavnom Hrvati. Neki od njezinih studenata pobjeći će1991. u brda, k svojima. Posve je moguće da su kasnije ispaljivali granate na svoj grad. I na Ninu.Ona o tome radije šuti.

Nekako mislim da se Nina posve preselila u književnost. Pluta stranicama Beloga, Bulgakova iPlatonova kao po moru i ne želi pristati uz obalu. Nekoliko puta nazvala me telefonom.

- Čuješ? prekinula bi razgovor.U slušalici bih čula jasne zvukove pucnjave.- Opet pucaju. Čini se da za danas još nisu ispunili kvotu rekla bi mirnim glasom kao da govori o

oborinama.- To te gađaju tvoji studenti pokušavala bih se našaliti.Nina se smijala tiho i škripavo, kao starica.- To me gađaju idioti, a ne moji studenti.- Zašto ne izađeš?- A zašto da izađem? odgovarala bi i tonom na to pitanje stavljala točku.Nina je mogla izaći i vratiti se u Zagreb. U Zagrebu je imala roditelje i prijatelje. Ne mogu

dokučiti zašto je ostala u provincijskom gradu i dijelila ratnu sudbinu sa svojim novostečenimsugrađanima. Mjesecima je živjela bez struje, vode i grijanja. Umjesto da jednostavno ode malena,vitka i neobično savitljiva, sivozelenih očiju i fine mačje glave, kose zalizane u malu punđu i uvijekodjevena u crno kao udovica Nina je nabavila mačka.

- Behemot grije bolje od centralnog grijanja rekla je.Nina je tih mjeseci komunicirala sa svijetom iz kupaonice. Dovukla bi telefon u kupaonicu, jedino

sigurno mjesto u stanu, i legla u kadu utopljena vrećom za spavanje i mačkom Behemotom. Poredkade postavila bi stolić s pepeljarom, cigaretama i pićem, a onda zvala sve redom, Almu, Doti,Nušu...

Nikada neću saznati zašto se odlučila da ostane u gradu koji nije bio njezin, pri ruci svojimstudentima od kojih su neki postali vojnici, pritom jedni naši, a drugi njihovi, od kojih većina i nijestudirala jer je bio rat. Mogu samo nagađati da je Nina odlučila da treba ostati tamo gdje ju je životnanio, kad ju je već tako nezgodno nanio. A onda, i mačak se navikao na nju, i prva susjeda trebala jenjezinu pomoć, i neki ljudi bili su tu...

S vremenom je poput priljepka srasla sa svojom kadom, sa svojom ratnom svakidašnjicom, o kojojje dotada čitala samo u romanima, sa svojom slobodom, uostalom. Nikome nije trebala polagati računo piću. A pila je, kažu, sve više. Kažu da se, kad je već bilo lakše putovati, pojavila u Zagrebu, narusističkom skupu. Bili su doputovali i neki inozemni gosti, i svima je bilo neugodno. Alma, Nuša,Doti, Dinka, sve su bile na njezinoj strani, ne može se reći, ali su je nekako unutrašnje otpisale, nijeviše bila dio grupe, osim toga bila je “teška”, eto, što je bila.

Ponekad poželim da je nazovem. A onda odustajem. Iako bih od nje mogla saznati nešto o Hani.Nina je redovito, sve dok se to moglo, zvala Hanu u Sarajevo. Zbog nečeg sam sigurna da ima o njojvijesti i danas.

Hana. The Queen of CupsKada je započeo rat u Bosni, Doti je zabrinuto nazvala Hanu, saznala da je živa ali ju je uzrujalo

Hanino političko sljepilo, tako je to barem Doti formulirala.- Kako si? pitala je Doti.- Puca se...

- Tko puca?- Puca se posvuda promucala je preplašena Hana.- Ako ona još uvijek ne zna da Srbi pucaju, onda zaista ne vidim zašto bih je više zvala završila je

Doti svoj izvještaj o Hani.I Hana je za neko vrijeme bila zaboravljena. A onda je sa Sarajevom postalo gore, prekinute su

telefonske veze, nije se više moglo ni ući ni izaći. A onda se netko prilikom razgovora o Sarajevusjetio Hane i rekao da je u mlađim danima ta ista Hana bila omladinska aktivistica, komunjara. Aonda se netko drugi nije s tim složio, rekavši da je Hana oduvijek bila prikrivena islamskafundamentalistkinja. A onda je netko treći rekao da se Hanin muž, Srbin, začudo bori na stranisarajevske teritorijalne zaštite, a ne na strani onih svojih, s brda.

I Hana je ponovo uskrsla, štoviše, kao da je postala bližom, sada, kada je bila daljom. Kao da smos Hanom lijepile napuknute veze među nama, kao da je Hanino ime načas odškrinulo prolaz u vrijemekojeg više nije bilo, vrijeme našeg toplog zajedništva. Kako je Hana? Imaš li vijesti od Hane?Trebale bismo nešto učiniti za Hanu.

Činile smo, iako se na trenutke činilo da je zajednička briga za Hanu bila važnija od same Hane.Slale smo pisma sa službenim žigovima, pozive na domaće i inozemne znanstvene skupove, zvalesmo u pomoć inozemne kolege. U Zagrebu se jednoga dana nakratko obrela i Hanina sestra, koja je smužem i djecom već živjela u izbjeglištvu u Pragu. Dugo smo vijećale o tome kako da Hanu i njezinukćerku izvučemo iz Sarajeva.

U veljači 1993. stiglo je Hanino pismo. Nisam joj odgovorila. Bilo je to vrijeme kada samnapuštala Zagreb, kada sam svoju stalnu adresu sa samoubilačkom gorčinom mijenjala za buduće,privremene.

Nadam se da ćeš mi oprostiti ako ne budem u stanju da verbaliziram sve ono što čovjek poželida napiše prijatelju koji je negdje napolju. Ponekad mislim da više nisam u stanju da govorim, akamoli da pišem. Ipak, nevjerojatno je kako te lako vraća u život samo jedna prijateljska gesta,kao kad mi je sestra opisala susret s tobom u Zagrebu.

Zahvali svima na brizi oko papira. Mi, Sarajlije, tražimo izlaz iz Sarajeva kao miševi iistovremeno znamo da ako i odemo, ništa nećemo postići, osim što ćemo sačuvati gole živote. KadSarajlija napušta ovaj grad, nakon svega što smo preturili preko glave, umjesto olakšanja, osjećastid. Ne znam kako da ti objasnim svu tu kašu od osjećaja, tu smjesu svakidašnje animalne borbeda se preživi i rodoljublja, da, onog iz knjiga, tog za koje smo mislili da i postoji samo u knjigama.Pokušavam izreći nešto o čemu bi bilo najbolje šutjeti. Ali valjda imam potrebu da opipam vlastitipuls, sada kada sam u prilici da razmišljam o odlasku. Vaši pozivi otvorili su neku nadu u legalanizlazak i sada ne mogu da ne razmišljam o tome. Ne mogu i zbog Ines, koja već jedanaest mjesecinije pomolila nos napolje, spava u smočnici, jer nema stana koji nije oštećen, i u koji svaki čas nemože uletjeti granata. Ona je jedina djevojčica u našem novom susjedstvu, druži se s petoricomdječaka. Izlaze zajedno na četvrti, treći ili peti sprat, po dva sata dnevno, i dolaze smrznuti navečeru, na jedan američki paket za šest osoba, ako ima.

Kako da ti opišem život izbjeglice u vlastitom gradu? U aprilu i maju prošle godine bili smo joškod vlastite kuće, a onda smo morali bježati. Moja se kuća sada nalazi na prvoj liniji fronte. Tamoje još uvijek moja majka. O njoj dobijam vijesti svaka dva mjeseca. Kako da opišem situaciju ukojoj se čovjek, uz sve opasnosti, može privući na pedesetak metara do svoje kuće, ali ne možedalje, ne može saznati kako su njegovi najbliži, ne može preko mosta kojeg je dotada prešao tisućuputa. Ne može ništa osim da pažljivo motri prozore i u njima traži znakove života.

Što da ti kažem? Iza mene su strašni dani provedeni u skloništu u Zagrebačkoj ulici, jeziviprizori okrvavljenih sarajevskih ulica, iza mene su dani u kojima sam ožalila mnoge prijatelje. Idalje živimo u strahu, i ne znamo kada će se ovo kolo smrti zaustaviti.

U međuvremenu smo postali sasvim drugi ljudi. Navikli smo da živimo od danas do sutra.Najvažnije je pronaći hranu, drva i vodu. Vratili smo se u doba u kojem se roba ne kupuje negomijenja. Više ne znamo što je to krumpir ili luk, ali znamo kako od mlijeka u prahu napraviti sir.Šnicle pravimo od riže, čuvene bosanske pite također od riže. Bosansku kuhinju dopunili smoreceptima čija je tajna da se od ničega napravi nešto. Sami pravimo peći, naučili smo cijepatidrva i ložiti vatru. Posjekli smo sve drvorede i parkove, i nije nam žao. Struje nemamo, zalihesvijeća odavno su potrošene. Pravimo uljanice i improvizirane lampe koje rade na razne pogone.Ne možemo se požaliti da nam vrijeme sporo protiče. Ranije smo se hvalili činjenicom da jeSarajevo stjecište različitih kultura, sada možemo reći da se ovdje živi na granici izmeđupotpunog odsustva civilizacije i njezinih najviših dometa.

Kao što vidiš moje preokupacije nemaju nikakve veze s onim što sam ranije radila. Na fakultetusam dva puta sedmično, ako uspijem da se probijem. Sve moje knjige ostale su na okupiranojteritoriji, sumnjam da ću išta od toga zateći ako se jednoga dana vratim. Pred sam rat izašla mi jeknjiga, ali je sav tiraž vjerojatno propao. Jednog dana sam se odvažila, otišla na Filozofskifakultet, što je sada prva linija fronte i najrazrušeniji dio Sarajeva, i uspjela izvući primjerak izrazvaljenog kabineta. Usput rečeno, umjesto teorije sada pišem poeziju.

Eto, napisala sam prilično dugo pismo, iako nisam vjerovala da to mogu. Nadam se da ti nećebiti zamorno i suviše konfuzno. Voljela bih da i ti meni pišeš. Pisma ovdje mnogo znače. Idemo ponjih na najnemogućija mjesta u gradu. Poštansku blokadu probili su hrabri ljudi, humanitarci,ljudi iz židovske opštine, adventisti. I strane novinare koristimo kao poštare, tko može, naravno...

Nadam se da ćemo se vidjeti u Zagrebu. Voljela bih doći, ali kratko i samo ako sam sigurna dase mogu vratiti. Neke nade da će svemu ovome doći kraj ima, ali će život ovdje biti prokletotežak... Već i zbog toga mali predah dobro bi mi došao. Pozdravi Nušu, Doti, Almu i Dinku. TvojaHana.

U jesen 1993. kada sam već bila u inozemstvu, čula sam da je Hana uspjela izaći iz Sarajeva i doćiu Zagreb. A u Zagrebu se nekako dogodilo da je Dotin stan bio premalen, a u Alminu stanu baš su setih dana zadesili neki gosti, a kod Dinke se nije moglo, a Nuša u tom času i nije bila u Zagrebu. Nušaje, uostalom, tih dana imala dosta i svojih problema, i sve su, zapravo, imale svojih problema.Uzvrpoljile su se, stale telefonirati jedna drugoj, i sve su bile spremne pomoći, zaboga, kako ne bibile spremne pomoći, i sve su nekako bile veoma gorljive, i sve su se brzo umarale od vlastitegorljivosti, iako, kad smo već kod toga, njih nitko ništa nije pitao, kao da su one dobro, a, eto, Dinkije nedavno umro tata, i mama joj je bolesna, a Nušin je sin opet na fronti. A onda se nešto dogodilo svremenom, ili naprosto osjećajem za vrijeme, nekako se nisu mogle sastaviti, nekako je ispalo danemaju slobodne sekunde, i nisu se našle, iako se Hana, hvala bogu, snašla, sama je, uostalom,inzistirala na tome da ostaje kratko, ali je sve ipak dobro prošlo, smjestila se kod kolegice, te koju susve znale, ali je nikada nisu zvale, tko će sad više znati zašto su je, tu kolegicu, držale po strani.

Razumijem tu priču s Hanom. Na djelu je tih mjeseci posvuda bila strašna izdaja, svega, svakoga isvačega. I bilo je lako i bezbolno sakriti se iza opće izdaje i njome opravdati svoju pojedinačnu itako nevažnu. Jer jedni su srušili kuću, drugi izmasakrirali ukućane, treći razvukli namještaj, četvrtipreostale stvari, peti su gledali sa zanimanjem, šesti s gađenjem, sedmi su zatvarali oči, osmih nijebilo da to vide. Takav je bio slijed stvari.

U inozemstvu sam sretala mnoge novinare koji su kretali za Sarajevo i mnoge Sarajlije koji suizlazili i vraćali se u Sarajevo. Lako sam mogla poslati pismo, mogla sam joj poslati kremu za lice,topli šal i rukavice, nešto novaca, ali, eto, nisam. I ne znam zašto to nisam učinila za nju, činila sam toza ljude koji su mi manje značili.

Moje knjige, fotografije, moje stvari nisu više sa mnom. Prolazim granice lako, nisam od onih kojina aerodromima plaćaju za suvišak tereta. Ipak, dvije tri sitnice zalijepile su se za mene i putuju samnom posvuda. Jedna je od njih požutjela fotografija kojoj ne znam porijeklo, druga Hanino pismo.

Dinka. The Queen of SwordsTko zna je li Dinka koja je čitala naše sudbine iz karata išta od svega toga vidjela? Uvijek mi se

činilo da je ona više znala o nama nego mi o njoj. I dok sada lako mogu dozvati u pamćenje živahnoAlmino, smireno Nušino ili Ninino mačje lice, uz Dinkinu kartu, umjesto lika, pojavljuju se značenja.Ozbiljnost, pouzdanost, skromnost...

- To je zato što sličim krumpiru, i priroda mi je takva! - šalila se.Muškarci su je voljeli. Mislim da su kod Dinke najviše voljeli ideju samostalne žene s vlastitim

stanom. Dinka je bila utočište, rame za plakanje, čisti krevet koji ni na što ne obavezuje, trajnost.Nije, dakako, sličila krumpiru nego nekome tko odbija svaku pomisao da se trajno veže.

Mislim da se Dinka panično bojala ozbiljnih veza. Njezin prvi muž umro je ne napunivšičetrdesetu, a taj, nama nepoznati ljubavnik poginuo je, priča se, u saobraćajnoj nesreći. Dinka o tomenikada nije govorila. Možda su Dinkina suhoća, odsustvo vanjskog sjaja, što li, dolazili od napora dadrži svoje osjećaje pod kontrolom.

Živjela je u dugoj vezi s oženjenim muškarcem finih crta lica, koji je svaki dan donosio Dinkibuket svježih ruža. Zato ga i pamtimo, zbog tih ruža. Dinka mu je mnogo značila. I nama je. Bila jeuvijek spremna dati savjet, sama ga nikada nije tražila. Zato smo se najradije nalazile kod Dinke.Vjerujem da se Nuša i Alma i dalje nalaze, nema razloga da se ne nalaze.

Dinka zna da su vremena teška i trudi se da stvari drži pod kontrolom. Fakultet je utješnainstitucija, književnost je utješna struka. Vjerujem da zamjećuje stvari, ali šuti. Netko svakoga danaskida pločicu sa srpskim prezimenom kolege na vratima do njezinih. Kolega ulazi u njezinu sobu iizbezumljen priča istu priču, dođi, kaže, vidi, uvjeri se sama, svaki put je netko skine. Dinka vidi ališuti. Misli, takva su vremena, teška, kolega će preživjeti, njegova je nesreća od onih bezazlenih. Ratje, desetine hrvatskih vojnika svakoga dana ginu od srpske granate. A onda se pita, a što bi bilo danetko redovito skida pločicu s njezinim imenom i prezimenom. A onda nastoji da misli o nečemdrugom.

Doti. The Knight of SwordsMislim da je jedino Doti doživljavala svoj život kao priču koju je Sudbina, ta s velikim S, plela za

nju. Istina, barem što se naših vlastitih života tiče, očito ne leži u činjenicama nego u slici koju imamoo sebi, u snazi uvjerenja. A na tom terenu Doti je bila nepobjediva.

Doti se rodila u nekom slavonskom prigradskom naselju. Kolala je priča da su njezina ocaneposredno nakon završetka rata, Drugog svjetskog rata, razbješnjeli mještani izboli vilama. Otac seborio na krivoj strani, kažu, ali možda je u pitanju bio još kakav razlog. Nisu svi koji su se borili nakrivoj strani završavali na tako strašan način.

Doti je oca, barem se tako činilo, posve izbrisala iz biografije.Doti se kao djevojčica zaljubila u ljepolikog, tamnookog dječaka, koji će postati i ostati njezina

jedina ljubav.

I njihove obiteljske priče bile su, kažu, simetrične. I dječakova je oca nakon rata progutao mrak.Negdje u Njemačkoj, kažu.

Doti će sa svojim mužem u sedamdesetima doći u Zagreb i studirati filozofiju i književnost.Prkosni Dotin ljepotan ubrzo će potpisati nešto što se tada nije smjelo ili glasno reći nešto što se nijesmjelo i napustiti zemlju. Doti će se odmetnuti za njim i sama postati politički azilant. Vani ćestudirati, u nekoj tvornici za malenu nadnicu prati boce, pisati gorko-slane domoljubne pjesme ipotajno uživati u fabulativnom rješenju koje joj je odredila Sudbina. I dok su njezini znanci u Zagrebuživjeli svoje sive komunističke živote, ona je strastveno ljubila svoga muža i nadasve svoju tužnusudbinu.

Doti se rado poistovjećivala s tamnim medijskim zvijezdama tadašnjeg vremena, anarhistima,teroristima, modernim rušiteljima društvenih sistema. Sebe je nekako najradije vidjela kao kakvuUlrike Meinhof. Kako je Dotin umjetnički ukus napadno varirao, u jednom će trenutku zamijenitiUlrike za Bonnie and Clyde, u to vrijeme popularnu filmsku priču o američkom ljubavnom paruobijača banaka. Jedino što u Dotinu filmu Doti i njezin Clyde nisu obijali banke nego rušili federalnusocijalističku republiku Jugoslaviju i na kraju, izrešetani mecima jugoslavenskih policajaca, umirali simenom nezavisne države Hrvatske na usnama.

Osim dirljive naivnosti Dotine imaginacije u Dotinoj biografiji ima jedan zaista neobjašnjivonaivan trenutak. Doti se, naime, nakon tri godine provedene u egzilu dobrovoljno uhvatila na udicu ivratila u Zagreb da primi nagradu za svoju knjigu pjesama, koju joj je bio dodijelio lokalni književnižiri. Nagradu je primila, ali su jugoslavenski policajci odmah nakon prelaska granice mladom paruoduzeli pasoše. I tu otprilike započinje drugo poglavlje Dotina životna romana, mučeničko.

Doti je doista imala nešto od aure političke mučenice, ali je tu, tada privlačnu sliku, kvarila Dotinavitalnost. A i sam život, veseljak, postepeno je devalvirao tragiku Dotina položaja. Sve u svemu,Doti se zaposlila na fakultetu, kupila stan, rodila zdravu i lijepu djevojčicu, čak se i muž, Clyde,zaposlio kao nastavnik u nekoj srednjoj školi. Posljednje je po Dotinom bio najjači dokazkomunističke represije. Rad u srednjoj školi Doti je držala degradacijom muževljevih velikihintelektualnih sposobnosti. Da, istina je, muža su povremeno zatvarali, obično kada bi Tito posjetioZagreb, ali čim bi ovaj otišao, policija nije našla ni jedan drugi razlog da prkosnika dalje drži uzatvoru. Doti je, iako to, dakako, nikada ne bi priznala, bila malko razočarana zbog podmuklogpolicijskog ukidanja prava na tragični heroizam. Simpatizirale smo s Doti, čak smo joj malko izavidjele. Mi smo, doduše, imale pasoše, ali nismo imale Sudbinu.

Svojom fizičkom pojavom Doti je podsjećala na plod slučajne veze između kakve provincijsketetke i Atile, biča božjeg. Kada bi je vidio, čovjek nije mogao biti siguran hoće li Doti uzeti igle imirno isplesti pulover ili skočiti na konja i osvojiti polovicu nekog kontinenta. Tom dojmu manje jepridonosilo njezino azijatsko lice, a više kosa. Kao da se zaboravila ošišati od šezdesetih. Bila je toduga, crna kosa kojom je zamahivala kao bičem i otpuhivala pramenove kao kakva mlada djevojka.

Dotino lice bilo je na neki način uzbudljivo. Kao da je podešavala svoje lice u nekakav stalanizraz ljubazne isprike, poput recepcionerke u hotelu, što li. Doti je prilagala, baš tako, prilagala,uvijek isti izraz, i samo bi joj ponekad nekontrolirano pobjegao kakav neželjeni. U tim je trenucimaDoti bezrazložno crvenjela, kao da je uhvaćena u laži, i brzo bi navlačila pređašnji izraz, kaouniformu.

To da je Doti imala stanovitu privlačnost uvjerile smo se za jednog skupa u Opatiji. Vidjele smokako je za njom, posve očarana, krenula neka turističko-poslovna grupa kineskih ili korejskihmuškaraca. Poslije nam je pričala da su se ti Kinezi ili Koreanci cijelu noć šunjali ispred vratijunjezine hotelske sobe.

Nismo znale Doti iz prvog poglavlja njezina životnog romana, romantičnog, znale smo je iz ovogdrugog, akademskog i mučeničkog. Književnost je doživljavala kao repertoar ideja, zanimale su jejezička kombinatorika i književne utopije. Manjak pročitanih knjiga nadomještavala je svojomsposobnošću spekulacije.

Moguće je da je svoju pravu prirodu Doti istjerivala u luckastoj maniji pisanja pisama. Često binam ostavljala pisma i pisane poruke, iako smo sve imale telefone, i iako smo se toga dana vidjele inapričale, i iako ćemo se vidjeti i napričati sljedećega dana. Pisamcima se uglavnom ispričavalazbog toga što bi u razgovoru nešto rekla, a nije tako mislila. Pisma su bila smušena, često nismo znaleo čemu to Doti govori i na što se njezine pismene fusnote odnose. Doti je u svojoj maniji imala isretnijih trenutaka. Znala se pismima obraćati tvornicama, kupila bi kakvu stvar s kojom nije bilazadovoljna i odmah napisala pismo. Nenavikle na pisma kupaca socijalističke tvornice ljubazno suslale Doti nove stvari. Zahvaljujući svojim dopisničkim strastima Doti je smanjivala račune za struju,plin i telefon. Vjerujem da su izbezumljene službe naprosto dizale ruke i popuštale. Doti se, dakako,dopisivala i s vlastima, tražeći za sebe i muža pasoš. Jedino je njih, vlasti, Dotin poštanskiegzibicionizam ostavljao hladnima.

Sviđa mi se pomisao da je treće poglavlje Dotina životnog romana započelo s pojavom našegnoćnog posjetioca. Njegova pojava vremenski se poklopila s Dotinom pričom o doušniku. Doti je,naime, otkrila da je dugi niz godina imala svoga kućnog doušnika. Bio je to njezin prvi susjed,vodoinstalater po zanimanju, posve neuzbudljiva priča.

- Svinja doušnička! rekla je Doti i u njezinim očima pojavio se nepoznati bljesak koji jenajavljivao to novo poglavlje. Malo nas je zbunjivalo zašto se Doti pored tolikih ozbiljnih stvari kojesu se događale tih mjeseci tako uzrujava zbog doušnika, bivšeg, uostalom, ali to smo pripisalenjezinoj dugogodišnjoj policijskoj traumi.

A Doti je i mogla saznati ime svoga doušnika jer je stranka koja je tih mjeseci zauzela vlast,svrgnuvši prijašnju, komunističku, naslijedila usput i policijske dosjee i širokogrudno ih razdijelilasvojim članovima. A Dotin je muž postao u međuvremenu članom stranke na vlasti, dapače njezinimvjernikom, propagatorom i funkcionerom. Doti je i sama svim srcem podržavala stranku. Stranka je,kako su to iz dana u dan potvrđivali lokalni mediji, ostvarila tisućljetni san svih Hrvata. I Dotin san.Zbunjujuće je bilo jedino to da se, umjesto konačna smirenja zbog ostvarena sna, u Doti uselila nekanepoznata žestina.

Ah, Doti... Dalje se sve odvijalo nekom strašnom brzinom, i danas je teško pohvatati sve konce.Nakon doušničke epizode Doti će posegnuti za knjigom u svojoj kućnoj biblioteci i pronaći, točno izaSpenglera i Kanta, dvije granate i revolver. Saznat ćemo, jer Doti će nam sve ispričati, da ješirokogrudna stranka na vlasti podijelila svojim članovima ne samo imena doušnika nego i oružje.Duhovi očeva došli su po svoje, baš kao što je najavio Alfred, naš neobični noćni posjetilac. Tadasam, doduše, još uvijek bila sklonija da Alfredove poruke, koje sam i sama jedva pamtila, povežem sbespovratnim zajmom koji su dobili članovi vladajuće stranke. Zamisli, trideset tisuća njemačkihmaraka, rekla je Doti, sada ću konačno s tim novcem moći kupiti pristojnu obiteljsku grobnicu.

Da, Doti će se promijeniti. Oživjet će, uselit će se u nju neka pravednička vatra, neće lako praštati,pravo na malu sumnju, barem. Pričat će se za nju da je tih mjeseci marljivo sastavljala tajne dosjeefakultetskih službenika, stavljajući ispred imena male markacijske pluseve i minuseve. Samozamišljam, jer nisam u prilici da znam takve stvari, da je plus značio Hrvat i lojalan, minus ne-Hrvati nelojalan, a dva minusa Srbin i petokolonaš. Činila je to u obranu tisućljetnog sna svih Hrvata, uobranu nezavisne Hrvatske, u ime ideje za koju se tajno pripremala i stradala cijeloga života. Negdjeiza njezinih ramena virit će duh njezina oca, tog koji je prije pedesetak godina bio zalutao na krivu

stranu. Da, Doti će vraćati za okrutno očevo ubojstvo, za djetinjstvo provedeno bez njega, za prevarus pasošem, za zemlje u kojima nije bila, dok smo svi mi drugi bili, vratit će i za muža i za sebe, nenapuštajući pritom vjeru u veliku i pravednu Sudbinu, tu s velikim S.

Ah, Doti... Počet će napadno upotrebljavati zamijenicu mi. jaku mržnju prema Jugoslaviji i Tituzamjenit će ljubavlju prema replici, Titovu generalu i imitatoru, predsjedniku nove hrvatske države.Milostivi zaborav neće joj dati da spoji stvari. Nešto kasnije s osmijehom i dva uzdignuta prstaispraćat će hrvatske vojnike na frontu i žešće nego drugi mrziti onu drugu, “barbarsku”, “agresorsku”,“krvničku”, “pravoslavnu”, “srpsko-boljševičku” stranu. Pisat će i dalje svoja pisma, na svoju ruku,ovaj put mnogim stranim političarima i javnim ličnostima, tražit će audijencije, ponegdje će i uspjeti.

Ah, Doti... Mislim da je to treće poglavlje bila definitivna obrana vlastite biografije. Vidjet ću jeza kratkog posjeta Zagrebu, na televiziji. Radujem se, jer je naša pobjeda bila čista, reći će ukameru komentirajući jednu u nizu “velikih hrvatskih pobjeda”. Primijetit ću da je skratila kosu, bitće obučena u kostimić, oko vrata će pravedničkim sjajem svjetlucati malko premasivan, zlatan križ. Ujednom trenutku loša televizijska slika, ili pak samo moja imaginacija, proizvest će hologramskiefekt, i Doti će me naglo osupnuti svojom neskladnošću, dvojnošću, što li. Na trenutak se neću moćiodlučiti podsjeća li me Doti na transvestita ili anđela-osvetnika.

Za tog kratkog posjeta Zagrebu saznat ću još jednom za stvari koje sam već znala: za nasilnoiseljavanje stotina ljudi iz stanova, za samovolju i policijsko-mafijaški teror koji provodi nova vlast,ta koja je konačno ostvarila tisućljetni san svojih građana, za masovna otpuštanja s posla, za grabež,nezasitnost, kriminal i ratno profiterstvo, saznat ću za paljevinu kuća i sela i nasilna istjerivanja ljudi.Saznat ću i za neke detalje koje nisam znala. Saznat ću, na primjer, da je te godine nekih tisuću ljudiizvršilo samoubojstvo, većina od njih bili su hrvatski vojnici, ti koji su osigurali čistu pobjedu, aostalo umirovljenici, koji bi možda i živjeli, ali nisu imali od čega.

Saznat ću, dakako, i za Dotine novostečene počasti. Doti je stala na pravu stranu, jer na krivunaprosto i nije mogla stati, i posve prirodno postala glasnom referencom kulturno-političkog života(to dvoje nije se dalo razdvojiti), članicom ovoga i onoga, urednicom ovoga i onoga. Časna Dotipoduhvatit će i zastavu od svoga muža, koji se u jednom trenutku bio spotakao i ispustio je. Novavlast, naime, bila je poslala Dotina muža u diplomatsko predstavništvo, u istu onu zemlju u kojoj jeprije pedesetak godina njegova oca progutao mrak. Očev duh uselit će se i u njega, kao što se uselio uDoti. Počet će piti, njuškati poput dobro izvježbana policijskog psa, na kraju će, kažu, svima dodijati,smijenit će ga, poslati natrag u domovinu, uplašit će se da bi i njima samima mogao jednoga danastati za vrat. Da, Doti je branila njihovu zajedničku biografiju.

Ponekad mi se čini da bi se prava Dotina priroda dala iščitati iz onih silnih pisama koje jeispisivala tokom života, ispričavajući se za ovo ili ono, tražeći ovo ili ono.

Jedna priča iz muzeja totalitarnih režima kazuje da je neki ubogi Rus u tvrdim sovjetskimvremenima sanjao uvijek isti košmaran san: kako mu Staljin zakazuje sastanak u sedam sati ujutro, aon se budi tek u osam. Ostatak dana izbezumljeni Rus smišlja kako da opravda svoje zakašnjenje, alisljedeće noći ponovo sanja isti san. Na kraju nesretni sanjač poludi.

Sada mi se čini da je onaj vječiti izraz isprike na Dotinu licu, Dotina luckasta manija da piše pismasvima i svakomu, pa čak i Dotino bavljenje književnošću, da je sve to bila neka vrsta posredneisprike za zakašnjenje od jednoga sata. Koga i čega se bojala neću saznati.

Saznat ću, međutim, da sam u tajnim fakultetskim popisima za lojalnost novoj hrvatskoj državidobila minus, možda i dva. Dotina minusa. Doti me je, čini se, najviše i voljela.

Na Doti ću misliti jednoga dana u Berlinu. Vijest o njoj stići će u pismu mojih prijatelja, iz pismaće iskliznuti novinski intervju s velikom Dotinom fotografijom. Doti će u intervjuu govoriti o svojoj

novoj knjizi, nešto o književnosti kao sudbini ili možda obratno, zatim će optužiti zapadnipostmodernizam za amoralnost, oštro zahtijevati povratak moralnih načela u domovinski život ikulturu, upotrijebit će i čvrsto usvojenu zamjenicu mi. Mi stvaramo novu, moralnu postmodernu. Utome je prednost i odgovornost naših intelektualaca, reći će, a onda će spomenuti i mene, dapače,moje ime bit će krupnim slovima otisnuto u samom naslovu intervjua. Doti će me optužiti zaamoralnost, tu, postmodernističku, i završiti intervju u dvosmislenoj izjavi. Berlinski zid je srušen,ali je izgrađen novi, u našim dušama, reći će. Poznavajući Doti slutim da je poruka s Berlinskimzidom bila zapravo upućena meni. Prekriživši se prethodno sa svojim svetim mi, Doti će me ovaj puti javno egzekutirati.

Iznenadit će me njezino lice na novinskoj fotografiji. Bit će nekako izglađeno i smireno. Nafotografiji će se vidjeti da je okrupnjala, bit će tu i kostimić i križić i svilena bluzica, ali kao da jekonačno sve nekako leglo na svoje mjesto. Izraz i lice napokon su se poklopili, Doti se konačnoutaknula u samu sebe. Promatrajući njezinu fotografiju gotovo da sam joj pozavidjela. Bilo je to licenekoga tko više ne sanja košmarne snove. Umjesto na onoga Rusa, koji stalno sanja da zakašnjava nasastanak sa Staljinom, Doti je sada više vukla na Staljina koji sanja svoga zakašnjenika.

Ivana. The EmpressIvana, koja je one večeri progutala pero, možda nije znala da prema mnogim drevnim vjerovanjima

žene koje progutaju muhu ili leptira ostaju trudne. Na Balkanu jednu vrstu noćnog leptira zovu“vješticom”. Postoji vjerovanje da će žena koju dotakne “vještica” ostati u drugom stanju. Kako je sperjem, ne znam, ali Ivana će točno devet mjeseci nakon one večeri, u svojoj trideset i devetojgodini, roditi dječaka.

Desetak godina prije tog događaja Ivana, Beograđanka, srela je Zagrepčanina, zaljubila se u njega,ostavila posao u nekom književnom institutu, poludovršeni doktorat, roditelje i prijatelje, i preselilase u Zagreb.

Ivana je imala veliko srce. S Ivanom se svakidašnji život, svaki odlazak u kino, kupovinu, maliizlazak u kavanu, činio kao svečanost. Imala je taj, rijedak talent. Bila je gutačica knjiga, odlično jeigrala šah, jezici su joj išli od ruke, francuski, talijanski, engleski, bila je elokventna, kompjuter jesavladala u sekundi, čak je i kola kojih se uvijek malko pribojavala naučila voziti u nekoliko dana...

U jednom času poželjela je djecu. Prvi put odležala je četiri mjeseca i pobacila, drugi put doguralaje do petog i pobacila. Vrijeme njezinih trudnoća bilo je poput kakvog, djevojačkog logorovanja.Ivana bi ležala izvaljena na sofi u dnevnoj sobi, oko nje su bile gomile razbacanih knjiga, ja bihodlazila u kuhinju i po Ivaninoj naredbi donosila nešto za jelo, mrvile smo uokolo, smijale se, čestobez pravog razloga, brbljale satima, o ovome i onome. Sa svakom Ivaninom trudnoćom dobila bih isama pokoji kilogram. Zrak je oko nje tih mjeseci bio lak, opojan i bridak poput šampanjca. I Ivana ješuštala i prelijevala se poput šampanjca.

Ivana će roditi neobično lijepog dječaka. Život će se činiti opojnim i svijetlim, čak i onda kada ćeizlazeći iz kuće nalaziti svoja kola popljuvana pravedničkom pljuvačkom, i onda kada će upoštanskom sandučiću nalaziti anonimne poruke: Srpska kurvo. Četnikušo.

Ivana će beogradsku registraciju promijeniti u zagrebačku. Život će se činiti svijetlim, čak i ondakada će odlazeći u Beograd nalaziti svoja kola popljuvana pravedničkom pljuvačkom, i onda kada ćeu poštanskom sandučiću nalaziti anonimne poruke: Hrvatska kurvo. Majku ti ustašku.

Ivana je napustila Zagreb i s djetetom otišla u Beograd početkom rujna 1991, kada su se stanovniciZagreba u strahu od mogućeg bombardiranja preselili u podrume i skloništa. Ubrzo su sve vezeizmeđu četiri stotine kilometara udaljenih Zagreba i Beograda bile prekinute. Ivana je zvala muža

preko Sarajeva. Ljudi su tih dana uspijevali nadmudriti sistem, naučili su okrenuti pravi broj i još suzvali jedni druge. A onda se više nije moglo ni preko Sarajeva, niti u samo Sarajevo. Ivanin muž jesve češće iščezavao na nekoliko dana ne govoreći nikome kamo ide. Putovao je dugočasnim,zagušljivim autobusima preko Mađarske u Beograd. Ivana je s djetetom putovala istim tim tužnim,polutajnim autobusima iz Beograda u Zagreb. U autobusima, gdje su vozači određivali red vožnje icijenu, putovali su nesretni ljudi vukući svoju skromnu imovinu, putovali su kao muhe bez glave, neznajući pravo kamo idu. Na graničnim postajama, srpskim i hrvatskim, putnike su ponižavalipogranični službenici krutih lica, na mađarskima sućutno su udarali pečate mađarski.

Ivana se od nekog vremena ničega nije bojala. Bojala se, začudo, samo toga da njezin sin, uautobusu, pred drugim ljudima, ne dobije napadaj panična straha, bojala se hoće li imati snage daobuzda malo, uspaničeno tijelo. Dječak je, međutim, baš kao da je slutio njezine strahove, mirnožmirkao isključujući vanjski svijet kao prejako svjetlo ili pokrivao dlanovima uši kada bi buka togasvijeta bila preoštrom.

Ivana se nije bojala. Pristajala je na poniženja, prolazila je granice, dolazila i odlazila, pomirivalazavađene svjetove, gradove i ljude, stavljala obloge na tuđe uvrede. Prolazila je kroz mržnju lako,kao kroz vodu. Govorilo se da s dječakom nešto nije u redu. Došavši na svijet u trenutku kada su ljudibrisali sve pred sobom gradove, ljude, biblioteke, pamćenje dječak je pamtio sve, iako na svoj način.Kao da je svijet za dječaka bio tek dug, nepovezan i besmislen katalog brojeva, slova, znakova iriječi, to što je, uostalom, možda zaista i bio. Došavši na svijet u trenutku kada su njegov materinjijezik, taj koji je tek trebao savladati, nasilno podijelili na tri, dječak je s ravnodušnom brzinomsavladao sve tri varijante, iako na svoj način. Najčešće je izgovarao riječi na jeziku koji nije bionjegov, ako je ijedan bio njegov, na engleskom, na jeziku kojem ga je Ivana učila u igri. U vremenu ukojem je riječ identitet odzvanjala posvuda kao božje slovo, i u čije su ime ljudi s božanskomlakoćom ubijali jedni druge, dječak je uporno odbijao da nauči zamjenicu ja. Sebe je doživljavao,ako je uopće o tome bila riječ, u trećem licu, ravnodušno izgovarajući svoje ime samo kada bi to onhtio.

Nije točno da s dječakom nešto nije bilo u redu. Sa svijetom nešto nije bilo u redu, i zato dječak,otkad se rodio, uporno želi sići. Ivana zna da se sa zemaljske kugle ne može sići i zato popravljastvari koliko može, zaglađuje oštre rubove, ukrašava ga kao anđeosko gnijezdo, nagovara svoga sinada se ponovo rodi. Zato se, valjda, od nekog vremena smije nekim nepoznatim smijehom, rastjerujezle duhove, što li. Istina je, pokatkad se slama i tada trči u kupaonicu i pušta vodu iz svih slavina.Voda zagušuje njezin jecaj.

Ivana ne pamti to što je meni ostavljeno da pamtim, inače bi, vjerujem, stvari dovela u vezu.Njezin joj dječak ponekad prilazi, pritiskuje svoje čelo o njezino, kao da čelom nježno udara pečat,stavlja male punašne dlanove na njezine obraze, ljulja glavom lijevo-desno. Ivana posve očaranaslijedi ritam. Spojenih čela, sklopljenih kapaka, ljuljaju se. Izvana se čini da izvode kakavnezemaljski ples. Dječak čas nekim gotovo ptičjim, čas nekim neprirodno dubokim glasom nježnomumla.

- Mma-ma, ma-ma...A onda ispušta njezino lice iz svojih dlanova, odmiče čelo i odlazi u svoj kut zabavljen nečim

drugim. Tada Ivana trči u kupaonicu i pušta vodu iz svih slavina.

Ja. The FoolA ja? Čini se da cijelu priču određuje detalj. Anđeo je, naime, zaboravio na mene i propustio da

mi pokloni pero, namjerno ili slučajno, tko će to znati. Bilo kako bilo, njima je, curama, anđeo

poklonio pero i zaborav, a meni pamćenje. Kao da nije znao da je trebao učiniti obratno, njima jetrebao ostaviti pamćenje, a meni pero i zaborav. Taj iz kojega ću jednoga dana, upinjući se iz petnihžila da se sjetim, početi izmišljati stvarnost. Jer izmišljanje stvarnosti i jest posao prave književnosti.

Da, svojim anđeoskim bljeskom Alfred nije samo osvijetlio moj film nego i njihovo pamćenje.Cure se neće ničega, baš ničega sjećati. Jedino sam s Ninom jedne noći mogla o tome popričati.

- Hm... Ne znam što da ti kažem, o anđelima ništa ne znam, ja sam stručnjak za nečistu silu reći ćeNina u telefonsku slušalicu, ležeći pripita u svojoj kadi, utopljena vrećom za spavanje i mačkomBehemotom.

Možda je tako, a možda i drukčije. Možda bestjelesni anđeli čeznu za svojim otiskom i odrazom,za svojim opisivačem. Ako je tako, Alfredić zaista nije mogao računati na to da se objavi jednomGabrielu Garciji Marquezu. Objavio se meni. I još nešto, Bogu za leđima ili tamo gdje je Bog rekaolaku noć, kaže se za zaboravljene od Boga krajeve. Prva je, dakle, pretpostavka da tamo gdje je većodlučio da kaže laku noć Bog ne šalje anđele, ili u svakom slučaju ne anđele od formata.

Možda je tako, a možda i drukčije, tko će znati. Anđela su izmislili odrasli ljudi, kao trik koji ćeživot učiniti snošljivijim. I pisci su odrasli ljudi, rado izmišljaju stvari. Zato sam im, curama,namjestila anđela. Mali trik koji će život učiniti snošljivijim. I znam da je ispalo ubogo, ali kakavpisac takav anđeo. Svakoj sam ipak, za svaki slučaj, ostavila perce, da ih pravi anđeli mogu pronaćiu onom strašnom božjem mraku.

Da, svijet se smračio, kao da su i one same potamnjele. Malo-pomalo gutaju ih njihove sobe, a onesaginju glave kao kućne puzavice, tiše su, odsutnije, sjetnije, nerezistentnije, upijaju dim vremena kaosobne zavjese, srastaju s kućom, namještajem, s obiteljskim uspomenama; sve češće ih prenu u noćineugodne slutnje, opustile su se, sila teže s godinama postaje sve jača, zato nastoje da klize bez većegotpora, život mora ići dalje, svijet je strašan, ali nastoje da na to zaborave, i sve češće uspijevaju;da, tiše su, utihnjuju, dolaze novi ljudi, glasniji, izlaze iz nekih devetnaestostoljetnih ropotarnica,mladi komesari na kraju dvadesetog stoljeća; ponekad se pitaju, nisu li zapravo u vremeplovu kojiide unazad, samo što su to propustile zamijetiti, uostalom, što je više nazad, a što naprijed, tko to višemože reći, proći će i ovo vrijeme, kao što će sve proći, i možda će se opet sve naći, u nekom novomvremenu, koje će prepoznati kao vrijeme koje je bilo i sada jest i neće ga više biti, da, svjetovi su serazdvojili, samo je jedno istina, to da nitko više nije isti.

Nitko više nije isti, i sama sam se promijenila. Tiša sam, sjetnija, odsutnija, nerezistentnija. Moj seživot promijenio: živim u drugim gradovima i drugim zemljama, okružuju me drugi ljudi, čak su se imoje klimatske preferencije promijenile. Od trenutka otkad je Alfred pao s neba i istom se brzinomvratio nazad, ja, odmetnuta kći Jadranskoga mora, ludujem za snijegom.

Kada pada snijeg izlazim napolje i očarana gledam u nebo. Čini mi se da privlačim pahulje kaomagnet, upijam snježnu vlagu kao milostivi zaborav. Osjećam kako moje tijelo, to koje su mi ostaviliu naslijeđe vlastoljubivi geni punogrudih pretkinja mliječne puti, postaje lakšim. I najednom, gle,snažno zamahujem rukama i vidim kako se stakleni svod nada mnom zamagljuje. Po meni pada perje,zavija me bijela pernata mećava, zavija me sve više...

Sedmi dioWO BIN ICH?

86.Berlin je teško opisati, zapisao je Viktor Šklovski.- To je zato što u Berlinu ima više onoga čega nema nego onoga čega ima kaže Bojana.- To je zato što je Berlin none-place kaže Richard.87.Berlin je grad-muzej. U berlinskim autobusima mogu se vidjeti najstarije starice na svijetu. One ne

umiru jer su jednom već umrle.- Svi smo mi ovdje muzejski eksponati kaže Zoran.88.Berlin je arheološko nalazište. Vremenski slojevi slažu se jedan preko drugoga, ožiljci zarastaju

sporo, šavovi su grubi. Kao da kakav nevidljiv, smušen arheolog posvuda ostavlja krive oznake:često je teško reći što je bilo prije, a što poslije.

- To je zato što je Berlin before-after place kaže Richard.89.Berlin je grad neobičnih muzeja, kao što je Muzej šećera, Muzej frizura, Muzej plišanih

medvjedića i Muzej bezuvjetne predaje. Točnije, Muzej istorii bezogovoročnoj kapituljaciifašistskoj Germanii v vojne 1941-1945. Taj muzej s najduljim nazivom na svijetu nalazi se uKarlshorstu, u bivšem Istočnom Berlinu. Muzej je smješten u zgradi u kojoj je 1945. godine (u noćiizmeđu 8. i 9. svibnja) bila potpisana njemačka kapitulacija.

U tom dijelu Berlina nalaze se bivše sovjetske kasarne i bivša stambena naselja bivših sovjetskihvojnika. Sve je bivše, ali ljudi još žive. Nekih tridesetak tisuća, kažu. Tamo se kroz razvaljeneprozore mogu vidjeti napušteni stanovi i zidovi s tapetama koje se ljušte poput lišajeva. Ispred zgradastoje veliki, zarđali kontejneri. U tim je kontejnerima, kažu, imovina bivših sovjetskih vojnika.Namještaj, televizori, hladnjaci... Noću kontejnere obijaju sitni lopovi.

Na ulazu, pored stražarske kućice, stoji vojnik, još je dijete, jedva da ima osamnaest godina. Naglavi prevelika šubara, puši, smije se široko, pokazuje požutjele zube. Iz Moldavije je, kaže. Tu jetek osam mjeseci. U kolovozu ide kući. Muzejski primjerak. Bivši vojnik čuva bivšu kasarnu.

Lopovi, oni sitni, svake noći obijaju kontejnere. Oni krupni osvajaju dosad neosvojive dijelovegrada. Priča se da je Kantstrasse u rukama ruske mafije.

90.U Muzeju bezuvjetne predaje je tiho, nema posjetilaca. Kroz poluotvorena vrata muzejskog ureda

može se vidjeti krupna starica. Sjedi na stolici, rukama je obgrlila vlastiti trbuh kao jastuk i drijema.U predvorju muzeja stoji golema skulptura Lenjina. U prostorijama ustajala mirisa nagomilani

eksponati, nekih tri tisuće dokumenata: mape, fotografije, zastave, slike, crteži, plakati i prašnjavireljef Berlina s ulicama ispisanim na ruskom. Sa zidova prijete ćirilične parole...

Domovina-mati vas zove! Vojni komesar je otac i duša svoje čete! U masama treba širiti prezirprema smrti i tako osigurati pobjedu!

Starica se probudila. Stoji u kutu, rukom zaglađuje kosu, prati me pogledom. Muzej je, kažu,vlasništvo bivšeg Sovjetskog Saveza. Kamo će s muzejem, mislim. U kontejner, pa kući.

91.Ljudi, muzejska rasa, na berlinskim buvljacima prodaju stvari iščezle iz upotrebe. Turci, Poljaci,

Rusi, Cigani, bivši Jugoslaveni nude zečja krzna izjedena moljcima, staro ordenje, glačala na ugljen,željezne vage s utezima, muzejske radioaparate, gramofonske ploče.

Muškarac s plavom vojničkom kacigom na glavi, moj zemljak, prodaje kazete. Na drvenoj stoličicipored njega kazetofon. Narodnjaci cvile, zvuci poput lipsalih muha prave krug oko prodavača i

zamiru.92.Na nekim mjestima Zid se, tanak i suh poput židovskog macesa, još uvijek drži. Ponegdje, kao u

predvorju Europa Centra, odvaljeni komad Zida stavljen je pod muzejsko staklo. Posjetioci centrazastaju pred golemim suvenirom sa zanimanjem, kao da ga prvi put vide.

93.S nogama podignutima na prazna sjedišta ispred nas Richard i ja sjedimo pod golemom kupolom

planetarija na Prenzlauer Alee. S umjetnog neba na nas sipi zvjezdana kiša. I dok po nama padajuzvijezde, kažem:

- Sve je nekako pobrkano, Richarde. Pišem o nečem drugom da ne bih pisala o onom prvom, kaošto se sjećam nečega čega nije bilo da se ne bih sjećala onoga što je bilo. Sve je nekako u krivomesmjeru.

- Samo nastavi. Ovo je Berlin, krivi smjer je ovdje pravi smjer tješi me Richard.94.Kod Brandenburških vrata mogu se kupiti suveniri epohe: komadići Zida u plastičnim kutijicama,

srpovi i čekići, crvene zvijezde, staro sovjetsko ordenje. Sitnom trgovinom ne bave se više ruskiemigranti nego, tko će znati zašto, Pakistanci. Pakistanci koji prodaju suvenire na mjestu gdje jedonedavno stajao Zid metaforičko su srce kraja epohe.

Tek jedan preostao Rus nudi male gipsane Lenjinove biste.- Hajde, kupi Tatu! nagovara me namigujući.95.- Mi smo djeca Bouvarda i Pecucheta. Zato smo tako zatrpani činjenicama i tako besmisleni kaže

mi zamišljeno kolega.96.Nebo nad Berlinom ne da se opisati. Ponekad, omotan gustim tamnoplavim nebom koje podupire

krilata zlatna djevojka, grad kao da oponaša estetiku staklenih kugli. Tada mi se čini da hodam sglavom nadolje. U oblacima raste Berlin. Naslućujem to prema odsjajima koji bijesnu u prozorskomstaklu, na površini vode, u nečijem oku. Privučeni zlatnom boginjom, poput mušica svjetlom, Berlingrade smušeni anđeli, odozgo prema dolje.

97.U podrumu Muzeja bezuvjetne predaje nalazi se cafe. U cafeu je improvizirani šank, nekoliko

stolica i stolova. Na šanku stoji televizor, za šankom plava stasita konobarica, Ruskinja. Na stolićupored šanka razastrti ruski suveniri: matrjoške, samovar, drvene žlice, bijeli šal od kozje vune.

- Kupite. Jeftinije je nego u Moskvi kaže na ruskom simpatična konobarica.U cafe navraćaju moji zemljaci, jugoslavenske izbjeglice, od kojih mnogi žive u napuštenim

stanovima sovjetskih vojnika. U cafeu se može dobiti kava kuhana u gruzinskim džezvama, posvenalik na našu, tursku. Na televizoru se obrću ruske reklame. Na ekranu se pojavljuje ostarjelapjesnikinja Bela Ahmadulina i reklamira komplet kazeta za učenje engleskog jezika. Bela ima na licunedvosmislen pečat kapitulacije.

Crni, ispijeni, mrkih, ulubljenih lica moji zemljaci igraju šah i karte.- Dolaze ovamo svaki dan i ostaju satima sućutno uzdiše konobarica.98.Njemački umjetnik Jochen Gertz s grupom studenata gradio je potajice neobičan spomenik.

Otkrivši da je u Njemačkoj uništeno 2.146 židovskih groblja, Gertz je sa studentima noću kraokamene kocke s glavnog trga u Saarbrückenu. Gertz i studenti su na kamene kocke s donje strane

upisivali broj i ime iščezla groblja, a onda kocke vraćali na isto mjesto. Nakon nekoliko godinaglavni trg u Saarbrückenu dobio je novo ime: Trg nevidljivog spomenika.

99.Muzej bezuvjetne predaje zatvoren je u ljeto 1994, kada je Berlin napustilo nekoliko desetaka

tisuća preostalih sovjetskih vojnika. Nešto kasnije otvorena je izložba s nazivom Rusi u Berlinu. Umaloj podrumskoj prostoriji jedne zgrade u Prenzlauer Alee bili su s projektora projicirani slajdoviberlinskih kuća prije i nakon dolaska Rusa. Na ulazu u prostoriju visjele su dugačke optužujućepapirnate trake: na trakama su se nizala imena berlinskih ulica koje su uništili Rusi. Iz Muzejabezuvjetne predaje zapamtila sam težak, ustajao, slatkast miris. Ovdje je miris bio identičan.

100.Katarina Kolin rođena je u Srpskim Miletićima, u siromašnoj obitelji folksdojčera. Godine 1939.

sedamnaestogodišnja Katarina odlučuje se da krene u Njemačku. Zaustavlja se u gradićuDudenstadtu, gdje se zapošljava u tvornici municije. Tamo upoznaje Fikreta Murića. Katarina i Fikretzaljubljuju se jedno u drugo, ali, kako je njihova veza rasno neprihvatljiva, mjesne vlasti protjerujuKatarinu, a Fikreta pritvaraju. Katarina se vraća u Srpske Miletiće, otkriva da je trudna, a onda sepotajno vraća natrag, Fikretu. Ubrzo rađa djevojčicu Ajšu.

Krajem rata Fikret i Katarina pokušavaju se vratiti u Bosnu. Ali kako je Katarina Njemica, a Fikretj e služio okupatoru, umjesto u Bosni, završavaju u logoru za Nijemce u Zemunu. Hirom slučajaostaju živi i krajem 1945. stižu u Fikretovo mjesto Brčko. Katarina rađa još dvoje djece. Mještani jeznaju kao Katicu Švabicu. Pobojavši se u jednom trenutku da će je, kada za to dođe vrijeme, sahranitiodvojeno od Fikreta, Katarina prelazi na islam. Katarina Kolin ili Katica Švabica postaje FatimomMurić.

Danas je Katarina po treći put u Njemačkoj. Živi s Fikretom u izbjegličkom heimu u IstočnomBerlinu. Kći Ajša živi u Beogradu, jedan je sin izbjeglica u Kanadi, a drugi u Munchenu. Katarinaima samo jednu želju, da se vrati u svoje Brčko.

Priču o Katarini Kolin, Katici Švabici ili Fatimi Murić, ispričanu istim riječima, čula sam odKašmira R.

101.Kašmir R. je mladi pravnik iz Brčkog, izbjeglica. Kašmirova oca ubili su četnici. Kašmirova

djevojka Nermina, i sama izbjeglica, objesila se na psihijatrijskom odjelu jedne njemačke bolnicedan prije nego što će je otpustiti. Kašmir živi u izbjegličkom heimu s majkom.

Kašmir provodi vrijeme na berlinskim ulicama, najčešće u Kreutzbergu. Tamo mu se čini da jenekako bliži Brčkom. Subotom i nedjeljom Kašmir obilazi berlinske buvljake. Tamo susreće našsvijet.

I Kašmirova majka voli buvljake. Izveze od ukrasnog konca nekoliko tabletića, ponese stoličicu izaputi se na Fehrbelliner Platz. Tamo se samo gradi da prodaje, a zapravo vreba kad će naići netkood naših. Često dovodi naše ljude u svoju izbjegličku sobicu, peče bosanske pite, ispituje ih odaklesu i kako se snalaze.

Kašmirovu majku uhvatila je njemačka policija jer je svoje tabletiće prodavala bez dozvole.Kašmir je platio kaznu. Nikako nije mogao njemačkim policajcima objasniti da njegova majka neodlazi na buvljak da bi nešto prodala nego da bi se srela sa svojima, popričala, olakšala dušu.

- Ne vrijedi! Eno je, opet hekla... kaže Kašmir odmahujući rukom.102.U Berlinu su svi usamljeni i nitko nema vremena.Zove Sissel.

- Imaš li vremena? pita.- Nemam kažem.- Što radiš? pita.- Ispisujem tuđe biografije na papiriće, a onda pričvršćujem te papiriće na kamenčiće.- Čime pričvršćuješ? pita umjetnica.- Gumicom.- Hm... Zanimljiv projekt kaže.- Nije projekt.- Pa što je onda?!- Ne znam.103.Na izložbi The Art of Memory izložen je projekt umjetnika Horsta Hoheisela Denk-Stein-

Sammlung, koji su načinila djeca iz Kassela. Djeca su dobila zadatak da svatko od njih istražibiografiju po jednog Židova ubijenog u koncentracionom logoru. Djeca su na komadićima papiraispisivala kratke biografije, a zatim te papiriće gumicom pričvršćivala za kamenčiće. Memorystones, kamenčiće pamćenja, djeca su slagala u vagončiće, replike vagona u kojima su Židoviodvođeni u logore.

104.Na uglu moje ulice je Dresdener banka, autobusna stanica i stambena zgrada. Čekajući autobus

zabavljam se čitajući imena stanara na ulaznim vratima. Nijedno nije njemačko, sva su naša.Bećirević, Hadžiselimović, Demirović, Karabeg... Često iščitavam ta imena, učim ih napamet, posvebezrazložno.

Dok čekam autobus, na uglu, naslonjen na zid Dresdener banke, čuči stari Bosanac u papučama ipuši. Otpuhuje kolutiće dima u berlinski zrak.

105.U Wedingu, pored velikog gradilišta, na mjestu koje se jedva pronalazi, nalazi se berlinski ured za

azilante, egzilante, emigrante, izbjeglice, raznorazne tražioce njemačke boravišne vize. Čekaoci seokupe rano ujutro i stanu u red. Ured se otvara u 7 sati, ali oni su ovdje mnogo ranije. Kad se otvoreulazna vrata, čekaoci jedan za drugim na portirnici uzimaju brojeve. S tim brojevima rastrče se podugom hodniku tražeći svoje brojevima označene čekaonice.

Podovi u čekaonicama prekriveni su sivim linoleumom, zidovi su premazani žućkastom uljanombojom. Na praznim zidovima vise jarko crvena upozorenja: Rauchen verboten! Plastične stoliceokrenute su prema vratima iznad kojih je displej. Na tom displeju vrte se brojevi. Čekaociuspoređuju svoje brojeve s onima izvješenima na displeju i ulaze kad na njih dođe red. Ušavši,upućuju se prema činovniku koji sjedi za zastakljenim šalterom. Činovnik uzima njihovu putovnicu.Zatim ustaje i nestaje među policama s fasciklima. Pronašavši fascikl, činovnik šutke uručuje čekaocunovi broj. Čekalac se vraća u čekaonicu i ponovo čeka svoj broj na displeju.

Izmjena brojeva na displeju popraćena je zvukom udarca o gong. Gongovi se čuju iz svihčekaonica tako da čekalac ima dojam da se nalazi na kakvu zapuštenu provincijskom aerodromu. Akoje čekaonica pusta, čekalac će iznad zadnjeg reda stolica, tih prislonjenih uza zid, zapaziti otiskeglava na zidu, obrubljene masnim prstenom sivkaste prljavštine. Pod neonskim svjetlom, s tamnimberlinskim nebom u prozorima, sa sivim hladnim linoleumom na podu, s gongovima koji zvone,čekalac će zapaziti da prazna čekaonica s otiscima glava na zidu, s tim sivkastim aureolama, djelujezastrašujuće, ali istodobno i umirujuće.

106.

Izbjeglica iz Zenice, koji danas živi u Berlinu, napustio je stan u brzini uzevši sa sobom nekolikonajnužnijih stvari. Našavši se na ulici, prisjetio se da je trebao ponijeti sa sobom obiteljskefotografije. Vratio se, ali su vrata već bila zabravljena, a u stanu već neki drugi ljudi.

- Ja bih samo svoje fotografije...- Sada mi živimo ovdje rekli su ljudi iznutra ne otvorivši vrata.107.- Izbjeglice se dijele na dvije vrste: na one s fotografijama i one bez fotografija rekao je jedan

Bosanac, izbjeglica.108.“Jutarnje buđenje u Perkoviću, u zaustavljenom vozu, s licem prema moru koje se tek naslućuje;

uglačana kaldrma na Dušanovu mostu u Skoplju, na kojoj sam kao petogodišnjak prvi put primetio daimam senku; skijanje s ocem na Jahorini; majska noć na Silbi u obilju mediteranskog bilja; dečak kojikamenom ubija ribu na Prespi; trodnevna, brzopotezna adolescentska ljubav u Vrsaru; vojni rok uRijeci, na Trsatu; mala železnička stanica na pruzi Zagreb-Beograd, čije sam ime zaboravio, sčekaonicom nalik na onu iz Mentzelovog filma Strogo kontrolisani vozovi gde je samoća bila gustakao ulje; gimnazijska ekskurzija na slapove Krke; blatnjavi potok u predgrađu Zenice pored kogaidem u školu Sestre Ditrih, s razvezanim pertlama, jer još ne umem da ih vežem; gomila bubašvaba uhotelskoj sobi u Osijeku i spavanje pored upaljenog svetla; Džajićev gol protiv Engleza naevropskom fudbalskom prvenstvu u Italiji 1968; putovanje uskotračnom, kasnije ukinutom, prugomSarajevo-Nikšić; doček Đurđe Bjedov na splitskoj rivi posle osvojene zlatne medalje u Meksiku;rani koncerti Bijelog dugmeta u novobeogradskoj hali sportova; vrelo Une; pevanje jugoslovenskehimne pre odigravanja međunarodnih utakmica (horovi od 100.000 ljudi); zapuštena sinagoga uSubotici; svaki potez loptom Krešimira Ćosića; davljenje u Vardaru (imam četiri godine, prva misaoo smrti); jedan drvored, taman kao tunel, u Puli, i letnji pljusak pod tim drvoredom; stope GrguraNinskog; tišina i senovita pustoš ohridske ulice u žezi avgustovskog dana; strujni udar dok kao dečakmokrim uz oluk neke napuštene kuće u Nikšićkim Rastokama; pionirski doček predsednika Tita kojise vraća s puta po azijskim i afričkim nesvrstanim zemljama; prva električna bas-gitara, češka, markeJolana; san u šatoru usred hercegovačkog krša i sporo putovanje dolinom Neretve, od Mostara premaDubrovniku; zemljotres u Skoplju; karirana košulja koju sam dobio kao pomoć iz Meksika (ili je tobila Venecuela?); skitnica na jezeru Matka koji uz neki zvečeći, orijentalni instrument peva pesmu: Ašta ćemo za večeru? Hleba, sira i krompira...

Sve su to hladne, nemelanholične, objektivne slike (sasvim precizno: verbalne fotografije) izjednog prošlog života u jednoj bivšoj zemlji koje više nikada neće uspeti da se povežu” piše mi upismu Mihajlo P.

109.- Sve sam više uveren da smo svi mi živi muzejski eksponati kaže Zoran.110.Berlinski buvljaci sliče rasporenom trbuhu morskog slona Rolanda koji je progutao previše

neprobavljivih stvari. Berlinski buvljaci sliče Teufelsbergu, umjetnom brdu iz kojeg je prokuljaoskriveni sadržaj. Na berlinskim buvljacima izmiruju se vremena i ideologije, kukasti križevi i crvenezvijezde, sve se može kupiti po cijeni od nekoliko maraka. Na berlinskim buvljacima na zajedničkimgomilama leže preživjele uniforme različitih oznaka, njihovi vlasnici odavno su mrtvi. Uniforme sečešu jedna o drugu, njihovi neprijatelji su samo moljci.

Na berlinskim buvljacima trguju Istok i Zapad, Sjever i Jug. Pakistanci, Turci, Poljaci, Cigani,bivši Jugoslaveni, Nijemci, Rusi, Vijetnamci, Kurdi, Ukrajinci, svi oni na buvljaku, tom vremenskom

smetlištu, prodaju suvenire iščezle svakidašnjice. Tu se mogu kupiti stvari koje nikome ne trebaju,tuđi obiteljski albumi, satovi koji ne rade i razbijene vaze za cvijeće. Samo moderna tržišnaizmišljotina, kinder jaja, čokoladna jaja u kojima se nalaze manja, plastična, a u njima sićušnidijelovi plastičnih igračaka koje tek treba složiti, te kolekcije minijaturnih plastičnih igračaka, dakle,dostižu začuđujuće visoku cijenu.

111.Na berlinskim buvljacima može se za marku ili dvije kupiti album s fotografijama. Albumi leže na

gomili. Iz njih cure fotografije. Neki su pohabani, neki prazni, neki pak posve novi. Listam album čijaje vlasnica usamljena, starija žena koja je odlazila na skromna putovanja i voljela se slikati zauspomenu. Promatram krupnu ženu na fotografiji, iza nje Eiffelov toranj, a ispod ispisano urednimrukopisom: Stojim ispred čudesne građevine Eiffelovog tornja, tog simbola prekrasnog Pariza. 21.travanj 1993.

To je posljednja fotografija u albumu.112.Christian Marclay obložio je cijelu jednu izložbenu prostoriju fotografijama jednake veličine.

Okrenute poleđinom fotografije su pribadačama bile pribodene na zid. Po poleđini osutoj pjegamaboje rđe vidjelo se da su fotografije stare, na nekima se mogao razaznati žig fotografske radnje, nanekima posveta. Činilo se da tako pribodene pribadačom, malko nadute od starosti, fotografije jedvaprimjetno dišu, da je zidove naselila neka neobična flora.

113.Turčin sjedi u prikolici kamiona i nadgleda svoj teritorij: razbacanu gomilu starih knjiga, ploča,

albuma, fotografija. Prodavač mrtvih duša šuti i puši, a kada ga pitaju za cijenu, pokazuje prstima:jedna, dvije, tri marke.

Stvari traju duže od ljudi. Albumi nadživljuju vlasnike. Produženi život skriva se u starome kaputu,u besmislenoj stvarci koja je nekome nešto značila i koja će nekome nešto još značiti. Tako putujuduše.

Ovdje se sastaju izbjeglice iz Bosne. Raspituju se o dušama, tko je odakle, zna li tko za ovoga ilionoga, gdje je sada tko. Razmjenjuju vijesti. Skupljaju se prema gradovima i selima. Usput ponešto ikupe, kakvu stvarcu koja će pomoći da izbjeglička sobica izgleda kao dom.

Zemlja koje više nema, Bosna, ovdje, na Gustav-Meyer-Allee, svake subote nanovo ucrtava svojumapu u zraku. Mapa nakratko bljesne i iščezava poput mjehurića od sapunice.

114.Na berlinskom buvljaku listam tuđi obiteljski album. Vlasnik albuma bio je, pretpostavljam,

Bavarac, njemački vojnik, rod i čin teško da mogu odrediti. Na fotografijama se pojavljuje vlasnikalbuma i njegova žena skromna izgleda. U albumu pretežu fotografije pejzaža. Ima i nekoliko mirnihfotografija Praga, a onda mnoštvo jednako mirnih fotografija bavarskih pejzaža.

U albumu caruju dva godišnja doba: ljeto i zima. Vizura fotografa je često umjetnička. Najradijefotografira pejzaže kroz prirodne okvire, kroz prozor, otvorena vrata, kroz tunel. Neobično voliuzvisine, snježne planinske vrhunce obasjane suncem i pogled na udoline. Na fotografijama nemadjece, roditelja, drugih ljudi. Vrijeme u kojem su snimljene fotografije je Drugi svjetski rat. Iz albumazjapi praznina i napadna odsutnost života. Vlasnik albuma želio je vidjeti svoju biografiju kaoestetizirani kolaž snježnih planinskih vrhunaca obasjanih suncem.

115.Jane, crna Amerikanka koja voli Berlin i zna sve o Evropljanima, kupila je na berlinskom buvljaku

nekoliko starih fotografija, uredno ih uramila, objesila na zid i sada živahno objašnjava.

- Ovo su moji prabaka i pradjed, ovo je moj djed, a ovo moja baka, ovo su moji roditelji, a ovomoje tetke... S majčine strane.

- Nema ni jednog Crnca primjećujem.- Baš si maliciozna smije se Jane i trese glavom. Sva u sitnim pleteničicama njezina kosa podsjeća

na špagete.116.U shizofrenu Berlinu dva su grada u stalnoj svađi: jedan koji se trudi da zaboravi i drugi koji se

trudi da pamti. U Grosse Hamburger Strasse francuski umjetnik Christian Boltanski postavio jeinstalaciju koja je zaštitni znak Berlina koji pamti. Instalacija nosi naziv La Maison manquante, TheMissing House.

U Grosse Hamburger Strasse nedostaje jedna kuća srušena za vrijeme Drugog svjetskog rata.Boltanski je na bočne zidove susjednih kuća, na mjestima gdje su nekad bili stanovi, postavio table simenima i zanimanjima bivših stanara. Među bivšim stanarima većina su bili Židovi.

Christian Boltanski jedan je od najvećih arhivara, biografa i rekonstruktora ljudskih života na krajuovoga stoljeća. Njegove instalacije redovi kartonskih kutija grubo povezanih špagom, u kojima supohranjene fotografije anonimnih ljudi, ti nepregledni arhivi običnih smrtnika nalik na dječje lijesovezapravo su ništa drugo do slika berlinskog buvljaka. Tako ljudsko smeće reciklirano u umjetničkieksponat ostvaruje pravo na produženi život, na ironičnu vječnost.

117.- Bitte schoooon! Jackeeee, hoseee! Gaće dugeeeee, gaće kratkeeee! Bitte Schooooon! izvikuje

Ciganka na Gustav-Meyer-Allee.Zastajem pored hrpe razbacane odjeće. Promatra me pažljivo.- Jesi li ti naša? pita oprezno.- Naša sam kažem.- Odakle si?- Iz Zagreba.Ciganka širi lice u osmijeh.- Ej, ljudi, ova je Hrvaticaaaaa! viče.Prilazi Ciganin.- Odakle? pita.- Iz Zagreba.- O, iz Zagreba?! Dolazili smo mi tamo nekoliko godina. Ravnice, je l’ znaš gdje je to?- Znam.- A gdje si ti živjela?- U centru.- Mi smo iz Bjeljine. Sad smo, eto, ovdje... U kom si ti heimu? pita Ciganin.- E, ova je naša! dobacuje Ciganka nekom tipu. Ovaj se zaustavlja.- Odakle?- Iz Zagreba.- Ja sam iz Zenice kaže.Stvara se sve veća grupa. Sve nas zahvaća iznenadna toplina, kao da smo na dječjem rođendanu.

Čavrljamo, ispitujemo, ponavljamo imena gradova i sela. Sva su bosanska. Jedino sam ja iz Zagreba.Prešućujem da nisam izbjeglica. Na nas sipi sitna, gusta kiša. Smiješimo se bezrazložno,zagledavamo se jedni drugima u lica, njušimo se, radosno mašemo repom. A onda nas iznenadaspopada sjeta, tapkamo u mjestu, sliježemo ramenima, kimamo glavama, kao na sprovodu.

Ciganka vrti glavom i uzdiše.- Eh, naroda-budale! Eh, naroda-budale...118.U njemačkom povijesnom muzeju jedan izložbeni kutak pripada stvarima. Tako se pod staklom

nalazi hrana za bebe Babysan; najlonske šarene kupovne vrećice (Einkaufsbeutel); plastična bijelakošara za namirnice; muško odijelo načinjeno od rundstrick materijala, marke Prasent 20,proizvedeno 1969; žarulje Narva; mikser Komet; metalne pločice sa zlatnim brojevima (GoldeneHausnummer) koje su u bivšem DDR-u dobivale za nagradu najurednije kuće; vijetnamski suveniriizrađeni od olupina američkih aviona; plave pionirske marame i kape; ploče s natpisima Heute KeineWare; dječja igračka, Sandmannchen im Helikopter, proizvedena 1972, prema junaku dječjetelevizijske serije; vjerna maketa tipičnog trosobnog stana u tipičnoj DDR-stambenoj zgradi (na zidudječje sobe visi minijaturni plakat Švrće)...

- Babysanom sam hranila Sašu kad je bio beba kaže ganuto Mira.- I mi smo imali Švrću kaže Zoran.U drugom izložbenom kutu izložene su stvari iz Zapadne Njemačke pedesetih godina: moderna

kuhinja, posteri za Coca-Colu i bubble-gum; juke-box marke Würlitzer, kućni coctail bar, automobilWolkswagen-, televizor marke Philips; popularna dječja igračka Mecki-Puppen; haljina s imenimaaerodroma i aviokompanija, desen proizveden 1951.

- I mi smo imali istu takvu kuhinju kaže Mira.- Mi nikada nećemo imati takav muzej kaže Zoran.- Kako da ga imamo kad je zemlja nestala?! kaže Mira.- Zato smo svi mi hodajući muzejski eksponati kaže Zoran.- Ali ako je zemlja nestala, nestat će i kolektivno pamćenje. Ako su nestali predmeti koji su nas

okruživali, nestat će i sjećanje na svakidašnjicu koju smo živjeli. Sjećanje na bivšu zemlju jezabranjeno. A kada jednoga dana zabrana prestane, svi će u međuvremenu zaboraviti. Neće se višeimati čega sjećati kažem.

- Svi će se tada sjećati nečega čega nije bilo kaže Mira.- Ja se svega sećam kaže Zoran.- Čega? pitam.- Mesne paštete Gavrilović kaže.- I ja se sjećam kaže Mira.- Čega?- Prvog jugoslavenskog praška za pranje veša. Plavi radion...- I ja se sjećam kažem.- Čega?- Prve jugoslavenske televizijske emisije Studio Uno, s Mikeom Bongiornom i sestrama Kessler.- Eto, to vam celo vreme i govorim. Svi smo mi samo hodajući muzejski eksponati kaže Zoran.119.Zoran kaže:“Ja sam odrastao u oficirskom naselju. Stan je imao 42 kvadratna metra. Kako da ti sad objasnim

šta je to polusprat? Stojiš između stana 13 i stana 14, na primer, a onda se penješ jednimstepenicama i već si na spratu gde su stan 15 i stan 16. Simo Solomun i Adam Starčević. Stanovi 13 i14 gledaju prema dvorištu, a stanovi 15 i 16 na našu stranu. U stanovima koji gledaju prema dvorištuživi sasvim, sasvim različita vrsta ljudi od onih u stanovima na našoj strani...

A tek stanovi 17 i 18! Oni su na dvorišnoj strani, a još su i iznad nas. Odnosno poluiznad.

Razumeš? Stanovi se dodiruju do pola. Iz našeg kupatila savršeno se čuje kad u stanu 18 vežbajuklavir. Noge od njihovog klavira završavaju otprilike u visini plastične drške u WC-u.

Jednom je moja mama ženi iz stana 18 pozajmila moj somotski kaput za njihovog mlađeg sina, kadmu je trebao za neki koncert, a posle oni nisu hteli da nama pozajme vojnu enciklopediju kad jetrebala mome bratu.

Ni danas ne razumem kako je klavir dospeo tako visoko. Nemoguće je da su ga nosili kroz hodnik,po uskom stepeništu.

U istom hodniku ubio se tata mog najboljeg druga. Skočio je u prazninu između stepeništa, odozgo,kad je išao da poseti svoje rođake koji su se prezivali Ratković.

Mislim da je neko jednom rekao da su klavir ustvari dizalicom podigli spolja.Ratković, sin, išao je sa mnom u školu, samo ne u isti razred, pošto je učio engleski, a ja ruski. On

je stanovao točno iznad komšije s klavirom, znači na najgornjem spratu. Često je sedeo na samojogradi terase dok su mu roditelji bili na poslu, sa nogama koje su visile nad bezdanom i klatile se.Zvao nas je da ga gledamo dok smo se u dvorištu, na štangli za trešenje tepiha, podizali na mišiće.

Ljubav sam upoznao mnogo ranije. Voleo sam jednog dečka čije ti ime neću reći On je sedeo samnom u klupi. Imao je crne, ogromne oči, duge trepavice, duge noge i nekako posebno oblikovanebutine. Ja sam snažno pritiskao svoje noge o drvenu stolicu ne bi li moje butine bile malo šire i stankim crvenkastim žilicama. Još je na njemu bilo privlačno i to što mu je umro tata.“

120.Na izlazu iz U-Bahna na Adenauer Platzu stoji Bosanka u dimijama i očito ne zna kamo da krene.- Gdje sam to ja? pita bespomoćno.121.U berlinskom restoranu I Due Emigranti u Belzigerstrasse posjetilac može vidjeti na zidu uljani

triptih. Triptih je po svemu sudeći kratka biografija vlasnika restorana. Na lijevom dijelu triptihanaslikano je malo primorsko selo (pogled s mora). Na srednjem dijelu su dva muškarca na brodu(obojica s kačketima na glavi), koji sjetno gledaju u morsku pučinu. Treći dio, desni, ima za sadržajpust, nadrealan gradski prostor, u De Chiricovoj maniri. Kada se posjetilac bolje zagleda, vidjet ćegodinu, 1989. Tek nakon dužeg motrenja posjetilac će prepoznati odlomljeni vrh Kaiser-Wilhelm-Gedachtniskriche, U-Bahn Kürfurstendam i otopljeni komad Berlinskog zida. Na jednoj strani zida,među posve nečitljivim grafitima, samo se jedan lako čita: Napoli.

Ako je posjetilac i sam egzilant, ostat će osupnut dojmom da treći dio slikarije, ma kolikoamaterski, pogađa nešto što i sam prepoznaje, ali nije u stanju artikulirati. Umjesto očekivanogakraja, koji bi po logici trebao prikazivati onu dvojicu s kačketima kao uspješne vlasnike talijanskogrestorana, ova zorna triptih-biografija završava u sjetnoj halucinaciji.

122.Egzilantu se čini da stanje egzila ima strukturu sna. Najednom se, kao u snu, pojavljuju neka lica

koja je bio zaboravio, koja možda nikada nije sreo, neki prostori koje pouzdano prvi put vidi, ali muse čini da ih odnekud zna. San je magnetsko polje koje privlači slike iz prošlosti, sadašnjosti ibudućnosti. Egzilantu se najednom na javi javljaju lica, događaji i slike privučeni magnetskim poljemsna; najednom mu se čini da je njegova biografija ispisana davno prije nego što će se ispuniti, daegzil prema tome nije rezultat vanjskih okolnosti niti njegov izbor nego smušene koordinate koje jesudbina već davno iscrtala za njega. Uhvaćen u tu slatku i strašnu misao egzilant počinje odgonetatismušene znakove, križiće i čvoriće i najednom mu se čini da u svemu čita tajni sklad, okruglu logikusimbola.

123.

S nogama podignutima na prazno sjedište ispred sebe, sjedim pod golemom kupolom planetarija naPrenzlauer Alee. S kupole na mene sipi zvjezdana kiša.

- Wo bin ich? - pitam.124.Berlin je grad-mutant. Berlin ima svoje zapadno i svoje istočno lice: ponekad se zapadno

objavljuje u istočnom a istočno u zapadnom. Na licu Berlina presijavaju se hologramski odbljescinekih drugih gradova. Ako krenem u Kreutzberg, stići ću u neki kutak Istanbula, ako se S-Bahnomodvezem na rubove Berlina, stići ću na periferiju Moskve. Stotine transvestita, koje se svake godine ujednom lipanjskom danu izliju berlinskim ulicama, stvarno su i istodobno metaforičko lice njegovamutantstva.

U sumrak se gradom razmile prodavači ruža, tamni Tamilci okruglih dječjih lica i vlažnih pogleda.U poluosvijetljenim ulicama i cafeima Scheunenviertela mladi ljudi performiraju postapokalipsu.Bijeli Jamajčani s kosom ispletenom u pletenice prolaze ulicama gustim od sjena iščezlih života,poput anđela. U zadimljenoj krčmi u Oranienstrasse Turci slušaju tursku muziku i igraju karte. NaKottbusser Toru neljubazni vjetar liže plakate sa združenim profilima Marxa, Lenjina i Mao TzeTunga. Ispred blještavo osvijetljene BMW-ove trgovine na Kudammu razgaljeni mladi Nijemcifotografiraju se za uspomenu. U Kurfurstenstrasse, nedaleko cafea Einstein, šeće nervoznaprostitutka, Poljakinja. Američki Židov, pisac i homoseksualac, traži po barovima muške prostitutke iodlučuje se za mladog Hrvata iz Zagreba, koji se zadesio u Berlinu pobjegavši od mobilizacije.Alaga, bezubi Ciganin iz zagrebačke Dubrave, nespretno prebire po dječjem sintisajzeru ispredEuropa Centra. Na berlinskoj stanici ZOO mlađi muškarac ulubljena lica sjedi na asfaltu ogoljevšinožni patrljak i prosi. Novčići prolaznika muklo sipe po prljavu kartonu na kojem piše Ich bin ausBosnien.

125.U Tuentzienstrasse 13, na četvrtom katu, nalazi se ženski fitnes studio Joop. Prozori studija, uz koje

poredane u nizu stoje sprave za vježbanje, okrenuti su na ulicu i gledaju na Europa Centar i Kaiser-Wilhelm-Gedachtniskirche, koju Berlinčani zovu silosom za duše. Na vrhu Europa Centra polako seokreće troroga, metalna Mercedesova zvijezda.

U ovome gradu fitness studio moj je iscjeliteljski hram, zamjećujem da navraćam ovamo svečešće, cijena smirenja je jeftina. Stajem na pokretnu stepenicu, jedinu spravu za vježbanje kojukoristim, i upravljam pogled prema trorogoj Mercedesovoj zvijezdi. Jedan-dva, jedan-dva. Stojećina mjestu savladavam stepenicu koja ne vodi nikamo.

Ovamo dolaze ženski samuraji, snažne, vitke, mlade žene savršenih mišića, glatkih, zategnutihvilica i nepronicljivih pogleda, tako različite od mene. Jedan-dva, jedan-dva. Marširamo u nizu, mi,pokretne lutke, svaka određuje svoj ritam. Troroga Mercedesova zvijezda okreće se polako, njezinavrtnja baca me u hipnotički polusan. Metalno božanstvo poput lasera zaglađuje grube ožiljke grada,pomiruje vremena i strane svijeta, prošlost i sadašnjost, Istok i Zapad.

Čujem svoje srce kako udara u mraku. Tup-tup, tup-tup, tup-tup... Osjećam trenutno ganuće, kao daiznutra udara o stijenke preplašen, zalutao miš. Negdje daleko iza mene sve je bljeđi pejzaž mojepoludjele zemlje, ovdje, ispred mene stepenica koja ne vodi nikamo.

Ako upravim pogled nagore, vidjet ću metalnu trorogu zvijezdu, ako upravim pogled nadolje vidjetću Alagu, bezuba Ciganina iz zagrebačke Dubrave, koji sjedi na stoličici ispred Europa Centra inespretno prebire po dječjem sintisajzeru.

Jedan-dva. Jedan-dva. Klanjam se svom anđelu smirenja, trorogoj zvijezdi na pustome nebu,odajem tjelesnu počast ravnodušnom gospodaru Joopu. Ponekad pomislim da bih trebala izaći, ali

odmah pomireno odustajem. Ne znam kamo bih iz ove staklene kugle, a i stopala su umorna, kao da suse zalijepila za stepenicu. Zato se stisnutih vilica i nepronicljiva pogleda disciplinirano uspinjemstepenicom stojeći na mjestu.

Kroz staklo vidim otkrhnuti toranj crkve Kaiser-Wilhelm. I nema nikoga tko bi mogao vidjeti mene.Osim krupnih ruskih svraka koje su načas prisjele na toranj. Berlinčani kažu da se pojavljuju svakezime. Sele se ovamo, u toplije krajeve.

1991-1996.

SadržajPrvi dioICH BIN MUDE

Drugi dioKUĆNI MUZEJ

Treći dioGUTEN TAG

Četvrti dioPRIČE S DISKRETNIM MOTIVOM ANĐELA KOJI NAPUŠTA PROSTOR

Peti dioWAS IST KUNST?

Šesti dioGRUPNA FOTOGRAFIJA

Sedmi dioWO BIN ICH?

pnt

Endnotes

1 Christa nije mogla naučiti strane jezike. Engleski, na kojem smo se sporazumijevale, znala je slabo,ali se začuđujuće precizno sporazumijevala.

Ne mogu naučiti strani jezik, ja sam pjesnik, ja moram ostati u tamnici vlastitog rekla mi je.

2 Zaljubila se u Irca, Bugarina i Tajvanca. Irac je odustao od daljnje veze, jer je kratak krevetskisusret s Christom ionako bio tek rezultat pijanke udvoje. Bugarin je ostavio Christu zbog Amerikankekoju smo dobro zapamtile, jer se na dan Haloweena uvukla u Bugarinovu sobu maskirana uorangutana (Svinja, prodao me za orangutana!). U Tajvanca se zaljubila platonski, zbog njegoveljepote, i bila opsjednuta njime sve dok se nije pojavila porculanska ljepotica, Tajvančeva zakonitažena. China bitch! kratko je komentirala Christa.

3 Berlinski zid vidjela sam s obje strane. Moji slučajni i nepopustljivo ljubazni vodiči, Hrvati, bračnipar gastarbajtera, odvukli su me iz Zapadnog u Istočni Berlin protiv moje volje.

Pamtim dugočasno i mučno pješačenje širokim ulicama nedjeljnog, polupraznog Ost-Berlina.Nepopustljivo ljubazni Hrvat želio me impresionirati raskošnim objedom, jedinim koji je mogaoplatiti i pritom se osjećati kao "čovjek”, u restoranu “Moskva”, gdje smo s naporom savladavaliobilni jelovnik, od predjela do flambiranih banana. Pritom je moj slučajni vodič snimaonovokupljenom videokamerom svaki naš korak, uključujući završni plamen flambiranih banana.Svega dva sata kasnije gledali smo sami sebe na televizoru u njihovu skromnom zapadnoberlinskomstanu. Stan je poput svračjega gnijezda bio ukrašen tužnim simbolima, koji će tek koju godinu kasnije,slavodobitno, u punom sjaju, niknuti i u njihovoj pravoj domovini i poslužiti u vrijeme rušenja jednogzida podizanju novoga, ovaj put zida između Hrvata i Srba. Usput rečeno, upravo u to vrijeme stići ćei posljednje Christino "poljsko” pismo.

4 Christa je rado i često kuhala. Kuhala je i pritom obavezno pila. Rezala bi luk i ispijala čašu, sitnilaperšun i ispijala čašu, sjekla meso i ispijala čašu. Ispijenim čašama udarala je nekakav svoj,unutrašnji, ritam. Kuhanje je prekidala napola, jer bi se uvijek prije opila. Hrane je uvijek dostajaloza tridesetak ljudi. Svoje omjere naučila je na ribarskom brodu i nikada ih poslije nije znalaprilagoditi. Kuhanje i sinkrono ispijanje čaša bilo je očito ispunjavanje nekog njezinoga ritualakojem je samo ona znala (ili nije znala) unutrašnji smisao.

5 Uostalom, bilo to pravedno ili ne, život u krajnjoj liniji i jest samo "kratka biografija”. Te male golebrojke, te male gole činjenice, čine onu “lirsku jezgru” (D. Kiš) iz koje se nadalje ispisuje našasudbina.

6 Saznala sam od mještana da su je voljeli na način na koji Mediteranci vole svoje “oriđinale”. Paipak, nisu je dirali. Svojom pojavom ispisivala je zaštitni magični krug oko sebe i mještani su,protivno svojoj prirodi, uzmicali. Navikli su da izlazi iz kuće po najvećoj kiši i vjetru, dok su oni biliu kućama, i da je u kući dok su svi oni vani. Za njezina boravka izbio je samo jedan skandal. Christuje napala mještanka tvrdeći da joj je ova otela muža. Gluposti, rekla je Christa, s tim sam dripcemsamo pila...

7 Nedavno je mladi njemački autor snimio dokumentarni film o istočnonjemačkoj djevojci koja jedoživjela saobraćajnu nesreću i dugo bila u komi. Kada je izašla iz kome pokazalo se da je jednagodina posve izbrisana iz djevojčina pamćenja. Bila je to 1989, godina kada je srušen Berlinski zid.

8 Richard Wentworth, suvremeni engleski umjetnik. Svaka Richardova sličnost sa samim sobomnamjerna je, ali i slučajna.