Djurdjevic Bojanic

973

I. Bojani, Z. urevi: Doputenost uporabe dokaza pribavljenih krenjem temeljnih ljudskih pravaHrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 15, broj 2/2008, str. 973-1003.

Dr. sc. Igor Bojani*

Dr. sc. Zlata urevi**

DOPUTENOST UPORABE DOKAZA PRIBAVLJENIH KRENJEM TEMELJNIH

LJUDSKIH PRAVA

Nacrt prijedloga Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine nor-mira naelo razmjernosti kao kriterij ocjene zakonitosti dokaza prema kojem e sudovi ocjenjivati zakonitost dokaza vaui s jedne strane ja-vni interes kaznenog progona za teke oblike kaznenih djela i s druge strane interes zatite temeljnih prava i sloboda pojedinaca. U radu se analizira judikatura Europskog suda za ljudska prava o ocjeni zakoni-tosti dokaza iz perspektive prava na pravini postupak iz l. 6. Europ-ske konvencije za zatitu ljudskih prava, daje poredbenopravni pregled upotrebe nezakonitih dokaza s posebnim osvrtom na Njemaku te se posebno analiziraju odredbe prijedloga ZKP-a o zabrani muenja, o zakonitosti dokaza pribavljenih radnjom kaznenog djela ija je protu-pravnost iskljuena te o naelu razmjernosti u ocjeni zakonitosti dokaza pribavljenih krenjem temeljnih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota

1. UVOD

Nezakoniti dokazi u kaznenom postupku sloen su i diferencirani kazneno-procesni pojam iji je sadraj u stalnoj evoluciji i razvoju, i to u manjoj mjeri zbog vie ili manje estih zakonskih intervencija, a primarno zbog njegove praktine vrijednosti i kazuistike prirode. Sustav nezakonitih dokaza uvijek se i u svakoj dravi razvija kroz sudsku praksu. Meutim, zbog njegove ispre-pletenosti sa zatitom temeljnih ljudskih prava ustavotvorac odnosno zakono-davac nije mogao prepustiti pitanje upotrebe nezakonitih dokaza iskljuivo sucu, ve je sudakoj diskreciji postavio vie ili manje vrste granice. Mi-nimalni standardi koritenja odnosno zabrane koritenja nezakonitih dokaza postavljeni su na supranacionalnom nivou kroz meunarodne dokumente o

* Dr. sc. Igor Bojani, izvanredni profesor Pravnog fakulteta Sveuilita u Osjeku** Dr. sc. Zlata urevi, izvanredna profesorica Pravnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu

UDK 343.14Primljeno 21. studenoga 2008.

Izvorni znanstveni rad

974


ljudskim pravima odnosno na ustavnom nivou u unutarnjim pravnim pored-cima.

Sustav nezakonitih dokaza u pojedinim dravama ovisi o samoj strukturi kaznenog postupka (akuzatorni ili mjeoviti), odnosu glavnih kaznenoproce-snih tendencija (za uinkovitou kaznenog progona te za zatitom ljudskih prava i sloboda), reimu utvrivanja nezakonitosti dokaza (ex lege i ex iudicio) te stupnju diskrecije sudova u ocjeni zakonitosti dokaza. Zajedniki nazivnik nezakonitim dokazima u svim dravama njihovo je iskljuenje iz osnovice za donoenje presude prema pravilu koje se u Njemakoj naziva dokazna za-brana odnosno odreenije zabrana ocjene dokaza (Beweisverwertungsverbot), a u anglo-amerikim pravnim poredcima ekskluzijsko pravilo (exclusionary rule). Nezakoniti dokaz je onaj dokaz koji se zbog povrede procesne forme koja istovremeno predstavlja povredu temeljnih ljudskih prava ne smije kori-stiti za donoenje presude u kaznenom postupku.

Odluka o tome na kojim se dokazima ne moe temeljiti presuda uvijek se osniva, bez obzira na to donosi li je zakonodavac ili sudac, na vaganju dvaju interesa koji imaju rang ustavnopravnih naela. S jedne je strane zatita temeljnih ljudskih prava i prava obrane koja dravna tijela kao i graani mo-raju potovati prilikom prikupljanja dokaza a koja imaju meunarodnopravni i ustavnopravni rang. S druge je strane obveza drave na uinkovit kazne-ni progon odnosno na prevenciju kaznenih djela i kanjavanje poinitelja. Treba podsjetiti da je osim obveze zatite temeljnih ljudskih prava i obveza drave na uinkoviti kazneni progon u okviru Vjea Europe razvijena kao meunarodna pravna obveza. Radi se o tzv. pozitivnoj obvezi drave pre-ma l. 3. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda razvijenoj u judikaturi Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud ili Sud) prema kojoj drava mora uspostaviti uinkovit pravni sustav koji e sprjeavati poinjenje kaznenih djela te osigurati otkrivanje i kanjavanje poinitelja.1 Upravo je zbog povrede te obveze Republika Hrvatska 31. svi-bnja 2007. osuena u sluaju ei v. Hrvatska2 pred Europskim sudom za ljudska prava. Stoga pri ureenju sustava nezakonitih dokaza drava mora nai ravnoteu u kojoj e tititi temeljna prava graana i prava obrane, a da istovremeno ne ugrozi svoju obvezu uinkovitog kaznenog progona i kanjavanja poinitelja kaznenih djela.3

1 V. detaljnije Batisti Kos, Vesna (2008) Mjerila Europskog suda za ljudska prava za uin-kovitu istragu zlostavljanja motiviranog rasnom diskriminacijom, HLJKPP br. 1, 55-85, 58 i sl.

2 V. ibid.3 Vidimo da je zapravo rije o sukobu dviju klasinih glavnih tendencija u kaznenom po-

stupku, koji se u svom najiem obliku javlja upravo kod ocjene zakonitosti dokaza.

975


U pat-poziciji, u kojoj je jedan ustavnopravno zatien interes suoen s ustavnopravno zatienim suprotnim interesom, izlaz je u odmjeravanju inte-resa prema naelu razmjernosti. Vaganje pravnih dobara u pravnom poretku je postupak kroz koji se konkretizira naelo razmjernosti upueno kako zako-nodavcu tako i dravnom tijelu. U sluaju utvrenja da se radi o nezakonitom dokazu, nadleno tijelo e utvrditi da je zatita temeljnog prava pojedinca prevladala nad obvezom drave da iskoristi taj dokaz za kazneni progon u cilju njegove uinkovitosti. Daljnje kljuno pitanje za ureenje sustava ne-zakonitih dokaza jest kome je preputeno vaganje, zakonodavcu ili sudu, te ako je preputeno sudu, tko postavlja kriterije za vaganje, zakonodavac ili sud. To su pitanja koja su predmet noveliranja Zakona o kaznenom postupku koje je trenutno u zakonodavnom postupku.

Nacrt prijedloga Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine (dalje u tek-stu: Nacrt) u lanku 10.4 sadrava tri izmjene u odnosu prema lanku 9. ZKP-a iz 1997. godine kojim su ureeni nezakoniti dokazi. Prva izmjena sadraja u l. 10. st. 2. t. 1. formalne je prirode i sastoji se u normativnom izdvajanju u posebnu toku nezakonitih dokaza koji su pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja. S obzirom na recentne rasprave o upotrebi doka-za pribavljenih muenjem (v. poglavlje 4.) te uspostavljanja supranacional-ne apsolutne zabrane koritenja u kaznenom postupku dokaza pribavljenih na taj nain (v. poglavlje 2.), opravdano je normativno isticanje te dokazne zabrane. Druga i trea izmjena propisana je novim odredbama st. 3. l. 10. kojim se sudovima postavlja kriterij za ocjenu zakonitosti dokaza pribavljenih povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih prava

4 l. 10. Nacrta glasi: (1) Sudske se odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit nain (ne-

zakoniti dokazi).(2) Nezakoniti su dokazi: 1) koji su pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane

zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja;2) koji su pribavljeni povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih

prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast, te prava na nepovredivost osobnog i obitelj-skog ivota,

3) koji su pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i koji su izriito predvieni ovim Zakonom;

4) za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.(3) Ne smatraju se nezakonitim dokazi pribavljeni povredom prava i sloboda iz toke 2.

stavak 2. ovog lanka: 1) radnjom za koju je prema kaznenom zakonu iskljuena protupravnost;2) u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni postupak

kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na teinu kazne-nog djela.

976


obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota (l. 10. st. 2. t. 2.). Ti dokazi prema t. 1. st. 3. l. 10. nee se smatrati nezakonitim ako su pribavljeni radnjom za koju je prema Kaznenom zakonu iskljuena protupravnost (v. poglavlje 5.). Najznaajnija izmjena kojom se uvodi naelo razmjernosti kao kriterij ocjene odreene kategorije dokaza pro-pisana je t. 2. st. 3. l. 10. prema kojoj se dokazi iz l. 10. st. 2. t. 2. ne smatraju nezakonitim dokazima u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se pro-vodi redoviti kazneni postupak kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja od teine kaznenog djela (v. poglavlje 6.).

Radi boljeg razumijevanja na koji nain predloeno rjeenje prati pored-benopravna rjeenja i razvoj jurisprudencije visokih meunarodnih sudova, u radu se analizira judikatura Europskog suda za ljudska prava o ocjeni zako-nitosti dokaza iz perspektive prava na pravini postupak iz l. 6. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava, daje poredbenopravni pregled upora-be nezakonitih dokaza s posebnim osvrtom na kaznenopravnu dogmatiku, zakonodavstvo, praksu i aktualne strune rasprave o zakonitosti dokaza u Njemakoj.

2. JUDIKATURA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA O OCJENI ZAKONITOSTI DOKAZA IZ PERSPEKTIVE PRAVA NA PRAVINI POSTUPAK

Europski sud za ljudska prava nije priznao pravo na suenje na temelju zakonitih dokaza ili pravo na suenje na temelju dokaza koja nisu pribavlje-ni krenjem temeljnih ljudskih prava5 kao posebno konvencijsko pravo. Iako neki teoretiari smatraju da je zabrana koritenja nezakonitih dokaza opi element pojma pravinog postupka, Europski sud do sada nije prihvatio takvo stajalite.6 Nezakonitim pribavljanjem dokaza moe doi do povrede konvencijskih prava, primjerice prava na potovanje privatnog i obiteljskog ivota, meutim u tom e sluaju Europski sud utvrditi povredu lanka 8. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Eu-ropska konvencija ili Konvencija), a ne automatski i povredu lanka 6. koji jami pravo na pravino suenje. Posljedica drugaijeg stajalita znaila bi uvoenje konvencijskog ekskluzijskog pravila odnosno impostiranje supra-nacionalne dokazne zabrane. Ipak 2006. godine Europski sud je u predmetu Jalloh v. Njemaka uveo prvu dokaznu zabranu u pogledu dokaza pribavljenih

5 V. Ashworth, Andrew (2002) Human Rights, Serious Crime and Criminal Procedure, London: Sweet & Maxwell, 35.

6 Krapac, Davor (2007) Kazneno procesno pravo prva knjiga: Institucije, Zagreb: Narodne novine, 129.

977


muenjem, a kasnija je praksa potvrdila da se radi o iznimci koja potvruje pravilo da su dokazna pravila predmet nacionalnog kaznenog postupka. U nastavku e se prikazati razvoj judikature Europskog suda za ljudska prava o ocjeni zakonitosti dokaza u posljednjih dvadeset godina od kljune presude u predmetu Schenk v. vicarska iz 1988. godine do najrecentnije presude u predmetu Gfgen v. Njemaka iz lipnja 2008. godine.

Prva i najvanija presuda o nadlenosti Suda da odluuje o povredi Konven-cije zbog nezakonitosti dokaza u kaznenom postupku je Schenk v. vicarska od 12. srpnja 1988. U njoj je Sud rekao ... dok lanak 6. Konvencije jami pravo na pravino suenje, on ne propisuje pravilo o doputenosti pojedi-nih dokaza, to je stoga primarno predmet reguliranja nacionalnog prava ( 46). S obzirom da naelo pravinosti ne sadrava nijedno specifi no pravilo o doputenosti dokaznih sredstava, ve je to predmet nacionalnog prava, ni Europski sud nije nadlean za ocjenu zakonitosti pojedinog dokaza, ve je to primarno u nadlenosti nacionalnih sudova. Europski sud je ipak uspostavio vezu izmeu zakonitosti dokaza i prava na pravian postupak tako da je rekao da on ispituje je li nacionalni kazneni postupak u cjelini bio pravian.7 Iako ne-zakonitost pojedinog dokaza ne dovodi automatski do nepravinog postupka, Sud ipak moe procijeniti da je povreda Konvencije nezakonitim dokazom rezultirala nepravinim postupkom. U predmetu Schenk v. vicarska Sud je postavio sljedee kriterije za procjenu pravinosti postupka: prava obrane u odnosu na nezakoniti dokaz i okolnost je li nezakoniti dokaz jedini temelj za osudu.8

U daljnjim predmetima u kojima se bavio pitanjima zakonitosti dokaza iz aspekta pravinog postupka Europski je sud razradio pretpostavke na temelju kojih se utvruje nepravinost postupka. Prva grupa pretpostavki vezana su za procesna jamstva obrane kao to su mogunost provjere vjerodostojno-sti dokaznog sredstva i protivljenja njegovoj upotrebi.9 Kako bi osigurao uinkovitost prava obrane u odnosu na nezakoniti dokaz, Sud je pravo okri-vljenika da osporava zakonitost dokaza podveo pod lanak 13. Konvencije koji jami pravo na uinkovito pravno sredstvo, obvezujui drave da mu tijekom kaznenog postupka moraju zajamiti uinkovito incidentalno rjeavanje pi-tanja zakonitosti dokaza.10

7 Ekskluzijsko pravilo utemeljeno na naelu pravinosti postoji i u nekim nacionalnim po-redcima. Tako u Ujedinjenom Kraljevstu The Police and Criminal Evidence Act, u paragrafu 78(1) propisuje da sud moe ne dopustiti izvoenje dokaza optube ako procijeni da bi on mogao imati tetan uinak za pravinost postupka.

8 V. Lubig, Sebastian/Sprenger, Johanna (2008) Beweisverwertungsverbote asu dem Fair-nessgebot des Art. 6 EMRK in der Rechtsprechung des EGMR, Zeitschrift fr Internationale Strafrechtsdogmatik, 9, 433-440, 434.

9 P.G. i J.H. v. Ujedinjeno Kraljevstvo, 77 i 79; Allan v. Ujedinjeno Kraljevstvo, 42, 43 10 Krapac, 2007., 135.

978


Druga grupa pretpostavki odnosi se na kvalitetu dokaza odnosno na njiho-vu vjerodostojnost i istinitost koje je dovedeno u pitanje samom injenicom da je dokaz pribavljen krenjem procesne forme. Vaan kriterij bila je okolnost temelji li se presuda samo na nezakonitom dokazu ili postoje i drugi dokazi u korist optube. Meutim, u predmetu Khan v. Ujedinjeno Kraljevstvo od 12. V. 2000.11 Europski sud je utvrdio da je postupak bio pravian iako je jedini dokaz na kojem se temeljila osuujua presuda bila nezakonita snimka razgo-vora kojom je povrijeen lanak 8. Konvencije. Sud je rekao da je optuenik imao odgovarajuu mogunost obrane od tog dokaznog sredstva osporavajui njegovu vjerodostojnost i upotrebu te da je snimka bila vrlo pouzdana ( 37). U sluaju kad se radi o jakom dokazu i kad ne postoji rizik da je dokaz nevje-rodostojan, potreba za dodatnim dokazima je slabija ( 37).

Ipak, jednom je procesnom pravu obrane Europski sud dao posebnu snagu za osporavanje pravinosti postupka u kojem je upotrijebljen dokaz pribavljen njegovim krenjem. Rije je o privilegiju od samooptuivanja odnosno naelu nemo tenetur se ipsum accusare koje se smatra dijelom naela pravinog po-stupka usko povezanog s pretpostavkom okrivljenikove nedunosti. Njegovo znaenje sastoji u pravu okrivljenika na uskratu iskaza i uskratu suradnje s dravnim tijelima u kaznenom postupku protiv sebe. U tom smislu ustanovio ga je i Europski sud za ljudska prava u presudama Funke v. Francuska iz 1993. godine12 kao i Saunders v. Ujedinjeno Kraljevstvo iz 1996. godine U presudi Saunders navodi se da iako nisu izriito spomenuti u lanku 6. Konvencije, pravo na utnju i privilegij od samooptuivanja opepriznati su meunarodni standardi koji se nalaze u sri naela pravinog postupka iz lanka 6. Kon-vencije, a smisao im je u zatiti optuenika od nedoputene prisile dravnih tijela.13

Prva presuda kojom je Europski sud ipak uveo ekskluzijsko pravilo, od-nosno rekao da e presuda temeljena na nezakonitom dokazu u tom sluaju uvijek dovesti do nepravinog postupka, donesena je u predmetu Jalloh v. Njemaka od 11. srpnja 2006. U toj presudi Sud je napravio i korak dalje u zatiti okrivljenika prema naelu nemo tenetur. U predmetu se radilo o okri-vljeniku kojeg su policijski slubenici uhitili zbog sumnje da na ulici prodaje plastine vreice s drogom koje je prethodno izvadio iz usta. Na temelju nalo-ga dravnog odvjetnika odveli su ga u bolnicu da bi mu tamo dali sredstvo za

11 Ibid., 136.12 Funke v. France, presuda od 25. veljae 1993, 44.13 Sud dalje nastavlja: Privilegij od samooptuivanja pretpostavlja da optuba u kaznenom

predmetu treba dokazati tvrdnje protiv optuenog bez pomoi dokaza pribavljenih metodama prisile ili presije protiv volje optuenika. U tom smislu pravo je usko povezano s pretpostavkom nedunosti iz l. 6. st. 2. Konvencije. Saunders v. the United Kingdom, presuda od 17. prosinca 1996., 68.

979


povraanje kako bi povratio vreicu s drogom. Nakon to je okrivljenik odbio primiti to sredstvo, prema njemu su etiri policijska slubenika primijenila fi ziku silu te mu je lijenik silom sondom uvedenom u eludac kroz nos dao medicinsko sredstvo. Potom je okrivljenik povratio vreicu s 0,22 grama ko-kaina. Europski sud je utvrdio da se u ovom sluaju zbog tekog zadiranja vla-sti u fi ziki i psihiki integritet osobe protiv njezine volje radilo o neovjenom i poniavajuem postupanju u smislu lanka 3. Konvencije ( 83). Nadalje je, ocjenjujui povredu lanka 6. Konvencije, istaknuo da iako dokaz pribavljen povredom lanka 8. ne mora biti u konfl iktu s naelom pravinosti, posebni kriteriji vrijede u pogledu dokaza pribavljenog povredom lanka 3. Konven-cije koji se odnosi na zabranu muenja, neovjenog i poniavajueg postu-panja ( 99). U pogledu dokaza pribavljenih nasilnim radnjama, brutalnou ili drugim postupcima koji se mogu oznaiti kao muenje, Sud je rekao da oni nikada ne mogu biti dokaz rtvine krivnje bez obzira na njihovu dokaznu vrijednost. Time je Europski sud prvi put uveo konvencijsko ekskluzijsko pra-vilo odnosno apsolutnu zabranu upotrebe dokaza pribavljenih muenjem.14 U ovom sluaju, iako se ne radi o muenju ve o neovjenom postupanju, Sud je procijenio da je povrijeeno pravo na pravian postupak ne uvodei opu dokaznu zabranu za nie stupnjeve povrede lanka 3. od muenja.

Osim toga, Sud je utvrdio da je u ovom predmetu povreda prava na pravian postupak proizila i iz povrede naela nemo tenetur. Prema judikaturi Euro-pskog suda ono obuhvaa ne samo okrivljenikovu verbalnu komunikaciju ve i neverbalne oblike djelovanja. Neverbalna suradnja odnosi se na pravo okri-vljenika da ne predaje dravnim tijelima dokaze koji bi ga teretili. Dravna tijela ne smiju zaprijetiti niti primijeniti bilo koji oblik prisile, sankciju ili mjeru kako bi okrivljenika natjerali da im preda neku ispravu, snimku ili drugi predmet.15 Zatita ne obuhvaa primjenu prisilnih mjera prema okrivljeniku radi pribavljanja dokaza koji po svojoj prirodi postoje neovisno o njegovoj volji, kao to su primjerice dokumenti pribavljeni na temelju sudskog naloga, uzimanjem uzoraka krvi, urina i tkiva za potrebe DNA testova.16 Sud je sma-trao da se u ovom sluaju radilo o primjeni vieg stupnja sile radi pribavljanja predmeta protiv okrivljenikove volje ( 113) ime je prekren okrivljenikov privilegij od optuivanja.

Vano je upozoriti da Sud u ovoj presudi viekratno upozorava na nunost vaganja interesa: interes osobe na zakonito pribavljene dokaze vae se s ja-vnim interesom na postupak i kanjavanje. Pri tome javni interes ne smije pretegnuti nad povredom postupka koja predstavlja jezgru prava obrane kao

14 Vie o dokazima pribavljenih muenjem u poglavlju 4.15 V. J.B. v. Switzerland, presuda od 3. svibnja 2001., 65-68.16 Saunders v. the United Kingdom, presuda od 17. prosinca 1996., 69.

980


npr. naelo nemo tenetur.17 U konkretnom sluaju Sud kae da javni interes za osiguranje okrivljenikove osude nije takve teine da opravdava upotrebu ne-zakonitog dokaza jer se radilo o ulinom dileru relativno malih koliina droge koji je u konanici dobio est mjeseci uvjetne osude ( 107).

U kasnijem istovrsnom predmetu Harutyunyan v. Armenia od 28. lipnja 2007. Sud je ponovio da bez obzira na to kakav uinak izjave pribavljene muenjem imaju na rezultat kaznenog postupka, upotreba takvih dokaza ini postupak u cijelosti nepravinim ( 113). U najnovijoj sudskoj praksi Europ-ski je sud ne samo potvrdio da nije spreman proiriti ekskluzijsko pravilo na druge povrede Konvencije ve i da se ono odnosi samo na dokaze neposredno pribavljene muenjem, a ne i na iz njih derivirane dokaze. U predmetu Gfgen v. Njemaka18 sud je odbio primijeniti teoriju plodova otrovne voke na doka-ze koji su rezultat povrede lanka 3. Konvencije.

Neki teoretiari kao i suci Europskog suda19 u izdvojenim miljenima upo-zoravaju da pravinost u smislu Konvencije nije spojiva s ocjenom dokaz-nog materijala koji proizlazi iz povrede Konvencije.20 Naime, Europski sud, ocjenjujui pravinost postupka in toto ipak provodi ocjenu zakonitosti poje-dinih dokaza te u tom sluaju utvruje potovanje jednog prava na temelju dokaza kojim je povrijeeno drugo pravo.

3. POREDBENOPRAVNI ASPEKTI POLOAJA NEZAKONITIH DOKAZA U KAZNENIM POSTUPCIMA

3.1. Sustav nezakonitih dokaza u Njemakoj

Pravilo o vaganju interesa pri ocjeni zakonitosti dokaza razvilo se u njemakoj sudskoj praksi koja e zbog svoje izgraenosti postati releva ntan poredbenopravni izvor i za nau praksu nakon stupanja na snagu Nacrta prijedloga ZKP. Nedoputeni naini izvoenja i ocjene dokaza u njemakoj se teoriji nazivaju dokazne zabrane (Beweisverbot). Razlikuju se dvije grupe dokaznih zabrana: zabrana izvoenja dokaza (Beweiserhebungsverbot) i za-brana ocjene dokaza (Beweisverwertungsverbot).21 Zabrane izvoenja dokaza dijele se na: zabranu predmeta dokazivanja koja se odnosi na injenice koje se

17 Lubig / Sprenger, 2008., 435.18 Radi se o nastavku njemakog sluaja Daschner koji se opisuje u poglavlju 4.19 V. odvojeno miljenje suca Loucaidesa u presudi Khan v. Ujedinjeno Kraljevstvo ili suca

Zupania u predmetu Jalloh v. Njemaka.20 Lubig / Sprenger, 2008., 437.21 V. Pfeiffer, Gerd (2003) Karlsruher Kommentar zur Strafprozessordnung, Mnchen: C.

H. Beck, 256 i sl.

981


ne smiju utvrivati,22 zabranu dokaznog sredstva koja se odnosi na dokaze koje zakon zabranjuje,23 i zabranu metode dokazivanja koja se odnosi na zabranje-ni nain izvoenja dokaza. Temeljno je pravilo da Njemaka ne poznaje ope ekskluzijsko pravilo, odnosno zabrana ocjene dokaza ne proizlazi automatski iz zabrane izvoenja dokaza. Zabrana ocjene dokaza odnosno utvrenje da je rije o nezakonitom dokazu mora biti eksplicitno propisano zakonom ili mora proizai iz vaganja izmeu javnog interesa progona i pravnih dobara optuenika. U Njemakoj iznimno mali broj odredaba ZKP-a sadrava zabranu ocjene doka-za. Jedina zakonska apsolutna dokazna zabrana je zabrana ispitivanja okrivlje-nika prisilnim metodama ( 136a st. 3. StPO), koja vrijedi za svjedoke i vjetake ( 69/3, 72 StPO). Sve druge dokazne zabrane koje rezultiraju nezakonitim dokazom razvila je sudska praksa neposredno iz Ustava i naela pravne drave. U Njemakoj je Ustav samostalan izvor za zabranu ocjene dokaza u konkretnim sluajevima.

Razlog odbacivanja automatske zabrane nezakonito pribavljenog dokaza jest u drugaijoj svrsi iskljuenja dokaza u njemakom kaznenom procesnom pravu. Ekskluzijsko pravilo, poteklo iz anglo-amerikog kaznenog proce-snog prava, prema kojem se moraju izdvojiti dokazi prikupljeni povredom procesne forme kojom se kri i neko ljudsko pravo, ima svrhu preventivno djelovati na tijela kaznenog postupka odnosno disciplinirati slubene osoba. Nepotovanje zakona pri prikupljanju dokaza dovodi do njihove neupotre-bljivosti pa e dravna tijela biti motivirana na postupanje sukladno zakonu. Njemaka odbija takvu svrhu neuporabljivosti dokaza. Njemaki postupak nije stranaki postupak, ve jednostrano istraivanje istine od strane suda i dravnog odvjetnika koji su obvezni otkrivati i okolnosti koje oslobaaju okrivljenika. Osim toga, svrha njemakog kaznenog postupka je ispitivanje materijalne istine, sud je duan utvrditi istinito injenino stanje, a dokazne zabrane postavljaju granice ispitivanju istine u kaznenom postupku. Izgradnja dokaznih zabrana istovremeno vodi do razgradnje anse da se pronae istina.24 To su razlozi zbog kojih je njemaki Savezni sud odbio i teoriju o plodovima otrovne voke. Svi dokazi koji se pojave pred sudom u pravilu se trebaju kori-stiti bez obzira na njihovo porijeklo, a ako su slubene osobe prekrile zakon prilikom prikupljanja dokaza, to je posebno pitanje koje se treba rjeavati u posebnom postupku i koje ne treba utjecati na utvrivanje istine u kaznenom postupku. Zbog povrede zakona protiv slubenih osoba odvojeno e se voditi stegovni odnosno kazneni postupak.

Ipak, ovo naelno pravilo o koritenju nezakonitih dokaza u kaznenom postupku njemaka je sudska praksa kod povrede najviih ljudskih prava od-

22 Primjerice slubena tajna. V. Krapac, 2007., 346.23 Primjerice privilegirani svjedok koji je uskratio iskaz.24 Pfeiffer, Karlsruher Kommentar, 2003., 86.

982


bila, a kod povrede drugih prava relativizirala. U tu je svrhu razvijena teorija o tri pravna kruga: poslovnom, individualnom i intimnom.25 Dokazi pribavljeni povredom prava u podruju poslovnih aktivnosti u cijelosti su upotrebljivi. Individualno podruje koje ukljuuje socijalno u pravilu je isto upotreblji-vo, no ipak postoje sluajevi u kojima sudovi vau izmeu zatite osobnosti i interesa funkcionalnog kaznenog progona. Jezgru privatnog ivota (Kern-bereich privater Lebensgestaltung) ovjeka predstavlja intimna sfera koja je potpuno zabranjena za dravne zahvate, a ne samo za pribavljanje dokaza. Neupotrebljivost dokaza u tim sluajevima slui zatiti ljudskog dostojanstva (l. 1. Ustava) i slobodnom razvoju osobnosti (l. 2. st. 1. Ustava; BGHSt. 19, 325, 326).26 Ljudsko dostojanstvo temeljna je vrijednost pravnog poretka zajamena ustavom. Svaki ga ovjek mora kod drugog potovati, i pojedinci i javna vlast. Ova misao vodilja vlada kaznenim poretkom pravne drave.27

S obzirom na to da je u Njemakoj procjena zakonitosti dokaza gotovo iskljuivo u nadlenosti sudova, razumljivo je da je nastala opsena judika-tura kako kaznenih sudova tako i Ustavnog suda. Takav koncep doveo je i do upotrebljivosti brojnih dokaza kojima se kri pravo obrane ili neka druga procesna prava sudionika u postupku. Tako se u Njemakoj sve donedavno mogao koristiti kao dokaz iskaz okrivljenika koji nije bio upozoren na pravo na utnju, ako se moglo pretpostaviti da je upoznat s tim pravom i bez danog upozorenja.28 Isto tako, nije nezakonit dokaz iskaz svjedoka koji nije bio upo-zoren na uskratu iskaza, jer ta norma ne slui zatiti okrivljenika.29

3.2. Poloaj nezakonitih dokaza u dravama lanicama Europske unije

Mrea nezavisnih strunjaka o temeljnim pravima koju je sastavila Europska komisija izradila je studiju o poloaju nezakonito pribavljenih dokaza u kazne-nom postupku u dravama lanicama Europske unije koja je objavljena krajem 2003.30 Iako su se pitanja za izradu studije odnosila samo na dokaze pribavlje-ne povredom prava na privatnost, eksperti su u svojim odgovorima openito prikazali sustav ocjene zakonitosti dokaza u svojoj dravi ukljuujui povredu prava na privatnost. Obuhvaeno je 17 drava lanica Europske unije.

25 V. Krapac, 2007., 382.26 Pfeiffer, 2003., 84.27 Ibid., 65.28 Ibid., 258.29 No, kasnije se taj iskaz ne moe koristiti u eventualnoj istrazi protiv svjedoka.30 Opinion on the status on illegally obtained evidence in criminal procedures in the Mem-

ber States of the European Union (CFR-CDF, 30 XI 2003). http://cridho.cpdr.ucl.ac.be/docu-ments/Avis.CFR-CDF/Avis2003/CFR-CDF.opinion3-2003.pdf

983


Prema toj studiji drave su podijeljene u dvije grupe. U prvoj je grupi deset drava koje ustavom ili zakonom iskljuuju uporabu nezakonitih do-kaza u kaznenom postupku (Belgija, Cipar, panjolska, Grka, Irska, Italija, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Portugal), s tim da neke od njih kao to su Grka i Irska poznaju u praksi izuzetke od ovog naela. U drugoj je grupi se-dam drava koje ne iskljuuju automatski dokaze kojima je povrijeeno neko temeljno pravo, ve preputaju sudu da ocijeni njihovu zakonitost. Kriteriji koje sud u postupku vaganja uzima u obzir s jedne su strane vanost dokaza za osudu, vjerodostojnost dokaza, podupiru li ga drugi dokazi, je li dokaz bio izveden u kontradiktornom postupku, teina povrede temeljnog prava te je li njime povrijeen okrivljenikov privilegij od samooptuivanja kao i je li rezul-tat provokacije slubenih osoba.

Poseban poloaj u nekim dravama iz obiju grupa ima nezakoniti dokaz in favorem okrivljenika. U takvom sluaju primjerice Belgija i Danska koje obje poznaju ekskluzijsko pravilo doputaju koritenje nezakonitog dokaza. Stajalite da nezakonito pribavljeni dokazi u korist okivljenika ne trebaju biti izdvojeni u kaznenom postupku kod nas zastupa Krapac.31

4. DOKAZI PRIBAVLJENI KRENJEM USTAVOM, ZAKONOM ILI MEUNARODNIM PRAVOM PROPISANE ZABRANE MUENJA, OKRUTNOG I NEOVJENOG POSTUPANJA

4.1. Vanost odredbe l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta

Prema l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta, nezakoniti su dokazi koji su pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja. To je nova odredba u odnosu prema vaeim l. 9. ZKP-a i ona izriito potvruje i/ili dopunjuje normati-vne sadraje iz l. 17. st. 3., l. 22., l. 23. i l. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske te brojnih meunarodnih dokumenata (npr. l. 3. Europske konven-cije za zatitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) kojima se zatiuje ljudsko dostojanstvo te nepovredivost tjelesne i duevne cjelovitosti ovjeka. Zabrana muenja, okrutnog i neovjenog postupanja apsolutno je nederogabilna.32 Dokazi pribavljeni krenjem spomenute zabrane ne mogu se uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku (npr. l. 225. st. 10. u vezi sa st. 8. i l. 235. ili l. 265. st. 4. ZKP-a), a samo krenje takve zabrane inkrimirano je kao kazneno

31 Krapac, 2007, 134.32 Usp. Krapac, Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Insitucije, III., izmijenjeno i dopu-

njeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2007., rubna biljeka 590, str. 400. Prema l. 17. st. 3. Ustava, primjena ustavnih odredbi o zabrani muenja, surovog ili poniavajueg postupanja ili kanjavanja ne moe se ograniiti niti u sluaju neposredne opasnosti za opstanak drave.

984


djelo u l. 126. i 176. KZ-a (iznuda iskaza; muenje i drugo okrutno, neljudsko ili poniavajue postupanje). S obzirom na estoke rasprave koje su se poslje-dnjih godina vodile u povodu pitanja moe li muenje u iznimnim sluajevima (prije svega u suprotstavljanju drave suvremenim pojavnim oblicima najteeg kriminaliteta kao to je terorizam) ipak biti doputeno ili barem ispriano, po-sebno isticanje nezakonitosti dokaza pribavljenih krenjem zabrane muenja, okrutnog i neovjenog postupanja smatramo prikladnim rjeenjem, osobito sa stajalita potrebe za stalnim potvrivanjem temeljnih naela pravne drave. Svu sloenost ove problematike izvrsno ilustrira sluaj Daschner iz njemake su-dske prakse u kojem se kao temeljno pojavilo pitanje iskljuenja protupravnosti prijetnje muenjem u svrhu spaavanja ivota nedune rtve.33

4.2. Sluaj Daschner

Postupajui s ciljem iznuivanja otkupnine, u rujnu 2002., 28-godinji mladi pravnik Magnus Gfgen oteo je 11-godinjeg bankareva sina Jakoba von Metzlera. Poinitelj je uhien, ali nije htio otkriti skrovite otetog djeaka. Pretpostavljajui da e na taj nain moi spasiti ivot rtve, zamjenik predsje-dnika frankfurtske policije Wolfgang Daschner zaprijetio je osumnjieniku mjerama muenja putem policijskog slubenika Ortwina Ennigkeita u jutar-njim satima 1. listopada ako ne otkrije gdje je skriven oteti djeak. Nakon toga osumnjienik je odao skrovite. Poinitelj je ipak ubio rtvu odmah nakon otmice. Spaavanje, dakle, vie nije bilo mogue. Gfgen je 28. srpnja 2003. osuen na kaznu doivotnog zatvora zbog tekog ubojstva. Osuujua presu-da temeljila se prvenstveno na njegovu priznanju (bez prijetnje muenjem) na glavnoj raspravi. Revizija takve odluke odbijena je pred Saveznim sudom u svibnju 2004. Nije uspjela ni ustavna tuba pred Saveznim ustavnim sudom, takoer 2004. godine. Ennigkeit je osuen za kazneno djelo prisile iz 240. st. 1. njemakog KZ-a, a Daschner za navoenje podreenoga na poinjenje kaznenog djela, prema 357. st. 1. i 240. st. 1. KZ-a. Obojici su utvrene novane kazne, ali je sud na temelju mnogih ublaavajuih okolnosti izrekao opomene uz pridraj kanjavanja, sukladno inae rijetko primjenjivanom 59. KZ-a. U srpnju 2005. Gfgen je podnio tubu protiv Savezne Republike

33 Razne aspekte ovog sluaja, prije svega one materijalnopravne naravi, u njemakoj je literaturi iscrpno obradio Roxin, Kann staatliche Folter in Ausnahmefllen zulssig oder we-nigstens strafl os sein?, u: Menschengerechtes Strafrecht, Festschrift fr Albin Eser zum 70. Geburtstag, Verlag C.H. Beck, Mnchen, 2005., str. 461-471. Roxinov prikaz sluaja Daschner, kao i moguih naina njegova rjeavanja, uzeli smo kao temelj izlaganja o njemu u ovom radu. S procesnopravnog stajalita navedeni je sluaj detaljno razradio Saliger, Absolutes im Strafproze? ber das Folterverbot, seine Verletzung und die Folgen seiner Verletzung, Zeits-chrift fr die gesamte Strafrechtswissenschaft, vol. 116, br. 1/2004., str. 35-65. U hrvatskoj literaturi vidi: Krapac, 2007., rubna biljeka 590, str. 401-404.

985


Njemake Europskom sudu za ljudska prava. Predmet tube bila je od Dasch-nera nareena prijetnja muenjem, a njezin cilj obnavljanje postupka protiv Gfgena, s obzirom na to da je sud, prema miljenju tuitelja, u nedostatnoj mjeri uzeo u obzir ometanje strategije njegove obrane. Europski sud za lju-dska prava 30. lipnja 2008. odbio je Gfgenovu tubu. Sud je, dodue, izriito potvrdio da su prema l. 3. Europske konvencije za zatitu ljudskih prava i te-meljnih sloboda (zabrana muenja, neovjenog i poniavajueg postupanja) Gfgenova prava povrijeena, iako prijetnja muenjem koja je ostvarena pre-ma njemu nije muenje, nego samo neovjeno postupanje. Sud nije utvrdio povredu prava na pravino postupanje iz l. 6. jer se osuda temelji na kasnijem (slobodnom) priznanju tekog ubojstva na glavnoj raspravi. Takoer je istak-nuo da svako ponaanje kojim se kri l. 3. nije opravdano (nije iskljuena nje-gova protupravnost) ni za zatitu ivota jednog jedinog ovjeka, ni u sluaju krajnje nude u kojoj se nalazi cijela drava, ime je, nadalje, kao prikladno sredstvo za rasvjetljavanje zloina iskljueno i spaavajue muenje. Sud je objasnio da je Gfgenu, na temelju izriitog priznanja povrede njegovih ljudskih prava od strane njemakog suda i osude Daschnera i Ennigkeita, pruena zadovoljtina u dostatnoj mjeri. Prikazano injenino stanje izazvalo je raspravu o vie pitanja: je li Daschnerovo ponaanje bilo doputeno ili za-branjeno, treba li on zbog toga biti kanjen te smiju li se iskazi osumnjienika pribavljeni prijetnjom muenjem iskoristiti za dokazivanje njegove krivnje.

4.3. Primjenjivi propisi u sluaju Daschner

Njemaki Zakon o kaznenom postupku u 136a zabranjuje utjecaj na volju okrivljenika zlostavljanjem te zabranjuje i prijetnju nedoputenim mje-rama takve vrste. Iskaz pribavljen na takav nain ne moe se ocjenjivati, pa ak i ako je okrivljenik na takvo ocjenjivanje naknadno pristao. Takvo proce-sno ureenje temelji se na njemakom Ustavu i meunarodnim dokumentima. l. 104. st. 1. re. 1. Ustava glasi: Uhiene osobe ne smiju se ni psihiki ni tjelesno zlostavljati. Europska konvencija o zatiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja u Njemakoj ima zakonsku snagu, u 3. propisuje da nitko ne smije biti podvrgnut muenju, a 15. st. 2. izriito zabranjuje svako sta-vljanje izvan snage 3. Takve ideje izraene su i u fundamentalnom naelu njemakog Ustava, sadranom u l. 1. st. 1. re. 1.: Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Poemo li od navednih propisa kao temelja rjeavanja pro-blema, Daschner je u konkretnom sluaju, zahvaljujui ocjeni suda da je in-tenzitet napada na oteenika blii neovjenom postupanju nego muenju te brojnim ublaavajuim okolnostima, osuen za navoenje podreenoga na poinjenje kaznenog djela obine prisile, iako bi prikladnija pravna kvalifi ka-cija bila navoenje na iznudu iskaza iz 343. KZ-a. Prema 136a njemakog

986


ZKP-a, iznueni iskaz nije se mogao uporabiti za dokazivanje otmice i tekog ubojstva. Budui da je Dashner postupio na opisani nain kako bi spasio lju-dski ivot, postavilo se pitanje moe li se njegova osuda smatrati primjere-nim rjeenjem. Veina kaznenopravnih teoretiara koji su se izjasnili o ovom sluaju branili su bezuvjetnu zabranu muenja, a pojedini su ipak otvorili pi-tanje treba li u ekstremnim iznimnim situacijama odstupiti od takve zabrane.

4.4. Razlozi opravdanja prijetnje muenjem u iznimnim situacijama i bezuvjetna nepovredivost ljudskog dostojanstva

Neki autori iz podruja javnog prava stali su na stajalite da je Daschner imao pravo na takvo ponaanje.34 Sam Daschner i njegovi branitelji pozivali su se na to da zabrana muenja vrijedi samo za kazneni progon, ali ne i za otklanjanje opasnosti. Drava je duna otklanjati nepravo od svojih graana, a u okviru toga za odgovor na pitanje gdje je dijete? smije se uporabiti i prijetnja muenjem. Takvo stajalite ipak nije uvjerljivo jer se kazneni pro-gon i otklanjanje opasnosti u danoj situaciji ne mogu razdvojiti. Time to bi priznao gdje je mjesto na kojem je skriveno dijete, okrivljenik bi morao sam sebe raskrinkati kao ubojicu i isporuiti odluujui dokaz protiv sebe. Prijetnjom muenjem od njega je iznueno samooptuivanje (dokazivanje vlastite krivnje), a upravo se ono eli sprijeiti odgovarajuim zabranjujuim propisima. Osim toga, zabranu muenja nije ispravno ograniavati na mjere kaznenog progona, jer ustavne odredbe, kao i mnogi meunarodni dokumenti, zabranjuju muenje bezuvjetno i ne ine nikakve iznimke za sluajeve otk-lanjanja opasnosti. Takva bi se iznimka, bez obzira na to gdje bila propisa-na, protivila ustavnopravnoj dunosti potovanja ljudskog dostojanstva, jer muenje i prijetnja muenjem neprijeporno povreuju ljudsko dostojanstvo. Zbog toga bi takvo doputenje, kad bi i postojalo, bilo nitavo. Opravdavanje muenja radi zatite ivota mogue je i s argumentacijom koja se oslanja na okolnost da policija, kad nema drugog sredstva na raspolaganju za spaavanje ljudi od smrtonosne prijetnje, smije ustrijeliti napadaa, kao to je to doputeno i privatnoj osobi kroz propise o nunoj obrani i nunoj pomoi. Doputenost takvog tzv. fi nalnog spaavajueg hitca koristi se za analogiju s iznudom iskaza radi spaavanja ivota. Analogija ipak nije odriva jer, kao to je ve reeno, mnogi propisi izriito iskljuuju iznimke od zabrane muenja, ak i u situacijama nude. Radnja napadnutoga ili nunog pomagaa kod nune obrane upravljena je prema radnjama napadaa kojima se ugroavajuju prav-

34 U tom smjeru, i prije sluaja Daschner, izjasnio se npr. Brugger, May Government Ever Use Torture? Two Responses From German Law, 48 American Journal of Comparative Law (2000), str. 661-678.

987


na dobra i od kojih se u prijeko potrebnoj mjeri smije tititi sebe ili drugoga. Muenjem se, naprotiv, nanose rtvi tjelesne patnje radi iznuivanja iskaza; takva radnja ne predstavlja samo povredu tjelesne cjelovitosti nego se u njoj oituje i povreivanje ljudskog dostojanstva koje nadilazi puku obranu od napada i opravdava kategorinu zabranu muenja. Ovdje, dakako, valja ostati kod uvodnog primjera u kojem je i sama prijetnja muenjem bila dostatna da se poinitelj ponuka na iskaz. Ni takva situacija ne daje temelja za drukiju pravnu ocjenu. Budui da drava zabranjuje muenje, ona ne smije ni prije-titi zabranjenim; ve se i samom prijetnjom razvija ono psihiko djelovanje koje povreuje osobnu autonomiju, a time i ljudsko dostojanstvo rtve. ak i neovisno o tome, i sa stajalita rasvjetljavanja injeninog stanja nema smisla zabraniti muenje, a dopustiti prijetnju njime.

U sluaju Daschner valja raspraviti i kaznenopravne razloge iskljuenja protupravnosti koji bi eventualno mogli posluiti kao legitimacija prijetnje muenjem. Mogue je pozivanje na opravdavajuu krajnju nudu ili na nunu pomo. Prema 34. njemakog KZ-a, koji regulira krajnju nudu kao razlog iskljuenja protupravnosti (tzv. opravdavajua krajnja nuda), ne postupa pro-tupravno tko poini djelo radi otklanjanja od sebe ili drugoga istodobne opa-snosti za ivot, tijelo, slobodu, ast, imovinu ili neko drugo pravno dobro, koja se nije mogla otkloniti na drugi nain, ako pri vaganju suprotstavljenih inte-resa, a osobito angairanih pravnih dobara i stupnja opasnosti koja im prijeti, zatieni interes bitno pretee nad povrijeenim. To ipak vrijedi samo onda ako je poinjeno djelo bilo prikladno sredstvo za otklanjanje opasnosti. S tim u vezi, za iskljuenje protupravnosti morala bi se postaviti teza da je interes zatite ivota rtve bitno vaniji od potovanja zabrane muenja. Moglo bi se promisliti i o primjeni zakonske odredbe o nunoj pomoi. Prema 32. st. 2. njemakog KZ-a, radnja koja ispunjava bie kaznenog djela nije protuprav-na ako je prijeko potrebna da bi se od drugoga odbio istodoban protupravni napad. U ovom sluaju morala bi se utnja okrivljenika promatrati kao na-pad na rtvu neinjenjem a prijetnja muenjem kao prijeko potrebna obram-bena radnja protiv takvog napada. Spomenuti su propisi ipak neprimjenjivi. Dvojbeno je ve pitanje moe li se dravna vlast uope pozivati na razloge iskljuenja protupravnosti, jer mnogi zagovaraju stajalite da kaznenopravni razlozi iskljuenja protupravnosti vae samo za graane, dok se policija smije oslanjati iskljuivo na posebne policijskopravne ovlasti. Kad bi se u Dasch-nerovu sluaju zastupalo i drukije miljenje i kada bismo i policiji dopustili pozivanje na opravdavajuu krajnju nudu i nunu pomo, navedeni propisi ne bi doveli do iskljuenja protupravnosti. Neprimjenjivost odredbe o krajnjoj nudi proizlazi iz zakonskog uvjeta da iskljuenje protupravnosti kroz vaganje interesa vrijedi samo ako je poinjeno djelo prikladno sredstvo za otklanjanje opasnosti. Povreivanje ljudskog dostojanstva nije prikladno sredstvo u smi-slu zakonske odredbe o opravdavajuoj krajnjoj nudi. Neosporno je takoer

988


da muenje predstavlja povredu ljudskog dostojanstva, jer se rtva muenja ne tretira kao osoba, nego je upravljenost radnje muenja prema postignuu priz-nanja ini pukim objektom. Ljudsko dostojanstvo je bezuvjetno nepovredivo i ne moe se vagati s drugim interesima. Nita drugo ne moe se rei ni kad je u pitanju primjena zakonske odredbe o nunoj pomoi, jer prema 32. KZ-a ne postupa protupravno samo onaj tko poini djelo koje je nunom obranom doputeno. Povreivanje ljudskog dostojanstva ne moe biti doputeno u smislu odredbe o nunoj obrani. Klauzulom doputenosti (Gebotenheitsklau-sel) njemaki je zakonodavac elio ograniiti pravo na nunu obranu iz so-cijalno-etikih razloga, a najviim naelima socijalne etike pripada potovanje ljudskog dostojanstva.35

Iz svega navedenog proizlazi da opravdanje policijske prijetnje muenjem u konanici uvijek ne uspijeva zbog povrede ljudskog dostojanstva, neovisno o tome iz koje se norme pokuava izvesti iskljuenje protupravnosti. Moe li se, meutim, problem povrede ljudskog dostojanstva prevladati tako da se i u po-licijskom odricanju od muenja ili prijetnje muenjem vidi povreda ljudskog dostojanstva, koja u Daschnerovu sluaju ili slinim sluajevima nije upra-vljena protiv ljudskog dostojanstva poinitelja, nego protiv ljudskog dostojan-stva rtve, jer drava u takvom sluaju nije uinila sve to je za spaavanje rtve bilo mogue. Ako se u tome vidi omalovaavanje ljudskog dostojanstva rtve, povreda ljudskog dostojanstva je neizbjena, neovisno o tome radi li se o poinitelju ili rtvi. U takvom neizbjenom konfl iktu ljudskih dostojan-stava preporuuje se davanje prednosti ljudskom dostojanstvu rtve. Takvu argumentaciju zagovara vie njemakih autora, a i sam se Daschner pozivao na nju kad je govorio o dunosti drave na otklanjanje neprava od graana. Iako zvui primamljivo, ipak se ne ini ispravnom. Otmiar neprijeporno povreuje ljudsko dostojanstvo rtve, kao to to ine mnogi poinitelji kazne-nih djela, ali to ne legitimira dravu u njezinim zahvatima u ljudsko dostojan-stvo poinitelja jer se njezina moralna nadmo nad poiniteljem kaznenog djela sastoji upravo u tome da se ona ne slui istim metodama kao i on. Ako je dravi zabranjena svaka povreda ljudskog dostojanstva, ukljuujui i muenje, onda je logino zakljuiti da i proputanje mjera muenja s njezine strane ne predstavlja povredu ljudskog dostojanstva. Drava je obvezana tititi ivot i ljudsko dostojanstvo graana koliko god je mogue, ali takva zatita uvijek mora ostati u granicama koje su postavljene za postupanje pravne drave. Pri odreivanju tih granica, zabrana muenja pozicionirana je na najviem mje-stu. Dunost pomoi drave prestaje u trenutku kad se ona moe ispuniti samo pod cijenu odustajanja od pravne drave. Ne zabrani li se muenje radi otk-

35 Usp. Roxin, Strafrecht, Allgemeiner Teil, Band I, Grundlagen, Der Aufbau der Verbre-chenslehre, 4., vollstndig neu bearbeitete Aufl age, Verlag C.H. Beck, Mnchen, 2006., rubna biljeka 106, str. 707.

989


lanjanja opasnosti od samog poetka, ukljuujui i prijetnju muenjem (manji intenzitet napada na zatieno pravno dobro), teko je odrediti granice koje bi mogle sprijeiti irenje takve prakse. To ne vrijedi samo za sluajeve prijetnje muenjem radi pribavljanja priznanja poinjenja tekog ubojstva kao u ovdje razmatranom sluaju, ve i za sve sluajeve tekog kriminaliteta (prije svega organiziranog kriminala i terorizma) u kojima je sigurnost drutva u prvom planu. Opravdanjem postupanja tijela dravne vlasti u frankfurtskom sluaju (kao kolskog primjera) brzo bismo doli do drave muiteljice (Folterstaat) i povratka u neovjenost. Povijesno iskustvo nas ui da bi muenje, bilo ono doputeno i samo iznimno zbog otklanjanja opasnosti, pogaalo mnogo vie nedunih i ne bi rezultiralo s manje pogrenih presuda.

4.5. Prijetnja muenjem i ispriavajui razlozi

Osim iskljuenja protupravnosti, u vezi s prijetnjom muenjem otmiaru koji odbija otkriti mjesto na kojem dri oteto dijete koje je u ivotnoj opasno-sti, valja raspraviti pitanje njegove krivnje ili postojanja tzv. ispriavajuih razloga. Daschner se teko moe pozivati na zabludu o protupravnosti jer je ona ovdje bila lako otklonjiva: ve bi telefonski poziv glavnom dravnom odvjetniku bio dostatan. Zanimljiva je ideja o izvanzakonskoj ispriavajuoj krajnjoj nudi (ili izvanzakonskoj krajnjoj nudi koja iskljuuje kaznenu odgo-vornost), jer bi se mogla zagovarati teza da u iznimnim graninim sluajevima apsolutna zabrana muenja mora biti sauvana, ali da kanjavanje poinitelja (spasitelja) koji je prekrio takvu zabranu moe biti besmisleno. S tim u vezi nerijetko su raspravljane ticking time bomb situacije, tj. sluajevi u kojima policija uhiuje postavljaa bombe, ali on ne eli odati mjesto gdje je bom-ba postavljena, unato tome to prijeti njezina eksplozija i to su ugroene tisue ljudi. Prekitelj apsolutne zabrane muenja koji bi takvu metodu priba-vljanja iskaza primijenio prema uhieniku radi dobivanja njegova priznanja i spaavanja brojnih nedunih ljudi mogao bi se pozivati na to da je u konkret-nom sluaju postupao s uvjerenjem da je njegovo postupanje odano zatiti najviih pravnih dobara, da je odabrao jedini s visokim stupnjem vjerojatnosti uspjean put spaavanja te da je rije o tako posebnoj situaciji koja se teko moe ponoviti i da njezina ekskulpacija zbog toga nee oslabiti generalno-preventivni uinak zabrane. Izvanzakonsko iskljuenje kaznene odgovornosti u navedenim pretpostavkama ini se ipak diskutabilnim, jer u sluajevima u kojima se radi o fundamentalnim normama kao to je zabrana muenja zakon u odreivanju granica izmeu prava i neprava mora ostati vrst i nesavitljiv. Kad je rije o pitanju mora li poinitelj u socijalno-etiki graninim sluajevima biti kanjen, pravda ipak ne bi trebala imati srce od kamena, ve bi mogla pokazati blagost kao to to obino ini u situacijama nude i konfl iktnim si-

990


tuacijama. Roxin smatra da izvanzakonska ekskulpacija u sluaju Daschner nije odriva. U sluaju otmiara koji je uhien pri dogovorenoj predaji novca, ali koji taoca dri skrivenog, nije rije o posebnom graninom sluaju, ve o sluaju koji u tom podruju nije netipian. Od prijetnje muenjem nije se mogao oekivati ni poseban uspjeh niti je ona bila jedino preostalo sredstvo spaavanja djeakova ivota. Od poetka je, naime, bilo nevjerojatno da oteti djeak moe preivjeti. Da je to bio sluaj, otmiar bi i bez prisile morao imati vei interes za odavanje mjesta na kojem je djeak skriven. Budui da mu je plan ionako propao, odavanjem skrovita samo bi poboljao svoj poloaj jer bi izmakao kazni za dovreno, a moda i za pokuano teko ubojstvo. Njego-vo protivljenje otkrivanju skrovita bilo mu je jednako priznanju poinjenja ubojstva, koje je priznanje elio sprijeiti. Ako takvu situaciju poinitelj nije mogao shvatiti, to je malo vjerojatno jer je apsolvirao studij prava, policija ga je morala upozoriti na njegov poloaj umjesto posezanja za muenjem. S obzirom na navedeno, ne bi trebalo dovoditi u pitanje rjeenje da se visokopo-zicionirani policijski sluebenik koji je naredio muenje ne moe pozivati na izvanzakonsku ispriavajuu krajnju nudu, ali je na njegovoj strani mnogo ublaavajuih okolnosti. Mora mu se dati za pravo da je vjerovao da se naao u traginoj konfl iktnoj situaciji. Promatrano iz njegove pozicije, u konkret-nom su sluaju bile suprotstavljene dvije pravno najvie vrijednosti - ivot i ljudsko dostojanstvo - od kojih je mogao sauvati samo jednu. U tako tekom poloaju on je odabrao pogrean put, a pogreno je procijenio i stvarno stanje stvari. Unato takvoj pogrenoj procjeni prava i injeninog stanja, radilo se o motivaciji poinitelja koja je bila usmjerena na spaavanje ivota i iznim-no napregnutom stanju u kojem je morao donijeti odluku. Sve to upuuje na zakljuak da je ovdje rije o manje tekom sluaju poinjenja inae tekih kaznenih djela,36 za koja se propisuju blai kazneni okviri i omoguuje primje-na minimalne kaznenopravne represije.

4.6. Neki procesnopravni prigovori iz sluaja Daschner

Na kraju valja jo istaknuti Roxinov komentar stajalita prema kojemu se u sluaju Daschner moglo razmisliti i o obustavljanju postupka protiv otmiara s obzirom na intenzitet krenja temeljnih naela pravne drave od strane poli-cije. Na taj bi se nain, po njemu, ipak otilo predaleko. Prema praksi Savez-nog suda i Saveznog ustavnog suda, takvu mogunost valja potvrditi samo u ekstremnim iznimnim sluajevima, a ovdje razmatrani sluaj to nije. Krenje se dogodilo u ranijem stadiju istrage i ono je dolo do izraaja samo u jed-

36 Usp. Roxin, 2005., str. 469-470.

991


nom pojedinanom iskazu koji se ne moe ocjenjivati (nije uporabljiv). Takvo krenje samo po sebi ne inhibira cjelokupno daljnje postupanje. Nedostatak je trebao biti otklonjen propisanom poukom, a time bi i pravnodravno pro-cesuiranje ponovo bilo uspostavljeno. U svakom sluaju, iznueni se iskaz ne moe ocjenjivati, kao to se ne mogu ocjenjivati ni kasnija priznanja bez prisile, ako osumnjienik nije izriito upozoren na neuporabljivost njegovih prijanjih navoda. Budui da je takva kvalifi cirana pouka pri sljedeim ispitivanjima otmiara izostala, njegovi se navodi nisu mogli ocjenjivati. Sud je ipak odluio da se zbog iskaza optuenika poznata dokazna sredstva (prije svega pronalaenje mrtvog djeteta i rezultati obdukcije) smiju iskoristiti za dokazivanje njegove krivnje. To je izvedeno na temelju vaganja teine zadi-ranja u optuenikova prava i teine predbacivanog djela, koje je ovdje dovelo do uporabljivosti dokaza. Takvo je vaganje upitno jer ovdje je rije o povredi ljudskog dostojanstva, kod koje bi svako vaganje trebalo biti uskraeno. Osim toga, ispravno bi bilo da se daljnje djelovanje zabrane dokaza ne smije initi ovisnim o vaganju, nego se openito mora potvrditi. Ako se iskaz okrivljenika ne smije iskoristiti kao dokaz, a smije se kao dokaz uporabiti na temelju nje-gova iskaza pronaeni le, onda je rije o zaobilaenju (izigravanju) propisa o dokazima na kojima se ne moe temeljiti sudska odluka, jer bi se iznueni iskaz na taj nain posredno ipak mogao uporabiti. Osuda optuenika bila je mogua i bez procesnopravnih prigovora, jer je bilo dostatno drugih dokaznih sredstava, ukljuujui i priznanje djela nakon kvalifi cirane pouke.37

5. NEZAKONITI DOKAZI I RAZLOZI ISKLJUENJA PROTUPRAVNOSTI

5.1. Doputenost dokaza pribavljenih radnjom koja iskljuuje protupravnost iz l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta

Prema l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta, ne smatraju se nezakonitim dokazi pribav-ljeni povredom Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota, ako su takvi dokazi pribavljeni radnjom za koju je prema kaznenom zakonu iskljuena protupravnost. S obzirom na nain na koji je struktuiran l. 10. Nacrta, postupanje suda pri traenju odgovora na pitanje koji su to sluajevi na koje se uope moe primijeniti l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta predstavlja iznimno sloenu zadau. Sud bi, naime, najprije morao utvrditi da odreeni nain pribavljanja dokaza (povreda Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih prava obrane, prava na dostojanstvo,

37 Usp. Roxin, 2005., str. 471.

992


ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota) ispunjava bie odreenog kaznenog djela (nije dovoljna obina povreda procesne nor-me), a nakon toga ispitati jesu li u konkretnom sluaju ostvarene pretpostavke nekog kaznenim zakonom propisanog razloga iskljuenja protupravnosti. Iz takvog postupanja morali bi se istodobno iskljuiti sluajevi nezakonitih do-kaza na kojima se sudske odluke, zbog naina njihova pribavljanja, sukladno l. 10. st. 2. t. 1., 3. i 4. Nacrta, nikada ne smiju temeljiti (dokazi pribavljeni krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja; dokazi koji su pribavljeni po-vredom odredaba kaznenog postupka i koji su kao takvi izriito predvieni Zakonom o kaznenom postupku te dokazi za koje se saznalo iz takvih nezako-nitih dokaza), ali i oni dokazi kod kojih je njihova naelna neuporabljivost relativizirana posebnom odredbom l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta, prema kojoj se, u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni postupak, dokazi pribavljeni povredom prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota nee sma-trati nezakonitima ako je povreda prava s obzirom na jakost i narav bitno manja od teine kaznenog djela.

to se tie naina pribavljanja dokaza, od odredaba posebnog dijela Kazne-nog zakona (dalje u tekstu: KZ), sa stajalita praktine vanosti, ovdje bi dola u obzir sljedea kaznena djela protiv slobode i prava ovjeka i graanina: naruavanje nepovredivosti doma (l. 122. KZ-a), protuzakonita pretraga (l. 123. KZ-a), povreda tajnosti pisama i drugih poiljaka (l. 130. KZ-a) i neovlateno snimanje i prislukivanje (l. 131. KZ-a). Iznuivanje iskaza (l.126. KZ-a) i zlostavljanje u obavljanju slube ili javne ovlasti (l. 127. KZ-a) valja iskljuiti jer se u takvim sluajevima radi o nezakonitim dokazima iz l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta. Glede razloga iskljuenja protupravnosti propisa-nih kaznenim zakonom, relevantne su odredbe o nunoj obrani (l. 29. KZ-a) i krajnjoj nudi kao razlogu iskljuenja protupravnosti (l. 30. st. 1. KZ-a). Kad je rije o postupanju organa vlasti, valja uzeti u obzir i zakonitu uporabu sredstava prisile (l. 32. KZ-a). Vano je istaknuti da primjena l. 10. Nacrta nije ograniena samo na postupanje tijela dravne vlasti u pribavljanju doka-za (policije, dravnog odvjetnika ili istrani suca) nego vrijedi i za privatne osobe. Pitanje je samo mogu li se i u kojoj mjeri tijela dravne vlasti uope pozivati na ope razloge iskljuenja protupravnosti (nunu obranu i krajnju nudu). Pravila ponaanja tijela dravne vlasti u vezi s pribavljanjem dokaza poblie su ureena posebnim zakonskim propisima (prije svega ZKP-om) i ako se takva ponaanja ostvaruju u granicama propisanih ovlasti, nadlenosti i formi, iskljuena je njihova protupravnost. Prekoraenja takvih granica u pravilu dolaze pod udar KZ-a i tada se otvara pitanje mogunosti pozivanja na nunu obranu (u pravilu na nunu pomo) ili krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost. Problemom mogunosti pozivanja tijela dravne vlasti na

993


nunu obranu i krajnju nudu intenzivno se bavi njemaka kaznenopravna dogmatika. Stoga u nastavku valja istaknuti njezina temeljna stajalita u vezi s tim problemom.

5.2. Pravo pozivanja tijela dravne vlasti na nunu obranu

to se tie nune obrane, najvie pozornosti izazivaju tumaenja poseb-nih propisa koji se odnose na ovlasti policije na uporabu vatrenog oruja, koji s jedne strane sadravaju znaajna ogranienja naspram ovlasti koje imaju privatne osobe kad postupaju u nunoj obrani, a s druge strane isto-dobno pridravaju pravo pozivanja na ope razloge iskljuenja protupravno-sti, ukljuujui i nunu obranu. Kritika takvih propisa nerijetko se zapravo svodi na pitanje jesu li policijske ovlasti preuske, dok mogunost pozivanja na nunu obranu ini upitnim postojanje ograniavajuih propisa policijskih zakona o uporabi vatrenog oruja. Rjeavanju problema pristupa se na razliite naine, a mogua rjeenja, iako se u pravilu odnose na ovlasti uporabe va-trenog oruja, treba shvatiti kao smjernice za sve sluajeve u kojima se po-stupanje tijela dravne vlasti ocjenjuje kao prekoraenje ovlasti, ukljuujui dakle i nedoputene radnje pribavljanja dokaza. Tako, primjerice, neki autori smatraju da odredbe o pridraju pozivanja na nunu obranu trebaju ostati bez uinka i da postupanje policije mora ostati u reduciranim granicama prava na obranu iz policijskih zakona. Iz toga jasno proizlazi da privatne osobe, osobito kad je rije o zatiti ivota, imaju vee ovlasti nego policija. Takvom se pri-stupu prigovara da u odreenim situacijama moe oslabiti povjerenje graana u funkcioniranje pravnog poretka jer se nemogunost uporabe vatrenog oruja (npr. pucanjem u nogu ili ruku nenaoruanog izgrednika koji ini kanjivo djelo sa zaprijeenom minimalnom kaznom manjom od jedne godine zatvora ili novaanom kaznom) moe tumaiti kao odustajanje drave od ostvarivanja njezine zatitne zadae. Osim toga, zakonom propisana mogunost pridraja prava na nunu obranu ne moe se tretirati kao nepostojea. S obzirom na takve prigovore, zagovara se i kompromisno rjeenje prema kojemu pridraj prava na nunu obranu treba ograniiti samo na pravo samozatite policajaca (nuna obrana u uem smislu), ali ne i na nunu pomo. I takav pristup nema uporita u posebnim propisima o pridraju prava na nunu obranu. Postoji i miljenje da bi postupanje policije koje nadilazi ovlasti iz policijskih pro-pisa o uporabi vatrenog oruja, ali ipak ostaje u granicama ope odredbe o nunoj pomoi iz 32. st. 2. njemakog KZ-a, trebalo biti opravdano, dok bi zbog radnji kojima se kre posebni policijski propisi poinitelj odgovarao stegovno. Takvo rjeenje problema u skladu je s naelom jedinstva pravnog poretka kod razloga iskljuenja protupravnosti prema kojem je mogue da se odreeno ponaanje sa stajalita kaznenog prava tolerira, ali se ne odobra-va sa stajalita policijskog ili slubenikog prava. Ono je ipak dvojbeno jer

994


utjecaj policijskopravnih zabrana, kao i mogunost stegovnog kanjavanja, ve u dostatnoj mjeri ometaju uporabu pridraja pozivanja na nunu obranu. U njemakoj kaznenopravnoj literaturi ipak je prevladavajue miljenje da se i tijela dravne vlasti mogu pozivati na opu zakonsku odredbu o nunoj obrani (osobito o nunoj pomoi) koja dopunjuje sadraje propisane poseb-nim propisima. Vanost tih posebnih propisa ne oituje se u ograniavanju opih ovlasti, ve ih treba promatrati kao prirune, konkretizirajue upute koje saimaju ono to je prijeko potrebno i doputeno kod nune obrane u nor-malnom sluaju. Uvaava se samo injenica da tijela dravne vlasti (u pravilu policija) u usporedbi s privatnim osobama imaju vee mogunosti (prije svega s obzirom na strunu osposobljenost i opremljenost) za odbijanje protuprav-nih napada.38 Zbog toga je opravdano zahtijevati od njih tedljivije postupanje prema napadaevim pravnim dobrima, ali to ne iskljuuje mogunost da u pojedinanom sluaju ponaanje koje nadilazi ovlasti iz posebnih propisa nije protupravno u smislu opih odredbi o nunoj obrani.

5.3. Pravo pozivanja tijela dravne vlasti na krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost

Pitanje mogu li se tijela dravne vlasti pozivati na krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost ili su pak ograniena na posebna ovlatenja takoer je prijeporno kao i mogunost njihova opravdanja nunom obranom. Pro-tivnici mogunosti pozivanja na tu vrstu krajnje nude strahuju od njezine zlouporabe i istiu nedostatnu odreenost zakonske odredbe o opravdavajuoj krajnjoj nudi ( 34. njemakog KZ-a) kao ovlaujue norme za zadiranje u tua prava od strane tijela vlasti. Suprotno je stajalite da takvu argumenta-ciju valja ozbiljno shvatiti, ali isto tako i prihvatiti mogunost pozivanja na opravdavajuu krajnju nudu u rijetkim, nesvakidanjim i iznimnim situacija-ma, koje zbog posebnosti instituta krajnje nude i nije mogue konkretnije opisati u zakonskom tekstu. Pri tome se polazi od toga da je zakonodavac u posebnim propisima, kao to su npr. propisi o uhienju, oduzimanju pre-dmeta, pretrazi ili prislukivanju, ve uzeo u obzir mogui konfl ikt izmeu javnog interesa za zadiranje u tua prava i interesa za zatitom temeljnih lju-dskih prava (prije svega privatnosti) te da se takvo vaganje interesa ne smije obezvrijediti pozivanjem na opu odredbu o opravdavajuoj krajnjoj nudi, pri emu bi se primijenili drukiji kriteriji. Stoga se o primjeni 34. KZ-a treba razmiljati samo u onim situacijama gdje zakonodavac odreeni konfl ikt interesa nije predvidio. Tako bi, primjerice, bilo doputeno putanje na slo-bodu pritvorenika iznueno prijetnjom ubojstva rtve otmice. Zatita ivota rtve otmice bitno je znaajniji interes od putanja na slobodu pritvorenika

38 Usp. Roxin, 2006., rubne biljeke 113-115, str. 711-712.

995


izvan zakonskih uvjeta, pa ak i u sluaju osumnjienih za teka kaznena djela. Takvu mogunost iznimno doputaju i protivnici ideje o pozivanju tijela dravne vlasti na opravdavajuu krajnju nudu.39 Pozivanje na naelo pretenijeg interesa kojim se objanjava krajnja nuda koja iskljuuje protu-pravnost posebno je dolo do izraaja u poznatom sluaju otmice Hansa-Mar-tina Schleyera iz njemake sudske prakse. U povodu njegove otmice, istrani sudac njemakog Saveznog suda naredio je prema 148. njemakog ZKP-a ogranienje posjeta zbog opasnosti od teroristikih napada pritvorenim pri-padnicima grupe Baader-Meinhoff i od takvog ogranienja izuzeo je posje-te branitelja. Protiv takve iznimke alio se glavni savezni dravni odvjetnik. Pozivajui se na opu pravnu ideju sadranu u 34. KZ-a, prema kojoj se mora prihvatiti povreda odreenog prava ako se njome moe spasiti vie prav-no dobro, Savezni je sud uvaio albu i istaknuo da je u iznimnim situacijama, na temelju vaganja angairanih pravnih dobara, doputena i povreda prava obrane, u ovom sluaju prava pritvorenih okrivljenika na slobodnu pisanu i usmenu komunikaciju s njihovih braniteljem (BGHSt 27, 260-266). Ovdje se, dakle, radi o povredi procesnog prava (koja ne predstavlja kazneno djelo) radi sprjeavanja opasnosti za vie pravno dobro (ivot otete rtve), jer je pre-ma navodima alitelja samo prekid svake komunikacije izmeu pritvorenika i otmiara (ukljuujui i komunikaciju preko branitelja) mogao sprijeiti po-maganje otmiarima davanjem informacija u sluaju Schleyer ili sudjelovanje pritvorenika u poinjenju teroristikih napada.40

Prethodno prikazana stajalita iz njemake kaznenopravne dogmatike i su-dske prakse prihvatljiva su i kao smjernice i za hrvatsko kazneno pravo u kojem se spomenuti problemi do sada nisu poblie raspravljali. Kad je rije o pravu na nunu obranu, treba uzeti u obzir injenicu da je ono ve u znaajnoj mjeri ogranieno odgovarajuim odredbama Zakona o policiji (prije svega o uporabi sredstava prisile). Pozivanje na krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost u pravilu treba iskljuiti, ako je iskljuenje protupravnosti ureeno posebnim pro-pisom. Tako npr. policija nema pravo na nadzor i tehniko snimanje telefonskih razgovora izvan uvjeta propisanih u l. 180. st. 1. t. 1. ZKP-a.41 Odstupanja su mogua samo ako se radi o otklanjanju izvanredne opasnosti koju zakonoda-vac nije imao u vidu kad je propisivao ovlasti policije.42

39 Ibidem, rubna biljeka 104, str. 774.40 Usp. Roxin, Hchstrichterliche Rechtsprechung zum Allgemeinen Teil des Strafrechts,

100 Entscheidungen fr Studium und Examen, C.H. Becksche Verlagsbuchandlung, Mnchen, 1998., str. 36-37 i 171 (primjer br. 27, Kontaktsperre-Fall).

41 V. recentnu odluku Ustavnog suda o zakonitosti posebnih izvidnih mjera U-III/ 857/2008.

42 Usp. Novoselec, Opi dio kaznenog prava, Zagreb, 2007., str. 210. Kao primjer takve iznimne situacije, slino navedenim primjerima iz njemake sudske prakse, navodi se sluaj ukidanja pritvora i putanja pritvorenika na slobodu, izvan zakonom propisanih uvjeta, ako je to jedini nain spaavanja ivota talaca.

996


6. NEZAKONITI DOKAZI I NAELO RAZMJERNOSTI

Nacrt je u odredbi l. 10. st. 3. t. 2. nastavio tendenciju normativizacije pravila o zakonitosti dokaza propisujui sadraj naela razmjernosti pri ocjeni zakonitosti dokaza. Naime, iako bi se na prvu ruku moglo zakljuiti da Na-crt prijedloga ZKP-a iz 2008. predstavlja znaajnu promjenu reima ocjene zakonitosti dokaza u kaznenom postupku, vidjet emo da se izmjena sastoji u postavljanju sudovima zakonskog kriterija za ocjenu zakonitosti dokaza koji se utvruju ex iudicio, dok reim nezakonitih dokaza ex lege odredbom l. 10. nije promijenjen. Radi jasnijeg uoavanja promjena ukratko se izlae ureenje nezakonitih dokaza prema ZKP-a iz 1993. i pozitivnom ZKP-u iz 1997.

6.1. Nezakoniti dokazi prema ZKP-u iz 1993. i ZKP-u iz 1997.

Do ZKP-a iz 1997. godine nezakoniti dokazi, odnosno prema tadanjoj terminologiji nevaljani dokazi,43 bili su izriito propisani Zakonom, imali su ekskluzijski uinak (l. 78., l. 259. st. 4., l. 269. st. 3., 323. st. 3., 360. st. 5. ZKP-a iz 1993.)44 te su predstavljali apsolutno bitnu povredu samo ako se presuda na njima temeljila te ako je bilo oito da s obzirom na druge dokaze ne bi bila donesena ista presuda (l. 354. st. 1. t. 8. ZKP iz 1993.). Osim ne-zakonitih dokaza propisanih ex lege, dugostupanjski sudovi mogli su u povo-du albe utvrditi da je dokaz pribavljen povredom prava obrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donoenje presude te ukinuti presudu zbog relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka (l. 354. st. 2. ZKP-a iz 1993). Dakle, prvostupanjski sudovi bili su ovlateni izdvajati samo one iskaze okrivljenika, svjedoka ili vjetaka za koje je zakon izriito propisao da se na njima ne moe temeljiti sudska odluka. Uz izuzetak ovlasti albenih sudova da odluuju o povredi prava obrane, nezakoniti dokazi bili su za sudove procesne povrede odreenih odredaba ZKP-a, dok je procjena koja povreda temeljnih ljudskih prava i koje teine predstavlja nezakoniti dokaz bila preputena u cijelosti zakonodavcu.45

Koncept zatite temeljnih ljudskih prava, naela pravinog postupka i za-brane temeljenja presuda na nezakonitim dokazima javio se u nas prvi put u ZKP-u iz 1997. godine. Bila je to posljedica konstitucionalizacije dokaznih zabrana u odredbi l. 29. st. 2. Ustava RH prema kojoj dokazi pribavljeni na

43 V. Bayer, Vladimir (1995) Kazneno procesno pravo odabrana poglavlja, Zagreb: Mi-nistarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, 252-257.

44 NN br. 34/93.45 Uz iznimku drugostupanjskih sudova koji su procjenjivali postojanje povrede prava

obrane kao relativno bitnu povredu.

997


nezakonit nain ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Prvi put je u l. 9. st. 2. ZKP-a normiran pojam nezakonitih dokaza iz aspekta zatite ljudskih prava. Naime, ZKP iz 1997. podijelio je nezakonite dokaze na tri grupe: 1. dokazi koji su nastali krenjem temeljnih ljudskih prava i prava obrane; 2. dokazi pribavljeni procesnom povredom na kojima se prema izriitoj odredbi ZKP-a ne moe temeljiti presuda; 3. dokazi koji proizlaze iz drugih nezakoni-tih dokaza. Dok je druga grupa obuhvaala otprije poznate nezakonite dokaze ex lege pribavljene povredama odredaba kaznenog postupka koje su izriito predviene ZKP-om, prva i trea grupa bili su posve nove vrste nezakonitih dokaza. U prvoj grupi nalazili su se dokazi koji su pribavljeni krenjem Usta-vom, zakonom ili meunarodnim pravom zajamenih prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog ivota. Ti su dokazi mogli postati neuporabljivi ex judicio, to znai da je sud u konkretnom sluaju morao utvrditi da je pojedini dokaz pribavljen krenjem navedenih temeljnih ljudskih prava i prava obrane. Treu grupu ine dokazi za koje se saznalo iz drugih nezakonitih dokaza, i to bez obzira je li prilikom njihova pribavljanja potovana propisana procedura ili ne. Zakonske odredbe o neuporabljivosti dokaza koji su proizali iz nezakonitih dokaza legislativ-no su provele doktrinu plodova otrovne voke (fruit of the poisonous tree doctrine).46 Zakon je i ojaao procesni uinak nezakonitih dokaza otklanjai ugraeni relativitet47 povrede izostavljanjem negativnog uvjeta njezina na-stanka koji je glasio da povreda postoji osim ako je, s obzirom na druge dokaze, oito da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda i tako je sankcionirao upotrebu nezakonitih dokaza kao apsolutno bitnu povredu pro-cesnog prava.

6.2. Ocjena zakonitosti dokaza ex judicio

Posebna vanost novog reima ocjene zakonitosti dokaza bila je u uvoenju nezakonitih dokaza ex judicio odnosno davanje sudovima ovlasti da proire pojam nezakonitih dokaza i na sluajeve koji nisu izriito propisani zako-nom. Ta ovlast sudova odnosila se na tri grupe prava: prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog ili obiteljskog ivota. Njezin je uinak trebala boto bolja zatita ljudskih prava. Njezin je

46 Doktrina je nastala u anglo-amerikom pravu a odreuje da nisu nezakoniti samo dokazi koji su pribavljeni na zakonom nedoputeni nain, ve i oni za koje se iz njih saznalo, tzv. izvedeni, derivativni dokazi (the tainted evidence). V. Krapac, D. (1995) Engleski kazneni po-stupak, Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu, 87.

47 Krapac D. (1989) Osnovna prava ovjeka i graanina i naela krivinog postupka, Zbor-nik PFZ, vol. 39., br. 5-6, 845.

998


uinak dakako bio ogranien samo na one povrede tih prava koje ve zakon nije izriito propisao kao nezakonite dokaze. Sucima nije bilo doputeno da otklone uinak nezakonitosti dokaza koji je pribavljen povredom prava obrane a koji je ZKP izriito predviao kao nezakonit dokaz. U sluaju preklapanja prednost je imala druga grupa nezakonitih dokaza iz l. 9. st. 2. ZKP-a.

Nakon deset godina primjene tog zakona analiza sudske prakse pokazuje da su se sudovi mahom koristili tom ovlau da bi utvrdili da odreene procesne povrede ne predstavljaju nezakonit dokaz te su u velikoj veini odluka odbijali zahtjeve za izdvajanjem rezultata radnji kod kojih povreda ZKP-a predstavlja navodnu povredu prava na obranu, dostojanstvo i privatnost, ali ekskluzijsko pravilo nije bilo izriito propisano zakonom.48 Isto tako se moe zakljuiti da sudska praksa nije razvila posebne kriterije za ocjenu zakonitosti dokaza u sluajevima gdje ga nije postavio zakonodavac.49 Sigurno je da je razlog tome i okolnost to zakonski propisi vrlo detaljno propisuju sluajeve nezakonitih do-kaza odnosno sudska aktivnost ocjene zakonitost dokaza visoko je normirana.

Stupanj zakonske ureenosti problematike nezakonitih dokaza u korelaciji je sa stupnjem razvijenosti judikature o zakonitosti dokaza. U pravnim pore-dcima s razraenom judikaturom o zakonitosti dokaza, kao to je to primjerice Njemaka, zakonski propisi su oskudni i naelne su prirode. U pravnim pore-dcima poput Hrvatske, u kojima sudska praksa nije razvila posebne kriterije za ocjenu zakonitosti dokaza, propisi o nezakonitosti dokaza vrlo su brojni. Naravno, zakljuak vrijedi i vice versa tvrdnjom da zbog detaljnog zakonskog ureenja zakonitosti svakog pojedinog dokaza sudovi nisu nali potrebnim razvijati vlastite kriterije ocjene zakonitosti.

6.3. Sustav nezakonitih dokaza prema Nacrtu

Analiza lanka 10. Nacrta pokazuje nam dvije novine u sustavu nezako-nitih dokaza u nas. Prvo, nastala je nova kategorizacija u sustavu nezakonitih dokaza. Drugo, uveden je zakonski kriterij sudovima za ocjenu zakonitosti dokaza kojima se kre odreena ljudska prava. Nezakoniti dokazi mogu se podijeliti na etiri kategorije s obzirom na njihov izvor i pravnu snagu:

a) Prva kategorija (l. 10. st. 2. to. 1. Nacrta) se odnosi na dokaze pribav-ljene muenjem, okrutnim ili neovjenim postupanjem koji predstavljaju apsolutnu dokaznu zabranu kao meunarodnopravnu obvezu proizalu iz naj-

48 Primjerice sve osim jedne od 24 sudske odluke svrstane pod sudsku praksu uz l. 9. st. 2. kao dokazi koji ne spadaju u pojam nezakonitog dokaza glase da se ne radi o nezakonitom do-kazu i da se izdvajanje odbija. V. Krapac, Davor (2008) Zakon o kaznenom postupku, Zagreb: Narodne novine, str. 82-91.

49 V. Krapac, 2007., 384.

999


novije judikature Europskog suda kao i iz Konvencije UN o zabrani muenja. Zabrana muenja ima poseban meunarodnopravni status pa je opravdano da ju je zakonodavac kao apsolutni imperativ u zatiti ljudskih prava posebno normativno izdvojio.

b) Drugu kategoriju kategoriju (l. 10. st. 2. t. 3. Nacrta) predstavljaju dokazi pribavljeni krenjem procesnih pravila ZKP-a koji su izriito propi-sani Zakonom. Rije je o dokazima kod kojih zakonodavac ima diskreciju odluivanja hoe li zbog povrede odreenog temeljnog prava zajamenog procesnom formom propisati ekskluzijsko pravilo. Zakonodavac odluku do-nosi prema naelu razmjernosti vaui interes zatite odreenog temeljnog prava pojedinca te interes javnog progona i kanjavanja poinitelja kaznenih djela. Jedino pravo koje nije u ovlasti ustavodavca pa ni zakonodavca jest zabrana muenja, okrutnog i neovjenog postupanja. U Nacrtu je zadran detaljan pristup normiranju nezakonitih dokaza u kaznenom postupku te je krenje velikog broja temeljnih prava, ukljuujui prava obrane, prava na do-stojanstvo i prava na privatnost, sankcionirano ekskluzijskim pravilom. Riej je o apsolutno bitnim povredama kod kojih sudovi nemaju ovlast procjene, ve im ustanove da je procesna povreda poinjena, duni su izdvojiti dokaz odnosno ukinuti presudu koja se temeljila na takvom dokazu.

c) Treu kategoriju (l. 10. st. 2. t. 3. u vezi sa st. 3. t. 2. Nacrta) predstavljaju dokazne zabrane zbog krenja temeljnih prava zajamenih meunarodnim pravom, ustavom i zakonom koje nemaju apsolutni karakter, a ocjena njihove zakonitosti preputena je sudovima. Rije je o dokazima nastalim povredom prava obrane, prava na dostojanstvo, ugled i ast, te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota kojih nezakonitost nije izriito propisana zako-nom, ve se kao i prema postojeem ZKP-u utvruje ex judicio sukladno naelu razmjernosti ili je nezakonitost iskljuena zbog protupravnosti.50 No-vina koju je za ovu kategoriju dokaza uveo Nacrt jest propisivanje kriterija na temelju kojih e suci procjenjivati zakonitost dokaza kojim je prekreno neko od navedenih prava.

Materijalnopravne pretpostavke koje je zakonodavac odredio kao dobra koja sudac mora vagati pri ocjeni hoe li izdvojiti odreeni dokaz ili ne jesu:

ca) S jedne strane mora se raditi o tekom obliku kaznenog djela za koje se provodi redoviti kazneni postupak. Kod teih oblika kaznenih djela jai je jav-ni interes kaznenog progona i kanjavanja poinitelja. Zamjerka koja se moe staviti jest da se nasuprot povredi jednog od temeljnih ljudskih prava stavlja tei oblik bilo kojeg kaznenog djela za koje se vodi redoviti kazneni postupak, a ne samo teih kaznenih djela ili djela zaprijeenih najteim kaznama.

50 O toj odredbi detaljnije u poglavlju 5.

1000


cb) S druge strane procjenjuje se jaina povrede prava. Ona s obzirom na jakost i narav mora biti bitno manja od teine kaznenog djela. Taj kriterij specifi ra drugu stranu vage na kojoj se nalazi povreda prava pojedinca. Istie se da povreda mora biti bitno manja od teine kaznenog djela. Kaznena djela nisu odgovarajua mjerila za postupanje drave, pa ni onda kad se regulira njezina protupravna djelatnost. Povreda prava treba se vagati s javnim intere-som kaznenog progona, a ne s povredom odnosno tetom koju je rtvi nanijelo kazneno djelo.

cc) U pogledu vrste prava koja ne zahtijevaju apsolutno ekskluzijsko pra-vilo Nacrt je preuzeo odredbe pozitivnog ZKP-a. Iako se ne radi o novini, potrebno je upozoriti na upitnost relativiziranja prava na dostojanstvo koje se u mnogim pravnim poredcima smatra najviim ljudskim pravom koje ima apsolutni karakter. To je sluaj, primjerice, i u Povelji ljudskih prava Europske unije51 koja na elu piramide prava postavlja pravo na ljudsko dostojanstvo (l. 1.) kao fundamentalno ljudsko pravo koje je ugraeno i u mnogobrojna druga prava i mora se potovati u svakom odnosu ili postupku tijela Unije ili drave. Osim toga, teko je zamisliti situaciju u kojoj drava vrijea ljudsko dostojanstvo a da se ne radi o neovjenom ili poniavajuem postupanju ili kazni zabranjenoj l. 3. Europske konvencije. Za razliku od prava na dostojan-stvo za koje bi trebalo uvesti apsolutno ekskluzijsko pravilo, vaganje povreda prava obrane i prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota radi ostva-renja uinkovitog kaznenog postupka prihvaeno je u mnogim europskim pra-vnim sustavima.

Sve navedeno mora se ocijeniti iz aspekta da se odnosi samo na one dokaze koje zakon izriito ne predvia kao nezakonite. S obzirom na visok stupanj normiranosti zakonitih dokaza u ZKP-u, navedene e se odredbe primjenjiva-ti u ogranienom opsegu. Stoga nisu prihvatljive ocjene da su nove odredbe o zakonitosti dokaza relativizirane naelom razmjernosti. Ono je i do sada postojalo u domeni u kojoj nezakoniti dokazi nisu bili izriito zakonski regu-lirani, ali zakon nije odreivao kriterije za primjenu tog naela. Takoer treba jo jednom istaknuti da ova odredba nema nikakvog utjecaja na apsolutne zakonske zabrane, ve djeluje iskljuivo u podruju gdje one ne postoje.

Takoer je neprihvatljiva tvrdnja da uvoenje razmjernosti prilikom ocjene zakonitosti dokaza relativizira ustavnu zabranu iz l. 29. st. 3. Ustava prema kojoj se dokazi pribavljeni na nezakonit nain ne mogu uporabiti u sudskom postupku. Nezakoniti dokazi su dokazi kojima se kre odreene procesne for-me kojima se tite temeljna ljudska prava, meutim svako krenje procesne forme ne moe dovesti do iskljuenja dokaza iz postupka. To bi predstavljalo drastino krenje naela razmjernosti osobito u sluaju kad bi zbog manje pro-

51 OJ 2000 C 364, p. 1.

1001


cesne pogreke morala biti osloboena osoba koja je oigledno kriva.52 Zbog toga je zakonodavac vaganjem razliitih interesa duan odrediti sadraj pojma nezakonitog dokaza, pri emu radi bolje procjene zatite jednog ili drugog interesa u konkretnom sluaju svoje ovlasti moe prenijeti i na suca.

cd) Otvara se i pitanje slinosti i razlike mogunosti relativizacije nezako-nitih dokaza iz aspekta materijalnog kaznenog prava (l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta) i iz aspekta procesnog kaznenog prava (l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta). Zajednike su im povrede prava poinjene prigodom pribavljanja dokaza. U prvom sluaju (l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta) povreda prava mora ispunjavati bie kaznenog dje-la i mora se utvrditi postojanje razloga iskljuenja protupravnosti koji takvu povredu ini doputenom. Pri tome nije bitna teina kaznenog djela u povodu kojeg se vodi kazneni postupak. Ako je rije o krajnjoj nudi koja iskljuuje protupravnost, poinjena povreda mora biti radnja otklanjanja istodobne ili izravno predstojee opasnosti od sebe ili drugoga, koja se na drugi nain nije mogla otkloniti, te mora biti manje zlo od zla koje je prijetilo (opasnost da poinjenje kaznenog djela nee biti dokazano i da poinitelj za to djelo nee biti kanjen). Ispunjenje bia kaznenog djela mora predstavljati preteniji od interesa zatite temeljnih ljudskih prava i sloboda prilikom pribavljanja do-kaza. Ideja pretenijeg interesa dominantna je i u drugom sluaju (l. 10. st. 3. t. 2. Nacrta), ali na drukiji nain. Ovdje se radi o vaganju povrede prava poinjene u pribavljanju dokaza, koja moe, ali i ne mora predstavljati kazne-no djelo, i kaznenog djela odreene teine za koje se provodi redoviti kazneni postupak. Poinjena povreda mora biti bitno manja od teine kaznenog djela.

d) etvrtu kategoriju (l. 10. st. 2. t. 4. Nacrta) nezakonitih dokaza predsta-vljaju dokazi izvedeni iz nezakonitih dokaza kojih sadraj i pravna snaga nije izmijenjena, pa se dokazi za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza bez obzira na to jesu li oni utemeljeni ex lege ili ex judicio uvijek izdvajaju.

7. ZAKLJUNA OCJENA PREDLOENIH PROMJENA ODREDBE O NEZAKONITIM DOKAZIMA

1. Nezakonitost dokaza pribavljenih krenjem zabrane muenja, okrutnog i neovjenog postupanja (l. 10. st. 2. t. 1. Nacrta):

Posebno isticanje nezakonitosti dokaza pribavljenih krenjem Ustavom, zakonom ili meunarodnim pravom propisane zabrane muenja, okrutnog i neovjenog postupanja u odredbi o nezakonitim dokazima valja ocijeniti kao dobar potez predlagatelja promjena ZKP-a jer se time jasno jo jednom potvruje vrsto stajalite hrvatskog prava da ne postoje okolnosti koje mogu

52 Kaplan, John (1974) The Limits of the Exclusionary Rule, Stanford Law Review, Vol. 26, No 5, 1027-1055, 1036.

1002


opravdati ili barem ispriati krenje nekih temeljnih ljudskih prava. U konkret-nom sluaju to je pravo na ljudsko dostojanstvo koje je rangirano kao najvie pravno dobro i koje ne bi smjelo biti podvrgnuto nikakvom vaganju interesa, ukljuujui i vaganje sa stajalita kaznenog procesnog prava iznimno vanog interesa za efi kasnou kaznenog progona i interesa zatite okrivljenikovih prava i sloboda. Analiza sluaja Daschner iz njemake sudske prakse pokazala je da bezuvjetna nepovredivost ljudskog dostojanstva ne smije biti dovedena u pitanje ni kad je rije o spaavanju ivota nedune rtve te da je to jedini ispravan put svake drave koja eli ostati vjerna temeljnim pravnodravnim naelima. Bilo kakva iznimka, pa i u sluaju prijetnje muenjem, bila bi velik rizik od moguih zlouporaba i izlazak na vrlo sklizak teren.

2. Doputenost dokaza pribavljenih povredom prava obrane, prava na do-stojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota, ako su takvi dokazi pribavljeni radnjom za koju je prema Kaznenom zakonu iskljuena protupravnost (l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta):

Ova nova odredba o iznimno doputenim nainima pribavljanja dokaza namee sudovima vrlo sloenu zadau koja zahtijeva da se najprije utvrdi da su pribavljanjem dokaza ispunjena obiljeja odreenog kaznenog djela i da su ostvarene sve pretpostavke nekog razloga iskljuenja protupravnosti, a isto-dobno da se ne radi o svim drugim sluajevima nezakonitosti dokaza iz l. 10. Nacrta. Kaznenopravna teorija doputa mogunost pozivanja tijela dravne vlasti na ope razloge iskljuenja protupravnosti (u pravilu na nunu pomo i krajnju nudu koja iskljuuje protupravnost) samo u iznimnim sluajevima jer su pravila njihova ponaanja, ukljuujui i doputeno zadiranje u temelj-na ljudskih prava (npr. kod uporabe vatrenog oruja, uhienja, oduzimanja predmeta, pretrage, nadzora i tehnikog snimanja) poblie regulirana poseb-nim propisima u okviru kojih je zakonodavac ve uzeo u obzir i uravnoteio konfl ikt izmeu javnog interesa i zatite individualnih prava. Prijeporno je to se doputa iskljuenje protupravnosti u sluajevima pribavljanja dokaza povredom ljudskog dostojanstva, kojeg je zatita kod nezakonitosti dokaza pribavljenih povredom zabrane muenja, okrutnog ili neovjenog postupanja neupitna. Konano, s obzirom na to da su naini pribavljanja dokaza u l. 10. st. 3. t. 1. Nacrta odreeni isto kao i u l. 10. st. 3. t. 2., otvara se i problem mogueg preklapanja tih dviju odredba.

3. Doputenost dokaza pribavljenih povredom prava obrane, prava na do-stojanstvo, ugled i ast te prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog ivota, u postupku za teke oblike kaznenih djela za koja se provodi redoviti kazneni postupak kod kojih je povreda prava, s obzirom na jakost i narav, bitno manja u odnosu na teinu kaznen

Documents

Djurdjevic Bojanic