Lope de Vega 

Vitez čudesa 

Komedija u tri čina (4 slike) 

Prevod Ferdo Delak 

OSOBE: LUZMAN, pustolov TRISTAN, njegov sluga LEONATO, zastavnik CAMILLO, njegov sluga FILIBERTO, podoficir LOMBARDO, njegov sluga PATRIZIO, venecijanski plemić ISABELLA, njegova žena EUGENIO, njegov sluga OCTAVIA, španjolska milosnica BEATRICE, francuska milosnica LOFRASO, svodnik DEOFRIDO, plemić PAZZONE, konjušar GOSTIONIČAR Sudski sluga Paževi: FABIO, TULIO 

Mjesto i vrijeme: Rim, XVI stoljeće.PRVI ČIN 

Mali trg u Rimu. Raskršće ulica. Na pozornici su: Luzman i njegov sluga Tristan. Kasno poslije podne. Pri KRAJU čina noć. LUZMAN, pustolov : Pogledaj me sada! Da li ti se sviđam! TRISTAN, njegov sluga  Takve otmjene i ponosite pojave nema zaista u čitavome Rimu. LUZMAN, pustolov  To znam i bez tebe. Ti mi jedino reci, da li mi ovo odijelo pristaje? TRISTAN, njegov sluga  Svaki bi vam plemić morao zavidjeti na tom odijelu. LUZMAN: Eto! O tome se radi! Stvoritelji moga tijela bili su pravi majstori, a ja treba, da tu umjetninu pristojno uokvirim. Za tijelo se pobrinuo bog! I to mu je izvanredno uspjelo. Ogledalo mi to kaže svakog dana. TRISTAN, njegov sluga  Tako je, gospodine! Ne sumnjam! LUZMAN, pustolov : Pametan čovjek polaže najviše na svoju vanjštinu. I bojim se, da nisam u tome uvijek uspio. Mnogi bogalji su u raskošnim odijelima učinili najljepši utisak. Da. Ne živimo u raju, gdje je tijelo sve. Mnogima su dovoljne samo hlače, da pokriju svoje mane. Ako imaš dobrog cipelara, nitko neće primijetiti, da ti je noga kriva. I ako si nizak rastom i neugledan, može te cipelar podići plutom na potplatima. A tek žene! Nađi mi jednu, koja nije od jutra do mraka zaposlena svojom njuškom, pa bila stara, ružna, naborana kao pauk. Više joj vrijedi lice, nego sve vrline i kreposti. Konjskim lojem trlja rijetku kosu, a ako je još i sijeda, kvasi je orahovim uljem. Nikad žene nisu tako revne, kao kad se radi o njihovoj vanjštini. Tu onda imaš boca, bočica i lončića punih ljekovitih bilja, mačje masti, golubinjeg izmeta i meda, soka od ljiljana, limuna i bademova mlijeka, ulja od ljubičica, ruža i jasmina. I čitav božji dan s tim čara... TRISTAN, njegov sluga : Prestanite! Vi pretjerujete. LUZMAN: Što? Ne vjeruješ? TRISTAN: Vi ste ipak pametniji od glupih žena i zato šutite. Zar ne mislite, da bi i nas žene mogle istim pravom koriti? Zar mislite, da one ne vide naše griješke? Pogledajte samo krdo naeičkanih muškaraca, kad su naprašeni i olieeni, pravi se muškarac mora stidjeti. LUZMAN: Imaš pravo. Zahvalan sam ženama već zato, što me je žena rodila. TRiSTAN: Upotrebljavajte riječi, kako vam odgovara. Nikad niste dovoljno poštovali žene, samo ste im se izgrugivali, a ljubili niste još nikada. U raskošnim odijelima se gizdate i uvjereni ste, da ste najpristaliji muž u Rimu. Zaljubljeni ste u samog sebe i iz samoljublja niste još ni jednoj poklonili srce. LUZMAN: A što mogu, kad mi se ni jedna ne sviđa. TRISTAN: Žena, koja se njeguje, misli pritom na muškarca, i to je čini još ljepšom. No, vi ne ljubite ni jedne žene, već samo oči pasete, uzimate ih i odbacujete i tako griješite protiv prirode. LUZMAN: Ne tari glave tim! Dok me žene vole, prezirem ih! TRISTAN: Zašto s prezirom vraćate ljubav? LUZMAN: Čuj me. Na svakoj ženi nalazim deset griješaka, stotinu mana i tisuću varljivosti. A ako nađeš jednu kao božicu lijepu, za koju misliš da je vrijedna ljubavi, kad joj upoznaš dušu, znat ćeš, da je treba mrziti. Do danas nisam našao prave žene i zato ih sve redom mrzim. TRISTAN: Nezahvalniče! LUZMAN: Ponavljam ti: šuti! Znadem, zašto neću nikad biti sužanj žena. Ovako su mi korisnije, nego da ih ljubim. Još me ni jedna nije zaplela u svoje mreže. Svaku, koja me je htjela uloviti, vukao sam za nos. Poput slavnog glazbenika sviram na sve žice: oponašam vruće uzdisaje, ljubavni »ah iscijedim kao ni jedan, pri ruci su mi uvijek suze, ljubomora, prkos, očajanje, pa zatreba li i bijes! A žene, te guske, vjeruju i sretne su da mi služe. Zar zato da ih volim? TRISTAN: To je istina. Ali sve što imate, od njih imate! LUZMAN: A da se kao mladić vješam o jednu, bio bih, istina, puna srca, ali prazna želuca i kao prosjak bih se skitao gradom. Svađa iza pozornice. Padne zaušnica. OCTAVIA (izvana) Da! Prema ženi ste junaci, dat ću da vas izazovu na dvoboj! TRISTAN: To je Octavia, gospodaru! OCTAVIA: Ja ću vam pokazati. Mislite, da smijete sa mnom samo tako! Prije ću se podati crncu... (Octavia se pojavi) LUZMAN: Što je, Octavia? Bijesna si i izvan sebe? Govori! Ako te je muškarac uvrijedio, obračunat ću s njim! OCTAVIA: Pusti ga. Pobjegao je. LUZMAN: Zar mi nećeš kazati, tko je to bio? OCTAVIA: Zašto, dragi? LUZMAN: Da mu istrgnem jezik, kojim te je uvrijedio! OCTAVIA: Pamet prijatelju, a ne junaštvo! LUZMAN: Vrijeđaš me. Vidiš, da ne poznaš moju snagu i junaštvo. Kaži mi, tko te je uvrijedio? OCTAVIA: Da sam slutila, dragi, da si ovdje, bila bih se svladala. Potreban si mi za ljubav, a ne za boj! LUZMAN: Ne krnji mi časti! Zar da sam samo igračka strasti? Zbogom! Još nitko me nije ovako uvrijedio! OCTAVIA: Luzman, jedini moj! Nisi me razumio. Ti si mi sva moja ljubav! 

1

LUZMAN: Ne izgovaraj se! Progledao sam te! Ti me varaš! I svađa s onim čovjekom bila je samo namještena igra. Idi samo k njemu! On će bolje braniti tvoju čast nego ja. OCTAVIA: Smiluj se, Luzmane. Ne muči me ljubomorom. LUZMAN: Hoću znati, tko je tvoj ljubavnik, kako bih ga poslao zajedno s tobom do đavola. I kad tako operem svoju čast, ne preostaje mi drugo nego smrt. OCTAVIA: Jedino tebe ljubim, Luzmane. I nema bića, koje bi te više obožavalo od mene. Zar si posumnjao, da bih pitanje svoje ženske časti prepustila drugome? Uvrijedio me je Leonato, mladi zastavnik. Mnogo me sedmica već proganja. Da nas mi je donio svilene vrpce, koje je kupio od nekog trgovca iz Milana. Ja sam mu rekla: Nisam željna vaših vrpca, objesite se na njih, a mene ostavite na miru. Samo jedan muž na tom svijetu smije me darivati: Luzman! Na to je drsko odgovorio: Tako? Eh, onda ću s tim vrpcama vezati ruke čovjeku, koji mi stoji na putu. Razljutila sam se i viknula: Huljo! A on me je počeo tući... LUZMAN: Ni rijeci više! Kući! OCTAVIA: Slušaj me, molim te! LUZMAN: Čula si kući! OCTAVIA: Dragi... LUZMAN: Oklijevaš?... OCTAVIA: Ne... Već idem... LUZMAN: I ne uobražavaj, da ćeš me svojim pričama umiriti. Meni vezati ruke?! To bih htio vidjeti! LUZMAN: Idi! OCTAVIA: Pusti mač! LUZMAN: Nosi se, ali ne odgovaram za ono, što će se desiti. OCTAVIA: Zbogom! Molim te, Tristane, pripazi na nj. TRISTAN: U redu! LUZMAN: Meni želi taj mladić vezati ruke? Još danas ću se s njim uhvatiti u koštac. TRISTAN: Dozvolit ćete mi, da vas branim. Octavia, je otišla. LUZMAN: Sve dok se borimo riječima, neće nam biti ništa. TRISTAN: Zar ga nećete izazvati? LUZMAN: Oslobodi me bože! Ali već znam, kako ću mu se osvetiti. TRISTAN: Ne mislite ga potražiti? LUZMAN: Ti, Tristane, znaš da sam krotak kao janje i da je moje junaštvo bajka, u koju ni sam ne vjerujem. Ne zaboravljam na petu zapovijed: Ne ubij! A kakav bi bio kavalir prema sebi samom, kad bih svoj život stavljao na kocku. Protivnik bi me mogao ozlijediti, raniti, a onda ljepoto moja, zbogom. Radije ne! Moj život mi je drag. Već i sama pomisao, da ću jednom morati da umrem, ožalošćuje me. Kavalir sam od glave do pete. Dnevno se kupam u lavendu. Okružen sam lijepim ženama, prijateljima, volim dobro jesti, piti, obožavam skupocjena odijela, igram, gubim, ali i dobivam, a svuda me prati dobar glas. Nije li tako? TRISTAN: Čini mi se da dolaze!... LUZMAN: Tko? TRISTAN:... vaši novi prijatelji. Zastavnik Leonato dolazi sa svojim sliigom Camillom. Luzman i Tristan se povuku. LEONATO: Tvrdoglava je. Ne možeš je smekšati! CAMILLO: Luzman joj je zavrtio mozgom. A vi, kao da nema drugih žena. što ste našli na njoj? LEONATO: Dvije ruke, kao ljiljanov cvijet, čarobne oči i pogled pun žara, medena usta... CAMILLO: E, onda budite lukaviji od Luzmana. Žene su kolebljive i žensko je srce varljivo. Tu treba spretnosti, a ne snage! Zašto želiš vezati Luzman? Mislite li, da će nam to uspjeti? Ne poznajete ga. Niste ga još ni vidjeli. Priča se, da je jak kao bik, a svilenom vrpcom nećete ni janje sputati. Zato, gospodaru, napunite svoje kese, novac pobjeđuje. LEONATO: Imaš pravo! Ne znam što ću sada! Zakleo sam se Octaviji, da ću ubiti Luzmana. CAMILLO: Čemu odmah ubijati? Kakvog to ima smisla? Ja ću urediti tu stvar. Govorit ću s ponosnim Španjolcem i reći ću mu, da je sve to bila samo šala. Budite bez brige, oprostit će vam. A gdje su vam vrpce? LEONATO: Ukrasio sam šešir s njima. Osjećam se kao kralj Midas, koji je bršljanom prikrivao magareće uši. I ja magarac, svilenim vrpcama kitim svoju glavu. CAMILLO: Trubadure moj, izražavate se kao pjesnik! LUZMAN: Pričekaj, Tristane. Vidiš li onu dvojicu tamo? Oslovit ću ih... Moj smjeran poklon vašemu gospodstvu! Oprostite mi smjelost, no i ako vas ne poznajem, mislim da smo istog roda. Nešto bih vas zamolio. Španjolac sam i pliemić. Ni kriv ni, dužan zapao sam zbog ljubavne pustolovine u nezgodan položaj. Ljubomorni vitez već mi je za petama. Moram ga se riješiti. Mogao bih izbjeći opasnosti, ako zamjenimo plašteve i šešire. Vidim da ste kavalir i da mi molbu nećete odbiti. LEONATO: Gospodine, već sam imao čast vidjeti vas i želio sam vaše poznanstvo. Plemić plemiću mora biti na usluzi, naročito u tako škakljivom položaju. Sretan sam i smatram se počašćen, ako vam smijem služiti. Evo vam moj plašt i šešir. LUZMAN: Hvala vam. Gdje vas mogu opet vidjeti? LEONATO: Oko četiri pod San Giacomom. LUZMAN: Tisuću puta hvala. Do videnja. Tristane pomozi mi. Luzman ide prema Tristanu. LEONATO: Mnogo sreće. CAMILLO: To je bio Luzman. Onaj, koga ste morali ubiti. LEONATO: Što kažeš? Ne. To nije loše. Sada ću mu se moći đavolski osvetiti. U njegovu plaštu idem k Oktaviji i reei ću joj, da sam ga ubio a njegov plašt i šešir služit će mi kao dokaz. CAMILLO: Izrsno! Naprijed! Leonardo i Camillo odlaze. Pojavi se Luzman i Tristan. LUZMAN: Što kažeš? Nisam li to majstorski izveo? TRISTAN: Majstorski, gospodaru, ali i kukavno. Što će vam njegov plašt i šešir? LUZMAN: Sada mogu skinuti svilene vrpce... TRISTAN: I onda? LUZMAN: I odnijet ću ih Octaviji. TRISTAN: Zašto? LUZMAN: Odmah ćeš doznati, TRISTAN: Opet je mislite prevariti? LUZMAN: A zašto ne bih? TRISTAN: Čuvajte se, ona je lukava. LUZMAN: Ovaj plašt i šešir svjedočit će za mene. TRISTAN: A ako sazna zastavnik za prevaru? LUZMAN: Onda? Onda će se nešto dogoditi. Nisam ja uzalud: Vitez čudesa! Dolazi svodnik Lofraso. TRISTAN: Evo, dolazi Lofraso. LUZMAN: Što mi novog donosiš, svodniče? LOFRASO: Da nije vaša kesa uvijek sušičava, sada biste me morali bogato nagraditi. Gospodine, kad smo se danas ujutro rastali pred crkvom San Giacomo, uputio sam se prema trgu. Na putu sam spazio plijen... LUZMAN: Lijepa? LOFRASO: Božanska ljepota. LUZMAN: Evo čuda! Slušaj, Lofraso, potraži brzo knjigu pjesama i prepiši za svaki slučaj dva zgodna soneta, da mi se nađu pri ruci. LOFRASO: Hoćete li mi bar pokloniti svoj stari ogrtač? Trebat će mi, zima je pred vratima. LUZMAN: Obećao sam ti. 

2

TRISTAN: Lopove, trebalo bi te izbatinati! LUZMAN: Ostavi ga. Pričaj mi o svom susretu! LOFRASO: Prekrasna žena. Pravi anđeo! LUZMAN: Što će ti anđeo? Naložio sam ti, da mi pronadeš nešto stariju, i ne prelijepu, iz plemićke kuće i bogatu, da je mogu operušati. TRISTAN: Perušaj ti samo druge, a tebe će oskupsti. LOFRASO: A zašto ne bi smjela biti i bogata i lijepa? Bit će vam i korisna i ugodna. LUZMAN: Rimljanka? LOFRASO: Ne, Venecijanka. Muž joj je plemić i vrlo bogat. LUZMAN: Star? LOFRASO: Starac! LUZMAN: U Starom se zrcalu ljepota žene slabo odražava. A njezin čar ne dolazi do izražaja. Misliš li, da bi me mogla ljubiti? LOFRAŠO: I te kako! LUZMAN: A neće škrtariti? LOFRASO: Neće. LUZMAN: Kao jeka odgovaraš! LOFRASO: Baš kao jeka. TRISTAN: Manite se toga. Ne upuštajte se u nove pustolovine. Još se iz starih niste izvukli. Najprije riješite stvar s Leonatom. LUZMAN: Zato će se još uvijek naći rešenja. LOFRASO: Pripazite, gospodaru, nepoznati ljudi... Povuku se. Dolaze: Beatrice i njezin ljubavnik Filiberto sa slugom Lombardom. BEATRICE: Otkako smo na putu, neprestano sam željela, da se vratimo u moj Pariz. A sada me je ta želja minula. Rim je prekrasan. Ne mogu mu se dovoljno nadiviti. Vitki tornjevi, prekrasne crkve i raskošne palače. Bogatstvo davnih vremena. Sve je to lijepo, i sretna sam, što sam u Rimu. FILIBERTO (razmotava pergamenu i čita) Da. Beatriče, ovo je mjesto bilo nekada središte svijeta. S njegovom se ljepotom može mjeriti samo tvoja. Ovdje je bila kolijevka Scipiona i Cezara. Tu su živjeli Marciji, Fabriciji i Claudiji, tu je djevica Lukrecija sebi mačem probola srce, a Scevola je ovdje hladnokrvno spržio svoju ruku, dok se opet Horacije popeo na ponosita konja i skočio s njime u provaliju. LOMBARDO: Možda je taj ponositi konj bio samo magarac. Dosta o tom. Čitav dan trčkaram od gostionice do gostionice, od konačišta do konačišta, i nigdje ne mogu naći sobe. Sve su zauzete. Vi naklapate o Horaciju i Lukreciji, pravdate se, da li je bilo sretno rješenje, što se probola mačem. Okanite se tih razgovora. Moj želudac tužnu glazbu pjeva: gladan sam. Podimo k ručku. O viteškim vremenima se ugodno čavrlja poslije dobrog objeda, a pred ručkom raspredati o prošlosti upravo je zločinstvo.

Ja gladan trčim iz jedne ulice u drugu tražeći sobu za noćenje, a vas dvoje se zanosite Lukrecijom.

FILIBERTO: Ne miješaj se u stvari, o kojima nemaš pojma. LOMBARDO: Neka đavo nosi vaše pripovijesti. Što me se tiču Cezari i Scipioni, koji su pred tisuću godina otegli papke. Pođimo. Gladan sam. LUZMAN: To je lovina. Tristane, ova mora biti moja! TRISTAN: Zar ne vidite, da joj je ona ljudeskara ljubavnik? LUZMAN: Baš će to i biti čudo. Slušaj... LOFRASO: Hoćete li je ugrabiti? LUZMAN: Slušajte, što sam naumio. BEATRICE: Čujem, da ima u Rimu mnogo stranih žena. FILIBERTO: Pa da, ali još nisam vidio, koja bi bila ljepša od tebe. Ti bi zavrijedila palaču i služinčad. BEATRICE: Da, da. Sve je to lijepo. Ali otkuda nam novaca? FILIBERTO: Ništa se ne daje unaprijed. Računi se plaćaju na kraju godine, a tvoja će ljepota mamiti novac u kuću. Dok sam ja kraj tebe, ne će moci u tvoju blizinu nitko ni primirisati, a da ne plati već i samu želju suhim zlatom. Ja ti ne ću biti na teret. LUZMAN: Što kažete, vrijedi li moja zamisao? TRISTAN: Izvrsna je. LUZMAN: Onda na posao! LOFRASO (pristupi) Oprostite, gospodo, izgleda mi, da još niste našli stan. FILIBERTO: Tako je nažalost. Znadete li vi možda za kakvu sobu? LOFRASO: Rado ću vam pomoći. Ovdje je u blizini gostionica, gdje ćete naći najugodniji konak. FILIBERTO: Jeste li vi gazda? LOFRASO: Ne. Njegov sluga i vaš, ako vas smijem služiti. BEATRICE: Vodi nas. Što misliš, Filiberto? Mrtva sam od umora. LOFRASO: Možda bi bilo najbolje, da vaš sluga pođe sa mnom do gostionice da pogleda, da li je naše konačište vrijedno vašeg gospodstva. BEATRICE: Da, to bi bilo dobro. FILIBERTO: Lombardo, podi s gospodinom. LOFRASO: Nadam se, da ćete biti zadovoljni. Mnogo je već prinčeva, kneževa i vojvoda iz Francuske, Flandrije i Burgundije odsjelo kod »Zlatnog pijetla. Jarebice, zečevi, kopuni, ribe, perad, svakovrsno voće, papinski kruh, stara vina, slatkiši, svakodnevno su na jelovniku. Naši su pogače i peciva slavna, a naši su kreveti meki i bijeli kao snijeg.  FILIBERTO: Idi već, Lombardo. Pričekat ćemo te ovdje. LOFRASO: Dođi, kušat ćeš vina. LOMBARDO: Vidi se, da si pravi Rimljanin. Imate li i vina iz Candije? LOFRASO: Koliko ti srce želi. LOMBARDO: Još mi kaži plemeniti Rimljanine, mogu li uz vino kušati i hranu? Od gladi mi se magli. LOFRASO: A što bi radije? Pršuta ili kobasice? LOMBARDO: Najprije pršuta, a onda kobasice... Ali... krenimo već. Lofraso i Lombardo odlaze. LUZMAN: Tristane, sada je na tebi red. TRISTAN: Već idem! LUZMAN: Brzo! FILIBERTO (Beatrici) Sjedni ovamo, da ti bude lakše čekati. TRISTAN (dotrci) Tu si, kukavno pseto, evo, vraćam ti udarce. FILIBERTO: Što ti pada na um? Tristan udara Filiberta mačem po leđima i pobjegne. Filiberto za njim. Čekaj lopove ... BEATRICE: O, bože, što je to? LUZMAN: Ne bojte se, prekrasna djevo, ne sudite prestrogo čovjeku, koji se izbezumljen ljubavlju poslužio tom varkom. Satima vas već slijedim i čeznem za trenutkom, da vas oslovim. BEATRICE: A gostionica i onaj čovjek, koji je napao mog prijatelja, sve je to varka? LUZMAN: Oprostite. Obojica su moje sluge, a meni dozvolite, da služim vama. Španjolac sam, živim u Rimu, jer su tu i moji posjedi. Moja strast je trošiti novac. Moje srce je vjernije od zlata, a moja je čast neokaljana. Ako me netko uvrijedi, gine od mog mača. čovjeka, koji vas je dopratio ovamo, nisam ubio samo zato, što nisam znao, da li ne vlada vašim srcem. Povjerite mi se, ljepotice, kažite mi, mogu li se nadati vašoj sklonosti? Vi biste me mogli učiniti najsretnijim čovjekom pod svodom nebeskim. Moje srce i moje palače stoje vam na službu.

3

Drago kamenje, svilene haljine, sve što vam srce poželi, naći ćete u mojim dvorovima. Muškarac, kojega sam vidio kraj vas, izgleda mi sirov i neotesan. Bojim se, da vaše plemenito srce pati od njegove bjesomučnosti. Ako biste se htjeli... hoću da kažem, ako bi vam dosadio, prihvatite pruženu vam priliku i slijedite sreću, koja vam se nudi. Bit ću vaš vitez, stajat ću kraj vas i služiti vam ponizno. Plemić sam, hrabar i mlad, zaštitit ću vas od njegove osvete... Kako?... Vi šutite?... Zar ga ljubite? BEATRICE: Smeli ste me, gospodine. Vidim, vi ste kavalir sada, kad bih vas morala koriti, ne nalazim pogrdnih riječi. Zaista ste me smeli. Vi ste plemić, lijepi ste i ponositi i moram priznati, hvala bogu, što je vaša varka uspjela. Imate pravo. Muškarac, s kojim sam doputovala, je podoficir. Ne mogu izbrojiti proplakane noći, što svoju mladost gubim kraj njegovih ispada. Oslobodite me okova, koji me sputavaju. Ne ću se ljutiti, ako me povedete u svoje dvore... Naprotiv, moja vam je zahvalnost osigurana. TRISTAN (dolazi) Uspjeli smo. Viteže... LUZMAN:.... čudesa! Moj sluga će vas, lijepa gospo, pratiti. Dozvolite mi, da mu izdam naloge. BEATRICE: Kakva neočekivana sreća! Tek sam stigla i već sam našla najljepšeg i najbogatijeg kavalira. Toga ću pljačkati. Još danas će mi morati pokloniti zlatni lanac, svilene haljine protkane srebrom, dragulje. Oh, kako je lijep, kako je drag! LUZMAN: Ovaj ovdje je Tristan, moj sluga, a od sada će vas služiti. Slijedite ga u moju kuću. Mene za čas u milosti otpustite. Moram još nešto obaviti. Žurit ću, da se što prije uz vas nađem. (Beatrice i Tristan odlaze) Ulovila se ribica! Kad bi samo slutila kako sam bogat, vjeran i krepostan. Na meni je sve samo varka, izvana raskoš i bogatstvo, a uistinu prazno sve. U tome baš i jesam: vitez čudesa. Niti imam kuću, niti bogatstva, jedino moje blago jest jezičina, a svaka žena, koju poželim, moja je. No, sada treba brzo novac stvoriti. Kako? Gdje? Razočarati je ne smijem. Samo mirno naprijed! Jesam li Vitez čudesa? Luzman odlazi, Filiberto dolazi. FILIBERTO: Ovako sa mnom postupati! Bijedni lopove! Napada me, a onda kukavno pobjegne! Izrode rimski! Ili je možda primjetio, da me je s nekim zamijenio? Dešava se, da su dva čovjeka slična kao jaje jajetu. Ali opet ne vjerujem u dvojnika istog stasa i jednakog odijela. Ovako bijedni napadaj iza leđa još nisam doživio! Tko bi mogao biti taj nesretnik mjesto koga sam ja izvukao batine? Da mi jednom dođe pred mač, časti mi moje, kamenje bih mu tucao na leđima. Taj će mi skupo platiti te batine, koje sam podnio za njega. .. A gdje je Beatrice? Beatrice! Nema je. Pa da, otišla je s Lombardom u gostionicu.. LOMBARDO (dolazi) Ovakva što se može desiti samo čovjeku, koji već dvadeset sati nije ništa okusio. O, moj želuče, tužnu mi pjesmu pjevaš. FILIBERTO: Lombardo! LOMBARDO: Gospodine! FILIBERTO: Je li moja draga prijateljica već u gostionici? Jesi li joj našao dobru sobu? Daj mi brzo nešto da založim. LOMBARDO: Što, zar gospođica nije ovdje? Vi ste gospodaru ostali s njom, a sada mene pitate, da li sam je odveo u sobu? Još i jela tražite, a ja već sam nisam dvadeset sati ništa zagrizao. Jadni moj Lombardo! FILIBERTO: Smjesta kaži, gdje je gospođica? LOMBARDO: Gdje je gospođica? FILIBERTO: Zar je nisi otpratio u gostionicu? LOMBARDO: Ne rugaj mi se. Od vaših šala neće mi se želudac smiriti. FILIBERTO: Pošao si sa slugom... LOMBARDO: To je bio sluga đavolov. Vodio me je gladnog i žednog gradom uzduž i poprijeko i ostavio me je pred kućom, koja ima dva izlaza. Kroz jedan je ušao, a na drugi odmaglio. FILIBERTO: Dakle, prevarili su nas. LOMBARDO: Mene svakako. Zar su i vas? FILIBERTO: Napao me je neki mladić, čini mi se, da me je s nekim zamijenio. Potrčao sam za njim, no nisam ga dostigao. Kad sam se vratio, Beatrice više nisam našao. LOMBARDO: Dobro su nas nasamarili! LUZMAN: (dolazi) Uspjeli smo! Sada još moram pronaći stan za svoju ljepoticu... Vidi vraga, to je on. FILIBERTO: Da se nije sklonila u koju obližnju kuću? LOMBARDO: Mogli bismo upitati ovog plemića. FILIBERTO: Oprostite, gospodine, jeste U možda vidjeli jednu damu... LUZMAN:... iz Francuske? Sa šeširom i sivim putnim ogrtačem? S očima... FILIBERTO: Da, s očima, nju mislim. LUZMAN: O tome vas mogu točno obavijestiti. Baš sam prolazio ovuda, kad se slijedeće dogodilo: dama je sjedila na ovoj klupi, a kraj nje je stajao neki gospodin. Mislim odavde, da, odavde je došao neki zastavnik jako zgodan mladić sa svojim slugom. Sluga je mačem srnuo na onog gospodina i pobjegao. Uvrijeđeni gospodin pojurio je za njim.Dama je ostala sama. Zastavnik ju je tješio, a onda je ona pošla s njim. FILIBERTO: Neka mu se bog smiluje! Znadete li njegovo ime? LUZMAN: Pa naravno da znam. Bio je to zastavnik Leonato. FILIBERTO: Gdje stanuje taj lopov? LUZMAN: E, vidite, to ne znam. Ali možete ga naći svako poslije podne oko četiri pred crkvom Sam Giacomo. Tamo šeta sa svojim prijateljima. FILIBERTO: Je li to junačan čovjek? LUZMAN: Nije! Kukavan, lažljivi hvalisavac! Gadan spletkar! FILIBERTO: Hvala vam, gospodine. Dodi Lombardo. Taj će pred crkvom skupljati svoje kosti. LOMBARDO: Gospodaru, skupimo mi radije prije nešto hrane. S praznim želucem ne usuđujem se na tog junaka. FILIBERTO: Kukavice! LOMBARDO: Jadni moj želuče. Vidim, da je Rim mjesto za duhovna dobra, gdje je post odlika. A ja sam gladan za stotinu bezmesnih dana. (Odlaze) LUZMAN: Sve ide kao po loju. Ovi će isposnici smrskati Leonata, i ja sam osvećen, a da nisam prolio ni kapi krvi. OCTAVIA (dolazi) To si tu, Luzman? Već sam se bojala... LUZMAN: Ne približuj mi se! Moj je mač ogrezao u krvi. OCTAVIA: Bože!... Luzman, što se dogodilo? LUZMAN: Tvog zastavnika više nema. Oh, osveto, što si slatka. OCTAVIA: Mrtav? LUZMAN: Poznaješ li taj plašt i ovaj šešir ovdje? OCTAVIA: To su Leonatove stvari. LUZMAN: Vidiš li te vrpce? OCTAVIA: To je bio dar za mene. Što si učinio? Svoj život stavljaš na kocku. LUZMAN: Sve što sam učinio, bilo je za tebe. Ne plači, dušo. Misli radije, kako ćeš mi pomoći. Što prije moram iz Rima, da me ne ulove i ne bace u zatvor. OCTAVIA: Jao meni jadnoj ženi. LUZMAN: Slušaj, Octavia. Još danas moram pobjeći u Napulj. Ako me ljubiš, doći ćeš za mnom. Ostavljam ti Tristana, kojemu dugujem život. S njim ćeš za mnom u moj naručaj. A sada zbogom! OCTAVIA: Zar već! Ostaj! Jao meni... A što ćeš uzeti sa sobom? LUZMAN: Ništa, jer kod sebe nemam ništa. OCTAVIA: Ni novaca nemaš? 

4

LUZMAN: Ne. Samo svoj mač. OCTAVIA: Čekaj samo čas. (Ode) LUZMAN: Ako se ne varam, dogodit će se čudo. Octavia će mi sigurno donijeti dar, koji ću moći unovčiti za svoju novu ljubav. Beatricu moram bogatim darovima osvojiti. A kad će biti moja i nad Francuskom ću gospodariti.  OCTAVIA (dolazi) Luzmane, novaca nemam. Uzmi tu haljinu. Bogato je ukrašena srebrom i dragim kamenjem. I ovaj zlatni lanac ti dajem. Prodaj to, pa onda bježi. LUZMAN: Kad bi mogla zaviriti u moje srce i vidjeti moju bol? Crvenim se od stida, što uzimam te stvari. Ali moram. Sudbina me je prisilila. Ostaj zbogom, srce moje. OCTAVIA: Bog te čuvao! LUZMAN: I dođi. Ne puštaj me predugo čekati, da ne umrem od čežnje za tobom. Luzman odlazi. Noć. OCTAVIA: Prekrasan je u svojem bijesu. Za moju je ljubav skoro dao život. O dragi, svejedno bih te morala koriti. Nisi smio ubiti zastavnika, nisi smio zbog svilenih vrpca izlagati svoj život. Junače moj, čovjek si od riječi. I tebe je htio Leonato svezati! Oholi hvalisavče, skupo si platio svoju obijest. Leonato i Camillo dolaze. Trak svijetla obasjava Leonata. OCTAVIA: Oh, bože, što je to? Sablast! LEONATO: Octavia! OCTAVIA: Zar niste sablast? LEONATO: Zašto? OCTAVIA: Bojim se! LEONATO: Što vam je? OCTAVIA: Zar niste mrtvi? LEONATO: Zar ja? OCTAVIA: Vi živite? LEONATO: Za vas, Octavia! OCTAVIA: Je li to istina? LEONATO: Evo moje ruke! OCTAVIA: Zaista! LEONATO: Da! OCTAVIA: Borili ste se? LEONATO: Na život i smrt! OCTAVIA: S kim? LEONATO: Sa Španjolcem Luzmanom! Oborio sam ga, svukao i vezao vrpcama, koje su bile vama namijenjene. OCTAVIA: Njega? Vi? LEONATO: Da. I oduzeo sam mu ova bogata odijela, koje ste mu vi poklonili. Poznajete li taj šešir? OCTAVIA: Poznajem. Znam. Prevarena sam. Prevarena i uvrijeđena od dvojice lopova. Mislila sam, da ste junaci, plemići, a sada tek vidim da ste obojica bijedne propalice! Da bi se mogli preda mnom isprsiti, kukavno ste zamijenili odijela. CAMILLO: Preglupo! Luzman nas je pretekao! LEONATO: Oprostite, Octavia, sve je bila samo šala. OCTAVIA: Mrzim vas, lažove. LEONATO: Molim vas, saslušajte me, sve ću vam ispričati. OCTAVIA: Ni riječi više! Dosta je! šutita! Naći ću čovjeka, koji će me znati osvetiti. LEONATO: Samo jednu riječ... OCTAVIA: Govorite. Vaš me je život i onako skupo stajao: zlatan lanac i bogatu haljinu. LEONATO: Što? Kako? Tko? OCTAVlA: Luzman! Došao je i hvalio se, da vas je ubio. Pokazao je vaš plašt. LEONATO: Podlac! OCTAVIA: I vaše vrpce nosi na šeširu. LEONATO: Dosta je. Kunem se, još prije nego otkucaju tri sata, donijet ću vam sve što vam je izmamio! OCTAVIA: Ako vam to uspije, oprostit ću vam. LEONATO: Octavia, smilujte se i čekajte kod kuće. Octavia odlazi. CAMILLO: Vraški je momak taj Španjolac. LEONATO: I mi nismo manje lukavi, CAMILLO: Spretno je raspreo mrežu laži i prevare... LEONATO: Ali će se sam zaplesti u nju. Jer, tko drugom jamu kopa... Dolaze Filiberto i Lombardo. FILIBERTO: Čini mi se, da su ova dvojica španjolski vojnici. LOMBARDO: Možda bi nas mogli ponuditi jelom. Moj želudac zavija kao bijesan pas. FILIBERTO:: Šuti, sad se radi o ozbiljnim stvarima. Pozdravljam vas, gospodo. LEONATO: Smjerni pozdrav! FILIBERTO: Oprostite mi na smjelosti. Po vašem odijelu vidim, da ste Španjolac. Poznajete li možda nekog plemića, vašeg zemljaka? LEONATO: Ako živi u Rimu, poznavat ću ga. Kako mu je ime? FILIBERTO: Leonato, zastavnik! LEONATO: Zastavnik Leonato stoji pred vama. FILIBERTO: Vi? LEONATO: Sretan sam! FILIBERTO: Vi mi se još rugate? Smjesta mi objasnite, zašto ste me bez razloga uvrijedili? Još danas tražim zadovoljštinu, i to mačem. LEONATO: Da se možda ne varate, gospodine! Nikad vas nisam vidio. Ne znam, zašto me pozivate na dvoboj? FILIBERTO: Ti još pitaš zašto? Obeščastili ste moje poštenje, moj život i moj dobar glas! Odveli ste moju damu... LEONATO: Da niste možda preduboko zavirili u čašu, gospodine?... LOMBARDO: Gladan sam i žedan, moj želudac upravo bijesni... FILIBERTO: Pazite na svoj jezik, gospodine. Čuvajte se, da vam jednom za uvijek ne začepim usta. LEONATO: Uhvati pijanicu. Camillo skoči na Filiberta, obori ga na zemlju, veže mu ruke i turi mu čep u usta. Leonato za to vrijeme mačem zadržava Lombarda. A tebe neka đavo nosi! Lombardo pobjegne. Leonato klekne na Filiberta i veže mu ruke. Tako. A sada neka te san istrijezni! Leonato i Camillo odlaze. 

ZastorDRUGI ČIN 

Pred Isabellinom palačom. Na pozornici su Luzman, Tristan i Lofraso. LUZMAN: Kunem vam se, da je Octavijina haljina upravo kao krojena za Beatricu, a zlatni lanac kao da je srastao s njom. TRISTAN: A ako Octavija primijeti prevaru? LUZMAN: Saslušat ću je. Čudit ću se i šutjeti. TRISTAN: A dalje? LUZMAN: Što dalje? Dogodit će se čudo! LOFRASO: A pripovijest o mrtvom zastavniku? Taj se može svakog časa pojaviti. TRISTAN: Što je s Beatricinim prijateljem? 

5

LUZMAN: S kojim? TRISTAN: S onim Filibertom? LUZMAN: Nitko više nema prava na nju osim mene. TRISTAN: No, no, vi svakako morate biti pobjednik. LUZMAN: Da. I još ću se u treću pustolovinu baciti. Lofraso, nisam zaboravio na tvoje otkriće. TRISTAN: Mislite Isabellu, ženu venecijanskog plemića Patrizia? LUZMAN: Još večeras ću je privinuti na svoje grudi. TRISTAN: Večeras? LUZMAN: Čuj me. TRISTAN: Umirem od znatiželje. LUZMAN: Ona je mlada žena, a muž joj je starac. U njenim grudima sniva strast... TRISTAN: To vjerujem. LUZMAN:... koju starac ne umije probuditi. TRISTAN: Zar zbilja? LUZMAN: Poznajem tu strast umornih starkelja. TRISTAN: Pa neka vam bude. LUZMAN: A sada čujte, što sam naumio: Ovdje je njezina kuća. Ako postignemo, da se Isabella pojavi na prozoru, odigrat ćemo joj prizor tako, da će se morati diviti mojoj snazi, mojem junaštvu i mojoj plemenitosti. Moja će joj se vanjština i onako svidjeti. Vas dvojica morate glasno tvrditi, da Isabella nije lijepa, da se samo dobro liči, a i haljine da joj nisu najukusnije. Ja ću vam protusloviti i hvaliti njezinu ljepotu. Vi ćete me ismijati. Rječkat ćemo se. U zgodnom času latit ću se mača u obranu njezine ljepote. LOFRASO: Naum je dobar, samo pazite, da nas u zanosu zaista ne ranite. LUZMAN: Koješta! Baš u tome ćemo je i prevariti. Vi ćete navaliti na mene, ja ću vas odbiti i potjerati, a ti ćeš Lofraso viknuti: jao, umirem! LOFRASO: Dobro, samo čuvajte moju kožu. TRISTAN: Pazite, prozor se otvara. To je ona. Isabella se pojavi na prozoru. LUZMAN: Varate se! To što pričate o toj plemenitoj dami laž je, ludost, prostačka kleveta. Najljepša žena u Rimu je Isabellla. ISABELLA: Čini mi se, da govore o meni. TRISTAN: A što vi znate o njoj? Mi je dobro poznajemo i znamo, da je glupača i guska. LUZMAN: Sve to su samo pakosnici nabajali. Sami je niste ni vidjeli. Ja sam bio te sreće, da sam vidio tu božansku ženu. I zato ne ću nikada nikome dozvoliti, da kvari dobar glas tog ponositog andela. I još vam kažem: nije ona samo najljepša od sviju žena, već i najmudrija. LOFRASO: Mudra? Isabella? He! He! LUZMAN: Da isto tako mudra kao i lijepa. Cijeli Rim nema ljepotice, koja bi se mogla mjeriti s njom. Ni jedna žena nema tako žarkih i dubokih očiju, a od njena pogleda i suzno se oko nasmije. ISABELLA: Kako lijepo govori. TRISTAN: Nikad ne bih vjerovao, da netko može biti tako slijep. Kad ste je vidjeli? LUZMAN: Jutros! Kad je sunce najljepše obasjavalo obzorje, prošla je Isabella pokraj mene, kao kakva princeza. LOFRASO: Nevjerojatno, da se može čovjek poput vas, koji je proputovao čitav svijet, zagledati u običnu seljanku. Pozivali su vas na mnoge svečanosti u Španiji i Francuskoj. Zar niste vidjeli lijepih žena? LUZMAN: Ukočene i naličene lutke sretao sam svuda na svojim putovanjima. Vidio sam žene, koje su pjesnici opjevali i usporedivali ih sa savršenstvom. A što su sve te žene prema Isabelli? Ni jedna joj nije ni do pete. ISABELLA: Pravi vitez! TRISTAN: U pogledu ukusa ne volim se svađati, no u ovom slučaju se zaista varate. LOFRASO: A, sada tek razumijem! Luzman misli na neku drugu. LUZMAN: Mislim onu prekrasnu Isabellu, ženu čestitog Patricia iz stare venecijanske obitelji. A zaista je pokvarenjak onaj, koji bi bio još toliko drzak, da je preda mnom vrijeđa. ISABELLA: S kakvim zanosom me brani. TRISTAN: Morali biste birati pametnije riječi, ako ne želite da mislimo o vama... LUZMAN: Govorim onako, ka.ko osjećam i mislim. I ako još netko od vas samo pisne, da nije plemenita, lijepa i kreposna, obračunat će s njim moj mač. LOFRASO: Hvalisavac španjolski. LUZMAN: Moje riječi nisu šala. Povucite mačeve. TRISTAN: Evo ti ćoravče. LUZMAN: Dvojica na jednoga! To je junaštvo! Naprijed! Ništarije! (Mačevajući odlaze. Mačevanje se nastavlja sve, dok ne izbjegnu pogledu Isabelle. Publika ih ne vidi; oni su naslonjeni na zid i udaraju mačevima. Čim vikne Lofraso: „Jao umirem.“ Pobjegnu Tristan i Lofraso i brzo se opet pojave u pozadini i budući da ih Isabella ne vidi, parodiraju daljnju ljubavnu scenu izmedu Luzmana i Isabelle) ISABELLA: Izdajstvo! Dvojica na, jednoga! LOFRASO: Jao! Umirem! ISABELLA: Kakav muškarac! Hrabar, ponosit i plemenit! Jednog je već svladao, a i drugog će za čas svladati. Nisam još vidjela viteza, koji bi bio tako lijep i tako jak. Zbog mene se upustio u tu borbu! Moju je čast branio! Oh, smiri se srce moje! Lupaš kao zvono, koje pozdravlja pobjednika. Luzman dolazi. Isabella pokrije koprenom lice i izlazi na balkon. LUZMAN: Pobjegoše, kukavice. Ovi se više ne će usuditi vrijeđati kraljicu mog srca. ISABELLA: Hej, mladiću! LUZMAN: Kako? ISABELLA: Dodite bliže! LUZMAN: Tko zove? ISABELLA: Zar me još uvijek ne vidite? LUZMAN: Oprostite. Bio sam zabrinut i zamišljen. ISABELLA: Zašto ste se ovdje borili? LUZMAN: Zar ja, lijepa gospodarice? Ne, to nisam bio ja. ISABELLA: A tko drugi nego vi. Poznajete li ženu, koju ste branili? LUZMAN: Do danas nisam znao za nju, nego tek po pričanju. Jutros sam je vidio prvi put. A sada sam duboko osramoćen, jer joj nisam mogao tako služiti, kako to ona zaslužuje. ISABELLA: A tko su ona druga dvojica? LUZMAN: Vojnička fukara, ne vrijedi ni govoriti o njima. Jednog sam oborio, a drugi je pobjegao. ISABELLA: A zašto ste branili onu ženu? LUZMAN: Jer sam Španjolac i plemić. Vidio sam je pred San Giacomom i rekli su mi, da se zove Isabella. ISABELLA: A znate li gdje stanuje? LUZMAN: Ne. Žali bože ne znam. Znam samo jedno: da sam najsretniji čovjek pod svodom nebeskim, jer sam bio te sreće, da sam vidio njezinu ljepotu. Nikad još nisam vidio tako dubokih očiju, nikad tako bujne kose, nikad tako sočnih usana, ni najljepša slika na svijetu me nije tako očarala. Žalim samo, što nisam mogao svoj život žrtvovati takvoj ljepoti. ISABELLA: Želite li joj služiti? LUZMAN: Kako bih smio! Iako sam plemić, ipak se ni u snu ne bih usudio pomišljati na ovakvu sreću. ISABELLA: A što namjeravate? 

6

LUZMAN: Blagosivljati nebo, što ću joj se smjeti iz daleka diviti. Moram doznati gdje stanuje, da je mogu nezapažen posmatrati, kada kao kraljica izlazi iz kuće, i slijedit ću je, da bih mogao cjelivati zemlju, koje se dotakne njena nježna nožica. ISABELA: I zadovoljili biste se time, da je iščekujete pred kućom? LUZMAN: Čekat ću kao prosjak pred pragom bogataša. Možda će doći dan, da će me moja kraljica primijetiti. ISABELLA: Bogata je, dobrog srca, a vi zaslužujete samilosti i sklonosti. LUZMAN: Vi je znate? ISABELLA: Dobro je poznajem. LUZMAN: Da niste možda s njom u rodu? ISABELLA: I to sam. LUZMAN: Odmah ste mi draži. Šteta samo, da ste tako pokriveni koprenom. Po milini vašeg glasa i ponositoj pojavi, čini mi se, da ste joj slični. ISABELLA: To mi govore i drugi. LUZMAN: Podignite koprenu. ISABELLA: A ako bih vam se svidjela? LUZMAN: Bilo bi to samo zato, što ste slični ženi koju ljubim. No to je nemoguće. Oprostite! Zbogom i dozvolite mi da odem. Imate li možda kakvu želju? ISABELLA: Samo jednu: da dođete u moju kuću. Tu ćete biti zaštićeni. Moj će muž znati obraniti plemića, koji se s mačem zauzimao za moju čast. LUZMAN: U vašu kuću? ISABELLA: Sakrit ću vas. LUZMAN: A gdje? Kamo? ISABELLA: Ako baš želite znati: u svoje srce. LUZMAN: Kako? Da niste vi... ISABELLA: Da, ja sam Isabella. LUZMAN: O, bože, kako sam zavrijedio toliku sreću! ISABELLA: Dođite samo. Tko se tako zauzimao za moju čast, neka vidi da znam biti zahvalna. Luzman odlazi u kuću. Isabela nestaje s balkona, Beatrice dolazi. BEATRICA: Lijepom sam Španjolcu poklonila svoju sklonost, al u srcu mi već kopka nemir i bojazan. Zaista, osvojila sam njegovo ponosito srce, ali izgubila sam svoju slobodu. Darovao mi je ovu haljinu i zlatni lanac. Da li je to dovoljno za moju izgubljenu nezavisnost? Ah, slobodo, izgubila sam te za šaku zlata, prodala sam te za svilu i drago kamenje. Istina, zakleo mi se na vječnu vjernost, a to isto traži i od mene. No zato bogme nisam došla u Rim. Već mi je žao, što sam napustila Filiberta. Bio je katkad grub sa mnom, ali je cijenio moju slobodu i nikada me nije mučio ljubomorom. Dok ja ovdje stojim i razmišljam, vrijeme prolazi. Požuriti moram, da stignem na vrijeme u dućan. Beatrice odlazi, Dolazi Octavia i s njom plemić Deofrido. OCTAVIA: Ne, to ne. Ti mi moraš pomoći, Deofrido! DEOFRIDO: Najprije si me izbjegavala i ismijavala, a sada, kad te je napustio tvoj ljepotan, sada sam ti dobar, jer me trebaš. OCTAVIA: Ja da sam tebe izbjegavala? DEOFRIDO: Ne samo mene. Sve si prijatelje ostavila na cjedilu zbog tog španjolskog pijetla. Niti slutiš niti možeš shvatiti, kakva me je ljubomora grizla cijelo vrijeme. Poklonio sam ti cvijet svoje ljubavi, a onaj drugi je ubirao plodove. OCTAVIA: Oprosti mi dragi, što nisam znala cijeniti tvoje prijateljstvo i što ti ljubav nisam uzvraćala. U boli žena spoznaje, tko joj je pravi prijatelj. Htjela sam samo iskušati tvoju dušu i uvjeriti se, da li bi me i u nesreći ljubio. DEOFRIDO: Samim riječima me ne ćeš uvjeriti. OCTAVIA: Slušaj. Luzman je sav izbezumljen dotrčao u moju kueu. Rekao mi je, da je ubio Leonata i da mora bježati u Napulj. Budući da je bio kao obično bez novca, dala sam mu svilenu haljinu i zlatni lanac. DEOFRIDO: Toj vucibatini? OCTAVIA: Kasnije sam saznala, da su njegove riječi bile lažne i da me je prevario, jer Leonato živi. DEOFRIDO: Da sam podlac kao on, sada bih uživao u svojoj osveti. Ali ja to nisam. Da ti kažem, koliko te ljubim, kaznit ću ga, čim mi dode pred mač. Ja ću ga... Beatrice se vraća. OCTAVIA: Ta djevojka, nebesa, pa to je moja haljina. DEOFRIDO: Ne varaš se? OCTAVTA: Poznajem je kao sebe samu. DEOFRIDO: Pozovi je. OCTAVIA: A što si mislio da ću šutjeti? Draga gospođice, samo čas. Nešto sam vas htjela upitati. BEATRICE: Molim, pitajte samo, rado ću vam biti na usluzi. OCTAVIA: Vi ste strani u tom gradu? BEATRICE: Parižanka sam i tek jučer sam stigla u Rim. OCTAVIA: A vaša haljina? Sigurno je najnoviji francuski kroj? Taj otmjeni nakit! Takva što može samo pariška moda izmisliti. Smijem li znati, da li je ta haljina bila skupa?BEATRICE: Što vas toliko ova haljina zanima? Pustite me! OCTAVIA: Oho, samo ne tako oholo, draga moja. Pokažite što se to ispod koprene svjetluca? BEATRJCE: Što vam pada na pamet? Koje li bezobraštine, napadate me na ulici. Maknite ruku! OCTAVIA: Gle, gle, i lanac od čistog zlata. Kako samo možete nositi tu težinu? BEATRICE: Pustite me. OCTAVIA: Sigurno je bio jako skup! Deofrido dođe Beatrici iza leđa i skida joj lanac.DEOFRIDO: Evo, lanac je već naš! OCTAVIA: Sve joj je to poklonio onaj razbojnik! BEATRICE: Pustite me! OCTAVLA.: Kako ste došli do haljine i lanca? BEATRICE: Jedno i drugo poklonio mi je plomić... OCTAVIA: Luzman? BEATRICE: Luzman! OCTAVIA: Luzman. A sada se brzo svucite. BEATRICE: U pomoć,... Razbojnici! DEOFRIDO: Ne vičite! Tiho! Skidajte, ili ću vas dati zatvoriti. OCTAVIA: Kako me to veseli! Pravo ti budi, mala moja. DEOFRIDO: Brže, brže, golubice, ili ću ti ja morati pomoći. Tako. To neka vam bude pouka, da se ne kitite s tuđim perjem. Octavio, da joj skinemo i podsuknju! OCTAVIA: Dosta je. Rublje joj ostavi. DEOFRIDO: A sada hajdemo. OCTAVIA: To je škola! Ako te netko ovdje nađe, dušice, nadam se, da neće biti prvi put, da te muškarac ovakvu vidi. Octavia i Deofrido odlaze. BEATRICE: Koje li sramote! Izgubljena sam! Nebo je kaznilo moju lakoumnost. Sama sam svemu tomu kriva i pravo mi budi. Zbog tog brbljavog varalice napustila sam svog zaštitnika. Onaj, koji nije zadovoljan s onim što ima, bolje ni ne zaslužuje. A što ću sada? Dolaze Isabellin muž sa slugom Eugenijem. PATRIZIO: Poslanik je zaista vrijeđan čovjek. EUGENIO: To sam po napojnici primijetio. 

7

PATRIZIO: I plemenit. Obvezao me je svojom uslužnošću. BEATRIĆE: Molim vas, gospodine, smilujte se unesrećenoj ženi! PATRIZIO: Što je to? EUGENIO: Žena, i zgodna, kako se čini. BEATRICE: Napadnuta sam bila i opljačkana. EUGENIO: Ovdje na ulici? PATRIZIO: Jadno, lijepo dijete! Jeste li iz Rima? BEATRICE: Iz Francuske, plemeniti gospodine. PATRIZIO: Nikad još nisam vidio tako dražesne žene. A tko vas je napao, grlice? BEATRICE: Ljubomorna žena. EUGENIO: Hvalite bogu, da ste ostali živi. Nijedna zvijer nije tako krvoločna i divlja kao ljubomorna žena. PATRIZIO: Zgodna bi bila ta igračka za ljubakanje. Lijepo bi bilo tješiti je. EUGENIO: Gospodaru, vaša supruga dolazi. ISABELLA (dolazi) Jesi li stigao, Patrizio? Još prije nego stupiš preko praga naše kuće, moram ti ispripovijedati, što se danas ovdje dogodilo. PATRIZIO: Izvrsno i ja imam tebi nešto pričati. Čini mi se, da je ono, što ću ja tebi ispričati važnije i hitnije. ISABELLA: Dobro. Što se dogodilo? PATRIZIO: Pogledaj tu jadnu djevojku. Francuskinja je i sasvim strana u našem gradu. Nikoga ne poznaje. A da bude stvar još zamršenija, opljačkali su je pred našom kućom. Mislim, da je naša kršćanska dužnost, da joj pružimo zaštitu u našoj kući. ISABELLA: Ja sam pripravna, i neka bude kako želiš. PATRIZIO: Samo mi još jednom potvrdi, da si zaista s tim sporazumna. ISABELLA: Od srca rado, prijatelju, to više, što imam i ja sličnu molbu. PATRIZIO: Sličnu? Što želiš? ISABELLA: Neki je plemić pred našom kućom u obrani moje časti ubio protivnika. Pošto se morao sakriti, zamolio je, da ga sklonemo u našoj kući Mislila sam, da je naša kršćanska dužnost... PATRIZIO: Dobro si mislila, drago dijete. A gdje se nalazi taj gospodin? ISABELLA: Eugenio, zovni gospodina! EUGENIO: Evo, već dolazi! LUZMAN: (dolazi) Najponiznije se klanjam vašemu gospodstvu i zahvaljujem vašoj dobroti, da ste me uzeli pod svoj krov i svoju zaštitu. PATRIZIO: Drago mi je, da vam mogu biti na usluzi, kao plemiću, u obrani plemićke časti. ISABELLA: Vi ste Parižanka? BEATRICE: Da. Došla sam iz Pariza. ISABELLA: A tko vas je zlostavljao, jadno dijete? LUZMAN: Do vraga, pa to je Beatrice. BEATRlCE: Ah, ljubomorna žena je iskalila svoj bijes na meni. Bože! Luzman. ISABELLA: Umirite se. U mojoj ćete se kući oporaviti. BEATRICE: Predobri ste. LUZMAN: Kako je samo došla ovamo? Bojim se, da će se moj naum izjaloviti. PATRIZIO: Izvolite u kuću. Tamo ćete nam ispripovijedati sve, što se dogodilo. LUZMAN: Nebesa! Sad mi je potrebno čudo! PATRIZIO: Eugenio! Ta žena nie sve više draži. Patrizio i Eugenio odlaze u kuću. ISABELLA: Volim ga. Daj bože da to osjeti! (Ode u kuću) LUZMAN: Što to znaci, Beatrice? BEATRICE: Šuti, propalico! LUZMAN: Kako samo izgledaš! BEATRICE: Octavia i njezin kavalir su svemu krivi. Oteli su mi haljinu i zlatni lanac! Što sad? LUZMAN: Pouzdaj se u mene. A sada brzo u ovu kuću. Tu ima novaca, koji nama treba. BEATRICE: Ne vjerujem ti više. LUZMAN: Zar nisi primijetila, da se starčić zagrijao za tebe? BEATRICE: To da... LUZMAN: No, onda! Iskoristi priliku, koja ti se pruža. Tebe ljubi starac, a ljepotica mene obožava. Beatrice i Luzman odlaze u kuću. Dolaze Tristan i Lofraso. LOFRASO: To je bilo divno. Luzman je genij. TRISTAN: Samo da mi je znati, kako je sve to svršilo? LOFRASO: Razgovarao je s njom, to sam vidio! TRISTAN: Onda je ribica već zagrizla. LOFRASO: Taj zna baratati sa ženama. TRISTAN: I te kako. Špekulira, kalkulira, pretvara se i tako pripovijeda, da ga nikako ne možeš ni za što uhvatiti. Moli, prosi, plače, traži, zapovijeda, od straha blijedi, od bijesa crveni, razljuti se, da sav protrneš, a za tren je opet krotko janje, koje te osvaja svojom ljubeznom nješnošću. Kakva li pustolova! Đavolski momak! Obučen je uvijek kao pravi plemić. Kao knez se hrani i ako ima čudom novaca, rasiplje ga punom šakom, kao kakav kralj, a nitko osim nas ne zna, da je puka sirotinja. LOFRASO: Zato se i zove Vitez čudesa. TRISTAN: Ovakvog čovjeka još nisam sreo. Kad nema novaca, a tog nikad nema, zalaže posljednje odijelo ili pozajmljuje od prijatelja, pred kojima se onda sakriva, jer nikad ne vraća. Onda se kocka, banči, pije i vara žene. Eh, žene! Operuša za prstenje, zlato, nakit, pa čak i za haljine, a svega vole. Što ih više krade, to više ga ljube. Posljednju košulju bi mu dale. LOFRASO: Zato se i naziva Vitez čudesa! TRISTAN: A da ga tek vidiš u društvu vitezova i prinčeva! Oni ga upravo obožavaju. Pozivaju ga na svoje gozbe, časte ga, kao da im je ravan, i uživaju u njegovim pustolovmim pričama, koje nisu ništa drugo no izmišljotina i laž. Priča im o svojim junaštvima u Burgundiji, Španiji, Francuskoj, Portugalu i Flandriji. Obožavaju ga i svaku riječ mu vjeruju, a sve što priča, sve je laž. LOFRASO: Zato se i naziva Vitez čudesa! TRISTAN: Poznaje sve lijepe žene, kao i najotmjenije svodilje, koje ga uvijek opskrbljuju novim ženama. Sve ih zna. I onda on priča velikoj gospodi, koja je žena ljepša, koja mlada, koja je vruća, kakvog je zdravlja, da li je bez mane, da li je vitka ili je debeljuškasta, svečano izriče sud o tome, da lj je žena mudra ili ogranižena, i ako on hvali krepoist koje žene, odmah će i cijeli Rim o njenom dobrom glasu pričati. Nema gozbe, na koju ne bi bio pozvan i na kojoj ne bi bljesnuo u novoj sjajnoj odori, a otkada da znam, još mu krojač nije sašio ni hlače. Pogledaj ga: odijela mu pristaju kao da su krojena za nj. Tko je on zapravo? Tko mu je otac? Ako ga tko upita, tajanstveno šapne, da u njegovim žilama teče plava krv. Događa se često, da se predstavlja kao plemić, a i markizom se već često nazivao. LOFRASO: Zato i jest Vitez čudesa! TRISTAN: Evo ga. Upravo dolazi iz Isabelline kuće. LOFRASO: To ne će dobro svršiti. Luzman dolazi. LUZMAN: Što kažete na to? Sve ide kao po loju. Lađu svog života upravio sam danas preko plavog mora i uz blagi vjetrić sretno uplovio u sigurnu luku. A sada spuštajmo jedra i bacajmo sidro. Svi na koljena, opjevajte čudo! A bogu ljubavi, koji je to čudo potpomogao, prinesite žrtvu! TRISTAN: Ako prinesite žrtve bogu ljubavi, što ćete žrtvovati svom vjernom sluzi? 

8

LUZMAN: Kneževski ću te nagraditi! LOFRASO: A mene... gospodaru? LUZMAN: I tebe! A sada slušajte: govorio sam s Isabellom. Pričao sam joj, da sam otpremio na drugi svijet čovjeka, koji je blatio njenu čast i da moram sada bježati pred osvetnicima. Tako sam joj lijepo to opisao, da mi je ponudila sklonište u svojoj kući i zaštitu svog muža. Da mi je uz to poklonila i svoje srce, ne moram naglasiti. To bi, znači, bilo u redu. Sada stanujem ovdje. Tek što sam to postigao, eto i njezina muža, a s njim što mislite tko? Beatrice! TRISTAN: Što, Beatrice? LOFRASO: Kako je to moguće? LUZMAN: Octavia ju je napala na ulici i oduzela joj haljinu i nakit. LOFRASO: Beatrica je primijetila prevaru? LUZMAN: Bjesnjela je, ali sam je umirio. Sve to sada nije važno. Glavno je Isabella. Ona me ljubi. Čujte, kako me ljubi: najprije mi je poklonila priličnu svotu zlatnika, da kupim sjajna odijela, da najmim služinčad i paževe, a onda mi je darovala i ove dvije kese, da među inim nabavim i konja. LOFRASO: Kako ste samo uspjeli? Vi ste čarobnjak! LUZMAN: Kako treba operušati zaljubljene, naučio sam od Octavie. Rođen sam za kneza, a što do sada nisam mogao tako živjeti, priječila je zlokobna zvijezda... Moj je otac bio običan seljak. Od njega nisam baštinio taj dar. Čini mi se, da svoju kraljevsku ćud imam zahvaliti vezama moje majke. A sada idite i najmite služinžad i paževe i gledajte da budu lijepi i pošteni. TRISTAN: A gdje želite, da vam najmimo stan? LUZMAN: Najbolje konačište bi mi moglo poslužiti, samo pazite, da prostorije budu dostojne mojeg sjaja, prozori veliki, pogled na dvorište, da mogu ujutro, Čim se probudim, još iz kreveta vidjeti, da li mi je konj brižljivo timaren. LOFRASO: Hoćete li nam pokloniti livreje? LUZMAN: Razumije se! A sada požurite, da mi uredite kuću i pozovete najboljeg krojača. Od sada ću se zvati gospodin plemeniti Luzman. Recite to gostioničaru, da ne bude zabune. Stoj! Ime mi se baš naročito ne sviđa. Morat ću naći neko plemenitije ime, koje već ima u svijetu svoj glas. Što misliš ti, Tristane? TRISTAN: A kako bi bilo, da se zovete Mendosa? LUZMAN: Ime nije loše, samo se prečesto čuje. TRISTAN: Nazovite se Guzman, to čak i njemački zvuči. Guzmani su vojvode od Sidonije. LUZMAN: Luzman Guzman. To ne zvuči dovoljno ozbiljno! TRISTAN: Onda Enriquez, iz te su kuće kraljevi! LOFRASO: Mauriquez bi bilo također dobro ime, a Laras se zove najstarije plemstvo! TRISTAN: Toledos? LOFRASO: To je lijepo ime! TRISTAN: Ei Giron, Cerda, Lerma... LUZMAN: Dosta! Dosta! TRISTAN: Najbolja imena smo vam predložili, i najslavnija. LUZMAN: Znam. Čujte! Od danas se zovem Don Luzman plemić od Toleda i Mendone Giron Enriquez Laras. LOFRASO: To je bajno... dugo. LUZMAN: Da. Za početak je dovoljno dugo. A sada put pod noge i učinite kako sam zapovijedio.(Trlstan i Lofraso odlaze) Plemstvo je dar neba. Ako si list starog stabla, dolaziš na svijet kao plemić i zvučan naslov ti padne u pelene. Plemić si, i tvoje ime vrijedi samo zato, što je tvoj otac od svog djeda baštinio zvučan naslov. Niti si se za nj trudio ni borio. Ako si, osim toga, još iz bogate kuće, ne treba da zavidiš ni vladaru, jef su ti sva vrata otvorena. Mi, obični smrtnici, moramo se boriti za naš kruh svagdašnji, za naše odijelo, koje prikriva našu neplemenitu golotinju, a vi plemeniti, gledate s prezirom na nas, jer ste gotskog roda. Čemu sve to? Svi ćemo jednako sklopiti oči, i vi i mi. Tamo će nas jednako crvi izjedati! Camillo i Leonato dolaze. Luzman se povuče i prisluškuje. LEONATO: Haljinu i nakit ću mu oteti, to sam obećao Octaviji. Odgovarat će i za tu podlost. CAMILLO: Bodež u rebra, gospodaru! LEONATO: To ne bi bilo pametno. Najprije saznati, da li još ima te stvari. Pojavi se Luzman. CAMILLO: Kao da ste ga naručili, evo dolazi. Ali sada pazite, da vas ne prevari. LUZMAN: Što vide moje oči! Vi ste to, gospodine Leonato? Dozvolite mi, da vam se poklonim. Beskrajno žalim, što nisam znao, da mogu tako slavnog i opjevanog čovjeka ubrajati među svoje prijatelje. LEONATO: Dosta! Govorimo o drugim stvarima! Htio bih znati, da li odijelo... LUZMAN:... koje ste zamijenili s mojim, da me spasite, još imam? Evo ga na meni, a i moje vama pristaje. Ako želite, možete ga zadržati. Sretan bih bio, ako bih vam ga smio pokloniti iz zahvalnosti, što ste mi pomogli u opasnosti. Malo prije sreo sam španjolske vojnike iz vaše regimente, koji vas se ne mogu dovoljno nahvaliti. Sada znam, da ste pobijedili više neprijatelja, nego li sam ja napisao stihova. LEONATO: Vidim, da su vas dobro izvjestili. A sada želim s vama govoriti o važnijim stvarima. LUZMAN: Najvažnije u životu, dragi prijatelju, je sam naš život, a vi ste mi ga spasili. Hvala vam!LEONATO: O, molim. No, to sad nije važno. U našem slučaju se radi... LUZMAN:... uradili ste kako plemić, i dovijeka bit ću vaš dužnik. Vi ste plemenit, uslužan, pametan i hrabar. To sam razglasio medu svojim prijateljima... i dodao sam, da ste uzor kavalirstva. Uvjeren sam, da ste potomak starog španjolskog plemstva. Mislim, što više, da ste porijeklom Got. LEONATO: Naše je plemstvo u Španiji poznato i cijenjeno, ali Got nisam. Kao zastavnik služim u gardi. LUZMAN:... vi ste vojnik kao i ja. Vjerujem, da ćemo postati pravi prijatelji. CAMILLO: Mislite na Octaviju! LEONATO: U ovom času ne mogu raspravljati s njim o ženskim stvarima. CAMILLO: Ako vi ne možete, ja ću. Hej, gospodine, a gdje je svilena haljina, koju vam je dala Octavia? Gdje je zlatni lanac? LUZMAN: Što blebećeš? CAMILLO: Prevarili ste Octaviu za haljinu i lanac. LUZMAN: Gospodine zastavniče, vaš se sluga miješa u naše razgovore. Moj se to ne bi usudio. LEONATO: Šuti Camillo! To što vam je spomenuo moj sluga, to sam saznao danas od Octavije. Dozvolit ćete mi, da vas upitam, da li je to istina? LUZMAN: Valjda ne vjerujete, da bi se čovjek moga roda dao darivati od žena, koje pripadaju danas jednom, a sutra drugom? Uvjeren sam, gospodine zastavniče, da ste mog mišljenja! LEONATO: Želio bih znati, što je s Ostavijinim stvarima? LUZMAN: Poznavatelj ste žena, znate da je Octavija pakosna, gramzljiva. Poznato vam je, koliko je već muškaraca upropastila. I ovakva žena, koja zgrće novac, koja radije gladuje, nego da na jelo potroši, koja je kao vještica škrta, i ta da bi me darivala? Dragi prijatelju, ako to vjerujete, ne poznajete Octaviju, a mene još manje. LEONATO: Gotovo vjerujem, da mi je lagala. LUZMAN: Sudeći po onom, što su mi o vama pričali, čini mi se, da ste promišljen strateg i da vas oko nikad ne vara. Ne dozvoljavajte, da vas žene lažnim pričama izvrgavaju ruglu. LEONATO: Kod žena i strateg pogriješi. LUZMAN: Mudra izreka i istinita. A ti, lukavi Camillo, stidi se, da te je nasamarila ovakva žena. Hrabar si kao vojnik i borac, ali nemoćan pred ženskom suzom. Poznata su mi i tvoja junaštva, čuo sam danas i o tebi o tvojim podhvatima kod Namuza, a i o tvojim prepadima u Flandriji, o uglednim prijateljima s kojima si bančio, i o ženama, koje su ludovale za tobom. CAMILLO: Nekoć bilo, gospodine. Ah, da, da, to su bili dani, a tek noći... LUZMAN: Počastite me, dodite sa mnom. Pozivam vas u najotmjeniju gostionicu. Pričat ćemo o našim slavnim danima. Budite moji

9

gosti. Mnogo vam dugujem, jer da vas nije bilo, nikad ne bih bio tako... bogat. Na vjerno prijateljstvo, hoćete? LEONATO: Evo moje ruke! LUZMAN: I ti, Camillo! CAMILLO: Zahvalan sam vam, gospodine! LUZMAN: A poslije gozbe odvest ću vas najljepšim djevama, koje ljube, kako vas još ni jedna u životu nije ljubila. LEONATO: Pođimo! CAMILLO: Ah, tako sam živio u Flandriji! (Leonato i Camillo odlaze) LUZMAN: Gozbu ćete platiti vi! A one divne djeve, plod su moje bujne mašte. Luzman ode za njima. Filiberto i Lombardo dolaze. FILIBERTO: I haljinu su joj svukli? LOMBARDO: Na ulici! Zamislite tu drskost! FILIBERTO: Neka žena je to uradila? LOMBARDO: Sama mi je priznala. Bila je sa svojim ljubavnikom. I dičili su se svojim djelom. FILIBERTO: Kako je to moguće? Beatrice ne poznaje ni jednu ženu u Rimu. LOMBARDO: To je istina, ali zato poznaje muškarca, radi kojega vas je napustila. FILIBERTO: Zastavnika Leonata? LOMBARDO: Kakav zastavnik. To je bio neki Španjolac Luzman. Octavia mi je sve ispričala. Luzman je bio Octavijin ljubavnik, a napustio ju je radi Beatrice. Octavia je svukla Beatrici haljinu, koju je Luzman izmamio Octaviji, da obdari Beatrice. FILIBERTO: Kakva sramota! A je li Octavia lijepa žena? LOMBARDO: Španjolka je i lijepa. Još nisam vidio ljepše. FILIBERTO: Jesi li bar pitao, gdje bih našao Beatricu? LOMBARDO: Jesam. Ali Octavia se samo prezirno nasmijala. FILIBERTO: A onaj muškarac, s kojim si zatekao Octaviju, da li je on Španjolac? LOMBARDO: Ne, iz Napulja je i zove se Deofrido! FILIBERTO: Misliš li, da je zaljubljen u Octaviju? LOMBARDO: Čini mi se, da jest. FILIBERTO: Pođimo k njima po haljine! LOMBARDO: To bi bila ludost, gospodaru! FILIBERTO: Zašto? LOMBARDO: Najprije moramo pronaći Beatricu! FILIBERTO: Imaš pravo, a onda idemo po haljine. Kad bi barem znali, gdje stanuje Luzman. LOMBARDO: To ćemo saznati kod španjolske regimente! FILIBERTO: Onda požurimo. LOMBARDO: Samo čas. Sakrijmo se. Dolaze dvojica. Jedan izgleda kao španjolski vojnik. Prisluhnimo! TRISTAN (dolazi s gostioničarom) Kuća mi se čini zgodna i prostorije udobne. GOSTIONIČAR: I kralj bi se u njima ugodno osjećao. Mogu li konačno saznati ime? TRISTAN: Don Luzman plemić od Toleda i Mendose, Giron, Enriquez, Laras. GOSTIONIČAR: Toliko gospode! Pretijesno će im biti! TRISTAN: Štogod! Radi se o jednom velikom gospodinu, koji nosi sva ta uzvišena imena. GOSTIONIČAR: Onda je sve u redu. Toliko imena ima Vaš plemeniti gospodar? TRISTAN: On je među plemićima najugledniji i najbogatiji. GOSTIONIČAR: Neka bude, kako smo se dogovorili! TRISTAN: Da. A za moje posredovanje isplatit ćete mi deset forinti. GOSTIONIČAR: Evo vam. Ima li vaš gospodar kakve naročite želje? TRISTAN: Pa bile bi... Među inim, imajte za njega uvijek pripremljena dva naročita jastuka koje treba izjutra, ako ide k misi! GOSTIONIČAR: Imam jastuka iz najfinijeg đenoveškog baršuna. TRISTAN: A kakve boje? GOSTIONIČAR: Imao bih dva nježno ljubičasta. TRISTAN: Boja bi odgovarala. GOSTIONIČAR: Onda bi sve bilo uredeno. Pozdravljam vas i žurim se da sve pripremim. Gostioničar odlazi. Filiberto i Lombardo se pojave. FILIBERTO: Oprostite, gospodine, slučajno sam malo prije čuo iz vaših usta ime dona Luzmana. Znadete li možda, gdje bih mogao naći gospodina? TRISTAN: Prije kratkog vremena govorio sam s njegovom milošću. FILIBERTO: Vi ga poznajete? TRISTAN: Njegov sam sluga! FILIBERTO: Biste li mi mogli reći, da li se nalazi kod dona Luzmana neka mlada Parižanka? TRISTAN: Bila je... FILIBERTO: Kako? TRISTAN: Bila je i sada više nije! FILIBERTO: A gdje je sada? TRISTAN: I to vam mogu kazati: dama je prešla u druge ruke, iz kojih je vi nećete moći preoteti, jer je gospodin, čije je ona trenutno vlasništvo, bogat i ugledan. FILIBERTO: Zašto je ne bih mogao osloboditi? Ona pripada meni! TRISTAN: Sada ona živi lijepim i uzvišenim životom u tajanstvenom hramu, u koji imaju pristup samo fina gospoda, koja se po katkada žele povući iz burnog života u opojnu tišinu ljubavne strasti. Jednom riječju ona je u javnoj kući, a onaj fini gospodin je svodnik, koji zarađuje s njome grdne novce. FILIBERTO: S niom? što kažete? To je sramota! Gdje je ta kuća? TRISTAN: Upravo stojite pred njom! FILIBERTO: Lombardo. udimo. Kako se zove svodnik? TRISTAN: Patrizio! FILIBERTO: I on je iskorišćuje? TRISTAN: Uđite i uvjerite se sami. Zbogom sad, čekaju me važni poslovi. (Ode) FILIBERTO: Što kažeš na to! LOMBARDO: A što kažete vi? FILIBERTO: Nevjerojatno! U meni sve vrije! Najradije bih zapalio kuću. LOMBARDO: A ako nas je mladić prevario? FILIBERTO: Ne, ne! Osjećam, da ie govorio istinu. Pokucaj! LOMBARDO: Kucam! FILIBERTO: Ne tako tiho! LOMBARDO: Kucam jače! FILIBERTO: Hej, otvorite! ISABELLIN GLAS: Što je? FILIBERTO: Otvaraj! ISABELLA (dotazi na balkon) Tko tu viče? FILIBERTO: Nesretna ženo, otvaraj ovu kuću grijeha i to smjesta, jer ću inače razvaliti vrata. 

10

ISABELLA: Zar ste poludjeli? FILIBERTO: Otvaraj! Gdje je gazda ove bludne kuće? ISABELLA: Bože moj, koga vi to tražite? FILIBERTO: Svodnika Patrizia! ISABELLA: Kako se to izražavate, bezobrazniče. FILIBERTO: Ti si bezobrazna. ISABELLA: Upomoć. Sluge, upomoć! PATRIZIO (dolazi na balkon) Što znači ta vika? Što je, Isabella? FILIBERTO: Vrati mi ženu, koju si ugrabio! PATRIZIO: Pijani ste. Podite kući! FILIBERTO: Pasji sine! U svom dućanu prodaješ žene, a pred svijetom bi htio izgledati čestit. PATRIZIO: Vi ste ludi! FILIBERTO: Vratite mi moju prijateljicu! PATRIZIO: Idite kući i otrijeznite se. (Patrizio i Isabella odlaze) FILIBERTO: Udi, Lombarde! LOMBARDO: Vrata su zaključana! FILIBERTO: Upri u njih, kukavice! Eugenio dolazi na balkon s vedrom vode. EUGENIO: Hej, ti! Ovo nije krčma! FILIBERTO: Ne vrijeđaj krčme. EUGENIO: Još ti nije dovoljno pića! Evo ti tekućine! Na! Sad se nosi! FILIBERTO: Kukavno pseto! LOMBARDO: Dobro vas je pogodilo! EUGENIO: A sada brzo kući, ili ću vas gađati ovim loncima. FILIBERTO: Lombarde, obriši me, skroz sam mokar! LOMBARDO: Stali ste mu baš na nišan. Ja sam na sreću odskočio! Dolazi Luzman. LUZMAN: Zastavnik se gosti sa svojim slugom, a ja sam odmaglio. Dobar tek! A račun će platiti sam! Tko je ovdje? Čini mi se znanci. Od zla dođoh na gore. LOMBARDO: Evo nam pomoć nekog gospodina. FILIBERTO: Samo nebo vas je poslalo ovamo, poštovani gospodine! LUZMAN: Ako se ne varam, poznajem odnekud vaše gospodstvo! FILIBERTO: Pa naravno da se poznajemo! Vi ste mi jučer donijeli vijest, da je moju prijateljicu Beatricu odveo zastavnik Leonato! LUZMAN: A, sjećam se! FILIBERTO: Tako je. Samo ste se u osobi prevarili. Nije ju ugrabio zastavnik Leonato već drugi, Luzman! LUZMAN: Luzman! Što ne kažete? A možda imate pravo. Zaista sam se mogao prevariti. Oprostite! Ona dvojica su tako slična, da ih je lako zamijeniti, a osim toga ta se otmiea dogodila tako brzo... FILIBERTO: Ništa zato. Medutim je Beatrice već u drugim rukama. Luzman nije imao sreću s njom, oteo ju je neki stari svodnik! LUZMAN: Ma nemojte! Kako ste to saznali? FILIBERTO: Luzmanov sluga mi je to ispričao. Slučajno sam ga sreo. LUZMAN: A što ste poduzeli? FILIBERTO: Što sam mogao? Evo tu pred vratima stojim i ne mogu unići. Ispsovao sam ga. Tražio sam, da mi vrati Beatrice. LUZMAN: A on? FILIBERTO: Vikao je na mene, da sam lud i naredio da me poliju vodom. Pogledajte, sav sam mokar. LUZMAN: Morate se osvetiti! Idite na sud i tražite četiri stražara, da uhapse otimača. Ako trebate mene rado ću vam biti na usluzi. Čekat ću vas ovdje. FILIBERTO: Hvala vam na savjetu. Već se žurim! Filiberto i Lombardo odlaze. LUZMAN: A što će se sada dogoditi? Vjerojatno: čudo? Dolazi Lofraso s paževima Fabijem i Tulijem i konjušarom Pazzonom. LOFRASO: Gospodaru! Evo vam dva paža: Fabija i Tulija. Nadam se, da ćete biti zadovoljni s njima. A ovaj ovdje je vaš konjušar Pazzone. PAZZONE: Na vašu službu, gospodaru. Konjušar sam i konjski pedagog. Ako vaš konj još nije prošao visoku školu, ako ne zna skakati preko zapreka, sve ću ga naučiti. Samo mi dozvolite, da ga vidim! LUZMAN: Najprije ga moram kupiti! PAZZONE: Dobro, onda... LOFRASO: Ovo su paževi! LUZMAN: Kako se zoveš? FABIO: Ja sam Fabio! LUZMAN Ispravi se! A ti? TULIO: Tulio! LUZMAN: Dobro. Uzimam vas! PAZZONE: Ako konj još ne bi bio jašen, morali biste dodati još koji novčić. LUZMAN: Tvoje ime? PAZZONE: Zovem se Pazzone. Iz Bergama sam, gdje je najbolji pršut. LUZMAN: Od konjskog mesa? PAZZONE: Što mislite, gospodaru. Pravi konjušar više voli svoju životinju, nego svog gospodara. LUZMAN: Voliš li popiti? PAZZONE: Ako je vino dobro bogme volim! LUZMAN: A znadeš li i pjevati? PAZZONE: Naravno da znam. Uz vino se mora pjesma oriti, LUZMAN: Da možda i ne plešsš? PAZZONE: Da smo u štali, odmah bih se odazvao vašem pozivu! Filiberto dolazi sa sudskim slugama i stražarima. SLUGA: U ovoj kući? Gospodine, vjerojatno se varate! Tu stanuje ugledni Veneeijanac? FILIBERTO: Najobičniji svodnik! SLUGA: To ne će biti točno! FILIBERTO: Ako meni ne vjerujete, pitajte onda gospodina. On je moj svjedok! SLUGA: Što znate kazati o tome? LUZMAN: Izvolite stupiti malo na stranu. Ja ne bih htio, da i ostali čuju tu sramotu! SLUGA: Vrlo dobro. A sad, da čujem! LUZMAN: Onaj je gospodin pobjegao iz ludnice. Vežite ga, strpajte u zatvor, da ne počini još veće zlo. SLUGA: Vežite ga! FILIBERTO: Koga? Mene? Do vraga, natrag! SLUGA: Naprijed! U ludnicu s njim! FILIBERTO: Izdajice! Ti ćeš me upamtiti. Tko si ti? LUZMAN: Zovem se Luzman! FILIBERTO: Luzman! Đavo! SLUGA: Pritegnite remenje. Vodite ga! 

11

FILIBERTO: Španjolski gade! Pustite me, da mu glavu smrskam!... LUZMAN: Uuuuh! Prošlo je! Pa to je ipak bilo čudo! 

ZastorTREĆI ČIN 

Pred Isabellinom palačom. Noć. Mjesečina. Isabella i Luzman u bijelozlatnim svečanim haljinama. LUZMAN: Isabella, jedina moja, ako ti nisam tako drag i tako svet, kao tvoj vlastiti život, onda me ostavi. Pusti me, neka moje bijedno srce, koje si ranila, iskrvari u samoći. Ne mogu te više zaboraviti, prečvrsto si me vezala uza se. Ne muči svoju dušu sumnjom, nemaš za to razloga. Nikada, pa ni u snu, nije se moje srce pokolebalo. Ljubim te! Najprije mi je dušu ispunjala duboka zahvalnost, jer si me zaštitila, a iza te zahvalnosti je rasplamsala ljubav, velika, lijepa i žarka ljubav! Ljubim te, Isabello! Vječno ću te ljubiti. Ne znam, zašto mi ne vjeruješ? ISABELLA: Sklonost, koja je plod zahvalnosti, ne može biti nikada tako duboka i tako iskrena kao prava ljubav. Takva sklonost može biti proračunato lukavstvo. LUZMAN: Pa kad bi čak tako i bilo! I u tom slučaju bi morala cijeniti razum i mudrost, a ne koriti ih. Kroz razum i mudrost mora se odgajati nježni cvijet prave ljubavi. Ono jutro, kad sam te prvi put vidio i u svojoj te mašti okrunio za kraljicu svog srca i života, nisam to učinio iz hladnog lukavstva. Kako mi ranjavaš srce. Zar sam sagriješio, što sam se onda zaljubio u tebe, a ti si sada, s tim što si učinila za mene, moju tihu ljubav rasplamsala do ludila. ISABELLA: Lijepo pričaš, ali mene ne ćeš razuvjeriti. Ne vjerujem u pravu Ijubav. Ti tvrddš, da si zbog mene ubio čovjeka. čudno je, da se o tome nigdje ništa ne zna. Sud te ne proganja, a niti te traže. Ako netko u Rimu u dvoboju padne, za čas čitav grad o tome govori. LUZMAN: Žalosne su tvoje riječi za mene i za moju ljubav. Vidim, da tvoja sklonost prema meni nije ni tako duboka ni tako iskrena kao moja. Kako možeš tako govoriti? Taj je čovjek bio stranac, a Rim je velik grad. Lukavstvom i velikom svotom novaca, uspio sam da se zabašuri taj dvoboj i da se sumnja otkloni. Prisižem ti: ako prezreš moju ljubav i ako bi mi mogla tek onda ljubav pokloniti, kad bih jecao iza tamnih rešetaka, odmah ću stupiti pred suca i sam sebe optužiti. To ću i učiniti, ako ne povjeruješ mojim riječima. A ja bih one odbrojene dane, u očekivanju krvnika, sretan snivao o tebi, jer bi mi pripadalo tvoje srce. ISABELLA: Luzmane, najmiliji moj, čarobnjak si i lijepo pričaš. Oprosti mi, ako mi ljubomora potkapa čuvstva i muči moju bijednu dušu. Iznenada se sumnja rada, no tebi moram zahvaliti, što si je na vrijeme rastjerao. Ne! Ne smiješ moje jadno srce mučiti s tako tamnim mislima i ne ću, da se izlažeš nesreći tek zato, da u meni vjeru utvrdiš. Vjerujem ti! Sklad duša može najjače vezati ljubavnike. Ne ljuti se. Zašto okre ćeš glavu od mene? LUZMAN: Dobro znaš, da me milina tvojih riječi razoružava. Ako želiš, raspolaži sa mnom izvoli radi što hoćeš, ja sam tvoj rob. Samo jedno te molim: ne diraj u moju čast! To nemoj! Bojim se, da si me se već zasitila i da sa mnom još postupaš samo kao žena! ISABELLA: Ne govori tako! Čini mi se, kao da želiš izigravati uvrijeđenoga. LUZMAN: Bog mi je svjedok, da to nije istina. Uvidam, da sam svoj san o sreći gradio na labavom temelju i da tvoja ljubav prema meni umire. Oh! Što će mi još moj život? ISABELLA: Nepravedan si! Zabavljen si samo svojim jadom, a ne razmišljaš, koji je uzrok tom nesporazumu. LUZMAN: Kaži mi uzrok! ISABELLA: Moja sumnja! Ona je plod moje ljubavi, jer znaj: nema na svijetu žene, koja bi te predanije ljubila. LUZMAN: Uzalud me tješiš! Moje srce, koje si ti ranila, ne prestaje krvariti! Ostaj zbogom! Ja odlazim. ISABELLA: To bi bila moja smrt! LUZMAN: Oh, vi žene! Kad vam čovjek pripada, mislite, da ga morate vezati okovima! I ako ga jednom darivate, postupate s njim kao s predmetom, koji ste sebi za razonodu kupili. Zar ne možete jednom od srca nešto pokloniti muškarcu, od koga zahtijevate da vam se sav preda. ISABELLA: Ti si meni zadavao samo boli. Slušaj, Luzmane! Zašto govoriš o darovima, kad znaš da me to vrijeđa? Poklonit ću ti deset tisuća zlatnika, da se riješiš svojih briga. Još danas ću ti ih dati. Dala sam napraviti od voska otisak ključanice od škrinje, gdje se nalazi naš novac. Bravar će mi donijeti ključ. Vidiš, Luzmane, i to sam uradila za tebe. No, no, ne pravi se, da si uvrijeden! Na licu ti čitam, da ti je drago i da želiš novaca. Već zamišljaš, koliko ćeš žena moći obasuti bogatstvom. Luzmane! Pogledaj me! Luzmane! LUZMAN: Zašto? ISABELLA: Ti se smijesiš? LUZMAN: Tko? Ja? ISABELLA: Da, ti! LUZMAN: Varaš se! ISABELLA: Vidim na svoje oči! LUZMAN: No, na koje? Na desno ili lijevo? ISABELLA: Na oba! LUZMAN: To nije moguće. ISABELLA: Tvrdoglavče! Ipak se šmiješ! LUZMAN: Pogodila si! Ah, srce moje drago! (Zagrli je) ISABELLA: Kad me grliš, sanjaš o drugoj ženi! LUZMAN: Mene si utješila, a sama sebe rastužuješ. ISABELLA: Osjetila sam to u tvom zagrljaju! LUZMAN: Kad je tako, Čudim se, da se smiješiš. ISABELLA: Tko se smiješi? LUZMAN: Ti! ISABELLA: Varaš se! LUZMAN: Vidim na svoje oči! ISABELLA: Izdajniče slatki, poljubi me! Daj da sve zaboravim! LUZMAN: A sada bih ja morao biti uvrijeđen. ISABELLA: Ne, dosta je, jer bi ta igra bila beskonačna. LUZMAN: Tako je. A sada mi kaži, što je s Beatricom? Gdje je ona? ISABELLA: Zar te to muči? LUZMAN: Ne! ISABELLA: Voliš je? LUZMAN: Ne vrijeđaj me! ISABELLA: Tvoj suparnik Patrizio voli je strasno! LUZMAN: I... uspješno? ISABELLA: To ću ti kazati. Dosta je, ako saznaš, da joj je stvorio novi dom. LUZMAN: A ti skapavaš od ljubomore? ISABELLA: Varaš se! Mene on ne može napraviti ljubomornom. Poklonio joj je haljine, nakit, dragulje, služinčad i sve što k tome pripada. U tih par dana potrošio je na nju tisuću dukata. Ja se pravim, kao da ništa ne znam. I ti zbilja misliš da sam ljubomorna? Luzmane! Ja imam tebe i tvoju ljubav, zar da onda njemu kratim slobodu? Ako ja njega ne ću uznemirivati u njegovoj sreći, imat će i on razumijevanja za moju. LUZMAN: Ovako nešto još nisam čuo. Uvijek može čovjek nešto novo naučiti. Ja sam zadovoljan. ISABELLA: I ja. LUZMAN: A sada me vodi k sanduku. 

12

ISABELLA: Bojim se, da ga ne ćemo moći otvoriti! LUZMAN: To prepusti meni. ISABELLA: Ako pokvariš ključanicu, primijetit će se. Bolje je, da pričekamo bravara. Luzman i Isabella odlaze u kuću. Dolazi Leonato i Camillo. LEONATO: ... i onda mi više nije dolazio na oči. CAMILLO: Vidio sam ga danas. LEONATO: Gdje? CAMILLO: Pred gostionicom u kojoj odsjeda. LEONATO: Je li to bolja kuća? CAMILLO: Jedna od najuglednijih, a on se šepirio pred ulazom, kao da je vlasnik konačišta. LEONATO: Što kažete? CAMILLO: Njegova je odora iz zlatnog brokata, a izradena bogato, kao u najmoćnijeg plemića. Sluge čekaju na njegove zapovijedi, a paževi ga služe. Ima i konjušara, koji mu pomaže da može uzjašiti vatrenog ata. LEONATO: Zar se ovako isprsava pravi plemić? CAMILLO: Ako ima mnogo novaca, da. LEONATO: A odkud Luzmanu toliko novaca? CAMILLO: To sam bog zna. LEONATO: Možda posjeduje visoke rente? CAMILLO: Luzman? On ima toliko imetka, kao naš djed Adam, koji osim smokvinog lista ništa nije posjedovao. LEONATO: Kako onda objašnjavaš sve to? CAMILLO: Ako nije nekoga opljačkao u igri, onda je operušao kakvu ženu. LEONATO: Ali to, što nas je pozvao na pečenje, koje smo sami morali platiti, to mu ne ću oprostiti. Naročito, jer nisam imao novaca, i morao sam založiti prsten, da se ne osramotim pred gostioničarom. CAMILLO: Pogledajte! Eto Luzmana! Luzman dolazi iz Isabelline kuće, Leonato i Camillo se povuku. LUZMAN: Fortuno, Samo jedan jedini put mi pomogni! Samo još jedno čudo mi treba. Neka ključ, koji sam naručio, odgovara foravi na zlatonosnom sanduku. Onda ću se, Fortuno, vratiti u Španiju i živjeti kao plemić. CAMILLO: Sada je čas, da obračunamo s njim. (Leonato i Camillo pristupe) LEONATO: Ah, don Luzmane baš sam vas tražio! LUZMAN: Dragi zastavniče, aretan sam, da vas opet vidim. Četiri sedmice već tragam gradom za vama. Konačno sam vas našao. Moram vam kazati, da sam bio nesretan i bojao se da se srdite na mene. LEONATO: Ne lažite! Prevarili ste nas! LUZMAN: Razumijem vaš bijes, ali vam žeiim objasniti... CAMILLO: Ne ćete nas više žedne preko vode prevesti. LEONATO: Ni riječi više. LUZMAN: Saslušajte me. Usred gozbe primijetio sam, da nemam kod sebe kesu s novcem. Požurio sam kući, što sam brže mogao. Na putu... CAMILLO: To je sve laž! LUZMAN: Boli me, što mi ne vjerujete, ali krivo mi činite! LEONATO: Dasta razgovora, povuci mač! CAMILLO: Branite se, huljo! LUZMAN: Mislio sam, da ste plemić. Nije kavalirski dvojica na jednoga. LEONATO: Makni se Camillo, sam ću obračunati s njim! LUZMAN: Gospodine zastavniče, valjda ne ćete ubiti svog najvjernijeg prijatelja? LEONATO: Priznajete, da sam jači? LUZMAN: Predajem se! Molim vas, da me saslušate. Pa ako nakon toga zatražite zadovoljštinu, doći ću vam pred mač. CAMILLO: Gospodine, nemojte ga slušati! Probodite ga! LUZMAN: Neka vam bude! Evo vam moje srce. LEONATO: Mislite, da ću vas zaklati? Ne! Izvucite svoj mač! LUZMAN: Znao sam, da ćete se ponijeti kao plemić. A sada slušajte! LEONATO: Ni rijeći više! Samo mač! LUZMAN: Znači, bojite se istine? LEONATO: Govorite, ali što kraće. LUZMAN: Znate, kako cijenim vaše junaštvo i pričao sam vam, da se vaši vojnici diče s vama. Zavolio sam vas. Zaista sam vas četiri sedmice tražio, da podmirim račun, koji ste platili krčmaru. LEONATO: Ne brbljajte. Sve je to laž! LUZMAN: Ne. Istina je. A što mislite, što sam radio upravo sada? Prije nego sam izišao? Bojeći se, da ne biste mislili da sam podlac, htio sam vam pružiti dokaz svog prijateljstva i napisao sam pjesmu o vama, u kojoj sam opjevao vaše vrline i junaštvo! LEONATO: Nisam tako lud, da bih vam to vjerovao! CAMILLO: Ne ćete se izvući, golube. Ako je istina, da ste napisali pjesmu, onda nam je odmah ovdje recitirajte. LEONATO: Tako je! Recitiraj, ili stupi pred mač! LUZMAN: Dobro! Čujte! Apolone, sada mi pomogni! Junače slavni, španjolska dika! Tvoje ime znade duša svaka, Sva Kastilija cijeni poštenjaka, Kudgod krećeš cvate ti lovorika. Muškarac svaki bi ti htio biti robom! A žene iz ponositog Aragona Poglede bacaju ti sa balkona I pune čežnje umiru za tobom... Život tvoj je pjesma bajne slave! A uživaš ga opojen od sreće. Iz pobjede u pobjedu ti korak kreće. Protivnik bježi pred tobom bez glave. Budeš li jednom morao umrijeti, Žene će za tobom suze lijevat, Narod će o tebi pjesme pjevat, U crninu zavit će se svi planeti! Jesam li lagao? LEONATO: Osramoćen sam. Tako lijepe stihove niste mogli sada ispjevati!LUZMAN: Konačno mi vjerujete! Sada ćete tek shvatiti, koliko sam se u duhu bavio s vama, da izbrišem svoju sramotu! LEONATO: To nisam mislio o vama. Zaista ste pjesnik! LUZMAN: Bijedan pjesnik za vašu slavu. No, čujte me. Rekao sam vam već, da sam žurio kući po novac. Na putu zaustavio me je nježan poklik: »Luzmane, srce moje! Jesi li to zaista ti? Ah, tako sretan slnčaj! Ni u snu nisam pomislila, da ću te ovdje sresti. Ostao sam kao ukopan. Helena! Najljepša žena, koja mi je jednom u Firenzi poklonila svoju ljubav. Koje li sreće! Nažalost je samo jednu noć boravila u Rimu. Kad bi vas neka lijepa žena molila, da još kratite noć do jutra, što biste vi učinili? LEONATO: Isto što i vi! LUZMAN: Opraštate mi sada? LEONATO: Ako je žena u pitanju, oprašta pravi kavalir! CAMILLO: Je li bar noć bila vruća? LUZMAN: Najljepša je neočekivana pustolovina! CAMILLO: Je li bila lijepa? LUZMAN: Najljepša joj nije ravna! CAMILLO: Nježna ili divlja? LUZMAN: Pomiješano! LEONATO: (za sebe) A žene iz ponositog Aragona. Poglede bacaju ti sa balkona!... CAMILLO: Krv ste mi uzbudili sa svojom pričom. Kad bi barem mene obasjala takva sreća. Pričali ste nam jednom o nekoj javnoj kući... s divnim ženama... gotskog roda... LEONATO: (za sebe) Iz pobjede u pobjedu ti korak kreće... 

13

LUZMAN: Da, samo je na nesreću zatvorena. LEONATO: (za sebe) Život tvoj je pjesma bajne slave... LUZMAN: Samo dva puta na sedmicu smiju dolaziti gosti i to u petak i... LEONATO: Rado ću se strpjeti. CAMILLO: Do petka? Još pet dana! LUZMAN: Ako vam je teško čekati, upoznat ću vas još danas s pravom poslasticom. Prije četiri sedmice stigla je iz Pariza, Hm? Što mislite? Sada ćemo je naći kod kuće. LEONATO: Danas nisam raspoložen. Idite sami. Molit ću vas samo za prijepis pjesme. LUZMAN: Ah, koja čast! Vrlo rado! LEONATO: Pročitat ću je pred svojom regimentom i proslavit ću vas kao pjesnika. CAMILLO: Ja ću poći s vama, don Luzman. Ne bojte se, ne ću. vas osramotiti. Znam, kako treba postupati s finim damama. Da ste me vidjeli u Flandriji. Sve su mi žene ležale pred nogama, ali sam izabirao samo najbolje. Imam ja ukusa! LUZMAN: Vidi se na tebi! CAMILO: Podimo odmah! LUZMAN: Hajdmo! (Luzman i Camillo odlaze) LEONATO: Pocrnit će od tuge svi planeti... (Odlazi) ISABELLA (dolazi s Tristanom iz Isabelline kuće) Odnesi Luzmanu ovu kutiju. TRISTAN: Kako je teška! ISABELLA: U njoj su šest košulja. Ništa drugo! TRISTAN: Pa da je i samo suho zlato ne trebate me podsjećati na moju dužnost. Ja sam pošten čovjek, od riječi. ISABELLA: Hoćeš li zaviriti u kutiju? TRISTAN: Oprostite mi, nisam vas htio uvrijediti. ISABELLA: U tvoju vjernost nisam nikada posumnjala. TRISTAN: Hvala vam na povjerenju. Kasno je. Moram se požuriti. ISABELLA: Samo još čas pričekaj. Zaboravila sam priložiti pismo. (Ode u kuću) Filiberto i Lombardo dolaze. Filiberto je obrijane glave. LOMBARDO: Bogu hvala, da su vas konačno pustili! FILIBERTO: Četiri sedmice! Strašno je to biloiB Proglasili su me bijesnim i vezana me strpali ul neku samicu. Još danas bih čamio, da me nisu izbavili drugovi, koji su jamčili za mene. I sveB to zbog Beatrice. A gdje je ona?, Moram je pro naći, bez njezine Ijubavi ne mogu živjeti! ISABELLA: (iz kuće) Tu je pismo. Zbogom Tristane! (Ode) TRISTAN: Već žurim! LOMBARDO: Gospodaru, evo čovjeka, koji vas je prevario i slagao, da je onaj starac svodnik! FILIBERTO: Zaista on je, LOMBARDO: Ni koraka dalje. FILIBERTO: Moj si, golubane! A gdje ti je gospodar, koji me je strpao u tamnicu? TRISTAN: Ja ništa ne razumijem! LOMBARDO: Što to nosiš? TRISTAN: Ne znam. To nije moje! LOMBARDO: Kresnite ga s mačem po njušci! TRISTAN: Oprostite, gospodine, ali zašto me želite ubiti? Možda radi ugodne poruke, koju vam nosim? Znam, gdje je Beatrica... FILIBERTO: Ja ti više neću naletjeti na ljepak. TRISTAN: Svojim se životom kunem, da znam gdje stanuje. Slijedite me i za čas ćete biti kod nje. LOMBARDO: Daj ovu kutiju ovamo. TRISTAN: Ne mogu, nije moje vlasništvo. LOMBARDO: Daj ovamo kao zalog. FILIBERTO: Dovedi mi Beatrice, pa ću ti vratiti kutiju! Brzo! Put pod noge. 

Zastor PROMJENA 

Trg. Lijevo, sprijeda, Isabellina palača. U sredini ulaz u Beatricinu kuću. Desno, sprijeda, Octavijin stan. U pozadini gostionica. Na pozornici Luzman i Beatrice; sjede na klupi pred kućom. Mjesečina. LUZMAN: Uvidaš li konačno, da sam ti dobro savjetovao? Zar nemaš sve što ti srce želi? Čvrsto drži starca i dobro ga perušaj, samo se ne daj zarobiti zlatom i ne prodavaj svoje vlastite slobode. BEATRICE: Neću, Luzmane. Sloboda je najveće blago. LUZMAN: Nešto vremena moraš i se žrtvovati. Znaš, da sam ti prijatelj. Danas sam se upoznao s čovjekom, kojemu sam pričao o tvojoj ljepoti. Toliko se oduševio, da nestrpljivo čeka čas, kad bi se mogao s tobom upoznati. Ovdje je preko puta. Ako želiš, pozvat ću ga ovamo. Plemić je. Doputovao je iz Meksika, a džepovi su mu krcati zlatom. Budi s njim dobra, ne preskromna, privini ga k sebi, ali ne prebučno. Nije posve mlad. BEATRICE: Imaš zlatno srce. Kad sam te prvi put vidjela, znala sam, da si dobar. LUZMAN: Sve ću za tebe učiniti. Ali od mog plemenitog srca nemam mnogo koristi. Milija bi mi bila kesa zlata, ostao sam bez ijednog novčića. BEATRICE: Hoćeš dakle od mene? LUZMAN: Dušice, kavalir koga sam za tebe otkrio, ima novaca kao pijeska. BEATRICE: Evo ti, uzmi! LUZMAN: Što? Jedan forint? To mi nedostaje ni za rukavice! Neka ti bude, ali idući put moraš mi više dati. Pozvat ću ga. čekaj nas ovdje. (Ode) BEATRICE: Luzman ima dara za ljubavnog teklića. Poznaje sve najotmjenije kavalire, koji mi mogu biti od koristi. Otkako stanujem u ovoj kući, prati me sreća. I svatko, tko kraj moje kuće prode i mene vidi, neka mi donese sreću u kuću, a moja je briga, da je i sretan napusti. Luzman i Camillo dolaze. LUZMAN: Evo ti, Beatrice, plemića, koji umire od čežnje da te upozna. BEATRICE: Tko dolazi kao don Luzmanov prijatelj, dobro mi došao. Luzman! Naruči prijeko u gostionici večeru i pobrini se, da nas dobro pogoste. Luzman odlazi. CAMILLO: O ... divna ženo... Nikad nisam mogao ni zamisliti... da može jedna žena... biti tako lijepa... kao što ste vi... da kao vi. Vaša me ljepota toliko zbunila... ja naprosto ne nalazim riječi... to je naime prvi puta... da sam s ovako finom damom... BEATRICE: Vi ste plemić? CAMILLO: Plemić? BEATRICE: No, mislim, bogat kavalir iz Meksika. CAMILLO: Kako? Ne. Ja sam vojnik. U Meksiku joS nikada nisam bio. BEATRICE: Dakle me je Luzman opet prevario? CAMILLO: Nisam bogat, ali imam vjerno srce. Ako biste mi svoju ljubav poklonili? BEATRICE: Ja? Tebi? Vojniku? I još pokloniti? Kakva drskost? Ja sam plemkinja iz stare gotske porodice. Ako se smjesta ne izgubiš, izbatinat ćete moje sluge. CAMILLO: Oprostite, idem odmah. Luzmane! To ćeš mi skupo platiti! (Ode) 

14

BEATRICE: Luzmane! Bijedna propalice! Za jedan forint toliko laži! Beatrica pođe u kuću. U to dolaze Tristan, Filiberto i Lombardo. TRISTAN: Izvolite se osvjedočiti, gospodine, da li sam slagao. Evo je. FILIBERTO: Beatrice! BEATRICE: Nebesa! FlLIBERTO: Zašto si me napustila, nesretnice? U ruke razbojnika si pala! A ja? Napali su me i vezali, nazivali me pijanicom, lagali mi, da si se prodala, polili me vodom, zatvorili me u ludnicu i ošišali do kože. I sve to zbog tebe! Shvaćaš li, što sam sve prepatio zbog tebe? LOMBARDO: Ja sam svjedok, da je sve to istina. BEATRICE: Žalim te. Ni meni nije bilo bolje.. Odveli su me, prevarili i ispsovali, napadnuta sam bila i opljačkana. Od dana kad smo se rastali, mnogo smo toga doživjeli! FILIBERTO: Rastali? Tek sada počinje naš život! BEATRICE: Misliš to ozbiljno? FILIBERTO: Najozbiljnije! Umirem za tobom. Tek kad sam te izgubio, spoznao sam što mi ti značiš. BEATRICE: I ja. No sad je sve u redu. Opet ćemo živjeti sretno, kao u Parizu. Ti nećeš nikad biti ljubomoran... FILIBERTO: Neću. Ni ti mi nećeš kratiti slobodu? BEATRICE: Ne, ne. A sada brzo u moju kuću. FILIBERTO: To je tvoja kuća? LOMBARDO: Zar ste vi bogati? BEATRICE: Udite, sve ću vam ispričati. TRISTAN: A što je s mojom kutijom? FILIBERTO: Zaslužio si je! LEONARDO: Evo ti je! Nosi se! TRISTAN: Hvala vam. Nebo nek vas čuva! Beatrice, Filiberto i Lombardo odlaze u kuću. Dolazi Luzman. TRISTAN: A sada kući. Vi ovdje gospodaru? Tražio sam vas. Tu je kutija, koju vam šalje Isabella. LUZMAN: Je li kazala, što je u njoj? TRISTAN: Navodno šest košulja. No te su đavolski teške. LUZMAN: Dukati, Tristane, zlatnici, deset tisuća zlatnika. TRISTAN: O bože, umalo pa ih ne biste imali. LUZMAN: Ne plaši me. Što je bilo? TRISTAN: Kutiju mi je oteo eovjek, kojeg ste strpali utludnicu. LUZMAN: Dalje... TRISTAN: Vratio ju je. LUZMAN: A ti vrati njega u ludnicu. Toliko je sreće imao u rukama i nije je znao zadržati. Pravi luđak. A sada Tristane, sve moje brige su raspršene. Zašto da se još i dalje ovdje mučim s tim glupim ženama i da trčkaram za škrtim plemićima? Dosta mi je toga. Ne trebam se više bojati za svoju budućnost. Vratit ću se u Španiju, idem u Toledo. Tamo sam rođen. Naći ću bogatu plemkinju, koja će me obožavati i usrećit ću je brakom, i tebe ću nagraditi, Tristane. Evo ti forinta i sretan put. TRISTAN: Je li to ozbiljno? LUZMAN: Zar misliš da se šalim? Sluge, paževe i konjušare baci na ulicu, a Lofrasa potjeraj do đavola. Ne mislim svoje zlato uludo trošiti. TRISTAN: Dakle, zbilja odlaziš? LUZMAN: Zbilja. Kupit ću još kožnatu vreću, jer mi je ta kutija nespretna. A sada, zbogom! TRISTAN: Ni u gostionicu se nećete vratiti? Zar nećete isplatiti sluge i gostioničara? LUZMAN: Ne! (Pjeva) Addio, mia bella Roma!... (Ode) TRISTAN: Gadni, prljavi lopove, dvije godine sam ti vjerno služio, a sada, kad si pun zlata, bacaš me na ulicu. To ću ispričati Isabelli! Hej! .. Gospodarice... ISABELLA: Što je? TRJSTAN: Jeste li vi to, gospodarice? ISABELLA: Tko zove? TRISTAN: Ja sam, Tristan. Moram žurno govoriti s vama. ISABELLA: (izlazi) Što se dogodilo? Da ti nisu kutiju oteli? TRISTAN: Nažalost nisu. ISABELLA: Što misliš s time? TRISTAN: Slušajte me, gospodarice! Mladić kome ste poklonili svoje srce i bogato ga darivali, običan je pustolov i varalica. ISABELLA: Luzman? Ne vjerujem! TRISTAN: Slušajte! Otkada ga znate sva njegova djela, sve njegove riječi, sve je laž. Spor pred vašom kućom, dvoboj radi vaše ljepote, u kojem niti je tko bio ranjen, niti povrijeđen sve je to bila dobro smišljena igra. Novac, što ste mu darivali, trošio je s lakim ženama i svodiljama, a svoje sluge nije nikad plaćao. Varao je u igri, izrabljivao prijatelje, nije ni plemić, ni vitez, već sin siromašnog seljaka iz neuglednog sela kraj Toleda. Svi njegovi naslovi izmišljeni su. A sada, kad posjeduje kutiju zlatnika, želi pobjeći u španiju. Na vas je već zaboravio, a mene, koji sam ga dvije godine besplatno služio, otpremio je s forintom. ISABELLA: Dosta je! Stala mi je pamet! Zar zaista bježi? TRISTAN: Ni u gostionicu se više ne misli vratiti. Koje li nezahvalnosti! ISABELLA: Ako je sve to istina, ne spominjite zahvalnost, već skupite njegove neprijatelje, navalite na nj, uzmite mu sve, pa čak i zlato, jer je sve to moje. Ja vam to poklanjam, podijeliite ga. TRISTAN: A gdje ćemo ga naći? ISABELLA: Gdje je stajalište poštanskih kola, znate. TRISTAN: Da, imate pravo! ISABELLA: Ako vam uspije, javite mi. TRISTAN: Bog vas čuvao, plemenita gospo. Isabella ode u kuću, Camillo dođe. TRISTAN: Jesi li ti to, Camillo? CAMILLO: Gdje je Luzman? Smjesta mi kaži, ili ću s tobom obračunati! TRISTAN: I tebe je prevario? Puisti mač, prijatelju. Da znaš, kako se tek prema meni razbojnički ponio. Dvije sam ga godine besplatno služio, a sada me je otpustio i otpremio s forintom. Ako ga pravovremeno ne uhvatimo, pobjeći će nam. CAMILLO: Što bulazniš? TRISTAN: Ne pitaj, prijatelju, već požuri. Ne smije nam pobjeći. Od danas smo nas dvojica saveznici. Moramo potražiti i Lofrasa. Tristan i Camillo odlaze. Dolaze Deofrido i Octavia. OCTAVIA: Ne! Uzalud sve molbe. Voljela sam te, no to je već prošlost. Tvoju vjernost još uvijek cijenim, ali postupati moram razumno. Zbogom! Sutra putujem s kapetanom u Napulj... DEOFRIDO: Ne stavljaj na kušnju moju vjernost. Kako smiješ ovako govoriti, kad znaš koliko patim zbog tebe. Nisam baš siromašan, i moje rente bi nam dostajale. Znaš koliko te dugo već vjerno ljubim. Oslobodio sam te Luzmana, očuvao sam te pred Leonatom, u svemu sam ti udovoljavao, iz očiju sam ti želje čitao. I za sve to sada me ovako kruto nagrađuješ? OCTAVIA: Ne umišljaj sebi, da ćeš me riječima smekšati. Preponosna sam, da budem tvoja igračka. DEOFRIDO: Takve ste vi žene Borimo se za vašu sklonost, žrtvujemo se za vas, a vi primate sve to okrutnim, kraljevskim smiješkom. OCTAVIA: Ne, prijatelju, Ne ću da me smatraš igračkom, kojom možeš raspolagati. Ne zaboravi, da si u meni uvrijedio ženu? Reci mi jasno: što želiš? DEOFRIDO: Ništa drugo nego tebe. Budi mi ženom! 

15

OCTAVIA: A, to je nešto drugo! Sada vidim da misliš pošteno. Ova je riječ probudila u meni usnulu ljubav. Dragi! DEOFRIDO: Dodi mi na srce, draga! OCTAVIA: A kad ćemo se vjenčati? DEOPRIDO: Sutra ćemo stupiti pred oltar! OCTAVIA: Kad je tako, budi mi gost. Tu je moja kuća. Ni ja nisam tako siromašna, kako ti misliš. Umjela sam štedjeti, iako je udobnije raskošno živjeti. DEOFRIDO Oh, ti ti si moje sve. OCTAVIA: A sada udi u svoj novi. dom! Octavia i Deofrido odlaze, dolazi Luzman. LUZMAN: Sve je u redu, kola već čekaju. Zbogom mjesto, u kojem me je Fortuna tako služila! Vrećo moja, muko moja, srećo moja. Ne bi čovjek vjerovao, kako je zlato teško. Ali sada ću se u Španiji odmarati. šetat ću, dobro ću se hraniti, udvarat ću lijepim ženama, jednom riječju, uživat ću! Imat ću mnogo dobrih prijateija, a najbolji bit će ovi iz moje vreće. Kad se netko iz daleka svijeta vrati kući, nazivaju ga: Amerikancem. Ja, kad se bogat vratim iz Rima, prozvat ću se: bogati Rimljanin. Pričat ću ljudima o gozbama kod kardinala, o mome prijatelju papi, o poslaniku... Dolaze Tristan, Lofraso i Caimillo, zakrabuljeni, s mačevima u rukama. TRISTAN: Udri sada! CAMILLO: Pseto! LOFRASO: Stoj! TRISTAN: Maknite mač! LUZMAN: Što hoćete od mene? CAMILLO: Šuti! LUZMAN: Pustite me! Siromah sam iz Španije. Ništa vam nisam učinio! LOFRASO: Gade pokvareni! TRISTAN: Poznajemo te. LUZMAN: Odkuda, gospodo? Oduzmite mi mač, ali poklonite mi život. CAMILLO: Skidaj plašt i šešir! LOFRASO: Brzo! LUZMAN: Plašt? TRISTAN Da! I odijelo! CAMILLO: Svlači še brzo! LUZMAN: Smilujte mi se! LOFRASO: Skini i hlače! LUZMAN: Da ostanem u košulji? TRISTAN: Da, baš to i želimo! CAMILLO: Brzo, brzo, pomozite mu! LOFRASO: Što si to odbacio? TRISTAN: Vreću! Stoj, to je moja. Došla mi je kao naručena. CAMILLO: Jesi li gotov? LOFRASO: Požuri... Požuri... LUZMAN: Umrijet ću od zime. Ubijte me. TRISTAN: Evo ti zagrni se da se ne smrzneš. A sada bježmo! LOFRASO: Da si mi zdravo, Luzmane! Tristan, Lofraso i Camiljo brzo odlaze. Tristan je dobacio Luzmanu svoju crnu pelerinu. Luzman se zagrne s njom tako, da bijela postava ostane izvana. LUZMAN: Što ću sada? Nebesa! Čudo od vas molim! Ne mogu ovakav među ljude. Izgubljen sam! Oh, bože, što ću sada. Samo smrt me može spasiti. Da mi je bar konopac, pa da se objesim na ovu svjetiljku. Razbojnici su me slijedili i nanjušili kod mene novac. A sada novac ode... Zašto plakati? Natrag k izvoru! Tko je stvoren za dobar život, ne smije očajavati. Isabella mi je dala novac, vratit ću se k njoj. (Isabella se pojavi na prozoru) Hej, Isabella, Isabella, srce moje drago! ISABELLA: Tko zove tako kasno? LUZMAN:: To sam ja, tvoj Luzman! ISABELLA: Muškarac u noćnoj košulji pred mojim vratima! Ha! Ha! LUZMAN: Postava pelerine izgleda joj kao košulja. ISABELLA: Zoveš se Luzman? Ne laži! Luzman je davno već otputovao u Španiju. Ali, kad bi mi još jednom došao pred oči, kazala bih mu, da su njegova junaštva lažna, da je on običan lopov, a ne Laras, Giron, Enriquez i Mendoza, da nije plemić, već sin seljaka iz Toleda. LUZMAN: Izgubljen sam. O, bože, gdje je čudo? ISABELLA: Uzmi Isabellino zlato i putuj u Španiju. LUZMAN: Ti si plemenita žena, smilluj mi se u mojoj nevolji. ISABELLA: Evo, uzmi! (Zalupi prozorom) LUZMAN: Zalupila je prozor! A što mi je bacila? Konopac! To je zbilja kraj! O varljiva ženo, tako nagraduješ moju ljubav? Čekaj, još nije svemu kraj! Tu stanuje Beatrice. Ona će mi pomoći. Hej, Beatrice, otvori mi! BEATRICE: Tko zove? LUZMAN: Luzman, tvoj Luzman! BEATRICE: Ah, njegov duh u mrtvačkom ruhu! LUZMAN: Ne, Beatrice, ja živim. Živ je tvoj Luzman. BEATRICE: Žao mi je, ali više te ne trebam. Vratio se Filiberto, došao je iz ludnice! Bolje, da ga ne probudim, jer ako te ugleda, mogao bi počiniti kakvu hidost. (Zalupi prozor) LUZMAN: Čudo, čudo, gdje je čudo! Možda ovdje kod Octavije. Dobrog je srca, sigurno će mi pomoći. Hej, Octavijo, ljubavi moja! OCTAVIA (pojavi se na prozoru) Tko me zove tako kasno? LUZMAN: Ja sam! OCTAVIA: Kako da znam tko? LUZMAN: Tvoj vjerni Luzman! OCTAVIA: Ponositi Španjolac? LUZMAN: Otvori mi, Octavio! OCTAVIA: To je nemoguce! LUZMAN: Ne šali se! Zašto mi ne otvaraš? OCTAVIA: Što ti pada na um? Što ti o meni misliš? Ja sam kreposna gospođa! LUZMAN: Ti? Gospoda? A tko je tvoj muž? OCTAVIA: Deofrido! LUZMAN: A otkada? OCTAVIA: Ima već deset minuta. LUZMAN: Zar mi nitko ne će pomoći? OCTAVIA: Kako to samo izgledaš? Zar si opljačkan? LUZMAN: Lopovi su me orobili. Daj mi bar da se čim ogrnem. Zima mi je. OCTAVIA: Evo ti vrč vode! Plivaj kući! Octavia ga polije vodom i nestane. LUZMAN: Đavolska vještica! Tako to dalje ne ide! Zar da se zaista objesim? Pokušat ću još ovdje u gostionici. Možda će mi gostioničar otvoriti. Hej! Otvarajte... TRISTAN (pojavi se na prozoru) Tko zove? 

16

LUZMAN: Tristane, ti si! Hvala bogu, spašen sam! Slušaj me, Tristane... TRISTAN: Tko to mijauče pod mojim prozorom? LUZMAN: Ja, Luzman, tvoj gospdar! TRISTAN: Moj gospodar? Ja sam svoj gospodar! LUZMAN: Ja sam Luzman. Otvaraj! TRISTAN: Ah, don Luzman, plemić od Toleda i Mendose, Giron Enriquez, Laras ti si to! Nezahvalno pseto. Kukavice! Huljo! Lopove! Škrtče! Lihvaru! Kako si nagradio moju vjernost? I tebe ću nagraditi, Tristane, evo ti forinta, pa sretan put! LUZMAN: Tristane, smiluj mi se! Otvori mi! TRISTAN: Addio mia bella Roma! LUZMAN: To je bila samo šala! TRISTAN:A ovo je zbilja. Idi sada dođavola! Otrcani prosjače! Ova je gostionica samo za bogate kavalire, a don Tristan je danas najbogatiji! Pogledaj samo ovu vreću zlata. LUZMAN: Pseto... Huljo!... Varalice!... TRISTAN: Što ti govoriš sam sebi? LUZMAN: Vrati mi moj novac! TRISTAN: Novac će ostati kod mene. A ako se smjesta ne izgubiš, dat ću te zatvoriti. (Zalupi vratima) LUZMAN: To je sada kraj! O srećo, kako si varljiva! Za tren sam bio bogat, o sudbino, a sad sam siromah. Samo sam čudom uspijevao, ali čuda su prestala. Sada ću se bijedan vratiti u Španiju. Odavde moram nestati, da ne budem ruglo čitavom Rimu. Jedni bi, dignutog prsta, farizejski ozbiljna lica, mudrovali: njegov je život ozbiljan primjer, kako tko daje, tako mu se vraća! Drugi, pakosni, ti bi se smijuckali gliedajte Luzmana, tko ga je tako ostrigao? Ne, ne, to ja ne mogu? Ne, ne, to ja ne mogu podnijeti! Iscrpila su se čudesa i sada moram gol i bos krenuti na put. (Pođe, odmah se vrati i govori publici) Zar se ne bi možda našla koja dama, koja bi se smilovala nad jadnim Luzmanom? Godine, ili izgleda to ne igra ulogu, samo novac! Da se bar obučem! Plemenit sam! Vjerna srca. Nikada ne lažem! Ne? Zar ni jedna nema dobro srce? Ja sam dobro odgojen, nježan, pravi ljubavnik! Zar se zaista ni jedna neće naći?... Proklete žene! Davo nek vas nosi, idite kući, komedija je gotova! 

Kraj

17