Dmitrij Šostakovič Nos - lisinski.hr · i po grafikama (tehnika drvenog ugljena), animiranim i kratkometražnim filmovima, a njegov rad na operi prelazi domene režije često se

Dmitrij Šostakovič

NosSubota, 26. listopada 2013., 19 sati

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 26. listopada 2013., 19 sati


Nos

The hD BroDcasTs are supporTeD By

The MeT: Live in hD series is MaDe possiBLe By a generous granT FroM iTs FounDing sponzor

Neubauer Family Foundation

gLoBaL corporaTe sponsorship oF The MeT Live in hD is proviDeD By

Praizvedbe: koncertna izvedba - Sankt Peterburg,

16. lipnja 1929.operna izvedba - Sankt Peterburg,

18. siječnja 1930.

prva izvedba u Metropolitanu: 5. ožujka 2010.

suBoTa, 26. LisTopaDa 2013.

poČeTaK u 19 saTi

nova proDuKciJa


Nos

Opera u tri činaLibreto: D. Šostakovič, J. Zamjatin,

G. Jonin i A. Preis prema N. Gogolju

KovaLJov Paulo Szot

poLiciJsKi inspeKTor Andrej Popovnos Alexander LewisorKesTar MeTropoLiTana

DirigenT Pavel Smelkov

reDaTeLJ William Kentridge

proDuKciJa William KentridgescenograFi William Kentridge,

Sabine TheunissenKosTiMograFKinJa Greta GoirisoBLiKovaTeLJ rasvJeTe Urs SchönebaumviDeo DizaJn Catherine Meyburgh

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

radnja se događa u rusiji (sankt peterburg) oko 1830. godine.

Bez stanke.Trajanje: 1 sat i 50 minutaTekst: ruskiTitlovi: engleski

„Nos je jedno od remek-djela mladog Šostakoviča, divljeg instrumentalnog kolorita i teatarske apsurdnosti, prožeto moćnim spojem smijeha i bijesa.“

gerard McBurney (britanski skladatelj)

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Prvi činRadnja se događa u Sankt Peterburgu. Sudski pomoćnik Kovaljov bio je u brijačkoj radnji Ivana Jakovljeviča. Idućeg jutra, Jakovljevič je prestravljen – u svojem svježe ispečenom kruhu pronalazi ljudski nos. Njegova ga žena u bijesu optužuje da je odrezao nos jednoj od svojih mušterija te mu naređuje da se nosa riješi. Jakovljevič ga se pokušava riješiti tumarajući ulicama Sankt Peterburga, no uporno nailazi na poznanike pa njegova zbunjenost neprestano raste. Dolazi do mosta iznad Neve i baca nos s mosta u rijeku; na trenutak osjeti veliko olakšanje. No nakon nekoliko trenutaka dolazi

policijski službenik koji ga privodi na ispitivanje. Istovremeno, na drugom kraju grada, Kovaljov se budi te s užasom ustanovljuje da mu je s lica nestao nos! Isprva u nevjerici, zatim u šoku, jurne na cestu u potragu za svojim nosom. Ulazi u Katedralu, gdje ga pronalazi kako se moli. Njegov je nos veličine čovjeka, odjeven u uniformu državnog vijećnika! Kovaljov moli svoj nos da se vrati gdje i pripada, ali nailazi na nerazumijevanje – nos ga ne shvaća te odbija bilo kakav kontakt s osobom nižeg društvenog statusa. U trenutku Kovaljovljeve nepažnje, nos uspijeva pobjeći.


Foto

: Met

rop

olit

an o

per

aDrugi činI dalje u potrazi za svojim odbjeglim nosom, Kovaljov stiže u stan načelnika policije. Nada se da će mu načelnik pomoći, ali ga ne zatječe kod kuće. Frustriran, odlučuje objaviti oglas u novinama. U novinskoj redakciji službenik je zauzet grofičinim slugom; nestao je grofičin pas. Kovaljov napokon uspijeva objasniti svoju apsurdnu situaciju, ali službenik odbija objaviti njegov oglas, tvrdeći da bi time ugrozio reputaciju novina. Kovaljov ga preklinje i, da bi ga uvjerio, pokazuje svoje lice, otkrivajući strašnu i bizarnu nesreću koja ga je zadesila. Zapanjeni službenik preporučuje Kovaljovu da proda svoju priču i u znak prijateljstva nudi mu da ušmrče prstohvat burmuta. Kovaljov, uvrijeđen i ljut, odlazi iz redakcije.

Nakon povratka kući nalazi svojeg slugu kako dokono leži na kauču, svirajući balalajku. Potjera ga i počinje monolog samosažaljenja.

Treći činPolicija je krenula u potjeru i potragu za odbjeglim nosom. Na željezničkom kolodvoru, na samom rubu grada, jedan od inspektora okuplja svoje ljude. No pozornost policajaca privlači mladi prodavač pereca, stvarajući opću zbunjenost. Upravo tada pokraj njih protrči nos, pokušavajući zaustaviti vlak. Gomila kreće za njim te nos napokon biva uhićen. Pretučen do svoje prvotne veličine, zamotan je u komad papira.Inspektor vraća nos Kovaljovu koji ga pak neuspješno pokušava vratiti na svoje


lice. Čak mu ni doktor ne može pomoći. Kovaljov počinje sumnjati da je uzrok njegove nesreće madame Potočina, koja je na njega bacila urok kad je odbio oženiti se njezinom kćeri. U ljutnji, napiše joj pismo, no njezin ga skori odgovor razuvjeri u mišljenju. U međuvremenu, glasine o nosu šire se gradom. Svjetina se skuplja oko nosa kako bi ga vidjela, sve dok policija ponovno ne uvede red na ulice.Jednog se jutra Kovaljov budi – i gle iznenađenja – nos je ponovno na njegovu licu! Preplavljen radošću, pleše polku nasred sobe. Ivan Jakovljevič, koji je tek pušten iz zatvora, stiže kako bi ga obrijao. Kovaljov se šeće zadovoljno ulicama svojega grada, pozdravljajući poznanike, presretan zbog povratka svojega nosa.

veČeraŠnJi inTerpreTi

Bariton poljskog porijekla Paulo Szot (1969.) rođen je i odrastao u são paulu (Brazil) gdje je i ostvario svoj prvi operni debi u Seviljskom brijaču 1997. godine (Teatro Municipal de São Paulo). od tada njegova karijera poprima svjetske razmjere; bio je čest gost opernih kuća po državama europe, Južne i sjeverne amerike. za ulogu u brodvejskom mjuziklu Južni Pacifik dobio je nagradu Tony, a uslijedio je debi u Metropolitanu kao Kovaljov u Šostakovičevu Nosu 2010. godine. To je pomalo neobična uloga za debi, no szot o angažmanu u Nosu kaže: „vjerojatno bi mi mnogo lakše bilo debitirati u Metu kao Don giovanni ili Marcello, ali ja sam oduvijek volio izazove!“ Još jedan pjevač koji je ulogom u Nosu debitirao u

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Paulo Szot i Andrej Popov

Metu je ruski tenor Andrej Popov (1978.), od 2007. stalni član Marijinskog teatra. sa svojim matičnim ansamblom gostovao je u brojnim opernim kućama � od Londona, Tokija i pekinga, preko Tel aviva, helsinkija, Bruxellesa do valencije, Washingtona te naposljetku new yorka. pod ravnanjem maestra gergijeva pjevao je policijskog inspektora u Nosu na snimci opere u produkciji Marijinskog teatra za koju sâm maestro gergijev kao vrsni interpret i poznavatelj Šostakovičeve glazbe kaže: „Nos je velik izazov za orkestar, posebno za puhače, ali ponajviše za same pjevače. opera traži komorni ansambl, što znači da je svaka dionica doista eksponirana. za pjevača, izazov je u atonalnim melodijama i ritmovima.“ intrigantnu i apsurdnu ulogu Kovaljovljeva

nosa tumači mladi australski tenor Alexander Lewis (1985.), koji se iz rodnog sydneyja preselio u sjedinjene američke Države te otpočeo zavidnu opernu karijeru. operni debi ostvario je u san Franciscu 2010. godine kao nemorino u Ljubavnom napitku. Dobitnik je Metropolitanova programa za razvoj mladog umjetnika (Met’s Lindemann Young Artist Development Program) te je u Metu prvi put nastupio godinu dana poslije (2011.) u Massenetovoj Manon. pjevačkom postavom sa svih strana svijeta i orkestrom ravna Pavel Smelkov (1974.), diplomant sanktpeterburškog Konzervatorija Rimski-Korsakov. nakon završetka studija smelkov osniva Komorni orkestar mladih Baltika čiji je šef-dirigent i umjetnički voditelj i danas, a 2000. postaje


član Marijinskog teatra s kojim ostvaruje brojne nastupe i turneje po europi i sjedinjenim Državama. njegov operni repertoar uključuje ruske popularne naslove poput Borisa Godunova, Evgenija Onjegina ili Kneza Igora, ali i ostala djela s opernog repertoara (Falstaff, Don Carlo, Don Giovanni...). Debi u Metu ostvaruje 2010. godine ravnajući izvedbom Nosa, a suradnju s tom njujorškom opernom kućom nastavlja Borisom Godunovim 2011. godine. nimalo lak redateljski zadatak povjeren je južnoafričkom redatelju Williamu Kentridgeu (1955.), čiji su roditelji iz rodne europe otišli na rad u Johannesburg gdje je Kentridge završio studij povijesti umjetnosti te političkih znanosti. nakon školovanja u rodnom gradu odlazi u pariz gdje je diplomirao na

Dramskoj akademiji Jacques Lecoq (L’École Internationale de Théâtre Jacques Lecoq). Kentridge je kao svestrani umjetnik poznat i po grafikama (tehnika drvenog ugljena), animiranim i kratkometražnim filmovima, a njegov rad na operi prelazi domene režije � često se bavio i scenografijom te animacijama i video dizajnom. osim na operi Nos kojom je debitirao u Metu, radio je i na Mozartovoj Čarobnoj fruli te Monteverdijevoj operi Uliksov povratak u domovinu.

Alexander Lewis kao Nos

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


DMiTriJ ŠosTaKoviČ: ŽivoT izMeđu uMJeTnosTi i DruŠTvaJoš kao mladić, Dmitrij Šostakovič (1906. � 1975.) zavjetovao se samome sebi: „radit ću neprestano na području glazbe, kojoj ću posvetiti sav svoj život.“ i doista, čak i u razdobljima najtežih bolesti, Šostakovič nije prestajao skladati. „skladati se mora neprekidno, to se odnosi na svakog skladatelja. ako se u nekom trenutku ne može skladati nešto veliko, može se napisati nešto kratko, makar koja bagatella.“ To za Šostakoviča nisu bile samo prazne riječi; i u mladosti i pod stare dane potpuno se predavao umjetnosti glazbe. Šostakovič je rođen 1906. godine u sankt peterburgu. Bio je drugo dijete Dmitrija Boljeskavoviča, koji je kao student histologije na sanktpeterburškom sveučilištu upoznao

sofiju vasiljevnu, studenticu orijentiranu na studije stranih jezika te sviranje klavira. upravo je vasiljevna bila prva učiteljica klavira njihovu sinu Dmitriju Dmitrijeviču koji je, kako biografi pišu, od oca naslijedio naviku ranog ustajanja, a od majke zasigurno dar za glazbu. već u dobi od devet godina pokazivao je iznimnu glazbenu memoriju � više su ga puta zatekli kako se pretvara da svira iz nota, dok je zapravo svirao potpuno drugu skladbu koju je njegova majka svirala na prethodnom satu, a mali ju je genij apsolutnog sluha zapamtio! prirodni tijek događaja bio je upis na Konzervatorij u sankt peterbugu gdje je učio kompoziciju s aleksandrom glazunovim i rimski-Korsakovim. njegovi su talenti muzičkog pamćenja, sviranja prima vista i sluha bez premca postali uskoro razlog popularnosti među kolegama studentima. a odnos prema profesorima odavao je i prirodu njegova karaktera: poput, primjerice, prokofjeva nije imao buntovnički duh pa je njegova odlučnost u spajanju skladateljske discipline (pod utjecajem rimski-Korsakova) i određenog stupnja eksperimentalne slobode postala temelj njegova glazbenog izričaja, uvijek višeslojnog, kompleksnog i neodvojivog od osobnih previranja, osobnih izbora i uvjerenja. u godinama koje su prethodile revoluciji 1917. mnoge su institucije u rusiji bile suočene s nedostatnim financiranjem. Šostakovič se, odrastajući u dobrostojećoj obitelji, u novonastaloj situaciji suočio s okrutnijom stvarnošću od one na koju je navikao, a koju je nosilo doba komunističkog režima. situacija se posebno pogoršala nakon očeve smrti (1922.), kad se obitelj borila za egzistenciju, a sâm Šostakovič za vlastiti život, zbog brojnih zdravstvenih problema. no borba sa zdravljem nije jedina koju je vodio

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


sve do smrti 1975. godine. Život u sovjetskom savezu bio je sam po sebi umjetnost unutar umjetnosti. Kao javna ličnost, Šostakovič je postao odraz društva i režima u kojem je živio, a život pod povećalom vlasti nosio je pritiske koje malotko može razumjeti. Laviranje između umjetničkih ideala, egzistencijalnih strahova te prihvatljivih i neprihvatljivih kompromisa zasebna je tema u promišljanju cjelokupne ličnosti Dmitrija Šostakoviča. Možda najbolje o tome govori pismo tadašnjoj ljubavi Tatjani glivenko koju je bio upoznao za boravka u sanatoriju gdje se liječio od tuberkuloze. u pismu komentira komunistički režim koji podupire, no kritizira neke njegove mjere. To je, dakako pojednostavnjeno, ostao njegov stav s kojim je živio najbolje što je znao. nedvojbena

je činjenica da je Šostakovič bio jedan od najvećih ruskih umjetnika i skladatelja, čijom se glazbom inspiriraju skladatelji svih kontinenata, no čini se da je za njegova života mnogo toga bilo dvojbeno. Krhka, visoko receptivna i senzibilna ličnost takvog genija susrela se s nimalo lakim zadatkom � kritikom društva, kritikom struke te najgorim mogućim dijelom � samokritikom, kojoj je bio čak ekstremno podložan. nadasve vrijedno djelo, skup tekstova i intervjua Dmitry Shostakovich: About Himself and His Time koje je skladatelj tijekom života objavljivao poštujući odgovornost koju umjetnik ima prema javnosti, izvor je skladateljevih komentara na vlastiti rad pa čitatelju (slušatelju) pruža perspektivu autorecepcije.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


NOSnakon studija, Šostakovič je prvi veći skladateljski uspjeh doživio u dobi od samo devetnaest godina. Prva simfonija donijela mu je međunarodnu slavu, česta putovanja u inozemstvo te susret s djelima suvremenika koja su uvelike utjecala na njegov rad. Bio je to početak njegove „odrasle skladateljske dobi“. Dvije godine nakon skladanja Prve simfonije posjetio je varšavu (sudjelovao je u prvom pijanističkom natjecanju Chopin) i Berlin, a nakon povratka u sankt peterburg dočekalo ga je još veće iznenađenje � premijera Bergove opere Wozzeck koja ga je suptilno još malo „pogurnula“ prema avangardnim strujanjima i satiričkim sadržajima. iako Šostakovičev susret s operom seže u doba njegova djetinjstva (kao dijete dobro je poznavao Čajkovskijeva

Evgenija Onjegina ili rimski-Korsakovu Priču o caru Saltanu), njegova unutarnja priroda nije mu dopuštala predstavljati romantične grandiozne operne uloge, već je njegov jezik bio tečniji u produciranju satiričkih likova višeslojne simbolike i unutarnjih dvojbi, srodne njegovoj prirodi. Takav je sadržaj pronašao u kratkoj priči Nos nikolaja gogolja. ono što je privuklo Šostakoviča upravo je realan način prepričavanja fantastičnog i apsurdnog sadržaja. „Kao i u svemu, Šostakovič je i u hvatanju u koštac s operom postavio sebi visoke kriterije individuacije � možemo se upitati zašto baš Nos i nije li to prilično smjela ‘početnička’ pozicija s obzirom na sadržaj i kontekst koji gogolj implicira. odgovore nam je dao sâm Šostakovič: „Jezik Nosa je živopisniji i ekspresivniji od bilo koje druge

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


gogoljeve priče te ima zanimljiv problem preoblikovanja teksta u glazbu... nisam imao potrebu podupirati gogoljevu satiru upotrebljavajući ironiju ili parodiju u glazbi; upravo suprotno, glazbena pratnja je savršeno ozbiljna. iako je radnja komična, glazba to nije. Mislio sam kako upravo tako treba tretirati gogoljev tekst, s obzirom na to da i sâm gogolj svim komičnim situacijama prilazi u ozbiljnom tonu. ovo je jedan veliki hommage gogoljevu humoru. s obzirom na to da on ne ‘zbija šale’, i ja sam u glazbi izbjegavao biti humorističan.“

gotovo godinu dana Šostakovič je većinu vremena posvetio skladanju Nosa. od prvotne namjere da sam napiše cijeli libreto, naposljetku je odustao. u pomoć je pozvao Jonina, preisa i zamjatina, dok je njegov skladateljski rad ispočetka vrvio skicama koje

je poslije uništio. opera je završena potkraj godine te je već u siječnju 1929. doživjela premijeru, doduše koncertnu. Šostakovič nije bio sretan tim ishodom, ističući kako Nos kao glazbeno djelo gubi smisao, jer glazba izvire iz radnje. Bio je uvjeren da će takva izvedba biti uništenje njegova rada, a slutnje su se obistinile napadom kritičara nakon koncertne premijere. operna premijera točno godinu dana poslije nije omogućila povoljnije prilike za Šostakovičevu operu � čini se da ruska javnost nije doista imala „nos“ za to djelo koje je u konačnici doživjelo samo šesnaest izvedbi. izvedbena povijest Nosa sve do danas ne pruža ljepšu sliku: do 1974. opera nije postavljena u sovjetskom savezu, kad je izvedena u Boljšoj teatru. Te je večeri, iako slaba zdravlja, Šostakovič bio na premijeri. Tek početkom 21. stoljeća počeo je mali revival Nosa, i to preko oceana

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


� 2004. godine izveden je u new yorku (Bard College), zatim 2009. u Bostonu te naposljetku 2010. u Metropolitan operi. Je li razlog interpretativno izazovan materijal, komercijalni rizik ili pak nešto treće, tema je za raspravu, no tada mladi, netom diplomirani Šostakovič nije mogao ni sanjati na kolike će otpore naići njegovo remek-djelo. gogolj i Šostakovič govore o robovanju formama, egu i licemjerstvu. Te su teme stalno prisutne, ali se o njima nerado razmišlja. svi smo ponekad (ili često) Kovaljov.

Šostakovičev odnos prema gogolju u velikoj je mjeri simboličan prikaz skladateljeva odnosa prema umjetnost i i društvu. uvjeren u veliku misiju umjetnosti, nikad je nije sagledavao odvojenu od društva, pa tako nije ni sebe kao ličnost mogao izolirati iz društvenog uređenja u kojem se našao. sovjetski savez u godinama prije Drugog svjetskog rata bio je uvelike sličan gogoljevu vremenu carske rusije u koje je smjestio priču � teror i strahote hijerarhije društva, birokracija lišena svake osobnosti, more činova i titula, jednom riječju - formi koje gogolj opisuje zastrašujućim jezikom administracije, činile su, cijelo stoljeće poslije, i Šostakovičevu svakodnevnicu. nije stoga teško zamisliti poveznice koje je prepoznao u gogoljevoj priči te reakcije koje je kao osoba izrazito suptilne emotivnosti osjetio čitajući Kovaljovljeve zgode i nezgode. Šostakovič nije bio umjetnik koji je živio ne osvrćući se na te forme, pokazivajući neustrašivu narav uvijek vjernu svojim umjetničkih idealima. naprotiv, potpuno svjestan grube realnosti, vukao je poteze koji bi se mogli onima koji gaje (lakomislene) romantičarske vizije o umjetnicima kao revolucionarima činiti upravo onakve kakvima ih gogolj opisuje � administrativne, formalističke, konformističke te lišene svake umjetničke energije. Da je

tomu tako, vjerojatno se gogoljev Nos ne bi zapleo u retke Šostakovičevih notnih papira, a povijest glazbe danas bila bi lišena genija druge vrste � iskonske umjetničke osobnosti koja se nije predavala, niti je bila žrtva svojega života, dapače. poslovne i umjetničke dvojbe kakve su morile Šostakoviča ocrtavaju njegovu životnu borbu koju je na kraju dobio � život i umjetnost između zabranjenog i dopuštenog. imajući to na umu, možemo si predočiti poveznicu sa svim likovima u operi, od kojih svatko predstavlja jedan djelić gogolja, jedan djelić Šostakoviča, pa tako i jedan djelić nas samih.

reDaTeLJ WiLLiaM KenTriDge o NOSU: „KLJuČ Je u ToMe Da se TeŠKiM i veLiKiM TeMaMa prisTupa s neKoM LaKoćoM.“ usprkos inovativnosti i smjeloj umjetničkoj viziji petera gelba, postaviti na scenu operu sa sedamdeset solo dionica i nadrealnom radnjom o ruskom birokratu koji odlazi u potragu za svojim odbjeglim nosom, svakako nije lak zadatak. Koga zvati? u slučaju premijere Šostakovičeva Nosa, u Metu na drugoj strani linije bilo je južnoafrički umjetnik William Kentridge, koji je time i debitirao u toj njujorškoj opernoj kući. na koji je način redatelj pristupio interpretaciji Šostakovičeva Nosa te kakve analogije pronalazimo sa suvremenim društvom, pročitajte u tekstu objavljenom uoči Metove premijere 2010. godine.

poznat i cijenjen ponajviše zbog svojih kratkometražnih filmova te maštovitih crteža drvenim ugljenom, Kentridge je u Nos unio kreativne animacije, grafike, kolaže te arhivske slike i snimke. na premijeri 5. ožujka pridružuju mu se eminentni interpret Šostakovičeve glazbe, slavni dirigent valerij gergijev, te u glavnoj ulozi bariton paulo szot, dobitnih


nagrade Tony. s obzirom na disparatni karakter opere, te apsurdnosti libreta, Kentridge je bio savršen izbor za taj projekt. on je obožavatelj gogoljevih djela, posebice kratke priče iz 1836. na kojoj se temelji libreto opere. priča prati zgodu ruskog službenika Kovaljova koji jednog jutra otkrije da mu je nestao nos s lica te ga panično kreće tražiti po gradu, ali kad ga pronađe, na vlastito iznenađenje, nos ne želi s njim razgovarati � Kovaljov je ipak osoba nižeg čina. ostatak priče donosi Kovaljovljevu agoniju, tragičnu i komičnu u isti mah, tijekom koje čitatelji (i publika) susreću cijelu plejadu birokrata, snobova, propalica i ostalih likova koje ocrtavaju sankt peterburg prve polovice 19. stoljeća, no to može biti i bilo koji drugi grad, možda i južnoafrički Johannesburg (gdje je Kentridge odrastao i ostvario mnoge uspješne kazališne produkcije).

„u Nosu se govori o onome što čini čovjeka; o tome kako smo isključivi i podvojeni unutar sebe“, govori Kentridge. „Također, govori se i o hororu hijerahije. u carskoj rusiji, ali i poslije, ako je netko bio nižeg čina i društvenog statusa, morao se nositi s terorom i ugnjetavanjem svih koji su po statusu bili iznad njega. ako je netko bio višeg čina, gajio je prezir prema svakom ispod sebe.“

„To je vrlo slično odrastanju u Južnoafričkoj republici nastavlja umjetnik, „gdje problem nisu samo racističke podjele između crnaca i bijelaca, već i unutar azijaca, indijanaca, Kineza, ostalih azijskih naroda i mnogih drugih nijansi. To je neobična, apsurdna, podmitljiva i štetna hijerarhija i mislim da upravo to snažno odjekuje u gogoljevu tekstu.“

usprkos t im analogi jama, produkci ja Šostakovičeve opere referira se više na atmosferu ranog sssr-a dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća � na razdoblje prekrasnog umjetničkog eksperimentiranja koje se urušilo nakon što je staljin preuzeo vlast. „na tu operu gledam s vremenskim odmakom,“ kaže Kentridge, „ne samo iz perspektive Šostakovičeva doba, već iz perspektive onoga što se dogodilo deset do petnaest godina nakon što je opera napisana, iz perspektive avangarde i modernističkog pokreta u rusiji.“

Šostakovič je operu počeo pisati 1927. u dobi od dvadeset dvije godine, nakon što je već doživio velik uspjeh s Prvom simfonijom. impresioniran Bergovim Wozzeckom, počeo je eksperimentirati sa svime � s folklornim napjevima jednako kao i s dramatičnom orkestracijom. primjerice, u Nosu postoji trominutni orkestralni interludij pisan samo za udaraljke. sve je to umetnuto u kratke scene

William Kentridge


i vinjete preuzete iz originalne priče i njezinih brojnih likova � neki od njih uskaču u radnju zbog samo dva glazbena retka, te se do kraja opere više ne pojavljuju.opera je praizvedena 18. siječnja 1830. u sankt peterburgu. elitistički glazbeni kritičari su je izviždali, a doživjela je samo šesnaest izvedbi. (Nos nije ponovno izveden u sovjetskom savezu sve do 1974. godine.)

redatelj Kentridge objašnjava da video projekcije služe za kontekstualizaciju djela i da bi pomogle u razjašnjavanju pozadine pojedinih l ikova u oper i . produkci ja vrvi tekstovima, sloganima, popisima sovjetske birokratske hijerarhije te ostalom ranosovjetskom propagandom, koja svako malo zabljesne na pozornici, kao i snimkama nosovih imaginarnih eskapada i događaja, koji u libretu nisu ni spomenuti. „neke su snimke

napravljene tehnikom montaže, kombinacijom fotograf i ja nosa sa star im arh ivsk im fotografijama.“ Kentridge objašnjava kako je njegova namjera bila razraditi ideju nestanka Kovaljovljeva nosa s njegova lica analogijom cenzure fotografija koja je u to doba u sovjetskom savezu bila česta. „To je poput onih retuširanih fotografija na koje smo navikli � na fotografiji je Trocki, ali onda ga odjednom više nema. Tema koja me zanima i kojoj se uvijek vraćam je prividnost stabilnoga koje je zapravo kratkotrajno i prolazno.Takvim teškim temama Kentridge prilazi na jedinstven način: „Ključ je u tome da se teškim i velikim temama pristupa s nekom lakoćom.“

Tekst je objavljen u katalogu Metropolitan opere te na internetskoj stranici www.metoperafamily.org u veljači 2010.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programaIvana Kostešić

UrednicaIvana Kostešić

TekstIvana Kostešić

Oblikovanje i grafička pripremaIntergrafika TTŽ d.o.o.

LektoricaRosanda Tometić

TisakIntergrafika TTŽ d.o.o.

Naklada 400 kom.

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


TOScASubota9. studenoga 2013.19 sati

g. puccini:

Dirigent: Riccardo Frizzaredatelj: Luc Bondy

uloge: Patricia Racette, Roberto Alagna, George Gagnidze, John Del Carlo

patricia racette portretira strastvenu divu Floriju Toscu u puccinijevoj vječnoj uspješnici koju je režirao Luc Bondy. roberto alagna pjeva ulogu Toscina ljubavnika, slikara cavaradossija, a george gagnidze je korumpirani i sladostrasni scarpia. riccardo Frizza ravnat će tom dramatičnom puccinijevom pričom o ubojstvu, požudi i poličkoj intrigi.

sponzori Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

Documents

Dmitrij Šostakovič Nos - lisinski.hr · i po grafikama (tehnika drvenog ugljena), animiranim i kratkometražnim filmovima, a njegov rad na operi prelazi domene režije često se