Dubravka UgrešićŠtefica Cvek u raljama života

(Patchwork roman)

VečernJakova bibliotekaknjiga 8.

Dubravka Ugrešić Štefica Cvek u raljama života (Patchwork roman)Dubravka Ugrešić

v

Štefica Cvek u raljama života

(Patchwork roman)

Knjiga se prodaje jedino uz Večernji list

Večernji list

Tumačenje raznih oznaka

Izrezati tekst duž naznačene crte prema želji.

Malo razvući: tekst se po potrebi razvlači u dužinu i širinu pod pritiskom iznevjerenog očekivanja, a uz pomoć obične vlažne imagi-nacije.

............ Malo oduzeti: tekst prema potrebi suziti kri-tičkim ajnerima.

III III l Sitno nabirati: s obje strane od linije autorskog šava raditi krupne fabulativne bodove. Zatezati pomalo donje niti i ravnomjerno rasporediti nabrani dio.

"""""" Malo nadržati: duž linije autorskog šava provući sitnim sentimentalnim bodovima, zatim zategnuti niti i upeglati odgovarajuću širinu.

Izraditi metatekstnu omčicu i navući prema želji.

Rupice za koautorske gumbe

Kroj ni arak

O IZRADI MODELAa) Izbor tehnikeb) Izbor materijalac) Izbor modela

KAKO JE ŠTEFICA CVEK PRILIKOM ČIŠĆENJA MADOG GRAŠKA OSJETILA DA U NJEZINU ŽIVOTU NEŠTO NIJE U REDU (heftanje)

ŠTEFICA CVEK KONZULTIRA ANUŠKU, VRLO ISKUSNU PO PITANJIMA DEPRESIJE (falcanje)

ŠTEFICU CVEK SAVJETUJE KOLEGICA S POSLA, MARIJANA (futranje)

ŠTEFICA CVEK PRIHVAĆA SAVJETE (krajcanje)a) Odijevanjeb) Figurac) Šminkanje

ŠTEFICA CVEK I MUŠKARCI(skriveno kopčanje dugmadima)a) Štefica i Šoferb) Štefica i Trokrilnic) Štefica i Intelektualac

SAN ŠTEFICE CVEK (kopir-linije)

PODUPLANI AUTORSKI STEP

ŠTEFICU CVEK SAVJETUJE EMANCIPIRANA ELA(opet futranje)

ŠTEFICA CVEK PRIHVAĆA SAVJETE (fircanje)a) Štefica Cvek u kazalištub) Štefica Cvek čita Gospođu Bovari od Gistava Floberac) Štefica Cvek na izložbi (nepredviđeno opšivavanje S. C. autorskim cik-cak bodovima)

ŠTEFICA CVEK SPAVA SA SVINJSKOM GLAVOM ILI NOVI PAD U DEPRESIJU (pikiranje)

ANUŠKA, VRLO ISKUSNA PO PITANJIMA DEPRESIJE, JAVLJA NOVOSTI ŠTEFICI CVEK(petljice)

ŠTEFICA CVEK I PAPAGAJ, ZAPRAVO PRIKRIVENA SVINJA (cufanje)

ŠTEFICA CVEK RAZMIŠLJA O PRVOM DEFLORANTU, DRUGOM DEFLORANTU I SAMOUBOJSTVU (omčasto zatvaranje)

ŠTEFICA CVEK SE PRISJEĆA JEDNOG SAVJETA EMANCIPIRANE ELE (riganje)

ŠTEFICA CVEK U HAPPVENDU DO GRLA ILI POJAVA MISTERA FRNDIĆA (endlanje)

DODATAK: LJUBIĆ-RESTLOVI KOJI SE MOGU UPOTRIJEBITI ZA APLIKACIJE

AUTORSKI AJNERI

KAKO AUTORIČINA MAMA, TETA SEKA, SUSJEDA MAJA, LENČE I GOSPOĐA JARMILA FABULATIVNO NADOŠTUKLAVAJU JUNAKINJU

š.c.

ZAVRŠNA OBRADA MODELA

O IZRADI MODELA

a) Izbor tehnike

Prijatelji su me savjetovali da bih trebala napisati "žen-sku" priču. Napiši, rekli su, žensku, pravu žensku priču! Moje prijateljice (O nama! O nama!); moj krojač (Koliko tu ima štofa, da znate samo!); moj frizer (Sta sam ja sve šišao u svom životu, draga moja!); i moj neurotični prijatelj koji ne priznaje podjelu spolova i tuži se da ga nešto žiga (Žiga me nešto, žiga, bit će da sam u drugom stanju).

Sjedim, dakle, za pisaćom mašinom i razmišljam kako napisati baš takvu, naručenu mi i još k tomu žensku priču! Pišem vrlo sporo, jer me prilikom pisanja uvijek zanese zvuk pisaće mašine. A zvuk pisaće mašine podsjeća me na zvuk šivaće mašine. Fascinira me to kuckanje (meškoljenje debeljuškastih završetaka prstiju na udubljenim stoličicama slova), to ravnomjerno odronja-vanje zvukova. Ali ne i vremena! Sve su tipkačice i kro-jačke, sve švalje, prelje, tkalje i vezilje - muhe u jantaru. Kao na Vermeerovim slikama.

Fascinira me brbljanje, to strasno savladavanje praznine. Opčinjenost onoga koji brblja, kucka (tka, veze) gotovo da je jednaka opčinjenosti onoga koji to promatra. Promatraču se čini da je onaj drugi u nekakvu drugom svijetu, osuđen na iste, vječne pokrete. Osvijetljen iznutra, kao na Vermeerovim slikama. Izbor tehnike, dakle? Čini se da je već izvršen. Tipkačica — krojačica, šivaća mašina - pisaća mašina. Priču ćemo, dakle, šivati!

b) Izbor materijala

--X'Imam 18 godina. Mislim da se nalazim na velikoj prekretnici.

Sama ne mogu dati odgovor na neke stvari. Normalna sam, pametna, nemam neprijatelja, čini se da sam svjesna svojih vrijednosti i mana i mislim da znam kako treba živjeti. Nisam nesigurna i malodušna, ne tražim u životu rame na kojem bih se mogla isplakati. Mislim da imam snage da u sebi potražim odgovore na sve. Sve sam mladiće znala voljeti, znala sam u njima naći i voljeti njihove vrijednosti. I oni su mene voljeli, ali su me ipak svi ostavljali i uvijek mi je od svega ostajalo samo priznanje da sam divan čovjek i lijepa djevojka. I sada je tako. Prije godinu dana pošla sam s jednim mladićem mojih godina kojeg sam iskreno voljela i dala mu sve što čovjek može dati... ali i on me ostavio s priznanjem da sam divan čovjek. Željela bih mu se vratiti ali vjerujem da sam ga zauvijek izgubila i to mi je poremetilo čitav moj vrijednosni sistem. Ne mogu rasudi ti tražim li od života previše ili premalo? Čemu se mogu nadati?'

Ana

'Imam 18 godina. Ne razlikujem se, površno gledajući, od većine svojih vršnjakinja. Društvena sam, prosječnog izgleda, aktivna svugdje gdje se to može. Ipak, ne mogu naći nekoga tko bi me volio i ja njega. Uvijek sam bila vjerna sebi, svojim osjećajima, stavovima i to me uvijek mnogo koštalo. Dvije godine i nešto više volim jednog mladića koji ima drugu, a ja mu služim u teškim trenucima za plakanje i kao ruka koja će ga izvlačiti iz svega neugodnog. Toga sam svjesna. Volim ga najviše što se može, iako sam svjesna da to nema budućnosti. Sto da radim?'

Prometej

'Imam 23 godine, kćerku od 3 godine, rastavljena sam, zapo-slena, kažu zgodna. Udala sam se sa 17 godina, a rastavila sa 20. Živjeli smo kod mojih roditelja, ali su se oni protivili našoj vezi i tom braku. Vječno su ga kritizirali, a ja sam ga voljela. Roditelji su na kraju bili sretni, jer im se kćerka riješila te "bi-tange". J a razočarana i povrijeđena, tražila sam utjehu i zaborav u avanturama. Moj privatni život sastojao se od veza s oženjenim muškarcima. Ne želim nikoga rastavljati, ali neki prokleti nagon tjera me k njima. Možda tražim sigurnost. Za mene su svi isti, svi jednako lažu. Dijelim ih samo na dobre i loše ljubavnike. Ali, ovako više ne mogu. Svi žele samo moje tijelo. Tri godine vrtim se u krugu. Možda način mog života ima dublje korijene. Možda nesuglasice u braku roditelja, nebriga za mene. Imala sam uvijek novaca, ali nikada roditelje. Sa 13 godina sam bila silovana. Ostale su posljedice u govoru, ali nitko nije pitao zbog čega. Možda sa svima njima bježim u lažan svijet zadovoljstava. Sto da radim?'

Samo sjena

'Imam 25 godina, po zanimanju sam tipkačica. Živim s tetkom. Mislim da sam ružna, iako neki tvrde da nisam. Od svojih vršnjakinja razlikujem se po tome što su sve one već udate ili imaju mladiće, samo ja nemam nikoga. Usamljena sam i me-lankolična, a ne znam kako da si pomognem. Dajte mi savjet.'

Štefica

Xovdje, kod melankolične tipkačice, iznenada zapi-

njem! Osjećam pod prstima primjerenu tkaninu. I još k tome restl, i još k tome cic! Cic kao čint, čint kao zitz, zitz kao sitec.

tefica, Štefica, bit ćeš moja tkaninica, bit ćeš moja te-ma' steParn već prema... Prezime? Hm? Možda Cvek?!

13

Halo? 988? Nije važno tko sam! Imate li Cvek?! Baš do-bro! Kreek!

c) IZBOR KROJA

Imamo, dakle, materijal. Nemamo autora vještog u vještinama vezenja, tkanja, heklanja i gobleniranja, ali imamo pisaću-šivaću mašinu. I autora sklonog štepanju. Treba nam još jednostavan kroj i jednostavna izrada. Pa-tchwork! Patchwork prsluk, patchwork košulja, patch-work suknja. Patchwork je univerzalan, jednostavan, de-mokratičan način odijevanja, ne samo odjeća već i nazor na svijet! Slamperaj u izradi samo ističe njegovu ljupkost.

Kuckam dalje. Stepam. Šivam priču koja treba biti ženska. Šivam proznu haljinu, u duljinu i širinu, poprijeko i uzduž, ja sam pisac-puž što traži ruž, ja sam tkalja što traži kralja, autor što stepa bez glave i repa, ja sam ptica čipkarica, ah, nevješt mi je prvi vez, tu će biti rez! Rez! Rez! Rez-etak! Počnj već početak!

14

KAKO JE ŠTEFICA CVEK PRILIKOM ^ŠĆENJA MLADOG GRAŠKA OSJETILA DA U NJEZINU ŽIVOTU NEŠTO NIJE U

REDU(heftanje)

-XUskoro će češnjak u vašoj smočnici proklijati. Da to

spriječite, smjestite luk u limenke, ili u druge posude, s

glavicama okrenutima nadolje, i dobro ga pokrijte mor-

skom soli.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ...-X

Jesi li vidjela negdje moje zube? - pitala je tetka ulazeći u

kuhinju.- Nisam.- Opet sam ih negdje žametnula! — uzdahnula je tetka.Tetka se gegala, mrmljala nešto, otvarala i zatvarala la-

dice, a onda zastala kao da razmišlja o nečem vrlo važ-nom, zatim ponovo uzdahnula, otvorila vrata od smočnice, izvukla odande vrećicu s graškom i istresla je na stol.

- Daj, očisti taj grašak, a ja ću potražiti zube — rekla je.

- Pregledaj dobro krevet. Zadnji put smo ih našle u ja-

stučnici.

Tetka je uvukla usnice u bezuba usta i izašla iz kuhinje. 'Kao smokva!", pomislila je Štefica. "I smokva uvlači u sebe onaj svoj repić kad se suši."

Štefica je uzela zdjelu i stala čistiti grašak. Kuhinja je sva oblivena suncem ravnomjerno pulsirala. Iz dvorišta su dopirali glasovi djece i gukanje golubova. Štefica je čistila grašak, polako, lijeno, kao u usporenom filmu, i na trenutak joj se učinilo da bi u toj pozi mogla ostati zauvijek, ako se film kojim slučajem zaustavi, ako netko, tko zna tko - pritisne okidač.

15

— Znaš - rekla je tetka ulazeći u kuhinju — jedna naša iz Bosanske Krupe, ne znaš je ti, isto je tako izgubila zube pa ih poslije nikako nije mogla naći. Za šest mjeseci bila je gotova!

— Umrla?— Umrla.— Sto ćeš... — uzdahnula je Štefica.— Ah... - uzdahnula je tetka i dodala: - Poslije oguli i

krumpire!-.-.-.-.- Tetka je izašla iz kuhinje. Štefica je razdvajala komuške,

prebirala po ispupčenjima, potezala zelene končiće, raz-vezivala mješčiće, i zrna su ispadala. Grašak se meškoljio u zdjeli upijajući sunce. Štefica je zagrabila grašak u šaku, zelene kuglice klizile su niz njezine prste i udarale o dno zdjele kao sitna kiša. "Mladi grašak..." uzdahnula je Štefica i stavila jedno zrno u usta.

— Ne jedi grašak! — rekla je tetka ulazeći u kuhinju.— Zašto?— Tamo jedan naš iz Bosanske Krupe, žvali su ga ludi

Mile, taj se jedanput za okladu najeo sirovog graška, ova-kvog, nekuhanog, pa je poslije umro.

— Od sirovog graška?!— Da - rekla je tetka. — Grašak mora uvijek biti dobro

iždinštan na luku.Tetka se vrtjela po kuhinji, ponovo otvorila i zatvorila

nekoliko ladica i rekla:— Jesi li pri kraju?— Evo, još malo...Tetka je izašla, a Štefica je nastavila premetati zelene

mješčiće, potezati niti kao da para./////// Učinilo se najednom Štefici da se oko nje hvata i zgruša-va

topla maglica, kao vuna, i da je već jednom tako čistila grašak, u isto vrijeme, u istoj ovoj kuhinji, za istim ovim stolom... "A možda ja" pomislila je Štefica, "cijeli život sjedim u ovoj kuhinji i čistim grašak, samo što to ne znam?!"

Vunica je polako obavijala Šteficu Cvek i namatala se """""" na nju kao na ličinku. "Kao na gusjenicu", mislila je Štefica i promeškoljila se. "Kao na zelenu gusjenicu...", prela • Štefica Cvek. Štefica je potegla zadnji končić. Iz komu-ške su se iskotrljala četiri debeljuškasta zrna.

Štefica je podigla zdjelu sa stola, ali se zdjela izmakla iz njezinih ruku i tresnula na pod. Zrnje se razletjelo. Štefica se sagnula, klekla i stala skupljati grašak, zrno po zrno. Zrake sunca puzale su po podu i Štefica je kao pod povećalom mogla vidjeti prašinu, ogrebotine, grašak... I najednom se na nju sručilo neobjašnjivo očajanje...Zaboga, mislila je Štefica, vječno ću ostati zatočena u /////// ovoj

kuhinji i skupljati grašak, zrno po zrno, plakala je Štefica, cijeli svoj život, mislila je Štefica, s tetkom koja će »•••=•«= stalno gubiti zubalo, suze su kapale na pod, skupljat ću i skupljati, plakala je Štefica, svima je bolje, mislila je Štefica, i Marijani i Eli i Anuški, kotrljao se grašak, one bar imaju nekoga, izmicao je grašak, muža, djecu, prijatelje, plakala je Štefica, samo ja nemam nikoga, mislila je Štefica, posao, kuća, ronila je suze Štefica, nikad, nikad se ništa neće promijeniti, kotrljale su se suze, uvijek će mi ispadati zdjela i uvijek ću zrno po zrno, plivao je grašak u suzama, kao u ružnom snu, šmrcala je Štefica, zašto Ela nije u ružnom snu, mislila je Štefica, zašto Marijani ne ispada zdjela, ljuljao se pod u suzama, zašto Anuška ne kupi grašak, prebirala je Štefica zelenu brojanicu, što mi se to događa, moram nešto učiniti, nizala je nisku graška Štefica, samo da pokupim grašak, upijala je ruka-bugačica suze...

Na prozorskoj dasci stajala su dva sivobijela goluba, klimala glavama i promatrala Šteficu Cvek. U kuhinju je ušla tetka.

- Iš, gadovi! - viknula je tetka i golubovi su odletjeli. Tetka se iznenada ozarila - Moji zubi!

Štefica je u tom trenutku, točno pored noge od stola, ugle-tetkino zubalo. Podigla ga je s dva prsta i pružila tetki.

1716

ŠTEFICA CVEK KONZULTIRA ANUŠKU, VRLO ISKUSNU PO PITANJIMA DEPRESIJE(falcanje)

Tetka je žalosno pogledala Šteficu koja je uplakana kle-čala na podu, staračke mrene na očima je nestalo, i kao da je htjela nešto reći, ali je odustala, pa je samo zakimala glavom i krenula prema vratima.

Na podu je ostalo još svega nekoliko zrna.

-X

Ako svakodnevno nekoliko minuta dubite na glavi, imat ćete mnogo ljepši ten i bolji krvotok. Pokušajte najprije pokraj zida i izdržite dvije-tri minute. Istu vježbu izvedite kada ste umorni ili neraspoloženi. Olovke za šminkanje stavite u frižider da bi se bolje mogle zareza-

-X

- Halo?-Da?- Anuška, to sam ja, Štefica!- O, to si ti! Zašto zoveš?- Tako, bez veze... Sta radiš?

- Peglam. Nakupila mi se cijela hrpa... Kako si? Što je s

tobom? Ništa se ne javljaš...- Tako, dobro... Nego, htjela sam te pitati... Sjećaš se

kad si mi jedanput rekla da si u depresiji?... Sjećaš se? Mi-slim da si mi pričala kako si zbog toga išla doktoru...

- Ne sjećam se, ali nema veze. Ja sam u depresiji svaki

dan. A zašto me to pitaš?- Pa tako... Čini mi se da sam i ja...- Sta? Pala u depresiju?- Ne znam... Čini se.- Hm... čekaj malo, sad ću doći... Imam ti ja jedan pa-

pirić na kome sve piše, pričekaj, nemoj spuštat slušalicu, sad ću ja...

19

— Halo? Štefice, gdje si?—Tu.

— Čekaj... Evo ga. Osnovni simptomi po kojima možete prepoznati depresiju. Depresija se može prepoznati po međusobno povezanim simptomima kao što su: neod-lučnost... Slušaš?

— Slušam.

— Kao što su neodlučnost, besanica, gubitak interesa... Čuješ?

v

— Čujem.— Pa reci onda!?— Šta?

— Pa je l' imaš te simptome ili nemaš?— Imam neodlučnost i gubitak interesa, a besanicu ne-

mam.

— Dobro, idemo dalje. Umor, plačljivost, anksioznost...— Sto je to? To zadnje?

— Ne znam točno, neka nervoza, strah, tako nešto...— Imam. Dalje?

— Dalje ide osjećaj beznadnosti, osjećaj krivnje, gubitak samopouzdanja... Onda, negativizam i gastrointestinalni poremećaji. To je sve.

— Sve to imam! Sta je ovo zadnje?— Negativizam, to je kad sve gledaš crno, a ovo drugo

je u vezi s probavom, kad nemaš apetita i to...—Aha.

— Sta "aha"? Jesi li pala u depresiju ili nisi?— Ne znam. Većinu toga imam...— Onda si pala, samo u djelomičnu. To nije tako strašno.—Je-

— Štefice, gdje si? Zašto šutiš?— Tu sam...— Sto je sada?! Sigurno cmizdriš?! — Da... Ne više...

_ pa to ti je od simptoma!_ Šta da radim?_ Ne znam. Kad bih znala i sama bih sebi pomogla.

Imaš dečka? _ Nemam. _ To sam si i mislila. Nađi sebi dečka! To ti je najbolji

lijek za depresiju. To valjda znaš? _ Ne znam...

- Štefice, slušaj me! Kad popeglam ovu hrpetinu, nazvat ću

ja tebe. Vrijedi?- Može.-1 smiri se. Pa svi su ljudi više-manje depresivni! Ja padam

u depresiju svaki dan! Bar na deset minuta. Jesi li

čula?-Jesam.- Nazvat ću te. Dobro?- Dobro.- Hajde onda...-Hajde...- Hej, ne spuštaj slušalicu! Samo da ti kažem... Znaš

Matildu?- Znam.- Otputovala je s grupom na Palma de Mallorcu. Sedam

dana! Zamisli si!- Zbilja?- Da, ta ne bi pala u depresiju ni mrtva!- A zašto ti slušalica krči?- To nije slušalica, nego papagaj. Kupila sam si papagaja.

Nisi znala? Pa nisi ni mogla znati. Papagaj psuje, zamisli...- Zbilja?- Aha!- Dobro... Nazovi me.- Hoću. Samo da popeglam...-Dobro...

2120

ŠTEFICU CVEK SAVJETUJE KOLEGICA S POSLA, MARIJANA(foliranje)

-XKuglicama napravljenim od sredine svježeg kruha

možete obrisati otiske prstiju sa svijetlo oličenih površina, drvenih oplata, zidnih tapeta i igraćih karata, te ih koristiti za čišćenje zadimljenih gravira. Čim se kuglica uprlja, zamijenite je novom.

- Da, ti današnji frajeri su obični dripci! Sva je sreća da sam na vrijeme ulovila onoga svoga! — uzdahnula je Ma-rijana i zagrizla sendvič sa šunkom. Komadić šunke iskočio je iz sredine sendviča poput opruge. Marijana ga je hitro, kažiprstom gurnula natrag.

-1 gle — nastavila je Marijana s punim ustima - možda sam primitivna, al' frajer ti je glavna stvar u životu! I zato se malo lupi po toj svojoj glavi! Nisi bedasta! Razmisli si!

Marijana je progutala zadnji zalogaj, zatim je iz vrećice izvukla još jedan sendvič, rastvorila ga da provjeri je li šunka uredno složena i nastavila:

- Hajde, reci mi, šta ti imaš od života? Sjediš doma s tom tvojom starom tetom i čekaš da ti frajer padne s neba! A, ne! Neće! Zapamti si to! Za frajera se treba potrudit.

Marijana je privukla papirnati tanjurić i okrenula stranu na kojoj je stajala kremšnita.

~ Gle, ja ću kremšnitu, a ti baklavu?! Vrijedi? Danas li-niju ne šljivimo! S kuhanim jajima počinjemo od pone-djeljka. Vrijedi?...

23

I gle, reći ću ti otvoreno, stara moja, nemaš ti seksipi-la, nemaš i - bog! — rekla je Marijana i plastičnom žličicom zabola u kremšnitu. - Na sreću, to se da popraviti! — živahno je dodala i oblizala žličicu. - Kao prvo, skini koju kilu! Za to ću se ja pobrinut. Imam odličnu dijetu. Kao drugo, 'odi si kod nekog dobrog frizera. Kao treće, kupi si par dobrih krpica ne, ne moraš u butiku, danas se, na svu sreću, nosi taj cic... Pregledaj si dobro žurnale... I kao četvrto — rekla je Marijana i privukla šalicu s kavom — ha, što da ti velim, preozbiljna si, nekak si prepoštena, ne znam... — vrtjela je Marijana glavom, a onda pripalila ci-garetu, otpuhnula dim i živahno nastavila.

- Najvažnije je da budeš vesela! — srknula je Marijana gutljaj kave. — Kava im je danas zbilja dobra. Da, to sam htjela reć', kad se ti narogušiš, i ja bih se preplašila. Frajeri ti vole vesele mačke! Ti stalno imaš nekakav uvrijeđeni izraz na licu. Ko da ti je neko opalio pljusku. To kod svakog frajera izaziva, osjećaj krivice. A ko od nas voli da je za nekoga vraga stalno kriv! Razmisli si!

- I daj — Marijana je ponovo dohvatila plastičnu žličicu i strugala njome ostatke kremšnite — imaš valjda nekakve prijateljice, idi s njima! Opusti se! Pička nije sapun da se troši! — rekla je oživljeno Marijana i dodala - Kad već moram biti prosta! Ogledaj se malo! Frajera ima na sva-kom ćošku! Kud god se okreneš. Jesenti! — strasno je pucnula prstima Marijana.

-Ja bih se na tvom mjestu - rekla je Marijana i otpuhnula dim - upustila i s oženjenima. Samo, ti te nikad neće oženit, a bome im se ponekad od motelske cijene neće ni dignut! Uh, baš sam prosta! Nemoj me slušat! Žao mi te je, dobra si cura, a život ti prolazi bez veze, baš bez veze!

Marijana je zastala na trenutak, kažiprstom pokupila mrvice kruha sa stola i grickala ih, a onda se namrštila kao da duboko razmišlja i rekla:

- Čuj, raspitat ću se za onog našeg novog šofera. Jako

zeodan dečko, a možda nije ni oženjen... no, dobro, dobro, neću se raspitivati - rekla je Marijana i dodala - Mo-

Žda samo malo!Marijana je ustala, dohvatila sa stola papirnatu vrećicu i

tanjurić i sve ubacila u koš za smeće. Zatim je pogledala na sat i rekla - Idemo popušiti još po jednu, vrijedi?!

Marijana je sućutno pogledala Šteficu, otpuhnula dim i

zavjerenički rekla:- Ima ti, stara moja, hiljadu i jedan način da se uhvati

frajer! Na poslu se ne bi trebala petljat, osim ak' te frajer odmah ne oženi. Onda, ti plesnjaci, diskači... šta ja znam, mislim da to nije za tebe... Evo, ha primjer, Cica! Znaš to...? Ne znaš?! Znaš da Cica s frajerima dugo nije dolazila na zelenu granu?! Na kraju je odustala i lijepo si je kupila psa. Onoga, s pedigreom. I lijepo ti moja Cica svaki dan u šetnju... A tamo neki frajer s psom. I bla, bla, bla, kako vaš pas, a kako vaš, mic po mic — i Cica se udala.

Ko u vicu!Marijana je zastala, izvadila iz torbice čokoladu, otki-

nula komadić, ponudila Štefici i nastavila:- A naša Ankica?! Ne znaš?! Ona s krasnim zubima. Pa ta se udala na zubarskoj stolici! Jednog ju je dana zabolio zub - i to je sve! Mladi zubar i te fore. Fantastično!... Daj, daj, uzmi! - nutkala je Marijana Šteficu čokoladom. -S dijetom počinjemo od ponedjeljka!... Da... A Lela?! To je tek fantastika! Ne znaš?! To da su Leli starci ostavili kuću, to znaš. No, i Lela je kuću odlučila prodati, šta će sama ženska u toj kućerini... Dobro, ti nemaš kuću, ali ti sve to pričam da vidiš na koji se način ljudi sretnu... I dala je oglas u novine. Jednoga dana pozvoni jedan krasan frajer i veli da bi kupio kuću za sebe i svoje starce. Arhitekt. Dogovarali su se oko te kuće mjesec dana i na kraju oženili. Sad svi lijepo žive zajedno, oni i njegovi starci... Velim ti, čovjek nikad ne zna kad će i na koga naletit!

25

+»»»**»+

Marijana je naglo pogledala na sat, brzo sjela za mašinu i rekla:

- Već je pola dvanaest, idemo! A onda je kucnula nekoliko puta po mašini, pogledala Šteficu i uzdahnula:

— Zašto ja, k vragu, nikad nisam u depresiji?!

ŠTEFICA CVEK PRIHVAĆA SAVJETE

(krajcanje)

Jeste li znali da je voda u kojoj se kuhao špinat izvrsno sredstvo za pranje predmeta od crne vune?

a) ODIJEVANJE

-X

Štefica Cvek je čitala:"Kaputići, prsluci, hlače - sve su to odjevni predmeti koji pružaju mogućnost svježih, mladenačkih kombinacija. Torbe, iako malo veće nego prethodne sezone, još se nose prebačene preko prsiju. Načinjene su u kombinaciji kože i rupičastog antilopa. Haljinica-košulja, kaputić -gotovo klasične linije — dovoljni su za mladenačku jednostavnost. Proljeće donosi i nove boje: mnogo bijeloga, crvenoga, žutoga - sve hrabrije kombinacije. Cipele ravnih potplata, s jednom ili više prečkica preko rista i obaveznim zavrnutim soknama. Hlače su vrlo moderne. Linija? Široka oko struka, uža oko gležnjeva, s mnogo nabora oko pasa. Dno nogavice često podvijeno u nisku nianšetu ili su njihove stranice razrezane u mali 'šlic'! Nose se uz tanke majice, široke bluzone, jakne su oko pasa cesto ukrašene reketom, a iako kraćih nogavica nego prethodnih sezona, nose se uz cipele visokih peta. Hlače žarko crvene boje visokog struka s koso ukresanim depo-virna na bokovima i velikim našivenim đepovima na bedrima, bijele hlače također vrlo moderne linije, struk ukrašen s dva rečenčića kontrasne boje a na dokovima su

•fcfc

26 27

urezani duboki repovi uvijek lijepo plavo na točkice kon-tinuirano s bijelim ponovo točkasto ovoga kuta okre boje ravno dojena suknja s prorezima sa strane i gornji dio naliven kao šira košuljica s naborima na rebrima ovećim repom na prsima i skrivenim vezivanjem oko pasa klasična i uvijek lijepa dvodjelna djevojka suknje s nekoliko bora na prednjim prsima i gornji dio u svilu sportske košuljice kaputić ravne krivulje i zarobljenih revera prišiven od neke mamine prirodnih vlakana jednako kao i jednokrojni prsluk koji se nosi preko svega može se nositi i s pojasom i kroz njega zdušnog kroja smutnja s urezaim krepovima i kopčanjem cijelom posteljinom prsluk sašiven od samta krevet grubog tkanja i košulja ravne prekretnice kaputići davne linije i malih revera podjednako lijepo pristaju uz suknje i gaće sportski naglasak dat će im tanki pojasevi za spavanje učvršćeni oko vrata i bluza za svaku priliku oko vrata se vezuju resice a dubina bluzice omogućuje da je kosite vezanu u trku ili da je ostavite u slobodnom padu možete je nositi uz ponovo vrlo moderne slokne ili uz prsluk moderne linije proliven od sjajnog kartona maj i sagmenti prošiva daju mu čar disko stila pa je i zadimljen svečanijim prelascima nosi se preko bluzeodgovarajuće-boje spojasomilibeznjegabluzonjesašivenodsjajnogasate-naprošivenklasičnomtrakomjednakokaoirukavinapred-njici..."

Štefičini kapci su otežali, modni časopis je skliznuo na pod, Štefica se okrenula na bok i zaspala. Tetka je sjedila u naslonjaču i tiho mrmljala: - Nije istina da sve šnajderice umiru od igle. Naša je iz Bosanske Krupe umrla od sladoleda. U ono vrijeme sladoled su nosili šladoledari, u onim svojim kolicima, i vikali... Ovako su vikali: Sladoleeeeed! Sladoleeeeeed! Još i sad se sjećam kako je šnajderica izlazila na prozor sa centimetrom oko vrata i sa špenadlama u zubima i vikala:

čladoledaaaaaari! Ovaaaamo, ovaaaamo! Ta je tamanila ^elicu za zdjelicom! Strašno! Umrla je od upale pluća. I lve zbog sladoleda! A ne od igle...

b) FIGURA

-XMeso koje ste upravo kupili izgleda vam tvrdo i žilavo? U

tom slučaju, bez obzira na to kako ste ga namjeravali pripremiti, prvo ga stavite u zdjelicu s mlijekom i pustite da se moči oko pola sata. Poslije će biti mekano i ukusno.

Petoga dana ujutro Štefica Cvek je stala na vagu... Ma-rijana je rekla: "To ti je sigurno, sama sam probala. U četiri dana — četiri kile! Odlična dijeta!"

Petoga dana ujutro Štefica je stajala na vagi, a kazaljka se nije pomicala ni za milimetar. "Ni deke", mislila je Ste-

fica Cvek.Petoga dana u dva sata i sedam minuta Štefica Cvek je

izašla iz ureda i krenula prema slastičarnici. Štefica je ku-pila: 5 kremšnita i 1/2 kg sitnih kolačića. Zatim je Štefica Cvek ušla u samoposlugu i tamo kupila: 20 dkg narezaka, l majonezu, l kg rajčice, 1/2 kg jagoda, 1/2 kg kruha, l l crnog vina i pola pečenog pileta.

Petoga dana poslijepodne Štefica Cvek se vraćala kući kao netko tko svaki čas kani šmugnuti u prvi haustor.

Petoga dana je tetka Štefice Cvek bila odsutna, odnosno u Bosanskoj Krupi, što se pokazalo vrlo pogodnom

okolnošću. Petoga dana poslijepodne Štefica Cvek je došla kući i

zaključala za sobom vrata.Štefica je zaključala za sobom vrata i na prozore navu- I I I I I I l kla

zavjese. Zatim je uključila televizor. Najavljivali su dje-

29

čji program i crtani film o Snjeguljici i sedam patuljaka. Štefica je krenula u kuhinju i iz vrećice izvadila namirnice. Najprije je oprala jagode, posula ih šećerom i stavila u hladnjak. Zatim je na tanjur stavila nareske, majonezu i rajčice. Na drugi tanjur - pile. Na treći — kremšnite, a sitne kolačiće u zdjelicu. Na kraju je Štefica otvorila vino i sve premjestila u sobu.

Štefica je kruh premazala majonezom i na majonezu stavila nekoliko režnjeva kobasice. Na televiziji je zla ma-ćeha ispitivala ogledalce tko je najljepši na svijetu. Štefica je prešla na pečeno pile, otkinula krilce i zaključila da je krilce kao i obično najbolje, zbog korice koja fino hru-ska.

"Znaš", znala je govoriti tetka, "kod naš u Bosanskoj Krupi bio jedan Marko koji je strašno volio sve što je reš pečeno. Sve što hruška kad se jede i sve što malo zagori. Ja sam to prije isto volila, stalno sam štrugala tavice. I taj je Marko stalno strugao tavice i stalno nešto hruškao, dok se nije razbolio. Umro je za šest mjeseci."

Štefica je otkidala koricu s pečenog pileta i hruskala. Na televiziji je lovac htio ubiti Snjeguljicu, ali mu se srce stislo od žalosti pa je odustao i ubio srnu. Štefica je rezala rajčicu. Snjeguljica se upoznala s patuljcima koji su veselo pjevali pjesmicu o kopanju. Štefica je oglabala zadnju pileću kost.

Štefici je u jednom trenutku palo na pamet da bi se mogla vratiti tetka iz Bosanske Krupe pa je brzo pokupila kosti i bacila ih u kantu za smeće. Zatim je počistila stol i ostavila na njemu samo kremšnite, sitne kolačiće i vino i još jednom provjerila jesu li zaključana vrata.

Dok su patuljci kopali, došla je zla maćeha i dala Snje-guljici jabuku. Štefica je za početak pojela jednu kremšni-tu i popila čašu vina. Patuljci su se vratili s kopanja i našti mrtvu Snjeguljicu. Štefica se sjetila tetkine prijateljice Mare koja se utopila u nekoj močvari. "Onaj šaš joj se ža^

pleo za noge i povukao je na dno. Šaš je strašna stvar." Štefica je pojela još jednu kremšnitu i natočila si vina. Snjeguljica je ležala u lijesu, a patuljci i šumske životinje su plakali. Štefica je probala jedan kolačić, nije bio loš. Princ je poljubio Snjeguljicu. Štefica je popila čašu vina. Princ i Snjeguljica su na bijelom konju jahali prema suncu koje je zalazilo i krasnom dvorcu na brijegu. Patuljci i životinje su mahali.

"Što bi bilo da je Snjeguljica bila ružna?" pomislila je Štefica i načela još jednu kremšnitu. "Možda ne bi bilo priče", razmišljala je Štefica i gucnula vina. "Sve i počinje od toga što je bila ljepša od zle maćehe!" Štefica je s mukom gutala kremšnitu. "Tako je. Ne bi bilo priče", pomislila je Štefica i najednom briznula u plač. Suze su kapale na koricu posutu finim šećerom i ostavljale tragove. Plonk! Plonk! Plonk! — kapale su suze i otapale šećer. "Ni deke!" plakala je Štefica i jela kremšnitu. "Ni deke!" ridala je Štefica i iz hladnjaka izvadila jagode.

Štefica je kroz suze vidjela jagode koje su provirivale ispod bijelog pokrova šećera i zagrabila žlicom. Isprva se Štefici činilo da guta ono što je bilo, nesretnu svoju sudbinu, da žvače svoju usamljenost, da srče Palma de Ma-llorcu u kojoj je Matilda i u kojoj ona, Štefica, nikada neće biti... Ah, brže! Brže život što je čeka, brže, da ne ostare ljubavnici koje će ljubiti, brže, da se ne zaustave vlakovi kojima će putovati, brže, da ne presuše mora, brže, da se haljine ne pretvore u prah, brže, da se život ne otopi kao šećer na korici kremšnita, brže, vitlala je Štefica žlicom, brže, oblizivala je Štefica žlicu kao sam život, brže, tipkale su Štefičine misli, brže, strašno se svetila Štefica Cvek...

A onda je osjetila slatkasti umor, u glavi joj se mutilo i šumjelo, činilo joj se da tone, da joj se o noge zapliće šaš i snažno je poteže na dno, i to je bilo strašno i opojno u isti mah, i ona se prepustila...

30

c) ŠMINKANJE

Ako vam se pri tuširanju trepavica dogodi da napravite malu mrlju ispod kapaka, uzmite papirnatu maramicu i vrhom skinite taj višak. Ili prilikom tuširanja maramicu stavite pod red trepavica.

Štefica Cvek je rukom ritmično lupkala pobradak i či-tala:

Koza: Lice njegujte u skladu s tipom kože, a ako je ono izrazito loše kvalitete, potražite savjet kozmetičara. Upo-trebljavajte laganu podlogu za šminku i transparentni puder. Ako su se pojavile prve sitne boriće, ne prekrivaj* te ih debelim naslagama pudera: umjesto toga njegujte "prirodni" izgled, dakle šminka "bez šminke". Boriće, pa i one najsitnije, postaju pod puderom izrazitije, uočljivije-

Oči: Korigirajte oblik obrva, ako je potrebno, ali ne is-tanjujte ih suviše. Koristite uvijač za trepavice i maškaru. Premažite trepavice na gornjem i donjem kapku, ali tako da ne ostanu slijepljene. Koristite sjenila. Vrstu izaberite prema tipu kože i stilu cjelokupne šminke.

Obrazi: Ako ste blijedi, upotrijebite rumenilo za obraze, prah, kremu ili kameno rumenilo. Ono će licu dati svje-žinu, zdraviji i ljepši izgled.

Usta: Dovoljno će biti sjajilo za usnice ili ruž nježno ru-mene boje.

Kosa: Frizuru izaberite u skladu s kvalitetom kose i ob-likom lica. Odaberite neku od mladenačkih frizura, jed-nostavnih za održavanje i njegovanje. Dok sušite kosu fe-nom, ne češljajte je plastičnim češljem. Takav češalj se ugrije i "mrsi" kosu.

Štefica Cvek je prekinula čitanje, otvorila je usta, povukla gornju i donju usnicu preko zuba kao da ih želi sakriti. Zadržala je usnice u takvu položaju 15 sekundi. Zatim je povukla gornju usnicu preko donje ali ih je zadržala polu-otvorenima u veličini malog prsta. Štefica Cvek je bezglasno "zviždala" 3 sekunde. Zatim je istegla usnice u "osmijeh", zadržala "osmijeh" 5 sekundi, a zatim napućila usnice u dugi "poljubac" i zadržala ih u tom položaju 3 sekunde. Sve ove pokrete ponovila je 10 puta.

Tetka Štefice Cvek je rekla:- Jedna se tamo iz Bosanske Krupe uvijek šminkala sa

ugljenom od šibice. Zapalila bi šibicu, evo, ovako... pa se poslije š ugljenišanim vrškom šminkala. Jedanput se sa šibicom ubola u oko i potpuno oslijepila. Možda je i sad živa ta sljepica... Ne znam... Znam samo da se ta, bome, nikada nije udala...

32

ŠTEFICA CVEK I MUŠKARCI(skriveno kopčanje dugmadima)

a) ŠTEFICA I ŠOFER

•XBili ste neoprezni pa ste u svijetloj odjeći sjeli u travu?

Mrlje od trave skidaju se destiliranom vodom u kojoj je otopljeno malo alkohola.

X

"A što ako se ta stara vrati iz Bosanske Krupe prije vre-mena?!" mislio je Šofer zvoneći na vrata.

- O, to ste vi! — rekla je zbunjeno Štefica.- Eto... — rekao je Šofer skromno.- Uđite, sjednite, sad ću ja...! — rekla je Štefica i šmu-

gnula u kuhinju. "Zgodan je, zgodan, baš je zgodan!" za-tipkalo je u Štefici. "Najprije piće, onda ručak, a ako ne bude htio, popit ćemo kavu", mislila je Štefica, uzela dvije čaše, bocu i pladanj. "Na tacnu uvijek štavi neki table-tić ili čistu salvetu. Tako je ljepše", znala je govoriti tetka i Štefica je stavila čistu salvetu.

Šofer je zbog nečeg izabrao rub kreveta kao najpogodnije mjesto za sjedenje. Kraj nogu je prislonio oveću crnu torbu. Štefica je natočila piće.

- Štefica... Štefica... - rekao je Šofer. - Imate lijepo ime. Druge bi se na vašem mjestu zvale Stefani, Fani ili tak nekako...

- Da... - rekla je Štefica jer se nije mogla sjetiti što bi na to odgovorila.

35

— Morali bismo prijeći na "ti"! — rekao je Sofer i kucnuo svojom časom o njezinu.

— Da... — ponovila je Štefica."Možda neće htjeti ručati. A možda i nije u redu da ga

odmah pozovem na ručak. Mislit će da mi je stalo do nje-ga... Za drugi susret dobro je i ovako, uz čašicu..."— Baš je dobar ovaj konjak! — rekao je Sofer i nasmiješio se. "Kako se lijepo smiješi!" mislila je Štefica.

— Štefice, vi... ovaj, ti i Marijana ste dobre prijateljice? — upitao je Sofer.

— Jesmo. Tako... — "Zašto me pita za Marijanu? Tko zna što mu je ispričala o meni?! A možda ne zna što bi me pitao? Ipak, ako misli ostati na ručku, trebala bih izvaditi meso iz frižidera da se odledi", mislila je Štefica i natočila konjak.

— Štefice, imaš li dečka? — zapitao je iznenada Sofer i pogledao je prodornim pogledom.

— Nemam! - rekla je brzo i zacrvenjela se. "Nisam mu to trebala reći, baš sam glupa!"

— Tako zgodna cura, a nema dečka!Štefica ponovo nije znala što bi odgovorila pa je ustala i

pošla u kuhinju. "Što će sada biti? Možda će me htjeti poljubiti? Kako da se ponašam?" mislila je i vratila se u sobu noseći u rukama čašu vode.

Sofer je sjedio na rubu kreveta, vrtio u rukama čašu s konjakom i uporno piljio u Šteficu.

— Hej, dođi malo ovamo. Sjedni kraj mene — rekao je dubokim, prigušenim glasom.

Štefica je poslušno sjela kraj Sofera. Pogladio ju je po kosi, a onda poljubio. Štefici se zavrtjelo u glavi.

— Štefice, Štefice...! — dahtao je Sofer i snažno je povukao na krevet.

"Bože, sad će me skinuti, a nismo još ni piće dopili... Možda sam ipak trebala izvaditi meso iz frižidera...?"

_ Štefice, Štefice...! — dahtao je Sofer."Bože, misli li on samo ovako, bez posteljine... ili da ga

prekinem... Previše mu dopuštam, trebala bih se braniti... prebrzo, prebrzo se sve događa... pa nismo još ni piće dopili, trebalo je pričekati..."

- Pričekaj! — šapnuo je Sofer, pridigao se i ispio preos- /////// tali

konjak. A onda se ponovo htio baciti na krevet, ali je nogom zapeo

za torbu.Iz torbe se iznenada začuo lavež: "Av, av, av!" lajala je i

šteketala u isti mah torba.- Što je to?! - preplašila se Štefica i povukla suknju na

koljena.- Ništa! — rekao je zbunjeno Sofer i uvukao košulju u

hlače.- Av! Av! Av! Av! - lajala je uporno torba.

...........

- Sto to laje iz... vaše torbe? - upitala je zbunjeno Štefica.

- Jebo ga pas! - Ijutito je rekao Sofer i otvorio torbu.

Štefica se pridigla i ugledala dva bijela mehanička psa.

Sofer je brzo izvadio jednog i zatvorio torbu. Pas je uporno

škljocao metalnim, oštrim zubima. "Av! Av! Av!" lajala je

životinja.-Jebo ga, pa šta mu je...! - gurao je Sofer ključić u me-

haničkog psa. Pas je i dalje lajao. - Prokleta mehanika! -bjesnio je Sofer i drmao psa. - Izgleda da se pokvario me-hanizam! I to mi je Franjo donio iz Njemačke! Ti Nijemci proizvode sranje... čisto sranje!

v

Štefica se zbunjeno povukla u kut kreveta i cupkala rub

suknje. Sofer je uzdahnuo:- Prokleti pas!... Baš sam mislio da bi vas ta igračka

mogla razveseliti. Inače, pas je zgodan! Danas sam ga dobio od Franje, pa sam mislio, bolje kakva zgodna igračka

nego cvijeće...

Sofer se pribrao, natočio malo konjaka sebi,

malo Štefici, kucnuo svojom čašom o njezinu i

dodao:

37

- Nego, Štefice, ja bih sada morao ići... Dogovorio sam se s Franjom... moj prijatelj iz djetinjstva, sutra putuje natrag... znate već i sami... Ne ljutite se. Vidjet ćemo se mi još. Dajte da se kucnemo!

Sofer je nekako svečano ustao, ispio konjak, dohvatio torbu i izašao. Mehanički pas je i dalje lajao.

Štefica je zatvorila vrata, pospremila bocu i čaše... Pas je i dalje lajao. Štefica ga je oprezno dohvatila s dva prsta i bacila u kantu za smeće. "Av! Av! Av!" potmulo je bubnjala kanta. Štefica je izvadila psa iz kante i prodrmala ga. Pas je uporno škljocao mehaničkim zubima. Štefica je stavila psa na pod i stala na njega svom težinom. Pas je umuknuo.

Zatim se vratila u sobu i vidjela da između kreveta i zida viri lisnica. Štefica je otvorila lisnicu. Iz lisnice je ispala legitimacija, nešto novca, neki računi i jedna fotografija. Na fotografiji je neka žena grlila dva dječaka. "Blizanci... Vratit ću lisnicu po Marijani", odlučila je, a onda se po-novo uputila u kuhinju.

b) ŠTEFICA I TROKRILNI

Obrada šlica na prednjem dijelu: štepati opšivak uz ivicu tako da tkanina liježe licem uz lice. Zasjeci dodatke šavova, a zatim malo i na vrhu. Štepati uzano oko linije proreza. Opšivak fircati na unutrašnju stranu (proreza) i prišiti ga.

- A gdje ti je tetka? - upitao je Trokrilni šmugnuvši kroz vrata.

- U Bosanskoj Krupi - rekla je Štefica.-— Aha. Dobro - rekao je Trokrilni. - Ne volim da mi se

tetke motaju po stanu dok obavljam posao.

Čim su ušli u sobu, Trokrilni se odmah bacio na krevet i pogled001 brzo opipao namještaj, zidove, prebrao po

knjigama...- Studiraš? - pitao je Trokrilni._ ]sje _ tiho je rekla Štefica._ Baš dobro. Ne volim one koje studiraju!Trokrilni je pogledom opipavao Šteficu.- Nisi loša. Poševit ću te! Baš ću te poševiti. I to onako,

zapravo. Kod mene nema šlamperaja, da znaš! Sevit ću te dva sata. Kontinuirano. Ma šta dva sata! Sevit ću te cijelu noć, sve dok ne dođe ta tvoja tetka iz Bosanske Krupe.

Dobro?

- Dobro — rekla je skromno Štefica i uplašeno pogledala

Trokrilnog. "Zajedno nećemo stati u krevet", pomislila je.

Jedna ruka, rame i noga Trokrilnog već su klizili prema

podu.- Nema frke! - rekao je Trokrilni razvlačeći žvakaću

gumu.U sobu se uvukla tišina. Čulo se samo uporno, ritmično

mljaskanje Trokrilnog. Štefica ga je pogledala i brzo spustila pogled. Susrevši se s njezinim, Trokrilni je svoj prebacio na zidove i stao šarati lijevo-desno, kao da traži nešto zanimljivo, sef na primjer.

Štefica je pripalila cigaretu. Trokrilni je izvadio iz usta

žvakaću gumu i zalijepio je na uzglavlje.

- Baci i meni jednu! — rekao je.Pušili su. Štefica je mislila o tome koliko bi moglo biti

sati, činilo joj se da je već kasno, a zatim o tome kako bi trebali o nečemu razgovarati, bilo o čemu. — Tako! - rekao je iznenada Trokrilni i ugasio cigaretu. — A sad ću te

poševiti. Skini se.- Ne, ne... - nećkala se Štefica i pocrvenjela.- Dobro - brzo se složio Trokrilni. - Možda se bojiš. Samo

da znaš, ja nisam nasilnik, perfektno se razumijem u žene. Uskoro ćeš mi govoriti samo da, da, da, padati u

39

nesvijest i moliti me da nikada ne prestanem. Uostalom, da ti pokažem kako to nije ništa strašno, najprije ću se skinuti ja.

Trokrilni je svlačio odjeću. Iz odjeće su iskakali golemi, nabijeni komadi tijela.

- Tako — rekao je Trokrilni, odlijepio s uzglavlja žvaka-ću i ponovo je stavio u usta. — A sad ću se prošetati! — rekao je Trokrilni i prošetao se pred Šteficom. Sobom su šarale goleme sive sjenke. - Tako. A sad ću te poševiti! — krenuo je Trokrilni prema Štefici.

Trokrilni je soptao, užurbano skidao Šteficu, dahtao, petljao oko dugmadi i na kraju je Štefica bila gola. "Ne-ćemo stati u krevet", pomislila je Štefica i našla se na podu.

Trokrilni je žvakao, prebacivao Šteficu s boka na bok, mljaskao, stiskao je, dahtao, pljeskao i valjao po podu kao komad tijesta. Štefica se njihala, tonula i izdizala na glatkim mišićima Trokrilnog i malo uplašeno mislila: "Tako valjda mora biti".

- Tako! - rekao je Trokrilni. - Ovo je bila predigra. A sada ću te kontinuirano ševiti. Sve do sutra.

- Dobro — šapnula je Štefica u veliko uho Trokrilnog. Trokrilni je ležao na boku podbočivši jednom rukom glavu, dok je drugom uvlačio i izvlačio žvakaću iz usta.

Štefica je upitno pogledala Trokrilnog.

- Nikud nam se ne žuri. Imamo pred sobom cijelu noć. Opusti se! - rekao je Trokrilni.

- Dobro - poslušno je rekla Štefica, zacrvenjela se i ostala ležati na podu. Ponovo je nastupila duga šutnja.

- Čuj, imaš li nešto za jelo? — iznenada se sjetio Trokrilni.

Štefica se hitro, zadovoljna da se nešto događa, uputila u kuhinju i otvorila frižider. U frižideru je našla litru mlijeka u tetrapaku, nešto salame i majonezu. "Napravit ću sendviče", mislila je Štefica i napravila - sedam. Zatim se

predomislila i napravila još tri. "Tako, deset sendviča će biti dovoljno", zaključila je i vratila se u sobu.

Trokrilni je ležao u istoj pozi, izvlačio i uvlačio žvakaću i šarao pogledom po zidovima tražeći zamišljeni sef.

- Odlično! — rekao je Trokrilni i dohvatio prvi sendvič. —

Ovako ću te ljubiti, ovako, ovako i ovako... ovako ću te

poševiti prvi put! - govorio je Trokrilni i smazao prvi sen-

dvič.U sobi je bio polumrak i Štefici se njezina soba prvi pu- «" ta

učinila ugodnom. Umotala se u deku i legla na pod. Deka ju je draškala po golom tijelu. "Odsada ću uvijek ovako spavati", mislila je i osjećala kako joj se sklapaju

kapci.- Ovako, ovako ću te ševiti, mljac, mljac, gric, gric, tako

ću te deseti put...! - mumlao je Trokrilni i Štefica je kroz trepavice vidjela kako dovršava deseti sendvič. Zatim je nagnuo tetrapak s mlijekom. Kroz prozor je polako probijala siva jutarnja svjetlost.

- Tako! — rekao je Trokrilni i rukom odlučno obrisao

usta. - Dođi!Štefica je umotana u deku dopuzala do Trokrilnog. Tro-

krilni ju je snažno zagrlio, provukao ruku pod deku, a onda zamišljeno prevukao rukom po njezinim bedrima.

- Zora puca - rekao je.- Da — rekla je Štefica.Trokrilni se naglo trgnuo i zabrinuto lupio dlanom lIIIIII

po čelu.- Čuj, a gdje sam ostavio žvakaću?!- Ne znam - rekla je Štefica.- Morala bi biti tu negdje! — Trokrilni je opipavao uz-

glavlje. — Nema je! — uzdahnuo je. - Možda sam je pro-gutao, premda ne vjerujem. To mi se nikada ne događa.

- Da! - sućutno je uzdahnula Štefica. Trokrilni se zamišljeno zabuljio u Šteficu.

- Što ti misliš?

41

l

— Možda si je progutao.— Ha, šta je tu je! — uzdahnuo je Trokrilni. — Nego, čuj, ja

idem. Već je jutro. Mogla bi doći tvoja tetka iz Bosanske Krupe, a ja ne volim da mi se tetke motaju po stanu dok obavljam posao.

— Dobro — rekla je Štefica i htjela dodati da tetka ostaje tamo nekoliko dana, ali je Trokrilni već živahno navlačio odjeću.

— Tako! - rekao je Trokrilni. — Imaš li koju cigaretu?— Imam.— Daj jednu za put! — rekao je Trokrilni, pripalio jednu,

drugu zatakao za uho i šeretski namignuo Štefici. — I glavu gore, mala!

Na vratima je Trokrilni zastao na trenutak.— Čuj, a kako se ti zapravo zoveš?— Štefica — rekla je tiho Štefica.— Baš dobro! Ne volim one koje se ne zovu Štefica! —

rekao je i ponovo razvukao lice u šeretsku grimasu.— Dobra si ti cura, znaš! — rekao je Trokrilni i štipnuo

Šteficu za obraz. Osmijeh na njegovu licu naglo je spu-znuo prema dolje, a malo zatim glava i ramena.

Trokrilni se spuštao stepenicama prema izlazu.

c) ŠTEFICA I INTELEKTUALAC

-XAko u kući nemate nijedno sredstvo protiv bolova od

udaraca i uganuća, namočite zamotuljak vate u maslinovo ulje i stavite na povrijeđeno mjesto.

X

- Nisi li rekla da živiš s tetkom? — rekao je Intelektualac ušavši u sobu.

- Da, ali je nema.

_ A gdje je?- U Bosanskoj Krupi.

- Šteta! — rekao je Intelektualac. — Obožavam tetke! Intelektualac je zateturao, sjeo na pod i izvadio iz džepa bocu s konjakom. Nagnuo je iz boce i ponudio Šteficu.

- Hoćeš?- Može... malo — rekla je Štefica i otišla u kuhinju po

čaše.- Tebi "može malo" — mrmljao je Intelektualac i natočio

Štefici, a sam potegao iz flaše. - A meni - malo više! -

dodao je i rukom obrisao usta.Intelektualac se ravnodušno ogledao oko sebe i očito

nije našao ništa što bi privuklo njegovu pažnju. Skinuo je kaput, bacio ga na pod, izvadio iz džepa maramicu i ne-spretno brisao naočale.

- Sto radiš? - upitao je.- Ništa.- Ne mislim sada, nego inače, u životu?- Radim u jednom uredu... kao daktilografkinja.

- Aha... — rekao je odsutno Intelektualac, stavio naočale i

ponovo nagnuo iz boce. — I što ste vas dvije tamo radile?- Ništa. Išle smo na kavu.- Kako se zove ona druga?

- Anuška.- I zašto ste baš tamo išle na kavu?- Tako... Anuška je rekla da je tamo dobro.

- Tražile ste dečke?

- Nismo! - rekla je brzo Štefica i zacrvenila se. — Anuška

često ide u taj kafić na kavu!

- To nije kafić nego — pajzl! — rekao je Intelektualac ne-

kako razdražljivo. - A ta druga, što ona radi?

- Isto u jednom uredu...- I tako ste vas dvije išle na kavu u nadi da ćete naći

dečke?!

43

- Ma nismo! — uvrijedila se Štefica. Intelektualac je nagnuo bocu i iskapio je do dna.

- Nema više! Ne-ma\ — rekao je i zakotrljao bocu po podu. - Imaš li ti nešto za piće? Štefica je pošla u kuhinju i donijela načetu bocu konjaka.

- Srce si!Intelektualac je natočio konjak u čašu i ispio ga u du-

gom gutljaju. Zatim je neko vrijeme zamišljeno cupkao bradu i neodređeno žmirkao kao da potvrđuje neku svoju, u sebi započetu repliku, a onda je iznenada zalamatao rukama:

- Svi bi ljubavi! Svi! Svi bi samo da ih se voli... Hrane se tuđom ljubavlju kao vampiri. Još, daj još! Gadi mi se to ljubavno revanje, to urlikanje, to ojkanje. Mrijestilište! Odvratni egoizam! Fuj!

Intelektualac je s izrazom gađenja otpio dugi gutljaj i pripalio cigaretu.

- Ti ćeš, na primjer - uperio je Intelektualac prst u Šte-ficu - ti ćeš u tom smislu uvijek biti na gubitku!

- Zašto? - povjerovala je Štefica i snuždila se.- Zato. To je tako. Tu nema pomoći! - resko je zamahnuo

rukom i srušio čašu. "Pa on je pijan", pomislila je Štefica.- Sta je, šta me gledaš! Pijan sam, da... Cugam već da-

nima. Imam odličan, i što je najvažnije, o-ri-gi-na-lan razlog! Žena mi je kidnula s jednim... no, kako se već ti zovu... vodoinstalaterom, električarom, konobarom... Sve one kidnu jednoga dana s jednim - daktilografom.

- I? — pitala je Štefica.- I taj ju je ostavio. Ja i vodoinstalater smo ostavili moju

ženu. Ja sam otišao u podstanare, a kondukter se vratio svojoj ženi.

Intelektualac je iskapio još jednu čašu, lagano udario Šteficu po ramenu i pijano se nacerio.

- Kužiš ti to, Štef?... Štef, kužiš?...

Štefica se naglo uvrijedila i pokušala to sakriti pripaljujući

cigaretu. Šutjeli su. Intelektualac je pomirljivo, kao da se

ispričava, upitao:- Čuj, imaš li kakvu muziku?

- Nemam - rekla je uvrijeđeno Štefica. Šutjeli su. Štefica je među prstima vrtjela cigaretu i uporno gledala u pod. A onda je upitala:- Zašto ću ja uvijek biti na gubitku? Intelektualac je dugo i pažljivo promatrao Šteficu. Njoj se činilo da će zaplakati.

- Ima jedna Hašekova priča - rekao je polako - a u pri- = ci jedan gospodin Kalina koji puši lulu. Zbog bolje arome u duhan uvijek stavlja osušene latice ruža. A to su ruže koje prosci donose njegovoj kćerki Klari. I gospodin Kalina svaki put popuši po jednog prosca. Kaže, eto, sad sam popušio gospodina Marika, pa gospodina Ningera, pa gospodina Ružičku ili Hubičku...

Intelektualac se unio Štefici u lice.- Razumiješ?! Tebi će uvijek netko ili nešto popušiti

ljubavi. Neki nevidljivi Kalina! To je strašno, ali je tako... Kao što su meni ženu! Kao što su mi Pariz!... Sto puta sam kanio otputovati u Pariz. I onda ga nešto popuši!... A na geografskoj karti, tamo gdje bi trebao biti Pariz, stoji rupa! Progorena rupa!

Štefici je zadrhtala brada. Imao je pravo. Sve je shvatio. I njega će, ovakvog pijanog, popušiti jutro. Ostat će hrpica pepela. Uvrijedio ju je. Treba mu vratiti, mislila je.

- A ja ću uskoro otputovati na Palma de Mallorcu! —

rekla je glasno i pocrvenjela.Intelektualac je nije čuo. Igrao se kotrljajući praznu bocu

po podu. A onda je naglo šutnuo bocu u kut i skutrio

se kao dijete.— Tebe bi trebalo voljeti! — mrmljao je pijano. — Baš tebe!

Tebe, Štef, zato što si takva... Takva kakva jesi... Tebe ću

voljeti!...

45

Štefica je pokušala podići Intelektualca s poda, ali nije uspjela. Ipak, povukla ga je bliže krevetu i uspravila na koljena. Intelektualac se podigao, stao na noge, a onda se strovalio na krevet povukavši sa sobom i Šteficu.

- Gle, dojka! Gle, imaš dojku! - mrmljao je čvrsto zgrabivši Šteficu za dojku. — Dojku imaš... Dojka grize... Ugrist će me!... Ja ću joj začepiti usta... Tako! Ovako ću je... dooojkaaa...!

A onda je teško dišući zaspao.Štefica je neko vrijeme osluškivala njegovo disanje a onda

pokušala pomaknuti ruku. Intelektualčevi prsti čvrsto su oblijepili Štefičinu dojku. Pomirila se s tim da će u tom položaju morati ostati sve do jutra. Promatrala je Intelek-tualca i osjetila kako je ispunjava nježnost prema njemu i kako joj zapravo uopće nije krivo što je tu, pokraj nje. Promeškoljio se i naslonio glavu na njezino rame. Sada je bila posve zarobljena. Osjećala je kako im se miješa dah i kako dojka bubri u njegovoj šaci. A onda je od tople pare njegova sna i ona zaspala.

Ujutro se Štefica probudila u šest sati. Intelektualac je spavao. Nježno ga je povukla za bradu. Promeškoljio se. Pokušala je još jednom. Intelektualac je otvorio kapke i zaškiljio. Vidjela je mrenicu sna u njegovim zjenicama. Nije je prepoznao. A onda je promrmljao...

- O, Štef...- Pomakni se malo, moram na posao.Štefica je u kupaonici, pod tušem, uzaludno ispirala topli

talog zajedničkog spavanja. Kad se vratila u sobu, In-telektualac je ponovo spavao. Štefici se dopalo da ga vuče za bradu, nježno ga je čupnula još jedanput.- Aha... — pospano je promrmljao Intelektualac. Štefica je u kuhinji kuhala kavu. Intelektualac se dovukao za njom i stavio joj ruke na rame.

- Čuj, je li medu nama nešto bilo... mislim, znaš što mislim?

_ Nije - zacrvenjela se Štefica._ Napio sam se kao svinja... Oprosti...Štefica je kuhala kavu: meko je stavljala žličice šećera i

kave u vodu, meko je miješala kavu, meko je doticala ša-lice, meko stavila salvetu na pladanj, meko je na salvetu stavila dvije šalice i lončić... Štefica se razmekšava od unutrašnje topline.

Ušla je u sobu i postavila kavu na stol. Otvorila je pro-zore. U sobu je ušla mekana jutarnja svjetlost.Intelektualac je tiho sjedio i cupkao bradu. Ispio je gutljaj kave, pripalio cigaretu, a onda dugo i tužno promatrao Šteficu. Štefica je šutjela. "Rastopit ću se", mislila je. A onda je Intelektualac iznenada prekinuo šutnju. - Čuj, Štef- rekao je - što misliš ima li smisla da je sada nazovem... nju, vodoinstalaterku?

47

SAN ŠTEFICE CVEK(kopir-Hnije)

-XAko se probudite usred noći i ne možete više zaspati, ne

"brojte ovce", već - ako vam je vruće, provjetrite dobro sobu i namjestite ponovo krevet, a ako su vam noge hla-dne, obucite vunene čarape. Ako i to ne pomogne, sku-hajte lipov čaj, zasladite ga s dosta meda i popijte.

Marijana je posve naga ležala na golemoj torti, lijeno li-zala prostor oko sebe i govorila: "Štefice, zaboga, ogledaj se oko sebe! Frajera ima posvuda, u vodi, u zraku..."

Štefica se približila torti, ali je Marijana potonula u de-belim naslagama šlaga. Zatim se torta čudesnom brzinom istopila, a zajedno s njom i Marijana.

Štefica se iznenada našla na dnu neke vode. Pod noga- /////// ma je osjećala pijesak, na koži skliske trave. "Šaš je strašna stvar!" rekla je tetka, prosula na nju zdjelu graška i nestala. Štefica je kleknula da pokupi grašak, ali je grašak stalno izmicao. A onda je vidjela da to nije grašak, nego okrugle kućice zelenih račića koji su se brzo razmiljeli po pijesku.

Najednom je Štefica vidjela kako prema njoj pliva golemi šaran. Štefica je mahnula i povikala: "Hej, Trokrilni!" Iz njezinih su usta izlazili mjehurići i Trokrilni je nije čuo. Ravnodušno je okrznuo Šteficu glatkim krljuštima i tromo otplivao dalje.

"Oprez, Štefice!" šapnuo je odnekud Marijanin glas.v v

Štefica je brzo čučnula i ugledala iznad sebe Sofera, bije-

log mehaničkog psa. Sofer je s mukom plivao, tonuo, iz-dizao se, ponovo tonuo. Štefica ga je htjela ljubazno upo-zoriti da bi možda bilo bolje da se okrene na leđa, ali je ponovo nemušto otvarala usta i Sofer se izgubio.

Štefica se zavukla dublje u pijesak i trave i tu ugledala ogromnu kornjaču. Bio je to Intelektualac i ona je bila sretna što ga vidi, pa makar i takvog, kao kornjaču. Kor-njača je zakimala glavom, a onda uvukla vrat u oklop i polako odgegala dalje.

"Vidiš, svi su muškarci životinje, a mnogi čak i vode-ne!" zašuštala je trava. A onda je Štefica najednom osjetila kako nezadrživo raste, postaje glatka i puna vode. Ma-rijanin glas je šištao kroz mulj i trave: "Štefice, nisi sapun da se trošiš, da se rošiš, da se ošiš, da se šiš, da se iš, da... šššššš..." polako se otopio glas i nestao u pijesku ostavivši za sobom usku rupicu.

I Štefica je osjetila da se sapuna kao kakav golemi sa-pun. "Bože, zasapunat ću svu vodu!" - pomislila je. Mje-hurića je bilo sve više i više i više... "Mislim da sam se sada potpuno istopila", pomislila je, ugledala samu sebe medu vlastitim dlanovima kao gladak, obao ostatak sapuna, i tu je bio — kraj.

PODUPLANI AUTORSKI ŠTEP

Draga moja, jadna Štefice Cvek! Pljuska do pljuske! Da +*»*+»*+ sam prava spisateljica trebala bih sada hrabro stati u tvoju zaštitu. I upoznati te konačno s čovjekom tvog života. Ti putuješ preko turističke agencije na Palma de Ma-llorcu (kao Matilda). Tamo se, na hotelskom bazenu, pijuckajući sok s kockicama leda u obliku malih srca, upo-znaješ sa svojim susjedom po ležaljci, inače poznatim reži-serom, koji pak nekim slučajem govori naš jezik (majka mu je naše gore list, iseljenica udana za Amerikanca, udovica od prije par mjeseci). On je predivan, naprosto i neopisivo predivan, draga moja Štefice, i tebi ne preosta-je drugo nego da se zaljubiš u njega na prvi pogled. On je lijep, nježan, pažljiv, inteligentan, samo nekako sumo-ran i potišten. Ti to, naravno, odmah primjećuješ, ali se ne usuđuješ pitati što ga to nagriza iznutra. Bojiš se. Jer tih sedam dana su (toga si svjesna, tako bolno svjesna) cio tvoj život. I nikada ih nećeš zaboraviti. Nećeš zaboraviti noćna kupanja u bazenu i jahanje na srebrnim morskim valovima; dan kada je pljuštala kiša, a vi ste trčali kao djeca da biste se mokri i sretni ljubili u tihim vežama; jutro kada ste doručkovali šampanjac i kada se u tankoj kristalnoj čaši zasvjetlucala majušna zlatna zmijica, ogrlica koju ti je poklonio na tako stidljiv i originalan način; poslijepodne kada si ga čekala u ljupkoj kafeteriji i kada ti je iznenada prišao crnpurast dječačić i tutnuo ti u ruke lili I I I najveći buket bijelih ruža koji si ikad vidjela (znala si, on je naručio ruže), onu ludu noć uz muziku kada si imala na sebi svilenu crnu haljinu prozračnu kao dašak (ona je

51

pristigla u tajanstvenom paketu s kiticom orhideja od "nepoznatog" obožavatelja), da, onu ludu noć, te lude noći... I dok su se drugi lijeno izležavali na bazenu i gledali te zavidnim pogledima, ti si proživjela cio jedan život.

Posljednji dan, kad već očajna pakiraš kofere da se sa svojom turističkom grupom vratiš u domovinu, on kuca na vrata tvoje sobe (ti uznemireno pitaš "tko je?", iako znaš, tvoje srce ti govori) i kaže ti da te voli, da te je, zapravo, volio cijeloga života, samo što to nije znao, i ti njemu kažeš da ga voliš i da si njega, upravo njega, tražila cijelog života... Tu se on snuždi. Ti ga pitaš što mu je, što ga tišti i zašto je stalno tako sumoran, a on ti mračno odgovori da je oženjen (bojao se da ti to kaže, bojao se da te ne izgubi!), žena mu je slavna glumica (ti je poznaješ, gledala si je u mnogim filmovima). Oči javnosti uprte su u njih, ali te oči ne znaju za istinu koju on već godinama skriva. Ta je demonska žena već dugo u raljama droge, alkohola i razvrata. A djeca (ima ih četvero: dva dečka i dvije curice) gotovo i ne poznaju svoju majku. Sve u svemu, draga moja Štefice, on te pita bi li pošla s njim u Hollywood, gdje će se odmah rastati od dotične žene, jer dalje ovako nema smisla. Na vratima dodaje da ne moraš odlučiti odmah, on će navratiti za pet minuta da čuje tvoj odgovor.

Tebi ludo zakuca srce, postaješ hrabra i odlučna, zamoliš nekog iz grupe da ode u tvoj ured, kaže da daješ otkaz i da poruči Marijani da si našla čovjeka svog života i da ćeš joj o tome podrobnije pisati u pismu.

IIIIlII Vi letite u Los Angeles, i ti taj let avionom nikada nećeš zaboraviti, jer to je let u novi život, nepredvidljiv, ali sretan. On te odmah s aerodroma vodi k svojoj majci. Majka

******** roni suze kad te ugleda i odmah ti ispriča sav svoj život, i to kako je ostala udovica, i još ti pripomene kako je rodom iz Bosanske Krupe. Iz Bosanske Krupe! - kažeš ti, pa i moja je tetka iz Bosanske Krupe. Kako se zove, pita

njegova majka, ti kažeš tetkino ime i prezime. Marija Matić, kažeš. Marija! - klikne njegova majka, pa mi smo zajedno išle u školu, sjedile smo u istoj klupi... Tu se i ti rasplačeš, i vi obje zagrljene plačete.

Onda ti on kaže da će, nažalost, morati otputovati na snimanje jednog poznatog filma i zamoli te da odvedeš njegovu djecu na Havaje (da se djeca priviknu na tebe, sad preko ljeta kad nemaju škole), a on će za to vrijeme srediti sve oko razvoda. Ti na trenutak posumnjaš i pitaš ga je li to san ili stvarnost, odnosno kako je moguće da je izabrao baš tebe pored tako lijepe slavne žene i pored tolikih drugih žena. On ti kaže da voli tvoje dobro srce i da ljubav nema očiju i da se ne brineš (to jest da svoju ludu lijepu glavicu ne mučiš takvim glupostima). I onda on ode snimati taj poznati film.Ti sa djecom letiš na Havaje ali se avionu zapali krilo i avion pada ravno u džunglu. Svi su putnici mrtvi, osim tebe i, hvala bogu, njegovo četvero djece. Ti pokazuješ natčovječansku hrabrost i divljačkom se snagom boriš za život te dječice, usput i za svoj, jer na vas iz džungle vrebaju mnogobrojne opasnosti. (Draga moja Štefice, kako bih se, da samo znaš kako bih se založila u opisu tvog dramatičnog spašavanja njegove djece u surovim uvjetima jedne džungle!) Ne samo on nego i cijela svjetska javnost saznaje za vas i strepi. On sa specijalnom ekipom za spašavanje dolijeće u dotičnu džunglu i tu slijedi jedan zaista potresan opis vašeg susreta.

Specijalnim avionom slijećete na aerodrom. Tamo / / / / / / / vas naravno čekaju reporteri. Neki tebi posve nepoznat čovjek žurno prilazi tvom budućem mužu i nešto mu ******** povjerljivo šapće na uho. Ti saznaješ da je za vrijeme dramatičnih događaja u džungli njegova žena iznenada umrla od galopirajuće leukemije. Tebi je naravno žao nesretnice, ali si istovremeno svjesna da sada vašoj ljubavi više ništa ne stoji na putu.

Vi se vjenčate, draga Štefice (to je jedno fantastično vjenčanje kakvo si imala prilike vidjeti samo na filmovi-ma!), ti postaješ ne samo odlična supruga, ljubavnica, majka četvero, uskoro i petero (da, draga moja Štefice, da!) djece nego još i omršaviš desetak kila i tako se pro-Ijepšaš da te rođena tetka, koja dolazi u posjete tebi, zetu i svojoj prijateljici iz Bosanske Krupe, ne može prepoznati. Tetka plače i kaže: "Eh, sad zbilja ne bih imala ništa protiv da umrem!" To tetka, naravno, samo tako kaže, ne umire, dapače: tvoj muž joj plaća dvotjedni boravak u čuvenoj klinici, gdje tetki transplantiraju zube neke nesretne petnaestogodišnje djevojčice netom poginule u tim američkim saobraćajnim nesrećama. Svi vi — svekrva, tetka, petero, uskoro i šestero djece koja te obožavaju, tvoj muž, koji upravo prima svjetsku nagradu za film, i ti -živite sretno do kraja života a, bome, i duže!

Eto, tako bih ja tebe obendlala, draga moja Štefice, samo da sam prava spisateljica. Ali ja sam ti od onih: "život diktira, a pisac piše", i još gori... Ipak, štepam dalje ne-milice i licem uz tvoje lice, a kod završnog stepa pisac će možda još da ti tepa...

ŠTEFICU CVEK SAVJETUJE EMANCIPIRANA ELA(opet futranje)

-XAko želite da vam lak na noktima duže traje, premažite

nokte nakon što se lak osušio — bjelancem.

X

- Ne podnosim tipične ženske! — energično je zavrtjela

glavom Emancipirana Ela i natakla cigaretu na cigaret-

špic od slonovače.- Da? — rekla je odsutno Štefica naginjući glavu u

stranu. S Elinog cigaretšpica smiješio se izrezbareni

Buda.- Poklon od Freda! — odsjekla je Ela zamijetivši Štefičin

pogled.- Kakve su tipične ženske? — pitala je Štefica.- Nemoj se samo praviti da ne razumiješ! — rekla je

Emancipirana Ela. - Nisi ni ti daleko! Pa te, koje cmizdre cijelo vrijeme, vise' na muškarcima, dave ih, manipuliraju njima, i to samo zato što im je bog dao - rupe!

"Uh, kako je prosta!" zgranula se Štefica. Ela je ner-vozno vrtjela cigaretšpic i provlačila rukom kroz kovrča-vu kosu. "Kako je kovrčava!" mislila je Štefica.

- Da! — rekla je Ela. - Na svu sreću sve je manje takvih. Za ženu je najvažnije da radi, da udiše život punim plućima i da zapamti da muškarac nije jedina stvar na svijetu!

— Marijana misli da je — tiho je rekla Štefica.

— Marijana je glupača koja misli da je udajom za onog

svog dripca uhvatila boga za bradu!

-Da, ali...

55

»»+*»**+

— Ništa "da ali"! Vidim da te je nafilala svojim životnim receptima kao gusku! - Ijutito je zatresla kovrčama Ela.

— Dobra je Marijana. Kad sam pala u depresiju, trudila se oko mene... — rekla je pomirljivo Štefica.

— Aha! - Emancipirana Ela je naglo podigla cigaretšpic kao zastavicu. - Mogu si misliti kako se trudila! Rekla ti je da si nadeš frajera! I nije ti uspjelo! I sad si u još većem sranju nego prije!

- Otkud znaš?! — zapanjila se Štefica.- Znam! Sve znam! Znam vas u dušu, znam kako diše-

te! Pa naravno da ti nije uspjelo! Nije ni moglo!— Kako to misliš...- Jednostavno. Hvatala si se za frajere kao za posljednju

slamku. Vidi ti se na nosu! Hej, pa ti se zaljubljuješ čim te netko na ulici slučajno zapita koliko je sati!

— Sto da radim? — klonula je Štefica.- Živi, zaboga! Radi, čitaj! Kad si zadnji put pročitala neku knjigu? — upitala je oštro Emancipirana Ela. Štefica je šutjela.

- Kad si zadnji put bila na nekoj izložbi? - uperila je Emancipirana Ela cigaretšpic u Šteficu. Štefica je htjela reći da ona na izložbe ionako ne ide, ali je Ela nemilosrdno nastavila: - A kazalište?! Priznaj da u kazalištu nisi bila sto godina! Eh, vi glupo, ograničeno, seksualno roblje! Samo mislite na to kako ćete nekoga uhvatiti! Kvočke! Postoji i drugi svijet osim vašega. Šeći, čitaj, nadi prijatelje, upiši neku višu školu, fakultet, putuj... Upiši strane jezike. Engleski, na primjer. Zaboga, pa život je tako zanimljiv!

Emancipirana Ela je govorila i govorila. Štefica je crve-njela i crvenjela. Kako ima pravo! Kako ima pravo! Kako je pametna!

Štefica i Ela naručile su još dvije kave. Ela je uzdahnula, srknula gutljaj i povukla rukom kroz kovrčavu kosu. Zatim je preletjela pogledom unaokolo, a onda iznenada

zamahnula rukom i postavila u zraku neku nevidljivu to-čku. Štefica je odahnula, iako ni sama nije znala zašto.

_ Nego, znaš da se udajem? - rekla je Ela._ Opet? - zgranula se Štefica i brzo dodala - Za koga?_ Za Freda! - presjekla je razgovor Ela.Po Štefičinu računu Fred je trebao biti peti._ Moram ići. Nazovi me - rekla je Emancipirana Ela i

ustala._ Ne gledaj me tako zgranuto! Peti! Da, peti! Stoljećima

su muškarci konzumirali nas, sad je vrijeme da mi

konzumiramo njih! Ravnopravno, naravno - dodala je Ela

i nasmijala se."Koliko ima zubi!" pomislila je Štefica. "I kako samo

ima pravo!"Štefica je neko vrijeme razmišljala, a onda naglo, kao da

je nešto odlučila, pozvala konobara i platila kave.

57

ŠTEFICA CVEK PRIHVAĆA SAVJETE(fircanje)

a) ŠTEFICA CVEK U KAZALIŠTU

-XJaja kojima je ljuska zgnječena ili napukla ne mogu se

kuhati u vodi a da im ne "pobjegne" bjelanjak ili čak žu-manjak. Ako nemate drugog izbora, uzmite takva jaja, ali ih zamotajte u aluminijumsku foliju i hrabro uronite u vodu.

U dvorani je bilo jako zagušljivo. Štefica je isprva pažljivo pratila sve što se događalo na pozornici: kralja, kraljicu, mladu, zaljubljenu Ofeliju koja joj se najviše svidjela. Bilo joj je žao kad se ova utopila. A onda su na pozornicu došli grobari, stajali su u jami, nešto razgovarali i lopatama izbacivali iz jame pravu pravcatu zemlju, što je Štefi-cu najviše začudilo jer je na pozornici malo što bilo pravo.

A onda je Štefici od zagušljivosti pozlilo. Stala se pro-vlačiti kroz red, ljudi su gunđali, zatim se uputila prema crvenom svjetlu, napipala debele plišane zavjese, izašla iz dvorane, štrcala niz stepenice i uletjela u toalet. Ušla je u prvu kabinu, zaključala se, prekrila školjku daskom i sjela.

Štefici se učinilo da je kazalište velika kutija za slaganje, u kojoj se nalazi manja, dvorana; u toj manjoj toalet, još manja; a u toaletu kabina, posljednja mala kutija iz koje više nema izlaza. "Grob...", mislila je Štefica i duboko di-sala.

A onda je najednom začula glasove.- Nisam ti rekla — rekao je prvi glas — da su joj sve iz-

vadili. Sad dolje više nema ništa.- Baš ništa? — pitao je drugi glas.- Ništa. A poslije joj se proširilo na dojku pa su joj morali

i dojku...-Ma nemoj!?- Da. Bome, s tim se ne treba igrati. Meni su kod zad-

njeg abortusa rekli da imam ranicu...-Da?!- Da. Veliku kao dvodinarku!- To će ti spaliti. I meni su, samo što sam ja imala ma-

nju...- Pa da, rekli su mi da dođem na to spaljivanje prije nego

što bude prekasno...- Idi, to ti nije strašno, samo te malo peče. Bolje i to

nego da ti se maternica suši.- Kome se suši?!- Meni. Rekli su mi da mi se smanjuje. Vele od mrša-

vosti...- Ma nemoj!? Nisam znala... A onoj Ankici, znaš je, njoj

ispada...- Kako ispada?- A šta ja znam! Ispada.- Eh, baš smo ti mi sve jadne!- Bome, baš jesmo... Nego, vidi netko je zaboravio če-

šalj!- Uzmi ga, pa idemo polako.- Evo, samo da zaključam metle i kantu!Glasovi su utihnuli. Štefica se iznenada sažalila, premda

nije točno znala nad čim i zbog čega, i rasplakala. Zatim joj je palo na pamet da je netko može čuti pa je pustila vodu, a onda se rasplakala još više, pa je ponovo pustila vodu...

Zatim je, brišući suze, razmišljala o ranici velikoj kao dvodinarka i nesvjesno savila palac i kažiprst u kolutić.

Zamrla je u tom položaju neko vrijeme, zatim se prenu-la i ugledala svoju ruku i prste savijene u znak kojem je zaboravila značenje. U zraku je još sekundu, dvije ostao sleden besmisleni kolutić, a onda se ruka opustila. Štefi-ca je povukla ručicu za vodu i izašla.

U hodniku nije bilo nikog, ali je Štefica do izlaza hodala na prstima. Grobari su već sigurno prošli, mislila je, Ofe-liju su zakopali, morat ću predstavu pogledati još jedanput, ni princ nije bio loš, zapravo odličan glumac i baš dobro paše za princa...

b) ŠTEFICA CVEK ČITA "GOSPODU BOVARI" OD

GISTAVA FLOBERA

Jednostavan način da obilježite stranicu gdje ste prestali čitati, a da ne napravite "uho": provucite vertikalno kroz sredinu knjige elastičnu gumicu.

Štefica Cvek je čitala Gospodu Bovari od Gistava Flobera i potcrtavala neka mjesta. Na str. 49 Štefica Cvek je pot-

crtala:"Međutim, njezin je život bio hladan kao kakav tavan,

kome je prozorčić okrenut prema sjeveru, a dosada, kao nijemi pauk, plela je u mraku svoju mrežu po svim kuto-vima njezina srca."

Zatim je Štefica Cvek potcrtala jedan ulomak na str.

66, a odmah zatim i drugi na str. 67:"Međutim, u dnu svoje duše ona je očekivala neki do-

gađaj. Poput mornara u velikoj pogibelji kružila je očajnim pogledom po samoći svog života tražeći u daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na obzorju. Ona nije znala

61

kakav će biti taj slučaj, taj vjetar koji će jedro dognati do nje, na koju će je obalu ono odnesti, i da li je to šajka ili brod s tri palube, natovaren patnjama ili do vrha pun blaženstva. Ali svako jutro kad se probudila ona se nadala da će toga dana stići, i osluškivala je svaki šum, žudno je ustajala i čudila se što ga još nema; a kad je zatim sunce zapadalo, postajala je sve žalosnija; i željela je da bude već sutrašnji dan."

"I tako će oni sada prolaziti jedan za drugim, uvijek jednaki i bezbojni, i bez ikakva događaja! Ma kako jed-noličan bio život drugih ljudi, oni su se barem mogli nadati da će im se jednoga dana nešto izvanredno dogoditi. Jedan doživljaj dovodi katkad sa sobom bezbroj iznenadnih promjena u životu, i tad se čitava slika mijenja. Ali njoj se ništa nije događalo, tako je valjda Bog htio. Njena budućnost bila je poput nekog mračnog hodnika sa čvrsto zatvorenim vratima na svom kraju."

Na str. 69 Štefica Cvek je postavila kvačicu: "Činilo joj se da je na tanjuru donesena pred nju sva gorčina života, i uz paru kuhane govedine kao da joj se dizao iz dubine duše neki drugi dah, pun gađenja."

Na str. 70 Štefica Cvek je duplo potcrtala:"Zar će taj bijedni život vječno trajati? Zar ga se nikad

neće riješiti? Ta ona nije bila gora od drugih žena, koje suživjele sretne!"

Na str. 71 Štefica Cvek je stavila samo križić: "Otada Ema stade piti ocat da smršavi, počne suho ka-šljucati i sasvim izgubi tek."

Na str. 91 Štefica Cvek je postavila duguljasti upitnik:"Muškarac je barem slobodan; on može zadovoljavati

svoje strasti, putovati po svim zemljama, svladavati sve

v

zapreke i uživati najveću sreću- erui> međutim, neprekidno nešto priječi. Nepokreto^ 1 u *sti mah povodljiva, ona ima protiv sebe svoju putć*1051^ Ovisnost o zakonu. Njena volja, poput koprene njć2ina s^Šira, koji drži jedna traka, podrhtava pri najmanje!*1 Pov'^tarcu, uvijek je vuče kakva želja, uvijek je zadrž»va a^^v obzir."

Na str. 102 Štefica Cvek je potcrtala:

"Sve oko nje kao da je bilo oPavl'et*o nekim crnim pla-štem, koji je nemirno lebdio na^ ^^ittia, a tuga je prodirala u dušu uz tiho zavijanje, k&° s ° litiski vjetar zavija po

puštenim dvorcima. Bijaše tO ono s^tijarenje koje obuzi-ma čovjeka kad izgubi ono št0 se Vlse nikad neće vratiti, ona umornost koja vas spopad^ Pos ^e svakog svršenog čina, ukratko ona bol što je osjec^te a<^ ste izbačeni iz uobičajene kolotečine, i kad se odje^anPut više ne uzbuđujete."

Na str. 131 Štefica Cvek je Pročit*la:"Ta čezne za ljubavlju kao Š0jran n^ kuhinjskom stolu za

vodom." A zatim je zaklopila knjig*1 * sUtno se zagledala u

prozor.1

- Pogledaj - rekla je tetk^ ulazeći u sobu _ pogledaj = samo

kako su krasne!Tetka je u ruci držala tanjuf s mafelicama. Pogledala je

Šteficu začuđeno, odložila ta^'ur n^ stol, sjela u naslonjač i dohvatila jednu marelicu. y° a ° )e kljucala marelicu i

govorila:- Šta je? Opet si žalosna.. •• ' Clt:aš, samo čitaš... Kod naš je

u Bosanskoj Krupi bil^ Jeclna Petra, otac joj je bio župnik. Ona je uvijek bila taJ4°v

Za ^tia da mi se, kad sam je vidjela kako stoji na prag11 svo^ kuće, činila kao neki mrtvački pokrov razapet na vratiri\a. Bolovala je, čini se, od neke magle u glavi, pa joj ni ^čnici, a niti župnik nišu mogli ništa pomoći. Kad P1 'e Uvatili jači napadaji, od-

63

lažila bi posve sama u šumu pa ju je lugar, obilazeći šu-mu, često našao kako potrbuške leži na travi i plače. Po-slije, kad se udala, kažu da je to prošlo!... Ah — razljutila se iznenada tetka i odložila načetu marelicu na stol — šteta što ih ne mogu jesti zbog zuba...

Tetka je ustala, prišla Štefici i okrenula knjigu da vidi naslov.

- Sto je to? A, madam Bovari! Je l' to ona što se ubila zbog ljubavi? Dosadno! Ja obožavam samo romane koji se čitaju bež predaha i od kojih me hvata strah!... Jedi marelice - dodala je na odlasku tetka i izašla.

Štefica je uzdahnula, uzela marelicu, zamišljeno je vr-tjela među prstima, a onda zagrizla.

c) ŠTEFICA CVEK NA IZLOŽBI (ILI NEPREDVI-ĐENO OPŠIVANJE Š. C. AUTORSKIM CIK-CAK BODOVIMA)

Vraga nepredviđeno! Predviđeno je - nenarušavanje broja 3! Tri Marijanina savjeta, tri muškarca, tri Elina sa-vjeta... Ovo samo dokazuje da su pisci izrazito neozbiljna, neodgovorna i okrutna čeljad! Bilo je predviđeno, dakle, da autorica pošalje Šteficu Cvek na izložbu. Uostalom, evo autoričinih radnih zabilježaka:

S. C. na izložbi. Prolazi pored eksponata - mehaničkog pe-nisa. Penis (eksponat) se diže. S. C. stoji kao ukopana. Sistem foto-ćelija. Alarm. Prilazi krasan (možda je to čovjek njezina života?!) bradati slikar, grli je i strasno ljubi punih 5 min. Is-postavlja se da sistem reagira alarmom na svakog 10-og posje-tioca. Poljubac je, dakle, samo nagrada koju slikarski mamlaz dijeli svakom desetom... Slikar se vraća lijepim (kovrlavim!) mačkama. S. C. izlazi razočarana i ponižena.

Autorica je bila uvjerena da bi to bila jedna genijalna i potresna epizoda. Onda se autorica raspitala i došla do

razočaravajućeg podatka da je taj mehanički penis, foto-ćelist, već uveden u našu prozu. Genijalne ideje očito nisu dovoljne, jer ih uvijek prije smisle drugi!

Zatim je autorica tražila i tražila što bi još takvoga sli-karskoga i erotičnoga bilo zgodno za S. C. U obzir je došao jedino Jesus Rephael Soto s onim svojim krasnim plastičnim rezancima kroz koje bi S. C. prolazila i prolazila, plastični rezanci bi šuštali, dodirivali je, vibrirali, S. C. bi ih razmicala i razmicala. A onda bi se S. C. definitivno izgubila u šumi vibrirajućih plastičnih rezanaca (lagana simbolika) i rasplakala se.

E, tu je autorica definitivno odustala od epizode na iz-ložbi zbog ljutnje na samu sebe. Kad god ne zna što bi, ona pusti jadnu S. C. da se rasplače. Autorica, dakle, udo-voljava svojoj djetinjastoj želji da sve koliko-toliko bude na broj 3, a Š. C. ostavlja kod kuće da s tetkom gleda te-

leviziju.Odgovarajući komadić za patchwork ovoga puta nije

nađen. Da stvar ipak posve ne bi propala, donosimo ko-ristan savjet odlično uklapajući se u zacrtanu tematiku.

Slike neće kliziti amo-tamo po zidu ako na ramu, na poleđini slika, prilijepite spužvaste trake.

ŠTEFICA CVEK SPAVA SA SVINJSKOM GLAVOM ILI NOVI PAD U DEPRESIJU(pikiranje)

-XNemojte nikad sušiti kosu dok se nalazite u kadi punoj vode.

Ispostavilo se da nijedan od četiri bivša Elina muža nije 1 1 II II l Eli ostavio stan. Emancipirana Ela je skupe kvadrate ostavljala njima. Fred i Ela bili su podstanari, i Štefica je mislila da će ova usluga sa stanom biti najbolji svadbeni poklon. Teta je otputovala u Bosansku Krupu, a Fred i Ela su svu hranu i piće dopremili u Štefičin stan. Štefica se malo zabrinula kad je vidjela pečeno prase, torte, boce... Ipak, sve su nekako smjestili u Štefičinu sobu.

Štefica je prvi puta bila na Elinoj svadbi. Ela je pomirljivo i toplo rekla:

- Kad izlazimo iz Vijećnice, ti stani negdje na pogodno mjesto da ti mogu dobaciti svadbeni buketić.

Štefica je stala na pogodno mjesto, na zadnju stepenicu, i Ela je mogla baciti buketić samo da je htjela. Ela je, me-đutim, uporno držala buketić u rukama. Možda je zabo-ravila na obećanje.

U sobi su se smjestili kako su mogli. Tko na krevet, tko -•-•-.-.-na pod. Hrana i piće bili su na stolu pored prozora. Štefica je zauzela mjesto u kutu kreveta, tamo je bilo najudo-bnije.

Štefici se Elina svadba nije učinila osobito veselom. Da se razveseli, Štefica je popila čašu vina i pojela malo hru-skave praseće korice. Ela je bila sjajno raspoložena i njezi-

67

(H):

l

ni su zubi stalno upadali u Štefičin fokus. "Kako ih ima puno, kako puno!" ponavljala je u sebi Štefica. Elin novi muž Fred bio je nekako skroman i tih. Peti komadić na Elinom bračnom ražnjiću! I sam se držao kao da očekuje novog, tog što će ga pritisnuti uz onog četvrtog. A Ela? Ela je i dalje polako okretala svoje osti, tek tako, iz navike.

Štefica je pila drugu čašu vina, grickala prasetinu i plovila pogledom po prisutnima. Bio je tu jedan bračni par, Elina kovrčava prijateljica s mužem, zatim neka dugokosa koja je dobrano cugala i cijelo vrijeme ritmično klatila nogama kao da pokreće šivaću mašinu... Zatim još jedan par, vrlo pristojan, onda neki Fredov prijatelj, njega je zanimalo samo piće, pa onda neka debela, simpatična, koja je sjedila u kutu i tiho jela svoj peti komad torte. Štefica je prešla na treću čašu i francusku salatu, i sama se sebi začudila kako to da joj nije zlo.

A onda je ponovo Ela upala u Štefičin fokus. Jedino se Ela smijala kao da na svadbi ima stotinu ljudi. Učinilo se Štefici da je Ela neka golema miješalica koja može, samo ako se uključi, samljeti sve ljude na ovoj svadbi.

Štefica je na putu do posla prolazila pored nekog gra-dilišta i uvijek zastajala promatrajući radove. Štefici se sviđalo kako veliki bager metalnim zubima dere slojeve zemlje. Ela se ljeskala, bljeskala svojim zubima, sjala me-talnim sjajem... "Strašno", pomislila je Štefica i iskapila još jednu čašu...

A onda je najednom iz svog kuta progovorila strašnim glasom:

- Ela, ti si seksualni bager!Na trenutak su svi utihli, uozbiljili se, a onda je Ela prva

prasnula u smijeh... Štefici se zavrtjelo u glavi, naglo ju je povuklo u san, opružila se, osjetila da zapinje o nečije ruke ili noge, uostalom, bilo je svejedno.

Ujutro se Štefica probudila, ali nije otvarala kapke. Le-žala je potrbuške, glave zaronjene u jastuk. Kapci su joj

bili posve slijepljeni. Glava joj je bila posve prazna. Nije se

micala, osluškivala je. Vani su gukali golubovi. Koliko bi moglo biti sati? - lijeno je pokretala misli Štefica.

A onda je oprezno odlijepila jedan kapak i zaškiljila. Razmaknuta je kapke malo više. Svinjska glava! Kraj Ste-fice je, obraz uz obraz, spavala svinjska glava. Ne, to ne može biti, zaključila je Štefica i brzo zaklopila kapak. Zatim ga je oprezno odškrinula. Svinjska glava je i dalje ležala uz sam Štefičin obraz. Štefica je mogla razabrati zube, oko...

Štefica se sa strahom pridigla i vidjela na jastuku glavu pečenog praseta. Soba je bila u neredu, na stolu su ležali ostaci hrane. Smrdjelo je po vinu i opušcima. Štefičin krevet bio je ukrašen uvelim cvijećem, kraj svinjske glave ležao je obećani svadbeni buketić.

"Lijepo su me ukrasili", pomislila je Štefica i gurnula svinjsku glavu na pod. Zatim je stresla s pokrivača cvijeće, hitnula i Elin buketić i prekrila se pokrivačem.

U tami, pod pokrivačem, Štefica je čvrsto odlučila da će

umrijeti.

69

ANUŠKA, VRLO ISKUSNA PO PITANJIMA DEPRESIJE, JAVLJA NOVOST ŠTEFICI CVEK(petljica)

-XAko želite da vam mimoze ostanu što duže svježe u

vazi, umjesto u hladnu stavite ih u toplu vodu.

- Halo, Štefica? Ovdje Anuška!- O, to si ti! Što je s tobom, gdje si?- Tu sam, gdje bih bila. Kako si? Ima li što novo?- Nema. Sve je po starom.- A kod mene ti je sve po novom!- Zbilja!?- Da! Zaljubila sam se!- Ozbiljno?! U koga?- Vidjet ćeš ga, neću ti sada pričati o njemu. Horosko-

pist. Ma, nije zapravo... Tako sam ga upoznala. Išla sam k njemu da mi izradi horoskop...

-I?- I ništa! Zaljubila sam se!- Baš mi je drago...- Zvala sam te, jer imam nešto i za tebe. Pitala sam ga i

za tvoj horoskop, znaš...- Ma nemoj! I šta kaže?- Morat ćeš sama razgovarati s njim. Uglavnom, rekao

mi je da si do sada bila u svom tamnom periodu pa ti zato ništa nije polazilo za rukom. Sada postepeno ulaziš u svoj svijetli period... Slušaš?

- Slušam.- Nekako kao da te ne zanima...

- Ne, ne, slušam. I što je još rekao?- Rekao je da će ti se uskoro dogoditi nekakav prijelomni

događaj u životu. Sretan, naravno. I još da ti je fatalan broj trinaest! U pozitivnom smislu.

- Zbilja?- Da. Tako on kaže.- I što još?- Ništa zasada. Uostalom, upoznat ćeš ga... Šta je meni,,

svašta predvidio u životu, da samo znaš!- Šta?- Sebe, prije svega...- I zaljubila si se...?- Aha.- A on?- I on.- Čuj... Što je to s telefonom? Slušalica ti krči!- Nije slušalica nego papagaj. Kupila sam papagaja, ni-

sam ti rekla?- Jesi, samo sam zaboravila... I tako je glasan?- Da. I užasno prost! Vražja ptica!- Kako se zove?- Tko? Papagaj?- Ma ne! Taj tvoj horoskopist!- Marijan.- Aha. Dobro. Doći ću jednom... Hajde...- Hajde, dođi, javi se...-Aha.

ŠTEFICA CVEK I PAPAGAJ, ZAPRAVO PRIKRIVENA SVINJA(cufanje)

-XS proljećem počinju i ujedi insekata. Za prvu pomoć

može poslužiti i sok od crvenog luka. S nekoliko kapljica istrljajte ugroženo mjesto i - bol i nadražaj će se osjetno smanjiti.

Štefica je definitivno, ovoga puta definitivno, odlučila da ne izlazi iz depresije. "Čak i Anuška, čak se i Anuška zaljubila...!" plakala je Štefica.

Štefica si nije mogla objasniti zašto ju je Anuškino za-ljubljivanje bacilo u očajanje. A onda je pomislila da je to, valjda, zbog toga što uvijek mora postojati netko kome je gore ili bar jednako kao nama. A Anuški je bilo bolje.

A onda ju je kao grom iz vedra neba ošinula misao: pa-pagaj! Tako je! Papagaj! Anuška je kupila papagaja jer je stalno bila u nekakvim depresijama. Od tog je trenutka sve krenulo nabolje. Papagaj je, očito, bio mali, tajni poziv životu, znak za pomoć, diskretni znak sudbini, kao po-maknuta zavjesa na prozoru ili lončić s cvijećem, kao is-puštena maramica ili ostavljeno svjetlo u sobi... Sudbina je primijetila Anuškin znak.

Uostalom, razmišljala je dalje Štefica, papagaj je manji i jeftiniji od psa, to i nije neka životinja, ptica je, pas laje, na primjer, a papagaj ne, samo cvrkuće, kljuca sjemenke i sigurno je puno veseliji od psa...

Štefica je kupila papagaja. Tetka je predložila da ga zovu Pero i rekla: "Samo da nam ne crkne za šest mjeseci...!"

Pero je bio vesela i simpatična ptica. Govoriti nije znao i to se Štefici dopalo. Od Anuškinog, na primjer, čovjek ne može ni telefonirati u miru...

U životu Štefice Cvek sve je nekako krenulo nabolje. Mala simpatična ptica papagaj unijela je u tihi dom Štefice Cvek i njezine tetke izvjesne promjene. Štefica naprosto više nije bila tužna. Jedno poslijepodne Štefica je sjedila u sobi i lijeno listala ženski modni časopis. Tetka je drijemala u naslonjaču. Zrake poslijepodnevnog sunca dopirale su kroz otvoren prozor u sobu i šarale zidovima. Štefica je polako zaklopila časopis i promatrala sobu, tetku u naslonjaču, igru svjetlosti i u tom trenutku osjetila da je njezin život ispunjen toplinom i da će joj još mnogo toga donijeti...

Najednom je Štefica začula neljudski glas.- Debela, debela, najela se pepela...

- Staaaaa!? — zgranula se Štefica. Iz krletke je Šteficu očima sitnim poput špenadline glavice netremice promatrao papagaj.

- Debela, debela, najela se pepela... - ponavljao je sta-račkim glasićem papagaj.

Štefica se zacrvenjela, ustala i sjela. Činilo joj se da će ostati bez daha. Pogledala je papagaja. Papagaj nije ni trepnuo. A onda je ponovo otvorio zlobni kljun, ali je Štefica skočila, postavila krletku na prozorsku dasku i otvorila je. Papagaj je polako izašao iz krletke i, ne pogledavši Šteficu, odletio.

- Svinjo! — viknula je za njim Štefica.Suze su potekle same od sebe. Buljila je u praznu krletku.

Suze su se slijevale niz obraz. Prokleti papagaj! Suze su nezaustavljivo navirale. Na grudima je, ne sluteći ništa, grijala zmiju. Suze su tekle potočićima. Paralo joj se srce. Suze su curile. Sva se parala. Suze su bujale. Činilo joj se da će od nje uskoro ostati tek končić.- Sveta Klara! — iznenada je u snu promrmljala tetka. -Po danu šiva, po noći para!

:,A onda se promeškoljila u naslonjaču i zahrkala. j

ŠTEFICA CVEK RAZMIŠLJA O PRVOM DEFLORANTU, DRUGOM DEFLORANTU I SAMOUBOJSTVU(omčasto zatvaranje)

--XZnate li kad je neko povrće kuhano? Kad polegne na

dno posude - kuhano je, a kad pluta još nije gotovo.

. . . . . . . . - - - - - - X

Pa i bila su dvojica! Ela je rekla: "Ne brbljaj gluposti! Deflorant je deflorant, dakle - prvi!" Štefica nije voljela riječ "deflorant", ali je Ela rekla da je već vrijeme da se neke stvari nazovu pravim imenima. Eh, Ela, Ela je nešto drugo!...

A prvi je bio sin susjede Škarićke. Škarićevi su kasnije doselili. Išao je u četvrti razred elektrotehničke. Bio je lud za svime što se dalo rastaviti i sastaviti i za svime što se dalo - rimovati. Kad ju je prvi put vidio u hodniku, rekao je: "Haj, mala, kad bus mi dala?!" Kasnije je Prvi često navraćao k njima i šalio se s tetkom: "Teta, kaj onoj vašoj na meni smeta?!" Tetka bi govorila: "Zvekan! Pravi zvekan!" A onda se jednom pokvario televizor, a tetka je bila u Bosanskoj Krupi. Prvi je dugo petljao oko televizora i televizor je konačno proradio, a onda je Prvi dugo petljao oko Štefice... I tako. Dogodilo se, a da ni sama nije znala kako. Jedino čega se sjećala je šum upaljenog televizora. Štefici se nije svidjelo. Prvom jest. Nekoliko puta našla je u sandučiću papiriće s nažvrljanim stihovima u kojima se rimovao "ekran" s "mana" ("Nisam dečko sa ekrana, imam svojih mana"), "ljubav" sa "šugav" ("Pa nisam šugav, uzvrati mi ljubav") i slično. "Zvekan!" ponavljala je tetka i Štefica se s njom slagala.

Drugi je došao odmah poslije Prvog. I opet nekako posve slučajno i nekako traljavo. Nastavnik kemije iz osnovne škole. U to vrijeme zvali su ga "Upravo". Svaku rečenicu počinjao bi s "upravo". Jako je volio eksperimente, sve one flašice, epruvete, plamenike, menzure... Upravo smo izvršili ovaj pokus, upravo smo izvršili onaj pokus... Štefica ga je ponovo susrela na daktilografskom tečaju. Radio je tamo kao tajnik. Bio je još smušeniji, još manji, nekako posve uvučen u sebe. Šteficu je podsjećao na puža. I onda je došao završni ispit na daktilografskom i prigodna veselica u nekom restoranu. I Drugi je bio tamo, sav smušen, sav crven. Cijelo je vrijeme pogledavao na Šteficu i na kraju joj ponudio da je odveze kući. Štefica se više nije sjećala kako je došlo do toga, sjećala se samo svoje odluke da ide, upravo tako, i upravo s Drugim. Drugi joj se učinio nekako nespretan i jadan i Štefica mu je usrdno pomagala. Na kraju je rekao: "Štefice, oprostite, upravo sam nad vama izvršio defloraciju", i zaspao. Štefica je rekla: "Dobro". "Treba mu vjerovati", mislila je. Drugi je zaspao zagrlivši Šteficu i njezino je uho bilo nespretno pritisnuto uz sat na njegovoj ruci. U strašnoj noćnoj tišini Štefica je kao hipnotizirana osluškivala uporno tiktakanje sata. A onda se začuo cvrkut jedne ptice, a onda drugih... I Štefici se učinilo da je upravo u tim trenucima — dok joj je u uhu bubnjao sat, a vani cvrkutala prva ptica, u tom čistom kristalnom jutarnjem komadiću vremena — postala ženom. Neovisno o Prvom i neovisno o Drugom. Nekako sama po sebi.

Od Prvog je ostao šum upaljenog televizora, od Drugog tiktakanje sata. Sve ostalo je potonulo, smiješalo se... "Kao kaša!" pomislila je Štefica i najednom se sjetila da je već odavno priredila rižu, da treba uključiti štednjak, da je već pao mrak i da je, zapravo, gladna.

Riža je puckala, nadizala se i spuštala, disala u malom loncu na štednjaku. Štefica je iz frižidera izvadila lubeni-

cu. "Ne!" pomislila je Štefica i zabubnjala po lubenici. "Ovako dalje nema smisla!" A onda je odsutno pogladila lubenicu i dugo, zamišljeno cupkala sasušenu peteljku. A onda je odlučno dohvatila nož i razrezala lubenicu na dvije polovice. "A što bi bilo...", pomislila je Štefica, ponovo dohvatila nož i odrezala komadić lubenice. "Što bi bilo da se ubijem!"Da, mislila je Štefica, bila bi to osveta za sve uvrede koje su joj nanijeli. Zamišljala je skroman sprovod. Došli bi svakako svi iz ureda. Marijana bi strašno plakala, u to je bila sigurna. Marijana bi bila očajna... I Anuška. I Anuški-nom novom dečku bilo bi žao, iako se nisu ni upoznali. Kako se ono zove? Marijan, da, Marijan... I Eli bi bilo žao, samo što to ona ne bi pokazala. Ona bi se ljutila. "Glupača, glupača, zašto je to učinila!" ljutila bi se, ali bilo bi joj žao... Štefica je ganuto odrezala još jedan komadić lubenice i zamišljeno kvrckala nožem po zelenoj kori. Sofer bi saznao od Marijane i možda bi i on došao. Trokrilni ne bi došao, jer ne bi imao od koga saznati, a Intelektualac... On čita novine, možda preko novina... Zamišljala ga je pijanog, s ružom u ruci. A tetka? Tetka bi od žalosti umrla. A možda i ne bi. Štefica je zasuzila. Stala je prebrojavati ljude koji bi došli na sprovod i užasnula se kako ih je, u stvari, malo. "Ubit ću se!" čvrsto je odlučila Štefica. Kad čovjek na sprovodu ima tako malo ljudi, onda i ne zaslužuje drugo nego da odmah umre!

— Tako je! — rekla je Štefica poluglasno i isključila šted-njak. Riža se uzdigla, začulo se posljednje "puć!" i — spla-snula. Bit će za tetku kad se sutra ujutro vrati iz Bosanske Krupe, pomislila je Štefica i stavila poklopac.

A onda je stala razmišljati o načinu. Uže boli, neprak-tično je, a i obješeni izgledaju ružno. Bacanje pod vlak ne dolazi u obzir, toga bi se užasno bojala. Osim toga, tu se nikad ne zna. Čovjek može ostati živ i sakat do kraja ži-vota. Rezanje žila, to ne! Tetka bi se ljutila. Najbolje su

77

tablete... U tetkinom ormariću stajale su četiri bočice. Tri su bile

pune šarenih zlokobnih tableta i Štefica je sve tri odlučno istresla u šalicu. U četvrtoj bočici su bile svega tri tablete. Bijele boje. Istresla je i njih. Tako. Ako je ovo ne ubije, neće ništa! Možda bi tetki trebala ostaviti poruku?... Ne! Poslije ionako nije važno...

Štefica se prošetala po stanu, stavila ostatak lubenice u frižider, počistila stol. Provjerila je štednjak, skinula po-klopac, probala rižu — riža je bila kuhana, samo neslana — zaklopila lonac i pošla u kupaonicu.

U kupaonici se dugo gledala u ogledalo, zatim napunila kadu vrućom vodom. Tako je. Izvršit će dvostruko sa-moubojstvo. Vidjela je u filmovima kako se to radi. To sa žiletom je ružno, ali ne boli, kažu.

U kadi, u oblacima pare, Štefica je polako gutala tetki-ne tablete, a kad je šalica bila posve prazna, uvukla se u toplu vodu. Činilo joj se da već osjeća djelovanje tableta pa je od žileta odustala. Zatim je osjetila silnu pospanost. Smrt uopće nije tako strašna. Smrt je kao dubok san. U daljini, u tom snu, bili su svi na okupu: tetka, Anuška, Marijana, Ela, Sofer, Trokrilni, Intelektualac, čak Prvi i Drugi, i još neki iz ureda... Svi su se smiješili i mahali joj. "Svi, svi me vole!" raznježila se Štefica i htjela im potrčati u susret. Ali voda je bila čudna i teška, lijepila se za tijelo i Štefica je s mukom isplivala...

Šteficu je iz smrti probudilo vlastito kihanje. Otvorila je oči i ugledala muškarca u bijelom. Smiješilo joj se pre-planulo lice, duboke, plave oči, biserni zubi.

- Štefice, jeste li dobro? — upitao je dubok glas.- Tko ste vi? — šapnula je Štefica sklopivši kapke.- Štefice, pogledajte me!Štefica je utonula u plavetnilo nepoznatih očiju: "Sa-

njam..." pomislila je i sklopila kapke.- Sve će biti dobro. Nazovite me ako bude potrebno —

rekao je dubok glas.

Štefica je otvorila jedno oko i ugledala tetkino lice.- Ne razumijem! - rekla je tetka. - Zašto je kada puna

vode, zašto si gola i mokra legla u krevet, zašto si popila sve moje multivitaminške preparate i tri tablete za spava-nje!?

Štefica je kihnula i uvukla se pod pokrivač.- Zašto je žagorila riža...?! - gunđala je tetka. Štefica se

prekrila preko glave.- Diletanti! - mrmljala je tetka. - Tako i onaj Pero iz

Bosanske Krupe. Odlučio čovjek da se ubije na najstra-šniji način. Pa progutao nož. I ništa. Stvar je ponovio š vi-licom. I opet ništa. Tu je čovjek pobješnio, raspomamio se i progutao ženi srebrni ešcajg za dvanaest osoba! I ništa! Eno ga, i sad je živ i zdrav. Budala! Šteta ešcajga...

7Q

ŠTEFICA CVEK SE PRISJEĆA JEDNOG SAVJETA EMANCIPIRANE ELE(riganje)

XOstatke zubne paste iz "prazne" tube možete istisnuti

ako tubu na nekoliko minuta uronite u vrelu vodu.

KAKO SE NA ENGLESKI KAŽE KRVNA GRUPA? -pitala su Šteficu Cvek prijeteća, crna slova. Štefica se ogledala oko sebe. Nije bilo nikoga. Pitanje je bilo upu-ćeno upravo njoj. "Zaista", mislila je Štefica, "kako se en-gleski kaže krvna grupa", i oprezno se približila plakatu.

NEMA ISPRIKE ZA ONE KOJI TVRDE DA NISU MOGLI ILI NISU IMALI PRILIKU NAUČITI BAREM JEDAN STRANI JEZIK!

"Nema!" odmah se složila Štefica Cvek.

PREMA ISKUSTVIMA NAŠIH TEČAJEVA, NITKO NIJE ANTITALENT ZA STRANE JEZIKE, A GODINE STAROSTI NE IGRAJU NIKAKVU ULOGU!

"Posve točno!" pomislila je Štefica Cvek.

STRANI JEZIK JE VAŠ PROZOR U SVIJET! OTVORITE TAJ PROZOR - NAUČITE JEZIK! MILI-JUNI LJUDI ŠIROM SVIJETA ZNAJU KAKO SE EN-GLESKI KAŽE KRVNA GRUPA, A VI JOŠ NE ZNATE!

TEČAJ ZA STRANE JEZIKE ZNA - ZNAT ĆETE I VI!

"Tako je!" pomislila je Štefica, uzela papir i olovku, za-pisala adresu i telefonski broj. Štefica je došla kući i s vrata doviknula tetki:

— Tetka, kako se engleski kaže krvna grupa?- Blad tajp! Zašto pitaš? - ispalila je tetka kao iz topa i

dodala - Krvna grupa je jako važna. Ja imam B i to nikada ne zaboravljam. To zbilja treba znati ne samo na našem nego i na drugim ježićima. Koliki su umrli zato što nišu znali svoju krvnu grupu!...

ŠTEFICA CVEK U HAPPYENDU DO GRLA ILI POJAVA MISTERA FRNDIĆA(endlanje)

--XNikako da vam se slatko vrhnje pretvori u pjenu? Pre-

kinite ga miješati, dodajte mu jedno bjelance i stavite ga deset minuta u frižider. Poslije toga ponovo tucite i vidjet ćete, pjena će biti čvrsta i pjenušava!

Štefici se na tečaju engleskog jezika odmah svidjelo. Škola se nalazila nedaleko od njezina ureda. Na gornjem katu bio je mali "kafić", gdje su za vrijeme pauze pili čaj ili kavu i čavrljali. Ne samo oni, Englezi, nego i drugi, Nijemci, Francuzi. Bilo je tu ljudi različitih dobi i zani-manja i svi su bili simpatični. Činilo joj se da ih sve više veseli što su ovdje, zajedno, izvan svojih kuća, nego samo učenje jezika.

Štefica je zaključila da je znanje jezika vrlo korisno, ako •—••—— ništa drugo, ono kad otputuje na Palma de Mallorcu, kao Matilda, neće buljiti bez veze nego će lijepo razgovarati i s drugim turistima, iz drugih zemalja, ako se tamo nađu.

I nastavnica je bila jako simpatična i prema svima se ponašala jednako ljubazno. Engleski je znala kao prava pravcata Engleskinja. Štefici se najviše dopao rad u labo-ratoriju jer je mogla staviti slušalice na uši, pustiti ma-gnetofon i misliti malo o nečem svom dok se engleski tiho kotrljao u njenom uhu.

I baš kad su bili na trinaestoj lekciji u razred je ušao /////// mlad muškarac i predstavio se kao Mister Frndić, iz čega se dalo zaključiti da nešto engleskog zna od prije. Mister """"""

Frndić je sjeo kraj Štefice i odmah se uključio u rad na satu.Sat je nekako brzo završio i Štefica je s knjigom i teka-

ma pod rukom krenula prema tramvaju. Nije ni sama znala kako se to dogodilo ali prema tramvaju je krenuo i Mister Frndić!

Šutjeli su i baš kada je nailazio tramvaj, petnaestica, i kada se Štefica spremala da ude, Mister Frndič je tiho rekao:

- My name is Vinko Frndić.Štefica ga je zapanjeno pogledala i začula svoj vlastiti

glas:- My name is Štefica Cvek.Štefica je oprezno pogledala Mistera Frndića. Nasmi-

ješio se. Okrenula se da pogleda ne nailazi li tramvaj. Tramvaj je nailazio. Petnaestica. Možda se njemu zapravo žuri, mislila je, samo je pristojan i čeka da ja prva odem? Petnaestica je stigla. Štefica je pogledala Mistera Frndića. Ispred nje se teško dišući penjala u tramvaj de-bela žena. Štefica je podigla nogu da uđe — i u tom tre-nutku Mister Frndić je rekao:

- What do you prefer, tea or coffee?- Coffee! — ispalila je Štefica tako brzo, zadihano i glasno

da je umjesto "coffee" ispustila čudan, nerazumljiv pisak... I tramvaj je otišao.

Šutjeli su. Štefici se činilo da će propasti u zemlju od stida. Mister Frndić sigurno želi otići, a ona tako glupo propušta tramvaje i prisiljava ga da čeka s njom. Pogledala ga je. Imao je blage plave oči, bio je pristojan i nekako stidljiv, ili se samo njoj tako činilo... U svakom slučaju nije joj se išlo u tramvaj. A tramvaj je upravo nailazio. Petnaestica. Štefica je vrškom cipele uporno gnječila jedan opušak. Gotovo, mislila je, sada ću zaista morati ući!

Štefica je dobacila Frndiću posljednji pogled, i onda se odlučno okrenula da uđe u tramvaj. I baš u tom trenutku Mister Frndić je rekao:

- Than, let's drink a ćup of coffee!- Yes... - zbunila se Štefica.I tramvaj je otišao.Štefica i Mister Frndić koračali su ulicom i šutjeli. Kako

bi bilo da ga nešto pitam na našem jeziku, pomislila je Štefica, i odustala. Time bi sigurno nešto pokvarila, nešto bi puknulo medu njima, kao očica na čarapi... Uostalom, mislila je Štefica, kad bi se dvoje ljudi našlo na Mjesecu, na primjer, oni bi sigurno govorili nekim novim, mjese-čarskim jezikom... I zašto joj je pao na pamet tako glup primjer... Kakve veze ima Mjesec...

A onda se Štefici stala motati po glavi trinaesta lekcija. Najednom joj se učinilo važnim to što se Mister Frndić pojavio baš na trinaestoj lekciji. Trinaest? Nije li Anuška nešto govorila o fatalnom broju trinaest?! U pozitivnom smislu?

Kada su zastali na raskršću čekajući da se upali zeleno svjetlo, Štefica je brzo otvorila knjigu, pronašla lesson thirteen i pogledom preletjela tekst.* Osjećala se kao da je upravo pročitala papirić iz zamorčevih šapica.

Yes, žmignulo je zeleno svjetlo semafora, yes, zatipkale su Štefičine misli, yes, zakucalo je srce, yes, govorili su osmijesi slučajnih prolaznika, yes, zvonili su tramvaji, yes, klatio se pijanac, yes, potvrđivale su ulice, yes, yes, yes...

Svi su kafići već bili zatvoreni, ali su Štefica Cvek i Mister Frndić išli dalje. Štefica je sada znala da se sve oko nje pokrenulo i da neće stati, da sve ide naprijed i naprijed, kao lesson fourteen, lesson fifteen, lesson sexteen...

(THE END)

- Tekst koji je Štefica Cvek preletjela pogledom donosimo u cijelosti.

LESSON THIRTEEN Cooking

Mrs. Johnson has a small and pleasant kitchen. She is cooking and Pat is helping her. They are making dinner for their guests, the Cabots. They have a lot of work to do. There are many things on the kitchen table: a big pi-ece of meat, three eggs, a lot of potatoes, a little butter and a bottle of milk. First Mrs. Johnson is taking the meat and cooking it in a lot of water. She is making soup. Is she putting any salt in it? Yes, she is, but not much. Pat has a knife in her hand. She is cutting the potatoes.

They are talking about the cake. They can't make a big cake, because they have few eggs at home, not more than three. So, they are making a pudding with four cups of milk, two eggs, a little flour and some sugar. Henry is co-ming into the kitchen, bringing a bottle of wine from the shop. Mrs. Johnson has a lot of coffee at home, so she can make coffee after dinner. While Mrs Johnson is working in the kitchen, Pat can lay the table.

LJUBIĆ-RESTLOVI KOJI SE MOGU UPOTRIJEBITI ZA APLIKACIJE(dodatak)

--XPoznavala je Mistera Frndića nepuni sat, a već je osjetila

prema njemu neodoljivu privlačnost. Poželjela je da neprekidno bude uz njega. Govorila je samoj sebi da je to smiješno, no već je zamišljala svoj budući život uz njega i grčevito željela da im se putovi nikada ne raziđu.

Štefica je uistinu bila presretna, premda je samu sebe neprestano uvjeravala da je glupo toliko čvrsto vezati se za muškarca kojeg jedva i poznaje. Ipak, tješila se da Mi-ster Frndić nije običan muškarac i da on s onom svojom zadivljujućom mješavinom osobina dječaka i muškarca zaslužuje da bude voljen.

Dok su išli prema semaforu Štefica je imala dojam da je u to kratko vrijeme koje je provela s njim neopazice prešla preko rijeke sumnji i strahovanja u kojoj se dosad nalazila.

Njegove riječi i strasni zvuk njegova glasa djelovali su

na Šteficu kao milovanje. Osjetila je da joj je srce jače za-

kucalo.

Bio je privlačan, elegantan, otmjen,

posjedovao je sve osobine koje je Štefica cijenila kod muškarca.

---------------------XPogledao ju je svojim toplim pogledom i Štefica shvati

da će joj on moći pružiti trajnu ljubav, a ne samo prolaznu pustolovinu.

Da je taj trenutak mogao potrajati zauvijek! Željela je da vječno budu zajedno, ona i Mister Frndić, u tom malom rascvjetalom vrtu restorana. Kad se nekoga voli, i jednostavne stvari ispunjavaju život radošću. Ne misli se samo na tu osobu, ljubav, nego i na zajedničku kuću, vrt, djecu... Možda njeni snovi nisu bili isprazni i možda će je Mister Frndić uistinu usrećiti!

. . . . . . . . - - -- X

Prinio je njenu ruku usnama i poljubio je. Štefica je za-drhtala na taj dodir. Nisu ništa govorili, ali je poljubac bio dovoljno rječit.

Mister Frndić je probudio u njoj davno zatomljene osje-ćaje. Znala je da će je njegova prisutnost dovesti u isku-šenje.

Kako je Štefica šutjela on je uzme u naručaj i privuče k sebi. Štefica pogleda njegovo lice i osjeti želju da ga po-ljubi. Gledala je njegove duboke oči koje su je molile za poljubac, govorile joj o njegovoj usamljenosti i želji da je osvoji i zauvijek zadrži pored sebe.

Snažno ju je privio k sebi i strasno poljubio. Njegova usplamtjela ljubav uklanjala je sve zapreke i teškoće. Štefica je osjetila kako joj je srce još sposobno da zadrhće od ljubavi.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . X

AUTORSKI AJNERI

I? I što je dalje bilo? Nestalo konca! Prekidam štepanje. U ustima mi zaostala jedna nit, ne znam kamo bih s njom. Grickam je i tužno mislim: oni su postigli ono što su željeli, a ja neću postići ono što želim.

I već čujem kako govore...— Nije dobro! — kaže moja prijateljica. — Rukavi ti vise!— Ta Štefica je ameba, a ne karakter!— Nije dobro! — kaže moj prijatelj. - Nisi ravnomjerno

nafutrala. Oduzimaš Štefici svaku šansu!— Nije dobro! — kaže moja znanica. - Previše je loher!

Nigdje se ne vidi ženska sudbina! Gdje je ginekolog, zaplet s abortusom, vanbračno dijete...!

— Nije dobro! — kaže moj brat. - To ti se više ne fura!— Trebala si Šteficu poslati u diskač i sve bi se drugačije

završilo!— Nije dobro! - kaže moj znanac. — Šlampava izrada!

Tu uopće nije jasno hoće li je taj Frndić oženiti?!— Nije dobro! - kaže moja mama. - Preusko, zateže na

par mjesta! Tetka je ostala samo skica! To nije nikakav lik!

— Nije dobro! — kaže moj frizer. — Konfekcijski fušeraj! Sve su to opća mjesta, te Štefice, Anuške, Marijane... Ja takve friziram svaki dan! Trebalo bi više maštovitosti! Najbolje bi bilo da to poparate!

Konca mi je ponestalo, k-o-n-c-a, kažem... No, dobro, param, evo, već param... I tu začujem još jedan glas, po-znat mi je, tvrd, urednički...

— Prekratko! - kaže.

- Sto? - pitam.- Naprosto je prekratko! - kaže.- Ah, tako! - kažem.I umorno opuštam ruke. A onda, gle, ugledam na svom

pisaćem stolu tri jabuke. Kao da su pale s neba. Razveselim se i pomislim: jedna u moja usta, druga u usta junakinje, a treća je za Štefičinu tetku.

KAKO AUTORIČINA MAMA, TETA SEKA, SUSJEDA MAJA, LENČE I GOSPOĐA JARMILA FABULATIVNO NADOŠTUKLAVAJU JUNAKINJU Š. C.

-XPaspul citata: "Brbljaju zajedno, izvlače iz mraka neku

dugu beznadnu pletenicu razgovora." (B. Schulz).

"Svakako dođi", rekla je mama, "doći će teta Seka i su-sjeda Maja, kao i obično, zatim Sekina prijateljica iz Brna, gospoda Jarmila, i Majina rođakinja Lenče iz Strumice. Sve su to starije, iskusne žene, nešto ćemo zajednički smisliti."

Nakon duže šutnje mama je odlučno srknula gutljaj kave, odložila šalicu na tanjurić, zavrtjela nekoliko puta glavom, uzdahnula i rekla:

— I tako ti je rekao? Da je prekratko?!— Da - uzdahnula sam i ja.— Pa što on pod tim misli?! — rekla je moja mama ti-

him, prijetećim glasom.— Pa to! Da je naprosto prekratko - rekla sam.— Aha - rekla je mama blažim tonom.Tu su se iz unutrašnjeg stava "mirno" opustile susjeda

Maja i njezina rođakinja Lenče, teta Seka i njezina prija-teljica gospođa Jarmila. Tu sam se i ja opustila i pripalila cigaretu.

— Hm... — započela je mama i naglo zašutjela. Teta Seka, Maja, Lenče i gospođa Jarmila sućutno su uzdahnule. Nastupila je duga šutnja. Ja sam nervozno šuškala kuti-jom za cigarete i zapiljila u sve četiri upitan pogled.

— Ako ti e toa prekratko, k'e go prodolžime! - najed-nom provali Lenče iz Strumice.

- Tako je! — spremno su je podržale ostale.- Tuj sme abychom pomhly! — rekla je ljubazno gospođa

Jarmila.- Hm... - ponovila je mama. - Kako bi bilo da u na-

stavku opišeš bračni život Štefice Cvek. Oni se lijepo vjen-čaju, onda ona rodi prvo dijete, curicu. Oboje su strašno zaposleni... Ah, da, tamo nisi navela što taj Frndić zapravo radi?! Onda ona rodi drugo dijete i, naravno, polako se zapušta. Tu si on nađe ljubavnicu, neku mladu studenticu, ona, mislim na Šteficu, to sazna i strašno pati. I tu počinje borba za vlastitog muža.

- Borba se, naravno, sastoji u tome da ode frizeru — Iju-tito se ubacila teta Seka - i baš na povratku od frizera pljusne kiša! Ona, naravno, nema kišobrana. Neki je auto zapljusne blatom. I uopće, sve joj se podere, rastopi, upropasti, zagori, izgori, sruši...! To smo već sto puta gledali u filmovima! — sve se više žestila teta Seka. - Zašto mi žene uvijek lošije prođemo! Neka Frndića pogazi auto! - zagrcnula se od Ijutine teta Seka i pripalila cigaretu.

Teta Seka je ubrzano otpuhivala dimove, moja mama je uvrijeđeno srkala kavu, Lenče je kolutala očima, a susjeda Maja je ubrzano štrikala.

- A proč to musite rešit tak draticky? - rekla je pjevnim glasom delikatna gospođa Jarmila. - Nevim o co jde, ale možna bude dobre poslat unasledujuci kapitole vaši pani Stepanku a jecho pana Frndiće proste k slunečnemu Jad-ranu. Proboha, vy mate tak krasne modre more!

Baš sam htjela reći kako ideja o našem lijepom plavom moru nije loša, ali me moja mama, prečuvši prijedlog go-spođe Jarmile, pretekla:

- Dobro — rekla je moja mama - ako mislite da brak ne dolazi u obzir, onda neka se rastanu! Život jedne rastav-ljene žene u svim njegovim teškoćama također je vrlo za-nimljiv!

- Ma, i to smo već sto puta...! - nervirala se teta Seka.— Nevim, nevim... — ponavljala je nekako više za sebe

gospođa Jarmila.Susjeda Maja je iznenada odložila pletače igle i slavodo-

bitno rekla:- I samo nekoliko mjeseci poslije rastave Šteficu počinje

ucjenjivati šef na poslu, inače jedan odvratan tip!— Zašto? — upita zvjerskim glasom teta Seka.- Pa, šta ja znam... znaš već i sama... da odspava s njim! —

zbunila se Maja.- Pa što togaš! Neka odspie so čovekot, i šefovite se

lug'e! - zakolutala je očima Lenče.— Ne znam... samo sam mislila... toga uvijek ima u ro-

manima, mislim, uvijek neki šef na poslu... i tako...— Maja je na neki način u pravu - rekla je moja mama.— Ne misliš valjda dopustiti svojoj junakinji da spava

baš sa svakim!— Spavanje je stvar fabulativne a ne moralne prirode! —

rekla sam ogorčeno i zaprijetila - Zbog fabule bih je po-slala u tri kreveta zaredom!

- Pošlete vaši pani na cestu! - usrdno je rekla gospođa **** Jarmila. - Rekneme na cestu po Mediteranu. Ona a dve deti. Na palube pani se Štepanka seznamuje s panem, ktery zustal bez ženy. A prosim, vše je lahodne, a i spra-vedlive. Myslim pro pani Stepanku.

- Zar ne bi bilo bolje da se s tim gospodinom upozna na safariju? - primijetila je teta Seka.

— Odlična zamisla! - oduševila se Lenče.- Ne moramo ići naprijed. Možemo se vratiti natrag! *****

Na primjer, uopće nije jasno tko su toj maloj roditelji?!... Otkud tetka?! Razumiješ?! Sve je nejasno... - rekla je moja mama.

- Ne dolazi u obzir! - rekla sam mračno.— Taka e! - podržala me Lenče. — Ne mora se da bide

jasno! Literaturata e edno, a životot e drugo. A bogami,

++++*+++

koga si malce porazmisliš ni vo životot ne e se jasno. Taka li e, dete?

- Taka e! - rekla sam.- Tako je! — živahno je rekla Maja odloživši pletače igle.- U tome i jeste stvar što je život jedno, a literatura drugo.

Ono što ne možeš u životu, možeš u umjetnosti općenito. Zato ja obožavam sve stvari koje se lijepo završe! Jednom sam gledala divan film u kojem je svima nešto falilo. Jednom žena, drugom noga, trećoj muž, četvrti je mucavac, a peta je slijepa. Na kraju svi lijepo dobijaju sve. Onaj bez noge dobije za ženu sljepicu koja je u međuvremenu progledala. To je bio film! Tako i ti napravi sa Šteficom. Nešto joj fali, fali i na kraju urediš tako da to i dobije!

- Pa dobila je! — rekla je teta Seka. — Frndića!- Znam — nije se predavala susjeda Maja — ali neka joj u

nastavku opet nešto usfali!- Stan! - zarežala je teta Seka.- To sa stanom nije loše! - mirno je rekla moja mama.- Žene, vi ste lude! Pa pisac nije Djed Mraz! — podvik-

nula je iznervirana teta Seka.- Znam! — inzistirala je Maja. — Evo vam onda slučaja iz

života! Ona moja prijateljica, Marija, ne znate je vi... Dobro, neka Šteficu u nastavku ostavi taj Frndić, i moju je Mariju onaj njen bedak...! Marija je samo par mjeseci živjela sama, s curicom, mala joj je preslatka, mala Silvi-ca... Da, i mala jednoga dana dobije ospice, Marija hitno u bolnicu... I šta da vam pričam! Mladi pedijatar, stažist, iz Kenije... Eno je, piše mi svaki tjedan iz Mairobija!

- Nairobija! - progunđala je teta Seka.- Dobro, Nairobija, svejedno...Tu je moja mama shvatila da je cijela stvar krenula niz-

brdo i objavila pauzu.- Jeste li za malo konjaka? Gospođo Jarmila? Vi, Lenče?- Prosim jen kapičku! — rekla je gospođa Jarmila.- Može! — rekla je susjeda Maja.

— Daj! — rekla je teta Seka— Odlična zamisla! Taka li e, dete? — rekla je Lenče i po-

tapšala me po koljenu.— A ti? — upitala je moja mama.Nakon duže šutnje, rekla sam gotovo osvetoljubivo.— Ja ću limunadu.Mama je natočila piće, žene su srknule gutljaj, srknula

sam i ja (limunadu) i moja mama je rekla:— Zaključili smo da vam se ne sviđa prijedlog da se u na-

stavku opiše bračni život, ni to da Frndić ima ljubavnicu, ni to da Štefica bude rastavljena žena, ni to da ode na putovanje po Jadranu ili Mediteranu, ni to da ima problema na poslu, ni to da joj dijete dobije ospice, ni to da se iznenada nađu njezini roditelji... Pa kako ćemo onda dalje, pitam?!

— Nek' si tetka nađe ljubavnika! — rekla je teta Seka.— Nevkus! - namrštila se gospođa Jarmila. — Možna by

bylo dobre aby v dalšim textu pani Stepanka chodila do kurzu francouzštinv...?

Ja sam se naglo bacila na proučavanje tehnike plutanja limunovih koštica u čaši s limunadom praveći se da me ova replika nije nimalo pogodila.

— Svekrva! — odložila je igle susjeda Maja.— Šta svekrva?! - oprezno je upitala teta Seka.— Pa rješenje je u svekrvi! Tu bi mogli nastati dramatični

odnosi! Štefica i svekrva!— Ja bih onda radije da Frndić u nastavku ima brata! —

ironično je rekla teta Seka.— I? — upitale su žene u jedan glas.

v

— I Štefica se zaljubi u brata.— I Frndić ga ucmeka iz ljubomore!

— Nevim, nevim... — rezignirano je ponavljala delikatna gospođa Jarmila. Lenče, očito u namjeri da spasi stvar, ozbiljno je rekla:

— Sekoe delo, pa i umetničko, mora da bidne kako gju-več. Što poveke raboti staviš, toa e poubavo...

Lenče je zastala, gucnula konjak i zaokružila pogledom po prisutnima.

- I šta to staviš...?- Sto? Da vi kažam?- Pa da! - rekoše žene.- Kromid, luk, magdanos, piperka, patliđan, domati,

morkovi, meso, oriz, luti piperčinja... — nabrajala je Lenče. Žene su odnekud izvukle papiriće i olovke. Zbog naglog obrata situacije i zbunjenosti izvukla sam i ja.

- Mnogo e važno — nastavila je Lenče — da seto toa se poleka krčka na tivko oganjče i da se zapeče vo glinen lonac.

- U glinenom loncu... — mrmljale su i zapisivale žene.- Vo lonec... - zapisala sam i ja. — Žanr! — dodala sam

poluglasno.- Ne mora baš da bude glinen, može i običen - rekla je

Lenče i grubo prekinula moju nadu da ću konačno biti shvaćena.

- Običan... - mrmljale su žene.- Taka e! - završi Lenče repliku kao misu. Žene su zadovoljno spremile papiriće. Ja sam potopila limunovu košticu, i progovorila strašnim glasom:

- A Štefica?!v

Žene su šutjele.- A Štefica?! — ponovila sam prijekorno. Gospoda Jarmila je slegnula ramenima i zakimala glavom.

- Nevim, nevim...Ostale su zbog nečeg također zakimale glavama.- Dobro, zar se sve vi zaista ničega ne možete sjetiti?!

Ničega izvan klišea?! Iz vlastitog života?! Zar niste živ-jele?!... — upitala sam.

- Evo, u onom filmu sa Sarlom Boajeom, na primjer... — započela je moja mama, ali na ime - Charles Boyer — su-sjeda Maja skočila je kao oparena.

- Ženske!Susjeda Maja je istrčala iz stana. Čulo se otvaranje vrata

susjednog. Za nekoliko minuta Maja se vratila sa velikom knjigom u rukama.- Ženske, ženske...! - pjevuckala je susjeda Maja glasom punim obećanja. Na koricama je velikim crvenim slovima pisalo:

HEART-THROBSa ispod nešto manjim, crnim:

A colorful collection of the world's most fascina-ting men

Ja sam, odmah shvativši da je moj slučaj izgubljen, mi-slima utonula u limunadu i žličicom odsutno potapala preostale koštice limuna. Kad sam ponovo podigla po-gled vidjela sam kako izborana lica žena pucaju, Ijušte se poput gipsanih maski, i izranjaju mlada lica moje mame, tete Seke, susjede Maje, gospođe Jarmile i Lenčeta.

Do mene su dopirali glasovi.- Ja bih, naravno, Šarla Boajea i Lorensa Olivijea!- Samo dvojicu od sto najprivlačnijih muškaraca na svi-

jetu?!- Dobro, izabrat ću još i Klerka Gejbla. On je bio ljubav

moje mladosti.- Jas bi mu dadela na Eerol Flin, Gari Kuper, e, a vidi

go Bert Lankaster!... Da, i na Bert Lankaster. Bi spiela i so Marčelo Mastrojani i so...

- Čekaj, kud si navalila...!-Ja bih, bome, s Marlonom!- Ja bych rada aby me pozval na večeri Žerar Filip!- Samo na večeru?!- Dobra, snad i na promenadu...- I nitko drugi?

- Možna bych si rada dopisovala s tamtim krasnym panem iz kovbojskvch filmu... Ach, to je on, Džejms Stjuart! S nim!

- E, ženi, jas bi spiela so site Tarzani, počnuvajki od Džon Vajsmiler pa po natamu!

- Kupljeno!- Ja bih Džona Barimora i Daglasa Ferbanksa!- Uh, kad je to biloooo! Zašto baš s njima?- Iz pijeteta!- Ženske, ja sam u svoje vrijeme bila luda za ovim! Sje-

ćate se Tajrona Pauera?- Meni se sviđao Robert Mičam!- Nevim, on strašne pije...- Jas bi i so Džon Vejn!- Ti bi sa svima!- A zašto da ne, koga e ponuđeno!-Ja ostajem kod svoje trojice!- Ja ću Pola Njumena! To je pravi muškarac.- Ženske, a ovaaaaajjjjj...!

Najednom sam se osjetila zapostavljenom. Ustala sam, krenula prema vratima, zastala načas ne bi li me žene pri-mijetile, i pomirljivo promucala: "Eto, ja bih, na primjer, dala..." (Dala bih Dustinu Hoffmanu bez daljnjeg), ali me žene uopće nisu čule. Mama mi je dobacila pogled zamućen od kolektivne hipnoze, rekla nešto kao "Sve će biti dobro", i onda ponovo utonula u čavrljanje.

Izašla sam s gorkim okusom u ustima, isprva u lift, a onda na ravnodušnu ulicu. Usta su mi bila skupljena. Pod jezikom sam držala kiselu košticu uvrede. U šaci besmislen papirić s receptom za đuveč. U glavi su se kovitlale nejasne misli. Misli su stilom podsjećale na recept. A mislila sam nešto o tome kako je sve kliše, pa i sam život, i kako ću morati o tome podrobnije razmisliti, kad prođe kovitlac; zatim o tome kako su mikrobi kiča najvitalniji

organizmi; zatim o melodramatskoj mašti koja je neuni-štiva; zatim o tome kako je mašta peršun, kako "š" zvuči senzualno i kako ga treba upotrebljavati češće; zatim nešto ekološkoga, o permanentnom ozračivanju kičem, o tome kako smo stalno izloženi; o tome kako ću jednom morati razgovarati s Majom o optrealizmu (optimističkom realizmu); zatim o tome kako ću u vezi s tim morati izmisliti za S. C. nenadano nasljedstvo i poslati je na Tahi-ti; onda su misli grubo prekrižile Tahiti i zaključile da sve treba ostaviti kako jest; zatim o tome što bi bilo da je između moje mame i Charlesa Boyera nešto bilo; zatim nešto o tome kako smo kronično inficirani bajkom; zatim o tome treba li iz recepta izbaciti mrkvu ili ne; zatim o per-šunu melodramatske mašte; zatim nešto o srčiki žanra i nezaustavljivosti happy enda; zatim nešto o patlidžanu, pa o životu, jeftinom cicu... A onda se kovitlac u mojoj duši iznenada stišao, okrznula me neka stara melodija sa slučajnog tranzistora na ramenu slučajnog prolaznika i ja sam osjetila da mi nešto kuca u predjelu srca, da se koprca, da šmrcam, grcam i da kalcij srca krčkam...

ZAVRŠNA OBRADA MODELA1. Patchwork roman — prema prvotnoj autoričinoj zamisli

pokušaj inauguriranja "ilegalnog" proznog žanra u postojeću "službenu" tipologiju. Autorica se, naime, inspirirala "dnevnikom" izvjesne Pat Patch. Ljupki "dnevnik" Pat Patch pokušaj je preciznog bilježenja ženskog čavrljanja na jednom domjenku u Londonu 1888. godine. Potaknuta primjerom Pat Patch autorica je namislila imitirati usmenu prozu koju su stoljećima kreativno stvarale žene, underground prozu koja je nicala na domjencima, čehanji-ma perja, prelima, tkanjima, vezenjima, u haremima, u svim onim ženskim kolektivnim situacijama poniklim u različitim povijesnim, geografskim, nacionalnim, socijal-nim, običajnim i drugim uvjetima.

Od autoričine namisli ostao je tek pseudonim Pat Patch, čak se i on potire naznakom patchwork!

2. Autorica je željela dostići onu toplinu koja se oslobađa u strasnom trenju ženskih jezika, verbalnu paru zajedničke kupke. Od zamišljene "zajedničke kupke" ostala je nedorečenost proznih segmenata (verbalnih krpica) koja podsjeća na komunikacijsku situaciju jedne trač-partije. Bitna za takvu komunikacijsku situaciju jest pretpostavka da su svi sudionici više-manje upoznati s optračava-nim objektom pa je svako objašnjenje nepotrebno i nepoželjno.

3. Izrazivši na početku namjeru da napiše "žensku" prozu, autorica je uzela u obzir i neke od općih karakte-

ristika tzv. ženske proze. Nabrojimo ih: glavni (ženski) lik u potrazi za osobnom srećom, osjećaj usamljenosti, ljubav kao dominanta, snažan doživljaj tjelesnosti, senzualnost, pasivnost, apolitičnost, banalitet svakidašnjice, socijalni moment u podtekstu, osiromašen jezik, nemogućnost doživljavanja svijeta u totalitetu. Autorica je izbjegla autobiografičnost i opći, ispovjedni ton. Autorica napo-minje da je ove odrednice više-manje prepisala iz života i tekuće kritike.

4. Autorica pošteno priznaje da je imala veće pretenzije. Nadala se potajno da će likom Štefice Cvek uspjeti kreirati

ženskog Miloša Hrmu.* U ovom nimalo lakom , zadatku autorica nije uspjela već je na samom početku zvadnula

jako lilie\

5. Stanovit udio u krojenju ove patchwork-priče imao je i talog od romana pročitanih u kasnijem djetinjstvu. Autorica sada više ne pamti kojih, ali joj se čini da su bili američki. Iz taloga izranja obris lijepe (obavezno keste-njaste), siromašne djevojke koja stoji pred izlogom i če-znutljivo gleda skupu haljinu. Autorici se čini da se u tim romanima sve zbivalo oko toga tko će i kada će toj lijepoj, kestenjastoj, siromašnoj djevojci tu haljinu kupiti. Autorica pamti iščekivanje. Zbog zaboravnosti i davnosti čitanja autorica možda krivotvori činjenice, ali je slika djevojke i čežnje pred izlogom ostala svježa!

6. "Materijal", savjete i tehničke termine autorica je preuzela iz jednog ženskog modnog časopisa, ne slijedeći u potpunosti logiku krojačkih radnji, jer se u njih ne ra-

* Miloš Hrma, junak romana Strogo kontrolirani vlakovi Bohumila Hrabala.

žurnije najbolje. Za autoricu je neizrecivu draž imalo či-tanje, izgovaranje i prepisivanje njoj nepoznatih riječi kao što sufircanje, krajcanje, ili čudnovatih sintagmi kao što je jednostrano paspulirani džep. Možda jednaku draž za auto-ricu imaju i druge njoj nepoznate riječi kao što su fergazer ili karburator, ali joj pjesnička intuicija šapće na autorsko uho da bi to, u slučaju upotrebe, bila neka posve druga proza.

7. Flaubertov roman Madame Bovarj autorica je dala na čitanje Štefici Cvek jednostavno zato što je to genijalan roman. Ostale značenjske omčice autorica prepušta čita-ocima da ih izrade sami.

8. Likom male tipkačice koja traži životnu sreću autorica je namjeravala postići draž herz romana. Ljubić-restlo-vi doista su prepisani iz jednog takvog romana. Autorica je jedino umjesto Doris i Petar umetnula Štefica i Frndić. Jer autorica je željela naš, domaći ambijent. A da je pustila mašti na volju, tko zna gdje bi likovi završili. Možda u berg-romanu: tamo likovi skakuću po planinskim vrhun-cima, beru cvijeće, uvelike ljube i uvelike — jodlaju.

9. Autorica je dobrohotno pokušala spojiti našivke herz-proze, u kojoj ženski likovi nešto traže, traže, pa to hepi-endno nađu, i našivke tzv. ženske proze, u kojoj likovi ta-kođer nešto traže, traže, ali to ne nađu ili vrlo teško nađu.

10. U nemilosrdnom spajanju krpica autorica je otvorila mogućnost pripajanja još jednog žanra sa sličnom fa-bulativnom osnovom. O kojim je bajkama riječ čitaoci će se već dosjetiti sami.

11. Izbor tehnike šivanja, s obzirom na to da se radi o "ženskoj" prozi, nije mišljen kao ironičan izbor. Autorica

je fascinirana dubokim smislom sličnih vještina. Uosta-lom, nisu li Penelopa i Šeherezada u nekom smislu knji-ževne "sestre"?

12. Autorica inzistira na ovoj zatupljujućoj završnoj ob-radi, pokušavajući imitirati preciznost "Uputa za izradu modela" iz već spomenutog ženskog modnog časopisa, a i zbog mogućnosti što boljeg prepeglavanja autorskog mo-dela. Usput rečeno, autorica u prepeglavanju vidi skoru budućnost književnosti.

13. Autorica je konačno dogurala do točke 13, koja joj je trebala zbog ženske potrebe da sve bude uredno, sime-trično, odnosno na spomenuti broj 13 (fatalni 13 u životu S. C.!). Autorica sada konačno može odahnuti i sa za-rađenim pravom uzeti u ruke Hrabala da još jednom pročita kako je to tamo bilo s njegovim Hrmom!

1981.

Bilješka o piscu

DUBRAVKA UGREŠIĆ (Kutina, 1948.) svojim je zbirkama priča, romanima, esejistikom, prevodilaštvom i književnoznanstvenim radom, osobito u području rusi-stike, jedno od najistaknutijih autorskih imena hrvatske književnosti u posljednja tri desetljeća. U književnost je ušla, generacijski netipično, knjigama za djecu. Premda su Mali plamen (1971.) te Filip i Srećica (1976.) upravljeni najmlađoj čitateljskoj populaciji, i njih autorica ostvaruje poetičkim modelom koji će karakterizirati cijeli njezin budući prozni opus, čije je polazište, u skladu s teorijskim postavkama ruskih formalista, postupak očudivanja stva-rnosne grade što se pretače u književni tekst.

Narativna strategija usidrena u dvoslojnom strukturi-ranju književnoga teksta, kao sredstva kojim se prenosi neka životna građa i kao sredstva kojim će se opisati sam književni postupak, primijenjena je i u prvoj autoričinoj knjizi za odrasle, zbirci priča Poza za prozu (1978.). Razina literarnosti i razina zbilje tu su posve isprepletene u manirističkoj izvedbi u kojoj se, umetanjem najrazličitijih tekstova, autorica najviše bavi pitanjima samoga knjiže-vnog stvaranja, književne proizvodnje, nerijetko u vrlo ironijskom tonu parodije. Intertekstualnost je i obilježje kratkih proza iz knjige Život je bajka (1983.), u kojima autotematizira vlastite književne postupke.

S bogatim znanjima o ruskoj avangardi (spomenimo da je autorica knjige Nova ruska proza, antologije alterna-tivne ruske proze Pljuska u ruci i, u koautorstvu s Alek-sandrom Flakerom, ključnoga djela u deset svezaka Poj-

movnik ruske avangarde), a izrazito postmodernističkoga senzibiliteta, Dubravka Ugrešić i u svojim najboljim dje-lima, romanima, Štefica Cvek u raljama života (1981.) i Forsiranje romana reke (1988.), u središte autorskoga zani-manja i samu srž romanesknoga tkiva postavlja — čin pi-sanja.

Kratki roman Štefica Cvek u raljama života pravi je biser ludističkoga parodiranja bitnih pitanja književnoga posla. Duhovito se poigravši jednim od, u čitateljica osobito, najpopularnijih žanrova trivijalne literature, Ijubi-ćem, autorica svoju sličicu iz urbanoga života s ne-juna-čkom junakinjom u središtu, malom daktilografkinjom u potrazi za srećom i ljubavi svog života, gradi po uzoru na krojne arke, u to doba neizostavnog dijela ženskih časopisa. Podnaslovljen kao Patchwork Story, s naslovima ulomaka koji sadrže sve obvezne termine u krojačkome poslu: heftanje, falcanje, futranje, krajcanje, fircanje, cufa-nje, ciganje, endlanje..., pa čak i grafičkom opremom, s mnoštvom oznaka za krojenje i šivanje, poput škarica i crtica, roman slijedi svoju zadanu formu, a unutar nje ši-roko se polje otvara autoričinu razigranom, dobrodušnom ismijavanju podjednako literarnih klišeja koliko i, gotovo proročki, suvremene civilizacije skrojene prema pravilima masovne komunikacije i opće estradizacije. U osnovno narativno tkivo, ili tkanje, da ostanemo u primjerenoj terminologiji, autorica pak "ušiva" fragmente tuđih književnih djela (njezina Štefica čita, i obilno citira, Flaubertovu Gospodu Bovary\ ali i cijeli niz neliterarnih tekstova, poput pisama ili savjeta iz novina, a dodat će i mnoštvo "zakrpa" autopoetičkoga karaktera, medu kojima je najvažnija završnica romana pod naslovom Završna obrada modela s "uputama" o onome "što je pisac htio reći" i kako je to odlučio reći. Zabavna i smiješna, Ugrešić -kina Štefica Cvek učas je osvojila čitateljstvo, a s uspjehom je prenesena i na film. Književna je pak kritika drži

jednim od paradigmatskih djela hrvatske postmoderne i

njezina "ženskog pisma".U sljedećem, opsežnijem i ambicioznije postavljenom

romanu, opet ironijski i parodijski obojenom već od sa-moga naslova, Forsiranje romana reke (1988.), Dubravka Ugrešić još jednom na pozornicu izvodi sam književni čin. Priča je ovaj put i smještena među pisce, sudionike poznate manifestacije - Zagrebačkih književnih razgovora. Sav potencijal postmodernističkog repertoara ovdje je iskorišten do krajnjih mogućnosti: metafikcionalnost, au-totematizacija, autoreferencijalnost, citatnost, intertek-stualnost, intermedijalnost... U osnovnoj formi romana u romanu, svako je poglavlje izvedeno u drugom žanrov-skom obrascu (dnevnik, horor, Ijubić, pornić), a svaki od prikazanih pisaca/likova predstavnik je određenoga tipa (ženomrzac, karijerist, ulizica...). Spretno vođenom fabulom, vještim poigravanjem literarnom tradicijom, dobro oblikovanim karakterima, duhovitim aluzijama na dru-štvene, kulturne i političke prilike, taj je roman privlačno štivo za obična čitatelja, a izazovno djelo za kritičke inter-pretacije.

Iz političkih razloga, Dubravka Ugrešić početkom de-vedesetih godina napušta Hrvatsku. U inozemstvu piše za mnoge europske i američke novine i časopise. Danas živi u Amsterdamu, ali dobar dio vremena provodi kao gostujući profesor na američkim sveučilištima. Svoje novije knjige prije je objavila u inozemstvu nego u Hrvatskoj. U knjigama eseja Američki fikcionar (1993-), Kultura laži (1996.) i Zabranjeno čitanje (2000.), koje su naknadno objavljene i u nas, polemički reagira na aktualne političke, društvene i kulturne prilike u staroj domovini, ali i u globaliziranom svijetu, izazivajući nerijetko u hrvatskoj kulturnoj javnosti jednako oštre polemičke uzvrate. U Nizozemskoj je 1997. objavila i svoj posljednji roman, Muzej bezuvjetne predaje, koji se 2002. godine pojavio i na

hrvatskome. U njemu, potaknuta vlastitim iskustvom, problematizira egzil kao sudbinu i kao izbor, te aktualna pitanja identiteta u Europi koja, sa svježim sjećanjima na ratove na svome jugoistoku, sanja neku bolju budućnost. Književni i biografski razlozi učinili su Dubravku Ugrešić jednim od najpoznatijih suvremenih autora hrvatskoga jezika u svijetu: knjige su joj prevedene na gotovo sve eu-ropske jezike i ovjenčane mnogim uglednim međunarodnim književnim nagradama.

Mirjana Jurišić

Nakladnik Večernji

list, d.d.

Urednici

Branka Primorac

Seid Serdarević

Lektorica i korektorica

Margareta Medjurečan

Dizajn naslovnici Vanja

Cuculić, Clinica

Fotografija na naslovnici

Stanko Abadžić

Produkcija

Ingenium, Graz, Austrija

ISBN 953-7161-06-4

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.163.42-31

UGREŠIĆ, DubravkaŠtefica Cvek u raljama života /

Dubravka Ugrešić. - Zagreb : Večernji list, 2004. - (Večernjakova biblioteka ; knj. 8)

ISBN 953-7161-06-4

440329212

<•£?•'-•i