www.akademijavjecnogproljeca.org

Doktrina o Vjeri

za Novi Jeruzalem

Emanuel

Swedenborg

2

Sadržaj:

I. VJERA JE JEDNO UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE II. UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE, ŠTO JE VJERA, NE POSTOJI KOD

NIKOG DRUGOG OSIM KOD ONIH KOJI SU U DOBROČINSTVU III. SAZNANJA O ISTINI I O DOBRU NISU STVARI KOJE PRIPADAJU ISTINSKOJ VJERI SVE

DOK ČOVJEK NIJE U DOBROČINSTVU, VEĆ SU SPREMIŠTE MATERIJALA OD KOJEG SE VJERA DOBROČINSTVA MOŽE FORMIRATI

IV. KRŠĆANSKA VJERA U NJEZINOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI V. VJERA DANAŠNJEG VREMENA U SVOJOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI VI. PRIRODA VJERE KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA VII. ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA SU U RIJEČI

REPREZENTIRANI SA FILISTEJCIMA VIII. ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA SU U

OTKROVENJU NAZNAČENI SA 'ZMAJEM' IX. ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA, SU ‘KOZE’ O

KOJIMA SE GOVORI U DANIJELU I MATEJU X. VJERA ODVOJENA OD DOBROČINSTVA UNIŠTAVA CRKVU I SVE STVARI KOJE JOJ

PRIPADAJU

BIOGRAFIJA

3

I

VJERA JE JEDNO UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE

1. Pod vjerom se u današnje vrijeme ne podrazumijeva ništa drugo nego mentalna pretpostavka kako odreñena stvar jeste takva, pošto ju Crkva naučava, i pošto nije jasna razumijevanju. Jer rečeno je: ‘Vjeruj, i ne sumnjaj’. Ako na to odgovoriš, ‘ali ja to ne razumijem’, bit će ti rečeno kako je baš to razlog zašto moraš vjerovati. Vjera današnjeg vremena je, stoga, vjera u ono što je ne-znano (ne-s-poznato), te se sa pravom može nazvati slijepom vjerom, a kako je takva vjera nešto što je netko rekao, (i to) u nekoj drugoj osobi, to je ‘rekla-kazala’ vjera. Iz onoga što slijedi će se vidjeti da takva vjera nije duhovna vjera.

2. Stvarna vjera nije ništa drugo nego jedno spoznavanje i priznavanje kako odreñena stvar jeste takva pošto je to istina. Jer osoba koja ima istinsku vjeru misli i govori slijedeće: ‘Ovo je istinito, i stoga ja vjerujem u to’. Jer vjera je povezana sa istinom, a istina sa vjerom. Štoviše, ako čovjek ne shvaća kako je nešto istinito, on kaže: ‘Ja ne znam da li je ovo istinito ili ne, i stoga ja u to ne vjerujem. Kako mogu vjerovati u nešto što ne razumijem, to bi možda moglo biti lažno!?’

3. No, uobičajena primjedba je da nitko ne može razumjeti duhovne ili teološke stvari pošto su one natprirodne. Duhovne istine se, meñutim, mogu razumijeti isto tako dobro kao i prirodne istine; a premda razumijevanje tih istina možda i nije sasvim jasno, ipak je moguće, u trenutku kada ih čovjek čuje, percipirati da li je riječ o istinama ili ne. To je posebice slučaj kod onih koji imaju osjećaj za istinu. Ove stvari mi je bilo dozvoljeno saznati uz pomoć višestrukog iskustva. Bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa ljudima koji su neobrazovani, sa onima čiji um je zamračen i zatupljen, a takoñer i sa onima koji su bili roñeni unutar Crkve i koji su čuli nešto o Gospodu, o vjeri i o dobročinstvu, no koji su ipak utonuli u neistine i zloću. Takoñer mi je bilo dozvoljeno pričati sa njima u svezi mudrosnih tajni; i oni su sve razumjeli i priznali. No oni su tada bili na svjetlu razumijevanja kojeg posjeduje svaki čovjek, osjetivši istovremeno ponos zbog toga što ih se inteligentno podučava. Sve ove stvari, meñutim, su se dogodile za vrijeme mojih druženja sa duhovima. Mnogi koji su tada bili prisutni sa mnom su se uz pomoć tih iskustava uvjerili kako se duhovne stvari mogu isto tako razumjeti kao i prirodne stvari, što će reći, kada se čuju ili čitaju; ali one se razumiju sa poteškoćom od strane samog čovjeka kada on u svom razmišljanju kreće od samog sebe. Razlog zašto se duhovne stvari mogu razumijeti je što se čovjek, njegova razumijevanja što se tiče, može uzdignuti do nebeskog svjetla, na kojem se pojavljuju samo duhovne stvari koje su u sebi istine vjere. Jer nebesko svjetlo je duhovno svjetlo.

4. To je stoga razlog zašto oni koji su u duhovnom osjećaju istine imaju unutarnju potvrdu o istini. Kako su anñeli u ovom osjećaju, oni u potpunosti odbacuju dogmu da razumijevanje mora biti podreñeno (poslušno) vjeri, jer oni kažu, ‘Što je to kada čovjek vjeruje u neku stvar, a ne vidi da li je to u što vjeruje istina?’ Ako pak netko i dalje ustraje da u tu stvar treba vjerovati, oni odgovaraju, ‘Da li ti vjeruješ da si Bog kojem trebam vjerovati, ili da sam ja toliko lud da vjerujem u izjavu u kojoj ne vidim nikakve istine? Prisili me vjerovati. Uslijed toga se dogmatik povlači. Anñeoska mudrost se sastoji samo u ovome, da anñeli vide i razumiju sve ono što misle.

5. Postoji duhovna ideja o kojoj samo nekolicina ljudi imaju znanje, koja utječe u one koji imaju osjećaj za istinu, i koja im iznutra proglašava kako je ono što čuju ili pak čitaju istinito ili ne. Ova ideja je prisutna kod onih koje Gospod prosvjetljuje dok čitaju Riječ; a biti u prosvjetljenju nije ništa drugo nego biti u percepciji i posljedično tome u unutrašnjem spoznavanju i priznavanju da je ovo ili ono istinito. Oni koji su u ovakvom prosvjetljenju su oni za koje se kaže kako ih Jehova podučava, kao u Izaiji 54:13; Ivanu 6:45; o kojima je rečeno u Jeremiji:

‘Pazite, dolaze dani… kada ću napraviti novi savez… ovo će biti savez … Ja ću zakon Svoj postaviti u njihove unutrašnjosti, i upisat ću ga u njihova srca... i neće više svaki čovjek učiti svoga bližnjega, ni svaki čovjek svoga brata, govoreći: Spoznajte Jehovu: jer svi će Me poznavati.’ Jeremija 31:31, 33-34.

6. Ako ovo do sada rečeno uzmemo u obzir postaje očigledno kako su vjera i istina jedno. To je ujedno razlog zbog kojeg su drevni ljudi, koji su zbog svog osjećaja prema istini razmišljali znatno više o istinama nego današnji čovjek, umjesto riječi Vjera običavali koristiti riječ Istina. Iz istog tog razloga su u Hebrejskom jeziku istina i vjera izražene sa jednom riječju, naime, Amuna ili Amen.

7. Razlog zašto je Gospod koristio izraz ‘vjera’ u Evanñeljima i Otkrovenju leži u tome što Židovi nisu vjerovali da je istina kako je Gospod obećani Mesija Kojeg su najavljivali Proroci; a tamo gdje se u istinu nije vjerovalo, tamo se

4

onda spominjala vjera. No ipak, jedna je stvar imati vjeru i vjerovati u Gospoda, a druga pak imati vjeru i vjerovati bilo kojem čovjeku. Razlika će biti objašnjena u nastavku teksta.

8. Vjera koja je rastavljena od istine je ušla i provalila u Crkvu zajedno sa Papinskom vlašću, pošto je glavni čuvar te religije bilo nepoznavanje istine (neznanje o istini). Stoga je i čitanje Riječi bilo takoñer zabranjeno; u suprotnom njihovi voñe ne bi mogli biti obožavani kao božanstva, niti bi njihovi sveci bili zazivani, niti idolopoklonstvo uvedeno do te mjere da se njihova mrtva tijela, kosti i grobnice smatraju svetima, te kao takva okreću u izvore prihoda. Iz svega ovoga je vidljivo kakve ogromne neistine stvara slijepa vjera.

9. Slijepa vjera je preživjela (održala se) kasnije i kod mnogih Protestanata (u Reformiranim Crkvama), pošto su oni rastavili vjeru od dobročinstva. Oni koji rastavljaju to dvoje ne mogu biti nego u neznanju o istini, i oni će nazivati vjerom samo misao o tome kako je odreñena stvar takva, bez unutarnjeg spoznavanja i priznavanja da je ta stvar uistinu takva. I kod njih je neznanje takoñer čuvar (jamstvo) njihovim dogmama; jer sve dok neznanje i neupućenost vlada zajedno sa uvjerenjem kako teološke stvari nadilaze razumijevanje, oni mogu govoriti bez da im se netko suprotstavlja, dok drugi mogu vjerovati kako su njihove dogme istinite, te da ih oni sami razumiju.

10. Gospod je rekao Tomi:

‘Toma, zato što si Me vidio, ti uzvjerova; blaženi su oni koji nisu vidjeli, a ipak uzvjerovaše.’ Ivan 20:29.

Ovime se ne misli na vjeru koja je odvojena od unutarnjeg spoznavanja istine, već da su blaženi oni koji ne vide Gospoda sa svojim očima, kao što je to bio slučaj sa Tomom, a ipak vjeruju u Njegovo postojanje; jer to se vidi na svjetlu istine koja proizlazi iz Gospoda.

11. Pošto je vjera unutarnja spoznaja i priznanje istine, a pošto su vjera i istina jedno, kako je bilo rečeno iznad, slijedi kako izvanjsko spoznavanje i priznavanje bez unutarnjeg nije vjera; a takoñer i da uvjerenje u ono što je lažno nije vjera. Izvanjsko spoznavanje i priznavanje bez unutarnjeg je vjera u ono što je nepoznato; a vjera u ono što je nepoznato nije ništa nego znanje koje je stvar memorije; a ako se potvrdi, onda postaje uvjerenje. Oni koji su u ovakvoj vjeri i ovakvom uvjerenju misle da je neka stvar istinita pošto je netko drugi tako rekao, ili pak misle da je stvar istinita zato što su je oni potvrdili; a ipak neistina može biti isto tako lako potvrñena (dokazana) kao i istina, a nekad čak i bolje. Razmišljati kako je nešto istinito zato što je potvrñeno je razmišljati kako je istinito ono što je netko drugi rekao, pa to onda potvrditi bez prethodnog razmatranja.

12. Ako bi bilo tko mislio u sebi, ili pak rekao nekome drugome, ‘Tko je u stanju imati unutarnju spoznaju i priznanje istine što je vjera?, ja to sigurno nisam’, ja ću mu reći na koji način on to može postići; Izbjegavaj (odbacuj od sebe) zla kao grijehe, i pristupaj Gospodu, pa ćeš je imati onoliko koliko god poželiš. Da je onaj koji od sebe odbacuje (koji izbjegava) zla zato što su grijesi u Gospodu, može se vidjeti u knjizi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem’, pogl. 18-31; da takva osoba ljubi i vidi istinu, u pogl. 32-41; a da takva osoba ima vjeru, u pogl. 42-52.

5

II

UNUTARNJE SPOZNAVANJE I PRIZNAVANJE ISTINE, ŠTO JE VJERA, NE POSTOJI KOD NIKOG DRUGOG OSIM KOD ONIH KOJI SU U DOBROČINSTVU

13. Iznad je bilo rečeno što je vjera; ovdje će biti objašnjeno što je dobročinstvo (milosrñe). Dobročinstvo je u svojim prvim korijenima osjećaj za dobro; a kako dobro voli istinu, osjećaj za dobro stvara osjećaj za istinu, a uz pomoć osjećaja za istinu, spoznavanje i priznavanje istine, što je vjera. U ovakvom nizu, osjećaj za dobro dolazi u vidljivo postojanje te postaje dobročinstvo. Ovo je napredak dobročinstva od njegovog izvorišta, što je osjećaj za dobro, kroz vjeru, koja je u sebi spoznavanje i priznavanje kako je nešto istinito, do svojeg krajnjeg cilja, što je dobročinstvo. Krajnji cilj je vršenje dobrih djela. Ovo ukazuje kako ljubav, ovdje osjećaj za dobro, stvara vjeru – koja je ista stvar kao i spoznavanje te priznavanje istine – kroz koju pak opet stvara dobročinstvo – što je isto kao i djelovanje ljubavi kroz vjeru.

14. Ali ovo će biti jasnije objašnjeno u nastavku teksta. Dobro nije ništa drugo nego primjena (use); stoga je dobročinstvo u svojim prvim počecima osjećaj za primjenu. A pošto primjena voli sredstva, osjećaj za primjenu stvara osjećaj za sredstva, odakle proizlazi znanje o tim sredstvima. Kroz njih se, u njihovim serijama, manifestira osjecaj primjene, te postaje dobročinstvo.

15. Napredovanje ovih stvari je u potpunosti nalik onom gdje sve stvari koje su od volje, kroz razumijevanje, napreduju prema tjelesnoj akciji. Volja ne stvara ništa iz sebe odvojeno od razumijevanja, niti razumijevanje stvara išta samo od sebe odvojeno od volje. Sa ciljem da bilo što može doći u vidljivo postojanje, ovo dvoje moraju djelovati sjedinjeni. Ili, što je isto: osjećaj, koji pripada volji, ne stvara ništa iz sebe osim uz pomoć misli, koja pripada razumijevanju, jer sa ciljem da bi bilo što moglo doći u vidljivo postojanje ovo dvoje moraju djelovati sjedinjeno. Uzmite u obzir: ako oduzmete od misli sve osjećaje koji pripadaju nekoj ljubavi, da li možete nakon toga išta misliti? Ili, što je isto, ako iz misli oduzmete osjećaj, da li možete govoriti? Ili, ako osjećaju oduzmete misao ili razumijevanje, da li išta možete učiniti? Potpuno ista stvar je i sa dobročinstvom i vjerom.

16. Ovo se može ilustrirati uz pomoć usporedbe sa stablom. Stablo je u svojim prvim počecima sjeme, u kojem se nalazi nastojanje za stvaranjem ploda. Ovo nastojanje, kojeg podstiče toplina, prvo stvara korijen, iz kojeg onda izbijaju ili niču grane i lišće, te naposlijetku i plodove; i na taj način je nastojanje da se proizvede plod došlo u vidljivo postojanje. Iz ovoga se vidi kako je nastojanje da se stvori plod neprekidno u cijelom napretku sve dok ne doñe u postojanje; jer ako bi to nastojanje prestalo, vegetativna sila bi trenutno nestala. Primjena je slijedeća. Stablo je čovjek. Nastojanje da se proizvedu sredstva je u čovjeku od volje u razumijevanju: deblo sa granama i lišćem su, u čovjeku, sredstva uz pomoć kojih volja napreduje do učinka, i nazivaju se istine vjere; a plodovi, što su krajnji rezultati ovog nastojanja stabla da proizvede plod, su u čovjeku, primjene (uses). Njegova volja se manifestira u tim primjenama kao rezultatima. Iz ovoga se može vidjeti kako je volja da se stvore primjene uz pomoć razumijevanja neprestana u cijelom napretku, sve dok se ne manifestira. U svezi volje i razumijevanja, te njihovog sjedinjenja, vidi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 43’.

17. Iz do sada rečenog je očigledno da dobročinstvo, u onoj mjeri u kojoj se radi o osjećaju za dobro ili za primjenu, stvara vjeru kao sredstvo uz pomoć kojeg se može manifestirati; dosljedno tome da dobročinstvo i vjera djeluju sjedinjeno u obavljanju tih primjena; a takoñer da vjera ne stvara dobro primjene iz sebe, već iz dobročinstva; jer vjera je u stvari za dobročinstvo sredstvo uz pomoć kojeg djeluje. Obmana je, stoga, pretpostavljati kako vjera stvara dobro kao što stablo stvara plodove. Stablo nije vjera, već je stablo čovjek.

18. Treba znati da dobročinstvo i vjera čine jedno, kao što volja i razumijevanje čine jedno, pošto se dobročinstvo odnosi prema volji a vjera prema razumijevanju. Takoñer treba znati da dobročinstvo i vjera čine jedno, kao što osjećaj i misao čine jedno, pošto se osjećaj odnosi prema volji a misao prema razumijevanju; isto tako da dobročinstvo i vjera čine jedno poput dobra i istine, pošto se dobro odnosi prema osjećaju, koji pripada volji, a istina pak prema misli, koja pripada razumijevanju. Jednom riječju, dobročinstvo i vjera čine jedno, kao suština i forma, pošto je suština vjere dobročinstvo, a forma dobročinstva je vjera. Otud je očigledno kako je vjera bez dobročinstva poput forme bez suštine, koja u sebi nije ništa; i da je dobročinstvo bez vjere poput suštine kojoj nedostaje forma, koja je u sebi takoñer ništa.

19. Sa dobročinstvom i vjerom u čovjeku je stvar u potpunosti ista kao i sa sistoličnim (skupljajućim) i dijastoličnim (širećim) radom srca, i radom pluća koji se naziva disanje. Štoviše, korespodencija ovih organa sa voljom i razumijevanjem u čovjeka, stoga sa dobročinstvom i vjerom, je potpuna. Zbog toga se u Riječi, kada se spominje

6

srce, misli na volju sa njezinim osjećajima, a kada se spominje duša (anima), ili pak duh (spiritus), na razumijevanje sa njegovim mislima. Otud, ‘ispustiti dušu (animam)’, ili ‘predati dušu’, znači prestati disati, ili iz-dahnuti. Iz ovog slijedi da vjera bez dobročinstva ne može postojati, niti dobročinstvo bez vjere; i da je vjera bez dobročinstva poput disanja pluća bez srca, što se ne može dogoditi u nijednom živom stvoru vec jedino u automatu; i da je dobročinstvo bez vjere poput srca bez pluća, koje ne može omogućiti svjestan život; i stoga, da dobročinstvo sprovodi svoje primjene uz pomoć vjere kao što srce sprovodi svoje funkcije uz pomoć pluća. Tako velika je, uistinu, sličnost izmeñu srca i dobročinstva, i izmeñu pluća i vjere da se u duhovnom svijetu, samo iz čovjekova disanja, zna priroda njegove vjere, a po kucanja njegova srca, kakva je priroda njegovog dobročinstva. Jer anñeli i duhovi žive uz pomoć srčane aktivnosti i uz pomoć disanja baš kao i ljudi; i otud oni, baš poput ljudi u ovom svijetu, osjećaju, misle, djeluju i govore.

20. Pošto je dobročinstvo u sebi ljubav prema bližnjemu, sada će biti objašnjeno što se podrazumijeva pod ‘bližnjim’. U prirodnom značenju, bližnji je čovjek, skupno i pojedinačno. Čovjek skupno je Crkva, država i zajednica; dok je čovjek pojedinačno naš sugrañani, koji se u Riječi naziva bratom i drugom. No, u duhovnom značenju je bližnji dobro; a kako se dobro sastoji u primjeni, bližnji je u duhovnom značenju primjena. Jer tko voli čovjeka samo kao osobu? On ga sigurno voli zbog nečeg u njemu vrlinom čega je on ono što jeste, i stoga zbog njegova karaktera, jer to je čovjek. Ova karakteristika ili kvaliteta, koja je ono što se u čovjeku voli, je njegova primjena, i naziva se dobro; stoga, to je bližnji. A kako je Riječ u svojem najunutarnijem biću duhovna, stoga, u njezinom duhovnom značenju, ‘voljeti dobro’ je ono što predstavlja ‘voljeti bližnjega’.

21. Jedna je stvar, meñutim, voljeti bližnjega iz dobra ili koristi (use) koju on donosi nama samima, a sasvim druga stvar je voljeti bližnjega iz dobra ili koristi koju mi možemo donijeti njemu. Ovo prvo je ono što čak i zao čovjek može učiniti; ali drugo, to nitko osim dobrog čovjeka ne može učiniti. Jer on voli dobro iz dobra, ili on voli primjenu (use) iz osjećaja prema njoj. Razliku izmeñu ove dvije vrste ljubavi je Gospod opisao u Mateju 5:42-47. Mnogi kažu, ‘ja volim tog čovjeka zato što me voli i zato što mi čini dobro’. Ali voljeti ga samo iz tog razloga nije voljeti ga unutarnje, osim ako onaj koji tako voli i sam nije u dobru te dosljedno tome voli dobrotu onog drugog. Jedan je u dobročinstvu, a drugi je jedino u prijateljstvu, koje nije dobročinstvo. Onaj koji voli bližnjeg iz ljubavi prema bližnjemu sjedinjuje sebe sa dobrom svoga bližnjega, i ne sa njegovom osobom osim u onoj mjeri, i toliko dugo koliko je on u dobru. Takav čovjek je duhovan, i voli svoga bližnjega na duhovan način. Onaj, meñutim, koji voli drugog na prijateljski način sebe sjedinjuje sa njegovom osobom i istovremeno sa njegovom zloćom. Takva osoba nakon smrti ne može lako biti rastavljena od osobe koja je u zlu, ali druga može. Dobročinstvo to ostvaruje uz pomoć vjere, pošto je vjera istina; a čovjek koji je u dobročinstvu temeljito istražuje svoj duh i otkriva uz pomoć istine što treba voljeti, te u ljubavi i u podjeljivanju blagodati on uzima u obzir prirodu primjene u druge osobe.

22. Ljubav prema Gospodu je u stvari Ljubav u pravom smislu te riječi, a ljubav prema bližnjemu je dobročinstvo. Sa čovjekom nikakva ljubav prema Gospodu nije moguća osim u dobročinstvu; u dobročinstvu Gospod Sebe sjedinjuje sa čovjekom. Kako je, u svojoj suštini, vjera dobročinstvo, slijedi da nitko ne može imati vjeru u Gospoda ako nije u dobročinstvu. Postoji sjedinjenje od dobročinstva kroz vjeru; kroz dobročinstvo se Gospod sjedinjuje sa čovjekom, a kroz vjeru se čovjek sjedinjuje sa Gospodom. Da je to sjedinjenje meñusobno, vidi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 102-107’.

23. Ukratko: u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, i gleda u Gospoda, u istoj toj mjeri je on u dobročinstvu, te je stoga u istoj toj mjeri i u vjeri. Da je čovjek u dobročinstvu u istoj onoj mjeri u kojoj izbjegava (odbacuje od sebe) zla kao grijehe, i gleda u Gospoda, se može vidjeti u ‘Doktrini o Životu za Novi Jeruzalem – 67-73’, a takoñer i u poglavljima 74-91; a da on u istoj toj mjeri ima vjeru, u poglavljima 42-51. Što je dobročinstvo ako se razumije na pravi način se može vidjeti u poglavlju 114.

24. Iz svega do sada rečenog je očigledno kako spasavajuća vjera, koja je u sebi unutarnje spoznavanje i priznavanje istine, ne može postojati u nikome drugome osim u onima koji su u dobročinstvu.

7

III

SAZNANJA (COGNITIONES*) O ISTINI I O DOBRU NISU STVARI KOJE PRIPADAJU ISTINSKOJ VJERI SVE DOK ČOVJEK NIJE U DOBROČINSTVU, VEĆ SU SPREMIŠTE MATERIJALA OD KOJEG

SE VJERA DOBROČINSTVA MOŽE FORMIRATI

25. Od svoje najranije mladosti čovjek ima osjećaj prema saznavanju. Uz pomoć njega on nauči mnoge stvari koje će mu koristiti u životu, ali takoñer i mnoge stvari koje mu neće biti od koristi. Kako odrasta, on, angažirajući se u nekom zaposlenju, prima pojedina znanja koja se odnose prema njegovom poslu, koji onda postaje njegova primjena (use); i on razvija osjećaj prema njemu. Na taj način se javlja osjećaj ljubavi prema primjeni, a to pak stvara osjećaj za sredstva koja ga naučavaju kako obavljati posao koji je njegova primjena. Kod svakog čovjeka u svijetu se može primjetiti ovakav napredak, pošto svatko ima neko zaposlenje unutar kojeg, da bi ga valjano napravio, napreduje od primjene koju ima u vidu, preko sredstava, do stvarne primjene koja je u učinku. Ali pošto je ova primjena, meñutim, zajedno sa sredstvima uz pomoć kojih se ostvaruje, jedino poradi života u ovom svijetu, osjećaj kojeg čovjek osjeća za tu primjenu je jedino prirodan.

*U djelima E.Swedenborga su ‘znanja o dobru i istini’ jasno razlučena od naučnih znanja koja su pohranjena u čovjekovoj memoriji. U ovom prvom slučaju autor koristi latinsku riječ ‘cognitiones’, a u potonjem ‘scientifica’. U Swedenborgovim djelima izraz ‘cognitiones’ uključuje posebna znanja poput znanja o istinama i dobrima iz Riječi, te znanja više prirode koja su posljedica razumijevanja i percepcije; iz tog razloga sam pri prevoñenju izraza ‘cognitiones’ koristio izraz ‘saznanja’ a pri prevoñenju izraza ‘scientifica’, izraz ‘znanja’. 26. Ali kako svaki čovjek ne gleda na primjene samo zbog života u ovom svijetu, već on na njih gleda takoñer i zbog svog života na nebu (jer u taj život će on ući nakon svog života u ovom svijetu, i u njemu će nastaviti živjeti do u vječnost), stoga svatko od svog djetinstva pribavlja za sebe iz Riječi, ili iz Crkvene doktrine, ili iz propovijedi, saznanja o tome što je dobro i istinito koja će mu koristiti u tom životu. To znanje on pohranjuje u svoju prirodnu memoriju u većoj ili manjoj mjeri i to u skladu sa svojom priroñenom ljubavi prema saznavanju, te sukladno tome kako se ta ljubav povećava zahvaljujuci različitim podsticajima.

27. No sva ta saznanja, bez obzira na njihov broj i prirodu, su jedino spremište materijala od koje se vjera dobročinstva može formirati; a ta vjera se ne može formirati osim u onoj mjeri u kojoj čovjek odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe. Ako on odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, onda se ta saznanja povezuju sa vjerom u kojoj je duhovni život. Ako, meñutim, on ne odbacuje (izbjegava) zla kao grijehe, ta saznanja su samo znanja koja se ne sjedinjuju sa vjerom u kojoj ima ikakvog duhovnog zivota.

28. Ovo spremište materijala je posebice nužno, pošto se bez njega vjera ne bi mogla formirati. Jer saznanja o tome što je istinito i dobro ulaze u i formiraju vjeru. Ako ona nedostaju, vjera ne dolazi u postojanje, pošto u potpunosti prazna i pusta vjera nije moguća. Ako ih je samo nekoliko, vjera je neznatna i siromašna; ali ako ih ima u izobilju, onda je vjera bogata i puna, u skladu sa izobiljem tih saznanja.

29. Treba znati, meñutim, da su saznanja koja sačinjavaju vjeru saznanja o pravoj istini i dobru, a nikako ne saznanja o onome što je lažno. Jer vjera je istina, kako je bilo iznad u poglavljima 5-11; a neistina, pošto je sušta suprotnost istini, uništava vjeru. Niti dobročinstvo može postojati tamo gdje postoje samo neistine; jer, kako je bilo rečeno iznad u poglavlju 18, dobročinstvo i vjera čine jedno, baš kao što i dobro i istina čine jedno. Iz ovoga takoñer slijedi kako nedostatak saznanja o pravim istinama i dobrima uključuje nedostatak vjere; da nekoliko njih formira odreñenu vjeru; da mnogo njih čini vjeru koja je jasna i svijetla u proporciji sa njihovim izobiljem. Kakva je kvaliteta čovjekove vjere koja izvire iz dobročinstva, takva je i njegova inteligencija.

30. Postoje, štoviše, mnogi koji nemaju unutarnje spoznavanje i priznavanje istine, a ipak imaju vjeru dobročinstva. To su oni koji su za vrijeme svoga života gledali u Gospoda, i koji su iz religijskih principa izbjegavali zlo. No oni su, zbog briga i poslova u svijetu, bili spriječeni misliti o istinama; isto tako zbog nedostatka istine u njihovih učitelja. Meñutim, oni su ipak unutarnje, što će reći, u njihovom duhu, u spoznaji istine, pošto su u osjećaju prema njoj. Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi te od anñela prime poduku, oni spoznaju i priznaju istinu i primaju je sa velikim zadovoljstvom. No stvari stoje drugačije sa onima koji u svom životu nisu gledali u Gospoda, i koji nisu izbjegavali zlo zbog religijskih principa. Ti u svojim unutrašnjostima, ili u svome duhu, nemaju nikakav osjećaj za istinu, te posljedično tome istu i ne spoznavaju i priznavaju. Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi i kada od anñela primaju poduku, oni nisu voljni spoznati i priznati istine te posljedično tome iste ne primaju. Jer zlo od života iznutra mrzi istine, dok ih dobro života iznutra voli.

8

31. Saznanja o istini i dobru koja prethode vjeri, nekim osobama izgledaju kao da su povezana sa vjerom; ali ona to ipak nisu. Njihovo razmišljanje i govorenje kako vjeruju nisu i dokaz da oni uistinu vjeruju, niti da su ta saznanja u odnosu sa vjerom; jer ona se sastoje samo od misli da je to tako, ali ne i u unutarnjem spoznavanju i priznavanju da je to istina; a vjera da je to istina, dok se ne zna da li ona to uistinu jeste, je odreñena vrsta uvjerenosti koja je jako udaljena od unutarnjeg spoznavanja i priznavanja. No čim se usadi dobročinstvo, ta saznanja postaju principi vjere, no samo u onoj mjeri u kojoj je dobročinstvo u vjeri. U prvom stanju, prije nego se percipira dobročinstvo, vjera takvim ljudima izgleda kao da je na prvom mjestu, a dobročinstvo na drugom; no u drugom stanju, kada se dobročinstvo percipira (osjeća), vjera biva postavljena na drugo mjesto a ljubav dobročinstvo na prvo mjesto. Prvo stanje se naziva ponovno formiranje, a drugo regeneracija. Kada je čovjek u ovom potonjem stanju, mudrost u njemu raste dnevno, a dobro dnevno umnožava istine i čini ih plodonosnima. Čovjek je tada poput stabla koje daje plodove, i u tim plodovima on postavlja sjeme koje onda stvara nova stabla, sve dok se na kraju ne formira vrt. Onda on uistinu postaje čovjek, a nakon smrti anñeo, u kojem dobročinstvo sačinjava život, a vjera formu, koja je lijepa u skladu sa kvalitetom dobročinstva; ali ova vjera se onda više ne naziva vjerom, već inteligencijom. Iz svega ovoga je očigledno kako je sve u vjeri od dobročinstva, a ništa u njoj od nje same; a takoñer i da dobročinstvo stvara vjeru, a ne obrnuto. Saznanja o istini koja prethode su baš kao zalihe pospremljene u žitnicu, koje ne hrane čovjeka sve dok, u svojoj želji za hranom, on iz njih ne uzme žito.

32. Nadalje; sada će biti objašnjeno kako se vjera formira iz dobročinstva. Svaki čovjek ima prirodan um i duhovan um, prirodan um za svijet a duhovan um za nebo. Čovjek je po pitanju svoga razumijevanja u oba uma; ali ne i što se tiče njegove volje, sve dok ne odbacuje od sebe zla i okreće se od njih zbog toga što su grijesi. Kada on to čini, njegov je duhovan um onda otvoren i u odnosu na njegovu volju; a kada je i ona otvorena, onda od nje utječe u prirodan um duhovna toplina sa nebesa. Ta toplina je u svojoj suštini dobročinstvo i ona daje život saznanjima o istini i dobru koja su u prirodnom umu, te od njih formira vjeru. Slučaj je ovdje posve isti kao i u slučaju stabla, koje u sebe ne prima nikakav vegetativni život prije nego što toplina koja izvire iz sunca utječe u njega, gdje se sjedinjuje sa svjetlom, što se dogaña u proljeće. Postoji, štoviše, potpuna usporednost izmeñu oživljavanja čovjekova života i vegetacije drveta u ovom pogledu, s time da se potonje odvija uz pomoć topline ovog svijeta, a ovo prijašnje uz pomoć nebeske topline; iz ovog razloga je Gospod jako često čovjeka usporeñivao sa stablom.

33. Iz ovih par razmatranja može biti očigledno da saznanja o istini i dobru nisu povezana sa vjerom (nisu u sebi stvarna vjera) prije nego je čovjek u dobročinstvu; već da su ona spremište materijala od kojeg se vjera ljubavi prema bližnjem može formirati. Saznanja o istinama postaju istine u regeneriranom čovjeku, baš kao i saznanja o dobrima, pošto je znanje o dobrima u razumijevanju, no osjećaj za dobro je u volji; a ono što je u razumijevanju se naziva istinom, dok se dobrim naziva ono što je u volji.

9

IV

KRŠĆANSKA VJERA U NJEZINOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI

34. Kršćanska vjera u njezinoj univerzalnoj ideji ili formi glasi: Gospod od vječnosti, koji je Jehova, je došao na svijet da podredi paklove i da proslavi Svoje Ljudsko; bez toga ni jedan smrtnik ne bi mogao biti spašen; a spašeni su oni koji vjeruju u Njega.

35. Ovo se naziva Kršćanskom vjerom u njezinoj univerzalnoj ideji pošto je to ono što je univerzalno od vjere, a univerzalno je od vjere ono što mora biti prisutno u svim stvarima koje joj pripadaju, općenito i pojedinačno.

1. Univerzalno je od vjere da je Bog jedan u Osobi i u Suštini, u kojem je Trojstvo, i da je Gospod Isus Krist taj Bog.

2. Univerzalno je od vjere da ni jedan smrtnik ne bi mogao biti spašen da Gospod nije došao na svijet. 3. Univerzalno je od vjere da je On došao na svijet da bi paklove odmaknuo od čovjeka (da bi ga oslobodio od

paklova); da ih je On odmaknuo od čovjeka tako što se borio protiv njih i pobjedio ih; te da ih je On na taj način pokorio i podredio Sebi, postavivši ih pod svoju vlast.

4. Takoñer je univerzalno od vjere da je On došao na svijet da bi proslavio Svoje Ljudsko koje je prisvojio u svijetu, što će reći, da bi ga ujedinio sa svojim izvornim Božanskim; tako on do u vječnost drži u redu i pod Svojom vlašću paklove koje je pokorio. Kako ni jedan od ovih ciljeva ne bi mogao biti sproveden u djelo osim u kušnjama, čak do posljednje meñu njima, one na križu, On je, stoga, takoñer i to podnio.

To su univerzalne stvari Kršćanske vjere u svezi Gospoda.

36. Univerzalna stvar Kršćanske vjere na čovjekovoj strani je da on treba vjerovati u Gospoda Isusa Krista. Jer vjerom u Njega je omogućeno sjedinjenje sa Njime, a to sjedinjenje je sredstvo spasenja. Vjerovati u Njega je imati povjerenje da će On spasiti čovjeka; a kako nitko ne može imati tu vjeru osim onih koji žive dobar život, stoga se, kada se kaže da čovjek treba ‘vjerovati u Gospoda’, misli takoñer i na to.

37. Ove dvije univerzalne stvari Kršćanske vjere su do u detalje bile obrañene, prva, koja se odnosi na Gospoda, u knjizi ‘Doktrina o Gospodu za Novi Jeruzalem’, i druga, koja se odnosi na čovjeka, u knjizi ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem’. Stoga nema potrebe o njima ovdje i dalje raspravljati.

10

V

VJERA DANAŠNJEG VREMENA U SVOJOJ UNIVERZALNOJ IDEJI ILI FORMI

38. Vjera današnjeg vremena u svojoj univerzalnoj ideji ili formi je slijedeća: Bog Otac je poslao Svoga Sina kao zadovoljštinu za ljudski rod, te je On, zbog te zasluge Svoga Sina, podstaknut na suosjećanje, te spašava one koji vjeruju u to. Prema drugima (drugi dodaju*): On spašava one koji u to vjeruju, i istovremeno čine dobra djela.

*U prvom slučaju je riječ o Protestantima, tj. Reformiranim Crkvama, a u drugom slučaju o Rimokatoličkoj Crkvi. 39. No sa ciljem da bi se što jasnije mogla vidjeti priroda ovakve vjere, ja ću, prema njihovom redoslijedu, navesti kakve sve različite postavke ta vjera podržava:

1. Bog Otac i Bog Sin su dvoje, i obadvoje su od vječnosti. 2. Bog Sin je došao na svijet voljom Oca, da bi napravio zadovoljštinu za ljudski rod, koji bi inače bio uništen

vječnom smrću koja bi zadovoljila Božansku pravdu, koja se takoñer naziva osvetničkom pravdom. 3. Sin je napravio zadovoljštinu ispunjavajući zakon, te mukom križa. 4. Otac je bio podstaknut na milost ovim Sinovljevim djelima. 5. Sinovljeva zasluga se pripisuje (uračunava) onima koji u ovo vjeruju. 6. Ovo pripisivanje (uračunavanje) je trenutno; i stoga se može dogoditi, ako ne prije, čak i u trenutku smrti. 7. Postoje odreñene kušnje, od kojih se čovjek izbavlja ovakvom vjerom. 8. Posebice oni koji su u tom iskustvu imaju povjerenje i uzdanje. 9. Posebice oni koji su u tom iskustvu imaju opravdanje, neograničenu Očevu milost zbog Njegova Sina,

oproštenje svih grijeha i samim time spasenje. 10. Više obrazovani meñu njima tvrde kako kod takvih ljudi postoji odreñena težnja prema dobru koja djeluje

tajnim putem, i ne pokreće čovjekovu volju otvoreno; drugi pak tvrde kako je takva operacija otvorena; dok i jedni i drugi tvrde kako je tome uzrok Sveti Duh.

11. Od onih koji su prihvatili ideju da nitko od sebe ne može činiti dobro koje je stvarno dobro a ne dobro koje traži vlastite zasluge, te da kao takvi nisu pod bremenom Zakona, većina zanemaruje činjenje dobrih djela i ne obraća pažnju na zlo i dobro života. Jer oni kažu u sebi da nikakva dobra djela ne pridonose spasenju, pošto sâma vjera ostvaruje sve stvari.

12. Svi oni tvrde da razumijevanje mora biti poslušno vjeri, te ono što ne razumiju nazivaju ‘stvarima od vjere’.

40. Nepotrebno je, meñutim, pažljivo istraživati i mjeriti ove tvrdnje pojedinačno da bi se ustvrdilo da li su one istinite ili ne. To se jasno očituje na svjetlu onoga što je bilo rečeno iznad; a posebice iz onog što je bilo prikazano iz Riječi i istovremeno racionalno potvrñeno u knjizi ‘Doktrina o Gospodu za Novi Jeruzalem’, i ‘Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem’.

41. Ali ipak, da bi se moglo vidjeti kakve je prirode vjera kada je rastavljena od dobročinstva, i kakva je njezina priroda kada nije rastavljena od dobročinstva, ja ću objaviti ono što sam čuo od jednog anñela nebeskog. On reče kako je razgovarao sa mnogima iz Reformiranih crkava, te je čuo kakve je prirode bila njihova vjera. On je iznio svoj razgovor sa jednim koji je imao vjeru odvojenu od dobročinstva, i sa drugim čija vjera nije bila toliko odvojena, kao i ono što je čuo od obadvojice. On reče da ih je ispitivao i da su mu oni odgovarali. Kako bi ti razgovori mogli dodatno rasvjetliti ovu temu, ja ću ih ovdje ispričati.

42. Anñeo reče kako je sa onim koji je bio u vjeri koja je rastavljena od dobročinstva, razgovarao na slijedeći način: ‘Prijatelju, što si ti po vjeri?’ Čovjek je odgovorio, ‘Ja sam Kršćanin Protestantske vjere.’ ‘Kakva je tvoja doktrina, i religija koju si iz nje formirao?’ On odgovori: ‘Vjera’. Anñeo onda upita, ‘Kakva je tvoja vjera?’ a on odgovori, ‘Ovo je moja vjera: Bog Otac je poslao Svoga Sina da izvrši zadovoljštinu za ljudski rod, i oni koji u to vjeruju su spašeni.’ Nakon toga ga je anñeo upitao, ‘Što jos znaš u svezi čovjekova spasenja?’ On na to odgovori kako je ‘spasenje čovjeku omogućeno jedino vjerom’. Anñeo ga je na to zapitao, ‘Što znaš u svezi iskupljenja?’ On je na to odgovorio kako je iskupljenje bilo ishodovano (ostvareno) mukom na križu, i da je Sinovljeva zasluga čovjeku pripisana (uračunata) kroz tu vjeru. Anñeo ga je onda zapitao, ‘Što znaš o regeneraciji?’ On je na to odgovorio da je ‘(i) ona omogućena tom vjerom’. Opet, ‘Što znaš o pokajanju i oproštenju grijeha?’ a on je odgovorio kako su ‘oni omogućeni, tj. da ih ishoduje takva vjera’. Onda je anñeo upitao, ‘Reci mi što znaš o ljubavi i o milosrñu?’ a on na to odgovori da su ‘oni pripadaju vjeri’. Opet, ‘Reci mi što znaš o dobrim djelima?’ i on odgovori da su ‘ona od te vjere’. Opet on reče, ‘Što znaš o zapovijedima u Riječi’ a on odgovori da su ‘one uključene u tu vjeru’. Onda anñeo kaže, ‘Ti onda ne moraš činiti ništa?’ Na što je ovaj odgovorio, ‘Što ja mogu učiniti? Ja ne mogu činiti dobro, koje je dobro u sebi, od sebe.’ Opet ga anñeo upita, ‘Možeš li imati vjeru od sebe?’ a on na to odgovori da ‘ne može’.

11

Anñeo ga nakon toga upita, ‘Kako onda možeš imati vjeru?’ na što on odgovori, ‘U to ja ne zalazim. Ja moram imati vjeru.’ Na kraju anñeo kaže, ‘Sigurno znaš još nešto u svezi spasenja?’ a on odgovori, ‘Što bi više trebao znati osim da je spasenje ishodovano (omogućeno) uz pomoć ove vjere?’ Anñeo kaze, ‘Ti odgovaraš poput čovjeka koji na svojoj fruli svira samo jednu notu: Ja ne čujem ništa drugo osim vjere. Ako znaš samo to i ništa drugo, ti u stvari ne znaš ništa. Idi i pronañi svoje drugove.’ On ih je pronašao u pustinjskom kraju gdje nije bilo nikakve trave. Kada je zapitao zašto je to tako, odgovor kojeg je dobio je bio ovakav, ‘Jer u njima nema ničeg što čini Crkvu.’

43. Razgovor kojeg je anñeo vodio sa onim koji je bio u vjeri koja nije bila rastavljena od dobročinstva je bio ovakav: ‘Prijatelju, što si ti po vjeri?’ On odgovori, ‘Ja sam Kršćanin Protestantske vjere.’ ‘Koja je tvoja doktrina i religija koju si formirao iz nje?’ On odgovori da je ‘vjera i dobročinstvo’. On reče, ‘Oni su dvoje?’, a drugi odgovori kako se ‘njih ne može razdvojiti’. On zapita, ‘Što je vjera?’, a odgovor je bio, ‘Vjerovati u ono što naučava Riječ.’ ‘A što je dobročinstvo?’ ‘Činiti ono što naučava Riječ’. Anñeo onda upita, ‘Da li si ti samo vjerovao u ove stvari ili si i djelovao u skladu sa njima?’ a drugi mu odgovori, ‘Ja sam takoñer i djelovao u skladu sa njima.’ Onda anñeo nebeski, gledajući u njega kaže, ‘Prijatelju moj, doñi sa mnom, i boravi sa nama.’

12

VI

PRIRODA VJERE KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA

44. Sa ciljem da bi se moglo uvidjeti kakva je priroda vjere kada je odvojena od dobročinstva, ja ću je predstaviti sasvim razotkrivenu, i to na slijedeći način:

Bog Otac je, s obzirom da je bio ljut na čovječanstvo, odbacio ljude iz Svog prisustva te se, da bi zadovoljio pravdu, odlučio osvetiti ljudima proklinjući ih vječno. On je rekao Sinu: ‘Idi dolje, ispuni Zakon i uzmi na Sebe prokletstvo koje im je odreñeno: i onda ću se Ja možda umilostiviti. On se stoga spustio, ispunio je Zakon, te je dopustio da Ga raspnu na križ i okrutno umore. Kada je to bilo učinjeno, vratio se svome Ocu i rekao, ‘Uzeo Sam na Sebe prokletstvo cijelog čovječanstva: sada budi milostiv. Tako je On posredovao za njih. Ali na to je slijedio odgovor: To zbog njih ne mogu učiniti, no kako Sam Te vidio na križu i kako ugledah Tvoju krv, u Meni se pojavilo sažaljenje. No, Ja im ipak neću oprostiti. Ja ću im, meñutim, pripisati (uračunati) Tvoju zaslugu, no samo onima koji ovo priznaju. To će biti vjera koja će im omogućiti spasenje.

45. Takva je ta vjera u svoj svojoj zbilji. Tko od ljudi koji u sebi ima imalo svjetla razuma ne vidi u njoj proturječnosti (apsurdnosti) koje su sasvim u suprotnosti sa Božanskom suštinom? Kao recimo, da je Bog, Koji je sâma Ljubav i sâma Milost, mogao u Svom bijesu i posljedičnoj osvetoljubivosti, prokleti ljude te ih odrediti za pakao? Takoñer da bi On imao želju da Ga proklestvo koje je palo na Njegova Sina, pogled na Njegovu krv i smrt na križu, podstakne na sažaljenje? Tko od ljudi čiji je razum iole osvjetljen ne vidi kako Bog nije mogao reći Bogu Koji Mu je jednak u moći, ‘Ja im ne opraštam, već im pripisujem (uračunavam) Tvoje zasluge? I takoñer, ‘Sada ih pustimo neka žive kako im se svidi: samo neka vjeruju u ovo i bit će spašeni? I još mnoge druge proturječnosti.

46. Razlog, meñutim, zašto ove stvari nisu izašle na vidjelo leži u tome što su oni podstaknuli slijepu vjeru, čime su ljudima zatvorili oči i začepali uši. Ako zatvorite ljudima oči i začepate uši, što će reći, ako učinite da oni niti razmišljaju niti koriste svoje razumijevanje; i ako onda kažete onima kojima je nametnuta bilo koja ideja o vječnom životu, bilo što što vama odgovara, oni će to uzvjerovati; čak i ako bi im rekli da Bog može biti ljut i da se može svetiti; da Bog može baciti vječno prokletstvo na bilo koga; da Bog ima želju da Ga podstakne na sažaljenje krv Njegova Sina; da će On to uračunati i pripisati čovjeku kao njegovu vlastitu zaslugu, te da će ga spasiti ako ovaj samo misli da je to istinito; i dalje, da jedan Bog može odreñivati te uvjete drugom Bogu Koji je iste Suštine kao i On, nalažući Mu te stvari; zajedno sa drugim apsurdnostima slične vrste. No otvori svoje oči i otčepaj svoje uši, što će reći, razmišljaj o ovim stvarima sa svojim razumijevanjem pa ćeš vidjeti koliko su one u raskoraku sa istinom.

47. Ako ljudima zatvorite oči i začepate uši, te napravite da oni ne razmišljaju sa svojim razumijevanjem, zar ih ne možete uvjeriti kako je Bog predao svu Svoju moć čovjeku, tako da bi on mogao biti Bog na zemlji? Zar ih onda ne bi mogli navesti da vjeruju da se mrtvi ljudi moraju zazivati u molitvama? Da ljudi moraju otkriti svoje glave i kleknuti pred njihovim slikama? I da su njihova mrtva tijela, njihove kosti i njihove grobnice svete te da ih treba obožavati? Ako, meñutim, otvorite vaše oči i otštopate vaše uši, što će reći, ako razmišljate o ovim stvarima sa bilo kojom količinom razumijevanja, zar ih nećete vidjeti kao podlosti koje su gadljive ljudskom razumu?

48. Kada su ove stvari, baš kao i druge poput njih, prihvaćene od strane čovjeka čije je razumijevanje bilo zatvoreno njegovom religijom, zar se hram u kojem on vrši svoje obožavanje ne bi mogao usporediti sa jamom ili podzemnom pećinom, gdje on više ne zna kakvi mu to predmeti igraju pred očima? Zar se njegova religija ne bi mogla usporediti sa životom u kući koja na sebi nema prozora? A jezik kojeg koristi pri svojem obožavanju sa šumom, ne sa govorom? Sa takvim čovjekom jedan anñeo nebeski ne može razgovarati, pošto jedan ne razumije govora ovog drugog.

13

VII.

ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA SU U RIJEČI REPREZENTIRANI SA FILISTEJCIMA

49. U Riječi su, sa svim imenima naroda i ljudi, baš kao i osoba i lokacija, predstavljene stvari koje se odnose prema Crkvi. Sâma Crkva je predstavljena sa ‘Izraelom’ i ‘Judejom’, pošto je bila zasnovana meñu njima; a različita religijska uvjerenja su predstavljena sa narodima i ljudima koji ih okružuju, religije koje su u skladu sa sâmom Crkvom su predstavljene sa dobrim narodima, a one pak koje nisu u skladu, sa zlim narodima. Postoje dva zla religijska uvjerenja (principa) u koja se svaka Crkva izrodi tijekom vremena, jedno koje izopači (onečisti) njezine dobre principe i drugo koje krivotvori njezine istine. Ono zlo religijsko uvjerenje koje izopači (onečisti) dobra Crkve izvodi svoje početke iz ljubavi koja želi vladati nad drugima; a drugo, koje krivotvori istine u Crkvi, izvodi svoje početke iz ponosa vlastite inteligencije. Religijsko uvjeravanje koje izvodi svoje početke iz ljubavi koja želi vladati nad drugima je u Riječi naznačeno sa ‘Babilonom’; a religijsko uvjeravanje koje izvodi svoje početke iz ponosa vlastite inteligencije, je u Riječi naznačeno sa ‘Filistejom’. Filistejci su oni koji su u vjeri ali ne i u dobročinstvu*

* Oni koji vjeruju kako samo vjera spašava bez, tj. odvojena od, djela dobročinstva.

50. Da su Filistejci oni koji su u vjeri a ne istovremeno i u dobročinstvu se može vidjeti iz različitih stvari koje su o Filistejcima izrečene u Riječi, kada se razumiju u njihovom duhovnom značenju; kao recimo iz njihovih prepirki sa Abrahamom i Izakom, što je zapisano u 21 i 26 poglavlju Knjige Postanka, kao i iz njihovih ratova sa Djecom Izraela, o čemu govori Knjiga o Sucima, i Knjige Samuelove i Kraljevi; jer svi ratovi koji su opisani u Riječi u njihovom duhovnom značenju uključuju (obuhvaćaju) i predstavljaju duhovne ratove. Stoviše, pošto ovo religijsko uvjeravanje, koje se sastoji od vjere koja je odvojena od dobročinstva, neprestano nastoji provaliti u Crkvu, zato su Filistejci ostali u zemlji Kananskoj odakle su učestalo uznemiravali Djecu Izraela.

51. Filistejci su, zbog toga što reprezentiraju one koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva, bili nazivani ‘neobrezanima’, a pod ‘neobrezanima’ se podrazumijevaju oni koji su lišeni duhovne ljubavi, pa su dosljedno tome jedino u prirodnoj ljubavi; duhovna ljubav je dobročinstvo. Razlog zbog kojeg su takvi bili nazivani ‘neobrezanima’ je da su ‘obrezanima’ naznačeni oni koji su u duhovnoj ljubavi. Da su se Filistejci nazivali ‘neobrezanima’, vidi 1 Samuel 17:26, 36; 2 Samuel 1:20; i na drugim mjestima.

52. Da su oni koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva bili reprezentirani sa Filistejcima je očigledno ne samo iz njihovih ratova protiv sinova Izraela, već takoñer i iz mnogih drugih stvari koje su o njima zabilježene u Riječi, poput one o Dagonu njihovom idolu, ili one o hemeroidima i miševima sa kojima su bili zaraženi i uništeni zbog toga što su postavili kovčeg saveza u hram svojeg idola, i iz drugih stvari koje su se tada zbivale, kako je zabilježeno u 1 Samuelu 5 i 6 poglavlje; a takoñer i iz onoga sto je rečeno o Golijatu, koji je bio Filistejac, kojeg je ubio David, kako je zabilježeno u 1 Samuelu 17. Jer Dagon je od struka nagore bio kao čovjek, a ispod je bio kao riba, čime je reprezentirao njihovu religiju, koja je od vjere u njoj bila kao duhovna, no koja je ipak bila samo prirodna pošto u sebi nije imala dobročinstva. ‘Hemeroidi’ sa kojima su bili zatučeni predstavljaju njihove prljave ljubavi. Pošast ‘miševa’ predstavlja uništenje Crkve kroz krivotvorenje istine. A ‘Golijat’, kojeg je David ubio, predstavlja oholost (iluzornost) njihove vlastite inteligencije.

53. Da su oni koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva reprezentirani sa Filistejcima, je takoñer očigledno iz proročkih dijelova Riječi, u kojima se govori o njima, kao recimo u sljedećim odlomcima:

U Jeremiji:

‘Protiv Filistejaca… Evo, vode se dižu sa sjevera, i postat će nabujale poplave, i poplavit će zemlju i sve što je na njoj; gradove i sve njihovo pučanstvo; onda će ljudi plakati, i svi će stanovnici zemlje naricati… Jehova će opustošiti Filistejce.’ Jeremija 47:1, 2, 4.

‘Vode koje se dižu sa sjevera’, su neistine koje izviru iz pakla; to što će one ‘postati nabujale poplave koje poplavljuju zemlju i sve što je na njoj’, predstavlja opustošenje svih stvari koje pripadaju Crkvi posredstvom tih neistina; ‘grad i svi njegovi stanovnici’, predstavlja opustošenje svih stvari njihove doktrine; a to što će ‘ljudi plakati, i to što će svaki stanovnik zemlje naricati’, predstavlja potpuni nedostatak svih istina i dobara u Crkvi; ‘Jehova će opustošiti Filistejce’, predstavlja njihovo uništenje.

14

U Izaiji:

‘Ne raduj se, sva Filistejo, što se slomi štap koji te udarao, jer će iz korijena zmijinjeg izaći zmija ljutica što će izleći vatrenu krilatu zmiju.’ Izaija 14:29.

‘Ne raduj se, sva Filistejo’, predstavlja, neka se ne raduju i neka ne misle oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva da će opstati; ‘jer iz zmijina korijena će izaći zmija ljutica’, predstavlja uništenje svih istina u njima od strane oholosti vlastite inteligencije; ‘čiji će plod biti vatrena krilata zmija’, predstavlja razmišljanja proizašla iz neistina zloće protiv istina i dobara od Crkve.

54. Da je sa obrezivanjem predstavljeno pročišćavanje od zala čisto prirodne ljubavi, je očigledno iz sljedećih odlomaka:

‘Obrežite vaša srca… i skinite obrezak sa srca svojega… da ne bi Moja jarost buknula poput vatre… zbog zlodjela koje počiniste.’ Jeremija 4:4.

‘Obrežite obrezak vašeg srca, i ne budite više tvrdo-vrati.’ Ponovljeni Zakon 10:16.

‘Obrezati srce’ ili ‘obrezak srca’, znači pročistiti čovjekovo ‘ja’ od zloće. Tome u suprotnosti, stoga, onaj koji je ‘neobrezan’ ili kome ‘obrezak nije skinut’ jeste onaj koji nije pročisćen od zala čisto prirodne ljubavi, stoga onaj koji nije u dobročinstvu. A kako se pod ‘neobrezanim’ podrazumijeva onaj koji je nečista srca, rečeno je:

‘Ni jedan tuñinac neobrezana srca i tijela, neće ući u Moje Svetište.’ Ezekiel 44:9.

‘Ni jedna neobrezana osoba ne smije jesti od pashalne žrtve.’ Izlazak 12:48.

‘I da je takva osoba prokleta.’ Ezekiel 28:10; 31:18; 32:19.

15

VIII

ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA SU U OTKROVENJU NAZNAČENI SA ‘ZMAJEM’

55. Bilo je rečeno iznad kako svaka Crkva u procesu vremena propada u dva generalna religiozna principa koja su u sebi zla, jedan koji izvire iz ljubavi koja želi vladati nad drugima, i drugi koji izvire iz oholosti vlastite inteligencije, te da se u Riječi ovaj prijašnji predstavlja i opisuje sa ‘Babilonom’, a ovaj drugi sa ‘Filistejom’. Dakle, kako se Otkrovenje bavi stanjem Kršćanske Crkve, posebice njezinim stanjem kakvo je pred sam kraj, ono stoga obrañuje, i generalno i pojedinačno, ova dva zla religijska principa. Religijski princip kojeg predstavlja ‘Babilon’ je opisan u poglavljima 17, 18 i 19, u kojima je on ‘bludnica koja sjedi na skrletnoj zvijeri’; a onaj princip kojeg predstavlja ‘Filisteja’ je opisan u poglavljima 12 i 13, gdje je on ‘zmaj’ a takoñer i ‘zvijer koja je izašla iz mora’, i ‘zvijer koja je izašla iz zemlje’. Da je ovaj religijski princip ono što je naznačeno sa ‘zmajem’ i njegove ‘dvije zvijeri’ nije do sada bilo poznato, pošto duhovno značenje Riječi nije bilo otvoreno, pa stoga Otkrovenje nije bilo shvaćeno, a posebice zato što je religijski princip vjere koja je odvojena od dobročinstva u tolikoj mjeri prevladao u Kršćanskom svijetu da to nitko nije bio u stanju vidjeti, pošto svaki zao religijski princip zasljepljuje oči.

56. Da je religijski princip vjere odvojene od dobročinstva opisan u Otkrovenju te da je on naznačen sa ‘zmajem’ mi nije bilo jedino rečeno sa nebesa, već mi je takoñer bilo ukazano u svijetu duhova, koji leži ispod nebesa. Oni koji su u ovakvoj razdvojenoj vjeri, kada su se grupirali zajedno, su pred mojim očima izgledali kao veliki zmaj sa repom ispruženim prema nebu; a druge koji su bili istog opisa sam vidio kako se pojavljuju kao pojedinačni zmajevi. Jer u duhovnom svijetu se utvare ovakve prirode pojavljuju zbog korespodencije izmeñu duhovnih i prirodnih stvari. Zbog tog razloga anñeli nebeski nazivaju takve osobe ‘zmajčeki’. No postoji više nego samo jedna vrsta takvih ljudi; neki sačinjavaju zmajevu glavu, neki njegovo tijelo, a neki pak rep. Oni koji sačinjavaju njegov rep su oni koji su krivotvorili sve istine iz Riječi, pa se zato u Otkrovenju kaže za zmaja da je sa svojim repom povukao trećinu zvijezda na nebu. ‘Zvijezde nebeske’ predstavljaju znanja o istinama, dok ‘trećina’ ili ‘treći dio’ predstavlja sve.

57. Budući da ‘zmaj’ u Otkrovenju predstavlja one koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva, a kako to do sada nije bilo poznato, te je takoñer i ostalo skriveno, zbog nedostatka znanja o postojanju duhovnog značenja Riječi, ovdje će biti dano generalno obrazloženje onog što je u dvanaestom poglavlju Otkrovenja rečeno o zmaju.

58. U Otkrovenju, 12 poglavlje je rečeno:

‘Na nebu se pojavio veliki znak, žena okružena sa suncem, i mjesec pod njezinim nogama, a iznad njezine glave kruna sa dvanaest zvijezda. Žena, kako je bila trudna, vikaše u bolovima i mukama od rañanja. I onda se pojavio drugi znak na nebu, velik crven zmaj sa sedam glava i deset rogova, i sedam kruna na svojim glavama. Njegov rep je povukao trećinu zvijezda nebeskih, bacivši ih na zemlju. Zmaj nakon toga stade pred ženu koja je imala roditi, da joj proždre dijete čim ga rodi. I ona je rodila muško dijete, koje je trebalo vladati nad svim narodima željeznim žezlom. I njezino dijete je bilo donešeno k Bogu i Njegovu prijestolju. I žena je pobjegla u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište, da se ondje hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana. I bi rat na nebu kojeg je Mihael sa svojim anñelima vodio protiv zmaja; i zmaj se borio zajedno sa svojim anñelima, Ali nisu prevladali niti se za njih više moglo pronaći mjesta u nebu.’ Otkrovenje 12:1-8. ‘A kada je zmaj vidio da je bio bačen na zemlju, poče progoniti ženu koja je rodila muško dijete. Ali ženi bijahu dana dva krila velikog orla da odleti u pustinju u svoje sklonište, gdje će se hraniti jedno vrijeme, i dva vremena i pola vremena, pred licem zmijinim. I zmija je izbacila iz svojih usta za ženom mlaz vode poput rijeke da je rijeka odnese. Ali je zemlja pomogla ženi; otvorila je svoja usta i progutala poplavu koju je zmaj izbacio iz svojih usta. I zmaj bijaše gnjevan na ženu, te ode da vodi rat sa ostatkom njezina sjemena, protiv onih koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo.’ Otkrovenje 12:13-17.

59. Objašnjenje ovih riječi je kako slijedi:

16

‘Velik znak koji je viñen na nebu’, predstavlja otkrovenje od strane Gospoda u svezi buduće Crkve, u svezi prijema njezine doktrine, i u svezi onih koji će tu doktrinu napadati. ‘Žena obučena u sunce, sa mjesecom pod nogama’, predstavlja Crkvu koja je, od Gospoda, u ljubavi i vjeri. A ‘kruna od 12 zvijezda na njezinoj glavi’, predstavlja mudrost i inteligenciju u onima koji pripadaju toj Crkvi, mudrost i inteligenciju koju oni dobijaju iz Božanskih istina. A to što je ‘ona trudna’, predstavlja rañanje doktrine. ‘Njezin plač i muke u rañanju i bolovi pri roñenju’, predstavljaju otpor onih koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva. To ‘što se pojavio drugi znak na nebu’, predstavlja dalje otkrovenje. ‘Crveni zmaj’ predstavlja vjeru odvojenu od dobročinstva. ‘Zmaj je crven’ zato što je njihova ljubav samo prirodna. To što ‘zmaj ima sedam glava’, predstavlja lažno razumijevanje Riječi. A ’10 rogova’, predstavlja njihovu moć koja je posljedica toga što su takvo razumijevanje (doktrinu) prihvatili mnogi. ‘Sedam kruna na zmajevim glavama’ predstavljaju krivotvorenje istine iz Riječi. ‘Zmajev rep kojim je on povukao trećinu zvijezda nebeskih, bacivši ih na zemlju’, predstavlja uništenje svih saznanja o istinama. ‘Zmaj koji stajaše pred ženom koja je trebala roditi, tako da proždre njezino dijete čim se rodi’, predstavlja njihovu mržnju prema, i želju da unište, doktrinu ove nove Crkve odmah pri njezinu roñenju. ‘I ona rodi muško dijete’, predstavlja doktrinu. ‘Koje je trebalo vladati nad svim narodima željeznim žezlom’, predstavlja da će ova doktrina uvjeravati ljude silom prirodnih istina koje izviru iz duhovnih istina. ‘A njezino dijete koje je bilo donešeno pred Boga i Njegovo prijestolje’, predstavlja zaštitu djeteta od strane Gospoda sa neba. ‘I žena je pobjegla u pustinju’, predstavlja ovu novu Crkvu meñu samo nekolicinom. ‘Gdje je imala mjesto pripremljeno od strane Boga’, predstavlja njezino stanje dok se u meñuvremenu osigurava njezino prihvaćanje od strane mnoštva ljudi. ‘Da će je tamo hraniti tisuću dvjesta i šezdeset dana’, predstavlja vrijeme dok ona ne odraste (sazrije) do njezinog odreñenog stasa. ‘Rat koji je bio na nebu, kojeg je vodio Mihael sa svojim anñelima protiv zmaja i njegovih anñela’, predstavlja nesklad i borbu izmeñu onih koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva i onih koji su u doktrini Crkve u svezi Gospoda i u svezi života dobročinstva. ‘Ali nisu prevladali’, predstavlja da su podlegli. ‘Niti se njihovo mjesto više moglo pronaći na nebu’, predstavlja da su bili bačeni dolje u pakao (Otkrovenje 12:1-8).

‘A kad je zmaj vidio da je bačen na zemlju, započe progoniti ženu koja je rodila muško dijete’, predstavlja uznemiravanje Crkve od strane onih koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva, zbog njezine doktrine. ‘I ženi su bila dana dva krila velikog orla da može letjeti u pustinju, u svoje sklonište’, predstavlja razboritost dok je Crkva još meñu samo nekolicinom. ‘Gdje je hranjena jedno vrijeme, i dva vremena i pola vremena, pred licem zmijinim’, predstavlja, sve dok Crkva ne izraste do odreñenog joj stasa. ‘I zmija izbaci iz svojih ustiju vodu za ženom, da bi je poplava mogla odnijeti’, predstavlja njihovo razumijevanje koje obiluje neistinama kojim uništavaju Crkvu. ‘I zemlja pomogne ženi, i otvori usta, i proguta poplavu koju je zmaj izbacio iz svojih usta’, predstavlja da je njihovo razmišljanje, pošto je ono iz neistina, samo od sebe propalo. ‘I zmaj je bio gnjevan na ženu, te ode da vodi rat sa ostatkom njezina sjemena’, predstavlja trajnu mržnju. ‘Koji su vršili Božije zapovijedi i čuvali svjedočanstvo Isusa Krista’, predstavlja da je njihova mržnja bila usmjerena proiv onih koji žive život dobročinstva i koji vjeruju u Gospoda (Otkrovenje 12:13-17).

60. Sljedeće poglavlje u Otkrovenju, trinaesto, obrañuje zmajeve dvije zvijeri, jednu koja je viñena kako izlazi iz mora, i drugu koja izlazi iz zemlje; ova prva je obrañena od 1-10 stiha, a druga od 11-18 stiha. Da su to zmajeve zvijeri je očigledno iz stihova 2, 4, 11 ovog poglavlja. Sa prvom zvijeri je predstavljena vjera odvojena od dobročinstva, i to s obzirom na potvrñivanja te doktrine od strane prirodnog čovjeka; a sa drugom zvijeri je predstavljena vjera odvojena od dobročinstva, i to s obzirom na potvrñivanja te doktrine koja su utemeljena na Riječi, koja su u sebi krivotvorenja istine. No kako tumačenje tih odlomaka u sebi sadrži dokazivanja onih koji su u takvoj vjeri, a kako bi bilo previše zamorno davati ih u cjelini, ja ću to preskočiti dajući samo tumačenje sljedećih riječi:

‘Onaj koji ima razumijevanje, neka izračuna broj na zvijeri, jer to je broj čovjeka. A njegov je broj, 666.’ stih 18.

‘Onaj koji ima razumijevanje, neka izračuna broj na zvijeri’ predstavlja, neka oni koji su prosvjetljeni istraže prirodu potvrñivanja te vjere proizvedenu iz Riječi; ‘jer to je broj čovjeka’, predstavlja kako je priroda tih potvrñivanja ona njihove vlastite inteligencije; ‘a njegov broj je 666’, predstavlja sve istine iz Riječi u krivotvorenom stanju (predstavlja kako su takvim načinom razmišljanja krivotvorili sve istine iz Riječi.

17

IX

ONI KOJI U SEBI IMAJU VJERU KOJA JE ODVOJENA OD DOBROČINSTVA SU ‘KOZE’ O KOJIMA SE GOVORI U DANIJELU I MATEJU

61. ‘Jarac’ u Danijelu 8 poglavlje, i ‘koze’ u Mateju 25 poglavlje, naznačavaju one koji u sebi imaju vjeru koja je odvojena od dobročinstva. To se može vidjeti ako se uzme u obzir da su oni protivni ovnu i ovcama koji se tamo spominju. ‘Ovan’ i ‘ovce’ naznačavaju one koji su u dobročinstvu; jer Gospod se u Riječi naziva ‘Pastirom’, a Crkva ‘oborom za ovce’, dok se ljudi u Crkvi generalno nazivaju ‘stadom’, a pojedinačno ‘ovcama’. Pošto su ‘ovce’ oni koji su u dobročinstvu, ‘koze’ su prema tome oni koji nisu u dobročinstvu.

62. Da su ‘kozama’ naznačeni oni koji nisu u dobročinstvu će biti ukazano:

1. Iz iskustava u duhovnom svijetu; 2. Iz Posljednjeg Suda i karaktera onih nad kojima je bio izvršen; 3. Iz opisa borbe izmeñu ovna i jarca u Danijelu; 4. I naposlijetku, iz zanemarivanja dobročinstva na strani onih koji su spomenuti u Mateju.

63. (1) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva. To se vidi iz iskustava u

duhovnom svijetu.

U duhovnom svijetu se pojavljuju sve stvari koje se mogu vidjeti u prirodnom svijetu. Tamo se pojavljuju kuće i palače; rajski vrtovi i nasadi, i u njima raznorazne vrste stabala; polja i poljane, ravnice i travnjaci, a takoñer stada i čopori, sve potpuno isto kao i na našoj zemlji, i meñu njima nema nikakve razlike osim da ovi potonji imaju prirodan izvor, dok ovi prijašnji imaju duhovan. I stoga anñeli, pošto su duhovna bića, vide one stvari koje su duhovnog izvora, baš kao što ljudi na zemlji vide one stvari koje su izvorno prirodne.

[2] Sve stvari koje se pojavljuju u duhovnom svijetu su korespodencije, jer one korespondiraju sa osjećajima anñela i duhova. Iz tog razloga oni koji su u ljubavi prema dobru i istini, a dosljedno tome i u mudrosti i inteligenciji, žive u veličanstvenim palačama koje su okružene sa rajskim vrtovima prepunim korespondentnih stabala, oko kojih su opet polja i livade na kojima se stada odmaraju, a sve to su pojavnosti. Kod onih pak koji su u zlim osjećajima postoji korespondencija suprotnog karaktera, takvi su ili u paklovima ograničeni u radnim prostorijama koje su bez prozora, koje su ipak osvjetljene iluzornim noćnim svjetlom; ili su u pustinji gdje žive u kolibama, oko kojih su sve stvari ogoljele, gdje obitavaju zmije, zmajevi, sove i mnoga druga stvorenja koja korespondiraju sa njihovom zloćom.

[3] Izmeñu raja i pakla postoji posredno mjesto koje se naziva svijet duhova, u kojeg svako ljudsko biće dolazi odmah nakon smrti, i gdje čovjek komunicira sa drugim čovjekom bas kao sa ljudima na zemlji. I ovdje su sve stvari koje se pojavljuju korespodencije. I ovdje se takoñer pojavljuju vrtovi, lugovi, šume, stabla i grmovi, cvjetnjaci i travnjaci, zajedno sa zvijerima svakojake vrste, nježne a i divlje prirode, sve u korespondenciji sa osjećajima onih koji žive tamo.

[4] Tamo sam jako često vidio ovce i koze, i borbu meñu njima poput one kakva je opisana u 8 poglavlju proroka Danijela. Vidio sam koze sa rogovima koji su bili savinuti prema naprijed kao i koze sa rogovima koji su bili savinuti prema natrag, i vidjeh kako u gnjevu nasrću na ovce. Vidjeh koze sa dva velika roga sa kojima su nasilno udarali ovce. I kada sam gledao tako da bi vidio što te stvari predstavljaju, vidjeh neke koji su raspravljali o djelima dobročinstva i vjeri; i iz ovog je bilo očigledno da se vjera rastavljena od djela dobročinstva pojavljivala kao koza, a dobročinstvo iz kojeg proizlazi vjera, kao ovca. A kako sam te stvari često viñao, doznao sam sa potpunom sigurnošću da su u Riječi ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva.

64. (2) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva. To se vidi iz Posljednjeg

Suda i karaktera onih nad kojima je bio izvršen.

Posljednji Sud nije bio izvršen nad nikim drugim nego nad onim ljudima koji su samo izvani bili moralni, dok u svojim unutrašnjostima nisu bili duhovni, ili pak jako malo. Oni, meñutim, koji su bili zli i izvani i u svojim unutrašnjostima, su bili bačeni u pakao puno prije Posljednjeg Suda; a oni koji su bili duhovni izvani a istovremeno i unutra, su takoñer bili uzdignuti u nebo puno prije Posljednjeg Suda. Jer sud nije bio izvršen nad onima koji su bili u nebu, niti nad onima koji su bili u paklu, već nad onima koji su bili u posrednom stanju izmeñu neba i pakla, i koji su tamo za sebe, tako reći, napravili nebo.

18

[2] Da je Posljednji Sud bio izvršen nad njima, a ne nad drugima, se može vidjeti u malom djelu na tu temu, ‘Posljednji Sud – 59 i 70’; a vidjet će se i u djelu ‘Nastavak u svezi Posljednjeg Suda – 16-19’, gdje se obrañuje sud nad Reformiranim Crkvama, od kojih su oni koji su bili u vjeri odvojenoj od dobročinstva* u svojim životima a takoñer i u doktrini, bili bačeni u pakao, dok su oni koji su bili u istoj vjeri samo po pitanju doktrine, a u svom životu su bili u dobročinstvu (prakticirali dobročinstvo), bili uzdignuti u nebo; iz čega je bilo očigledno da Gospod, u Mateju 25 gdje govori o Posljednjem Sudu, nije pod ‘kozama’ i ‘ovcama’ mislio na nikog drugog.

*Koji su uvjerenja kako samo vjera a nikako djela dobročinstva spašavaju čovjeka.

65. (3) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva. To se vidi iz opisa borbe

izmeñu ovna i jarca u Danijelu.

Sve stvari u Knjizi proroka Danijela u svom duhovnom značenju obrañuju nebeske stvari i stvari koje se tiču Crkve; uostalom kao i sve stvari u cijelom Svetom Pismu, što je bilo ukazano u knjizi ‘Doktrina o Svetom Pismu za Novi Jeruzalem – 5-26’. Posljedično tome je takav slučaj i sa onime što je u Danijelu rečeno u svezi borbe izmeñu ovna i jarca, koja je u svojoj suštini ovakva:

‘U viñenju vidjeh ovna koji je imao dva visoka roga, onaj viši je narastao poslije, i vidjeh da sa rogom bode prema zapadu, i sjeveru, i jugu i sebe tako veliča. Nakon toga sam vidio jarca kako dolazi sa zapada, nad licem cijele zemlje, koji imade rog meñu svojim očima, i on bijesno nasrne na ovna svom svojom silinom, te polomi njegova dva roga, obori ga na zemlju i počne gaziti. Ali veliki se jarčev rog polomio i umjesto njega narastu četiri roga, a iz jednog od njih izraste mali rog, koji izuzetno naraste prema jugu i prema izlasku sunca, i prema predivnoj zemlji, sve do vojske nebeske, te zbaci jedan dio te vojske, i zvijezda, na zemlju te ih pogazi. Da, on sebe uzdigne čak i do princa te vojske, od kojeg oduzme svegdašnju žrtvu i kojem razori Svetište, pošto on na zemlju zbaci istinu. I ja začuh kako Svetac govori, ‘Koliko dugo će trajati ova vizija/ovo viñenje, svegdašnja žrtva i uništavajući prijestup nad Svetištem i Vojskom?’ I on reče: ‘Sve do jutra i večeri; onda će Svetište biti opravdano.’

Danijel 8:2-14.

66. Sasvim je očigledno da ova vizija predskazuje buduće stanje Crkve. Jer rečeno je da je ‘svegdašnja žrtva bila oduzeta od Princa nad vojskom,’ da je ‘njegovo Svetište bilo pogaženo,’ i da je ‘jarac oborio istinu na zemlju;’ takoñer da je ‘svetac rekao, ‘Koliko dugo će trajati ovo viñenje, svegdašnja žrtva, i opustošenje, koliko dugo će gaženi biti Svetište i vojske nebeske?’’ I da će biti ‘do večeri i jutra kada će Svetište biti očišćeno’. Pošto ‘večer’ naznačava kraj Crkve, kada se pojavljuje nova Crkva. Medijski i Perzijski kraljevi, koji se spominju kasnije u tom poglavlju, predstavljaju isto što i ovan; dok Grcki kralj predstavlja isto što i jarac. Jer imena kraljevstava, naroda i ljudi, baš kao i osoba i lokacija, u Riječi, predstavljaju nebeske stvari i stvari od Crkve.

67. Tumačenje ovih stihova je slijedeće:

‘Ovan koji je imao dva roga, od kojih je onaj viši izrastao posljednji’, predstavlja one koji su u vjeri iz dobročinstva. Njegovo ‘guranje prema zapadu, sjeveru i jugu’, predstavlja raspršivanje onog što je zlo i neistinito. Njegovo ‘veličanje samog sebe’, predstavlja rast. ‘Jarac koji dolazi sa zapada povrh cijele zemlje’, predstavlja one koji su u vjeri odvojenoj od dobročinstva, i invaziju crkve sa njihove strane. ‘Zapad’ predstavlja zlo prirodnog čovjeka. To što je jarac ‘imao rog meñu svojim očima’, predstavlja vlastitu inteligenciju. To što je ‘jurišao na ovna snagom svoje jarosti’, predstavlja žestoko napadanje na dobročinstvo i vjeru tog dobročinstva. To što je ‘slomio ovnova dva roga, bacio ih na zemlju i pogazio’, predstavlja bacanje raspršivanje i dobročinstva i vjere, jer tko god učini to dobročinstvu učini to takoñer i vjeri, pošto njih dvoje čine jedno. To što je ‘veliki jarčev rog bio slomljen’, predstavlja da u svemu tome oni sami ne primjećuju kako su njihova nastojanja proizvod vlastite inteligenicije. To što su ‘umjesto njega izrasla četiri roga’, predstavlja primjenu literalnog značenja Riječi u potvrñivanju njihovih dogmi. To što je ‘iz jednog od njih izrastao mali rog’, predstavlja argumentaciju da nitko nije u stanju sam od sebe ispuniti zakon, i činiti što je dobro. To što je ‘taj rog rastao prema jugu, prema zalasku sunca, i prema predivnoj zemlji’, predstavlja pobunu protiv svih stvari od Crkve. ‘I prema vojsci nebeskoj, od koje je neke zbacio, i zvijezdama nebeskim, koje je pogazio’, predstavlja uništenje, na ovaj način, sveg znanja o dobru i istini koje pripada dobročinstvu i vjeri. To što je ‘uzvisio sebe do princa vojske, od kojeg je bila oduzeta svegdašnja žrtva, kao i obitavalište u njegovu svetištu’, predstavlja da je na taj način ovaj princip uništio sve stvari koje pripadaju obožavanju Gospoda i Njegove Crkve. To što je ‘zbacio istinu na zemlju’, predstavlja da je krivotvorio istine iz Riječi. ‘Večer jutro, kada će svetište ponovno biti opravdano’, predstavlja kraj te Crkve i početak nove.

68. (4) U Riječi su ‘kozama’ naznačeni oni koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva. To se vidi iz

zanemarivanja dobročinstva na strani onih koji se spominju u Mateju.

19

Da se u Mateju 25:31-46, kada se spominju ‘koze’ i ‘ovce’, ne misli na ni jedne druge nego na one na koje se u Danijelu misli pod ‘jarcem’ i ‘ovnom’, je očigledno iz ove okolnosti, da su ovcama nabrojena djela dobročinstva, i rečeno je da su ih oni vršili; a kozama su nabrojena ista djela dobročinstva, ali je rečeno kako ih oni nisu vršili, zbog čega su bili prokleti. Jer kod onih ljudi koji su u vjeri koja je odvojena od dobročinstva, postoji zanemarivanje djela (ljubavi), što je posljedica njihovog nijekanja kako je u njima bilo što od Crkve i od spasenja; a kada se dobročinstvo, koje se sastoji od djela (ljubavi), na taj način otkloni, onda propada i vjera, pošto vjera izvire u dobročinstvu; a kada nema ni dobročinstva ni vjere, onda slijedi prokletstvo. Da su na tom mjestu ‘kozama’ naznačeni svi zli i opaki ljudi, onda ne bi bila nabrojena djela dobročinstva koja oni nisu vršili, već zla koja su činili. Takve osobe su takoñer predstavljene sa ‘jarcima’ i u Zahariji:

‘Moj bijes je planuo na pastire, Ja ću kazniti jarčeve.’ Zaharija 10:3.

I u Ezekielu:

‘Pazite, Ja sudim izmeñu marve i marve, izmeñu ovnova i jaraca. Smatrate li da je mala stvar što pasete na dobroj paši, nego morate još ostatak nogama gaziti? Slabe ovce ste izgurali sa svojim rogovima, dok ih ne rastjeraste; Zato ću Ja spasiti Moje stado, neće više biti plijenom.’

Ezekijel 34:17, 18, 21, 22.

20

X

VJERA ODVOJENA OD DOBROČINSTVA UNIŠTAVA CRKVU I SVE STVARI KOJE JOJ PRIPADAJU

69. Vjera odvojena od dobročinstva nije vjera, pošto je dobročinstvo život, duša i suština vjere; a tamo gdje nema vjere, pošto nema dobročinstva, tamo nema ni Crkve. Stoga Gospod kaže:

‘Ali hoće li Sin Čovjecji, kada ponovno doñe, naći vjere na zemlji?’ Luka 18:8.

70. Ponekad bi čuo kako se koze i ovce svañaju oko ove stvari, ‘Da li su oni koji su sebe utvrdili u vjeri koja je odvojena od dobročinstva, u posjedu bilo kakve istine’; a kako su oni rekli da imaju jako puno istina, stvar je bila istražena. Oni su bili upitani da li znaju što je ljubav, što je dobročinstvo, a što je dobro; a kako su ovo bile stvari koje su odložili na stranu, oni nisu mogli odgovoriti drugačije na ovo pitanje osim da ne znaju. Onda su bili upitani, Što je grijeh? Što je pokajanje? I što je oproštenje grijeha? I budući da su odgovorili kako su svima onima koji su opravdani sa vjerom grijesi oprošteni tako da se više ne pojavljuju, bilo im je rečeno da to nije istina. Kada su ih upitali, ‘Što je regeneracija?’ Oni su odgovorili, da je to ili krštenje, ili opraštanje grijeha kroz vjeru; ali im je onda bilo rečeno da ni to nije istina. Kada su bili upitani, ‘Što je duhovni čovjek?’, oni su odgovorili, ‘On je onaj koji je opravdan vjerom koju mi zastupamo (propovijedamo)’; i opet im je bilo rečeno kako je to neistina. Nakon toga su ih ispitivali u svezi iskupljenja, u svezi sjedinjenja izmeñu Gospoda i Oca, i u svezi Božjeg jedinstva; i na to su oni dali odgovore koji su bili neistiniti. Mnoge druge teme su takoñer bile spomenute, tako da je nakon ispitivanja i odgovaranja bio izveden zaključak. Taj zaključak je slijedeći, oni koji su sebe utvrdili u vjeri koja je odvojena od dobročinstva nisu u posjedu ni jedne jedine istine.

71. Da je stvar ovakva takvi ljudi za života na svijetu ne mogu uzvjerovati; pošto svi oni koji su u neistinama ne mogu drugačije nego neistine promatrati kao da su istine; i oni misle kako nije od velike važnosti da se zna bilo što drugo osim onog što pripada njihovoj vlastitoj vjeri. A kako je njihova vjera odvojena od njihova razumijevanja, pošto je to slijepa vjera, oni stoga ove stvari ni ne istražuju. A ove stvari se, meñutim, jedino mogu istražiti tako da se Riječ čita uz pomoć prosvjetljenog razumijevanja. Oni stoga istine koje su u Riječi izokrenu u neistine razmišljajući o vjeri kada vide da se tamo govori o ‘ljubavi’, ‘pokajanju’, ‘opraštanju grijeha’, i mnogim drugim stvarima koje se tiču čovjekovih akcija (djelovanja).

72. Takav je u svoj istini karakter onih koji su sebe utvrdili u vjeri jedino, i u doktrini i u životu; ali ne i onih koji su, iako su čuli i vjerovali da samo vjera spašava, ipak izbjegavali (odbacivali od sebe) zla kao grijehe.

21

BIOGRAFIJA*

Obiteljska podloga

Preci su obdarili ovog slavnog/istaknutog Šveñanina sa mnogostrukim talentima koji su odredili pravac i smisao njegova života. Po majčinoj strani su Swedenborgovi roñaci već duže vrijeme imali visok ugled u rudarskoj industriji, dok je njegov otac bio izrazito inteligentan, ozbiljan i gorljiv svećenik. U takvom jednom domaćinstvu, kojeg je karakterizirao harmoničan spoj svjetovnog i svetog, se 29 Siječnja 1688, u gradu Stockholmu rodio Emanuel. Sara Behm, njegova majka, je umrla kada je imao 8 godina, ali je njezin tih i milosrdan duh uobličio karakter njezina trećeg djeteta i drugog sina. Šestoro druge djece se rodilo Jesperu i Sari Swedberg prije njezine neblagovremene smrti u 1696.

Njegov otac, profesor teologije na Sveučilištu u Uppsali i dekan katedrale, je poslije postao Skarski Biskup. Biskupska stolica je uključivala i dodjelu plemićkog zvanja (ili 'uzdignuće na plemićki rang') od strane Kraljice Ulrike Eleonore. Jedan od rezultata ove časti je bila i promjena porodičnog imena iz Swedberg u Swedenborg. Biskup je služio takoñer i kao kapetan kraljevske obitelji pa je stoga imao pristup/ulaz u najviše socijalne i političke krugove Švedske. Tako je mladi Swedenborg od samog roñenja iskusio obiteljsku atmosferu koja je bila okarakterizirana štovanjem i čak religijskom žestinom/strašću. Biskupova djeca su većinom dobijala Biblijska imena, tako da ih podsjećaju na njihovu obavezu/dužnost prema Bogu i crkvi. Emanuel znači 'Bog sa nama' a to ime je uistinu odgovaralo (ili 'se dobro slagalo sa') Swedenborgovim ranim godinama. Obitelj je za ručkom i ostalim okupljanjima često raspravljala o religijskim pitanjima, pa je mladić imao prilike izmjenjivati ideje o vjeri i životu sa mnogim svećenicima. Mnogo godina kasnije se Swedenborg prisjetio utjecaja ove rane izloženosti kada je zapisao: 'Ja sam neprestano bio zauzet sa mislima o Bogu, spasenju, i ljudskoj duhovnoj patnji ...'

Početno obrazovanje

Ali teologija, iako glavna tema u kući Swedenborgovih, nije u razgovorima eliminirala i sve ostale subjekte. Politika, rat, filozofija i tehnologija su bez ikakve sumnje bili dio obiteljskih rasprava. Takva intelektualna stimulacija kod kuće je u Lipnju 1699 dovela logično i do ranog upisa/registracije na Sveučilište u Uppsali. Mladi Emanuel je pokazao obećavajuću inteligenciju i katoličko stanovište. U to vrijeme je Sveučilište nudilo četiri glavna područja studiranja: teologiju, pravo, medicinu i filozofiju. Iako je Swedenborg diplomirao ovo potonje, njegov istraživački um ga je odveo takoñer i u mnoga druga područja. Fakultet filozifije je u to vrijeme uključivao nauku i matematiku, no on je takoñer uzimao i satove iz prava te je, pošto je većina instrukcija na Uppsali bila i dalje na Latinskom, naučio i taj jezik, dodajući mu slijedeće godine Grčki i Hebrejski. Naknadne studije i putovanja su omogućili Swedenborgu da postigne znanje Engleskog, Nizozemskog, Francuskog i Talijanskog kao dodatak njegovom materinjem Švedskom i jezicima Svetog Pisma. Opuštajući se (ili 'u slobodno vrijeme') Swedenborg je pisao poeziju na Latinskom i studirao muziku. On se takoñer toliko usavršio u sviranju orgulja da je mogao popuniti mjesto redovnog izvoñača u crkvi. Njegovu akademsku karijeru su okarakterizirale svestranost/univerzalnost i mašta koje su bile ukorijenjene u temeljitosti i praktičnosti.

Swedenborg je pri završetku svojih službenih/formalnih studija na sveučilištu u 1709 postavio (ili 'odredio') planove za dugotrajna putovanja te daljnje studije u inostranstvu. Tako je on 1710, sa svoje 22 godine, po prvi puta otišao u Englesku. Ohrabren te financijski potpomognut od strane svog šurjaka, Erica Benzeliusa, Swedenborg je mogao, bilo pod tutorstvom učenih pojedinaca ili pak sam, studirati fiziku, astronomiju kao i većinu ostalih prirodnih nauka. On je takoñer postao jako zainteresiran za praktičnu mehaniku te je od vještih Engeskih zanatlija/obrtnika izučio urarstvo, uvezivanje knjiga, kabinetski rad, graviranje te konstrukciju mjedenih instrumenata. Nakon toga je otputovao u Nizozemsku gdje je studirao tehnologiju brušenja leća, koja je tada bila u samom razvoju (ili 'na samim počecima'). Njegove kasnije/daljnje studije uključuju kozmologiju, matematiku, anatomiju, fiziologiju, politiku, ekonomiju, metalurgiju, mineralogiju, geologiju, rudarski inženjering i kemiju. Kao dodatak tome on je postao temeljito upućen u Bibliju. Štoviše, pohlepni student-naučnik je bio uspješan i u svojim nastojanjima da se susretne sa uvaženim imenima (ili 'liderima) iz svijeta nauke/znanja. U vremenu kada je relativno gledano samo par ljudi bilo uistinu obrazovano, Emanuel Swedenborg je proveo svojih prvih trideset pet godina života u masivnom programu službenog/formalnog kao i samo-odreñenog obrazovanja.

Iako je bio zaokupljen sa naukama i ostalim svjetovnim pitanjima, Swedenborg (ipak) nije odbacio svoj rani teološki trening. On je zadržao svoje vjerovanje u Boga kao sve-prisutne, uzročne sile u svemiru (ili 'svemira'). Svi podaci ukazuju na to da je on dosljedno slijedio savjet kojeg mu je dao otac kada je napuštao Uppsalu da bi prihvatio obaveze u drugoj biskupiji: 'Najozbiljnije te preklinjem, boj se Boga i voli Ga iznad svega drugog', govorio je

22

Biskup, 'jer bez straha Božjeg svako drugo uvježbavanje, sve studije, (i) svo znanje ničemu ne vrijedi, štoviše, čak

je i štetno.'

Javna karijera

Swedenborg je započeo svoju dugu karijeru u javnoj službi godine 1716, čak prije nego je njegov period putovanja i studija završio. Kralj Charles XII je talentiranom 28-godišnjem naučniku odredio položaj/mjesto Izvanrednog Prisjednika (Assessor) na Kraljevskom Rudarskom Fakultetu. To je mjesto, iako dijelom počasno, sa sobom takoñer nosilo i različite obaveze koje su bile povezane sa nadgledavanjem i razvojem rudarstva, jedne od najvažnijih Švedskih industrijskih grana. Trideset i jednu godinu je Swedenborg služio svojoj zemlji kao uvaženi član Rudarskog Odbora. Odbor se sastajao redovito donoseći odluke koje su utjecale/afektirale sva područja rudarske industrije. Zbog potreba koje su pred njega postavljale studije i putovanja, Swedenborg je ponekad znao dobijati dozvole za izostanak, no on je uvijek/vjerno bio prisutan na sastancima Odbora kad god bi se nalazio u Švedskoj.

Taj položaj Prisjednika je za Swedenborga postao puno više od 'formalnosti' (engleska riječ 'sinecure' označava nešto što je tu a i ne mora biti/nešto bez čega se lako može, tj. poziciju od nevelike važnosti). Swedenborgove obaveze su uključivale provjeravanje/nadgledavanje/ispitivanje rudnika kao i detaljna izvješća o kvaliteti i količini iskopanog metala. On je proveo većinu od svojih sedam ljetnjih putovanja kroz Švedsku na ovim nadgledničkim obilaženjima, jašući na konju ili u kočiji miljama kroz šumu, zaustavljajući se u lokalnim svratištima, spuštajući se u svakojake sigurne ali i nesigurne rudnike. Bio je upleten/uključen (ili 'bavio se') u probleme radnika/kadrovske probleme kao i administrativne probleme, zapošljavao je službenike, prosuñivao u radničkim sporovima, te ispunjavao prijedloge za unapreñivanjem. Bila mu je dodijeljena čak i nepopularna obaveza sakupljanja nacionalnog poreza nametnutog rudarstvu. Njegove aktivnosti u Rudarskom Odboru su konačno završile kada je rezignirao u 1747 da bi se u potpunosti mogao posvetiti važnijim zadacima za koje je, kako je vjerovao, bio pozvan/odreñen.

Swedenborgova javna karijera je takoñer uključivala i nekih 50 godina služenja u Kući Velikaša (ili 'Kući Slavnih'), jednoj od četiri staleža/kaste u Švedskom Riksdagu ili zakonodavnom tijelu. On se prvi puta pojavio u Kući Velikaša u 1719 kada je njegova porodica dobila plemićku titulu. Od tog vremena pa sve do nekih par godina prije njegove smrti u 1772, Swedenborg je bio prisutan na skoro svim sastancima Kuće. Duboka posvećenost dobrobiti Švedske ga je potstaknula da uloži poseban trud te da svoja putovanja u inostranstvo planira baš u vremenu kada je zakonodavno tijelo imalo raspust/godišnji odmor. Kada bi Riksdag održavao svoje sastanke Swedenborg bi obično bio u Švedskoj, a iako nije bio vješt govornik, on bi učestalo pisao pamflete i riješenja o važnim pitanjima tog vremena. Takoñer je više puta iznosio svoja mišljenja o nacionalnoj ekonomiji i poreznoj strukturi. Njegovu pažnju su takoñer privlačili vanjska politika te stvari vezane za pravilnu upotrebu Švedskih prirodnih izvora. Njegov najpoznatiji politički spor se zbio u 1760, u vremenu ekonomske krize u Švedskoj. Savjetnik za Trgovinu, Anders Nordencrantz, je postao predsjednik specijalnog komiteta za financije. On je imao prava odabrati sve članove svoga komiteta, čija (ili 'a njihova') izvješća su, što nimalo nije bilo iznenañujuće, odražavala Nordenkrantzovo razmišljanje o nacionalnoj financijskoj krizi koje (riječ je o Nordencrantzovom razmišljanju) je on do u detalje objavio nešto ranije, u svojoj povećoj knjizi. Nordencrantzova analiza je sadržavala neke vrlo korisne uvide, ali su njegovi reformatorski prijedlozi (ili 'prijedlozi za reformu') prijetili uništiti (sweep away) cijelu strukturu Švedske vlade; mnogi su osjećali kako bi njegovi prijedlozi, ako ih se usvoji, mogli rasturiti na dijelove (postojeću) strukturu društva.

Swedenborg je, sasvim svjestan potrebe za ekonomskim poboljšanjem/promjenama, smatrao Nordencrantzove poglede generalno neprihvatljivima. Oni su cjelokupnu krivnju aktuelne krize svaljivali na vladine službenike. Nordencrantz je smatrao kako je bolje zamijeniti sve vladine službenike nego li crkvene ili pak one koji su na vojnim pozicijama; ovi potonji (crkveni i vojni službenici) bi trebali biti zamjenjivani naizmjenično svake druge godine. Ukratko, Nordencrantz se zalagao za reformu putem neprestane izmjene (turnover) vladinih službenika. Najpogubniji element/značajka njegovog plana bi bilo izuzetno povećanje osobne moći Švedskog Kralja. Prigovarajući tome Swedenborgov komentar Riksdagu je ukazivao kako su problemi Švedske bili uzrokovani različitim faktorima i u privatnom i u službenom sektoru, radije nego jednostavno korupcijom i glupošću vladinih službenika. On je naglasio nužnost ispravne mjere pri kritiziranju vlade imajući u vidu održavanje djelotvorne/učinkovite strukture unutar koje bi se socijalna i civilna sloboda postepeno mogle proširiti. 'Greške se pojavljuju u svakoj zemlji', napisao je, 'i kod svakog čovjeka. Ali ako se na vladu bude gledalo samo na osnovu

njezinih pogrešaka, to bi bilo isto kao da se na pojedinca gleda samo na osnovu njegovih mana i nedostataka.' U ovoj raspravi, koju je riješio u svoju korist, se Swedenborg prikazao kao umjeren čovjek koji je spreman pronaći praktična riješenja stvarnih problema.

23

Služenje Domovini

Ni jedan pregled Swedenborgova javnog života ne bi bio potpun bez da se spomenu mnoge okolnosti/situacije u kojima je on sa svojim strojarskim genijem bio na usluzi svojoj domovini. Kralj Charles XII je zatražio od njega da mu služi kao inženjerski savjetnik i to nakon što ga je impresionirala Swedenborgova uloga izdavača naučnog žurnala 'Daedalus', - prvi mjesečnik ikad izdan u Švedskoj koji je bio posvećen prirodnim naukama. U Kraljevoj službi je Swedenborg djelovao i kao savjetnik za graditeljstvo na nekoliko jako važnih javnih projekata. Njegov zadatak je uključivao stvaranje suhog-pristaništa u jednom sasvim novom dizajnu, zatim kanal/prokop, mehanizam za rad slanih izvora, i sistem za prenošenje velikih ratnih brodova preko kopna. On je takoñer pokazao stvaralačku maštu napravivši nacrte mašina koje će se vjerojatno pojavljivati u budućnosti uključujući avion, parni stroj, podmornicu, zračnu pušku i sporo-goreću peć.

Iako ni jedan prirodnjak (ili 'promatrač prirode') u 1700 nije na svojem raspolaganju imao precizne instrumente koji bi mu pomogli (pri istraživanju/promatranju), vodeći umovi/intelektualci su nauku tih dana uzdigli do izvanrednog stupnja (ili 'do zavidnog nivoa'). Ograničena količina znanja je (s druge strane) omogućila naučnicima da se upoznaju sa širim spektrom studija nego što je to bilo moguće od tada pa do današnjih dana, u kontekstu eksplozije naučne informacije u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Swedenborgov oštar/revnostan um, u kombinaciji sa njegovim izuzetno opsežnim obrazovanjem, ga je smještao u sam vrh najbolje obrazovanih naučnika toga vremena.

Naučne teorije i studije

U stoljeću koje nije znalo za postojanje kisika, cirkuliranje krvi, strukturu vode, sastav zemljine atmosfere, elektricitet, analizu spektra, fotografiju, pojam/koncept očuvanja energije, te djelovanje atoma, Swedenborg je zajedno sa nekim neispravnim proračunima izbacio (prepounded) i nekoliko impresivnih teorija. Što se njegov um više razvijao to je on postajao sve više zainteresiran za generaliziranje/uopćavanje iz onog što su drugi ljudi pronašli nego za izvoñenje dugotrajnih vlastitih eksperimenata. Njegovo razmišljanje je stoga više naginjalo filozofskom nego eksperimentalnom izlaganju.

Ipak, on je u metalurgiji i biologiji napravio eksperimentalna otkrića koja su ga stavila uz bok sa specijalistima (original thinkers) u ove dvije discipline/nauke. U metalurgiji su njegovi zaključci u svezi pravilne obrade željeza, bakra i bronze unaprijedili i nauku i samu tehnologiju koja se koristi(la) pri obradi.

U biologiji su mu njegove studije živčanog sistema i mozga priskrbile kredit za ponudu (supply) prvog točnog/preciznog razumijevanja važnosti cerebralne/moždane kore (cerebral cortex), kao i respirativnog/dišnog pokreta moždanog tkiva (ili 'moždane materije'). Moderni su znanstvenici/naučnici zaključili da su Swedenborgova istraživanja (ili 'Swedenborgovi pronalasci') ukazala put do 'većine živčanih i senzorskih fizioloških temeljnih činbenika'. Takoñer je slavljen zbog svojih uvida (ili 'svoje pronicljivosti') o funkcionalnosti i važnosti duktilnih žlijezda, posebice hipofize.'

Da je kojim slučajem proveo sve svoje zrele godine baveći se metalurgijom i biologijom zasigurno bi mogao dogurati puno dalje (ili 'postići puno više') u ove dvije discipline (ili 'na ova dva polja') nego što je ovako postigao (ili 'dogurao'). Ali on je odustao od daljnjih istraživanja (u ovim disciplinama) jer je osjetio kako nije posebno nadaren u takvoj vrsti aktivnosti. Nadalje, otkrio je kako, nakon što bi uistinu postigao pristojno eksperimentalno otkriće, naginje tome da ga to odvuče od filozofske generalizacije u jedno-strana tumačenja koja su u prevelikoj mjeri bila ovisna o njegovim vlastitim promatranjima. Vjerovao je da postoje dvije osnovne vrste uma; na jednoj strani su bili oni koji su nadareni za 'eksperimentalno promatranje, koji su obdareni sa oštrijim uvidom (ili 'koji oštrije vide') od ostalih, kao da prirodno posjeduju finiju pronicljivost: takvi su Eustachius, Ruysch, Leeuwenhoek, Lancisi, itd.' A onda su tu bili i drugi, 'koji su imali prirodnu sposobnost za kontempliranje činjenica koje su već bile otkrivene, izvlačeći na taj način njihove uzroke. Obje ove sposobnosti su osebujni darovi, i rijetko ih se nalazi ujedinjene u jednoj osobi.'

Objavljeni naučni radovi

Swedenborg je imao dva centralna filozofska interesa: kozmologiju i prirodu ljudske duše. On je, otprilike rečeno, u periodu od 1720 do 1745 studirao, pisao i objavljivao materijale vezane (samo) za ova dva subjekta. Njegov prvi značajni filozofski rad/djelo, 'Kemija', je objavljen 1720, i u njemu je naglašavao svoje 'tek-se-razvija' mišljenje kako se sve u prirodi može objasniti matematički. On je odbacio Newtonov koncept permanentnih/postojanih, neumanjivih čestica materije te je sugerirao da je sve materijalno u suštini pokret organiziran u geometrijske forme.

24

U 1720-ima je razvio svoje misli u svezi procesa koji stvara i održava svemir (ili 'uz čiju pomoć svemir postoji o ostaje u postojanju'). Skoro 600 stranica rukopisa zvanog 'Lesser Principia' (može biti prevedeno kao 'Principi od manjeg značaja'), koje su objavljene nakon njegove smrti, svjedoče o tim njegovim naporima/nastojanjima, no veliko djelo koje je proizašlo iz tih njegovih studija se pojavljuje 1734 pod generalnim nazivom 'Filozofski i Minerološki Radovi' (djelo sadrži tri toma). Swedenborg je svoje osnovne kozmonološke zaključke prezentirao u prvom tomu, koji se zove 'Principia' (ili 'Princip'), i to na način koji je bio uobičajen za filozofe osamnaestog stoljeća. On je svoja tumačenja/objašnjenja 'Principa po kojima funkcioniraju Prirodne Stvari' bazirao na iskustvu, geometriji i razumu, postavivši tako/time/ujedno pretpostavku o tome gdje nastaje (ili 'o stvaranju') 'prva materijalna/prirodna točka' (drugim riječima, 'gdje duhovno postaje materijalno'). Ta prva prirodna/materijalna točka, uzrokovana Božanskim impulsom djelovanja, se sastoji od čistog pokreta. Iz ove točke čistog pokreta se spušta serija konačnosti, svaka slijedeća serija nešto većeg obujma i u sebi nešto manje aktivna nego prethodna konačnost (ili 'konačna serija'). Swedenborgova kozmologija stoga od početka do kraja pršti od energije. On je uvjeravao da ta aktivnost prožimlje sva tri prirodna carstva, animalno, vegetativno i mineralno. Svaka materijalna supstanca emanira energetske sfere koje se isprepliću u djelovanju sa okružujućom materijom. Njegove studije o magnetizmu, kristalografiji, fosforescenciji i metalurgiji su samo doprinjele njegovom vjerovanju u aktivni svemir.

Moderna istraživanja/eksperimentiranja, posebice na poljima atomske energije, su potvrdila mnoge Swedenborgove kozmonološke špekulacije. Svante Arrhenius, čuveni kemičar i dobitnik Nobelove Nagrade, osnivač nauke o fizičkoj kemiji dvadesetog stoljeća, je zaključio kako su Buffon, Kant, Laplace, Wright i Lambert postavili sisteme stvaranja koji su već ranije bili sugerirani u Swedenborgovom 'Principu'. Drugi tom Filozofskih i Mineroloških radova se bavio sa željezom i čelikom, a treći sa bakrom i bronzom. U njima Swedenborg nije samo obrañivao tehnologiju koja se upotrebljava u primjeni metala, već su u te studije bile uključena i filozofska razmišljanja u svezi ureñenja i djelovanja svemira.

Objavljeni Filozofski radovi

U Swedenborgovim Filozofskim i Minerološkim Radovima nije bilo ničeg što bi ukazivalo da ga je čisto materijalno tumačenje/objašnjenje svemira zadovoljavalo. Njegovi spisi su počivali (ili 'bili bazirani') na pretpostavci da Božanska energija/sila stoji iza/ispod sve materije tako da su se njegova mozganja uskoro okrenula prema vezi koja povezuje konačno i beskonačno. Njegov 'poput-knjige-veliki-esej' o Beskonačnom, izdan u 1734, je nosio potpuni naslov 'Opći pregled Filozofskih argumenata o Beskonačnom i Krajnjem Uzroku Stvaranja kao i o Mehanizmu djelovanja Duše i Tijela'. U ovoj i u sličnim studijama, Swedenborg je ocjenio da iako konačno ne može poznavati (ili 'spoznati') beskonačno, razum prisiljava čovjeka da zaključi kako je ljudsko biće krajnji cilj stvaranja. Sve u stvaranju doprinosi tome da čovjek funkcionira kao misaono biće. Duša mora biti veza izmeñu Boga i čovjeka, beskonačnog i konačnog, čak i ako čovjek ne može vidjeti ili izmjeriti tu dušu.

Svoju potragu za dušom je Swedenborg najsveobuhvatnije razvio u studiji koju je nazvao 'Ekonomija Životinjskog Carstva', koja je bila izdana u dva opširna toma u 1740 i 1741. Kako i sam naslov govori, on je otkrio kako je Kraljevstvo života veličanstveno jedinstvo čvrsto zategnute strukture formirane prema odreñenom velikom dizajnu koji je pak u skladu sa konceptom pojedinačne duše kao središta stvaranja. Njegova razmišljanja, koja su bila bazirana na najnaprednijem anatomskom znanju toga vremena, su bila koncentrirana/usmjerena na krv koja je najvjerojatnije bila nositelj duše. Swedenborg je već u to vrijeme, 50 godina prije otkrića kisika, došao jako blizu toga da predvidi način uz pomoć kojeg pluća pročišćavaju krv. On je, koristeći se svojim ranijim studijama ljudskog mozga, zaključio da operacije mozga i tijela, koje se odvijaju uz pomoć krvi, ovise o 'duhovnom fluidu' koji, s obzirom da se ne može 'spoznati', mora biti nositelj duše. On je tu svoju potragu za racionalnim objašnjenjem rada duše nastavio i u drugoj knjizi, 'Životinjsko Carstvo', kao i u ostalim djelima. Nadao se da će 'raspršiti oblake koji zamračuju sveti hram uma' te da će otvoriti vrata vjeri. Druge knjige iz tog perioda, neke objavljene a neke ostavljene u formi rukopisa, uključuju 'Mozak', 'Pet Čula', 'Organe reprodukcije' i 'Racionalnu Psihologiju'.

Ekonomija Životinjskog Carstva je bila hvaljena od strane učenih ljudi njegova doba. Meñutim, kritičari su sve više i više ignorirali njegove kasnije radove o potrazi za dušom, dok su njegovi neobjavljeni rukopisi, naravno, bili nepoznati izvan krugova Swedenborgovih intelektualnih prijatelja (intimates).

Swedenborgov 'poziv'

Swedenborg je otišao najdalje što je mogao pokušavajući objasniti velika pitanja ljudskog roda (existence) koristeći se pri tome samo vjerom koju je stekao kod kuće, koja je uz to bila pojačana i njegovim vlastitim intelektualnim sposobnostima/silama. Rezultati njegovih istraživanja ga nisu zadovoljavali, ali otvorila se nova faza njegova života tako da ostale godine njegove karijere moramo sagledati iz jedne potpuno druge perspektive.

25

Swedenborg je u periodu od 1744 do 1745 imao seriju snova i vizija koji su ga duboko potresli (moved profoundly). Nekad je bio preplašen a nekad pak ushićen zbog onog što mu se dogañalo. To su bile godine nemira koje on sam nije mogao objasniti na zadovoljavajući način pa stoga o njima, tipično, nije govorio drugima, iako je u svojem 'Dnevniku Snova' kao i u 'Dnevniku Putovanja', koje je zapisivao u tom periodu, bilježio svoja iskustva i emocije. On je u tom periodu obnovio svoje Biblijske studije te je započeo sa pisanjem knjige pod nazivom 'Obožavanje i ljubav prema Bogu'.

Onda je u Travnju 1745 doživio sveprožimajuće ('penetrating' = ono koje duboko prodire) iskustvo. U Londonu, dok je potpuno sam večerao u svratištu u kojem je često obitavao, Swedenborg je primjetio kako se cijela soba zamračila. Nakon toga je ugledao viziju, i jedan duh je govorio sa njime. Kad je vizija iščezla Swedenborg je otišao svojoj kući u stan, vidno uzbuñen zbog onog što mu se dogodilo. Za vrijeme te iste noći je opet ugledao viziju. Duh se ponovno pojavio i objasnio mu potrebu za ljudskim postojanjem koje će poslužiti kao sredstvo uz čiju pomoć će Bog nanovo Sebe objaviti ljudima na način skoro istovjetan načinu kako se objavljivao prorocima Starog Testamenta, što će reći u Biblijskim vizijama.

Swedenborg je uzvjerovao (ili 'došao do zaključka') kako ga je sam Bog pozvao da svijetu donese Novo Otkrovenje, te je od 1745 godine, pa sve do svoje smrti dvadeset i sedam godina nakon toga, proveo veliku većinu svoga vremena dodajući teološka djela svojim već ionako opširnim naučnim i filozofskim spisima. Samo nekoliko transcendentalnih iskustava u povijesti čovječanstva sadrže u sebi izjavu takvog obujma/zamaha (ili 'samo nekolicina ljudi u povijesti čovječanstva je polagala pravo na misiju takvog obujma').

Započinje Teološki rad

Poslušan svom pozivu Swedenborg je slijedeće dvije godine proveo u ozbiljnom i iscrpnom studiranju Biblije. U tom periodu je napisao nekih 3.000 stranica neobjavljenih komentara Biblije, pripremivši ujedno opširan Biblijski Indeks kojeg je poslije koristio u svim svojim daljnjim teološkim radovima. On je, da bi mogao studirati izvorne Biblijske tekstove, takoñer usavršio i svoje znanje Hebrejskog i Grčkog te je, kao posljedicu toga, napravio nove prijevode mnogih knjiga Starog i Novog Testamenta.

U 1747 je započeo sa objavljivanjem svog najopširnijeg teološkog djela, 'Nebeskih Tajni' (Arcana Caelestia). Ova studija Knjige Postanka i Knjige Izlaska sadrži više od 7 000 stranica ili oko tri milijuna riječi. U podnaslovu ovog djela (englesko izdanje ima 12 tomova) Swedenborg izjavljuje kako su 'nebeske tajne' koje ta knjiga sadržava (a koje Gospodin kroz njega raz-otkriva) 'bile sakrivene u Svetom Pismu ili Riječi Gospodinovoj koja je sada razotkrivena' (ili 'čiji je duhovni/unutarnji smisao sada razotkrit'). U 'Nebeskim tajnama' su te 'tajne' bile predstavljene zajedno sa 'prekrasnim stvarima koje je Swedenborg vidio u Svijetu Duhova i u Nebu u kojem obitavaju anñeli'. Teološka djela su se samo 'množila' ispod Swedenborgova pera. Napisao je 8 knjiga objašnjavajući Knjigu Otkrovenja, zatim po jednu knjigu o Božanskoj Providnosti, Božanskoj Ljubavi i Mudrosti, te Četiri Doktrine, tj. Doktrinu o Gospodinu, o Životu, o Vjeri i o Svetom Pismu. Zatim je predstavio odreñeni broj onostranih iskustava u knjizi izrazite preglednosti pod nazivom 'Raj sa njegovim čudesima i Pakao'. U 1768 je objavio poduže djelo na temu braka pod nazivom 'Zadovoljstva mudrosti koja pripadaju Bračnoj Ljubavi i Strasti ludila koje pripadaju Preljubničkoj Ljubavi'. Napisao je i neka manja djela u kojima se bavio sa raznoraznim subjektima.

Aspekti Teološke faze

Postoji nekoliko aspekata/lica u teološkoj fazi Swedenborgove karijere. Prvi aspekt, koji obuhvaća najduži period, on je pisao i objavljivao anonimno, pa je stoga samo nekolicina, čak i meñu njegovim najbližim/najboljim prijateljima, znala za prirodu njegovih teoloških studija i pravac u kojem su se one razvijale. Drugi, on je investirao značajnu količinu svojih vlastitih sredstava u taj proces pošto ni jedna od njegovih teoloških studija nije uživala neku značajnu popularnost (ili 'ni jedna od njegovih studija nije cirkulirala u značajnijoj mjeri'; hoće reći da ih ljudi u to vrijeme nisu kupovali). On je mnoge primjerke podijelio anonimno, svećenicima, sveučilištima i knjižnicama. Treći, on je u vremenu svojih ranijih teoloških godina živio normalan iako ponekad povučen život. Neoženjen, provodio je većinu svoga vremena usamljen sa svojim knjigama, često u maloj ljetnjoj kućici koju je izgradio u stražnjem dijelu vrta na svom imanju u Stockholmu. Četvrti, doživljaji u zadnjim godinama njegova života su preokrenuli njegov anoniman i povučen način života kako su njegova djela postala naširoko prisutna/raširena u krugovima učenih ljudi. I konačno, on je ostao uvjeren da ga je Gospodin odabrao (ili 'da mu je Gospodin odredio') da ljudima donese/preda Novo Otkrovenje. Ispunjenje te misije, iz godine u godinu kako su se njegovi komentari umnožavali, je ovisilo o njegovoj (izvanrednoj) sposobnosti da istovremeno bude i u duhovnom i u prirodnom svijetu (Swedenborg je zadnjih 27 godina svoga života živio simultano/istovremeno u oba svijeta, u prirodnom sa ljudima i u duhovnom sa anñelima i duhovima, što mu je omogućilo da o nebeskim stvarima piše, tj. da ih nama prenese, na racionalan način).

26

Vatra u Stockoholmu

Swedenborg se nije trudio organizirati religijsku sektu niti je poticao/navodio ljude da se formiraju u buduću crkvu. U stvari, njegova su nastojanja da ostane anoniman glede svog teološkog rada trajala do 1759. U toj godini se u Švedskoj dogodio jedan incident koji mu je donio popriličnu slavu i koji je ujedno doveo do toga da mnogi po prvi puta povežu Swedenborga sa njegovim neobičnim teološkim knjigama, posebice sa knjigom ‘Raj i Pakao’. Bio je mjesec Srpanj, i Swedenborg se nalazio u Gothenborgu, gradu koji je od Stockholma udaljen otprilike 300 milja (bilo je oko 4 popodne, Swedenborg je došao u Gothenborg iz Engleske). Za vrijeme ručka (na kojem je bilo otprilike 15-ak drugih uzvanika) u u kući svog prijatelja Williama Castela, bogatog trgovca, Swedenborg je (oko 6 popodne) naglo izašao iz kuće (povukao se u vrt) prilično blijed i uznemiren. Kada se nakon odreñenog vremena vratio u kuću rekao je kako ‘Užasni požar bijesni (upravo počeo) u Stockholmu, u Sodermmanu blizu njegove kuće, te se širi ogromnom brzinom.’ Bio je uznemiren, izlazio je često iz kuće. Zatim je rekao kako je kuća njegovog prijatelja, kojeg je on nazvao po imenu, već bila u pepelu, te da je njegova vlastitita u opasnosti. Swedenborg se bojao da njegovi rukopisi neće biti uništeni. Oko 8 navečer, kad je ponovno bio vani, radosno je uzviknuo, ’Hvala Bogu! Vatra je ugašena/zaustavljena na samo tri kuće od moje!’

Prisutni uzvanici, uznemireni sa tim incidentom pošto su neki od njih takoñer imali svoje domove ili prijatelje u Stockholmu, su bili impresionirani sa Swedenborgovim očiglednim vidovnjaštvom. Novost se je jako brzo proširila po cijelom gradu, ali ponajviše meñu ljudima koji su poznavali samog Swedenborga. Jedan od uzvanika je ispričao što se dogodilo i guverneru Gothenborga koji je odmah zatražio da mu Swedenborg preda potpuni izvještaj o tom dogañaju. Slijedećeg dana, u nedjelju, je Swedenborg opisao vatru do najmanjeg detalja, kako je počela, na koji način je prestala i koliko je to sve skupa trajalo. Istog tog dana je novost buknula u gradu, a pošto su ljudi bili zabrinuti za svoje bližnje koji su mogli nastradati u požaru, ta je novost postala glavni predmet razgovora.

U ponedjeljak navečer je stigao glasnik iz Stockholma, poslao ga je Trgovinski Odbor sa pojedinostima o požaru. U pismu kojeg je glasnik donio je pronañen potpuno isti opis dogañaja poput onog kojeg je dao Swedenborg. Novosti oko Swedenborgove vizije (ili ‘Swedenborgovog vidovnjaštva’) su uskoro prepravile Stockholm postavši vijest dana. Ljudi su bili zaprepašteni činjenicom da je poznati Swedenborg, od svih ljudi, priznati znanstvenik, član Odbora za Rudarstvo, i član Kuće Slavnih, onaj koji ima ‘čudne’ moći uz čiju pomoć zna što se dogaña ‘na daljinu’. Uskoro je cijeli grad pričao o tome, i svi su bili zapanjeni. U to isto vrijeme se u Stockholmu pojavila jedna kopija ‘Raja & Pakla’ te je došla u ruke Gustavu Bondeu, Grofu. On je izgleda bio prva osoba koja je povezala/zaključila da je anonimni autor te fantastične knjige Emanuel Swedenborg. Nakon što je to podijelio sa par najbližih prijatelja, tajna se pročula. Jos više senzacije je izazvala novost o Swedenborgovom pričanju sa ‘ljudima koji su umrli’, koja se pročula nakon serije incidenata. Nakon toga su različite poznate ličnosti počele pisati o Swedenborgu i njegovom ponašanju. Oni koji ga još nisu imali priliku upoznati su naginjali mišljenju da je Swedenborg poludio. No nakon što bi ga upoznali i nakon što bi se sa njime popričali uvjerili bi se u suprotno, naime da je bio poprilično razuman čovjek. Oni su često završavali u neprilikama, pošto nisu bili voljni prihvatiti njegove ‘čudesne’ (englesku riječ ‘sweeping’ bi mogli prevesti kao ‘izjave koje čovjeka pometu ili obore s nogu’) izjave, no u njegovo mentalno zdravlje više ne bi sumnjali.

Gospoña Marteville

U proljeće slijedeće godine je izbio još jedan incident koji je iznova otkrio Swedenborgove čudne (ili ‘čudesne’) moći. Gospoña Marteville, udovica Nizozemskog ambasadora u Stockholmu je postala zainteresirana za Swedenborgove navodne moći da priča sa duhovima. Ona se nadala da će joj on moći pomoći u jednoj praktičnoj stvari. Naime, ona je nešto poslije muževe smrti primila račun za srebrninu, koji je bio povelik. Iako je njezin preminuli muž bio taj koji je kupio srebro ona je bila uvjerena da je račun već bio plaćen, znajući da je njezin muž pedantan čovjek i da nikad ne bi ostavio račun neplaćen, no potvrdu nije mogla pronaći. Njezina je tuga bila velika jer je račun bio jako veliki, pa je zatražila od Swedenborga da je posjeti, nakon čega ga je ponizno zamolila ako bi mogao upitati njezinog muža za taj račun. Swedenborg se nije ni žalio niti je napravio primjedbu na njen zahtjev već je tri dana poslije ponovno svratio kod Gospoñe Marteville, koja je kod kuće bila sa svojim prijateljima, te je izjavio kako je pričao sa njezinim mužem koji mu je rekao kako će on sam* reći svojoj ženi gdje se nalazi račun. Osam dana nakon toga je Gospoña Marteville sanjala svoga muža koji joj je rekao da se račun nalazi u jednoj od ladica u njegovom uredu. Ona je pogledala na to mjesto i ne samo da je našla račun već i svoju izgubljenu dijamantsku ukosnicu. Slijedećeg jutra je Swedenborg nazvao Gospoñu Marteville te joj je rekao da je opet pričao sa njezinim mužem koji je u pola razgovora nestao rekavši da sada ide otkriti svojoj ženi gdje se nalazi izgubljeni račun.

*Drugi opis istog dogañaja govori kako je sâm Swedenborg donio vijest gdje se nalazi izgubljeni račun, rekavši kako se nalazi u radnoj sobi preminulog ambasadora, točnije u njegovu stolu. Gospoña Marteville je na to odgovorila kako je ta cijela soba bila očišćena te da prilikom čišćenja nisu pronašli nikakav račun. Swedenborg je na to rekao kako mu je ambasador objasnio točno mjesto gdje se račun nalazi, i kako bi se nakon povlačenja lijeve ladice trebao

27

pojaviti ‘tajni pretinac’ gdje bi taj račun trebao biti zajedno sa privatnim spisima i pismima preminulog ambasadora. Kad su ovo čuli, Gospoña Marteville i svi njeni prijatelji su otpratili Swedenborga gore na kat gdje se nalazila soba, te su otvorili ured. Napravili su točno kako je Swedenborg opisao nakon čega su pronašli skriveno mjesto i unutra izgubljeni račun. Naravno prije toga nitko nikad nije čuo za to skriveno mjesto u uredu, u kojem su se nalazili tajni spisi Nizozemskog ambasadora.

Kraljičina tajna

Vjerojatno jedan od najupečatljivijih primjera Swedenborgove komunikacije sa ‘onim svijetom’ je uključivao i Kraljicu Švedske. Grof Ulric Scheffer je pozvao Swedenborga da zajedno sa njime ode u posjetu Kraljici Lovisi Ulriki koja je čuvši za njegove čudesne sposobnosti postala zainteresirana za Swedenborga. Njeno Veličanstvo je zamolila Swedenborga da na trenutak doñe do nje, te ga je ispitivala o raznim stvarima koje se dogañaju u životu nakon smrti, sve dok ga na kraju, ne izdržavši, nije upitala da li je pričao sa njezinim preminulim bratom, Augustusom Williamom, kraljevskim princem Prusije koji je preminuo dvije godine ranije. On je rekao da nije. Nakon toga ga je kraljica zamolila da sa njime ‘proñe riječ’ i da mu pri tome prenese njene pozdrave, što je Swedenborg obećao učiniti. Prilikom slijedećeg susreta, nekoliko dana poslije, kad se Swedenborg pojavio na dvoru, Kraljica je bila u ‘bijeloj sobi’’, okružena sa njezinim damama. On je odmah prišao i pristupio kraljici, koja se više i nije sijećala onog što ga je zamolila prije nekoliko dana, te ne samo da joj je prenio pozdrave od brata, već joj je dao i njegovo izvinjenje zato što nije odgovorio na njezino zadnje pismo, što bi želio sada napraviti preko Swedenborga, koji je obećao da će to napraviti. Kraljica je bila prestravljena i zatečena te je, nakon što je sa Swedenborgom provela jedno vrijeme nasamo, izjavila zaprepašteno: ‘Ovo nitko osim Boga nije mogao znati!’* Razlog zašto ona nije nikad pričala o tome je bio taj, što kraljica nije htjela da nitko u Švedskoj zna da ona održava korespodenciju sa bratom dok su Švedska i Prusija u ratu. Drugi izvor kaže da je Kraljica skoro ‘umrla’ od uzbuñenja kad joj je Swedenborg prenio ono što je njezin brat izjavio, i zamolila ga da nikome o tome ne govori. Drugi dan je Grof von Schwerin došao do Swedenborgove kuće i grubo zatražio da ovaj oda što je rekao kraljici, no Swedenborg je vjeran obećanju rekao da neće.

*Drugo izvješće kaže: ‘To nitko osim mog brata nije mogao znati!’

Olof Olofsohn

Jednog jutra, u Stockholmu, Swedenborg se nalazio u društvu koje ga je, nakon što se njegova informacija o svijetu duhova saslušala sa najvećom pažnjom, testiralo u svezi vjerodostojnosti njegovih izvanrednih duhovnih komunikacija. Test je bio ovaj: On je trebao izjaviti koji će u (njihovom) društvu (ili 'od poznanika') prvi umrijeti. Swedenborg nije odbio odgovoriti na ovo pitanje, već je nakon nešto vremena, za vrijeme čega je izgledao kao da se nalazi u dubokoj i nijemoj meditaciji, on potpuno otvoreno odgovorio, - 'Olaf Olofson će umrijeti sutra ujutro u 5.45.' Ovim predskazanjem, koje je od strane Swedenborga bilo proglašeno u potpunom pouzdanju, je društvo bilo (ostavljeno) u nestrpljivom/uzbuñenom iščekivanju, i gospodin koji je bio Olaf Olofsohnov prijatelj je odlučio slijedećeg jutra, u vrijeme koje je Swedenborg označio, otići do Olofsohnove kuće, da bi vidio da li se Swedenborgovo predskazanje ispunilo. Na svom putu (do kuće) on je susreo dobro poznatog Olofsohnovog slugu, koji mu je rekao kako je njegov gospodar upravo umro; doživio je srčani udar, koji je iznenada okončao njegov život. Čime je (taj) gospodin kroz dokaz smrti koja se zaista dogodila (u skladu sa predskazanjem) bio uvjeren (u Swedenborgove izvanredne sposobnosti = da priča sa duhovima umrlih ljudi, sa anñelima i vragovima). Istovremeno je i ova osobita okolnost takoñer privukla pažnju; - sat u stanu gdje je Olofsohn živio se zaustavio baš one minute kada je on izdahnuo, i kazaljka je ukazivala na vrijeme (koje je Swedenborg predskazao). (po izvješću Dr. Scherera, profesora Francuskog i Engleskog u Tübingenu)

Petar treći Car Prusije (iz privatne korespodencije jednog od prijatelja)

1762 godine, kad je Petar treći car Prusije umro, Swedenborg je bio sa mnom na prijemu u Amsterdamu. Usred razgovora se njegova pojava (lice) promijenila i bilo je očito da mu duša nije više u tijelu. Kad se nakon nešto vremena oporavio upitali smo ga što se dogodilo. Prvo nije htio reći, ali je poslije izjavio: ’Ovog trenutka je Car Petar treći umro u zatvoru!', objašnjavajući istovremeno prirodu njegove smrti. 'Gospodo, hoćete li molim vas zabilježiti ovaj dan, da bi onda poslije kad se ova vijest pojavi u novinama mogli to usporediti sa mojom izjavom'. Novine su ubrzo objavile smrt Cara koja se dogodila točno onog dana kao u Swedenborgovoj izjavi. Tako je eto vidio Emanuel Swedenborg moji prijatelji, ako itko od vas sumnja u njegove spise i izjave i ako itko misli da on ima ‘povijesnu vjeru’ a ne da je ono što govori ‘viñeno i doživljeno’ (ili 'on stvarno vidio i doživio').

28

Povećana izloženost

Ova tri primjera (četvrti primjer, imenom 'Petar treći Car Prusije', je preuzet iz jednog drugog spisa o Swedenborgu) Swedenborgove vidovitosti, zajedno sa nekim manjim incidentima, su poslužila da se slava o njemu brzo proširi. On sam je nastavio živjeti i pisati kao i ranije, ali su znatiželjnici često uznemiravali njegove studije; mnogi su željeli posjetiti čovjeka koji je tvrdio, na jedan staložen i odgovoran način, da može komunicirati/razgovarati sa anñelima.

Reakcija vellikog Njemačkog filozofa, Immanuela Kanta, na Swedenborgove vizionarske moći je po tom pitanju u svakom slučaju znakovita (misli se na pitanje Swedenborgove komunikacije sa onim svijetom). Iako Kant nije nikad osobno upoznao/sreo Swedenborga, on mu je svejedno pisao a takoñer mu je često slao i poruke preko zajedničkih prijatelja. Kant je, kao veliki racionalist, težio/htio eskontirati (= dokazati kako u tome nema istine) sve (a ne samo Swedenborgove) priče o mističnim iskustvima ali dosljedni i autoritativni izvještaji o Swedenborgovim moćima su ga svaki puta zaustavljali u tom nastojanju. Stoga je on o mističnim iskustvima nekad pisao pozitivno a nekad pak negativno. Bilo kako bilo, mnogobrojne činjenice ukazuju na Kantovu neprekidnu zainteresiranost (za Swedenborga). Čak je i 'San Duha-Vidovnjaka', izdan u 1766, elaborat u kojem je Kant bio najkritičniji prema Swedenborgu, pokušavši ga oklevetati, otkrivao sumnje glede samih temelja Kantova ismijavanja. Ukratko, Kant se mora ubrojiti meñu one intelektualce iz Swedenborgova doba koji su bili u ne malim problemima pri pokušaju da na zadovoljavajući način objasne teološku fazu Swedenborgove istaknute karijere.

Mnoštvo starih prijatelja kao i novih poznanika je pred sam kraj Swedenborgova života napisalo izvješća o svojim utiscima o njemu. Njegove izjave su mnogima izgledale besmislene, ipak nekolicina koji su ga upoznali i sa njime popričali nisu o njemu imali ništa nepovoljno za reći. Oni su bili zbunjeni njegovim pričama o doživljajima sa duhovima, no inače je, po njihovoj priči, bio blag, veseo (ili 'spreman za šalu') čovjek oko kojeg se širila opuštena i dobroćudna atmosfera. Povremeno bi, kada bi ga uzvanici ismijavali, Swedenborg bio i oštar, no generalno gledano je bio savršen domaćin.

U 1768 godini je Swedenborg, u osamdesetoj godini života ali izvrsnog zdravlja i duha, krenuo na svoje pretposljednje dugačko putovanje na ovoj zemlji. Mnoga prethodna putovanja su ga nosila širom Evrope uključujući Italiju, Francusku, Njemačku, Nizozemsku i Englesku. Ovog puta je najprije otišao u Francusku pa onda u Englesku, London, gdje je uzeo stan zajedno sa mladim parom na trgu Wellclose. Za vrijeme ljeta je proveo mnoge sate radeći na svom zadnjem velikom teološkom djelu, studiji pod nazivom 'Istinska Kršćanska Religija'. On je takoñer uživao šetajući po obližnjim parkovima, razgovarajući sa poznanicima i posjećujući prijatelje. Jedan od prijatelja je rekao za njega u tom periodu: 'Netko bi mogao misliti kako je Prisjednik (Assessor) Swedenborg bio ekscentričan i čudan, no slučaj je bio sasvim obrnut. On je bio čovjek sa kojim se bilo jako lako i ugodno družiti, koji je razgovarao o svakoj temi koja bi bila na stolu, ujedno prilagoñavajući sebe idejama u društvu. O svojim osobnim gledištima nikad nije govorio sve dok ga za njih nisu pitali.'

Optužen kao krivovjernik

U 1769 se vratio u Švedsku, dijelom da odgovori optužbama za krivovjerje koje su bile upućene na njegovu adresu od strane nekih crkvenih velikaša Švedske Luteranske Crkve. Prijatelji su ga u pismu obavijestili da su njegovi teološki spisi uzrokovali jako puno polemike na Luteranskom Savjetu u Gothenborgu. Do tada je već nekoliko Swedenborgovih knjiga bilo prevedeno na Švedski jezik, a sljedbenici su, i meñu svećenstvom i meñu pučanstvom, govorili u prilog ove teologije.

U Rujnu 1768 je pokrajinski pastor/župnik (country parson) započeo odlučnu raspravu upoznavajući Gothenburški Savjet sa rješenjem koje je pozivalo na mjere kojima (ili 'uz čiju pomoć') bi se zaustavilo cirkuliranje djela/knjiga koja se ne slažu (ili 'koje su u suprotnosti') sa dogmama Luteranske Crkve. Pastorovi prigovori su se posebice odnosili (ili 'bili su posebice upućeni') na Swedenborgove spise/knjige. Dok su neki članovi Savjeta inzistirali da se nikakva presuda ne donosi dok se svi članovi savjeta u potpunosti ne upoznaju (ili 'dok temeljito ne prostudiraju') problematične knjige, Dekan Ekebom, crkveni velikaš, je izjavio kako su po njegovom mišljenju Swedenborgove doktrine 'pokvarene, heretičke, štetne te u najvećoj mogućoj mjeri nepoželjne'. Iako je priznao da osim 'Otkrovenja Otkrivenog' (Apocalypse Revealed) nije ni jedno drugo djelo pročitao sa pažnjom, on je ipak zaključio kako Swedenborgovo učenje/pogled na prirodu Božanstva, Bibliju, Svetu Večeru, vjeru, i ostala osnovna učenja treba biti potisnuto kao opasno da bi se iz njih/njega razvio (ili 'da bi se na njima izgradio') religijski sistem. On je Swedenborga optužio da slijedi Socinijevo učenje (Fausto Sozzini, 1539-1604), tj. da odbija prihvatiti Božanstvenost Krista.

Nakon što je dobio obavijesti o tim optužbama, Swedenborg je snažno istupio/pisao u svoju odbranu. Posebice ga je uznemirila optužba da je Socinijev sljedbenik, na što je napisao, 'Ja na riječ 'Socinijev sljedbenik' gledam kao na

29

otvorenu uvredu i vražju porugu.' Naime jedan od najbrižljivije pripremljenih argumenata u cijeloj teološkoj raspravi (ili 'sistemu') E.Swedenborga, direktno pobija Socinijevo učenje te dokazuje/se zalaže za prihvaćanje Isusa Krista kao (jedinog) Boga (i na nebu i) na zemlji.

Rasprava se rasplamsavala da bi na kraju, kada se cijela stvar dovela do Parlamenta, prešla i na politiku. Dekanov službeni savjetnik i glavni tužitelj je zahtjevao da se preuzmu 'najenergičnije mjere ne bi li se ugušile, kaznile i u potpunosti iskorijenile Swedenborgove inovacije i očigledna krivovjerja kojima smo okruženi ... tako da se divlja svinja koja uništava i divlja zvijer koja pustoši našu zemlju otjeraju 'snažnom rukom'.' Kraljevski Savjet, imenovan od strane Parlamenta, je konačno dao svoje izvješće u Travnju 1770. Anti-Swedenborgovci su dobili većinu onog što su tražili. Svećenstvu koje je podržavalo Swedenborga je bilo nareñeno da prestane koristiti njegova učenja, dok je carinicima bilo odreñeno/zapovjeñeno da zaplijene njegove knjige i da zaustave cirkulaciju istih u svim pokrajinama sve dok najbliži savjet ne odobri njihovo raspačavanje. Njihovim vlastitim riječima, Kraljevski Savjet je 'potpuno prokleo, odbacio i zabranio teološke doktrine koje su sadržane u Swedenborgovim knjigama.'

U slijedeće tri godine, koliko se ta parnica povlačila, Swedenborg je nastavio sa protestima na odluku Savjeta napisavši peticiju i samom Kralju. Kraljevski Savjet je stvar povjerio Gotha Protestnom Sudu, koji je pak zamolio nekoliko sveučilišta, uključujući i sveučilište u Uppsali na kojem je Swedenborg diplomirao, da učine detaljne studije Swedenborgovih ideja. Sveučilišta su, meñutim, tražila da ih se odriješi toga (ili 'ispričali su se'). Njihovi teološki kadrovi nisu pronašli u Swedenborgovim knjigama ništa što bi trebalo biti prokleto/odbačeno, a, u drugu ruku (ili 'na drugu stranu'), oni nisu imali namjere osuditi/pozvati na sud biskupe i cjelokupna vijeća zbog krivokletstva/krivog optuživanja, što je bio jedini način kako bi se anti-Swedenborgovska odluka mogla promijeniti. Stvar se time smirila/utišala. Neki svećenici su i dalje propovijedali Swedenborgove ideje; većina ipak nisu. Emanuel Swedenborg je nastavio pisati i govoriti kako mu se svidilo u tih nekoliko preostalih godina svoga života na zemlji.

Krunidbeno djelo

Dovršenje krunidbenog djela njegova teološkog perioda ga je u potpunosti zaokupilo. Iako u 82-goj godini života, on je, da bi to svoje nastojanje promovirao, započeo svoju konačnu, jedanaestu, inostranu turneju. Očigledno je osjećao da se više neće vratiti u Švedsku pošto se oprostio (he made a farewell calls) od članova Rudarskog Odbora, svojih pristalica i bliskih prijatelja. Uredio je takoñer i penziju za svog vjernog kućepazitelja, napravio je popis svoje imovine za razdiobu iste, te je rekao svome dugogodišnjem prijatelju i susjedu, Carlu Robsahmu, 'Hoću li se opet vratiti (u Švedsku) ili ne, to ne znam, ali ... u ovo te mogu uvjeriti, jer mi je to Gospodin obećao, ..... neću umrijeti sve dok ovo moje djelo, koje je sada spremno za tiskanje, ne ugleda svjetlo dana.' Swedenborgove riječi su se odnosile na rukopis koji će biti tiskan 1771 u Nizozemskoj pod nazivom 'Istinska Kršćanska Religija'.

Jedan skeptičan ali generalno gledano prijateljski raspoložen promatrač je posjetio Swedenborga u Amsterdamu za vrijeme tiskanja Istinske Kršćanske Religije izvjestivši da je vidovnjak, usprkos njegovoj poodmakloj dobi, radio 'neumorno', čak bi se moglo reći 'na jedan zapanjujući i nadljudski način', iščitavajući/pregledavajući probne otiske (ili 'print stranice') i vraćajući ih izdavaču. Taj promatrač je otkrio kako je Swedenborg uvjeren da je (za života) služio, kako i sama naslovnica te knjige izjavljuje, kapacitetom 'Sluge Gospodina Isusa Krista'.

Kada je knjiga izašla u tisku Swedenborg je napustio Amsterdam te prešao kanal za Englesku. U London je stigao početkom Rujna 1771 godine te je iznova iznajmio dio kuće kod Shearsmithovih u Great Bath ulici. Iako se njegovo zdravlje pogoršavalo on nije prestajao raditi na svojim knjigama. Ali u Prosincu je imao moždani udar koji mu je oduzeo moć govora i bacio ga u nesvjesno stanje u trajanju od skoro tri tjedna. U Siječnju i Veljači se on postepeno oporavio te je ponovno mogao razgovarati sa svojim posjetiteljima.

John Westley

Swedenborg je pisao Johnu Westleyu, slavnom Engleskom ministru, rekavši kako bi bio sretan sa njime raspravljati o religiji ako bi on ikako mogao doći do Londona. U tom pismu je Swedenborg spomenuo kako je doznao preko/od anñela da bi Westley želio sa njime razgovarati o teologiji. Westley je svoje ogromno iznenañenje povodom Swedenborgove pozivnice podijelio sa svojim prijateljima pošto se nije mogao sjetiti da je bilo kome govorio o svom zanimanju za Švedskog vidovnjaka. Westley je odgovorio kako se nada da će biti dobrodošao nakon šestomjesečne turneje na koju se upravo zaputio. Dobivši njegov odgovor Swedenborg odvrati kako će to biti kasno, jer će on točno 29 Ožujka 1772 zauvijek napustiti ovaj svijet (ili ‘za stalno ući u svijet duhova’). Sluškinja koja se brinula o Baronu Swedenborgu u zadnjim mjesecima njegova života je takoñer izvjestila kako je on predvidio točan datum svoje smrti.

30

Završna izjava

Nekoliko prijatelja je posjetilo Swedenborga u ožujku zahtjevajući od njega (ili ‘nagovarajući ga’) da dá završnu izjavu glede istinitosti ili neistinitosti Novog Otkrovenja koje je ‘teklo’ njegovim perom tolike mnoge godine. Swedenborg je na to odgovorio oštro/odlučno (engleska riječ ‘pointedly’ označava nešto što cilja u jednu točku): ‘Sve što sam napisao je istina, u što ćete se sve više i više uvjeriti u preostalim godinama svoga života, samo ako se

budete držali Gospodina i vjerno služili samo Njemu tako što ćete odbacivati od sebe zlo svakojake vrste kao

grijehe protiv Njega te marljivo pretraživati Njegovu Riječ koja od svojeg početka pa sve do kraja nepobitno

svjedoči o istini doktrina koje sam objavio svijetu.’ Jednom drugom prilikom, dok je odgovarao na slično pitanje, Swedenborg je rekao: ‘Kao što je istina da me vi sada svojim očima vidite ispred sebe, tako je istinito sve što sam

napisao; a mogao sam reći i više da mi je bilo dozvoljeno. Kada uñete u vječnost onda ćete sve vidjeti, i onda ćemo

vi i ja imati jako puno stvari o kojima ćemo moći pričati.’

U Nedjelju, 29 Ožujka 1772, su Gospoña Shearsmith i Elizabet Reynolds, sluškinja, promatrali Swedenborga dok se budio iz dugog sna. On je upitao žene da mu kažu koje je doba dana. One mu rekoše da je pet sati. ‘To je dobro’, Swedenborg reče, ‘Hvala vam. Bog vas blagoslovio!’ Nakon toga je nježno uzdahnuo i umro.

*Ovaj tekst je preuzet is knjige‘Osnovno znanje o Swedenborgu (Essential Swedenborg)’ Siga Synnestvedta

Sa Engleskog preveo Lorens N.; pri prevoñenju su paralelno korištena dva Engleska prijevoda, Pottsov (John F.) i Dickov (William C.) prijevod sa originalnog latinskog. Obje verzije, zajedno sa svim ostalim knjigama Emanuela Swedenborga, se mogu pronaći na

www.theheavenlydoctrines.org

Svi ‘plavi’ komentari u zagradama Lorens N.