Divljenje Nelsona Mandele, prijevod Mario Kopić

8/13/2019 Divljenje Nelsona Mandele, prijevod Mario Kopi

1/22

Jacques Derrida

208

Divljenje Nelsona Mandele

ili zakoni refleksije1

I

Divljenja dostojan Mandela.

Toka, bez usklinika. Ne stavljam ovu toku da bih tako obuzdao entuzijazamili spustio zanos. Umjesto da govorim samo u ast Nelsona Mandele, rei u bez aklamacija i proklamacija neto o njegovoj asti, a da pritom, ako je tomogue, ne zapadnem u uznoenje.

Odavanje poasti, a i ton, bit e valjani ukoliko se pokae da nestrpljivostpitanja, bez kojega nam ne bi bilo dano diviti se, predaju hladnoi jedne analize.

Ma to se govorilo, divljenje rasuuje, opravdava se pred umom, udi se ipita: kako se moe biti Nelson Mandela? Zato izgleda uzoran i dostojandivljenja po onome to misli i govori, to ini ili pati? Zato on sam izgledadostojan divljenja, kao i ono to nosi u svojemsvjedo~anstvu, to je druga rije

za muenitvo, to jest iskustvo njegova naroda?Moj narod i ja, svagda kae, a da pritom ne govori poput nekog kralja.

Zatoizaziva(force) toliko divljenje? Ta rije implicira stanoviti otpor, buduida mu se njegovi neprijatelji dive, a da to ne priznaju. Za razliku od onih koji mu

1

Jacques Derrida: Admiration de Nelson Mandela ou les lois de la rflexion, u:Psych: Inventions

de lautre, Paris: Galile, 1987, str. 453-475.


2/22

Zeni~ke sveske

209

se u njegovu narodu, zajedno s tom nerazdvojnom Winnie, od koje su ga oduvijekuzalud odvajali, dive oni ga se boje. Ako mu se njegovi najljui progonitelji dive,tada je to zacijelo dobar dokaz da on, kako se to kae, izaziva divljenje.

A evo pitanja: odakle potjee ta sila? Kamo ide? Ona se upotrebljava iliprimjenjuje ali na to? Ili radije: to onapregiba(plier)? Kakav oblik prepoznati utom pregibu (pli)? Kakvu crtu?

Tu se ponajprije zamjeuje, recimo to bez druge premise, crta refleksije. Naprvom je mjestu snaga refleksije. Prvo to pada u oi jest da se Mandelino politikoiskustvo ili strast nikada ne razdvaja od teorijske refleksije: o povijesti, o kulturi, anadasve o pravu. Jedna neprestana analiza osvjetljava racionalnost njegovih djela,nastupa, govora, strategija. I prije no to ga je zatvor prisilio na povlaenje (au repli) i za etvrt stoljea zatoenitva nije prestajao djelovati i usmjeravati borbu Mandela je oduvijek bio ovjek refleksije. Kao i svi veliki politiari.

No kroz snagu refleksije da se razabrati jo neto, neto to upozorava nadoslovnost zrcala i scene spekulacije. Neto to ne upuuje toliko na fizike zakonerefleksije koliko na spekularne paradokse u iskustvu zakona. Nema zakona bezzrcala. A u toj upravo preokreuoj strukturi nikad neemo izbjei moment divljenja.

Rei e se: divljenje, kako to ime naznauje, itd. Ne unato njegovu imenui onomu to ono svagda iznosi navidjelo, divljenje ne pripada samo pogledu.Divljenje prenosi osjeaj, uenje, iznenaenje, pitanje pred onim to prelazimjeru: pred izvanrednim, kae Descartes, koji smatra da je divljenje strast,prva od est prvotnih strasti, prije ljubavi, mrnje, udnje, radosti i tuge. Divljenjeomoguuje spoznaju. Izvan njega postoji samo neznanje, dodaje, i divljenje sadri

veliku snagu iznenaenja ili iznenadnog dogaaja (arrivement subit). Zadivljenpogled se udi, propituje svoju intuiciju, otvara se pri svjetlu jednog pitanja, nopitanja koje nije nita manje zaobieno nego postavljeno. To iskustvo puta da gaprome zraka jednog pitanja, to ga ne prijei tu zraku reflektirati. Zraka potjeeiz onoga istog to izaziva divljenje, a potom ga dijeli u spekularnom kretanju kojeizgleda neobino fascinantno.

Mandela biva dostojnim divljenja jer se znao diviti. A to to je znao, znao je u

divljenju. Isto tako, kao to emo vidjeti, fascinira jer je bio fasciniran.


3/22

âsopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

210

Na stanovit nain, koji emo morati razumjeti, on to kaè. Kae ono to ini i onoto mu se dogodilo. Slino svjetlo, reflektirano proimanje, iskustvo kao odlazak-povratak jednog pitanja bilo bi, takoer, prasak/bljesak (lclat) jednog glasa.

Glas Nelsona Mandela na to nas poziva, to od nas zahtijeva, to namnalae? to bi imao s pogledom, refleksijom, divljenjem, hou rei energija togglasa, ali i onoga to pjeva u njegovo ime (posluajte viku njegova naroda kadaprotestira u njegovo ime: Man-de-la!)?

Divljenje Nelsona Mandele, kao da bi se reklo strast Nelsona Mandele.Divljenje Mandele: dvostruki genitiv: divljenje koje potie i divljenje koje osjea.Oba imaju isto arite u kojemu se reflektiraju. Ve sam izrekao svoju hipotezu:postao je dostojan divljenja jer je svom svojom snagom bio zadivljen i jer je svojedivljenje pretvorio u snagu, ustrajnu i nepopustljivu snagu borbe. Suti zakon.Zakon iznad zakon.

Jer, naposljetku, emu se on divi? Jednom rijeju: Zakonu.

A to ga upisuje u diskurs, u povijest, u instituciju, to jest Pravo.

Prvi navod govori odvjetnik tijekom procesa, njegova procesa, procesa ukojemu i on provodi istragu, procesa koji on, u ime prava, vodi svojim tuiteljima:

U ovom ~asu temeljna zada}a mora biti uklanjanje svake rasnediskriminacije i uspostava demokratskih prava na temelju Povelje slobodeîtanjem marksisti~ke literature, u razgovorima s marksistima, stekao samdojam da komunisti zapadni parlamentarni sistem smatraju reakcionarnim i

nedemokratskim. Naprotiv, ja se tom sistemu divim, Magna Carta, Deklaracijaprava i Op}a deklaracija, jesu dokumenti koji demokrati diljem svijeta duboko{tuju: ja se divim neovisnosti i nepristranosti engleske sudske vlasti izazivaju umeni iste osje}aje.

Divi se zakonu, jasno to kae no je li taj zakon, koji upravlja ustavimai deklaracijama, neto to bitno pripada Zapadu? uva li njegova formalnauniverzalnost neko nesvodivo mjesto zajedno s europskom ili anglo-amerikom

povijeu? Ako je tako, trebalo bi svakako jo promisliti tu udnu mogunost:


4/22

Zeni~ke sveske

211

njegov bi formalni karakter bio bitan za univerzalnost zakona, kao i za dogaajnjegove prezentacije u odreenom trenutku i mjestu povijesti. Kako je ondamogue misliti jednu takvu povijest? Ne ostaje li borba protiv apartheida, ma gdjese vodila ili barem ona koju Mandela vodi i reflektira, svojevrsna spektakularna

opozicija, unutarnji rat to ga Zapad vodi unutar sebe sama, u svoje vlastito ime?Ne ostaje li nekom unutarnjom proturjenou koja ne trpi ni radikalnu drugost niistinsku nesimetrinost?

U tom obliku jedna takva hipoteza sadri jo uvijek i previe nejasnih pretpostavki.Kasnije emo ih pokuati razaznati. Zadrimo se zasad na neogranienoj, ali ujednoi najpouzdanijoj evidenciji: ono emu se Mandela divi i emu kae da se divi jesttradicija koju inaugurira Magna Charta, Deklaracija o pravima ovjeka u svimnjegovim razliitim oblicima (esto se poziva na dostojanstvo ovjeka, na ovjekadostojnog tog imena): to je, takoer, parlamentarna demokracija, ili poblie,doktrina razdvojenosti vlasti, neovisnost sudstva.

No ako se on divi toj tradiciji, je li njezin nasljednik, puki nasljednik? Da ine, ovisno o tomu to tu podrazumijevamo pod nasljeem. Moemo smatratinasljednikom nekoga tko uva i reproducira, ali isto tako i nekoga tko uvaava

logikuostavtine i ako se prui prilika, okree je protiv onih koji sebe smatrajunjezinim uvarima, tko tovie nasuprot uzurpatorima objelodanjuje ak onoto u nasljeu jo nikad nije vieno, tko neuvenim ~inomrefleksije daje ivotonome to nikad nije ugledalo svjetlo dana.

II

Ta neumitna logika refleksije bila je isto tako Mandelina praksa. Evo barem

dva znaka:A.Prvi znak. Afriki nacionalni kongres, iji je bio jedan od voa, nakon to mu

je pristupio 1944. godine, preuzima nasljee South African National Congressa.No struktura ovoga potonjeg ve je odraavala strukturu amerikog Kongresa iDoma lordova. Dakle, ve je tada paradigma parlamentarna demokracija kojojse Mandela divi. Povelja slobode, koju proglaava 1955., takoer iskazujedemokratske principe nadahnute Opom deklaracijom o ljudskim pravima.

Mandela ipak, s uzornom strogou, odbija saveznitvo bez ogranienja s Bijelim


5/22


6/22

Zeni~ke sveske

213

Mandela e nas esto podsjetiti na Rousseaua, premda ga nikada ne citira. Ion tako osporava vlast, zakonitost, ustavnost Ustava. Dakle, odbija prijedlog isaveznitvo Bijelih liberala koji se ipak bore protiv apartheida nastojei posvepotovati zakonski okvir:

Kredo liberala sastoji se u upotrebi demokratskih i ustavnih sredstava,odbacuju}i pritom razli~ite forme totalitarizma: fa{izam i komunizam. Govoriti odemokratskim i ustavnim sredstvima osnovano je samo kad jedan narod ve} u`ivademokratska i upravna prava. To nema nikakvog smisla za one koji ih ne koriste.

to Mandela protustavlja nasilju bijele manjine koja je u korist jednog jedinogetno-nacionalnog entiteta ustanovila navodno demokratski zakon? itav narod,a to znai drugi etno-nacionalni entitet, drugu narodnu cjelinu, sainjenu od svihgrupa koje naseljavaju teritorij zvan Juna Afrika, raunajui tu i bijelu manjinu. Tajdrugi entitet mogao se i u budunosti e se moi ustanoviti kao subjekt Drave iliUstava June Afrike samo jednim performativnim aktom. A taj se nee pozivatini na kakav prethodni temeljni zakon, nego jedino na zemljopisno i demografskorezanje (dcoupage), koje je u velikoj mjeri izvela bijela manjina putem kolonizacije.Ta injenica ostaje neizbrisiva. Nedvojbeno, volja itavog naroda, u svakomsluaju opa volja, morala bi u sebi reducirati svako empirijsko odreenje. Baremje takav njezin regulatorni ideal. Tu on ne izgleda u veoj mjeri dostian negodrugdje. Definicija itavog naroda biljei i dakle izgleda reflektira dogaajtog nasilja koji je bila bijela okupacija, a potom stvaranje Junoafrike Republike.Kako je bez tog dogaaja mogue prepoznati i najmanji odnos izmeu ope voljei onoga to Povelja slobode naziva voljom itavog naroda? Paradoksalno, narodbivstvuje okupljen nasiljem koje mu je naneseno i koje ga tei dezintegrirati ilidestrukturirati zauvijek, sve do njegova najvirtualnijeg identiteta. Taj fenomen

obiljeuje utemeljenje gotovo svih Drava nakon kolonizacije. Mandela to zna:apsolutna uspostava jedne Drave, ma kako ona bila demokratska, ak i kad izgledada se ravna prema naelu jednakosti sviju pred zakonom, ne moe pretpostavljatiprethodnulegitimnostjednog nacionalnog entiteta. Isti je sluaj i s prvim Ustavom.Totalno jedinstvo naroda utvruje se po prvi put samo ugovorom formalnim ilineformalnim, pisanim ili nepisanim koji ustanovljava neki temeljni zakon. Notaj ugovor potpisuju de factosamo pretpostavljani predstavnici pretpostavljenogitavog naroda. Taj temeljni zakon ne moe naprosto prethoditi, ni de factoni de

jure, onome to ga ujedno ustanovljava i pretpostavlja, to ga projektira i reflektira!


7/22


214

On ne moe prethoditi tom izvanrednom performativu kojim jedan potpis samomesebi daje punomo potpisivanja, jednom rijeju, ozakonjuje se svojom vlastitomvoljom (de son propre chef), bez jamstva nekog preliminarnog zakona. To nasiljei tu autobiografsku fikciju nalazimo na djelu u onome to se naziva individualna

autobiografija, kao i na poetku povijesti Drava. U sluaju June Afrike fikcijase sastoji u sljedeem i to je fikcija nasuprot fikciji: jedinstvo itavog narodanije se moglo slagati s cijepanjem to ga je izvela bijela manjina. Ono bi sadamoralo konstituirati cjelinu (bijela manjina + stanovnici June Afrike) ija sekonfiguracija moe konstituirati, i u svakom sluaju identificirati, samo polazei odmanjinskog nasilja. To to se ona otada moe njoj protustaviti nita ne mijenja utom neumoljivom protuslovlju. itav narod, jedinstvo svih nacionalnih grupa,pribavit e sebi zakonsku egzistenciju i silu samo aktom na koji se upravo pozivaPovelja slobode. Ona govori u prezentu, sadanjosti za koju se pretpostavljada je zasnovana na deskripcijijedne prole datosti koja bi morala biti priznata ubudunosti, a isto tako govori i u futuru koji ima vrijednostpreskripcije:

Ju`na Afrika pripada svim njezinim stanovnicima, i bijelcima i crncima.Nijedna se vlada ne mo`e oslanjati na vlast koja nije utemeljena na volji ~itavognaroda.

- Narod }e vladati.

- Sve nacionalne grupe u`ivat }e ista prava.

- Svi }e biti jednaki pred zakonom.

Povelja ne anulira utemeljujui in zakona, taj in koji je nuno po sebi zakonit

i koji, sve u svemu, ustanovljava Junu Afriku, i koji moe postati zakonit samonaknadno, naime ukoliko ga ratificira pravo meunarodne zajednice. Ne, Poveljaga iznova utemeljuje, ona u svakom sluaju smjera ponovno ga utemeljiti,

reflektiraju}iprotiv bijele manjine naela za koje je ona tvrdila da je nadahnjuju,premda ih je de factoneprestance iznevjeravala. Demokracija da, Juna Afrika da, ali ovaj put, kae Povelja, itav narod morat e sadravati sve nacionalnegrupe: takva je sama logika zakona na koji se bijela manjina posebice voljelapozivati. Na tako razgranienom teritoriju, sva ljudska bia, svi ljudi dostojni tog

imena, postat e tada stvarni subjekti zakona.


8/22

Zeni~ke sveske

215

Drugi znak. Izraeno divljenje prema parlamentarnom modelu demokracijeanglo-amerikog tipa, prema razdvojenosti vlasti, vjernost (odanost) Poveljesvim principima takve demokracije, logika radikalizacije koja same ove principeprotustavlja zapadnim podupirateljima apartheida sve to bi se moglo prikupiti

u nasilje jednog jednostavnog spekularnog preokretanja: borba crne zajednicevodila bi se u ime prenesenog zakona i modela koju bi u prvom redu iznevjeravalinjezini pravi prenositelji. Zastraujua nesimetrinost. No izgleda da se ona reduciraili da se radije sama reflektira dotle da izmie svakom objektivnom predstavljanju:ni simetrinost ni nesimetrinost. I to zato to ne postoji prenoenje, izvor kojibi se naprosto mogao doznaiti povijesti zakona, nego samo jedan reflektirajuidispozitiv, s projekcijom slika, obrtanjem smjera,izlo`eno{}u bestemeljnosti(misesen abme), uincima povijesti na zakon ija se struktura i povijest zasnivaju nauklanjanju (emporter) izvora. Jedan takav dispozitiv ovom rijeju elim rei samoto da X nije neto prirodno, to ga onda definira nuno kao artefakt to je iziao izljudskih ruku nije predstavljiv u objektivnom prostoru. I to zbog bar dva razlogato u ih prikazati na sluaju koji nas zanima.

A. Prvi razlog, dakle, tie se strukture zakona, principa ili modela koje smorazmatrali. Ma kakvo bilo povijesno mjesto njezina nastanka ili formuliranja,njezina objavljivanja ili prezentacije, takva struktura tei univerzalnosti. Upravoje to njezin, ako moemo tako rei, intencionalni sadraj: njezin smisao zahtijevada ona neposredno prekorauje povijesne, nacionalne, zemljopisne, kulturnegranice svog fenomenalnog izvorita. Sve bi moralo poeti iskorjenjivanjem.Potom bi se te empirijske granice pokazale kao empirijske sluajnosti. One bi akmogle prikrivati ono to izgleda putaju pokazati. Tako moemo misliti da bijelamanjina June Afrike prikriva bit princip na koje tvrdi da se poziva; ona ihprivatizira, partikularizira i dakle urazumljuje (les arraisonne) protiv njihovaraison

dtre, protiv samog (raz)uma. Zauzvrat, u borbi protiv apartheida, refleksijao kojoj govorimo objelodanjivala bi ono to vie nije bilo vidljivo u politikojfenomenalnosti kojom vladaju bijelci. Ona nas prisiljava vidjeti ono to se vie nevidi ili ono to se jo ne vidi. Tei bijelcima otvoriti oi, ono vidljivo ne reproduciranego proizvodi. Ta refleksija prua vienju jedan zakon, doim uistinu ini netovie od reflektiranja, budui da je taj zakon u svojoj fenomenalnosti bio nevidljiv.Prenosei nevidljivo u vidljivo, ta refleksija ne proistjee iz vidljivog, prolazi krozsam razum. Jo odreenije, omoguuje razumijevanje onoga to prelazi razum i

to je primjereno jedino umu. To je prvi razlog (raison). Sam um (raison).


9/22


10/22

Zeni~ke sveske

217

To je dru{tvo sadràvalo jo{ veliki broj primitivnih ili slabo razra|enihelemenata i u sada{njem trenutku ono ne bi bilo upotrebljivo, ali ono je sadràvalo

zametke revolucionarne demokracije, u kojoj vi{e ne}e biti ni ropstva ni kmetstva,i iz koje }e siroma{tvo, nesigurnost, bijeda biti protjerani ()

Nacionalni Afri~ki kongres bio je ~vrsto uvjeren da se svi ljudi, neovisnoo tome koje su nacionalnosti i neovisno o boji njihove koè, svi ljudi ~ija jedomovina Ju`na Afrika i koji vjeruju u jednakost i demokratske principe, moraju

smatrati Afrikancima. Bio je uvjeren da svi Ju`noafrikanci moraju imati mogu}nostìvjeti slobodno, na temelju pune jednakosti prava i izgleda

Ono to izgleda da fascinacija objelodanjuje, ono to mobilizira i imobiliziraMandelinu pozornost, nije samo parlamentarna demokracija, iji se princip

primjerice (par example), ali ne i uzorno (exemplairement) pokazao na Zapadu.To je prijelaz koji je ve} virtualno, ako tako moemo rei, od parlamentarne narevolucionarnu demokraciju: drutvo bez klasa i privatnog vlasnitva. Dakle,uspijevamo uvidjeti taj dodatni paradoks: efektivno ostvarenje, ispunjenjedemokratske forme, stvarnoodreenje formalnosti, ostvarit }e seu prolostitog ne-zapadnog drutva, samo pod vidom (sous lespce) virtualnosti, drugimrijeima, zametaka. Mandela se preputa fascinaciji onim to unaprijedvidi da se reflektira, onim to se jo ne vidi, onim to pred-via: autentinojrevolucionarnoj demokraciji koju mu je, uzevi sve u obzir, angloameriki Zapadisporuio kao nekompletnu, formalnu, dakle i potencijalnu. Potencijalnostnaspram potencijalnosti, mo naspram moi. Jer ako se divi najzapadnijemsistemu, objavljuje takoer svoje divljenje, a to su opet njegove iste rijei,strukturi i organizaciji afrikih drutava u ovoj zemlji. Posrijedi je zametak ipreformuliranje, shodno istoj logici ili istoj retorici, nekoj vrsti genoptike. Figure

afrikog drutva imaju sve odlike onoga to e doi, objelodanjuju ono to ostajejo nevidljivo u svome povijesnom fenomenu, to jest drutvo bez klasa i krajeksploatacije ovjeka od strane ovjeka:

Danas me privla~i ideja dru{tva bez klasa, privla~nost koja dijelom potje~e izmarksisti~kog {tiva, a dijelom iz mog divljenja strukturi i organizaciji starih afri~kihdru{tava u ovoj zemlji. Zemlja koja je tada bila glavno sredstvo proizvodnje,

pripadala je plemenu, nije bilo ni bogatih ni siroma{nih, ni eksploatacije ~ovjeka

od strane ~ovjeka.


11/22


218

III

U svakom smislu tog izraza, Mandela dakle ostaje ~ovjek zakona. Svagda sepozivao na pravo, ak i ako se, prividno (pojavno) morao protustaviti ovoj ili onoj

odreenoj zakonitosti, i ak iako su stanoviti suci, u danom trenutku, od njeganainili nekog izvan zakona.

Ponajprije, bio je ovjek zakonapo vokaciji. S jedne strane, svagda se pozivana zakon. S druge strane, svagda se osjeao privuenim, pozvanim od zakonapred kojim su htjeli da se pojavi. Uostalom, taj je dolazak prihvatio, premda je nato bio prisiljen. U tome je vidio priliku, ne usuujem se rei{ansu. Zato{ansu?Neka se proita iznovice njegova obrana, koja je zapravo optuba. Tu emopronai politiku autobiografiju; njegovu i njegova naroda, koje su nerazdvojne.Ja se te biografije utemeljuje i opravdava rezonira i potpisuje u ime nas.Svagda kae moj narod, kao to smo to ve naglasili, a napose kada je posrijedisubjekt koji je odgovoranpred zakonom:

Optu`uju me da sam poticao narod da po~ini prekr{aj: da protestira protivzakona koji je uspostavio republiku u Ju`noafri~koj uniji, zakona pri ~ijemusvajanju mi nismo imali ni najmanje udjela, niti moj narod niti ja. No kad Sud

bude izricao presudu, morat }e zapitati tko je istinski odgovoran za prekr{aj:jesam li to ja? Nije li prije odgovorna vlada koja je proglasila taj zakon, znaju}idobro da se njezin narod ve}ina gra|ana ove zemlje protivi i da mu je

svaka zakonska mogu}nost da to protivljenje iska`e bila uskra}ena prethodnimzakonskim propisima i njihovom {irokom primjenom?

Tako se pojavljuje on sam. Pojavljuje se kao njegov narod,pred zakonom. Pred

zakonom koji on nedvojbeno priznaje u ime nadmonijeg zakona, za koji izjavljujeda mu se divi i pred kojim prihvaa pojaviti se. U takvom prikazu sebe samaopravdava se time to sabire svoju povijest koju reflektira u jednom jedinomaritu i povijest svojeg naroda. Pojavljivanje: oni se pojavljuju skupa: on sepribire pojavljujui se pred zakonom kojeg poziva pred sud isto toliko koliko i zakonnjega. No on se ne pojavljuje imajui u vidu opravdanje koje bi moglo uslijediti. Toprikazivanje sebe nije u slu`bizakona, nije neko sredstvo. Izlaganje te povijesti jestopravdanje, mogue je i ima smisla samo pred zakonom. On je to to jest, Nelson

Mandela, on i njegov narod su prisutni samo u tom kretanju pravde.


12/22

Zeni~ke sveske

219

Sjeanja i priznanja odvjetnika. Zapravo, on priznaje, opravdavajui gaposve, odnosno preuzimajui odgovornost za njega, prijestup u odnosu nazakonitost. Uzimajui za svjedoka itav ljudski rod, obraa se univerzalnojpravdi. Otuda taj paradoks: moemo zamijetiti svojevrsno radosno treperenje u

prii tog muenika. I vjerujemo da kadto moemo u tim ispovijestima razaznatiRousseauov akcent, glas koji nas ne prestaje pozivati na glas savjesti, naneposredan i nepogreiv osjeaj pravde, na taj zakon iznad svih zakona, koji unama govori prije nas jer je upisan u naem srcu. U istu tradiciju smjeta se ikategoriki imperativ, moral nesumjerljiv s uvjetnim hipotezama i strategijamainteresa, kao figurama ovog ili onog graanskog zakona:

Va{a visosti, ne vjerujem da Sud, odre|uju}i mi kaznu za djelo koje sampo~inio, smije gajiti nadu da ta prijetnja prije~i ljude odlu~ne u nakani dau~ine ono {to su sebi postavili kao zaklju~ak. Povijest pokazuje da sankcije neobeshrabruju ljude kada je posrijedi njihova savjest

Ma kakva presuda bila, ovaj Sud mo`e biti siguran da }u ja nastaviti slu{atiglas svoje savjesti. Rasna me mr`nja uvijek potresala i ja }u nastaviti borbu protivtih nepravdi sve dok one kona~no ne budu ukinute

Mi djelujemo ne osvr}u}i se na zakon, i mi to znamo, ali mi za to nismoodgovorni: valjalo nam je izabrati izme|u poslu{nosti zakonu i poslu{nosti savjesti

Imali smo pred sobom novi konflikt izme|u zakona i na{e savjesti. Prednezainteresirano{}u {to je pokazala vlada za na{e kritike i na{e sugestije, {tosmo trebali ~initi ? Poslu{ati zakon koji inkriminira delikt protesta i tako izdati na{auvjerenja? Ili, naprotiv, poslu{ati na{u savjest ?... Pred takvom dilemom, pravedni

ljudi, odlu~ni ljudi, ~asni ljudi mogu dati samo jedan odgovor: moramo slu{atina{u savjest, ne brinu}i pritom o neugodnim posljedicama {to bismo ih moglisnositi. ^lanovi komiteta, i ja sam kao tajnik, poslu{ali smo na{u savjest.

Savjest i svijest o zakonu jedno su te isto. Predstavljanje sebe samog ipredstavljanje naroda jedna su te ista povijest i refleksija. U oba sluaja, kakosmo ve rekli, posrijedi je jedno jedino i dvostruko arite. A to arite je aritedivljenja, jer ta se svijest prezentira, pribire, zadobiva tako to se reflektira pred

zakonom. to znai, ne zaboravimo, pred onim dostojnim divljenja.


13/22


14/22

Zeni~ke sveske

221

Da ne bi sluala, bijela vlada zahtijeva da joj se pie. No ona tako nenamjerava odgovoriti, a ponajprije ne itati. Mandela podsjea na pismo to ga jeAlbert Luthuli, tadanji predsjednik ANK-a uputio premijeru J. G. Strijdomu. Bila jeto dugaka studija o postojeoj situaciji, popraena zahtjevom za konzultacijama.

Odgovoru ni traga ni glasa.

Pona{anje bijele vlade prema mojemu marodu i njegovim te`njama nijesvagda bilo takvo kakvo bi moralo biti, niti takvo kakvo bismo s pravom o~ekivaliod tako civiliziranih osoba: pismo vo|e Luthulija ostalo je bez odgovora.

Bijela vlast ne smatra se dunom odgovoriti, ne smatra se odgovornom predcrnim narodom. Crni narod se ak moe uvjeriti nekom povratnom potom iliznakom da se na drugoj strani uobliila neka slika o njemu, koja bi mu potom bilana neki nain vraena. Jer se bijela vlast ne zadovoljava time to ne odgovara. Onaini neto jo gore: ona ak ne potvruje ni prijem. Nakon Luthulija to je iskusioi Mandela. Pisao je Verwoerdu da bi ga obavijestio o rezoluciji koju je izglasaoakcijski komitet iji je bio tajnik. Mandela takoer zahtijeva sazivanje nacionalneKonvencije prije roka odreenog rezolucijom. Ni odgovora ni potvrde prijema:

U civiliziranoj zemlji smatralo bi se uvredljivim kad vlada ne bi potvrdila prijemtakve prirode, kad ~ak ne bi uzela u razmatranje zahtjev koji je postavilo tijelo

koje okuplja najzna~ajnije osobe i vo|e najbrojnije zajednice u zemlji: jo{ jednomje stav vlade bio ispod onoga {to bi se moglo o~ekivati od civiliziranih ljudi. Ami, afri~ki narod, ~lanovi Kongresa nacionalne akcije, mi koji imamo golemuodgovornost da za{titimo interese afri~kog naroda, mi se moramo suo~iti s novim

sukobom izme|u zakona i na{e savjesti.

Ne potvrditi prijem znai iznevjeriti zakone utivosti, ali ponajprije zakoneciviliziranosti: to je divlje ponaanje, povratak u prirodno stanje, pred-drutvenufazu u dobaprije zakona. Zato vlada pribjegava tome neciviliziranom postupku?Zato to ona veinu naroda, najbrojniju zajednicu, smatra neciviliziranom, prijeili izvan zakona. inei to da bi tako jednostrano prekinuo prepisku Bijelacvie ne potuje svoj vlastiti zakon.

Mo`da }e nam Sud prigovoriti da smo, slu`e}i se na{im pravom na protest,

kako bi nas saslu{ali, morali ostati u granicama zakona. Odgovorit }u da je


15/22


222

vlada ta koja zakon primjenjuje tako {to ga devalorizira, ~ini vrijednim prijezira ida je vlada kriva {to se nitko ne brine da zakon po{tuje. U tom je pogledu moje

iskustvo vrlo pou~no. Vlada je upotrijebila zakon da bi me ometala u privatnomìvotu, u mojoj karijeri i politi~kom djelovanju: ona ga je upotrijebila upravo tako

da u meni izazove dubok prezir prema zakonu.

Taj prezir prema zakonu (obrnuto simetrian potovanju moralnog zakona Kant bi rekao: Achtung/Verachtung) nije, dakle, njegov, Mandelin prezir.On optuujui, odgovarajui, potvrujui prijem, u neku ruku reflektira prezirbijelaca prema njihovu vlastitom zakonu. Vazda je to refleksija. Oni koji su gajednog dana stavili izvan zakona jednostavno nisu na to imali pravo: oni su vesebe stavili izvan zakona. Mandela analizira i reflektira to biti-izvan-zakona u imekojeg on nee biti osuen, nego progonjen, unaprijed osuen, unaprijed smatranzloincem, kao da je u ovom procesu bez kraja proces ve odran prije istrage,premda ga odgaaju unedogled.

Zakon èli da budem kriv ne zbog onoga {to sam u~inio, nego zbog idejakoje sam branio. Tko bi se za~udio {to u tim uvjetima ~ovjek vrlo brzo postanenetko izvan zakona? Koga ~udi {to ~ovjek kojeg su izbacili iz dru{tva izabirevoditi ìvot nekoga tko je izvan zakona, kao {to to ja ~inim ve} nekoliko

mjeseci prema svjedo~enjima iznesenima pred ovim Sudom? No doga|ase a to je bio moj slu~aj da se ~ovjeku uskra}uje pravo na normalanìvot i da je on onda prisiljen prihvatiti egzistenciju izvan zakona zbog jednogjedinog razloga naime, zbog toga {to je vlada u ime zakona proglasila da gatreba staviti izvan zakona.

Dakle, Mandela optuuje vladu da nikad ne odgovarai da pritom od crnaca

zahtijeva da ute i da se slue dopisivanjem: pomirite se s dopisivanjem i s timda samo vi piete pisma!

Zlokobna ironija jednog kontrapunkta: nakon presude Mandela je dvadesettri sata dnevno izoliran u kaznionici u Pretoriji. Zaposlili su ga da ije potanskevree.


16/22


17/22


224

tie se njihova tumaenja zakona, tog umnoavanja pravnih dispozitiva, ije jeslovo predodreeno protusloviti duhu zakona. Primjerice, zbog boje svoje koei pripadnosti ANK-u, Mandela ne moe imati ured u gradu. Za razliku od svihpriznatih bijelaca, njemu je za to potrebna posebna dozvola vlade u skladu s

Urban Areas Act. Dozvola je uskraena. Tako Mandela mora raditi u tamonjemrezervatu koji je teko dostupan onima u gradu kojima su njegovi savjeti potrebni.

Od nas se tra`i da se prestanemo baviti na{im zanimanjem, da prestanemodavati usluge na{im zemljacima i da, sve u svemu, izgubimo dobit svih na{ih

godina u~enja. Nijedan odvjetnik dostojan tog imena ne bi na to dragovoljnopristao. Posljedica je toga da godinama ilegalno imamo urede u gradu. Za sveto vrijeme opasnost pra}enja i progona visjela je nad glavom. Mi djelujemo neosvr}u}i se na zakon i mi to znamo, ali mi za to nismo odgovorni: valjalo nam

je izabrati izme|u poslu{nosti zakonu i poslu{nosti savjesti Smatrao sam dami ne samo moj narod, nego isto tako i moje zanimanje pravnika, kao i pravda~itavog ljudskog roda, stavlja u zada}u boriti se protiv te duboko nepravednediskriminacije koja je u protuslovlju s tradicionalnim shva}anjem pravde, kakvom

se u~imo na na{im univerzitetima.

ovjek zakona po vokaciji: vrlo bismo pojednostavnili stvar kad bismo rekli daon potivanje zakona i stanovit kategoriki imperativ smjeta iznad profesionalnedeontologije. Profesija pravnika nije poput svakoga drugog zanimanja. Moglobi se rei da ona pretvara u profesiju ono na to smo svi mi obavezni izvan sameprofesije. Pravnik je strunjak potovanja ili divljenja, on sebi sudi ili se preputasuenju s dodatnom strogou. Dakle, Mandela mora unutar profesionalnedeontologije pronai najbolji razlog da ne udovolji kodeksu zakonodavstva kojeje ve iznevjerilo naela svake valjane profesionalne deontologije. Kao da on

refleksijom mora nadoknaditi, nadomjestiti, rekonstruirati, dodati jedan viakdeontologije ondje gdje su se bijelci konano pokazali manjkavima.

On dakle u dva navrata priznaje stanovit prezir prema zakonu (to je njegovizraz) da bi svojim protivnicima pruio zrcalo u kojem se oni moraju prepoznatii vidjeti kako se u njemu reflektira njihov vlastiti prezir prema zakonu. No sovim dodatnim preokretanjem: na Mandelinoj strani prezir oito znai suviakpotivanja (un surcrot de respect) zakona.


18/22

Zeni~ke sveske

225

No ipak on ne optuuje svoje suce, ne optuuje ih neposredno, barem ne utrenutku kad se pojavljuje pred njima. Nedvojbeno, on ih najprije nee priznati:s jedne strane Sud u svojem sastavu nema ni jednog crnca i ne prua nikakvojamstvo o nunoj nepristranosti (Junoafrika vlada tvrdi da se Opa povelja o

pravima primjenjuje u ovoj zemlji, ali uistinu jednakost pred zakonom ne postojiu onome to se odnosi na moj narod). S druge pak strane, pokazuje se da jepredsjednik, izmeu zasjedanja, i dalje u kontaktu s politikom policijom. Nokad se naao pred sucima budui da to nepriznavanje dakako nije uvaeno Mandela vie ne sudi sudu. Ponajprije, on i dalje u dubini due gaji to uvaavajuedivljenje prema onima koji obavljaju jednu, u njegovim oima asnu ulogu, kaoi prema dostojanstvu suda. Potom, potovanje pravila doputa mu potvrditiidealnu zakonitost instance pred kojom on, takoer, ima potrebupojaviti se. eliiskoristiti priliku, ne usuujem se rei{ansu, koju mu prua taj proces; priliku da

govori, da svojemu govoru dade javnii virtualno univerzalni prostor odjeka. Usvakom sluaju potrebno je da njegovi suci predstavljaju univerzalnu instancu.Tako e im se moi obratiti, premda stalno govorei preko njihovih glava. Tajdvostruki dispozitiv Mandeli omoguuje prikupiti smisao svoje povijesti svojepovijesti i povijesti svojega naroda da bi je artikulirao u koherentnoj prii. Slikaonoga to spaja njegovu povijest s povijeu njegova naroda mora se formiratiu tome dvostrukom aritu koje je ujedno prima (accueille), pribire (recueille) isabirajui je uva (garde) da, nadasve je uva: tu su nazoni suci koji sluajuMandelu, a iza njih, univerzalni sud koji ih visoko i daleko nadilazi. I u jednomasu pronai emo ovjeka i filozofa tog suda. Dakle, jednom e se dogoditiglasan govoriprepiska, pisani tekst njegove obrane, koji je takoer i optunica:tu nam se on pojavio i mi ga u tom istom asu itamo.

V

Je li taj ujedno jedinstven i uzoran tekst testament? to je on tijekom sadve dvadeset godina postao? to je povijest uinila, to e povijest uiniti odnjega? A to je sa samim Nelsonom Mandelom? Njegovi se tamniari usuujugovoriti o njegovoj razmjeni, usuuju se pregovarati o njegovoj slobodi! Usuujuse trgovati njegovom i Saharovljevom slobodom!

Postoje naime dva naina primanja testamenta, dva naina prihvaanja

poruke, ukratko, potvrde prijema. Potvrivanje moemo skrenuti prema onome


19/22


20/22

Zeni~ke sveske

227

pamenje, nego i obeanje. Uzorni svjedoci, oni koji omoguuju promiljanjezakona koji reflektiraju, jesu oni koji u stanovitim situacijamane po{tujuzakon.Oni su pokadto rastrgnuti izmeu savjesti i zakona, oni pokadto putaju daih osude sudovi njihovih zemalja. Njih ima u svim zemljama, to dokazuje da

je za zakon mjesto njegova pojavljivanja i formuliranja isto tako i mjesto prvogiskorjenjivanja. Dakle, njih ima u svim zemljama, na primjer u Europi, na primjeru Engleskoj, na primjer meu filozofima. Primjer je izabrao Mandela, posrijedi jeengleski filozof, lan Doma lordova Kraljevstva (opet divljenje prema najviimoblicima parlamentarne demokracije), najuvaeniji filozof Zapada, koji je smio,u odreenim situacijama, ne potivati zakon i koji je savjest, zadau, vjeruu pravednost stvari pretpostavljao potivanju zakona. Upravo kroz potivanje onnije potivao: viak potovanja (plus de respect). Moe li se jedan optiki modelravnati prema onome to obeava takva mogunost?

Mandelino divljenje prema Bertrandu Russellu:

Va{a Visosti, usu|ujem se re}i da je ìvot Afrikanaca ove zemlje rastrgan sukobomizme|u savjesti i zakona. Uostalom, to nikako nije svojstveno samo ovoj zemlji.To se doga|a svim savjesnim ljudima. Nedavno je u Engleskoj jedan ~lan Doma

lordova Kraljevstva, Sir Bertrand Russell, vjerojatno najuvaèniji filozof zapadnogsvijeta, bio osu|en zbog djelatnosti iste vrste kao i one koje su mene dovele predvas: zato {to je svoju savjest pretpostavio zapovijedi zakona: protestirao je protiv

politike nuklearnog naoruàvanja koju je usvojila njegova zemlja. On svoju zada}u,svoju vjeru u pravednost stvari koju brani, pretpostavlja toj drugoj kreposti koja jepo{tivanje zakona. On nije mogao postupiti druk~ije nego se suprotstaviti zakonu isnositi posljedice tog postupka. Danas sam ja u istom poloàju kao i mnogobrojniAfrikanci ovdje. Zakon, takav kakav se primjenjuje, takav kakav je propisan u drugom

povijesnom periodu, a posebice zakon kakav je napisala nacionalisti~ka vlada, premana{em mi{ljenju je nemoralan, nepravedan i neodr iv. Na{a savjest nam nare|uje daprotestiramo i da sve upotrijebimo kako bismo ga promijenili.

Protustaviti se zakonu, sada raditi na njegovoj transformaciji: kad jeodluka donesena, nasilju se ne smije pribjegavati bez mjere i pravila. Mandelaminuciozno objanjava strategiju i granice kao reflektirani i nadzirani porast tognasilja. Prva je faza bila ona u kojoj je, premda je svaka opozicija bila zabranjena,

krenje zakona moralo ostati nenasilno:


21/22


228

Na{li smo se u situaciji u kojoj nam je valjalo ili prihvatiti trajno stanjepodre|enosti ili prihvatiti izazov vlade. Odlu~ili smo prihvatiti izazov. Po~eli smokr{iti zakon izbjegavaju}i pritom posve pribjegavati nasilju.

Krenje zakona opet oituje apsolutno potovanje pretpostavljenog duhazakona. No bilo je nemogue zadrati se na tome. Jer vlada je izmislila novezakonske dispozitive kako bi suzbila te nenasilne izazove. Pred tim nasilnimodgovorom, koji je isto tako bio ne-odgovor, prijelaz na nasilje bio je jedini moguiodgovor. Odgovor na ne-odgovor:

I tek kada je vlada pribjegla sili kako bi ugu{ila svaki otpor, odlu~ili smo nanasilje odgovoriti nasiljem.

No tu se nasilje opet i dalje potvruje strogom zakonu, to je strogokontrolirano nasilje. Mandela istie, naglaava te rijei u asu u kojemobjanjava nastanak Umkonto we Sizwe(Udarne snage nacije) u studenome1961. godine. Osnivajui tu borbenu organizaciju, namjerava je podvrgnutidirektivama ANK-a, iji statut propisuje nenasilje. Pred svojim sucima Mandelapodrobno opisuje pravila djelovanja, strategiju, taktiku, a napose ogranienjanaloena borcima: ne ubijati nikoga bilo tijekom priprema za akciju bilo prilikomnjezina izvoenja. Ukoliko priznaje da je pripremao plan za sabotau, tada tonije bilo zbog avanturizma ni zbog ljubavi spram nasilja po sebi. Naprotiv,elio je prekinuti ono to se tako udnovato naziva krugom nasilja, budui dajedno nasilje povlai drugo zato to mu ono odgovara, to ga reflektira, to mualje njegovu sliku. Mandela se trsio ograniiti opasnost od eksplozije nasiljakontrolirajui djelovanje boraca i neprekidno se uputajui u ono to nazivareflektirana analiza situacije.

Hapse ga etiri mjeseca nakon stvaranja Umkonto-a, u kolovozu 1962.U svibnju 1964., na kraju procesa u Rivoniai, osuen je na kazneni pritvor naneogranieno vrijeme.


22/22

Zeni~ke sveske

P.S.

Post-scriptum je za budunost zbog onoga to je u njemu najneizvjesnije.Budui da sam, razumljivo, elio govoriti o budunosti Nelsona Mandele, o

onome to se ne da anticipirati, uhvatiti, zarobiti nikakvim zrcalom. Tko je NelsonMandela?

Nikad neemo prestati diviti mu se, njemu i njegovu divljenju. No jo neznamo komu se u njemu diviti: onome koji e, u prolom vremenu, biti zatvoreniksvoga divljenja ili onome koji e, u pred-buduem vremenu, uvijek biti slobodan(najslobodniji ovjek svijeta, ne recimo to olako) kako bi imao strpljivost svojegdivljenja i kako bi znao, strastveno, emu se treba diviti. Sve do otklanjanja, jojuer, uvjetne slobode.

Jesu li ga, takoer, evo blizu etvrt stoljea, zatvorili u njegovu divljenju? Nijeli to bio sam objektiv objektiv shvaam u smislu fotografije i optikog stroja pravo pogleda/mo kontrole (droit du regard)? Je li se prepustiohapenju?Je li sebe u~iniozatvorenikom? Je li sluajan dogaaj? Moda bismo se trebalismjestiti u jednu toku u kojoj ove alternative gube svoj smisao i postajunaslovi novih pitanja? Potom ta pitanja ostaviti jo otvorenima poput vrata. Onoto ostaje pojaviti se u tim pitanjima, koja nisu samo teorijska i filozofska, jesttakoer Mandelina figura. Tko je to? Tko tu dolazi?

Gledali smo ga kroz rijei koje su pokadto naprava za promatranje, koje to usvakom sluaju mogu postati, ukoliko se toga ne uvamo. Ono to smo opisali,upravo pokuavajui izbjei spekulaciju, bila je svojevrsna velika povijesnapromatranica (mirador). No nita nam ne doputa smatrati zajamenim jedinstvo,

a jo manje zakonitost te optike refleksije, njezinih pojedinanih zakona, Zakona,mjesta njegova ustanovljenja, prezentacije ili otkrivanja, primjerice onoga to seodve brzo sabire pod imenom Zapada. No ne proizvodi li ta pretpostavka jedinstvaneto kao uinak koji tolike sile, svagda, nastoje prisvojiti? Neki vidljivi i nevidljiviuinak, neki uinak poput zrcala koje je isto toliko vrsto kao i zidovi zatvora?

Sve ono to Nelsona Mandelu jo dri izvan naeg pogleda.

S francuskog preveo Mario Kopi}

Documents

Divljenje Nelsona Mandele, prijevod Mario Kopić