TISKANICAPoštarina plaćena u pošti 10000 Zagreb

www.novi-informator.net

instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja

©ISSN 0537 6645

Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur. članovi: prof. dr. sc. Mate Babić • akademik Jakša Barbić • dr. sc. Ivo Grbin • Damir Kontrec, dipl. iur. • mr. sc. Hrvoje Momčinović

– u povodu presude Suda EU od 13. svibnja 2014. –

BROJ 6296-6297

ZAGREB, 9. i 12. 7. 2014.

Nastavak na 2. stranici

na stranicama3. TRADITIO IURIDICA, br. 305, prof. dr. sc. Marko Petrak4. SUDSKA PRAKSA5. VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI: Naknada za nekretnine na kojima je izgrađena cesta prije donošenja Zakona o cestama iz 2011. Goran Milaković, dipl. iur., sudac Županijskog suda u Bjelovaru8. NEPROFITNO RAČUNOVODSTVO: Polugodišnji financijski izvještaji neprofitnih organizacija Ivana Uroić, dipl. oec.10. KOMUNALNO GOSPODARSTVO: Razgraničenje nadležnosti prometnog redara i komunalnog redara u jedinicama lokalne samouprave, Desa Sarvan, dipl. iur.

11. FINANCIJE: Upravljanje rizicima, dr. sc. Miroslav Gregurek

12. TRŽIŠTE KAPITALA

13. PRAVOSUĐE: Izgledi za djelotvornije ujednačavanje sudske prakse zbog nove mjesne nadležnosti žalbenih sudova Matija Stokić, dipl. iur., sudac Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu

14. NOVI PROPISI

15. VI PITATE - MI ODGOVARAMO

1. Uvodno o pravu na zaštitu osobnih podatakaJe li Mark Zuckerberg, osnivač Faceboo-

ka, doista u pravu kad kaže da je »pravo na privatnost društvena norma koja je stvar prošlosti?«1 Zaštita osobnih podata-ka, posebice na internetu, postala je vrlo kompleksan problem, a osobito kad dođe do povrede prava na privatnost i potrebe pravičnog balansiranja između zaštite prava na privatnost s jedne strane, i prava na pristup informacijama u zaštiti javnog interesa, s druge strane.

Pravo na zaštitu osobnih podataka propisano je člankom 8. Povelje temeljnih prava EU i člankom 16. Ugovora o funkci-oniranju Europske unije (u nastavku teksta: UFEU), kao i člankom 8. Europske kon-vencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: EKLJP). Repu-blika Hrvatska, kao članica Vijeća Europe, potpisnica je Konvencije o zaštiti osoba glede automatske obrade osobnih podataka (Kon-vencija 108) i Dodatnog protokola uz Kon-venciju 108 u svezi s nadzornim tijelima i međunarodnom razmjenom podataka.2 Kao što je naglasio Sud EU3, pravo na zaštitu

osobnih podataka nije apsolutno pravo, ali mora biti razmotreno u svezi s njegovom važnosti u društvu.4 Zaštita osobnih poda-taka usko je vezana uz zaštitu privatnog i obiteljskog života zaštićenih člankom 7. Po-velje. Ta povezanost između dvaju temelj-nih prava vidljiva je i u Direktivi 95/46/EC,5 koja osigurava da će države članice štititi temeljna prava i slobode fizičkih oso-ba, a posebno njihovo pravo na privatnost, s obzirom na obradu osobnih podataka.

Ostali potencijalni aspekti koji utječu na zaštitu temeljnih prava, a propisani su Poveljom, uključuju zabranu diskriminaci-je, između ostalog, na temelju rasnog i et-ničkog podrijetla, genetskog naslijeđa, vje-roispovijesti ili uvjerenja, javnog ili drugog mišljenja, invaliditeta ili spolne orijentacije (čl. 21.); prava djeteta (čl. 24.) i prava na učinkovito pravno sredstvo pred sudovima, kao i pravo na pravično suđenje (čl. 47.). I hrvatski Zakon o zaštiti osobnih podataka (u nastavku teksta: ZZOP)6, u svojim te-meljnim odredbama uređuje zaštitu osob-

nih podataka o fizičkim osobama te nadzor nad prikupljanjem, obradom i korištenjem osobnih podataka u Republici Hrvatskoj. U ovom kontekstu, nacionalno pravo, koje uređuje zadržavanje podataka, mora biti u skladu s europskim pravom, posebice praksom Suda EU, sadržajem prava za-jamčenim Europskom konvencijom za zaštitu temeljnih prava i sloboda, praksom Europskog suda za ljudska prava te općim načelima europskog prava. Zaštita temelj-nih prava dio je europske pravne stečevine.

2. »Pravo na zaborav« – novo temeljno pravo?Pravo na zaborav ili biti zaboravljen

(engl. Right to be forgotten), novo temeljno pravo u europskom kontekstu, počelo se razvi-jati kao samostalno, što je rezultat recentne prakse Suda EU. U presudi od 13. svibnja 2014., Sud EU presudio je u korist španjol-skog državljanina koji je tužio španjolski Go-ogle, čuvajući podatke o njegovim poslovnim aktivnostima dosta godina unazad. Sud EU zaključio je da linkovi na »nebitne« ili »vre-menski nevažeće« podatke na zahtjev kori-snika mogu biti izbrisani (engl. »inadequate, irrelevant or no longer relevant«).7 Sud EU izgradio je sadržaj »prava na zaborav« iako nije sasvim jasno utvrdio na koji način de-finirati informaciju koja je »neprimjerena,

dr. sc. SNJEŽANA VASILJEVIĆ

dr. sc. SNJEŽANA VASILJEVIĆ, docentica na Katedri Europskog javnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

»Pravo na zaborav« – novo temeljno pravo u europskom kontekstu?

U članku se autorica dr. sc. SNJEŽANA VASILJEVIĆ, docentica na Katedri Europskog javnog prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osvrće i analizira recentnu presudu Suda EU protiv španjolskog Googla te aktualnu drugu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, koja je proklamirala zaštitu prava na privatnost. Autorica postavlja pitanje mogu li osobni podaci biti zaboravljeni i s pomoću prakse Europskog suda za ljudska prava i Suda EU donosi odgovor na to važno pitanje. Naime, pravo na zaborav obrađuje se u ovom članku i kao jedno od temeljnih prava u europskom kontekstu.

1 »Privacy no longer a social norm, says Facebook founder«, The Guardian, 11. siječnja 2010. Dostupno na: http://www.theguardian.com/technology/2010/jan/11/face-book-privacy

2 Primjena odredaba navedenih akata Vijeća Europe omogućena je donošenjem Zakona o potvrđivanju Kon-vencije za zaštitu osoba glede automatizirane obrade osobnih podataka i Dodatnog protokola uz Konvenciju za zaštitu osoba glede automatizirane obrade osobnih podataka u vezi nadzornih tijela i međunarodne raz-mjene podataka (Nar. nov. - MU, br. 4/05).

3 Sud EU, Presuda od 9. studenoga 2010., spojeni pred-meti C-92/09 i C-93/09 Volker und Markus Schecke and Eifert (2010.).

4 In line with Article 52(1) of the Charter, limitations may be imposed on the exercise of the right to data protec-tion as long as the limitations are provided for by law, respect the essence of the right and freedoms and, su-bject to the principle of proportionality, are necessary and genuinely meet objectives of general interest reco-gnised by the European Union or the need to protect the rights and freedoms of others.

5 Direktiva 95/46/EZ o zaštiti pojedinaca glede obrade osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih poda-taka.

6 Zaštita osobnih podataka u Republici Hrvatskoj osigu-rana je svakoj fizičkoj osobi bez obzira na državljanstvo i prebivalište te neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobraz-bi, društvenom položaju ili drugim osobinama (čl. 1. ZZOP-a). Zabranjeno je prikupljanje i daljnja obrada osobnih podataka koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, vjerska ili druga uvjerenja,

sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život i osobnih podataka o kaznenom i prekršajnom postupku (čl. 8. ZZOP-a). Zakon o zaštiti osobnih podataka (Nar. nov., br. 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12).

7 Sud EU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Co-steja González, C-131/12.

2 9. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297

Nastavak sa 1. stranice

nevažna ili nerelevantna«. U smislu vaganja između zaštite prava na privatnost i javnog interesa, primjenjujući načelo proporcional-nosti (razmjernosti), Sud EU pokušao je naći pravičnu ravnotežu, presudivši u korist prava na privatnost.

G. Costeja Gonzalez bio je uključen u stečajne postupke koji se odnose na potraži-vanja za socijalno osiguranje kasnih 1990-ih godina. Informacije o njegovim aktivnosti-ma objavile su regionalne novine u Španjol-skoj, a članak je kasnije bio dostupan online. G. Costeja Gonzalez tražio je novine da izbrišu tu informaciju budući da su stečaj-ne aktivnosti okončane i nisu više relevan-tne. Novine su odbile taj zahtjev i g. Costeja Gonzalez potom je tražio Google, d.o.o sa sjedištem u Španjolskoj, da ukloni linkove na članak u svojim rezultatima pretraživanja, budući da se do njih može doći čim se u Go-ogle tražilici unese njegovo ime. Španjolska agencija za zaštitu podataka odbila je nalo-žiti regionalnim novinama da uklone izvorni tekst, ali je tražila od Google Španjolska, da ukloni navedenu informaciju sa svoje traži-lice. Google Španjolska osporio je takvu od-luku pred nadležnim sudom, koji je uputio prethodno pitanje Sudu EU.

2.1. Opseg Direktive o zaštiti podataka

Pitanja upućena Sudu EU bila su veza-na uz materijalni opseg primjene Direktive o zaštiti podataka (Direktiva 95/46 EC), teri-torijalni opseg primjene Direktive te posto-janje »prava na zaborav« prema postojećim propisima o zaštiti podataka.

Imajući na umu materijalni opseg Di-rektive, španjolski sud postavio je pitanje predstavljaju li aktivnosti u tražilici »Obradu osobnih podataka« za potrebe članka 2. (b) Direktive i, ako je tako, je li operater traži-lice nadzornik nad obradom osobnih poda-taka8 (engl. Data contoller), u smislu članka 2.(d) Direktive. Članak 2.(b) Direktive defi-nira »obradu osobnih podataka« kao »svaku radnju ili skup radnji izvršenih na osobnim podacima, bilo automatskim sredstvima ili ne, kao što je prikupljanje, snimanje, orga-niziranje, spremanje, prilagodba ili izmjena, povlačenje, uvid, korištenje, otkrivanje pu-tem prijenosa, objavljivanje ili na drugi na-čin učinjenih dostupnim«. Prema stajalištu Suda, radnje koje obavlja Google u kontekstu djelovanja svojeg pretraživača, ulaze u doseg definicije iz članka 2.(b) Direktive. Sud EU smatra da na takav zaključak ne utječe činjeni-ca da tražilica ne pravi razliku između osobnih podataka i drugih podataka prilikom obavlja-nja takve djelatnosti.9 Usvajanjem doslovnog tumačenja članka 2.(b) Sud EU stoga nije prihvatio argument Googla, prema kojemu obradu podataka obavlja samo web stranica na kojoj se oni nalaze, a ne i tražilica. Do-datno, Google je smatrao da ga se ne može smatrati nadzornikom u smislu Direktive iz razloga što nema znanje da obrađuje osobne podatke niti ima kontrolu nad tim podacima (par. 22). Takvu distinkciju bio je podržao i

nezavisni odvjetnik Jääskinen, u svom neo-visnom mišljenju10, ali je Sud nije prihvatio. Pribjegavši teleološkoj interpretaciji članka 2.(d) Direktive, Sud EU je utvrdio da Google tražilice ne mogu biti isključene iz definicije nadzornika nad obradom osobnih podataka.

2.2. Teritorijalni opseg DirektiveNakon što je utvrđeno da se Google

Španjolska nalazi unutar materijalnog op-sega Direktive kao nadzornik nad obradom podataka, Sud je odlučio utvrditi ulazi li djelovanje Google Španjolske u teritori-jalni opseg Direktive, kako je definirano člankom 4(1). Da bi ušao u teritorijalni opseg, obradu podataka treba obavljati nadzornik podataka koji ima poslovni na-stan u državi članici ili koristiti opremu za obradu podataka na teritoriju države članice. Sud, stoga, smatra da aktivno-sti Google Španjolska u svrhu promidžbe i prodaje prostora za oglašavanje u svojoj tražilici predstavlja ekonomsku aktivnost u kontekstu poslovnog nastana (par. 56). Sud EU smatra da prava subjekta na pri-vatnost i zaštitu podataka imaju prednost »kao opće pravilo« u odnosu na pravo korisnika interneta na pristup informaci-jama. Ravnoteža u određenim slučajevima može ovisiti o drugim čimbenicima, kao što su priroda tih podataka i hoće li javnost biti zainteresirana za njih.11 Prema tome, Sud EU smatrao je da je u onoj mjeri u kojoj je udovoljeno uvjetima propisanim u članku 12.(b) i 14(1)(a) Direktive, operatori tra-žilice moraju ukloniti linkove na web stra-nice na koje se pretragom po imenu može doći do osobnih podataka (par. 88).

Sud EU zaključno je razmatrao može li uklanjanje linkova biti opravdano u slučaju da su informacije sadržane na linku štetne za nositelja podataka ili jednostavno nosi-telj želi da budu zaboravljene. Sud smatra da se, s obzirom na okolnosti slučaja, čini da podaci u pitanju nisu u skladu s Direk-tivom (primjerice, ako više nisu adekvatni, relevantni ili su pretjerani), takve informa-cije moraju biti izbrisane na temelju član-ka 12.(b) (par. 94). Prilikom ocjenjivanja zahtjeva za takvo brisanje, nije potrebno utvrditi da podaci u pitanju prouzrokuju predrasude prema nositelju podataka.

2.3. Temeljna prava na privatnost i zaštitu podataka

Sud je zatim otišao toliko daleko, rekavši da su temeljna prava na privatnost i zaštitu podataka iznad »ne samo ekonomskog inte-resa operatera, već i interesa javnosti u pravu na pristup informacijama.«12 Međutim, u određenim okolnostima može prevagnuti interes javnosti (primjerice, ako je pojedinac u pitanju bio javna osoba), o čemu odlučuje nacionalni sud, što nije slučaj u ovom predme-tu.13 U predmetu Gonzales protiv Google Špa-njolska nije se radilo o miješanju javnih vla-sti i opravdanjima, već u kojoj se mjeri može

tolerirati zadiranje pravne osobe u privatnost pojedinca. Ograničenja su postavljena Direk-tivom, što znači da su zakonita, kako zahti-jevaju Sud EU i ESLJP. Sud EU je ogra-ničenja koja postavlja Direktiva, a odnose se na obradu podataka od strane privatnih subjekata, protumačio u svjetlu Povelje. Po-stavlja se pitanje postoji li pozitivna obveza EU i država članica da štite pravo na zaborav u odnosima između pojedinaca. To dovodi i do pitanja aktivacije članka 7. i 8. Povelje i odnosa između sukobljenih prava - prava na slobodu izražavanja i prava na obavljanje po-slovnih aktivnosti.

Gdje je granica između interesa jav-nosti i zaštite prava na privatnost? Mo-guće odgovore nudi nam sudska praksa ESLJP-a u okviru članka 8. i 10. EKLJP-a.

3. Zaštita privatnostiČlanak 8. EKLJP-a14 specifičan je u

odnosu na sve druge članke Konvencije budući da uređuje osobnu sferu pojedin-ca, koja se percipira kao pravo na izbor, koje se sastoji od privatnog života, obi-teljskog života, doma i dopisivanja. Ne postoji univerzalna definicija privatnosti ili privatnog života. Sud je bio oprezan, da privatni život ne bi iscrpno definirao. Obavljanje profesionalnih ili poslovnih aktivnosti, također, ulazi u opseg zaštite predviđen člankom 8.15 ESLJP-a, nastoji pravično balansirati pravo na privatnost s jedne strane i pravo na zadržavanje osob-nih podataka s ciljem zaštite javnog poret-ka, nacionalne sigurnosti i drugih zahtjeva koje država može postaviti u granicama svoje diskrecije. U predmetu Von Hanno-ver (I) iz 2004.16, ESLJP naglašava da je od osnovne važnosti zaštita privatnog ži-vota sa stajališta razvoja osobnosti svakog ljudskog bića. Ta zaštita nadmašuje pri-vatni obiteljski krug i uključuje i socijalnu dimenziju. Sud smatra da svakome, iako je poznat općoj javnosti, mora biti omogu-ćeno da uživa »legitimno očekivanje zaštite i poštovanja svog osobnog života«. ESLJP dodaje da »odlučujući faktor pri balan-siranju zaštite privatnog života i slobode izražavanja treba počivati na doprinosu da objavljene fotografije i članci doprino-se debati od općeg interesa«. Zaključno, »ESLJP smatra da javnost nema legitimni interes saznati gdje je podnositeljica zahtjeva i kako se generalno ponaša u svom privatnom životu, iako se pojavljuje na mjestima koja se ne mogu opisati kao osame i usprkos činjenici što je javna osoba«. Međutim, osam godina kasnije, Veliko vijeće ESLJP-a, u drugom predmetu Von Hannover protiv Njemačke (II.) nastoji ispraviti nekoliko pogrešaka učinjenih u Von Hannover protiv Njemač-ke (I.). ESLJP sada sastavlja listu općih kriterija koji dodaju element racional-nog, odnosno razboritog standarda prili-kom balansiranja između zaštite prava na privatnost i slobode izražavanja. Drugo, ESLJP odbija prilično elitističko razliko-vanje koje je Sud napravio Von Hannover (I.) između političkog djelovanja o kojem se može legitimno raspravljati i pričama o privatnim osobama čiji je cilj »udovoljiti znatiželji određene skupine čitateljstva«.17

ESLJP u predmetu Aleksey Ovchinnikov,

da se »u određenim okolnostima ograničenje reproduciranja informacije koja je već ušla u javnu domenu, može opravdati, primjerice da bi se spriječilo daljnje emitiranje o detalji-ma privatnog života pojedinca koji ne ulaze u okvir bilo koje političke ili javne rasprave o pitanju od opće važnosti«. Temeljno pravo na zaštitu privatnog života može se tako, u načelu, aktivirati i ako su informacije u pi-tanju već u javnoj domeni.18

U predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva19, tužitelj, g. Malone naveo je kršenje članka 8. po dvjema glavnim toč-kama. U njegovu podnesku, prvo kršenje rezultiralo je iz presretanja njegovih poštan-skih i telefonskih poruka od strane ili u ime policije; drugo, »praćenjem« njegova telefona od strane ili u ime policije i zadržavanjem tih podataka. Mišljenje Suda je da posto-janje nekog zakona koji dodjeljuje prava za presretanje poruka da bi se pomoglo policiji u njihovoj funkciji istrage i otkri-vanja zločina, može biti »nužno u nekom demokratskom društvu ... radi sprječava-nja nereda ili zločina«, u okviru značenja stavka 2. članka 8.20 Sud prihvaća tvrdnju u službenom vladinom izvještaju da u Ve-likoj Britaniji »povećanje zločina i osobito rast organiziranog kriminaliteta, povećana rafiniranost kriminalaca i lakoća i brzina kojom se oni mogu kretati okolo čine te-lefonsko presretanje prijeko potrebnim alatom u istrazi i sprječavanju ozbiljnog zločina«. Sud je jednoglasno smatrao da postoji kršenje članka 8. Konvencije bu-dući da puštanje tih informacija policiji bez suglasnosti pretplatnika, svodi se na miješanje u pravo zajamčeno člankom 8.21

U predmetu Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva22, podnositeljica zahtjeva koja je bila zaposlena na visokoobrazovnoj ustano-vi u svojstvu asistentice dekana, smatra da je povrijeđeno njezino pravo na privatnost jer su praćeni njezini telefonski razgovo-ri, elektronička pošta i korištenje interneta, na zahtjev prodekana. Prema praksi Suda, telefonski pozivi iz poslovnog prosto-ra prima facie obuhvaćeni su konceptom »privatnog života« i »prepiske«, u smislu članka 8. stavak 1.23 Iz toga slijedi da elek-tronička pošta poslana s radnog mjesta treba biti na sličan način zaštićena na osnovi član-ka 8., a isto vrijedi i za informacije dobivene praćenjem korištenja interneta u osobne svr-he. U ovom slučaju tužiteljica nije ničim upozorena da postoji mogućnost praćenja njezinih poziva, te je stoga opravdano oče-kivala da će se poštovati privatnost poziva s njezina telefona na radnom mjestu.24 To bi trebalo vrijediti i za elektroničku poštu i korištenje interneta od strane podnosite-ljice zahtjeva. Sud smatra da prikupljanje i skladištenje osobnih informacija koje se tiču telefona podnositeljice zahtjeva, kao

»Pravo na zaborav« – zaštita osobnih podataka

8 Pojam »data controller« iz engleske verzije Direktive 95/46/EZ u hrvatskom je Zakonu o zaštiti osobnih poda-taka vrlo nespretno preveden kao »voditelj zbirke osobnih podataka«, a u tekstu te Direktive na hrvatskom jeziku (koji je objavljen 2013., deset godina nakon ZZOP-a) kao »nadzornik«, što je ispravniji naziv. Ključno obilježje »data cotrollera«, prema Direktivi, u tome je da ima efektivnu kontrolu nad procesom obrade podataka, pri čemu on može, ali i ne mora, voditi zbirku osobnih podataka. U tom je smislu izraz »nadzornik« svakako primjereniji.

9 Sud EU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Co-steja González, C-131/12, par. 28. Prema stajalištu Suda, nije relevantno jesu li podaci u pitanju već objavljeni na internetu i mijenjani u tražilici (par. 29), kako bi se isklju-čili iz djelokruga Direktive (par. 30). Promjena podataka može predstavljati obradu, ali Direktiva jednako vrijedi i za operacije koje ne mijenjaju podatke (par. 31).

10 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Jääskinena u predmetu C-131/12 od 25. lipnja 2013., par. 82.

11 Nakon takve procjene nadzorno ili pravosudno tijelo može naložiti uklanjanje linka na stranice od strane operatora tražilice bez da traži vlasnika web stranice da ukloni izvorni link (par. 82). U tom smislu, Sud je ista-knuo da neki izdavači mogu biti izvan dosega prava EU (par. 84) i da se na operatora tražilice ne primjenjuju izu-zeća Direktive u slučaju da obradu podataka provodi »is-ključivo za novinarske svrhe« (par. 85). Štoviše, konstati-ra da se pravično balansiranje provodi prema člancima 7(ž) i 14(a) Direktive, razlikujući je li se obrada podataka provodi od strane vlasnika web stranice ili operatora tra-žilice (par. 86). To je zbog toga jer će, prema Sudu, obra-da podataka od strane tražilice vjerojatno predstavljati značajnije ograničenje prava na privatnost od objave na web stranici (par. 87).

12 Sud EU, C-275/06, Productores de Música de España (Promusicae).

13 CJEU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Co-steja González, C-131/12, par. 97. i 98.

14 Članak 8. (1) Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i

obiteljskog života, doma i dopisivanja. (2) Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog pra-

va, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi spre-čavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

15 ESLJP, Niemietz protiv Njemačke, Zahtjev, br. 13710/88, Presuda od 16. prosinca 1992., članak 29.

16 ESLJP, Von Hannover protiv Njemačke (I), Zahtjev, br. 59320/00, Presuda od 24. lipnja 2004. Princeza od Mo-naka uslikana je na mondenom skijalištu zajedno sa suprugom dok je njezin otac teško bolestan ležao u bol-nici. Slike su objavljene u jednom magazinu i postavilo se pitanje ima li javnost pravo znati gdje je princeza dok joj je otac bolestan.

17 ESLJP, Von Hannover protiv Njemačke (II.), Zahtjev, br. 40660/08 i 60641/08, Presuda od 7. veljače 2012.

18 ESLJP, Aleksey Ovchinnikov protiv Rusije, Zahtjev, br. 24061/04, Presuda od 16. prosinca 2010.

19 ESLJP, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984.

20 Vidjeti, mutatis mutandis, presudu Klass protiv Njemač-ke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna 1978.

21 Prisluškivanje telefona (Malone protiv Ujedinjenog Kra-ljevstva, Zahtjev, br. 8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984. i Klass protiv Njemačke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna 1978.); korištenje informacija pribavljenih pri-sluškivanjem telefona (Craxi protiv Italije (br. 2), Zahtjev, br. 25337/94, Presuda od 17. lipnja 2003.); javno obzna-njivanje snimaka pribavljenih prisluškivanjem telefona (Craxi protiv Italije (br. 2), Zahtjev, br. 25337/94, Presuda od 17. lipnja 2003.); postojanje propisa o presretanju telefonskih poziva u okolnostima u kojima osoba može dokazati da bi ti zakoni mogli biti primijenjeni protiv nje (Klass protiv Njemačke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna 1978.).

22 Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 62617/00, Presuda od 3. travnja 2007.

23 Vidjeti Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 20605/92, Presuda od 25. lipnja 1997. i Amann v. Switzerland (GC), Zahtjev, br. 27798/95, Presuda od 16. veljače 2000., par. 43.

24 Vidjeti Halford, par. 45.

39. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297

* prof. dr. sc. Marko Petrak, predstojnik Katedre za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

prof. dr. sc. MARKO PETRAK*

Traditio Iuridica (305)

Traditio Iuridicaobrtništvo Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur.

i njezina korištenja elektroničke pošte i interneta, bez njezina znanja, predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje privatnog života i prepiske u smislu član-ka 8., budući da te informacije predstav-ljaju »sastavni element komunikacije koja se obavlja telefonom«.25 Činjenica da je fakultet legitimno došao do tih podataka u obliku telefonskih računa, ne znači da se ne može utvrditi postojanje miješanja u prava koja jamči članak 8.

3.1. Zadržavanje podatakaOsim toga, članak 8. stavak 1., također,

primjenjuje se i na čuvanje odnosno zadr-žavanje podataka o osobi koji se tiču nje-zina privatnog života.26 Budući da u nave-deno vrijeme nije bilo nacionalnog zakona koji bi regulirao praćenje, miješanje u prava u ovom slučaju nije bilo »u skladu sa za-konom«, kako to zahtijeva članak 8. stavak 2. Konvencije.27 Sud podsjeća da je u pre-cedentnom pravu dobro poznato da izraz »u skladu sa zakonom« podrazumijeva - u skladu s ciljem i svrhom članka 8. - da u na-cionalnom pravu mora postojati sredstvo pravne zaštite od proizvoljnog miješanja javnih tijela u prava koja štiti članak 8. sta-vak 1.28 Vladavina prava osnovna je zaštita protiv arbitrarne i neodgovorne upotrebe vlasti. Da bi ispoštovala vladavinu prava, država, kao minimum, mora zadovoljiti da zakon mora biti dostupan, razumljiv, jasan i predvidljiv te da se pitanja zakon-skog prava i obveze moraju redovito rješa-vati primjenom zakona,29 a ne korištenjem slobodne procjene.30 Osim toga, zakoni ze-mlje moraju se jednako primjenjivati na sve osim ako objektivne razlike opravdavaju ra-zlikovanje te moraju pružati odgovarajuću zaštitu temeljnih ljudskih prava.

Prava zajamčena člankom 8. ulaze u kategoriju prava koja se mogu ograničiti. U svrhu nastojanja opravdanja vlastitog djelovanja, u smislu ograničavanja jamsta-va iz članka 8. stavak 1., javno tijelo mora uzeti u obzir da niti jedno ograničenje članka 8. ne smije ugroziti samu bît pra-va.31 U slučaju da se radi o dopuštenom ograničenju, ono mora imati legitiman cilj odnosno ono se mora tumačiti strogo i u korist široke primjene članka 8. stavak 1. Svako ograničenje članka 8. stavak 1. mora biti dopušteno zakonom i biti u skladu s ci-

ljevima i svrhama EKLJP-a32. Specifično u odnosu na snimanja telefona, zakon tre-ba utvrditi kategorije osoba čiji se telefoni mogu snimati; utvrditi prirodu kaznenih djela koja opravdava korištenje snimanja; navesti trajanje mjere; objasniti postupke za sastavljanje sažetih izvještaja koji sadr-že presretnute razgovore; utvrditi mjere opreza koje treba poduzeti u smislu do-stave neoštećenih i cjelovitih snimaka u slučaju moguće provjere od strane suca ili obrane; i razjasniti okolnosti u kojima će biti izbrisane ili uništene (osobito u sluča-ju oslobađanja ili odustajanja od progona optuženog/e). Test proporcionalnosti nala-že uravnoteženost između prava pojedinca s jedne strane i interesa države ili zajed-nice s druge strane.33 U cilju postizanja toga, vlast mora opravdati svoje djelovanje dokazivanjem da je miješanje »nužno u demokratskom društvu«.34

4. Primjenjuje li Sud EU i ESLJP jednake standarde zaštite prava na privatnost? ESLJP balansira između prava na pri-

vatnost (čl. 8.) s jedne strane i prava na pristup informacijama (čl. 10.) s druge strane.35 Premda EKLJP u svom članku 10. priznaje pravo na pristup informacijama kao samostalno pravo, Povelja temeljnih prava EU to ne čini.36 Ipak, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobo-da, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konven-cije. Ta odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu (čl. 52.3.). To po-tvrđuje i nezavisni odvjetnik Jääskinen u svom mišljenju u predmetu Gonzales pro-tiv Google Španjolska, rekavši da »u kon-tekstu ESLJP-a, članak 8. obuhvaća pita-nja koja se odnose na zaštitu osobnih po-dataka. Zbog toga, te u skladu s člankom 52. (3) Povelje, sudska praksa ESLJP-a o članku 8. EKLJP-a relevantna je kako za tumačenje članka 7. Povelje, tako i za primjenu direktiva u skladu s člankom 8. Povelje.«37 Osim toga, on se poziva i na Odluku Suda EU u predmetu Volker und

Markus Schecke i Eifert38, da se »pravo na poštovanje privatnog života s obzirom na obradu osobnih podataka, proklamirano u člancima 7. i 8. Povelje, odnosi na sve informacije koje se odnose na određenog pojedinca (bez obzira na to djeluje li kao privatna osoba, poduzetnik ili političar) ... i ograničenja koja mogu biti zakoni-to nametnuta o pravu na zaštitu osobnih podataka odgovaraju onima propisanim člankom 8. EKLJP-a«. Drugim riječima, svako miješanje u privatnost pojedinca sredstvima telekomunikacije, e-pošte ili društvenih mreža predstavlja zadiranje u njegova fundamentalna prava i zahtijeva opravdanja. Važno je istaknuti da ESLJP široko definira pravo na privatnost i ne na-vodi taksativno njegove odrednice.39 Pre-ma EKLJP-u i Povelji, svako zadiranje u zaštićena temeljna prava treba biti uteme-ljeno na zakonu i nužno u demokratskom društvu. Jedino ograničenje u primjeni Povelje je da se odredbe Povelje odnose na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, i na države članice samo kad primjenjuju pra-vo Unije, oni moraju poštovati prava i dr-žati se načela te promicati primjenu Pove-lje u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije, koje su joj dodijeljene u Ugovorima (čl. 51.1.).

5. Možemo li biti zaboravljeni?Europska komisija je 2011. godine

predstavila prijedlog reformi u obliku Uredbe o zaštiti podataka, koji uključuje »pravo na zaborav«, tj. pravo prema kojem će pojedinci moći tražiti brisanje svojih osob-nih podataka s interneta ako nema opravda-nih razloga da ih se čuva.40 Riječ je o cje-lovitoj reviziji Direktive iz 1995. godine, donesene na samim počecima interneta,

koja danas više ne odgovora novim okol-nostima stvorenim brzim razvojem inter-neta. Osim toga, postojeća Direktiva ne-ujednačeno se provodila u državama čla-nicama, što je stvorilo velike teškoće poje-dincima. Prije 17 godina manje od jedan posto Europljana koristilo je internet. Da-nas se gomile privatnih podataka prenose i razmjenjuju diljem svijeta u djeliću sekun-de. Zaštita osobnih podataka temeljno je pravo svih Europljana, ali građani nemaju uvijek osjećaj da imaju pod nadzorom po-datke o sebi. Ključna novost koju donosi prijedlog Komisije, jest »pravo na zabo-rav«, koje će prisiliti društvene mreže da na zahtjev korisnika obrišu osobne podat-ke, fotografije ili poruke koje su ostavili.41 To je upravo i jedna od posljedica recen-tne presude Suda EU protiv španjolskog Googla budući da je u svega nekoliko dana Google zaprimio više od 12.000 zahtjeva za »brisanje« iz njegove tražilice. Pojedinci neće morati dokazivati da njihovo čuvanje nije nužno. Svaki put kad se traži prista-nak na korištenje podataka, to će biti uči-njeno eksplicitno, umjesto sadašnje prakse, kad se to ne traži izričito. Znači li to da će novi prijedlozi pojačati povjerenje u in-ternetske usluge, omogućavajući ljudima bolju informiranost o njihovim pravima i bolji nadzor nad osobnim podacima ili je Zuckerberg dosita bio vidovit kad je pravo na privatnost spremio u ropotarnicu proš-losti?

25 Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984.

26 Vidjeti Amann, netom navedeno, par. 65. Činjenica da podaci koje je posjedovao fakultet nisu otkriveni ili ko-rišteni protiv tražiteljice u disciplinskom ili drugom po-stupku, nije od značenja.

27 Za miješanje mora postojati zakonska osnova u nacio-nalnom zakonodavstvu, a zakon mora biti dostupan i dovoljno precizan. Namjera tog zahtjeva je izbjegavanje opasnosti od arbitrarnosti države. Vidjeti Ammur protiv Francuske, Zahtjev, br. 19776/92, Presuda od 25. lipnja 1996.

28 To posebno vrijedi u područjima kao što je praćenje koje je obavljeno u ovom slučaju, imajući na umu nepostoja-nje nadzora od strane javnosti i rizik od zloporabe ovlasti (v. Halford, par. 49). Taj izraz ne samo da zahtijeva pošto-vanje nacionalnog prava, već se odnosi i na kvalitetu tog prava, jer zahtijeva usuglašenost s načelima vladavine prava (v. između ostalog, Khan v. the United Kingdom, presuda od 12. svibnja 2000., Reports of Judgments and Decisions 2000-V, par. 26; P. G. i J. H. v. the United King-dom, netom navedeno, par. 44). Da bi bio ispunjen za-htjev koji se tiče predvidljivosti, zakon mora biti dovoljno jasno formuliran da fizičkim osobama dâ odgovarajuće naznake o okolnostima i uvjetima u kojima tijela vlasti imaju pravo pribjegavati takvim mjerama (v. Halford, par. 49 i Malone, par. 67).

29 U predmetu Wood protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Za-htjev, br. 23414/02, Presuda od 16. veljače 2005.

Sud je utvrdio da mjere tajnog nadzora (za koje ne posto-ji zakonska osnova) predstavljaju miješanje koje nije bilo »u skladu sa zakonom« i kršenje članka 8. Konvencije.

30 U predmetu Prado Bugallo protiv Španjolske, Zahtjev, br. 58496/00, od 18. veljače 2003. Sud je zaključio da se radi o kršenju članka 8. Budući da zakon kojim se dopušta pri-sluškivanje nije precizirao za koje je vrste kaznenih djela, prilikom istrage, dopušteno telefonsko prisluškivanje niti zakon određuje vremenski rok trajanja prisluškivanja.

31 Ta načela proizlaze iz Siracusa načela o ograničavanju i derogaciji odredaba u MPGPP-u UN Doc E/CN.4/1984/4 (1984.) UN-ove Potkomisije Ekonomsko-socijalnog vije-ća UN-a.

32 U predmetu Huvig protiv Francuske, Zahtjev, br. 11105/84, od 24. travnja 1990. Sud je smatrao da prisluškivanje i dru-gi oblici nadziranja telefonskih razgovora predstavljaju vrlo ozbiljno miješanje u privatni život i dopisivanje. Su-kladno tome, Sud je zaključio da zakoni kojima se takvo miješanje regulira moraju biti »posebno precizni«; od bit-nog je značaja imati jasna, detaljna pravila u svezi s tom temom, posebno s obzirom na to da tehnologija koja se u te svrhe može koristiti neprestano postaje sve napred-nija. Sud je utvrdio da Zakon o kaznenom postupku ne sadržava nikakve mjere zaštite; prije bi se moglo reći da su one formulirane svaka pojedinačno u presudama izrica-nim tijekom godina, i to sve praktički tek nakon što su se podnositelji zahtjeva žalili na presretanje razgovora. Neke od tih mjera zaštite još nisu izričito razmatrane u sudskoj praksi. Tužena država izvodila ih je iz općih propisa, ili na-čela, ili na temelju analognog tumačenja zakonodavnih odredaba i sudskih odluka koje su se odnosile na pretrese i pljenidbu imovine. Sud je smatrao da takva »ekstrapola-cija« ne pruža dovoljnu pravnu sigurnost; stoga miješanje nije bilo »u skladu sa zakonom«.

33 Huvig protiv Francuske, Zahtjev, br. 11105/84, Presuda od 24. travnja 1990.; Greuter protiv Nizozemske, Zahtjev, br. 40045/98, Presuda od 18. veljače 2003.

34 »Nužno« ne znači neophodno, ali ne znači niti »razu-mno« ili »poželjno«. ESLJP, Sunday times protiv Velike Bri-tanije, Zahtjev, br. 6538/74, Presuda od 26. travnja 1979.

35 U ovom predmetu, Veliko vijeće nastojalo je ispraviti nekoliko pogrešaka učinjenih u Von Hannover protiv Njemačke (I.). Prvo, iako je treća sekcija ESLJP-a imala namjeru štititi privatnost princeze, ESLJP sada sastav-lja listu općih kriterija koji dodaju element racionalnog, odnosno razboritog standarda prilikom balansiranja iz-među zaštite prava na privatnost i slobode izražavanja. Drugo, ESLJP odbija prilično elitističko razlikovanje koje je Sud napravio Von Hannover (I.) između političkog dje-lovanja o kojem se može legitimno raspravljati i pričama o privatnim osobama čiji je cilj »udovoljiti znatiželji odre-đene skupine čitateljstva«.

36 Članak 11. Sloboda izražavanja i informiranja 1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo

uključuje slobodu mišljenja te primanja i davanja infor-macija i ideja bez upletanja tijela vlasti i bez obzira na granice.

2. Poštuju se sloboda i pluralizam medija.37 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Jääskinena u predmetu

C-131/12 od 25. lipnja 2013., par. 115.

38 CJEU, spojeni predmeti C-92/09 i C-93/09 Volker und Markus Schecke and Eifert (2010).

39 ESLJP, Costello-Roberts protiv Velike Britanije, Zahtjev, br. 13134/87, Presuda 25. ožujka 1993.

40 Proposal for the Regulation oft he European Parliament and of the Council on the protection of individuals with regard to the processing of personal dana and on the free movement of such dana (General Data Protection Regu-lation), COM (2012.) 11 final, Brussels, 25. siječanj 2012.

41 Komisija navodi primjer jednog austrijskog studen-ta, koji je tražio sve informacije o sebi koje je jedna od društvenih mreža imala na svojoj stranici. Ta društvena mreža poslala mu je golemu količinu podataka na 1.224 stranice s fotografijama, porukama i postovima od una-trag nekoliko godina, za koje je mislio da su izbrisani. Sa-čuvani su podaci koje je on bio obrisao i za koje nije bilo razloga da ih se čuva.

SCRIPTI ET VOLUNTATIS FREQUENTISSIMA INTER CONSULTOS QUAESTIO EST, ET PARS MAGNA CONTROVERSI IURIS HINC PENDET (II.), (nastavak rubrike Traditio iuridica 304). Za naš problem početaka uvažavanja volje stranaka pri tumačenju pravnih poslova od posebnog su značenja bili neki aspekti retoričkog učenja o statusima (status, constitutiones, quaestiones). Najjednostavnije rečeno, navedeno učenje predstavljalo je usustavljenu klasifikaciju tipičnih sudskih spornih pitanja. Ono potječe od Hermagore iz Temna (2. st. pr. Kr.), a njegova recepcija u kasnorepubličkom Rimu (1. st. pr. Kr.) posvjedočena nam je djelima Retorika za Herenija (Rhetorica ad Herennium) nepoznatog autora te Ciceronovom ranom spisu De inventione. Prema ovom učenju, tipična sporna sudska pitanja dijele se s jedne strane na činjenična pitanja, odnosno pitanja koja se odnose na rekonstrukciju neke činjenice (status rationales), te s druge strane na pitanja koja se mogu pojaviti u svezi s tumačenjem zakona, odnosno pravnih poslova (status legales) (o navedenoj problematici v. podrobnije Radovčić, Pravni aspekti u učenjima antičke retorike, Zagreb, 2004.). Od ove klasifikacije - čija polovica o status legales zapravo sadržava cjelovitu retoričku teoriju o tumačenju prava (interpretatio iuris) - glede pitanja početaka uvažavanja volje u rimskom pravu svakako je najzanimljiviji status legalis, nazvan scriptum (verba) et voluntas (sententia). Temeljni problem kod ovog tipa spornog pitanja predstavljao je prijepor treba li kod tumačenja nekog akta biti mjerodavan njegov doslovni izraz (secundum verba) ili, pak, stvarna volja zakonodavca odnosno stranke (secundum voluntatem). Ovo sporno sudsko pitanje posvema je preuzeto i u rimsku retoričku doktrinu, a u rimskoj pravnoj praksi recipirano je već u posljednjem stoljeću Republike. Prema sačuvanim podacima, prvi pojedini slučaj, svojevrsni cause célèbre u kojem se po prvi put uvažila stvarna volja stranke bez obzira na doslovni izraz, bila je glasovita nasljedna parnica causa Curiana. Podatci o ovoj parnici, koja se odvijala pred centumvirskim sudištem 93. pr. Kr., poznati su nam preko Cicerona (De oratore 1, 180). U njoj je slavni onodobni retor L. Licinius Crassus zahtijevao slobodnije, subjektivno i individualizirano tumačenje oporuke (secundum voluntatem), dok je glasoviti pravnik Q. Mucius Scaevola zastupao doslovno, objektivno tumačenje (secundum verba). Centumvirski sud priklonio se Krasovom stajalištu, tj. opredijelio se za slobodnije, subjektivno tumačenje. (nastavak u sljedećem broju…)

4 9. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297

Sudska praksaUredio Hrvoslav Bašić, dipl. iur.

Jamstvo pretpostavke nedužnosti – prejudiciranje krivnje u presudi kojom se optužba odbija

Presumpcija nedužnosti bit će povrijeđena ako određena sudska odluka sadržava i samo sugestiju da je okrivljeni kriv, a on nije u prethodno provedenom kaznenom postupku u skladu sa zakonom proglašen krivim za izvršenje kaznenog djela

ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. U-III-2157/2008 OD 12. TRAVNJA 2012.

Prvostupanjskom presudom podnositelj je oslobođen optužbe da bi obnašajući dužnost gradonačelnika, radi pribavljanja imovinske koristi članu svoje obite-lji, iskoristio položaj i ovlasti pogodovanjem u ugovaranju posla i počinio kazneno djelo zloporabom obavljanja duž-nosti državne vlasti. Drugostupanjski sud je, utvrdivši da je u međuvremenu nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, preinačio prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti i donio presudu kojom se optužba odbija. Utvr-đujući činjenice bitne za ocjenu nastupa zastare, drugostu-panjski je sud u presudi naveo »neprijeporno (je) utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno 5. veljače 1998.«.

Podnositelj je u ustavnoj tužbi, između ostalog, ista-knuo povredu presumpcije nedužnosti jer je drugostupanj-ski sud u obrazloženju naveo da je »neosporno dokazano kazneno djelo u svezi s natječajem za gospodarenje i kori-štenje sportske dvorane«.

Ustavni sud utvrdio je da je apsolutna zastara kazne-nog progona nastupila nakon donošenja prvostupanjske presude te da je bila dužnost drugostupanjskog suda po službenoj dužnosti paziti na nastupanje zastare i u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku odbiti optužbu. Prema ocjeni Ustavnog suda, drugostupanjski sud nije od-lučivao o podnositeljevoj krivnji, niti je na bilo koji drugi način u obrazloženju drugostupanjske presude sugerirano da je podnositelj kriv. Formulacija koju je drugostupanjski sud upotrijebio bila bi u skladu s izričajem Kaznenog za-kona koji u članku 20. stavak 1. propisuje da zastara poči-nje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno.

Ustavni je sud, međutim, primijetio da bi sudovi tre-bali obratiti posebnu pozornost kad utvrđuju da je kazneni postupak obustavljen iz procesnih razloga zbog nastupa-nja zastare, kao u konkretnom slučaju, a zbog otklanjanja svake naznake postojanja krivnje određene osobe. No, po-lazeći od specifičnih okolnosti slučaja, Ustavni sud utvrdio je da formulacija koju je drugostupanjski sud upotrijebio u obrazloženju presude (koju pogrešno citira podnositelj) nije takva da bi dovela do povrede podnositeljevih ustav-nih prava. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu.

informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.

Tumačenje ugovora – ništetni ugovori

Sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od strane istih primatelja uzdržavanja u kojem je predmet ugovora ista nekretnina kao i u prije sklopljenom, ali ne i raskinutom ugovoru o doživotnom uzdržavanju s drugim davateljem uzdržavanja, nije razlog ništavosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju

ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev 703/2011-2 OD 14. RUJNA 2011.

U postupku je utvrđeno:- da je S. H. 12. siječnja 2004. sklopio s D. Š. ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je ovjeren kod javnog bilježnika pod brojem ... istog dana, a kojim se D. Š. kao davateljica uzdržavanja obvezuje uzdržavati primatelja uzdržavanja S. H. i njegovu suprugu M. H., a za uzvrat joj on daje u vlasništvo svoj stan u S., ...;

- da S. i M. H. prethodno nisu raskinuli ugovor o do-životnom uzdržavanju sklopljen s M. D., a kojim ih se

M. D. obvezuje uzdržavati, a oni joj za slučaj svoje smrti ostavljaju u vlasništvu stan u S.;

- da se D. Š. na temelju sklopljenog ugovora o dosmrt-nom uzdržavanju upisala u zemljišne knjige kao vlasnik navedene nekretnine.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostu-panjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđe-nje ništavosti spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a slijedom toga i zahtjev tužiteljice za uspostavu zemljiš-noknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja tog ugovora, pri čemu smatra da se radi o ništavom ugovoru u smislu članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO), i to zbog toga jer je sklopljen suprotno moralu i načelu savjesnosti i po-štenja u prometu.

Suprotno tome, drugostupanjski sud preinačuje pr-vostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev tužitelji-ce smatrajući da u konkretnom slučaju sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 103. st. 1. ZOO-a), jer je sklapanje takve vrste ugovora pred-viđeno pozitivnim propisima, zaključen je u formi pred-viđenoj zakonom, te je rezultat slobodno izražene volje S. H. kojemu u vrijeme sklapanja ugovora nije bila oduzeta poslovna sposobnost.

Tužiteljica u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u bitnome navodeći da se radi o ništavom ugovoru jer je tužiteljica M. D. stekla vla-sništvo nekretnine koja je predmet ugovora prije uz od-godni uvjet te je sklopljeni ugovor o dosmrtnom uzdržava-nju nakon što je tužiteljica sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s istim primateljima uzdržavanja, suprotan moralu te savjesnosti i poštenju.

Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da nema pretpostavki iz članka 103. stavak 1. ZOO-a za ništavost spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište da sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od strane istih primatelja uz-državanja, gdje je predmet ugovora ista nekretnina kao u prije sklopljenom, a ne raskinutom ugovoru o doži-votnom uzdržavanju s drugim davateljem uzdržavanja, nije razlog ništavosti takvog ugovora. S. H. je prilikom zaključenja spornog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kako to ispravno navodi drugostupanjski sud, bio poslov-no sposobna osoba, ugovor je zaključen u formi pred-viđenoj zakonom te se u konkretnom slučaju ne radi o ništavosti ugovora.

Napomena: Na snazi je novi Zakon o obveznim odnosi-ma (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11).

informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.

Lokacijska dozvola – pravni interes

Kao dokaz o postojanju pravnog interesa za izdavanje lokacijske dozvole dovoljna je suglasnost barem jednog od suvlasnika zgrade sagrađene na čestici za koju se izdaje lokacijska dozvola

ODLUKA VISOKOG UPRAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Us 1841/2010 OD 4. SIJEČNJA 2013.

Tužiteljica je u tijeku postupka, a što navodi i u tuž-bi, isticala da zainteresirana osoba u svezi s k. č. br. 1832/11 k. o. M. nije dokazala postojanje svog prav-nog interesa za izdavanje lokacijske dozvole za predmetni zahvat u prostoru budući da se radi o nekretnini koja je u njezinu suvlasništvu.

Međutim, iz podataka spisa predmeta, dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je zainteresirana osoba postojanje svog pravnog interesa za izdavanje loka-cijske dozvole, u svezi s k. č. br. 1832/11, dokazala sugla-snošću za njezino izdavanje jednog od suvlasnika stambe-ne zgrade sagrađenoj na predmetnoj čestici, i to M. L. (zk.

ul. 3136 k. o. M.), a što proizlazi iz zapisnika o njegovu saslušanju, od 11. ožujka 2009.

Slijedom navedenog, kako se lokacijskom dozvolom određuje je li zatraženi zahvat u prostoru moguć i određu-ju se podaci važni za određeni zahvat u prostoru, sukladno dokumentu prostornog uređenja i posebnim propisima, a istom se ne stječe pravo na građenje koje se stječe tek izdavanjem odgovarajućeg odobrenja za gradnju te se u postupku izdavanja lokacijske dozvole ne razrješavaju imovinskopravni odnosi, tako je predmetnu lokacijsku do-zvolu bilo moguće izdati sukladno dokumentu prostornog uređenja i posebnim propisima jer je zainteresirana osoba za njezino izdavanje dokazala postojanje svog pravnog in-teresa.

Naime, u postupku izdavanja lokacijske dozvole do-statno je da investitor dostavi suglasnost za izdavanje loka-cijske dozvole jednog od suvlasnika nekretnine u odnosu na koju se lokacijska dozvola izdaje jer se lokacijskom do-zvolom određuju samo uvjeti pod kojima je moguće izvesti odgovarajući zahvat u prostoru. Prilikom ishođenja odgo-varajućeg odobrenja za gradnju, u konkretnom slučaju po-tvrde glavnog projekta (t. III. izreke lokacijske dozvole) moraju biti riješeni imovinskopravni odnosi budući da je u tom postupku investitor dužan dokazati da ima pravo gra-diti na nekretnini za koju se izdaje potvrda glavnog pro-jekta, kako je to propisano odredbom članka 223. stavak 2. alineja 6. i članka 224. stavak 1. navedenog Zakona.

informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.

Rješenje kojim se prijedlog za ovrhu odbacuje – potpunost prijedloga

Sud neće odbaciti kao nepotpun prijedlog za ovrhu u kojem nije navedeno da se ovrha neće provoditi na novčanim primanjima na računima koji su izuzeti od ovrhe ili je ovrha na tim primanjima ograničena

ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U BJELOVARU, BR. Gž 328/2011-2 OD 3. VELJAČE 2011.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud odbacio je pri-jedlog za ovrhu na novčanim tražbinama ovršenika po računima kod banaka, uz obrazloženje da ovršni pri-jedlog u formalnom smislu nije sastavljen, sukladno članku 17. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 67/08 - u nastavku teksta: ZIDOZ/08).

Odredbom članka 17. stavak 1. ZIDOZ/08 izmijenje-na je odredba članka 180. stavak 1. Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 – u nastavku teksta: OZ) i propisano je da se prilikom određivanja ovrhe na novčanim tražbinama koja ovršeniku pripadaju po računima kod banaka isklju-čuju primanja i naknade koja su izuzeta od ovrhe (čl. 148. OZ-a), te iznosi koji su ograničeni od ovrhe iz članka 149. OZ-a. Stoga je jasno da je prvostupanjski sud ovrhovodi-teljev prijedlog za ovrhu odbacio zbog toga što ne sadržava napomenu o tome da se ovrha neće provoditi na primanji-ma i naknadama koje su izuzete od ovrhe, odnosno izno-sima koji su ograničeni od ovrhe.

Međutim, odredbom članka 17. stavak 1. ZIDOZ/08 nije propisan sadržaj prijedloga za ovrhu, već sadržaj rješe-nja o ovrsi. Ovrhovoditelju se ne može zabraniti da predlaže ovrhu i na onom dijelu imovine ovršenika koji je izuzet od ovrhe, pa se navedena zakonska odredba niti ne može tu-mačiti tako da bi njome bio propisan ne samo sadržaj rješe-nja o ovrsi, već i sadržaj ovršnog prijedloga. Dakle, iako je uputno da ovrhovoditelj već u ovršnom prijedlogu navede da se odluka neće provoditi na primanjima i naknadama iz članka 148. OZ-a i iznosima koji su ograničeni od ovrhe iz članka 149. OZ-a, ne radi se o obveznom sadržaju ovrš-nog prijedloga, slijedom čega nema niti mjesta odbacivanju ovršnog prijedloga koji ne sadržava takav navod.

Napomena: Na snazi je novi Ovršni zakon (Nar. nov., br. 112/12 i 25/13).

informator, broj 6296-6297 • 9. i 12. 7. 2014.

59. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297

Nastavak na 6. stranici

vlasničkopravni odnosiUredila Biljana Barjaktar, dipl. iur.

Naknada za nekretnine na kojima je izgrađena cesta prije donošenja Zakona o cestama iz 2011.GORAN MILAKOVIĆ1 1. Uvod

Razmatrajući pitanje naknade vlasni-ku zemljišta za nekretnine koje su tije-kom vremena u faktičnom smislu postale javne ili nerazvrstane ceste, kao neizbjež-no pitanje nameće se upoznavanje sa za-konskim propisima koji reguliraju mate-riju upisa tih nekretnina u zemljišne knji-ge, kao i ocjena je li upis prava vlasništva konstitutivan element za saznanje o mo-žebitno počinjenoj šteti vlasniku zemljišta koje bi dovodilo do prava na naknadu za to zemljište. Važno je razmotriti i propise koji reguliraju materiju izvlaštenja, no po-sebno je važno apostrofirati činjenicu da u radnjama koje su prethodile izgradnji ceste ponekad nisu provođeni postupci izvlaštenja ili prije postupci ekspropri-jacije. Tada se posebno postavlja pitanje naknade, njezina dospijeća, a posljedično tome i pitanje zastare takvog potraživanja.

2. Upis javnih cesta u zemljišne knjige izgrađenih do stupanja na snagu3 Zakona o cestama iz 2011.

2.1. Javne ceste koje su evidentirane u katastru

Zakon o cestama4 razlikuje različite situacije pri upisu javnih cesta sagrađenih do stupanja na snagu toga Zakona. Kad se radi o tome da su javne ceste eviden-tirane u katastru i kad je za te javne ceste izrađena snimka izvedenog stanja, tada će se te ceste upisati u zemljišne knjige kao javno dobro u općoj uporabi, kao neotu-đivo vlasništvo Republike Hrvatske uz upis pravne osobe koja upravlja javnom cestom, bez obzira na postojeće upise u zemljišnim knjigama. Isprave koje su potrebne za upis u zemljišnim knjigama jesu odluka nadležnog ministra prome-ta o razvrstavanju javnih cesta i prijavni list sa snimkom izvedenog stanja, koje zemljišnoknjižnom sudu dostavlja tijelo nadležno za katastar. Upis provodi ze-mljišnoknjižni sud po službenoj dužnosti. Smatramo da tijelo nadležno za katastar može uz dostavu prijavnog lista naznačiti u kojim je Narodnim novinama objavlje-na odluka ministra o razvrstavanju javnih cesta i da u tom slučaju nije nužno do-stavljati tu odluku.5

U praksi ne bi trebalo biti problema oko upisa tih cesta, jer su već evidentirane u katastru i taj postupak ima samo svrhu usklađenja stvarnog, katastarskog i ze-mljišnoknjižnog stanja. No, pri tom upisu u zemljišnim knjigama potrebno je pro-mijeniti upis u vlasničkom listu u onim slučajevima kad nekretnina nije upisana prije kao opće dobro ili nije upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske. Kad ZC određuje da će se upis u zemljišne knji-

ge kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvat-ske provesti bez obzira na postojeće upi-se u zemljišne knjige, tada se derogiraju odredbe Zakona o zemljišnim knjigama6 o knjižnom predniku te o pravnom teme-lju upisa, koji mora biti vidljiv iz isprave za upis.

To načelo knjižnog prednika vrlo je važno načelo u zemljišnoknjižnom pravu. Naime, upisi u zemljišnu knjigu dopušte-ni su samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj ze-mljišnoj knjizi upisana kao vlasnik.7 Osim toga, upis u zemljišnu knjigu dopustit će se samo na temelju isprava sastavljenih u obliku propisanom za njihovu valjanost. Za upis knjižnog prava, njegove promje-ne, ograničenja ili prestanak mora za to iz isprave biti vidljiv pravni temelj.8

Iz odredaba ZC-a vidljivo je da tijelo nadležno za katastar zemljišnoknjižnom sudu dostavlja parcelacijski elaborat i odluku o razvrstavanju javnih cesta nad-ležnog ministra. No, tada u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina može biti upisana fizička osoba, a iz tih ispra-va nije vidljiv pravni temelj za promjenu prava vlasništva. Zakonodavac nije propi-sao da se uz te isprave dostavlja i odluka o izvlaštenju. Ta odluka može biti temelj za promjenu prava vlasništva fizičke oso-be upisane kao nositelja prava vlasništva. Očito je namjera zakonodavca bila uskla-đenje faktičnog i pravnog stanja nekret-nine koje se dokazuje snimkom izvede-nog stanja.9 No, upravo nedostatak takve odredbe otvara brojna pitanja oko prava na naknadu za zemljište na kojem je iz-građena cesta.

2.2. Javne ceste koje nisu evidentirane u katastru i zemljišnim knjigama

ZC je odredio da će se javne ceste iz-građene do dana stupanja na snagu toga Zakona koje nisu evidentirane u katastru ili nije evidentirano njihovo stvarno sta-nje, evidentirati u katastru na temelju od-luke ministra o razvrstavanju javnih cesta i geodetskog elaborata kojim je snimljeno izvedeno stanje, a koji pribavlja i tijelu nadležnom za katastar dostavlja pravna osoba koja upravlja javnom cestom. I u tom slučaju javne ceste upisuju se u ze-mljišne knjige bez obzira na postojeće upise. Zakon određuje način postupanja prilikom upisa i upućuje na odredbe koje određuju upis javnih cesta kad su te ceste evidentirane u katastru, iz kojih proizlazi da će tijelo nadležno za katastar dostaviti zemljišnoknjižnom sudu odluku ministra prometa i prijavni list, no prije toga tije-lo nadležno za katastar trebalo bi najprije

evidentirati javne ceste u katastru, a po-tom će se izvršiti upis javne ceste u ze-mljišne knjige.

3. Upis nerazvrstanih cesta u zemljišne knjigeCeste koje se na dan stupanja na sna-

gu ZC-a koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu toga Zakona, po-staju nerazvrstane ceste. Postojeći upisi u zemljišnim knjigama nerazvrstanih cesta u vlasništvu jedinica lokalne samoupra-ve zamijenit će se po službenoj dužnosti upisom nerazvrstane ceste javnog dobra u općoj uporabi kao neotuđivog vlasniš-tva jedinice lokalne samouprave. Da bi se udovoljilo toj zakonskoj odredbi, po-trebno je da su nekretnine upisane kao nerazvrstane ceste i vlasništvo jedinica lokalne samouprave. No, u praksi gotovo da nisu evidentirani slučajevi upisa ne-razvrstanih cesta upravo zbog toga jer u prijašnjim propisima o cestama nije bila predviđena definicija nerazvrstane ceste, pa u zemljišnim knjigama najčešće naila-zimo na upise nekretnina, i to putova koji mogu biti upisani kao vlasništvo jedinica lokalne samouprave, no u tim slučajevi-ma zemljišnoknjižni sud nema podataka o tome koriste li se ti putovi za promet vozila po bilo kojoj osnovi i jesu li pristu-pačni većem broju korisnika. Tada će ipak biti potrebno izraditi prijavni list kojim će se evidentirati stvarno stanje nekretnine.

I kod nerazvrstanih cesta Zakon ra-zlikuje situacije kad te ceste nisu eviden-tirane u zemljišnim knjigama te situacije kad nisu evidentirane niti u katastru niti u zemljišnim knjigama.

Nerazvrstane ceste koje nisu upisane u zemljišnim knjigama ili u tim knjigama nije upisano njihovo stvarno stanje, upi-suju se u zemljišne knjige po službenoj dužnosti na temelju prijavnog lista koji nakon evidentiranja nerazvrstane ceste odnosno njezina stvarnog stanja u kata-stru, zemljišnoknjižnom sudu po službe-noj dužnosti dostavlja tijelo nadležno za katastar.

Nerazvrstane ceste koje nisu evidenti-rane u katastru ili u katastru nije eviden-tirano njihovo stvarno stanje, evidentiraju se u katastru na temelju odgovarajućeg geodetskog elaborata kojim je snimljeno izvedeno stanje, a koji pribavlja i tijelu nadležnom za katastar dostavlja jedini-ca lokalne samouprave odnosno pravna osoba koja je ovlaštena upravljati neraz-vrstanom cestom. U tom slučaju tijelo za katastar dostavit će prijavni list zemljiš-noknjižnom sudu radi upisa nerazvrsta-nih cesta u zemljišnu knjigu. Nerazvrsta-ne ceste upisuju se u zemljišne knjige kao javno dobro u općoj uporabi u neotuđi-vom vlasništvu jedinice lokalne samou-prave na čijem se području nalaze.

Zajednička značajka upisa javnih cesta i nerazvrstanih cesta je da se na njihovo evidentiranje u katastru i upis u zemljišne knjige10 ne primjenjuju

Donošenjem Zakona o cestama2 određene su i granice njegove primjene pa se njime uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta. Po prvi se put jednim zakonom određuje pojam nerazvrstane ceste. Zakon sadržava posebne odredbe o načinu upisa cesta, bilo da se radi o javnim cestama, bilo o nerazvrstanim cestama, s temeljnom razlikom u pristupu ovisno o tome je li cesta sagrađena prije stupanja na snagu toga Zakona ili nije. No, u odnosu i na jedne i druge vrste cesta Zakon ne sadržava odredbe ima li pravo upisani vlasnik nekretnine na naknadu za zemljište na kojem je sagrađena cesta do stupanja na snagu toga Zakona.

1 Goran Milaković, dipl. iur., sudac Županijskog suda u Bjelovaru.

2 Nar. nov., br. 84/11. Zakon je kasnije izmijenjen i do-punjen u Nar. nov., br. 18/13, 22/13, 54/13 i 148/13.

3 U dijelu koji se odnosi na predmet članka, Zakon o cestama stupio je na snagu 28. srpnja 2011.

4 U nastavu teksta: ZC.5 Te su odluke dosta opširne, a budući da su dostu-

pne zemljišnoknjižnom sudu jer su objavljene u Narodnim novinama, taj sud može izvršiti uvid u njih i u svom rješenju pozvati se na tu Odluku.

6 Zakon o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98 - v. čl. 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanar-sko pravo, 137/99 - Odluka USRH, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 - Odluka USRH, 55/13 i 60/13 - ispr.).

7 Članak 40. Zakona o zemljišnim knjigama.8 Članak 43. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama.9 Postoje različita mišljenja o takvoj odluci zakono-

davca i postavljaju se pitanja ustavnosti tih odreda-ba, a neki smatraju i da je ta odredba u protivnosti s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolom uz tu Konvenciju o pravima koje jamče mirno uživanje vlasništva.

10 Radi se o upisu iz članka 123. i 124. Zakona o cesta-ma.

6 9. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297komunalno gospodarstvovlasničkopravni odnosi

Nastavak sa 5. stranice

Naknada za nekretnine na kojima je izgrađenacesta prije donošenja Zakona o cestama iz 2011.

odredbe zakona kojim se uređuje pro-storno uređenje i gradnja, a kojima je propisana parcelacija građevinskog zemljišta i evidentiranje građevina u katastru, niti odredbe zakona kojim se uređuje katastar nekretnina te odredbe drugih zakona i propisa koje su protivne članku 123.-130. Zakona.

No, u odnosu na nerazvrstane ceste Zakon ipak provodi određena odstupanja od te odredbe, tako da evidentiranje u ka-tastru i upis u zemljišne knjige nerazvr-stanih cesta koje nisu bile evidentirane u katastru, a niti u zemljišnim knjigama, ne isključuje mogućnost njihova evidentira-nja u katastru i upisa u zemljišne knjige uz primjenu Zakona o prostornom ure-đenju i Zakona o gradnji11, Zakona o dr-žavnoj izmjeri i katastru nekretnina12, ali i Zakona o zemljišnim knjigama. Naime, kad se radi o upisu nerazvrstanih cesta izgrađenih do stupanja na snagu ZC-a, upisi se provode bez obzira na postojeće upise vlasništva i/ili drugih stvarnih pra-va treće osobe i pri tome se ne primje-njuju odredbe zakona kojima se uređuje prostorno uređenje i gradnja, parcelacija građevinskog zemljišta, evidentiranje gra-đevina u katastru i upisu u zemljišne knji-ge, niti odredbe drugih zakona i propisa koje su protivne članku 131. i 132. ZC-a i članku 133. stavak 1. i 2. ZC-a.13 Te odredbe upravo su sadržane u navedenim zakonima.

4. Uknjižba javnih i nerazvrstanih cesta nakon stupanja na snagu ZC-aZC propisuje da se nekretnine koje su

u pravnom statusu javnih cesta upisuju u zemljišne knjige na temelju pravomoć-ne uporabne dozvole kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske, uz upis Hrvatskih autocesta d.o.o., kao pravne osobe ovla-štene upravljati autocestama, Hrvatskih cesta d.o.o., kao pravne osobe ovlaštene upravljati državnim cestama i županijske uprave za ceste, kao pravne osobe ovla-štene upravljati županijskim i lokalnim cestama. Da bi javna cesta postala javno dobro u općoj uporabi, potrebno je da uporabna dozvola postane pravomoćna. Stjecanju vlasništva nekretnine na kojoj će se graditi javna ili nerazvrstana cesta može prethoditi i postupak izvlaštenja nekretnine koji će se provoditi onda kad je nekretnina na kojoj će se graditi cesta u vlasništvu fizičkih osoba. Tada i ne bi tre-balo biti problema u određivanju naknade za takvo zemljište, jer pozitivna zakonska regulativa daje odgovor na to pitanje.

5. Izvlaštenje nekretnine potrebne za izgradnju cesta prema Zakonu o izvlaštenju iz 1994. godine14

U određenim slučajevima do izgrad-nje cesta došlo je u vrijeme važenja Zako-na o izvlaštenju donesenog 1994. godine. Tim je Zakonom propisano na koji se način provodi izvlaštenje, svrha izvlašte-nja, bitni učinci izvlaštenja, pravila postu-panja koja prethode odluci o izvlaštenju, način i vrijeme predaje u posjed nekretni-ne, naknada za izvlaštenu nekretninu kao i druga pitanja potrebna za postupanje u tim postupcima.

Prema tom Zakonu, nekretnina se može izvlastiti, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, kad je to potreb-no radi izgradnje objekata ili izvođenja ra-dova u interesu Republike Hrvatske i kad se ocijeni da će se korištenjem nekretnine, za koju se namjerava predložiti izvlašte-nje, u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način. Nekret-nina se može izvlastiti radi izvođenja ra-dova ili izgradnje objekata gospodarske infrastrukture (prometna, telekomunika-cijska, vodoprivredna, energetska), zdrav-stvenih, prosvjetnih i kulturnih objekata, industrijskih, energetskih, prometnih i telekomunikacijskih objekata, objekata za potrebe hrvatskog pravosuđa, vojske i policije te istraživanja i eksploatacije rud-nog i drugog blaga.

Izvlaštenje se može provesti u korist fi-zičke ili pravne osobe (u nastavku teksta: korisnik izvlaštenja). No, kad se radi o ce-stama, tada se nekretnina može izvlastiti samo u korist pravne osobe kakvo svojstvo imaju i Republika Hrvatska i jedinice lo-kalne samouprave. Izvlaštenjem korisnik izvlaštenja stječe pravo koristiti nekretni-nu u svrhu radi koje je izvlaštenje izvršeno.

Bitan učinak postupka izvlaštenja ne-kretnina je stjecanje vlasništva nekretni-ne korisnika izvlaštenja (potpuno izvla-štenje). Potpunim izvlaštenjem prestaju, osim prava vlasništva prijašnjeg vlasnika, i druga prava na toj nekretnini, a potpunim izvlaštenjem zemljišta dolazi i do izvlašte-nja zgrade i drugih građevinskih objekata koji se na njemu nalaze.

Nekretnina se može izvlastiti radi iz-gradnje cesta nakon što je na način odre-đen tim Zakonom utvrđen interes Repu-blike Hrvatske za izgradnju cesta. Izgrad-nja cesta odnosno izvođenje radova treba biti u skladu s detaljnim planom uređenja odnosno pravomoćnom lokacijskom do-zvolom.

Ako se prilikom izvlaštenja dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema gos-podarskog interesa koristiti preostali dio, na njegov zahtjev izvlastit će se i taj dio. Takav zahtjev može se podnijeti do pra-vomoćnosti rješenja o izvlaštenju.

Za izvlaštenu nekretninu vlasniku pri-pada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine.

Odluku da je izgradnja cesta ili izvo-đenje radova u interesu Republike Hr-vatske donosi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog korisnika izvlaštenja, po

prethodno pribavljenom mišljenju skup-štine županije odnosno Gradske skupšti-ne Grada Zagreba na čijem se području namjerava graditi ili izvoditi radove, u skladu s detaljnim planom uređenja od-nosno pravomoćnom lokacijskom dozvo-lom. Skupština županije odnosno Grad-ska skupština Grada Zagreba, mišljenje iz stavka 1. ovoga članka dužna dati je u roku 60 dana od dana postavljenog zahtjeva. Smatra se da je interes Repu-blike Hrvatske utvrđen ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja cesta ili izvođenje radova u interesu Republi-ke Hrvatske. Odluku o utvrđivanju inte-resa Republike Hrvatske izvan slučajeva posebno predviđenih zakonom15 donosi Vlada Republike Hrvatske uz prethod-no mišljenje odbora Hrvatskog sabora u čijem je djelokrugu područje promicanja uređenja prostora u svrhu učinkovitijeg korištenja i odbora u čijem je djelokrugu područje usklađivanja i unapređenja gos-podarskog života. Odluka o utvrđivanju interesa Republike Hrvatske objavljuje se u Narodnim novinama.

Prije podnošenja prijedloga za utvrđi-vanje interesa Republike Hrvatske kori-snik izvlaštenja dužan je, u skladu s pro-stornim planom, izraditi plan izvlaštenja. Ako za područje na kojem se namjerava predložiti izvlaštenje postoji provedbeni urbanistički plan, plan izvlaštenja nije potrebno izraditi. Korisnik izvlaštenja dužan je uz prijedlog za utvrđivanje in-teresa Republike Hrvatske priložiti plan izvlaštenja i uvjete uređenja prostora.

Plan izvlaštenja mora sadržavati par-celacijski elaborat izrađen na temelju i u skladu s uvjetima uređenja prostora. Uz plan izvlaštenja prilažu se podaci o vla-snicima odnosno posjednicima čije se nekretnine izvlašćuju. Plan izvlaštenja izlaže se na javni uvid u sjedištu općine, grada odnosno Grada Zagreba, na čijem se području namjerava graditi objekt ili izvoditi radove u interesu Republike Hr-vatske u trajanju od 15 dana, u kojem se na taj plan mogu dati primjedbe tijelu koje je utvrdilo uvjete uređenja prostora. O primjedbama iz stavka 3. ovog članka odlučuje župan odnosno gradonačelnik Grada Zagreba, na prijedlog tijela iz stav-ka 3. ovoga članka. Primjedbe koje su u suprotnosti s prostornim planom neće se prihvatiti. U slučaju prihvaćanja danih primjedaba, izrađuje se konačni plan iz-vlaštenja, u skladu s izmijenjenim uvje-tima uređenja prostora. Obavještenje o prihvaćanju, odnosno neprihvaćanju da-nih primjedaba objavljuje se u službenom glasilu općine, grada odnosno Grada Za-greba, iz stavka 2. ovoga članka.

Prijedlog za izvlaštenje može podni-jeti korisnik izvlaštenja tek nakon što je, prema odredbama ovoga ili posebnoga zakona, utvrđen interes Republike Hr-vatske za izgradnju objekta ili za izvođe-nje radova.

Prije podnošenja prijedloga za izvla-štenje korisnik izvlaštenja dužan je, pu-tem nadležnog tijela, osigurati dokaze o stanju i vrijednosti nekretnine za koju predlaže izvlaštenje (nalaz i mišljenje vje-štaka i dr.). Prijedlog za izvlaštenje može se podnijeti u roku dvije godine od dana stupanja na snagu odluke iz članka 9. Za-kona o izvlaštenju.

U prijedlogu za izvlaštenje nekretnina moraju biti naznačeni: 1. korisnik izvla-štenja, 2. nekretnina za koju se predlaže izvlaštenje, 3. vlasnik i posjednik ne-kretnine za koju se predlaže izvlaštenje i njegovo prebivalište ili sjedište, 4. objekt odnosno radovi radi kojih se predlaže iz-vlaštenje.

Uz prijedlog za izvlaštenje mora se podnijeti:

1. dokaz da je korisnik izvlaštenja prethodno s vlasnikom nekretnine poku-šao sporazumno riješiti pitanje stjecanja prava vlasništva određene nekretnine (pi-sana ponuda, javni oglas i sl.);

2. izvod iz zemljišnih ili drugih jav-nih knjiga u kojima se upisuje vlasništvo na nekretninama, koji sadržava podatke o nekretnini za koju se predlaže izvlašte-nje odnosno katastarske i druge podatke ako takve knjige ne postoje ili se stanje iz zemljišnih knjiga ne slaže s postojećim posjedovnim stanjem;

3. izvod iz posjedovnog lista;4. dokaz o utvrđenom interesu Re-

publike za izgradnju objekta ili izvođenje radova na toj nekretnini;

5. dokaz u smislu članka 18. stavak 1. ovoga Zakona;

6. dokaz da korisnik izvlaštenja ima osigurana posebna sredstva položena kod banke, u visini približno potrebnoj za da-vanje naknade za izvlaštenu nekretninu i troškove postupka odnosno dokaz o osi-guranoj drugoj odgovarajućoj nekretnini;

7. pravomoćna lokacijska dozvola za izvođenje radova za koje se predlaže iz-vlaštenja te potvrđen parcelacijski elabo-rat.

Na osnovi prijedloga za izvlaštenje izvršit će se, po službenoj dužnosti, zabi-lježba postupka izvlaštenja u zemljišnim ili drugim javnim knjigama, o čemu će nadležno tijelo pisanim putem izvijestiti vlasnika nekretnine. Otuđenje nekretni-ne glede koje je stavljena zabilježba po-stupka izvlaštenja, kao i promjena drugih odnosa na nekretnini koja može biti od utjecaja na obveze korisnika izvlaštenja, nema pravnog učinka prema korisniku izvlaštenja.

Korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretni-ne mogu do donošenja rješenja kojim se prihvaća prijedlog za izvlaštenje, sklopiti nagodbu. Nagodba sadržava poglavito: oblik i visinu naknade i rok do kojeg je korisnik izvlaštenja dužan ispuniti obve-zu glede naknade. Nagodba se unosi u zapisnik, koji mora sadržavati sve podat-ke nužne za ispunjenje obveze korisnika izvlaštenja. Nagodba o naknadi ili dijelu naknade sklopljena je kad obje strane pot-pišu zapisnik u koji je nagodba unesena. Nagodba ima snagu ovršne isprave. Ako korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine iz stavka 1. ovoga članka sklope nagodbu, vlasnik nekretnine ne plaća porez na pro-met nekretnina, kao ni ostale pristojbe u svezi s nagodbom.

Korisnik izvlaštenja stječe pravo na posjed izvlaštene nekretnine danom pra-vomoćnosti rješenja o izvlaštenju, ako je do tada prijašnjem vlasniku isplatio na-knadu za izvlaštenu nekretninu16 odno-sno predao u posjed drugu odgovarajuću nekretninu, a u protivnom danom isplate naknade odnosno predajom u posjed dru-ge odgovarajuće nekretnine, ako se prijaš-nji vlasnik i korisnik izvlaštenja drukčije ne sporazume. Iznimku od toga čini slu-čaj kad je korisnik izvlaštenja iznio razlo-ge za potrebu hitnog stupanja u posjed nekretnine i uz zahtjev podnio dokaz da je prijašnjem vlasniku isplaćena naknada utvrđena u smislu članka 33. stavak 1. i članka 35. toga Zakona odnosno dokaz da je prijašnji vlasnik pisanim putem po-zvan, ali je odbio primiti isplatu utvrđene naknade i tada Vlada Republike Hrvatske može odlučiti da mu se ta nekretnina pre-da u posjed prije pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, ako utvrdi da je to nužno

11 Oba Zakona objavljena su u Nar. nov., br. 153/13.12 Nar. nov., br. 16/07, 152/08, 124/10 i 56/13.13 Članak 131. stavak 1. Ceste koje se na dan stupanja

na snagu ovoga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, postaju nerazvrstane ceste. Stavak 2. Postojeći upisi u zemljišnim knjigama nerazvrstanih cesta iz stavka 1. ovog članka u vla-sništvu jedinice lokalne samouprave zamijenit će se po službenoj dužnosti upisom nerazvrstane ceste javnog dobra u općoj uporabi kao neotuđivog vla-sništva jedinice lokalne samouprave.

Članak 133. Nerazvrstane ceste iz članka 131. stavak 1. i članka 132. stavak 1. ovoga Zakona evidentiraju se u katastru i upisuju u zemljišne knjige kao neraz-vrstane ceste javno dobro u općoj uporabi i kao ne-otuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze, neovisno o postojanju upi-sa vlasništva i/ili drugih stvarnih prava treće osobe.

14 Nar. nov., br. 9/94, 35/94, 112/00 - Odluka USRH, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12. Napominjemo da je ne-davno donesen novi Zakon o izvlaštenju (Nar. nov., br. 74/14), koji je stupio na snagu 26. lipnja 2014., ali za ovaj članak on nije relevantan, jer autor piše o slu-čajevima izgradnje cesta prije toga razdoblja. 15 Članak 1. stavak 2. Zakona o izvlaštenju.

16 Utvrđenu u smislu članka 33. stavak 1. i članka 35. Zakona o izvlaštenju.

79. i 12. 7. 2014.br. 6296-6297

zbog hitnosti slučaja ili da bi se otklonila znatnija šteta. To se ne odnosi na sluča-jeve kad je predmet izvlaštenja stambena ili poslovna zgrada za koju korisnik izvla-štenja nije osigurao drugu odgovarajuću nekretninu.

Ako je korisnik izvlaštenja stupio u posjed izvlaštene nekretnine prije pravo-moćnosti rješenja o izvlaštenju, a prijed-log za izvlaštenje bude u daljnjem postup-ku odbijen, korisnik izvlaštenja dužan je nadoknaditi štetu koju je vlasniku nanio stupanjem u posjed nekretnine. Rješenje o odbijanju prijedloga za izvlaštenje sadr-žava i obvezu korisnika izvlaštenja za vra-ćanje nekretnine u posjed vlasniku u roku 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja.

Korisnik izvlaštenja može do izvrš-nosti rješenja o izvlaštenju odustati od prijedloga za izvlaštenje u cijelosti ili dje-lomično. Korisnik izvlaštenja može djelo-mično odustati od prijedloga za izvlašte-nje ako se s tim suglasi prijašnji vlasnik. Izvršno rješenje o izvlaštenju poništit će se ili zamijeniti ako to korisnik izvlaštenja i prijašnji vlasnik zajednički zahtijevaju.

Na zahtjev prijašnjeg vlasnika izvla-štene nekretnine pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništit će se ako korisnik izvlaštenja u roku dvije godine od dana pravomoćnosti rješenja odnosno od dana stupanja u posjed nije započeo s građe-njem objekta ili izvođenjem radova radi kojih je nekretnina izvlaštena, ili ako iz-vlaštenu nekretninu ne koristi na Zako-nom propisani način17, ali ne nakon isteka roka od pet godina od dana pravomoćno-sti rješenja o izvlaštenju odnosno od dana stupanja u posjed. Taj rok ne teče za vri-jeme trajanja više sile (poplava i dr.). Kad su u ovom slučaju izvlaštene nekretnine bile u suvlasništvu, pravomoćno rješenje o izvlaštenju poništit će se, ako zahtjev za poništenje rješenja podnesu suvlasnici većeg dijela izvlaštene nekretnine. Ako korisnik izvlaštenja unutar roka od dvije godine nije započeo s građenjem objekta ili izvođenjem radova, a stupio je u posjed izvlaštene nekretnine i namjerava je otu-điti trećoj osobi, na prijedlog novog ko-risnika izvlaštenja ta će se nekretnina iz-vlastiti. O zahtjevu za poništenje rješenja o izvlaštenju rješava ured državne uprave. Rješenjem kojim se odlučuje o poništenju pravomoćnog rješenja o izvlaštenju odlu-čuje se i o predaji posjeda kad o tome ne postoji spor, a u slučaju spora o predaji posjeda i o imovinskim odnosima između korisnika izvlaštenja i vlasnika nekretnine rješava sud.

Naknada za izvlaštenu nekretninu određuje se, u pravilu, davanjem na ime naknade druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje, u istoj opći-ni ili gradu kojom se vlasniku nekretnine koja se izvlašćuje omogućavaju isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu ne-kretninu.

Ako vlasnik nekretnine koja se izvla-šćuje, ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik izvlaštenja ne može osigurati takvu ne-kretninu, naknada se određuje u novcu, u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se izvlašćuje u vrijeme donošenja prvostu-panjskog rješenja o izvlaštenju odnosno u vrijeme sklapanja nagodbe. Tržišna vri-jednost je vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezina utvrđivanja.

Prijašnji vlasnik nema pravo na na-knadu troškova za ulaganje u zemljište i zgrade koje je izvršio nakon što je pisa-nim putem obaviješten od nadležnog tije-

la o podnesenom prijedlogu za izvlaštenje, osim onih troškova koji su bili nužni za korištenje nekretnine.

Vlasnik nekretnine koja se izvlašćuje može se s korisnikom izvlaštenja sporazu-mjeti o naknadi i u nekom drugom obliku koji nije protivan Ustavu i zakonima Re-publike Hrvatske.

Kad se radi o izgradnji cesta i po-stupku izvlaštenja koji prethodi izvođe-nju radova, tada će korisnik izvlaštenja moći započeti s radovima tek kad plati vlasniku zemljišta naknadu za izvlašte-no zemljište. Daljnje radnje koje slijede, odnose se na izgradnju cesta, izdavanje uporabne dozvole i odgovarajući upis u zemljišne knjige. Ako bi ipak, protivno odredbama o izvlaštenju, izvođač za-počeo s radovima prije isplate naknade, tada vlasnik ima pravo na vlasničko-pravnu zaštitu za svoje zemljište, a i na naknadu štete počinjene takvim nedo-puštenim radnjama.

6. Pitanje naknade za zemljište na kojem je izgrađena cesta prije stupanja na snagu ZC-aU određenim pravnim situacijama

bilo je moguće i oduzimanje građevin-skog zemljišta radi izgradnje cesta koje imaju karakter nerazvrstanih cesta, a radi-lo se o režimu društvenog vlasništva. Ta-kve situacije posebno je regulirao Zakon o građevinskom zemljištu18. Tim je Za-konom uređeno pitanje prijenosa građe-vinskog zemljišta u društveno vlasništvo u gradovima i naseljima gradskog karaktera te drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgrad-nju i prava glede korištenja i raspolaganja građevinskim zemljištem. Taj Zakon gra-đevinsko zemljište definira kao zemljište koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera, kao i drugo zemlji-šte koje je izgrađeno ili prostornim pla-nom određeno za izgradnju građevinskih objekata. U skladu s tim, građevinskim zemljištem smatra se i zemljište potrebno za izgradnju nerazvrstanih cesta. Zakon o građevinskom zemljištu uređuje položaj i pravni status prijašnjeg vlasnika kojim se smatra osoba koja je na dan prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo bila upi-sana u zemljišnoj knjizi ili drugoj javnoj knjizi koja zamjenjuje zemljišnu knjigu, kao vlasnik toga zemljišta. Prijašnjim vla-snicima zemljišta smatrale su se i osobe koje su zemljište stekle na osnovi ugovora koji je trebao ispunjavati određene pret-postavke, kao i one osobe koje su prije prijenosa zemljišta u društveno vlasništvo stekle pravo vlasništva toga zemljišta na temelju odluka državnog tijela ili po sa-mom zakonu.

U odnosu na zemljište koje je postalo društveno vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripadalo je pravo na pravičnu naknadu, koja se određuje na način i po postupku propisanim tada važećim Zakonom o ek-sproprijaciji19. Tu je naknadu bila dužna platiti općina koja u postupku određiva-nja naknade ima položaj stranke. Tim je Zakonom propisano i dospijeće plaćanja naknade, koja se trebala platiti u roku 30 dana od dana sklapanja sporazuma o na-knadi, a ako do sporazuma ne dođe, ispla-ta se obavlja u roku 30 dana po pravo-moćnosti odluke suda kojom je određena visina naknade. Zakon posebno razlikuje situaciju kad prijašnji vlasnik zemljišta preda zemljište u posjed općini prije do-nošenja rješenja o predaji toga zemljišta općini. U toj situaciji općina je bila duž-

na prijašnjem vlasniku zemljišta isplatiti naknadu najkasnije u roku pet godina od dana kad ga je predao u posjed općini.

7. Primjena Zakona o građevinskom zemljištu na pitanje naknada za zemljište na kojem je izgrađena nerazvrstana cestaKad se postavi pitanje naknade za

zemljište na kojem je po sili zakona pra-vo vlasništva stekla jedinica lokalne sa-mouprave koja se smatra vlasnikom ne-razvrstanih cesta izgrađenih do stupa-nja na snagu ZC-a, tada će u određenim situacijama biti mjerodavne i odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, po-sebno u pitanju zastare potraživanja na-knade za zemljište na kojem je kasnije došlo do izgradnje nerazvrstanih cesta. Pri tome valja imati na umu da pitanje naknade može biti uređeno sporazumom, odlukom suda te zakonom. Kad se radi o sporazumu, tada stranke ugovora ugo-varaju visinu naknade za to zemljište i dospijeće plaćanja te naknade je 30 dana od sklapanja sporazuma. Nakon proteka prvog dana od isteka roka za plaćanje, po-činje teći zastarni rok za ispunjenje obve-ze općine ili grada na čijem je području izgrađena nerazvrstana cesta. Kad se radi o odluci suda kojom se uredilo i pitanje naknade za zemljište, i u tom slučaju bio je predviđen isti rok od 30 dana za plaća-nje naknade. No, kad se radilo o postupa-nju vlasnika zemljišta koji je i prije svoje određene obveze za predaju zemljišta to učinio i zemljište na kojem će kasnije biti izgrađena cesta predao općini ili gradu, tada je rok za isplatu naknade za zemljište bio pet godina od predaje zemljišta. Pr-vog dana nakon proteka toga roka počinje teći zastarni rok.20

8. Pitanje naknade za izgrađenu cestu kad nije donesena odluka o izvlaštenju ili deposedacijiKad se radi o oduzimanju zemljišta

na kojem je kasnije izgrađena cesta bez propisanog postupka eksproprijacije ili izvlaštenja te oduzimanja posjeda po nekoj drugoj pravnoj osnovi, tada pi-tanje naknade za to zemljište i zastare potraživanja te naknade treba sagleda-vati kroz pitanje prava vlasničkopravne zaštite i dospijeća obveze za naknadu propisane pravilima obveznog prava. Naime, da bi osoba koja potražuje na-knadu za zemljište na kojem je izgrađe-na cesta mogla zahtijevati naknadu za oduzeto zemljište izvan zakonom pred-viđenog postupka, potrebno je utvrditi je li takva tražbina dospjela, jer samo za dospjelu tražbinu može se tražiti njezina isplata. O vremenu dospijeća ovisi i to je li tražbina zastarjela. Ovdje treba uzeti u obzir i činjenicu da pravo vlasnika glede naknade za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat. Ovdje podrazumijevamo situa-ciju da bi vlasnik nekretnine osnovano mogao tražiti vlasničkopravnom tužbom povrat nekretnine od osobe koja posje-duje tu nekretninu.21 Ovdje valja ista-knuti da pravo vlasnika glede naknade za oduzetu nekretninu ne može zastarjeti dok on može zahtijevati njezin povrat. Onda kad ne može više zahtijevati nje-zin povrat, dospijeva njegov zahtjev za

naknadu i zastarijeva u općem zastar-nom roku22.

Kad se radi o izgrađenoj cesti, tada bi se radilo o situaciji u kojoj vlasnik zemljišta ne može više tražiti povrat te nekretnine ili njezina dijela na kojem je izgrađena cesta, bilo da se radi o javnoj, bilo o nerazvrstanoj cesti. Slijedom toga, izgradnjom ceste došlo bi do situacije da se ne može tražiti povrat takve ne-kretnine u posjed vlasnika zemljišta na kojem je izgrađena, jer takva nekretnina za tužitelja više nema niti onu uporabnu vrijednost kakvu je imala prije izgradnje ceste. Zbog toga smatramo da tada dos-pijeva i zahtjev za naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađena cesta i od tada počinje i teći rok za naknadu štete zbog oduzetog zemljišta. Naime, već tada vlasnik zemljišta saznaje i za štetu i štetnika, pa od tada počinje teći i zastarni rok za potraživanje naknade štete.

9. ZaključakOdredbe ZC-a prema kojima će se

nekretnine na kojima je izgrađena jav-na ili nerazvrstana cesta upisati kao jav-no dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske ili jedinice lokalne samouprave, već sada nameću određena pitanja oko naknade vlasnicima zemljišta u slučajevima kad oduzimanju zemljišta nije prethodio postupak eksproprijacije, izvlaštenja niti neki drugi zakonom pro-pisani postupak. Određene dvojbe moglo bi stvarati pitanje zastare takvih potraži-vanja te početak roka zastarijevanja. S ob-zirom na to da je u sudskoj praksi zauzeto stajalište da potraživanje naknade za odu-zeto zemljište bez zakonom propisanog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, to ne bi trebalo za-davati probleme u daljnjoj praksi sudova. Međutim, kad se radi o početku tijeka toga roka, tada je potrebno utvrditi od-lučne činjenice o tome je li moguć povrat nekretnine u onoj uporabnoj vrijednosti kakvu je do oduzimanja imala za vlasni-ka nekretnine ili to nije moguće. Tek onda kad nije moguć povrat nekretnine iz tih razloga, tada dospijeva i naknada za oduzetu nekretninu, koja ima znače-nje ostvarenja novčane tražbine s osnove vlasničkih prava.23 Naime, kad govorimo o uporabnoj vrijednosti nekretnine, tada se podrazumijeva onakav način korištenja nekretnine kakav je bio prije oduzima-nja iz posjeda i izgradnje cesta. No, kad se na određenoj nekretnini izgradi cesta ili cesta prođe dijelom nekretnine, tada nekretnina izgradnjom ceste gubi onu uporabnu vrijednost kakvu je imala prije i vlasnik od izgradnje ceste na njegovoj nekretnini ne može tražiti povrat nekret-nine, već tada dospijeva zahtjev za nakna-du zbog nezakonito oduzete nekretnine. S obzirom na navedeno, zastarni rok za potraživanje naknade za oduzetu nekret-ninu zbog izgradnje ceste u slučajevima kad oduzimanje nekretnine nije rezultat zakonom propisanog postupka, ne bi se računao od upisa nekretnine u katastru i zemljišnim knjigama u smislu ZC-a, kao javnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske odnosno jedinice lo-kalne samouprave, kad se radi o nerazvr-stanoj cesti.

17 Sukladno članku 2. stavak 2. Zakona o izvlaštenju.

18 Nar. nov., br. 54/80, 42/86, 41/88, 48/88 - proč. tekst, 16/90 i 53/90.

19 Nar. nov., br. 46/82, 28/87, 39/88 i 73/91.

20 Vidjeti članak 215. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11).

21 Vidjeti članak 161. Zak