DOŠEL BUM V BISTRICU

VIII. recital "Josip Ozimec"

Nakladnik:Radio Marija Bistrica

Odabrao i vrednovao Stručni sud Recitala:mr. sci. Denis Peričić, predsjednikprof. Vlasta Horvatić-Gmazprof. Marija Lamotdr. sci. Ivo Kalinski

Uredila: prof. Ivančica Tomorad

Likovno opremio:Zvonko Pižir

Grafička priprema:Slovo, Zagreb

Tisak i uvez:FEROPROMS, Zagreb

Naklada: 500 primjerakaMarija Bistrica, listopad 2006.

DOŠEL BUM V BISTRICU

VIII. recital "Josip Ozimec"

zbornik

Marija Bistrica, 2006.

Uvodna riječ

ili

Mali recital visokih vrijednosti

Na razmjerno raskošnoj pozornici kajkavskih (i ne samo kajkavskih) književnih i srodnih

događajnosti, u najširem protegu od Zagreba do Čakovca i od Krapine do Varaždina, Recital „Josip

Ozimec“ u Mariji Bistrici pronašao je svoje čvrsto, jasno utvrđeno i nedvojbeno jedinstveno mjesto pod

sjevernohrvatskim ljeporječnim suncem.

Vodeći posebnu skrb o lirici duhovnoga nadahnuća - no ne ograničavajući se njome, nego

poglavito njegujući kakvoću pjesničkoga ostvaraja – bistrički je recital uspio u svom temeljnom naumu:

utvrdivši kao svoju idejnu okosnicu kajkavsku nabožnost u svim njenim vidovima, razvio se,

ravnopravnim prijmom i strukovnom procjenom, u rasadnik i one štokavskostandardne i čakavske

lirike koja se obraća kako nebeskima, tako i ovozemaljskima odrednicama stihovnoga tkanja.

I bi tako i ove, osme recitalne godine.

U iznimnome broju pristiglih radova, Stručni ocjenjivački sud ponovno je obavio znatan i,

uvjeren sam, valjan posao. Stoga bih ovom prigodom posebice želio zahvaliti kolegicama,

profesoricama Vlasti Horvatić-Gmaz i Mariji Lamot, ali i istaknuti činjenicu da nam se u tom

zahtjevnom zadatku prvi put pridružio i dr. Ivo Kalinski, zacijelo ponajbolji znalac suvremenoga

kajkavskoga književnoga trenutka. Zahvalan sam mu na preuzimanju obveze pisanja predgovora

ovom zborniku, što sam osobno predložio poznavajući njegove mogućnosti i vazda inovativne

elemente kojima će u svome samosvojnom diskursu osvježiti uvodni pristup odabranim djelima i

autorima.

Na koncu, dozvolite mi da izrazim i svoju iskrenu zahvalnost svim ustanovama, tvrtkama i

osobama koje su, u doista najširem rasponu od Nacionalnog svetišta pa do Radija Marija Bistrica,

svojom ustrajnošću omogućile daljnji život i osigurale budućnost Recitala „Josip Ozimec“ kao

nezaobilazne i neusporedive kulturnoknjiževne pojave koja promiče najviše vrijednosti: vjeru, riječ

materinju i njeno umjetničko oblikovanje.

Srdačno Vaš,

mr. sci. Denis Peričić

predsjednik Stručnoga ocjenjivačkog suda

Kreativno pripitomljavanje žudnje i - lapis infernalis!?

Kad se na raspisani natječaj trojezičnoga/troizričajnoga (standard, kajkavski i čakavski!)

recitalnoga pjesničkoga štiva odazove više od tri stotine potencijalnih, mahom

neprofesionalnih/amaterskih sudionika, onda se takva činjenična pojavnost poetske građe u kritičarevu

razmišljanju može, ali i ne mora, reflektirati kao višeupitna začudnost.

Ta se začudnost, s jedne strane, prije svega ugnijezdila u upitu: kakva i koja je to nužnost

koja svom svojom snagom tjera anonimna poslenika riječi da svoju intimu, nostalgiju, strahove,

ganuća i nagnuća, svoje ispovijedi, proteste, poglede, ljubavi, svoje zbiljske i virtualne svjetove, uzlete

i padove - daje na javni sud (i osudu?!), a s druge strane u upitu - u kojoj se i kakvoj mjeri može riječju

dohvatiti duhovni praizvor iz kojega proizlaze sve emanacije života i - na kraju krajeva! - kako će tu

riječ, ma kakva bila, prigrliti kao svoju ili odbiti kao strano tijelo svi oni, izvan kritičarevih skuta, koji će

se na svom životnom putu s njome susresti?!

Na ta (rekao bih - bitna!) pitanja, dijelom stvaralačka, dijelom strukturalna, oboje svedeno na

književnoestetsku stvarnost - ima sijaset odgovora, no nijedan u potpunosti zadovoljavajući.

Tumačenja/raščlanjivanja poetskoga štiva ima mnogo, ovisno o onome koji ga nastoji

tumačiti/raščlanjivati, a sve se u krajnjoj mjeri svodi na individualizirani doživljaj i vrijednosni sud iz

njega potom iscrpljen.

Nijedan pjesnički recital nije u tome iznimka, pa ni Recital "Josip Ozimec". Dobro je da se i on

od svoje početne kajkavske inicijacije propozicijski proširio na standardni hrvatski jezik i, uz kajkavski,

na čakavski pjesnički izričaj. Opravdanost tomu bjelodano je znatno svakogodišnje sve to veće i

izrazitije pojavljivanje amaterskih pjesničkih imena iz obaju prije spomenutih jezičnih izraza. Tako je

uostalom i s ovogodišnjim, 8. recitalom "Josip Ozimec".

Od tristotinjak na natječaj pristiglih pjesničkih radova (standardni, kajkavski, čakavski jezični

izraz!) stručni je četveročlani sud (po svojoj ocjeni i procjeni!?) za uzborničenje odabrao četrdesetak.

Što nam u motivsko-tematskom, predmetnom, književnoestetskom smislu donose sudionici

ovogodišnjega recitala? Iako je tematska, pa i motivska prisutnost nacionalnoga marijabistričkoga

svetišta u smislu osjećajnosti i vjerskoga obilježja, naprosto Vjere, još uvijek izrazita, ona ipak nije, u

odnosu na sam početak recitala otprije šest-sedam godina - nadvladavajuća. Sada je, čini se, sve

suptilnija, sve to više isprepletena intimizacijama, pa i upitnim žestinama svakodnevice: Ako Bog

vjetrovima rata zakuca i na naša/vrata hoće li nam negdje otvoriti prozor./ (Omnia mea mecum

porto). Iako je, na primjer, pojam majke/ majčinstva s nijansiranom zabrinutošću, ali i s neizmjernom

majčinskom ljubavi (sa snažnom aluzijom na Bogorodicu - majku svih nas!) stalna prisutnost u

pjesnikovanju: Ako te sinek čekala ne bum/ kad se ti jenput domu svom vrneš/ molitva moja čuvala bu

te/ kad staru lesu v dvorišče odgrneš (Ako te sinek čekala ne bum), ona ima i svoj perpetum mobile,

svoju sliku kalvarijske spoznajne obraćenosti onoga kome je upućena: Kervava kolena na bistričkom

kalvarijskom potu/ za se one grehe kaj sem jih napravil v živlenju./ (Kervava kolena). Ali se počesto ni

na kalvarijskim kervavim kolenima ne može zatomiti osjećaj bezizlazja u opaku svijetu u kojem se

življenje pjesničkoga jezika lomi u vapaju zazivanja spasa u onoga u koga je sadržana sva nada

spasenja: O Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš/ o lubav, o sreča, se oko mene nesreća/ crni ajngeli z

luke su splovili/ misel ludsku vmorili (...)/ o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš/ daj mi snage, daj mi

moči/gda brezglavo telo temu ceste kroči./ (Lapis infernalis).

A onda, kao začudni intimni aluzivni solilokvij, kroz sonetiranu formu, dijelom tankoćutnu,

dijelom gotovo demonski natopljenu žudnjom za (izgubljenom?) ljubavi, s profinjenim kajkavskim

jezičnim štihom na felu provansalskoga felibriža i G. Mistral, javlja se u pjesnikinje sretan kreativni

zagrljaj ezoteričnoga i stvarnosnoga, depresivnoga i pritajeno demonskoga, zagrljaj anime i

animalnoga: Na posletku leta koplju se v pličini,/ lakomi ftiči bieli i oni, samehni,/ zaklejeni v slanost kak

brodi v glibini,/ ti čempresi drobni, zvihrom raščehnjeni/(...)/Rišem ti rieči v piesku, dragosti mi

dej,/denem se vu kamen, sam me nej pehati,/ luč sem, trepet svetleči, bole me poglej,/ narišem ti

sebe, vse kaj morem dati./ (Na migica soul).

Umjesto nekog pretencioznog zaključka nedvojbeno primijetiti je da su izričaji s podlogom

jezičnoga arhetipa (osobito kajkavski!) u pravih/intaktnih stvaralaca amatera nepresušno vrelo znatnih

kreativnih pjesničkih mogućnosti, nerijetko i antologijskih, što samo govori da su ovakve recitalne

manifestacije, popraćene zbornikom pjesničkih radova, hvalevrijedna nastojanja u popunjavanju bijelih

ploha nacionalne kulture.

dr. sci. Ivo Kalinski

Nikola Maričić

PJESNIKU U POHODE

(uz 8.recital "Josip Ozimec" i 25. obljetnicu pjesnikove smrti)

Znanci stari iz mladih dana, i prijatelji još iz školskih klupa, stigli opet Pjesniku u pohode. Niz Ijeta već ovamo dohode sjećanja davna da obnove skupa; svakom puno srce, duša razdragana.

Najprije odu na groblje bistričko: Na satnom vrhu u predzadnjem redu kolegu i prijatelja posjete. JOŽU OZIMCA ! I tada osjetetoplo u srcu. I čuvstva i misli svedu u jedno, blisko, zajedničko.

Na hladni mramor tad polože cvijeće,u tišini nijemoj misli se rasprše.Na trenutak muk - pa molitva tiha.Epitaf s ploče – dva, tri pjesnikova stihapročitaju... i obred završeuz lelujav plamsaj zapaljene svijeće.

A onda se spuste do Svetoga Petra, u Kapelu, na svečanost stiha: - Živi spomen JOŽI od tisuću riječi u bujici snažnoj što zaborav priječi. Prožimlje ih radost topla - tiha ko od boja žarkih duginoga spektra.

Napajajuć dušu na vrelu ljepote, tu se stope s mnoštvom poklonika lijepe riječi - u aplauz gromki u čast Pjesnika.

U Maloj Subotici početkom rujna 2006.

Ilustracija M. Bistrica

Branka Jagić, Velika Gorica

EL ČOVEK

eeeej ti titizaobrniii korake mučke nazaajtarn si zgubil čoveka

ves vu čudu ve gledi za tuobui kak da te još čaaka

pogleeejtam ot kout si krenoul

tam kam ideštam na naapre

neeee čeekaj mučke tam su sekojkakve mušinei ljucske i živinskebaš istinske al ne i istinske

el to zate imaš roukajiceel ti baš za se trebajou roukajice

ne razmem tegovoriš mi tak nerazgovetneriječi sou ti kak smržnjene mrzlijene

huhuhuh zimica me stresla el ti je srčeke jos črljene i tople ili bleščeče i mrzle od leda zbrušene

ma deeejtrebaš ve male curiiikje se pobegle ipak male prebržeaha el čuješ

kak pošašavela želijezna kojnjica hrže

ne ladaš ti više z suobu ne ne ma see ti po-be-gle

a pobijegel i ti sam sebe i od sebe zglediš kak da se praf ne vidiš

kaj si kakof si i de jesi

ali nijesou krive lečeobleznoul te ogen naravi šteče

el bar točne znaškam i ot koga kaj očeši el zbilja to se baš tak očeš

il te kalna voda nesea ti si i potek i graba i ti same klokočeš

pak el znaš za on koračec pokle jer kat čistem do crte duojdeš

teške ti se ounda obrnouti nazajil te gledi il i sam si postal pozaj

ljufta dek još imatreba predehnouti če ne i stati……………………………………………………………….

ladaš = vladaš 6.1.2006.

Diana Rosandić, Rijeka

KAO DA SAM TU

Pomisli da me imaU tragu neizmjerna svjetlaTečem u osmijehu slana kamenaDok pjesma mudrih ribaKroz plićak dodiruje mi prste

Pomisli da sam u vjetrumiris bora i uporni cvrčaku titraju zlatne žiceda kroz pjesmusmijem se i ljubim te pokraj okamodrog oka snenog galeba

Pomisli da me u naručju lagano zibaČas sam dijete, more, zvijezdaDok šapućem o vremenitim vodamaod čežnje cijela ranjenaOn me prislanja na uho poput školjkeosluškujući jekuprepoznaje samo jednu riječ - Ljubavdovoljno za gradnju prelijepog dvorca;četiri kule, pomični most i trg pun Ijudi – oblutaka

Oni zaokružuju mjesečevu plodnostPretaču je kroz morsku travui Ijuljaju zanesene ježince svjetlucavim zagrljajem

Ako na to pomisliš, ribaru mojOseka ne može našu plažu pohoditii ne trebaš čuvatitrag mog tijela u pijeskujer upisano je u vječnosti

Biserka Težački-Kekić, Turčin

"EVO, ČlNIM SVE NOVO"

Mrtve riječi šalju plimu iz podzemlja da mi žalo oskvrnu, zlobna pastorčad! Iz utrobe me Hada draže! Daj mi naputak da utvare osujetim, te sablasti što svijeće trnu! Ustrajnost mudre djeve daj mi da vulkanu plamen otmem; vlakna poispadala s Tvojeg plašta u jutro da izatkam, u sasvim svježe jutro!

***„Evo, činim sve novo.“ Razabirem da bih morala promijeniti potpetice, gaziti po mekanim đonovima. Donekle uspijevam odjenuti toplu odjeću kada mi rebra ukoči mraz. No razaznajem na koji me vjetar upućuješ - da pomoću njega slovo oplodim. „Milost je riječ i riječ je milost“, čujem Tvoj glas kada pred papirom novi pokret prstom pravim.

***Među obiljem mrvica koje vrapci od nas traže; među cementom i pijeskom što na gradnju hranilišta čeka, razmrvljena zdanja kroz prste puštam. Ostaci kula u zraku? Kada se sumrak stabala uhvati, čvrste me sjene vabe. U ponekoj sjeni mjesec se nađe, pa ga u srcoliku zdjelicu pohranim i njime izjutra rasutost slijepim.

***Korijenje je kao čelik čvrsto, no u niske je spleteno isamu srž zemlje obavija, a opet odsjaj njegov i nebo dotiče, pa se sa zvijezdama i s mjesecom miješa. A iz moga grla krik se prolama, dostatno mračan da ga svemir u ništavost satre. Da svetu spregu dokučim; u karici njenoj da se skrasim, daj mi, Cjeloviti!

***Opisu izmičeš: riječ je jarčev skok, stih je nagli kašalj, pjesma štrcaj vode. Nedohvatan si jutru kada plan oblikuje, danu što svemir mjeri, večeri koja dnevnik ispisuje. Nedokučivo velik, ipak neobičnosveprisutan jesi.

Branka Jagić, Velika Gorica

KAO PRVA EVA

u trenu kao da odustajem od sebeto nije briga nebaono je mirno spram meneiako sitno namreškanokao namrštenoili ipak blago smrknuto šalje mi poruku upozorenja

možda prekasno ali svejedno ja sam ispila samu sebe ili imam li još koji korak možda u starim riječima i kao sreću prizivam ih

gdje je sada nezaustavljivost ako ne mogu naći korak kamoli stazu

uzalud potajno molim leptira da sjedne mi na rame onako i meni kao neopazice i pokazat ću čuđenje i iznenađenost bez uvrede trenutka

možda se tako približi i neka svjetiljka zbog leptira kao svijetla točka na moje -ja-

ako to ne krije zamku zavaranosti kao zmija skrivena u zemlji jer ona ni sada ne spava

a ja kad se probudimbit ću opet ona koja odustaje od sebejer latice se prosipajuu neznanju lete bez slutnjeposve u slobodi svojeg slobodnog padai ne mogu ih opčiniti svojim željama trajanjagubim prostorali nek me prostor ne ispusti kao pahulju snaiako znam lelujam visim sivim bezbojno bojim

ja samo još dišem kao davna prva Eva

28. 7. 2005.

Biserka Marečić, Kašina

KRATKOVJEKI LEPTIRI

U predvečerje satkano od mraza i leda gledam kako ispod leda klasaju plodovi potisnutog gnjeva. Gledam kako se vezu ledene čipke i pomiču kontinenti u očima.

Zarobljeni sami u sebi. Bez izlaza.

Vjetrovi razastiru svoja krila da se osušeod neprestanih kiša što se obaraju na kišne šume ekvatora.Psi lutalice tumaraju praznim ulicama.

Nesanica. Apaurini. Lexaurini. Život postaje tek protjecanje vremena.

A dvogodišnji Filip u prštavoj potjeri za kratkovjekim leptirima.

Zaboravljeno čudo Stvaranja, Otkrivenja, dok Duh Božji još ležaše nad vodama. Zaboravljeno čudo u igri djeteta.

Bezglasje u kome u početku bijaše tek Riječ udahnuta i izdahnuta prvim dahom nakon rađanja.

Kako smo dospjeli od prvobitnog čuda u zakutke ovih dalekih galaksija u potrazi za samim sobom. Kako smo izgubili Put u maglinama privida. I kada. U kome trenu je iz naših očiju nestalo čuđenje djeteta.

Ne znam. Znam samo da je netko presadio crne agave u rajske vrtove našeg sjećanja.

Sa zvonika večernja Zdravo Marija. Poziv izgubljenima.

Želim potrčati s Filipom za kratkovjekim leptirima.

S. Marija Petra od Presvete Euharistije, Karmel, Marija Bistrica

ISKANJE

Iskati,Iskati moraš Svoj spokoj F Božem srcu.

SkočitiSkočiti moraš,Naglauvce se hititiF prvalijuBez gna.Tam te Ijubav čaukaBogeka našega.

Hiti se f to morje I plivaj,A preplivati nemreš. Tau Ijubav je Bouža bez kraja, bez gna.

Ilustracija Tičeki

Zdenka Maltar, Novi Marof

NA MIGICA SOUL

(autisti na plaživ mesecu Malomešnjaku)

Na posletku leta koplju se v pličini,lakomi ftiči bieli i oni, samehni,zaklejeni v slanost kak brodi v glibini,ti čimpresi drobni, zvihrom raščehnjeni.

Porijeni vuse črez migice rišu,farbe zlatosvetla, to sonce ftopljeno,stiha v sebi, hižniki teg svieta dišu,na posletku leta tak je jako zdeno.

Rišem ti rieči v piesku, dragosti mi dej,denem se vu kamen, sam me naj pehatl,luč sem, trepet svetleči, bole me poglej,narišem ti sebe, vse kaj morem dati.

Na posletku leta koplju se v pličini, mokra, z migici soul, sceđa se v oblake,daleko od nas, prevrjeni v samini, kak na vetru trieska, pozablene flake.

.........................................................................................................................................................................

migice = trepavicesoul = morska sol, engl. soul = duša

Marija Sošić, Kanfanar

IŠĆEN

Išćen kapljo slane vodi. Sedin Na grote. Blizu samega muora, Od biele peni zgora, Z muoren se vrtin.

Kaplja. Forši će na ubraz skočit. Samo jena. Puštit će vodo široko, Muore teplo i dimboko. Ubraz će mi zmočit.

Kasno je. Z oka se sfuzla Jena mića. Forši i vela. Kojsto je poslala moja muza.

Laglje dišen. Š njuon je šlo van Ono ča je ukralo muoj sanj.Kaplja z muora. Jena suza.

Ljiljana Lukačević, Ivanec

NA KOLJENIMA

Crkva posve prazna...Samo goli kamen i drvene klupeu dubokoj sjeni bez ijedne duše.Vrata otvorena.Kipovi me motre i zidovi šute,a niz leđa hladan propuh šutnje puše.Gdje si, o moj Bože...Zar u ovoj klupi, na tim koljenima,zatočen u srcu koje jedva bije...?Ćutim te duboko.Čitavo je nebo na ovome mjestugdje se ljubav Tvoja u mom bolu krije.

Vladimir Korotaj, Varaždin

KERVAVA KOLENA

Kervava kolena na bistričkom kalvarijanskom potu

za se one grehe kaj sem jih napravil v živlenju.

Za se ono kaj jesem, i kaj sem bil, na luckom špotu

bum pretrpel...našlo se bu v mem grešnom trplenju.

A serce mi kervari. I noge žulne. I zrezani dlani.

A sako se vuletje nadjam lepšemu cvetju jorgovana,

pa itak mi ono ostaja skrhano kak i lani.

I nema lepšega sonca, nema dražjega dana.

I zato nosim svā kolena kervava celo živlenje

da bi se rešil grehov na tem svetu de sem vezda.

Al' nikaj se vre ne nadjam ar se je to moje htenje,

i znam da je predaleko mē sreče nedostigliva zvezda.

................................................................................................

svā = svoja, mā moja, mē = moje

Đurđica Asić-Klobučar, Zagreb

REKA OD LIDJE

(iz ciklusa: ISUSOVO ROJENJE) pj. 5sonet

Reka od lidje, se putuje peške, a noč je bljize. – ''Evo Betlehema!" Josip sprašuje. – ''Al konaka nema!" Smeron pošljuša iste riči teške.

I mrak i noč so obavile selaka so Marijo prve trude snašle. Ni kotak sobe iše niso našle. Josip je tješe, briše znoj iz čela.

Dve dobre žene ko darak iz neba pozvale va štaljco to družbo celo, prnesle so slamo i plahto belo

i tople vodi kuliko got treba, a Josip je šaptaf moljitve svete ka je va štaljce zajokalo dete.

…………………………………………………………lidje = ljudise putuje peške = svi pješače smeron = stalnoka je zajokalo = kada je zaplakalo

Božena Grđan, Konjščina

PRVE PRUŠČEJNJE

Tam na pruščejnjudubila sam kralušvejliki, šari, licitarski...Bila sam još mala...Majčice Buožjei ja sam se molila,i ona mi je blagoslov svuoj dala,i makar sam poutem du duomakraluš licitarski pujiela,jer bila sam još mala...

Ilustracija prošćenje

Tomislav Ribić, Varaždin

JEZUŠ PLOVI Z NAMI

morje trave, cvet agave oblaki navlekli kiklje plave ploviju tiho znad Drave Dunava, znad Save

vu kesnom filmu varoš spi senje se rojiju vu list mangave pak mi daju traček nade, traček svetla z ove strane našeg pekla

Jezuš plovi z nami nigar nisme sami svetom male luči pali ime našeg Oca slavi

Stanislav Petrović, Čakovec

OTHAJANJA

othajam vu pole ka dozorimkak žitokak spuokana vusna kruha ka zadišim

othajam vu pole ka se zgubimvu megli vu soncuka zgurim

othajam ka se osamimka se rezidemkak dim

črez pole

Tomislav Ribić, Varaždin

LAPIS INFERNALIS

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušo lubav, o sreča, se oko mene nesrečačrni ajngeli z luke su sploviliharpunima lubav vmorilitu ni zraka, tu ni močitu ni sonca, cucek tu ne kroči

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušdaj mi snage, daj mi močigda brezglavo telo temu ceste kročivu zplesnivelog oklopa kmicivu požiraku, vu klunu črnega ftiča(o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušo lubav, o sreča, se oko mene nesreča)i sto glasov vu sebi čujemi sto norih misli vu glavi kujemdemoni su doplezili, zube smrti kezilimisli bistroj grozilireči trde kamene metalisako rano odprlitrnjem me okrunili

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš o lubav, o sreča, se oko mene nesreča črni ajngeli z luke su splovili misel ludsku vmorili tu ni zraka, tu ni močitu ni sonca, ni tat tu več ne kroči

Ilustracija molitva

Branka Jagić, Velika Gorica

ZA SVETLEM ITI JE

strahomzačuđeni zatečenou nijemostitražimo u pa(m)ćenjuono davno obećano nam

nije drugeza svetlem iti nam jeal nije to zijehati same

za kap mlijeka z med oblakof

za svetlem tragatial kout i kam je pout

de ga se iskati vu Ijuftu

fljuojsi i vetri pomet skimuojsali vu očuji souzneji

same tu i tam iskrice znake dajou sigde drugde naličene žalosti maledušja

kal narašeni skoupe se prodajeil bleščeči il goreči kak ogni zločesti

zemlja sa goreča bržeče šteča splahirene sopče same degde degde koraki mirni

kam pogledati a da nije kaki konec kraja vu noči i vu vode kak tam poiskati svetle raja

kat blesek i odblesek sigde se kaja

iskajnje uvek od sebe započeti i za grde i za lijepe

iskati vu sebe kak vu pepelou iskrou zaspanou prebuditi

s prsti zoubačasti začeprkati iskati veruvati da se bou našle

da nije se smržnjena ledvena črna glibinajarek poun kala

veruvatida iskra do iskre zaiskri vu svetle rezgrnouti se

kak z detečemi roukicami če je i črljene i krvave i boleče če je

je baš tu mojti vutem i svetleče

tak vusebe bes straa z verou vuse nafčiti se poiskati i noutre neke toga svetla našle se bou

i sprepoznati - dua si je - i pout svetlu za vun pomoči prenajti

kat z noutra svetle tvoje zakriči i vun se zbori bez jafkajnja kak da te kušnule veruvajnje

da kamen duše rascvesti se morenaj f tuđe mračne oči svetle tvoje bes straa blesne i pogleda nek se vujnje zaleti i vlijezne

kak male detece vu raširene rouke i krile f štere smie restepe

kak vu jutre resprhani druobni tičekidarežljive pesmice svoje kat rezhičejou

tak nek svetle kmicou povijezne

svetlem svetle sikout nek se presvijeti

15.6.2006.

Marija Kovač, Pula

SAMA BELINA

Rožice bele. Cela parada. Se su bele. Va belon mlada. Boke od belih. I križ nose beli.

Šest divic va belon. Z boki kunpanjaju svitlu šrinju belu. Z belimi rožicami pokrijenu celu. I velečasni je va belu.

Va črnu je samo mat.Z rukami na škrinji beloj.Suzi teple, mehke, vele.Za. vavik joj del srca gre.Gre va daljine bele.

Ilustracija mačuhice

Đurđa Lovrenčić, Sveti Križ Začretje

GLJIBOKE

Dan se raskoljil po pol. Spucal je kak terda zemlja Od sunca sparena I saf je smieh jutra Stekel črez ljuknje Nakam gljiboke, gljiboke Gde ga nie čujti, Gde ga nie videti, Gde ga ni čuteti Nie.

Dan se raskoljil po pol. Zde skapavame h druge, Sušne i terde polovice, Oblake diežne čakame Ove h nami da potira, Raspukne se kljica Zaperta h tielu, Probije lušinu cajtof Pak sviet k sebe pritegne Kak mladi bažulj koruzu.

Po cajtu, noč.Ona naviek dvie polovice spari;Prekrije suše, zacopra dieže,Spoji ljudske senjeI tiela naraši za drugi,Dugi, hmorjeni i težek dan.Pak zgledi da se je h dien.Smiehi su gljiboki, gljiboki su plači,Gljiboke su misljiI sunceJe gljiboke h nebe hsajene.

Stanislav Petrović, Čakovec

OBLAKI

potujete ruomari gromačastilipicaneri bieličudovite ladje pernati pozoji ovčice drobne plašlivesončni smetjakispoduobe človekaruomarske suozesamotjaki

črni i bieli sivi pobeglijeleni plašlivi goropadni vukodlaki tolvaji divjaki znoreli

kosute paseju mirnospiju pesi mladci na ceckaj visiju

hvečer kak črleni vajkušina sonca skrajcuglavu držiju

oblaki hmajaki negdavu običnoj makizaspiju

Vinko Hasnek, Belovar

ZOSUŠENE SENCE

Mlada trava pokošena zosušene sence diši mi v nebe pospravleni.

Lističje scurele po naklizagnojile zemlui cvetičeza tvoje zbrinute djete.

Mlada trava pokošenazosušenana nebe pospravlenavu suhe sence dišeče.

Dragutin Kontak, Zagreb

KAČA

Biesna, zvijajoča po trave po kamenju pliza kača.

Od straha psiče vu strah nas hiče.

Evu obrlatila življenje nam scundrala moke priskrbila. Kosa ju preseče batina pretrgne kamen vubije. Za čas je mrtvina crknuta crkotina smrdljiva trulina.

Eli i dalje jê.

Od straha psiče vu strah nas hiče.

Biserka Marečić, Kašina

ČKOMINA

Gda se zduojdu misli i začme praznina...

zmarisal ga je se po spiskusie je bil... bil je ajnc a - sie plaf...

(pak) f klinču z kmicu f ringu z živlejnem.

Misel bluodi. Praf naj mu buodi.Of meč bu trajal onuolike rundi kuliketi On gore dosuodi...

A ščrbave proleće je ražnierale Nike-ice. Niš ni spravlene. Ni ring ni žnuore ni kamere...

Traka je skuosana-zguožvana.

Zguožvan je naš frtalček neba i spreličen tak da si več ni ni sličen. Ma kajgot. Sigde bituon sigde druot.

Niemaš kam. Gda se zduojdu misli i začme praznina…

brazda spreruovanaja i suoza f ruopčec zmužlana...

i f ime Oca... i Sina... i... Čkomina.

Ilustracija kolena

Vladimir Šuk, Oroslavje

OTKRIĆA

Širokousna ribatamnim je poljupcima disala noćne dubine Barentsova mora.

Vikinzi su u kricima sunca izlovljavali tražene morske struje i veslali nabreklo put svojih sanjanih otkrića.

Usoljene enigme vjetrova,rješavanje križaljke meridijana i paralela,stogodišnji vriskovi pučinamai plave kletve Hogara Strašnog.

Potom tople sanjena nedolućenim obalama,slanih brada kovrčesa ledenih rubova barbarstvai mokra užad sjeverne polutke.

Zategnuta i trbušasta jedrena platna puna nada u otkrića, puna neartikuliranih ruža vjetrova isprepliću se...

svijetom... u porodu.

Marija Sošić, Kanfanar

SONET

Rado bih ti sonet zakantala Čuda želj ti rekla Va svilo hi zamotala Sve ča bih mogla i znala.

Mogla bih ti reć besedo Ijubavi Ma me strah i sran To mi se para da znan Aku si jušt i pravi.

Znala bih ti kušin stavit pod glavo Od ruožic i liepeh besied Mehke i teple kako nebo blavo.

Sve ću to moć i znatForši ti niećeš ni ćutetA. ja ću va svojien mire zaspat.

Marija Kovač, Pula

NEBO JE GORELO

Čuval je misec let zvezdi, kad su ti telo Svevišnjen nosile.

Va prošeciji dugoj zlatne i štimane, zbog muk su tvojih brez smiška bile.

Nebo je gorelo,mesto lumina.Va toj divoti duša tvoja,je postala svitli delić svemira.

Mirjana Mikulec, Oroslavje

PRIKOPČANI NA APARATE

Izbjegavamo tišinu, opkoljeni aparatima umjetne stvarnosti.Hladnjaci, perilice, sušilice, grijalice, klima uređaji, zuje, buče,

pretaču, dovodeći nam u kuću porobljenu dušu prirode. Da bismo sakrili to mnoštvo neusklađenih zvukova, glasno puštamo muziku s aparata. Ne znamo kakav je zvuk tišine, živimo pritiješnjeni drugim ljudima, čija tijela funkcioniraju poput aparata prikopčanih na civilizacijski model života.

Ptice, cvijeće, drveće, planine i morske dubine, fotografirali smo i posložili u pretince prošlosti.

Da li su ostale neukroćene sile u dubini svemira ili u dubini ljudske duše, koje žive u dubokoj tišini i stalno uzmiču pred nasiljem aparata, sve dublje, neuhvatljivo, beskonačno?

Mirjana Mikulec, Oroslavje

SVEMIRSKO SMEĆE

Prošlost se vraća iz dubine zemlje

u odrubljenim glavama glinenih golubica.Potonuli gradovi i grobnice,okamine kostiju i brončana oruđa,što tvorili su računanje vremena,izbačeni na površinu nasiljemsavršenih kratkotrajnih stvari.Iskorišteni i zaboravljeni predmetibesplodno urušavajupraznine potrošenih rudnika.Dok rađa se u kamenu i mraku,nova zemlja, još neudahnute duše,u ovojnicama planete pluta svemirsko smeće.Obezglavljene golubice lutajutražeći moćni most prijelaza.

Biserka Marečić, Kašina

ZOKRHNUTA PORCULANSKA FIGURICA

Tanec marjoneti. Gduo povlači kuonce?

Ogenj je skuril se maslinajake na Maslinske gore. Zalut prše biela gugutka. Nemre, niema kam sesti.

Ni jene jedincate grančice. Ni jene jedincate trafčice.

Porculanske figurice na muodne piste. Zruždžena tielesa zgublena f fatamuorgane kokaina.

Same piesek. Zvuoniki vetra f pustijnskuomu kamiejnu. Pokopali sme se sami.

Tu negdek Juda je prodal Isusa.

Mi ga pruodajeme saki dan. Studeni vetri duše fučkaju f kamiejnu. Duh je spravljen, al je tiele slabe.

I človek je se više zokrhana porculanska figurica.

Po Križu, skoturacala se žmefka suozaraspetuoga Kristuša.

Biserka Marečić, Kašina

OMNIA MEA MECUM PORTO

Sve svoje sa sobom nosim.

Dan koji je obećavao mnogopojeo je i ono malo nade što je preostalo od jučer.

Tri kapi kiše i tramvaji ne voze... Čujem kroz kišu...kako sa zvonika kapa Zdravo Marija. Mladi vrapčići se šćućurili pod strehom zvonika nespremni za let.

Ova kiša u zemlju nas zabija svojim igličastim bičevima razaranja.

Jeruzalem, Haifa, Sidon, Tir, Kanaan, Perzija...

Rijetki prolaznici štite se kišobranomod pljuska. Tražim kroz kišu svoja sjećanja .

Ako Bog vjetrovima rata zakuca i na naša vrata hoće li nam negdje otvoriti prozor.

Gledam kako polako istječe vrijeme kroz pijesak pješčanog sata. Sat otkucava negdje sa crkvenog tornja.

Tko zna koliko je još, što je još ostalo, preostalo. U mislima tjeskobna molitva.

Bože, sve je u tvojim rukama. Tako malo toga ovisi u ovom trenu o nama. A mogli smo, imali smo slobodu izbora.

Gledam kako zelene alge tonu u sivilo. Ispire se boja i tone u sivilo svijeta. Život Smrt. Sjeta.

Ono nešto tamno i hladno kuca na vrata.Spremna sam. Ne smeta. Jer svešto imam, sve što jesam sa sobom nosim.

I takva prekoračit ću prag svijeta...

Zdenka Maltar, Novi Marof

POGLEJ ČLOVEKA

(z mrtvačnice v Humu kip Ecce homo presečki so vapnari dimo,

v kapelicu Svetoga Forjana, na koli dopelali)

Zvrh brega skoznajuči žaluje,sliečen i kervavi v skrletu,tief Jezuš otrjen, jošče samuje,čakajuči na nas, sam na ovom svietu.

Za pleči, v zimzelenu na grobišču,vnogi, dragi več su prešli v travu,vtihli glasi, zatrli se tragi na strnjišču,švicni kosec preletel je sieno i otavu.

Zvrh brega svedočeč čežjenje,popluvan, z trstinu v dešnjači,širokojokasto v dušu nam gledi,zaspani, bregi se pretaču v nebo,čutim, negde ž njimi si i ti.

I gda kak sprhla svila vse se draple, kala,v kaljuži tek se Ijucka tejna svleklaznamo, jošče na nas čaka,POGLEJ ČLOVEKA!

Ilustracija poglej človeka

Mirjana Mikulec, Oroslavje

MOJA MATI

Žena dijete starica.

Hodila je z lučnjaki v črncu, prek mosta biežala z pesom kaj se premietal vu veliko tele. Pri husti su igrale kolo coprnice, pod pragom spale žabe krastače. Kad je bila mala zmisli se kače sklupčane okoli svete slike. V polju na golom drievu ženili se tičeki na Valentinovo. Duge zlatne kite splietala, rudala velme boje kukovače. Hitilo ju v fabriku, masna prašina, grmljavina želiezne živine.Biele katarinčice vehnule, potočnice z oka točile dane.

Koža joj je bijela i hladna.Mislima uvijek drugdje.Kad je pogledam, sudar svjetova.Zemlja - bijelo janje oblaka.Kišne gliste pjevaju pod njenim dodirom.Prostire mi ležaj od divljih jagoda,kupinom i drijenkom liječi rane,daruje legla lastavica.

Sjedi nasuprot meni, tišina boli.Kako da joj kažem da je sve to u pjesmama?

Branka Rupić, Šibenik

TAKO SRITNA!

Na libar škure

Na ponistri put mora, Obljubija ih misec, Sad miluje ih zora.

Obljubila ih skitnica stara, U nidra utrpala zvizde Pa tople zrake sunca, U ponistri sad se gnjizde.

I u sobu tiho Do kušina svrate, Miluju me nježnoKo' da vratila se mate.

A ja smješin se zori, Tako sritna, snena I virujen, virujen, Bože, Doista, to ruka je njena.

Marija Maretić, Žminj

MATERINE BESIDE

kako minju

putila me matisinkotriba slušatine krestine slipitivajka z lipinčeš čud učinitiku rabipasaj prikoi zamučiod delane bižinosi krijancijuvani i u hižiufaj se u Bogane kuniče bitiplačenisvi računiod jutrado sutravajk svejenovrtilo sematerino vrtenoskroz jenovuho unutraskroz drugo vanslušala san predikuz dana u danBog je pomilujviše je nivrteno besidjoš vajk se vrti

-------------------------------------------------------------------

vajka = uvijek, minju = malenu, kresti = ukrasti, slipiti = varati, čud = mnogo, ku rabi = ako treba pasaj = prođi, zamuči = umukni, biži = bježi,krijancija = poštovanje

Slavica Sarkotić, Lekenik

AKO TE SINEK ČEKALA NEBUM

Ako te sinek čekala nebum

kad se ti jenput domu svom vrnešmolitva moja čuvala bu tekad staru lesu v dvorišče odgrneš

Če prazna bu hiža i kmica v oblukečekale te budu srebrene megleobjele te budu meko kak moje rukei batvorile te budu če bi ti suze morti pobegle

Če te sinek čekala nebum to nebu zato kaj nebi štela f sakomu kutku buš poruku našel i rožica bela f plotu bu cvela

Znam, velki je grad f terem sad živešizlogi bleščeči, visoke hiže i široke vulice k tomal pod odelo fino ti f srčeko skrivlešmisel na selo de ti je dom

Tulika leta već su minula prejde život kak tič da bi prhnul i saka mi je zima jakše lasi pobelela al navek sem znala da buš se vrnul

Če nebu dima z rafunga našeg splašit se nedaj, to tvoj je dom tu saki cigel i črep na te čeka da se povrneš kraju svom

Če te sinek čekala nebumveč buš me našel, za bregom, pri šumeprestrašit naj se lepeta krilato su se laste stvorile vu me

Ti samo pridi, podragaj kamen tu okolo sekut tiči se gnezde z ovoga kraja ti snagu ponesi a ja sem čekajuč te prešla vu zvezde

Anita Šalec, Oroslavje

MORTI BUŠ J0Š STIGEL

Sem domači kruh bila spekla.Cela hiža je zadišala.

Mislila sem...bile bi lepe da sme vsi skuppri froštuku.Rudi... veseli... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Dečec je napravil hižicu za ftičeke. Tak ju je lepe scinfral. Je, bogec, štel bi mu to pomogel na drve deti. Bil je tak vesel... sav se zadihal... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Sused je f polju tranik pokosil. Je prosil bi mu pomogli pobrati. Počele se fest buriti... Bil je strahu da nebu zmokle... Ti nisi imel cajta. Moral si iti.

Deca su se tak radovala.Bili su kak stekli.Sem im obečala da pemovsi skup na Bistricu,na proščenje.Medenjake bume kupili.Bili su tak lepi f svetečnjoj obleki… Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Babica je bučnicu spekla.Je zvala da bi došli.Plakala se...Dedek je, veli, fest oslabel...kak da se dedošel...Decu bi štel videti... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Vučitelica je malu pofalila.Tak je lepe pesmicunafčila govoriti!Peticu je dobila!Celi se dan pred špigljem prenavljala…Se nije mogla ščakati daju buš čul... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.Bila je tak lepa večer.Mirna, dišeča.Sem deku prestrla pod šljivu,spred hiže.Sem štela da bi vsi skupkrunicu zmolili... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Cajti su prešli. Tak brze letiju... Nije mi žal.Vse ih imam. Pri srcu ih nosim. Znutra me grijeju.

A ti...Zdej gda si največ zmučen i pospan,zadnji su ti časi da se zbudiš.Morti buš još stigelzgrabiti od živlenjanekaj kaj zbiljam vredi.

Kak?

Ne znam.Nit me nije briga.Ja već nemam cajta.Moram iti.

Suzana Dubovečak, Bednja

JUNJGEL

Ne ruma mi sauki vačer sleti,

cielu noćkra mana sedi,v joutre s mago dlunovadica speija iedleti... To ja moj junjgel čuvor!

Ilustracija angelek

Od čoveka do junjgela

Na 8. po redu Recital duhovne poezije "Josip Ozimec" stiglo je: 172 kajkavske, 115

pjesama pisanih književnim standardom i  26 čakavskih pjesama. Ukupno se natječaju odazvao 81

pjesnik. Stručni je sud Recitala odabrao 36 najuspjelijih radova za tiskanje u zborniku pod motom

Došel bum v Bistricu. V Bistricu buju 21. listopada došli mnogi koji su postali već

hodočasnički vezani uz ovaj Recital, Pjesnika, uz duhovnost kojom Bistrica usprkos svemu još

uvijekzrači.

Dolaze svake godine oni koji se sjećaju Josipa Ozimca iz njegovih srednjoškolskih i

studentskih dana, mi domaći koji ga se sjećamo iz đačkih klupa kao učitelja povijesti, kao

mještanina i oni kojima Josip Ozimec znači samo ime autora  antologijske Moje Bistrice.

Jesenas, kada obilježavamo 25. obljetnicu smrti čovjeka po kojem ova pjesnička priredba nosi

ime, pozivam vas koji u ovo mjesto dolazite neupućeni i izdaleka, da prošećete Gornjoselskom

ulicom do ateljea gospodina Pavla Hudeka i spustite se prema Crkvi, uz kuću u kojoj je Pjesnik

živio, da prođete njegovim putima... Možda vam se otkrije jedna drugačija Marija

Bistrica.

Jer svaki je život jedna staza, a svaki čovjek hodočasnik. Ovogodišnji je zbornik koncipiran

kao križni put, kao putovanje (el) čoveka našom suznom dolinom do vječnosti. Od čoveka do

junjgela. Idemo tako u prešeciji svi mi, reka od lidje, i vidamo svoje rane i trpimo svoju ljudsku

bol (poglej človeka).  Na tom su putu kervava kolena, na migica soul, i sve je iskanje. Ponekad

zaboravimo da Jezuš plovi z nami i jedini nam putokaz za svetlem iti je dok nas prate materine

beside.

Sretan vam put i nek vas čuva junjgel čuvor!

Urednica

Sadržaj:

Denis Peričić, mr. sci. : Uvodna riječ ili Mali recital visokih vrijednosti .......................................... 5Ivo Kalinski, dr. sci. : Kreativno pripitomljavanje žudnje i – lapis infernalis!? .................................7Nikola Maričić: Pjesniku u pohode ...............................................................................................10

Branka Jagić: El čovek .................................................................................................................13Diana Rosandić: Kao da sam tu ...................................................................................................15Biserka Težački-Kekić: "Evo, činim sve novo" ...............................................................................16Branka Jagić: Kao prva Eva ...........................................................................................................18Biserka Marečić: Kratkovjeki leptiri .................................................................................................20S. Marija Petra od Presvete Euharistije: Iskanje ............................................................................21Zdenka Maltar: Na migica soul ......................................................................................................23Marija Sošić: Išćen .........................................................................................................................24Ljiljana Lukačević: Na koljenima ....................................................................................................25Vladimir Korotaj: Kervava kolena ...................................................................................................26Đurđica Asić-Klobučar: Reka od lidje .............................................................................................27Božena Grđan: Prve pruščejnje .....................................................................................................28Tomislav Ribić: Jezuš plovi z nami ................................................................................................30Stanislav Petrović: Othajanja .........................................................................................................31Tomislav Ribić: Lapis infernalis ......................................................................................................32Branka Jagić: Za svetlem iti je .......................................................................................................34Đurđa Lovrenčić: Gljiboke ..............................................................................................................37Marija Kovač: Sama belina ............................................................................................................38Stanislav Petrović: Oblaki ..............................................................................................................40Vinko Hasnek: Zosušene sence .....................................................................................................41Dragutin Kontak: Kača ....................................................................................................................42Vladimir Šuk: Otkrića .......................................................................................................................43Biserka Marečić: Čkomina ..............................................................................................................44Marija Sošić: Sonet .........................................................................................................................46Marija Kovač: Nebo je gorelo ..........................................................................................................47Mirjana Mikulec: Prikopčani na aparate ..........................................................................................48Mirjana Mikulec: Svemirsko smeće .................................................................................................49Biserka Marečić: Omnia mea mecum porto ....................................................................................50Biserka Marečić: Zokrhnuta porculanska figurica ...........................................................................52Branka Rupić: Tako sritna! ..............................................................................................................53Zdenka Maltar: Poglej človeka ........................................................................................................54Marija Maretić: Materine beside ......................................................................................................56Slavica Sarkotić: Ako te sinek čekala nebum ..................................................................................58Anita Šalec: Morti buš još stigel .......................................................................................................60Mirjana Mikulec: Moja mati ..............................................................................................................63Suzana Dubovečak: Junjgel ............................................................................................................64Ivančica Tomorad, prof. : Od čoveka do junjgela ................................................. .........................67

Pokrovitelji: Nacionalno Svetište MBB-e Krapinsko-zagorska županijaOpćina Marija Bistrica

Medijski pokrovitelji:

Glas Koncila, HKR, Radio Marija, IKA, Radio 1 Oroslavje, Radio Ivanić, Radio Martin, Radio Stubica, Radio Zlatar, Radio Hrvatsko Zagorje Krapina, Radio Zelina, Radio Megaton, Radio 1 Čakovec, Radio Varaždin, Radio Koprivnica, Hrvatski Radio – Radio postaja Nova Gradiška, Gradska televizija Zadar, Varaždinska televizija, Zagorski list, Časopis Kaj

Suorganizatori: Općinska knjižnica i čitaonica Marija BistricaOsnovna škola Marija BistricaTuristička zajednica Općine Marija Bistrica

Organizator: Radio Marija Bistrica