11

DOPUNSKI TEKSTOVI

IZ POLITIČKE EKONOMIJE

22

Uloga ekonomskih disciplina u obrazovanju pravnika

(dopunski tekst br. 1)

Pravni je studij multidisciplinarno koncipiran program izobrazbe stručnjaka društvenogusmjerenja. Aktualna struktura znanstvenih disciplina koje studij obuhvaća rezultanta jedugog evolutivnog procesa sazrijevanja. Konstanta je gotovo cjelokupnog razdobljapostojanja i djelovanja Pravnog fakulteta komplementarno prožimanje četiri znanstvenapodručja koja tvore nastavni plan – povijesnih, ekonomskih, socioloških i pravnih znanosti.Premda je ponder pravnih disciplina dominantan, što je i prirodno i nužno obzirom na ciljedukacije, značajan udio tri preostale komponente od presudne je važnosti u profiliranjuspoznajnih sposobnosti, širine i kompetentnosti diplomiranih studenata. Razumijevanjesuštine pojavnosti aktualnih društvenih procesa kao i naznaka budućih tendencija društvenograzvitka moguća je upravo zahvaljujući optimalnoj kompoziciji juridičkih i metajuridičkihdisciplina. Zato je očuvanje multidisciplinarnosti pravnog studija od vitalnog značaja zakontinuitet uspješnosti u procesu obrazovanja pravnih stručnjaka.

Nije slučajnost višestoljetna dominacija pravnika u društvenom, gospodarskom i političkomživotu Hrvatske neovisno od vladajućih političkih sustava i dominantnih društvenih ideologija.Temeljeći svoje zaključke upravo na takvim pozitivnim iskustvima smatramo da jemultidisciplinarni karakter nastavnog plana s aktualnim razmjerom zastupljenosti ekonomskihdisciplina (Politička ekonomija, Ekonomska politika i Financijska znanost uz izbornepredmete s ekonomskim sadržajem) od ključnog značenja za očuvanje kvalitete obrazovanjapravnika.U koncipiranju nastavnih programa ekonomskih disciplina oduvijek se polazilo odekonomskog procesa kao temeljne aktivnosti svakog društva i nužnosti poznavanja ključnihekonomskih kategorija, pojavnih oblika ekonomske aktivnosti ljudi kao i veze između pravnihinstituta i njihove ekonomske suštine. Gotovo je nemoguće zamisliti kompetentnog pravnikakoji ne razumije ekonomsku podlogu pravne nadgradnje, koji odlučuje u imovinskimsporovima a da istovremeno nije ovladao pojmovima robne proizvodnje i načinom njenogfunkcioniranja. Bez neophodnih znanja iz područja ekonomskih znanosti kompetentnostbudućih pravnika nije ostvarljiva.

Pravnici obnašaju najrazličitije funkcije kako kod nas tako i u svijetu. Čest je slučaj da sepravnicima povjeravaju najodgovorniji položaji u politici i gospodarstvu pa je sasvim izvjesnoda su po rasponu područja koje "pokrivaju" najzastupljenija profesija s gotovo univerzalnomupotrebljivošću. To je na izvjestan način paradoksalna pojava u doba dominacije uskoprofiliranih specijalnosti. O tome ne iznosimo vrijednosne sudove nego naprostokonstatiramo činjenično stanje. Ipak, neovisno od pitanja prihvatljivosti takvog stanja, namećese samo po sebi pitanje opravdanosti takve prakse. Po našem sudu odgovor treba potražiti uinterdisciplinarnosti kao optimalnom rješenju za koncepciju pravnog studija.

Dr.Eduard Čalić, povjesničar svjetske reputacije, smatra "da se dobar novinar ili publicistamora specijalizirati za pravne, ekonomske i povijesne struke te da tome treba pridodatikomunikacijske znanosti jer nam te četiri struke pružaju mogućnost sinteze sveopćih zbivanjaili kvintesenciju za predviđanje budućnosti". U svezi nedoumica o potrebi proučavanjaPolitičke ekonomije, ali i ostalih ekonomskih disciplina, s posebnim zadovoljstvom citiramoJohannesa Henfnera, profesora Pravnog fakulteta. On smatra poznavanje političkeekonomije nužnim i korisnim upravljačima države, svim javnim službenicima i dužnosnicima

33

koji na bilo koji način participiraju u državnoj vlasti. To isto preporučuje naročitozakonodavcima, sucima, pravnim savjetnicima i odvjetnicima: "Velika, naime, obveza kojojsvi oni podliježu, obveza čestitog pravorijeka i dijeljenja pravde građanima, bezispravnog znanja o političkoj ekonomiji ispada veoma teška, ako ne upravo nemoguća, u višeslučajeva u kojima naime, ne samo da valja čestito upoznati među pučkim slojevima građananastale sporove oko nadnice za rad, tekućih dugova, ispunjavanja ugovora, kamata i drugeoko tako zvanog mojeg i tvojeg, već i, zbog nerijetkog uplitanja različitih sveza koje trebaupoznati iz prirode svake pojedine grane privređivanja, teške i veoma zapletene parnice iraspre, među različitim razredima špekulanata, mjenjača, trgovaca, tvorničara, obrtnika irukotvoraca, ne drukčije, no iz načela političke ekonomije, te ih pravdi i jednakosti sukladnoriješiti".

Dr.Blaž Lorković, nekadašnji profesor političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu iistaknuta ličnost u povijesti hrvatske ekonomske znanosti o važnosti nauke narodnoggospodarstva kaže: "Velika i obćenita korist nauke narodnog gospodarstva kao znanosti stojinajprije u tom što je ona vrlo nuždni element obće naobrazbe. Ne može se nitko u istinuobrazovanim smatrat, ako ne poznaje načela gospodarskog poretka... Gospodarska naukavažna i potrebna je nadalje historiku, politiku i pravniku jer poznavanje njenih načelaolahkoćuje dotičnim poznavanje činjenica kojima se napose po svom zvanju imadu baviti...Pravniku potrebna je nauka narodnog gospodarstva, što obje discipline imadu množinuzajedničkih predmeta, pa je i onom pravniku potrebno upoznati se sa gospodarskom naukomkoja se bavi lih privatnim pravom... Roscher veli: sve što će pravnik kao odvjetnik braniti ili očem će kao sudac riešavati: najveći dio tih predmeta dolazi na razmatranje u nacionalnojekonomiji".

U aktualnim reformskim procesima harmonizacije nastavnih planova i programa pravnihstudija u Hrvatskoj s istovrsnim studijima u Europi iznova se otvaraju diskusije o postojećojmultidisciplinarnoj koncepciji programa i pravcima mogućih promjena. Zbog toga se javljapotreba repetitivnog upozoravanja neukih reformatora na notorne činjenice koje nitkorazuman ne može dovesti u pitanje. U spomenutom smislu s osobitim zadovoljstvom citiramostajalište dekana Pravne fakultete v Ljubljani prof. dr. sc. Franje Štiblara navedena u referatu:O ulozi općih predmeta u studiju prava s posebnim osvrtom na ekonomiju: "Preglednastavnih planova pravnih studija fakulteta iz više od dvadeset država relevantnih područjasvijeta (EU, kontinentalni i anglosaksonski, istočna Europa uključujući države na području exJugoslavije) pokazuje da je osnovni ekonomski predmet (politička ekonomija – S.V.) prisutankao obavezan sadržaj svugdje, a nadograđuje se s posebnim ekonomskim predmetima(financijske prirode) te izbornim predmetima pravno-ekonomske prirode. S uvođenjemtržišnog sustava kapitalizma povećan je značaj ekonomije u životu ljudi, pa zato također upravosuđu i upravi, gdje se zapošljavaju pravnici. Zanemarivanje te činjenice jedan je odosnovnih razloga nedjelotvornisti državne uprave i pravosuđa kao najslabijih točakapreoblikovanja novih članica EU a također i Slovenije. Takve su ocjene stranih stručnjaka."

Već na prvoj godini studija, npr. u predmetu Rimsko pravo studenti savladavaju instituteposjeda, vlasništva (oblike stjecanja i zaštite), obveze, zajma, kamata, ugovornih kazni,kupoprodaje, najma, ortakluka, hipoteke, bezrazložnog bogaćenja itd. Izučavanje pravneinfrastrukture realnih gospodarskih aktivnosti nastavlja se kroz cjelokupan studij. Zato jeupoznavanje s temeljnim ekonomskim kategorijama i pojavnim oblicima društvenih odnosa uekonomskoj sferi od ključne važnosti u studiju prava. Bez "anatomije društva", kakopolitekonomisti pomalo narcisoidno tepaju vlastitoj struci, ali jednako tako i bez ekonomskepolitike i financija pravne su discipline bez realnih temelja, u stanju levitacije a studenti trajnohendikepirani u svojim stručnim sposobnostima, u kompetentnosti pravničkog poziva.

44

Kako je sve započelo? Neolitička revolucija i nastanak poljoprivrede(dopunski tekst br. 2)

Prije 10.000 godina, u doba kad nitko nije mogao pretpostaviti da će jednoga danapostojati nešto kao Coca-cola ili Dow Jones (burzovni indeks), u brdima Male Azije, živjelo jepleme lovaca i sakupljača. Bila je to mala neugledna skupina: muškarci zapuštenih kosa,dugih brada i grubih crta lica, žene i djeca ogrnuti jednostavnim krznima. Njihova je koža bilasmeđa i izborana. Na obronku iznad tabora bila je špilja u kojoj su nalazili zaklon od vjetra ioluje i od napada divljih životinja. S ulaza u špilju pogled je pucao daleko preko prašuma ibrežuljaka obraslih travom. Ispod je tekao gorski potok iz kojeg se pleme opskrbljivalkovodom i u kojem su muškarci kopljima lovili pastrve.

O ljudima iz kamenog doba ne znamo mnogo. Doduše ostavili su nam svoje oruđe,crteže po spiljama i predmete u grobovima, a još nisu poznavali pismo kojim bi nam moglipredati u naslijeđe svoje misli. Pretpostavljamo da su se oni u svojem jeziku nazivalijednostavno – «ljudi». Osim njih u šumi jedva da je bilo drugih ljudskih bića, a oni malobrojnikoje bi katkad sretali za njih su jednostavno bili – «neljudi».

U plemenu kojeg opisujemo zbilo se po prilici sljedeće: Svi odrasli skupili su se okoplamena logorske vatre. Mladi muškarci stajali su oslonjeni o svoja koplja, stariji su sjedili, ažene su dojile svoju djecu. Na kamenju obloženom krznom, malo poviše od ostalih, sjedila sudva muškarca, jedan srednje dobi, drugi već plemenski šaman. U središtu kruga, predvatrom, stajala je mlada žena. Spustila je glavu, a ramena savila prema naprijed. U rukamaje držala malo dijete. «Položaj je jako ozbiljan», rekao je jedan od lovaca, koji je prekoramena nosio luk od jasenovine i životinjskih tetiva. «Lov je sve slabiji. Divljači je sve manje,čak su se i zečevi prorijedili. Prije nego što stigne jesen, moramo se odseliti». Dugo su jošmuškarci i žene šuteći sjedili. Katkad bi neki od muškaraca s odobravanjem mrmljali: «Da,tako je. Moramo odseliti».

Mlada je žena, međutim, stajala kao skamenjena. Bilo je jasno da se radi o njoj.Naposljetku je vrač progovorio. «Gnjev duhova sručio se na ljude. Stoga su duhovi

protjerali divljač i rastjerali ribu», rekao je on. «Netko od nas suprotstavio se njihovoj volji. Ami i znamo tko.» Kod zadnje riječi šaman je okrenuo lice prema mladoj ženi. «Ovdje stojizločinka», viknuo je. «Priznaj da si prekršila stare zakone duhova!»

Žena je odgovorila tiho, gotovo šaptom, tako da su je jedva mogli razumjeti: «Bojalasam se gladi po zimi, prije dugog lutanja. Bojala sam se da će moje dijete opet skapati odgladi i da ću umrijeti bez potomka.»

«Pričaj dalje! Što si učinila?»«Vi i sami znate da vani gdje idemo na stranu raste jako puno prosa»Drugi su kimnuli odobravajući. «Naravno, tako je bilo uvijek. Kad jedemo proso, onda

na takvom mjestu raste proso.»Mlada je žena dalje nastavila sa svojom pričom: «Upalo mi je u oči da tamo ima

posebno puno sjemenki prosa. Uzela sam tih sjemenki koliko sam mogla i ponovno sam ihstavila u zemlju.»

«Sjemenke iz izmeta...!», muškarci su odmahivali glavama kao da su ih te riječistrašno pogodile. «Nečiste sjemenke... Naravno... Sad nam je sve jasno...»

«Ali, ponovno raste novo proso. Možete vidjeti i sami. Jako je gusto. Uskoro gamožemo požeti».

Šaman je mračno odgovorio. «Prekršila si zakone. Kriva si zbog bijede našegplemena. Otkad ljudi postoje, žive od onoga što im poklone duhovi, od divljači, riba, biljaka,sjemenki i šumskih plodova».

«Ali i moje proso je poklon duhova», rekla je mlada žena.«Umukni! Uzdigla si se iznad zakona. Moramo skunuti prokletstvo s plemena. Danas

ćemo tvoje proso počupati i spaliti, a zatim ćemo, prije no što počne jesen, odseliti dalje.»

55

Kako je šaman rekao, tako je i bilo. Polja mlade žene uništena su, a u jesen su ljudiodlutali dalje. To je bilo strahovito lutanje, zima je bila oštra, a idućeg proljeća našli su tekškrta lovišta. Sljedeća zima bila je još oštrija; gore u brdima snijeg se zadržavao doravnodnevnice. I kad je stiglo proljeće za kojim su dugo čeznuli, polovica ljudi nije preživjelalutanje. Sad je, u svojoj novoj naseobini, pleme ponovno sjedilo skupljeno oko vatre.

Jedan mladi muškarac se podigao. Bio je to novi šaman. Ove zime naslijedio jestaroga koji je okončao život u snijegu u brdima. Preuzeo je štap svojeg prehodnika iusmjerio ga prema mladoj ženi koja je onda počinila prekršaj. Njena je kosa za dvije zimepostala sijeda, koža joj je bila kao štavljena, a crte lice kao u starice. Kako je i strahovala,dijete joj se tijekom zimskog lutanja smrznulo. «Ti», rekao je vrač, «ustani!». Žena bojažljivoustane. «Duhovi su stali na tvoju stranu, svi su to mogli vidjeti». Prije dvije godine počupalismo proso koje je niknulo iz tvojih sjemenki, i zbog toga smo teško patili. Svi su shvatili tajznak, ići ćemo tvojim putem. Sve žene u plemenu neka polože proso u zemlju tako da idućezime ne umremo od gladi.»

I tad je žena plemenu objasnila kako je ona to radila: na komadu zemlje u rano jeproljeće, prije velikih kiša, počupala sve druge trave, zatim je sjemenke položila u zemlju, idalje se samo brinula tako da vjetar ne može otpuhati sjemenke. Točno to sada su činileplemenske žene, a muškarci su prema starom običaju očeva i dalje išli u lov.

Prve žetve nisu bile vrijedne spomena. Ali, žene su samo mali dio uroda mljele ubrašno za kašu, drugi su dio čuvale na suhom mjestu da bi idućeg proljeća imale sjemenki zasjetvu. Još će potrajati generacijama dok od lovaca i sakupljača nastanu pravi poljodjelci, aliuz dodatni izvor prehrane njihov je život postao sigurniji, zimi više nije umiralo toliko punoljudi i pleme se povećalo. Nekadašnja zločinka koja je započela uzgoj prosa u starosti jepostala mudra i moćna žena čijoj se riječi u plemenu nitko nije usuđivao suprotstaviti.Potomci su je počeli poštovati kao boginju usjeva i plodnosti, a stari je vrač u predaji postaobog uništenja i studeni.

Takva se priča možda dogodila prije otprilike 10.000 godina u današnjoj Turskoj.Naravno da je izmišljena, ali se mogla dogoditi. Epoha u kojoj je otkrivena poljoprivredadanas se naziva «mlađe kameno doba» (neolitik) jer ljudi tada još nisu znali kako seobrađuju metali, stoga su sve oruđe izrađivali od kamena, kao i njihovi preci već desetcimatisuća godina. Unatoč tome u vrlo kratkom razdoblju temeljito su promijenili svoj način života:nastanjivali su se u selima, sadili su proso, ječam i pšenicu, držali su konje, goveda, koze,ovce i svinje kao domaće životinje, uprezali su volove u plugove za obrađivanje zemlje.Otkriće poljoprivrede zaista je bilo «prevrat», prava «neolitička revolucija» (neolitik =mlađe kameno doba).

Ta je revolucija započela u različitim područjima svijeta potpuno neovisno. Ne znamošto ju je potaklo. Možda su to bile slučajnosti, možda je zbilja jedna žena uočila da tamo gdjepripadnici plemena obavljaju nuždu rastu upravo one biljke kojima se oni pretežno hrane.Oko 8.000 godina prije Kristovog rođenja započelo se s poljodjelstvom u takozvanom«plodonosnom polumjesecu» - području koje je obuhvaćalo istok Turske, dijelove Iraka,Irana, Sirije i Bliskog istoka, kao i na području današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Iz tihse središta različitom brzinom nova metoda širila na čitav svijet. Lovci i sakupljači prije togadoslovno su živjeli od danas do sutra. Oni su, doduše, već desetcima tisuća godina poznavalivatru, izrađivali oruđa, ali su se inače u potpunosti morali prilagođavati ritmu prirode. Ako jelov bio dobar, i život je bio dobar, ako je izostala lovina, gladovali su. Lovci i sakupljači nisu«radili» u današnjem smislu riječi, činili su ono što je priroda zahtijevala od njih, i ništaviše. Sve bi drugo bilo besmisleno. Dugoročno planiranje ili disciplinirani rad odvraćali binjihovu pozornost od njihovog neposrednog okruženja i njegovih opasnosti. Poljoprivredafunkcionira samo onda kada se poljoprivrednici planski i svjesno brinu za životnepotrebe. I UPRAVO TO ZNAČI GOSPODARITI (DOBRO UPRAVLJATI PRIVREDOM ILIGOSPODARSTVOM). Naši pretci u mlađem kamenom dobu nisu stoga otkrili samopoljoprivredu – oni su otkrili i gospodarstvo (privredu) uopće.

66

Kako podjela rada podiže produktivnost i blagostanje?(dopunski tekst br. 3)

Ljudi su u sredini i pri kraju epohe prvobitne zajednice (divljaštva i barbarstva) ostvariliznačajan napredak u produktivnosti - a nakon neolitičke revolucije - jer su otkrili poljoprivredui sproveli prvu podjelu rada u plemenu (na stočare i ratare), uspjeli proizvesti viškove proizvoda uodnosu na egzistencijalni minimum, započeli prvu trgovinu (razmjenu) viškovima između različitihplemena, izumili zanate (tkanje, predenje, obrada metala itd.) i korištenje domaćih životinja zavuču. Pojava viška omogućila je učvršćivanje klase trgovaca i odvajanje trgovine kao posebnedjelatnosti, zatim pojavu odvajanja dijela pripadnika plemena od materijalne proizvodnje (vjerskihpoglavara, plemenskih vođa i vojnih zapovjednika) i njihovo pretvaranje u rodovsku aristokraciju(sa zadaćom obavljanja funkcija osiguranja zadovoljavanja nekih psiholoških i društvenihpotreba). Aristokracija uvodi privatno vlasništvo nad zemljom i sredstvima za proizvodnju,zarobljene neprijatelje pretvara u robovsku radnu snagu i stvara državu kao najčešći oblikdruštveno-političkog uređenja. Zbog važnosti svega ovoga što je podiglo produktivnost ljudi,stvorilo prve viškove proizvoda u odnosu na potrebe i smanjilo materijalnu bijedu ljudi unarednim dopunskim tekstovima usmjerit ćemo se na detaljnije upoznavanje s nastankom ivažnošću trgovine, države i politike, ugovora, novca i privatnog vlasništva. No, najprijezapočinjemo s objašnjenjem uzroka i nastanka podjele rada i doprinosom specijalizacije(posljedicom podjele rada) porastu materijalnog blagostanja.

Život novih poljoprivrednika nije doduše bio puno lakši od onoga lovaca i sakupljača, ali pravoggladovanja bilo je sve manje. U dobrim godinama polja i stoka davali su višak koji se mogaoslobodno iskorištavati. I te nove mogućnosti sa sobom su donijele razdor.

Plemenom «ljudi» sad je, nakon već mnogo generacija (nakon neolitičke revolucije), vladaomoćan i ugledan poglavica. U svojoj je mladosti stekao veliku slavu kao hrabar lovac, a kasnije jedokazao i spretnost u poljoprivredi i u borbama s drugim plemenima. Znak njegove moći bile sunjegove četiri žene. Obitelj je zajedno obrađivala polja i držala stada ovaca i koza. Njegova prvažena rodila mu je dva sina. Obojica su bila pametni, jaki i hrabri, ali samo će jedna od njih jednogdana postati glava obitelji. Kako su to znali, obojica su se svađali od malih nogu. Tukli su se izavidjeli jedan drugomu na uspjehu u lovu.

Kad su odrasli, poglavica je svoja oba sina povao k sebi i rekao: «Otkad ste prohodali,međusobno se gložite. Tako dalje ne može, stoga sam odlučio sljedeće: vas ćete se dvojicarazdvojiti tako da možete dokazati svaki za sebe.»

Poglavica se okrenio starijem: «Ti ćeš preuzeti naša polja, trudit ćeš se da usjevi uspijevajuprema starijim običajima, pazit ćeš na sjeme u rastu i brinut ćeš se za žetvu i žitnice». Zatim seobratio mlađem sinu: «Ti ćeš se brinuti o stadima. Pazit ćeš da svinje imaju što jesti, štitit ćeškoze i ovce od vukova, a u jesen, kada je vrijeme klanja, nadgledat ćeš druge muškarce iz sela».

Tako je stariji postao poljodjelac (ratar), a mlađi pastir (stočar). Ali, želja za mirom se nijeostvarila. Naprotiv, stariji je svoga brata pastira omalovažavao pred drugim muškarcima u selu.Govorio je da onaj tko se bavi samo ovcama i kozama nikako ne može postati poglavica. Mlađi jetjerao svoja stada u bratova polja tako da su bila opustjela. Jedne večeri donesena je odluka; nazajedničkoj večeri otac je mlađeg brata posjeo na počasno mjesto sa svoje desne strane. Kad jemeso kozleta na ražnju bilo dovoljno pečeno, otac je otrgnuo najbolji komad od slabine životinje iobjema ga rukama pružio mlađem sinu. Svi su nazočni sad znali da je pastir izabran zapoglavičina nasljednika.

77

Stariji je brat kiptio od mržnje. Sljedeći dan namamio je brata u zasjedu i ubio ga kamenom.Ubojstvo se brzo pročulo, ali otac je odlučio da ubojica ne bude pogubljen. Umjesto togapoljodjelac je prognan. Napustio je selo i nikad ga više nisu vidjeli.

I ova je priča izmišljena. Ali vam se možda može učiniti poznatom. U Bibliji (1. knjiga Mojsijeva,4,1) pripovijeda se o bratskoj zavadi među Kainom i Abelom, sinovima prvog ljudskog para,Adama i Eve. Poljodjelac Kain kamenom je ubio pastira Abela jer je Bog prihvatio Abelovu žrtvupaljenicu, a ne njegovu. Nitko, naravno, ne zna ima li zaista ova prastara priča koja govori oljubomori i očaju pred Božjom svemoći ekonomsku pozadinu. Ali, vrlo je vjerojatno da je tako bilo:veći prihodi od poljodjelstva i uzgoja stoke narodima poljodjelaca i stočara nisu samoomogućili da vode sigurniji život. Sad su imali mogućnost da se usavršavaju za određenedjelatnosti. Jedni su i dalje išli u lov, drugi obrađivali polja, a treći držali stoku. Razvila su se prvazanimanja: pastiri, poljodjelci, lovci, možda čak i tesari i ribari. Otkriće ove PODJELE RADAstalno je povećavalo blagostanje. Kako je to funkcioniralo, opisao je već grčki filozof Ksenofon(430.-355. prije Krista): «Sad je nemoguće da čovjek koji radi puno, radi sve dobro. Silom prilikaonaj koji radi na jednom malom području, može raditi svoj posao najbolje.»

Kako podjela rada stvara blagostanje, tako uzrokuje svađe i zavist. To je drama dvajupoglavičinih sinova u plemenu koje zovemo «Ljudi». Naime, čim svi ne rade isto, puno se jasnijeprimjećuju razlike između pojedinaca. Kad se sveukupno ima više za podjelu, tada puno višetoga ovisi o tome je li netko vrijedan ili lijen, nespretan ili spretan, blag ili brutalan. Veće prihodenego prije ne donose samo marljivost i spremnost, već i prijevara, gramzivost i težnja za vlašću.

Kako je prihod od rada rastao, pojedini ljudi mogli su se čak baviti i djelatnostima koje nisuimale veze s golim preživljavanjem, kao naprimjer umjetnici, astrolozi i svećenici, ali i kraljevi,sluge i vojnici. Otkriće podjele rada omogućilo je nastanak kulture, znanosti i umjetnosti, alii vlasti i potčinjavanja. Ovdje se pokazuje dvostruko lice napretka: ljudi svladavaju načine da siolakšaju i uljepšaju život, ali neki to odmah iskoriste protiv drugih ljudi.

88

Nastanak trgovine (razmjene) i trgovaca(dopunski tekst br. 4)

Nastavljamo s izlaganjem materijalnih i društvenih promjena do kojih je došlo s otkrićempoljoprivrede, rada i podjele rada. Kao posljedica podjele rada porasla je proizvodnost ljudi, a štoje omogućilo viškove proizvoda u odnosu na potrebe ljudi. Viškove proizvoda (materijalnapromjena i napredak) plemena su počela međusobno razmjenjivati, najprije sporadično, a kasnijeučestalo i redovito. Tako su nastali trgovina, trgovačko zanimanje i trgovci. To također predstavljaveoma važnu i specifičnu društvenu promjenu.

Pleme «Ljudi» raslo je i snažilo. Poljodjelci su sijali proso i ječam, pastiri su brinuli okozama i ovcama., a jedan je dio muškaraca išao u lov kao i u davna vremena. Jednog sudana lovci donijeli nešto zadivljujuće, jedan predmet kojeg još nitko nikad nije vidio. Bio jepovisok i trbušast, izdaleka je izgledao kao da je od pijeska, a kad bi ga dotaknuli, bio je tvrdkao kamen. Osim toga, bio je i umjetnički ukrašen cik-cak linijama.

Muškarci su taj vrč našli na rubu sela udaljenog sedam dana hoda, na obalama slanevode. Tamo su već dulje vrijeme živjeli stranci koji su očigledno bili vješti u tajanstvenimumijećima. Ljudi do tada nisu poznavali posuđa, osim životinjskih lubanja i drvenih zdjela.Sad kad su došli u posjed jednog vrča, brzo su otkrili njegovu korist: u njemu su mogliprenositi vodu, skupljati mlijeko koza i ovaca i čuvati zalihe. Ali kako se domoći takvihvrčeva? Strance su smatrali hrabrim ratnicima i nitko se nije usuđivao napasti ih. Tad ješamanu proradila intuicija: «Poklonit ćemo strancima nešto. Možda će nam oni zauzvratpokloniti nekoliko vrčeva.»

Poglavica je dvojio: «A što ćemo im pokloniti? I kako znaš da oni poznaju našeobičaje?»

«Poklonit ćemo im nešto čega imamo u izobilju, a to su krzna», rekao je šaman.«Ovčje krzno. Prihvatit će poklone jer dolje na velikoj slanoj vodi imaju loše pašnjake.»

Pet je hrabrih muškaraca poslano, svaki sa zavežljajem krzna na ramenu. Nakonsedam dana došli su do obale mora. Čekali su u šiblju dok se nije smračilo, a zatim su svojakrzna položili na stijenu i pokrili s nešto kamenja. Onda su se povukli i noć proveli u šikari.Sutradan su se vratili natrag samo da bi ustanovili da krzna i dalje leže onako kako su ihostavili. I sljedećeg se dana nije ništa dogodilo. Treći su dan lovci primijetili promjenu: nestalaje otprilike polovica krzna. Umjesto njih na kamenu su se nalazile ribe, poprilična hrpanepoznatih, crvenih riba.

Muškarcima su ribe bile jezive. Izgledale su potpuno drukčije od onih koje su hvatali ubrdskim rijekama. Jesu li uopće jestive? Ili je to možda bila zamka? Muškarci su ostavili ribena kamenu. Znali su da će se do večeri pokvariti, ali čekali su dalje. Četvrti su dan lovcinapokon imali uspjeha: ribe su nestale s kamena, ali su nestale i ostale kože. Na njihovommjestu nalazila su se dva velika glinena vrča i tri zdjele – točno ono što je pleme željelo. Udobrom raspoloženju lovci su odnijeli u selo svoj ulov.

Tako je putem darova i uzvratnih darova nastala prva trgovina. I nakon što im je tojednom uspjelo, muškarci iz plemena stalno su odnosili višak krzna na morske stijene.Jednom su se odvažili i susreli se licem u lice sa strancima. Oni su doduše govorili drukčijimjezikom, ali mogli su se sporazumjeti gestama i mimikom, barem u pogledu robe koje su htjelirazmijeniti, kao i o pravoj cijeni. «Ljudi» i stranci počeli su se cjenkati.

99

Od davnina su se ljudi međusobno bavili trgovinom, možda čak i prije nego što suotkrili poljoprivredu. U prastarim grobovima u Njemačkoj pronađene su glinene krhotine ikomadi nakita iz Grčke, koja je udaljena tisućama kilometara. Iz starih rukopisa saznajemoda je prva razmjena robe između plemena počela slično kao u našem primjeru. Grčkipovjesničar Herodot (490.-oko 425. pr. n.e.) pripovijeda kako su Kartažani u njegovo doba usjevernoj Africi trgovali s narodima koji su bili još u kamenom dobu: moreplovci bi izašlinegdje na kopno i položili bi svoju robu na obalu. Tada bi se povukli na svoje brodove i davalidimne signale. Čim bi stanovnici na kopnu to vidjeli, dolazili bi i polagali zlato uz robu. Kad biKartažani bili zadovoljni količinom zlata, uzeli bi ga i otplovili dalje. Ako nisu bili zadovoljni,čekali bi sve dok im protuusluga ne bi odgovarala.

Prelaskom na trgovinu ljudi su širili podjelu rada izvan granica svojeg plemena, a datoga, naravno, nisu bili svjesni. Svoj su rad strancima stavljali na raspolaganje u obliku krzna,a zauzvrat su profitirali od rada drugih u obliku glinene robe, i to na način da im stvari nisumorali otimati silom. Obje strane imale su nešto od razmjene u obliku trampe (proizvod zaproizvod), stoga je ona nastala dobrovoljno. Cjenkanjem se došlo do odnosa krzna premavrčevima kojeg su obje strane smatrale primjerenim: krzna su bila cijena za vrč. Od darova iuzvratnih darova nastale su usluga i protuusluga. Jedni su lovili više krzna nego što im jebilo potrebno za vlastite potrebe, drugi su proizvodili više vrčeva. Obje strane su se sve višeusavršavale, a podjela rada se produbljivala.

1100

Razvoj prve privrede i nastanak države(dopunski tekst br. 5)

Nakon otkrića poljoprivrede, rada i podjele rada nizale su se posljedice koje su donosile snažnematerijalne i društvene promjene u život tadašnjih ljudi (a imaju i neprolazan utjecaj sve dodanas). Zahvaljujući poljoprivrednim viškovima dio ljudi se mogao početi baviti trgovanjem, adio se mogao zanimati zanatstvom. No, tu nije kraj. Naime, zahvaljući viškovima u poljoprivredidio pripadnika plemena mogao se odvojiti od materijalne proizvodnje plemena i preuzeti na sebezadaće i poslove koji imaju svrhu osigurati zadovoljenje nekih društvenih (zajedničkih) ipsiholoških potreba. Tako su nastali plemeski vođe, vojni zapovjednici, ali i vjerski poglavari. Oniorganiziraju zaštitu od neprijatelja koji pleme želi pokrasti, ali brinu i o npr. vjerskim i kulturnimpotrebama plemena (npr. pamćenje i prenošenje tradicija). S vremenom se oni pretvaraju urodovsku aristokraciju, a aristokracija s vremenom uvodi privatno vlasništvo nad zemljom isredstvima za proizvodnju, zarobljene neprijatelje pretvara u robovsku radnu snagu i stvaradržavu kao najčešći oblik društveno-političkog uređenja.

U mlađem kamenom dobu nije se moglo trgovati svom robom, mlijeko, na primjer, ilistoka nisu bez teretnih vozila ili uređaja za hlađenje bili pogodni za transport na velikeudaljenosti. Roba kojom se trgovalo morala je biti mala, trajna i relativno dragocjena, tako dabi se isplatili napori i opasnosti dalekog puta. U današnjoj Siriji pronađeni su zeleni malahit iplavi azurit, time se trgovalo. Vjerojatno se pri kopanju u potrazi za drugim vrstama dragogkamenja naletjelo na bakrenu rudu iz koje se taljenjem mogao izlučiti čisti bakar. Taljenjemetala otkriveno je već u 7. tisućljeću prije Krista, a tako je nastalo zvanje kovača.

Uskori su ljudi naučili prerađivati druge metale: u Mezapotamiji, današnjem Iraku,kovači su miješali bakar s kositrom i tako su dobili broncu. Ta je legura znatno čvršća odčistog bakra i upotrebljavali su je za izradu oruđa i oružja. Time je završili mlađe kamenodoba (neolitik) i započelo brončano doba. S broncom se nije dalo samo dobro trgovati, ona jetrgovinu učinila nužnom: bronca i kositar nisu se uvijek pojavljivali na istom mjestu; tko ježelio imati oboje, morao je s drugima obavljati razmjenu. U brončanom dobu se, na primjer,već trgovalo kositrom iz Engleske na europskom kontinentu.

Kada ljudi trguju, postaju neovisniji o zemlji na kojoj žive. Više ne moraju ostajati podsvaku cijenu ondje gdje se nalaze sve potrebne stvari za preživljavanje. To je imalo utjecajana to gdje su se i kako narodi nastanjivali. U visokim planinskim područjima, na primjer, tla suloša i zime su jake. Tamo se ne mogu uzgajati žitarice, ali se mogu držati ovce i koze. Da bipoboljšali svoj život, brdski stanovnici naučili su pretvarati meso i mlijeko u proizvode kojimase moglo trgovati – otkrili su salamu i sir. Suho i usoljeno meso, ukiseljeno mlijeko i mlijeko uprahu moglo se tjednima i mjesecima čuvati i transportirati. Tu su robu onda mogli mijenjatiza druge stvari potrebne za život.

Trgovina je omogućila i da više ljudi živi na jednoj određenoj površini. U četvrtomtisućljeću prije Krista narod Sumerana došao je u «Zemlju dviju rijeka» («Mezopotamiju»),prostor između rijeka Eufrata i Tigrisa, i tamo su Sumerani osnovali prve utvrđene gradove.Gradovi su trebali kamen i drvo za kuće, hramove i palače, dakle sirovine koje su se moralenabavljati izdaleka. Baviti se poljodjelstvom u riječnim oazama bilo je teško: u proljeće suprijetile poplave, ljeti i u jesen vladala je suša. Sumerani su razvili složen sustav kanala zanavodnjavanje, koji je opet zahtijevao domišljati sustav održavanja i upravljanja, a time i

1111

društvenu tvorevinu koja bi mogla jamčiti to upravljanje i koja se može nazvati modernomriječju – država.

Sumerani su se organizirali u više takvih država. Svaka je imala kralja na vrhu i upravukoja je služila kralju i vladala zemljom. Kraljevi su uzdržavali svoje službenike i dvorsku svituviškovima koje bi privrijedili poljodjelstvo i trgovina. Poljodjelci, trgovci i zanatlije (obrtnici) bilisu prisiljeni iz svojih prihoda plaćati namete i to su bili prvi porezi.

Ali kako je došlo do toga da se ljudi uopće podčine kraljevima i da im plaćaju dioprihoda od svojega rada? To do danas nitko točno ne zna. Američki ekonomist Mancur Olson(1932.-1999. g.) dao je za to zorno objašnjenje: zamislimo jednog sasvim uobičajenog(tipičnog) razbojnika – kada napadne i opljačka svoju žrtvu, uzima joj koliko može i nepokazuje zanimanje za njenu dobrobit. A zašto i bi? Zamislimo i mafijašku obitelj kojavlada čitavom gradskom četvrti: ona će neprekidno živjeti od reketa i uzimanja dijela prihodasvojih žrtava. Dakle, hoće li ona, ako se ponaša razumno, iznuditi od svojih žrtava samotoliko da su one u stanju i dalje živjeti i proizvodno stvarati? Hoće. Iz kuta žrtava puno jebolje biti u situaciji stradanja od moći «razbojnika nastanjenog na jednom mjestu» nego biti usituaciji u kojoj stalno stradava od «razbojnika u prolazu».

U točno takvoj situaciji nalazili su se narodi Mezopotamije za vrijeme Sumerana. Zboguspješne poljoprivrede i zahvaljujući podjeli rada kod njih se imalo što oteti, dakle oni suuvijek bili mete napada susjednih naroda.

Ugnjetavanje od strane sumerskih kraljeva – u prenesom su značenju to «razbojnicinastanjeni na jednom mjestu» - bilo je za razliku od suprotne situacije nedvojbeno bolje:osiguravalo je preživljavanje.

1122

Razvoj države i uprave, nastanak pisma, ugovora i novca(dopunski tekst br. 6)

Sumerani su u 4. tisućljeću prije Krista otkrili ne samo grad i državu, nego vjerojatno ipismo. Zbog posebnog oblika danas ga nazivamo «klinasto pismo». Nešto kasnije Egipćanisu razvili svoje vlastito pismo, takozvane «hijeroglife».

Prema nalazima arheologa, sumerski pisari su počeli urezivati jednostavne slike umeke glinene pločice. Svaka slika imala je značenje odgovarajuće nekom pojmu: sunce,voda, rijeka, čovjek, žena. Kako je na glini jednostavnije urezivati ravne linije, slike supojednostavljene u simbole koji su se sastojali od samih otisaka klinova. Na suncu su seploče brzo sušile, a pisar je imao dokument koji je trajao mnogo godina, a neki su dijelomočuvani i do danas.

Što je to prije pet tisuća godina potaknulo Sumerane da svoje misli zadrže u pisanomobliku? Možemo zamisliti puno razloga za to: da bi se osposobio sustav navodnjavanjaizmeđu Eufrata i Tigrisa, morali su što točnije unaprijed izračunati dolazak poplave,promatrati putanje zvijezda i svoja opažanja priopćiti drugima. I uprava je iziskivala pouzdaniput prenošenja i registriranja informacija. Kraljevi dvorjani i službenici živjeli su od davanjapodanika, stoga se moralo točno znati tko, kada i koliko mora platiti. A i kraljevi sigurno nisuimali ništa protiv toga da o njihovoj slavi saznaju i budući naraštaji.

Pismo je prije svega bilo korisno za trgovce. Već na jednoj od najstarijih poznatihglinenih ploča iz doba Sumerana pronalazimo riječ «trgovac». Među svećenicima složenoznanje se u slučaju potrebe moglo prosljeđivati usmeno. Ali trgovci koji su putovali okolo ipregovarali u stranim zemljama sa stranim ljudima o stranoj robi morali su, čim su njihoviposlovi postali malo složeniji i nadilazili čistu razmjenu krzna za vrčeve, svoje dogovorezabilježiti u nekakvom obliku. Zahvaljujući pismu, usluga i protuusluga mogla se zabilježiti uugovorima. Koliko je to bilo važno za povijest gospodarstva, ne može se ni procijeniti.

Iz ugovora je vidljiva obaveza isporuka robe, čak i onda kad je to poslovnom partnerunezgodno, kad ga je, na primjer, lov na krznaše koje mora isporučiti koštao više truda negošto je očekivao. Samo s takvim pouzdanim ugovorima mogao se trajno voditi posao međuljudima koji se slabo ili uopće ne poznaju. Samo na taj način osiguravalo se da usluga iprotuusluga budu provedene prema dogovoru.

Što su ugovori postajali složeniji, postajalo je sve važnije da se podvrgavaju nadzoru.Jednostavna trampa robe za robu odvijala se gotovo sama od sebe. Ako se radilo oopsežnijim poslovima, obje su se strane morale pouzdati u to da će onaj tko se ne pridržavaodredbi iz ugovora biti kažnjen. Za taj je nadzor bila potrebna država. Utoliko je političkinapredak Sumerana donio i ekonomske prednosti.

Sumerski su trgovci to vrlo točno prikazivali u svojim zapisima. Poslove su dopojedinosti pismeno utvrđivali na glinenim pločama. Izlijevali su zlato i srebro u polugenormirane težine, obilježavali su ih žigom i upotrebljavali su kao sredstva plaćanja – to jenezgodnu robnu razmjenu učinilo jednostavnijom. Za težine su Sumerani uveli mjernejedinice: najveća jedinica, oko 25 kilograma, bila je talent, on je bio podijeljen na 60 mina, ajedna mina pak na 60 šekela. Sumeranima ekonomske prednosti nije donijelo samo pismonego i njihov napredak na području matematike. Iz tog doba do danas nam je ostalo to da satdijelimo na 60 minuta a jednu minutu na 60 sekundi. Dan-danas valuta države Izrael zove se«šekel» («sikal»).

1133

Trgovački bi poslovi bili sasvim jednostavni kad bi jedan partner uvijek imao baš onošto drugi trebaju. Kod razmjene između plemena vjerojatno je bilo tako, no već kodSumerana trgovina je bila mnogo složenija. Kako da 100 trgovaca za svoju robu može dobitibaš ono što bi htio imati? Rješenje je nađeno u zaobilaznom putu. Trgovci više ne mijenjajurobu samu, već se umjesto toga usuglašuju da će koristiti određenu robu u koju će se ondamijenjati sve druge robe. Ta je roba tako postala simbol za sve druge vrste roba; danas jenazivamo novac. Novcem plaćamo vrijednost neke robe, ta roba nešto vrijedi.

Kao novac u različito su vrijeme služile različite robe: goveda u Africi, školjke u Tihomoceanu, krzna u Europi, papirnati listići iscrtani slovima u Kini itd. Zlatne i srebrne polugeSumerana u usporedbi s kravama i školjkama imale su nekoliko značajnih prednosti: zlato isrebro je bilo skupo jer ga na svijetu nema puno. U jednoj je poluzi, dakle u malo prostora,sadržana velika vrijednost. Osim toga metal se može dijeliti, a neće propasti niti pobjeći (kaonpr. krava) niti će se pokvariti.

Unatoč svim tim prednostima, zlatna ili srebrna poluga još je uvijek bila nespretna i usvagdašnjici ne baš posebno prikladna da se njome kupi, npr., kruh. Odlučujuća je idejanastala negdje prije otprilike 2.700 godina: zlato i srebro bilo je podijeljeno na mnogopločica, većih ili manjih, a obilježenih pečatom, pri čemu je uvijek bilo utvrđeno koliko je težiokoji komad. Tko je htio trgovati, morao je samo pogledati te komade plemenitog metala iodmah je znao koju vrijednost ima u ruci. To se po prvi puta dogodilo otprilike 700. g. prijeKrista u carstvu Lidijaca u Maloj Aziji, dakle upravo tamo gdje je i prije 10.000 g. nastaloratarstvo.

Već tad su kovanice bile po dimenzijama slične današnjima: uglavnom je na jednojstrani bila utisnuta slika dotičnog vladara, a na drugoj broj. Kod Lidijaca je potreba zanovcem bila vjerojatno velika. Oni su bili malen narod, koji je nastanjivao područje izmeđuGrčke, Perzije i Mezopotamije, i stoga su se vjerojatno jako puno bavili trgovinom.

Magija novca u staro je doba sigurno bila posebno velika, jer sjajno je zlato onomu tkoga je posjedovao u velikim količinama osiguravalo moć koja do tada nije bila poznata, adrugima se činila poput – dobre ili loše – čarolije. Pomoću novca nije se samo lakše trgovaloveć se moglo postati bogat puno lakše nego prije. Moć novca nije pokazivala tako očiglednokao ona koju daje mač ili koplje, ali ona je djelovala dugotrajnije i dalje je dosezala. Novcemsu se mogli kupovati ljudi, ili ih se barem moglo prisiliti da čine ono što se traži od njih.

Osim toga, novac je imao osobinu umnožavanja. Tko ga je posuđivao, zauzvrat jemogao tražiti kamate, dakle opet je dobivao novac. U Antici se ljudima činilo da je novacroba koja sama donosi potomke na svijet. Krajnje neprirodni postupak, mislili su oni. Stogasu svećenici u mnogim religijama željeli zabraniti uzimanje kamata, ali uzalud. Mnogi suvjerovali da novac kvari karakter čovjeka. «Na što li sve ne tjeraš srca smrtnika, prokletagladi za novcem», pisao je rimski pjesnik Vergilije (70.-19. g. prije Krista).

Iz vremena otkrića kovanica potječe i poznata grčka priča o kralju Midi: on je mogaopretvoriti u zlato sve što je želio. Lidijci, koji su izumili kovanice, bili su među susjednimnarodima glasoviti po svom bogatstvu koje je oduzimalo dah. Istovremeno su susjede smetalilidijski običaji. Povjesničar Herodot tvrdi da su Lidijci svoje kćeri prostituirali kako bi samefinancirale svoj miraz, dakle, dopuštali su im da prije braka spavaju s muškarcima za novac.Oko 550. godine pr. Krista u Libiji je vladao moćni kralj koji je uspio pobijediti Grke u MalojAziji. On se unatoč tome divio grčkoj kulturi i velikodušno je darivao svetišta u Efezu iDelfima. Do danas je ime tog kralja simbol neizmjernog bogatstva: njegovo ime bilo je Krez.

1144

Privatno vlasništvo i pravo(dopunski tekst br. 7)

Što je bilo više vrijednih stvari, to je važnije postajalo pitanje tko njima raspolaže. Zalovce i sakupljače to još nije imalo nikakve važnosti. Muškarci bi zajedno ubili medvjeda, apritom su svi bili upućeni jedni na druge, i nakon toga bi svi jeli njegovo meso i međusobnopodijelili krzno. Ljudi su posjedovali ono što su upravo trebali, svoja oružja i živežnenamirnice, ali nikome sigurno ne bi palo na pamet da upita kome sad «pripada» zajedničkiubijeni medvjed ili zajednička lovišta. Još u 20. st. otkrivena su plemena pranaroda koja nisudošla u dodir s modernom civilizacijom. U njihovom jeziku se uopće nije mogla pronaći riječza «vlasništvo».

Već s otkrićem i razvojem poljoprivrede stvari su postajale složenije: proso i ječamrasli su na poljima kojima se moglo gospodariti na različite načine. Trebaju li ih obrađivati svičlanovi plemena zajednički, ili obitelji trebaju zemlju podijeliti među sobom, i ako da, na kojinačin? Vjerojatno je poglavičina obitelj dobivala posebno mnogo zemlje. Ali što bi sedogađalo kad bi poglavica umro? Jesu li prava prelazila na novog poglavicu, jesu li ostajala uobitelji staroga, ili su već stara prava određivala da služba poglavice ostaje u jednoj obitelji?Bilo kako bilo, moralo se riješiti pitanje kome pripada zemlja. Sumerski kraljevi i faraoni uEgiptu vjerojatno su smatrali da zemlja, njezini plodovi i ljudi koji žive na njoj pripadaju njima.Ljudi su im bili potčinjeni. U sumerskim su kraljevskim grobnicama kao jezoviti grobnipronalasci pronađeni tjelohranitelji i sluge koji su bili ubijeni jer je vladar i u zagrobnom životutrebao primjerenu dvorsku svitu i jer sluge bez svoga kralja nisu više imali zašto živjeti. Sdruge strane, tada je sigurno već bilo kraljevskih podanika koji su sami raspolagali svojimvlasništvom. Sumerski trgovci sklapali su jako detaljne ugovore i plaćali poreze. A onaj tko jedržavi nešto plaćao, morao je nešto i posjedovati. Iz toga se može zaključiti da je na Eufratu iTigrisu već postojalo privatno vlasništvo. Otkriće poljoprivrede, odnosno pojava viškovaproizvoda koji su drugima upadali u oči, dovelo je do toga da otimačina i pljačka međunarodima postanu unosnom djelatnošću. Uvođenjem privatnog vlasništva krađa i pljačka raslisu i unutar plemena i između država. Mogućnost da pojedinac ili obitelj – a ne samo pleme –postanu bogati, raspirivala je pohlepu. Na latinskom privatus znači «odvojen», ali i«opljačkan». Osvajanje zemlje i tla od strane pojedinih ljudi često je bilo brutalno i rezultatosvajanja, pljačke i prijevare. Ekonomist Ludwig von Mises (1881.-1973. g.) pisao je:«Možemo mirno reći da ne postoji niti jedan komad vlasništva nad zemljištem koje se nemože svesti na nasilno stjecanje». A francuski filozof Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.g.) dao je sljedeću definiciju: «Vlasništvo je krađa».

To je jedna strana medalje. Istodobno je privatno vlasništvo bilo i preduvjet da se sbogatstvima postupa na miroljubiv način. To je testirano u jednom neponovljivom povijesnompokusu. U Grčkoj je u prvom tisućljeću prije Krista nastala prva europska razvijena kultura.Grčki jezik, grčka filozofija i grčki mitovi, kao i začeci političke ekonomije (ekonomskeznanosti), utječu na nas i danas. Grci nisu tada imali jedinstveno carstvo, živjeli su u mnoštvugradova-država – polisa. Između 600. i 500. godine prije Krista dvije od tih država imale suprevlast: Atena i Sparta. Atenskim je građanima malo-pomalo uspjelo riješiti se kraljeva itirana i stvoriti demokraciju u kojoj su svi slobodni ljudi, ali ne i žene i robovi, mogli odlučivatio sudbini svojega grada. Nasuprot tomu, Sparta je bila vojna diktatura. Nju su osnovaliosvajači koji su potčinili prvobitne stanovnike Peloponeza na jugu Grčke i tjerali ih da rade zanjih kao «heloti». Obitelji ratnika dobivale su zemlju kao nasljedno imanje, dakle uograničenom obliku vlasništva. Polja su obrađivali heloti. Ratnici su živjeli oskudno(«spartanski») i u uvjerenju da su prije svega rođeni za državu.

U demokratskom gradu Ateni slobodni građani imali su svoje privatno vlasništvo, udespotskoj Sparti, naprotiv, većina ga nije imala. Atena se razvila u privrednu silu, a Spartaje okoštala, jer su plemićke kaste ratnika brojčano postajale sve manje. Sparta je pokušalastrance držati podalje od zemlje, Atena je poticala trgovinu i promjene. Strani su trgovci u

1155

atenskoj luci Pirej dobili pravo na pristupanje sudovima. Atenjani su ulje, vino, lončarskurobu, oružje i druge željezne predmete isporučivali po čitavom Sredozemlju, a od njegovih sustanovnika u zamjenu dobivali sir, ribu, čempresovinu, bjelokost, brašno, datulje i sagove.Filozof Aristotel (384.-322. pr. n. e.) uspoređivao je odnose u Ateni s onima u protivničkojSparti i došao je do zaključka: «Kad se svatko brine za svoje, međusobno se ne optužuje, iviše se napreduje jer svatko radi na svome.» Kada sve pripada svima, kaže Aristotel, todovodi do međusobnih svađa i tužbi. Nasuprot tome, privatno vlasništvo služi miru u državi.

Privatno vlasništvo znači da svatko može raditi sa svojim posjedom što hoće, sve dokto drugima ne nanosi štetu. Privatno vlasništvo je komadić osobne slobode. Stoga nijeslučajno da su Atenjani razvili ideju o slobodi. Grčka riječ «sloboda» nije se mogla prevesti umnoge ondašnje jezike. Atenski državnik Periklo (oko 500.-429. g.pr.n.e.) smatra senajpoznatijim predstavnikom te demokracije koja se temeljila na pravu i privatnom vlasništvu.U jednom je govoru opisao prednosti atenskog sustava: «Sloboda kojoj se radujemoobuhvaća i običan život; međusobno se ne sumnjičimo, i ne prigovaramo svome susjedu akoon želi ići svojim vlastitim putem.» U Ateni su, za razliku od Sparte, građani i država bili jasnoodvojeni. Građanin nije živio za državu, on je imao kako prava tako i obaveze premazajednici. Ubrzo nakon Perikla stara Grčka se raspala, između ostalog i zbog toga jer suAtenjani zloupotrebljavali moć koju im je davalo blagostanje. Vodili su krvave ratove protivdrugih grčkih gradova-država i tako su uništavali vlastitu snagu. Grčko naslijeđe preuzelo je svremenom Rimsko Carstvo. Rimljani su uspjeli po prvi i jedini put politički ujediniti čitavoSredozemlje. Gradili su ceste uzduž i poprijeko i osnivali gradove, od kojih većina postoji idanas. Gradovi su se, čak i izvan granica Carstva, razvijali u trgovišta koja su jednostavnocvala. Rimske ceste učinile su prijevoz robe na velike udaljenosti jeftinijim. Posvuda su širilisvoju kulturu i mnoge nove tehnike. Germani i Kelti, koji su tada živjeli sjeverno od Rajne iDunava, od Rimljana su naučili vinogradarstvu i voćarstvu. Njima su zahvaljivali kako krušketako i višnje, breskve, rotkvu i kupus. Posvuda u Carstvu plaćalo se istim novcem, najprijesrebrnim kovanicama, denarima i srebrnim drahmana, a kasnije su došle zlatne kovanice.Sredozemlje i okolne zemlje – a za ljude koji su tada živjeli bila je ta regija čitav poznati svijet– predstavljali su prvo globalizirano gospodarstvo. Svi dijelovi Carstva bili su međusobnopovezani i osim prirodnih zapreka trgovina nije imala granica.

Najvažniji doprinos Rimljana razvoju gospodarstva vjerojatno je pravni sustav. Većoko 450. g.pr.n.e. pismeno su utvrđene temeljne odredbe o međusobnim odnosima građana(privatno pravo), o odnosu građana i države (javno pravo) i o tome koja se djela kažnjavajukao zločini (kazneno pravo). Kasnije su slavni pravnici nastavili pisati zakone pomoću odlukao tipičnim slučajevima. Ugovori, općevažeći zakoni i državna moć koja provodi pravo stvorilisu u Rimskom Carstvu temelj za uzlet trgovine i civilizacije. Pravni sustav Rimljana nastavioje živjeti i nakon raspada Carstva, a u nekim zemljama živi i danas. Koliko su pravo i zakonvažni za gospodarstvo pokazalo se kad je došlo do propasti Rimskog Carstva i kad su gapregazila barbarska plemena. Godine 476. prije Krista germanski vojskovođa Odoakarsvrgnuo je posljednjega rimskog cara. Tada je došlo do sloma trgovine na velike udaljenostiu Sredozemlju i Europi, više nije bilo jedinstvenog novca, antički svijet se raspao napojedinačne države koje su međusobno ratovale. Stoljećima se civilizacija oporavljala od tekatastrofe.

S Rimskim Carstvom propalo je i privatno vlasništvo i sloboda. U Rimu su mnogigrađani posjedovali zemlju, u Italiji su živjeli slobodni zemljoradnici, rimski su carevizaslužnim legionarima, kad bi napuštali službu, poklanjali zemlju. Naposljetku, kad careviviše nisu mogli podnositi troškove stalnih ratova na granicama Carstva, ograničili su sloboduzemljoradnika. U srednjem vijeku, koji je započeo padom Rima, zemljoradnici su postajali sveviše ovisni o plemićkim zemljoposjednicima, postali su kmetovi. Bili su obvezni raditi nanjihovim poljima i plaćati namete, a nisu smjeli napustiti svoje imanje i selo bez dopuštenjagospodara. U većem dijelu Njemačke npr. kmetstvo je ukinuto oko 1800. g., u Hrvatskoj1848., a u Rusiji tek 1863. godine.

1166

Srednji vijek i feudalizam(dopunski tekst br. 8)

Usitnjenost tržišta, propast zajedničkog novca, trgovinska i pravna nesigurnost,ugroženost privatnog vlasništva i nestajanje sloboda nagovijestili su dolazak feudalizma (odkraja 5. st. do 18. st.). U njemu je osnovno sredstvo za proizvodnju zemlja. Ona je najvećimdijelom u vlasništvu klase svjetovnih i duhovnih feudalaca. Što se Europe tiče, crkva i njezinaorganizacija bili su jedan od najvećih feudalnih zemljoposjednika srednjeg vijeka.

Na velikim feudima zaposlena je masa seljaka kmetova koji se nalaze u osobnojovisnosti feudalca, pa ih ovaj može zajedno sa svojim imanjem nekom drugom prodati ilipokloniti. Podložnim kmetovima feudalac daje na korištenje svoje zemljište. Zauzvrat, kmet jedužan isporučiti feudalcu određenu rentu (radnu, novčanu ili u proizvodima) i ispuniti raznedruge obveze. Feudalna država osigurava opće uvjete da se kmetovi drže u pokornosti i dase održava postojeće feudalno uređenje.

Feudalizam je na europskom prostoru ponikao potkraj 5. i početkom 6. stoljeća našeere, na razvalinama rimskog robovlasničkog imperija. Feudalni način proizvodnje dominira uEuropi do 18. stoljeća, a u zaostalijim istočnoeuropskim zemljama čak i do kraja 19. st. Uprvom razdoblju feudalizma, između 5. i 10. st., prevladava naturalna privreda (proizvodnjaza vlastite potrebe), još nema podjele rada između grada i sela, obrt se nalazi tek u začetku ipovezan je sa zemljoposjedom i selom.

U drugoj fazi, između 10. i 15. st., dolazi do formiranja gradova, preciznije kazanonjihovog novog razvoja nakon opadanja važnosti i veličine nakon propasti Rimskog carstva,kao zanatskih, trgovačkih i političkih centara. Feudalci prelaze od nametanja radne rente nanametanje rente u proizvodima (naturalne) i time povećavaju zainteresiranost kmetova zarezultate njihovog rada. Razvijena podjela rada vodi k postupnoj specijalizaciji zanatlija, aproizvodi rada u sve većoj mjeri uzimaju oblik robe (proizvoda namijenjenog tržištu inepoznatim kupcima).

Treće razdoblje počinje u 16. st., kada se u krilu feudalizma rađaju elementi novihkapitalističkih odnosa. Razvija se kapitalistička manufaktura, odvija se proces raslojavanjakmetova i zanatlija na bogate i siromašne, stvara se masovna nezaposlena radna snaga,formiraju se prvi osobni kapitali, širi se tržište. Pod udarom niza buržoaskih revolucija, ruši sefeudalni poredak i u 18. st. pobjeđuje kapitalizam.

Feudalizam je ukinuo ropstvo, a proizvođačima (kmetovima, zanatlijama) je ipak doniobolje i snošljivije uvjete rada i života u društvu nego što su to imali robovi u robovlasništvu. Tose dogodilo stoga što je feudalizam razbio stare predrasude o proizvodnom radu kaodjelatnosti koja nije dostojna slobodna čovjeka. Još u Rimu su slobodni građani prezirali svešto bi mi danas smatrali radom. Političar i pisac Marko Ciceron (106.-43. prije Krista) držao jeda se donekle opravdanim mogu smatrati samo zanimanja liječnika, arhitekta i učitelja. Sveostalo priliči samo robovima, dok slobodni građani svoju snagu trebaju trošiti jedino navođenje imanja. Do promjene u odnosu prema radu dolazi i zbog uloge svećenika koji su senakon propasti Rimskog carstva povukli u brojne samostane. Za njih rad nije bio višerobovski posao. Kako su redovnici bili slobodni ljudi, često i plemići, da im ne bi bilo zazornoraditi ono što su u starom Rimu inače radili robovi, crkva je zauzela stajalište prema kojem suredovnici božji robovi. A Boga se treba poštovati svojim radom. Stoga su redovnici započeliuzorno živjeti u radnoj disciplini, a ljudi izvan samostana imali su žive i dojmljive primjerepravilnog raspoređivanja vremena – na molitvu, misu i na rad. Sve je ovo promijenilo

1177

unutarnji odnos ljudi prema njihovom vremenu, okolini i ekonomskim djelatnostima u svimzemljama na koje je utjecala Rimska crkva. Bez duhovnog pripremnog rada u samostanimasrednjeg vijeka vjerojatno nikad ne bi bilo tvornica. Samostani su za ljude na početkukršćanskoga srednjeg vijeka bili utočišta i otoci civilizacije u barbarskome svijetu. Redovnicisu obrađivali zemlju i čuvali stare rukopise, dok je vani vladalo bezakonje i pravo jačega.

Usprkos dominatnoj naturalnoj proizvodnji, i u srednjem su se vijeku pojavljivali viškoviproizvoda. Ali, problem je bio gdje pronaći nekoga s kim bi se razmjenjivao viša za robu kojanam je potrebna. Tada su putovi bili loši (rimske ceste su bile zapuštene), a pljačkaši i lopovizemlju su učinili nesigurnom. Problemi bi bili manji kada bi se svi zainteresirani za trgovinuredovito sastajali u čvrsto određeno vrijeme na dogovorenom mjestu, na sajmištu. Franačkikraljevi od sredine 8. st. naređuju organiziranje tjednih sajmova. Seljaci, obrtnici i trgovcinudili bi svoju robu, oko robe se cjenkalo, pri čemu je trgovina često zapravo bila trampa, jerje novca bilo malo. Novac se istina kovao, ali većina podanika uopće nije imala priliku doći uposjed novca. Sajmovi su jedna od najživopisnijih pojava u ljudskoj povijesti. Na njima jevladao princip tko nešto ima za ponuditi, htio bi to prodati što je moguće skuplje, tko neštotreba, htio bi za to platiti što manje. Ili, kako bi danas rekli ekonomisti: što je cijena viša,manja je potražnja, i stoga veća ponuda. Što je cijena niža, to je manja ponuda a veća jepotražnja. Ako tržište dobro funkcionira, onda niti jedan ponuđač ne mora navečer ići kućinoseći nazad svoju robu. Kupci i prodavači cjenkat će se sve dok sajam ne bude «počišćen».

U ranom srednjem vijeku, u 8. i 9. st., nisu postojala samo sajmišta, već opet imamopočetke trgovine na velike udaljenosti. Zapisi iz tadašnjeg vremena upućuju na trgovce kojisu na sjever Europe donosili robu iz Bizantskog Carstva, Arabije ili čak Indije. Često su titrgovci pripadali obiteljima čija je trgovačka tradicija korijene vukla još iz antičkog svijeta. Tosu, primjerice, bili Sirijci ili Židovi koji su živjeli u mnogim dijelovima nekadašnjeg RimskogCarstva. Poslovne knjige u koje su trgovci bilježili prihode i izdatke već su dogo vremapostojale, ali ti su zapisi bili vrlo jednostavni. Trgovci u srednjem vijeku jedva da su znalinajjednostavnije računske operacije koje danas uče djeca u osnovnoj školi. Trgovci uopće inisu imali predodžbe o tome da račun mora biti točan. Uvođenjem arapskih brojeva to sepromijenilo. Trgovci s Bliskog istoka nisu donijeli samo brojeve nego i novi sustav pomoćukojega su svoje knjige mogli voditi puno točnije nego prije. To je metoda koja se i danasprimjenjuja posvuda u svijetu. Temeljna ideja je jednostavna: sve što se događa u nekoj tvrtkizapisuje se dvaput. Proda li, npr., trgovac bačvu vina za deset dukata, onda on na svomračunu «zalihe vina» knjiži – (minus) 10 dukata, a na računu «blagajna» + 10 dukata. Ako sesvi poslovi bilježe uvijek dvostruko na ovaj način, tada se u svako vrijeme može sastavitibilanca poduzeća.

Procvat obrta i podjele rada između grada i sela dovode do mnogih novih obrtničkihvještina i specijalizacije proizvođača. Usavršava se obrtničko oruđe, pronalazi papir, barut,sat, kompas i niz drugih tehničkih novina. U gradovima se formiraju udruženja obrtnika itrgovaca, cehovi i gilde, koja imaju važnu ulogu u organizaciji proizvodnje i trgovine. Velikase važnost pridaje kvaliteti zanatskih proizvoda, što pridonosi usavršavanju proizvodnihvještina. Uvođenje feudalnog načina proizvodnje stvara uvjete i okvire za dalji brzi razvitakproizvodnih snaga i produktivnosti rada. Na velikim feudalnim gospodarstvima uvode se novei savršenije metode ratarstva, povrtlarstva, vinogradarstva, stočarstva, itd. Od ranijegdvopoljnog sistema prelazi se na tropoljni sistem obrade zemljišta. Drvena oruđa zaproizvodnju zamjenjuju se željeznim oruđima.

Usprkos određenim nazadovanjima u odnosu na ranija vremena, za feudalni poredakse ipak može kazati kako je odigrao veoma veliku i progresivnu povijesnu ulogu. On jepripremio sve uvjete potrebne za formiranje društva koje počiva na koncentriranimsredstvima za proizvodnju i na podruštvljavanju rada i proizvodnje. Ta je povijesna pojavanužna pretpostavka nastanka i razvoja kapitalizma.

1188

Nastanak i razvitak kapitalizma(proizvodnja, podjela rada, tehnika i tehnologija)

(dopunski tekst br. 9)

Začeci kapitalizma javljaju se u 14.-15. stoljeću (istodobno s razvojem trećegrazdoblja feudalizma), u vrijeme velikih geografskih otkrića koja su unaprijedila trgovinu.

Ubrzanom kapitalističkom razvitku nekih europskih zemalja nesumnjivo je doprinjeloopljačkano bogatstvo u novootkrivenim zemljama. Međutim, pljačkanje, pa ni dugogodišnjeiskorištavanje kolonija, nisu bili dovoljni za snažan ekonomski razvoj. Presudan je bio –razvitak vlastite proizvodnje – obrta i manufakture. To najbolje potvrđuje činjenica da sunositelje prvih geografskih otkrića i prve osvajače kolonija, Španjolsku i Portugal, već u 17.stoljeću nadmašile Engleska i Nizozemska, a zatim i Francuska, zato što su uspjele jače ibrže razviti vlastitu proizvodnju.

Buran razvitak obrta i manufakture počeo je kad su izumljeni strojevi s pomoću kojihse moglo proizvoditi brže, bolje i jeftinije nego ručnim radom. Strojevi obavljaju određeneproizvodne radnje, a pokreću ih ljudi, životinje ili vodena energija.

Strojevi nisu izum kapitalizma. Pet jednostavnih strojeva – poluga, klin, kotač iosovina, koloturnik i vijak - bili su poznati već tisućljećima. Primitivni ljudi su prije stotinutisuća godina rabili polugu kad su štapom pomicali kamen, a klin kad su ručnom sjekiromrasijecali komad drveta ili kosti. Robovlasničko je društvo također poznavalo niz mehaničkihjednostavnih naprava koje su se upotrebljavale u graditeljstvu, za vojne svrhe ili za zabavu.Tijekom idućeg tisućljeća jednostavni strojevi su postali složeniji, poboljšani su i spajani narazne načine kako bi se stvorili drugi, složeni strojevi za nadzor, usmjerena gibanja ipovećavanje sile. Srednjoevjekovni obrt usavršio je neke strojeve – npr. sat, crpke za rudnikei dr. Tako su Europa i Azija 1600. g. bile dobro opremljene raznolikim napravama koje su bileplod stoljeća spore ali sigurne evolucije praktičnog znanja. Sve do 1700. strojevima je biloteško upravljati, a bili su i neučinkoviti u iskorištavanju pogonske sile, kada se kroz niz otkrićau mehanici rad strojeva poboljšava.

Učinkovitije strojeve moglo se načiniti samo pomoću boljeg izvora energije. Otkrićeugljena kao novog i boljeg izvora energije omogućilo je grijanje vode i stvaranje pare, koja jezauzvrat pokretala klipove i, nedugo nakon toga, kotače na željeznim tračnicama. Para idanas pokreće mnogo toga u industrijskom svijetu, premda vodu mogu grijati i npr. nuklearnireaktori. Svaki je stroj radio bolje ako su njegovi dijelovi bili bolje izrađeni, a i trajao je dulje.Zbog toga je prioritet postala proizvodnja nove vrste čelika, načinjenog u pećimazagrijavanim ugljenom i koksom.

Paralelno s razvojem tehnike i tehnologije čak se i na svemir počelo gledati kao nastroj za čijim se komandama nalazi Bog – ako je, zapravo, uopće bilo potrebno da Bogupravlja tako veličanstvenim strojem koji je možda stvorio toliko savršenim da može raditisam. I na ljudska bića se počelo gledati kao na strojeve na koje se temeljom mehaničkihnačela moglo utjecati da rade bolje. Možda je najvažniji mehanički izum 18. stoljeća bilatvornica, veliki stroj koji je povezivao ljudske i mehaničke elemente radi proizvodnje roba ukoličinama o kojima se prije nije moglo ni sanjati.

Takva nova vrsta stroja, načinjena od ljudskih i ne-ljudskih dijelova, bila je čudo togadoba i moguć izvor «općeg blagostanja». Novo bogatstvo koje će «tvornički stroj» neminovnoproizvesti sigurno će se ostvariti jer je rad bio podijeljen (podjela rada) ne samo međuradnicima u jednoj tvornici nego i i među svima unutar naroda, pa čak i na razini iznadnaroda. Kao što znamo, načelo podjele rada nije otkriveno u 18. stoljeću. To je otkriće staromnogo stoljeća, čak tisućljeća jer su ljudi u prvobitnim zajednicama životne napore podijelilina one koje obavljaju žene i na one za koje su zaduženi muškarci, odnosno zadaće kojeobavljaju mladi i zadaće koje obavljaju stari (kasnije ratari i stočari, itd.). Proizvodnjaustanovljena temeljem podjele rada je mnogo učinkovitija, iako specijalizirani tvornički raduništava duše ljudi, odnoseći se prema njima kao prema dijelovima stroja. No, seljaci koji će

1199

ubrzo postati tvornički radnici nisu se na to obazirali jer su ionako radili i živjeli teško bavećise poljoprivredom. Bježali su od zemlje i sela glavom bez obzira, a kako bi radili čak i unajzahtjevnijim i najopasnijim tvronicama. Industrijska revolucija ne bi uspjela da je svi nisuželjeli, kapitalisti koji eksploatiraju ali i iskorištavani radnici.

Gledajući unatrag, pojam industrijska revolucija rabimo kako bismo označili velikupromjenu u organizaciji rada i proizvodnji započetoj u drugoj polovici 18. st., naročito uEngleskoj. Ta je promjena bila revolucionarna jer je mnoge stvari okrenula naglavce, stvorilanovu klasu imućnih i moćnih ljudi, počela mijenjati, možda čak trajno, prirodnu okolinu u kojojljudi i druge žive vrste žive, a imala je i druge važne posljedice. Ljudi su u 18. st. svoje dobasmatrali dobom u kojem je život počeo teći ugodnije, stekavši racionalna i trajna obilježja.Njihov simbol je bio stroj koji označava jednoličnost u radu, ali i napredak. Neprestanopovećanje broja strojeva iziskuje povećanje sirovina, mase rada i broja zaposlenih. S ovompromjenom mijenja se i društveno-ekonomski život pojedinaca i društava. Broj stanovnika ugradovima raste, ljudi počinju živjeti gradskim načinom života, značenje sela i poljoprivredeopada, raste broj stanovnika i njihov dohodak, kvaliteta prehrane, sigurnost i zdravlje ljudi idr. Za razliku od prijašnjeg shvaćanja koje je držalo da su promjene ciklične i nebitne,osamnaesto stoljeće ne samo da je vjerovalo u napredak već ga je aktivno tražilo ipodupiralo. No, napredak se nije shvaćao samo u materijalnom smislu, već i kao napredakčovjekove slobode. Do ovog se napretka dolazi kroz drugačiju vrstu revolucije – političku, ane ekonomsku. I ona je započela u Engleskoj, ali se, kao i industrijska revolucija, brzoproširila i u druge zemlje. Nastajala je i razvijala se ideja demokracije koja je, iako još dalekood realizacije, pravo na vladanje davala onima kojima se vlada (narodu), a ne onima kojivladaju.POJMOVNIK:

• Kapitalizam je društveno-ekonomsko uređenje koje se temelji na privatnom vlasništvunad sredstvima za proizvodnju i proizvedenim dobrima i uslugama, te na iznajmljivanjurada zaposlenih za plaću.

• Manufaktura (obrt, zanatstvo) je proizvodnja uz pomoć ručnih alata i srodnihnaprava, a uključuje i brojna znanja i vještine veće od onih u poljoprivrednojproizvodnji. Dominira do pojave industrije.

• Stroj – nakon pomagala pronađenih u prirodi i oruđa vlastite izrade, stroj kao složenosredstvo rada stalno izvodi iste ili raznovrsne radnje i tako obavlja poslove koje jezamislio čovjek. Čovjek kontrolira rad stroja. Strojevi se dijele na pogonske i radne.

• Energija – svaka sila koja nastaje iz mehaničkog rada ili se može pretvoriti u rad.Najkorištenije su mehanička, toplinska, hidraulična, električna i nuklearna. Temeljeprivrede.

• Industrija, industrijska revolucija - masovna proizvodnja zasnovana na širokojzamjeni ljudskog rada, koji i dalje ostaje input proizvodnje, sa strojevima imehaniziranom tehnologijom.

• Podjela rada – podjela procesa proizvodnje na pojedine faze koje obavljajuspecijalizirani pojedinci. Zbog specijalizacije zaposleni postaju spretniji i učinkovitiji, arazdvojenost proizvodnje na različite faze daje poticaj usavršavanju alata, razvojustrojeva i poboljšanju organizacije proizvodnje. Ne donosi samo dobro, već ima inegativnu stranu – fahidiotizam.

• Poduzeće – temeljna proizvodna jedinica robnog oblika (proizvodnja za tuđe potrebe)privređivanja. Nastaje i razvija se paralelno s razvojem kapitalizma. Samostalanorganizacijski oblik u kojem zajednički djeluju ljudi, fizički i financijski kapital. Poduzećeregulira pravo, a usmjeravaju ekonomske zakonitosti.

• Tvornica – veliko proizvodno poduzeće koje počiva na mehanizaciji proizvodnihprocesa i suradnji ljudi sa strojevima. Zamjenjuje manufakturne radionice, a prva jeosnovana 1774. u Engleskoj. Tvornice trebaju školovane radnike što dovodi dorazvoja obrazovnog sustava.

2200

Razvitak industrijskog kapitalizma u 19. st.- uvod u suvremeno doba

(dopunski tekst br. 10)

Tijekom burnog 19. st. Europa je u ostatak svijeta utisnula svoj znak pa se moglahvaliti kako sunce nikada ne zalazi na britansko, španjolsko, portugalsko, francusko inizozemsko carstvo. Procvjetale su i Sjedinjene Države, tada «velika nacija budućnosti».Devetnaesto stoljeće je bilo relativno mirno te je stoga dopustilo razvoj svjetskog tržištarobom potrebnom za život, a ne samo luksuznim artiklima. U 19. st. otkriveni su novi izvorienergije, primjerice nafta i elektricitet, te čudesni novi komunikacijski uređaji poput telegrafa itelefona. Domovi su postali udobniji zbog električnog svjetla i jeftinih peći od lijevanogželjeza. Ručno izrađene predmete u malom broju zamijenile su velike serije tvorničkihproizvoda. Popularna književnost i novinarstvo zahtijevali su opću pismenost, kao iindustrijski procesi, a što dovodi do podizanja sustava općeg osnovnog obrazovanja. Krozprostranstva vijugala je željeznica povezujući udaljene zajednice i istodobno stvarajući nove.Na kraju stoljeća u Njemačkoj i SAD-u izumljen je automobil.

No, najveća promjena došla je s drugačijim pogledom na novac u odnosu na ranijavremena. Razlika je bila toliko velika da ju je teško shvatiti. Ljudi su antici npr. vrlo malo držalido novca. To također vrijedi za većinu ljudi iz srednjeg vijeka, doba renesanse, pa čak i 17. i18. st. Sve do kraja 18. st., što je zapravo jučer, većina ljudi nije još otkrila koliko novac možebiti važan. Zbog toga im je život bio vrlo različit od našeg. Novac nije izmišljen u 19. stoljeću.Kao sredstvo razmjene između kupaca dobara i usluga te prodavača, vrlo je star. Otkrivenoje malo naroda, ma kako primitivnih, koji ne poznaju pojam novca i koji ga ne rabe u nekomobliku, primjerice kostiju ili komada metala. Također nisu otkriveni narodi koji ne bi htjelinovac. Kad se to zna, tim više začuđuje da do razmjerno nedavno većina toliko nama sličnihljudi uopće nije poznavala toliko poznati pojam «zarađivanja novca». Gotovo svaki čovjek nasvijetu danas zna što to znači, premda za mnoge to i nije laka zadaća.

Danas gotovo svatko i u svakoj zemlji radi za novac, a novac koristi za kupovinudobara i usluga koje treba i želi. Gotovo da i nema onih koji mogu dobro živjeti bez novca.Promjena u tom smislu između 1800. g. i današnjice gotovo je nevjerojatna. No, promjena jenastupila i u odnosu između rada i života. Rad je na početku 19. st. postojao kao i danas, alipomisao da je rad život, a život rad, gotovo je nestala. Mi radimo kako bismo zaradili za život,a možda i sanjamo o danu kad više nećemo morati raditi i tako imati vremena za «praviživot». Rad i život, umjesto da su nerazdvojivi dijelovi našeg postojanja, postali su sukobljeni,gotovo suprotni pojmovi. Za većinu ljudi na Zemlji ta je promjena nastupila tijekom 20. st.Uzrok tome je činjenica da su za industrijski razvoj cijeloga svijeta bila potrebna dva stoljeća.Industrijski razvoj započeo je u drugoj polovci 18. st., a završio u drugoj polovici 20. st.

Već do 1914. g. većina je ljudi u razvijenim zemljama živjela u novčarskomgospodarstvu, gdje su sve važniju ulogu imale banke i druge financijske ustanove.Tvorničarima su nove tvornice, usprkos svojim skupim strojevima, bile isplative jer suproizvodile jeftinije pa su mogli proizvesti više svojih proizvoda nego obrtnici. Ali oni su, i prijenegoli zarade prvi novac, strojeve najprije trebali kupiti. Oni su, dakle, trebali puno novca,kapital, da bi uopće mogli započeti s proizvodnjom. Industrijsko doba pokazivalo jeneizmjernu potrebu za velikim količinama slobodno raspoloživog novca, a on je stvarao novemase kapitala. Tvorničari nisu gradili samo nove tvronice nego i ugljenokope da bi imaliugljena za nove strojeve, gradili su stanove za radnike, ceste za prijevoz robe i, naposljetku,željeznićke pruge. Kako je u industrijsko doba kolalo tako puno kapitala, novo je dobanazvano kapitalizmom.

Velika promjena ljudskog života u 19. st. obilježena je otkrićem, možda i izumom, noveznanosti: ekonomije. Nazvana u početku još i «tužnom» znanošću (jer su neki važniekonomisti držali da se zbog povećanja broja stanovnika na svijetu sve više smanjujuograničena sredstva za njihovo izdržavanje), prigrlila ju je skupina pametnih ljudi kojima je

2211

zajednički bio pesimistički pogled na ono što su ljudi činili. Prvi veliki ekonomski mislilacAdam Smith je u svom djelu «Bogatstvo nacija» (iz 1776. g., a to se drži početkomsuvremene ekonomske znanosti) prvi opisao neobični pojam tržišta rada. Kad je život rad, arad život, čovjek ne može rad odvojiti od sebe i prodati ga, a da pritom ne proda i sebe. A.Smith je bio jedan od prvih koji su shvatili da je u novom svijetu stvorenom industrijskomrevolucijom rad poput svih drugih roba pa je zbog toga na prodaju. Zapravo, sve je bilo naprodaju. Život se sastojao od kupnje i prodaje, a krvotok tržišta predstavljao je novac. Nadtržištem je lebdjela «nevidljiva ruka», kako ju je Smith nazvao, koja je jamčila da će pobjeduodnijeti gospodarska učinkovitost. A. Smith je zastupao stajalište da nije potreban izričitidržavni plan za gospodarstvo, nego je vjerovao da je gospodarstvo već onda dobro uređenoako svatko može slijediti svoj vlastiti interes, a da ga pritom ne ometa država.

Pohvala vlastitom interesu postojala je već kod Aristotela: svatko ulaže više naporaako on sam može ubirati plodove svog napora. A. Smith je tu misao dalje razradio i izveoteoriju za čitavo gospodarstvo. I za cjelinu je, prema njegovu mišljenju, najbolje ako svatkodjeluje u vlastitom interesu. Konkurencija na tržištu brine se za to da egoistični naporipojedinaca dobro dođu i drugima. Nacionalni dohodak (proizvod), govorio je Smith,sveukupni je godišnji prihod svih pogona države (privrede u državi). Ako svatko teži za tim dapoveća vlastitu dobit, tada on silom prilika povećava i nacionalni dohodak i sveopćeblagostanje. U «Bogatstvu nacija» Smith je napisao: čovjek je uvijek upućen na potporudrugih, sam ne bi mogao preživjeti. Ali on u pravilu ne bi trebao računati s tim da će dobitipomoć ako se oslanja na dobrohotnost svojih bližnjih.

Ako privredu takoreći po prirodi određuju čovjekovi vlastiti interesi, to onda imadalekosežne posljedice za gospodarsku politiku vlada. Prema načelima A. Smitha, država nesmije imati ništa s gospodarstvom. Na koncu, pojedini građani najbolje znaju što je njihovvlastiti interes, a ne kralj i njegovi službenici. Taj nauk prema kojemu država treba ostavitigospodarstvu što je moguće više slobode naziva se privredni liberalizam. Kao njezinonačelo često se upotrebljava rečenica koju je već koristio F. Quesnay: «Laissez faire, laissezpassez!», što znači otprilike: «Pustite ih da rade, pustite ih da prolaze». Svatko treba uprivredi činiti što želi, sve dok ne povrjeđuje prava drugih. Koja je kvaliteta robe najbolja neodlučuje službenik, nego konkurencija: najbolja roba se najbolje prodaje. Ne odlučujedržava, već tržište. Teorija liberalizma naziva se stoga još i laisez-faire teorija, a privredaizgrađena u skladu s njom (čisto) tržišna privreda.

Usto, sreća čovječanstva bila je u učinkovitoj trgovini. A. Smith je posebno branionačelo slobodne trgovine, dakle slobodan uvoz i izvoz roba. Odbacivao je carine i zastupaoje mišljenje da se inozemna pšenica treba moći isporučivati u Englesku bez carina i drugihsmetnji. Smithove argumente za slobodnu trgovinu još je doradio David Ricardo (1772.-1823.), drugi od velikih klasičnih nacionalnih ekonomista. U svojem je znanstvenom djelupokazao da dvije nacije mogu povećati svoje blagostanje ako se, sasvim u smislu podjelerada, koncentriraju na ono što najbolje mogu, ili kako je on rekao: «gdje leže njihovekomparativne prednosti u troškovima». Tijekom 19. st. političari u najvažnijim inajrazvijenijim zemljama Europe slijedili su principe privrednog liberalizma i slobodnetrgovine koje su razvili ekonomisti A. Smith i D. Ricardo, a države su se povlačile iz privredai ostavljale tržištima da riješe glavne ekonomske probleme: što i koliko proizvoditi, kakoproizvesti i za koga proizvoditi (tko će i koliko dobiti proizvedenih dobara).

Sve u svemu, za 19. st. znak učinkovitosti bila je zarada mjerena novcem. Taj je novacbio ciljem svih ekonomskih i društvenih stremljenja. Industrijska je revolucija radikalnopromijenila lice Zemlje, donijela je neizmjerno materijalno bogatstvo rastućem brojudruštava i pojedinaca, ali i socijalne i ekološke probleme koji nisu riješeni ni do danas.Tako se rodio suvremeni svijet u kojem i mi danas živimo.