UNIVERZITET U SARAJEVUAKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI
Seminarski rad iz predmeta Likovna estetika II na temuDigitalna
kultura
Mentor: Doc.dr. Dubravka Pozderac Lejli Student: Irena Juki
Sarajevo, Juni, 2015.Sadraj
Uvod...........................................................................................................................................
3Pojam kulture i digitalne
kulture................................................................................................
4Pojam
stvarnosti.........................................................................................................................
5Tijela i fiziki
prostor.................................................................................................................
7Digitalna tehnologija i
identitet..................................................................................................
8Uloga umjetnosti u digitalnom
svijetu.....................................................................................
10Zakljuak..................................................................................................................................
12Literatura..................................................................................................................................
13
UvodTeorijske analize kulturnih implikacija digitalne
tehnologije su procvjetale unazad dvadesetak godina. Teoretiari
objanjavaju da raunala ne mogu vie biti koncipirana samo kao
izolirani uredski ureaji. Umjesto toga, digitalna tehnologija i
njezini temeljni konceptualni okviri i socijalno-kulturalna
infrastrukutura duboko utiu na ivot i misao. Ovaj rad se bavi
razmatranjem teorijskih analiza implikacija u nekoliko podruja kao
to su: osnovni pojmovi stvarnosti i nae epistemoloke sposobnosti da
ga poznajemo; znaenje tijela i fizikog prostora u svijetu u kojem
sve vie dominira virtuelni prostor; priroda identiteta i spola;
posebni izazovi s kojima se suoavaju umjetnici koji rade s
digitalnim medijima i koja je uloga umjetnosti u doba nove kulture
ekonomije, gdje se kreativnost izjednaava s kapitalom.
Pojam kulture i digitalne kulture
Rije kultura potie iz latinskog glagola colere, to znai
kultivirati. Prvi ju je koristio rimski dravnik i historiar Marcus
Porcius Cato (234.-149.p.n.e.) u kontekstu kultiviranja (uzgoja)
zemljita (vinograda, vrtova i sl.), iako je cultura agri znailo
brinuti se o, njegovati, mijenjati i poboljavati sirovu prirodu
okruenu ovjekom. Veliku promjenu u znaenju rijei donijela je
Ciceronova (106.-43.p.n.e.) izjava u njegovom radu Tuscalanae
Disputationes, to je bio veliki korak ka formiranju njenog dananjeg
znaenja i koritenja: cultura animi ... philosophia est ili
filozofija je kultiviranje due.ovjek je u isto vrijeme i bioloko i
socijano bie. Njegova kultura su predmeti, alati, odjea, ornamenti,
kostimi, institucije, vjerovanja, obredi, igre, umjetnika djela,
itd., pa ak i jezik koji je omoguio ovjeku da postane socijalno
bie. Postoji vie definicija kulture, a ovdje u ponuditi dvije: -
kultura kao integrirani uzorak ljudskog znanja, vjerovanja i
ponaanja koja zavisi od ovjekovog kapaciteta za uenje i prenoenje
znanja na slijedee generacije; - kultura kao uobiajena vjerovanja,
drutvene norme i materijalna svojstva rasne, religijske ili
socijalne skupine. Razlika izmeu ove dvije definicije je u tome to
se prva odnosi na znanje i prenoenje znanja, a druga se bavi
vrijednostima i usvojenim pravilima u drutvu koja upravlja ljudskim
ponaanjem i odnosima. Prva definicija obuhvaa umjetnost i znanost
kao oblike komunikacije. Umjetnost i znanost mogu utjecati na
ponaanje skupine, kao to znanje moe utjecati na uobiajena
uvjerenja, a razmjer tog uticaja ovisi o sistemima komunikacije, i
o uporabi i sadraju tih oblika komunikacije.Kada govorimo o
kulturi, komunikacija je implicitna. Svako drutvo se konstantno
stvara iznova kroz komunikaciju, konstantno redefinirajui svoju
kolektivnu realnost, svoju kulturu, a kultura je memorija,
kolektivna memorija, ovisna o komunikaciji za svoje stvaranje,
proirivanje, evoluciju i prezervaciju.Veoma je jasno da je kultura
visoko kompleksan koncept koji prolazi kroz promjene koje nastaju
kroz vijekove i koji je razumijevan razliito od razliitih
socijalnih skupina. Digitalna kultura moe se smatrati rastuim
dijelom tradicionalne kulture, koja ne moe biti interpretirana, a
ne moe ni da postoji, sama za sebe. Digitalna kultura je dio
kulture, i moe biti viena kao zbir svih kulturalnih objekata (i
pojmova nastalih iz njih) koji postoje na digitalnoj platformi, bez
obzira da li su stvoreni digitalno ili
digitalizirani.Pojednostavljeno, digitalna kultura moe imati dva
izvora: digitalizacija ve postojeih digitalnih objekata i digitalna
kreacija kulturnih elemenata. Oba ova podruja su veoma raznovrsna i
uzbudljiva, a zahvaljujui dananjoj revoluciji u odnosu na online
sadraj, digitalno stvaranje je dostiglo preovladavajuu ulogu .Ako
malo bolje pogledamo u digitalno okruenje u kojem danas ivimo
vidjet emo da nas u potpunosti obavija digitalne tehnologije su
prisutne u svim aspektima naeg ivota. Danas mi koristimo digitalne
tehnologije bez da ih primjeujemo. Veina oblika masovnih medija,
televizija, sinimana muzika, film, su proizvedeni i distribuirani
digitalno. Ovi mediji poinju konvergirati sa digitalnim formama,
kao to je Internet, World Wide Web, video igrice, da bi proizveli
beskrajni digitalni pejza. Charlie Gere tvrdi da se digitalnost moe
smatrati obiljejem kulture zato to obuhvata oboje, i artefakte i
sistem oznaavanja i komunikacije koja, vrlo jasno, obiljeava na
suvremeni nain ivota od drugih.
Pojam stvarnosti Kroz historiju filozofije, epistemolozi su
raspravljali ovjekovu mogunost da poznaje sr realnosti. Na primjer,
u Platonovoj Alegoriji peine, Platon predpostavlja da se priroda
sastoji od svijeta esencijalnih formi koje se ne mogu savreno
poznavati, kao to su sjene na zidovima peine. U renesansi,
znanstvena misao je umetnula i obnovila vjeru u posmatranje i
razloge, ako tehnike spoznaje stvarnosti. Nekoliko stotina godina
ovu epistemoloku vjeru su potvrivala znaajna praktina i teoretska
dostignua.Poetkom 20.st., fizika i biologija su se naglo
premjestile na svjetove koji nisu dostupni direktnom posmatranju.
Oslanjanje na sofisticirane instrumente i zakljuivanje na osnovu
prethodnih spoznaja, obnovilo je epistomoloke sumnje. Atom i gen
nisu mogli biti vieni. Telekomunikacije su slino predstavile
situacije u kojima se vjera u udaljene stvarnosti morala temeljiti
na elektrtomagnetnu reprodukciju i reperezentaciju. Savremeni
teoretiari govore da su se epistemoloki izazovi jo vie pogorali
razvitkom i irenjem digitalnih tehnologija. Po svojoj prirodi,
digitalna reprezentacija zahtijeva odvajanje od pojava i njihovih
reprezentacija.Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji u kojoj to vie
nazivamo ono to postaje poznato stvarnou, jo vie se udaljavamo od
njega, zato to s vremenom i sve veim brojem sofisticiranih alata,
stvarnost se ini sve vie i vie shvatljivom kao prikazi na ekranima,
prikazi dogaaja koje nikada neemo doivjeti, subatomski sudari, DNA
spirale, kretanje iona unutar sinapsi. Vanu ulogu u kiberprostoru
imaju traumatini prizori koji nam se u stvarnosti nikad nisu
desili, niti smo o njima svjesno fantazirali, no koji jasno
pokazuju da je stvarnost zapravo goli virtualni entitet bez
pozitivne ontoloke opstojnosti (iek). Ono to se ustvari dogaa je da
nae shvatanje svijeta i prirode ne dobivamo izravno, nego iz druge
ruke, kao priu. Iako je informacija iz druge ruke moda i bolja nego
nikakva informacija, interaktivno stajalite iz prve ruke moe
ponuditi dodatne dimenzije iskustva: Mi se koristimo sirovim,
direktnim informacijama u procesu interakcije sa situcijama s
kojima se suoavamo. Rijetko intenzivno, dirketno iskustvo ima
prednost prolaska kroz cjelovitost naih unutarnjih procesa
svjesnog, nesvjesnog, visceralnog i mentalnog i u potpunosti je
provjererno i razvijeno naom prirodom. Procesuirano, probavljeno,
apstrahirano znanje iz druge ruke je obino vie generalizirano i
koncentrirano i obino utie na nas samo intelektualno sa manjkom
balansa i cjelovitosti iskustvenih situacija... Iako mi postojimo
sve vie i vie u oblastima apstraktnog, generaliziranim konceptima i
principima, nai korijeni su u direktnom iskustvu na vie nivoa, kao
i veina nae sposobnosti da svjesno i nesvjesno procjenjujemo
informaciju. Vilem Flusser je jedan od kritiara koji je istaknuo da
su kompjuterski nastali digitalni prikazi estetski primamljivi, i
da su njihovi polihromatski svjetovi srodni umjetnosti i ustvari
lijepi. Flusser se oslanja na njemaku etimologiju rijei
Schein(prikaz) i Schon (lijepo), da bi potkrijepio svoj argument.
On takoer komentira i tendenciju nevjerovanja ovim sintetskim
prikazima i predlae da glavni razlog za zabrinutost nije, kako je
obino pretpostavljano, da su oni magloviti fragmenti nadvijeni u
nitavilo, nego su oni ustvari svijetovi koje smo mi dizajnirali,
vie nego neto to nam je dato, kao to je svijet koji nas okruuje.
Flusser privlai pozornost na tekou, nedvojbeno pogoranu
cyber-kulturom, mirenja sa odsustvom transcedentalnih principa koji
imaju mogunost da odrede ta smo mi i kako bi trebali ivjeti. Na
ljudskim biima je da zamisle, opiu i procijene stvarnost,
razumijevajui dio odigran ne samo njihovim umovima, nego i njihovim
ulima.U eseju Digitalni prikazi, Williem Flusser, sugerira da
gustoa taaka podataka je temeljni kriterij za razlikovanje pravih i
sintetikih svjetova. On napominje da istraivanje obeava da e
nastaviti poboljavati tu gustou do te mjere da ih neemo moi
razlikovati. Epistemoloko pitanje postaje primarno. Nepovjerenje
proizilazi takoer i iz injenice da su umjetni svjetovi djelo
ovjeka.Flusser govori o historiji pokuaja da se sa
prikazima(slikama) predstavi iskustvo. Znanost koristi raunanje i
geometrijske analize da bi predstavila shvatanja. Nastaju sumnje da
su jednadbe nametnute prirodi. Raunalna fleksibilnost raunala
poveava sumnju. S obzirom na to da ne moemo konstruirati ubjedljive
svjetove da predstavljaju teorije, realizacija vodi do radikalne
sumnje: gdje sve, ukljuujui i nas same, moe biti shvaeno kao
digitalni prikaz.(Flusser)Dekonstruirajui historiju prikaza i
reprezentacije, mnogi teoretiari govore o tome kako opadanje vjere
u snagu jedinstvenog stajalita da se utvrdi istina, vodi ka dubljem
propitivanju mogunosti spoznaje stvarnosti. tovie, svijet i
percepcija, temeljni alati spoznavanja stavrnosti,, sami postaju
definirani tehnologijom.Ako postoji zajedniki nazivnik unutar
razliitih diskursa postmoderne, to je onda koncept da se sistem
znanstvenih vizualizacija i bilo kojeg totalizirajueg modela, bilo
stvarnog svijeta ili njegove reprezentacije, ne moe staviti na
svoje mjesto. Nereprezentativno stvarno sudara se sa nereflektivnim
virtualno.(druckrey)Digitalne tehnologije nude nove vrste
fleksibilne kontrole nad percepcijom i reprezentacijom koje jo vie
potkopavaju epistemoloku vjeru. Pojava ne moe biti odvojena od
posmatraa i njihovog posmatrakog prostora. Informacija je tada
plutajua i odupire se fiksaciji.ta je onda uloga umjetnosti u ovom
nesigurnom epistemolokom svijetu? Moemo rei da umjetnosti i mediji
omoguuju snane okolnosti za razumijevanje izvjetaenosti onoga to se
zvalo stvarni svijet i za eksperimentiranje sa efektom posmatraa.
Flusser pretpostvlja da znanost moe mnogo da se shvati kao
umjetnost. Znanstvenici se oslanjaju na digitalizirane podatake,
koji su subjekt radikalne epistemoloke sumnje, inei ih slinim
proizvodima umjetnosti. Niko ne moe potvrditi direktan pristup
stvarnosti. Ono to mi nazivamo svijet, to su naa ula, ne potpuno
istim metodama, procijenila u percepcije, u emocije, elje,
shvatanja, ak i sama ula, su upredmeeni procesi raunanja. Znanost
rauna svijet kao da je ve smiljen. Bori se sa injenicama, sa
izraenim stvarima, ne sa podacima. Znanstvenici su umjetnici
raunala, a rezultati znanosti nisu neki objektivni uvidi, nego
modeli za rukovanje izraunatim. Shvatanje da je znanost oblik
umjetnosti ne poniava umjetnost, ak naprotic: znanost je postala
paradigma za sve ostale umjetnosti (Flusser)Trenutna istraivanja se
pomjeraju na podruja koje e nastavljati da dublje preispituju nau
vjeru u nau percepciju. Na primjer, istraivanja taktilno
sintetikog, kinestetikog i mirisnog iskustva e destabilizirati nau
vjeru u ula u koja smo prije vjerovali, i u preciznu stimulaciju
mozga da generira umjetnu spoznacju prevoenjem sve problematike
percepcije. Iako su ove analize popularne u umjetnostima, mnogi
znanstvenici jo uvijek prihvataju ontoloki status stvarnog svijeta.
Kanoni znanstvene verifikacije omoguavaju metode za poveanje vjere
u vanjske stvarnosti, ak iako ne mogu garantirati njihovo
postojanje. Fenomenoloki doivljaj fizikalnosti stvarnog svijeta i
tjelesnog osjeta bolesti, gladi i smrti, govore mnogo o svijetu van
percepcije. Najbolje je da umjetnost bude na oprezu od preuranjenog
zauzimanja svoga mjesta u ovoj digitalno inspirisanoj debati o
realnosti koja obeava da e se nastaviti i u slijedeim
decenijama.
Tijela i fiziki prostor
Radikalne analize pokazuju da fiziko tijelo i fiziki prostor
postaju sve vie nebitni. Digitalne tehnologije, kao to je virtuelna
stvarnost, dozvoljavaju ljudima da nastane simulirane svijetove
vlastitog dizajna koristei sintetska tijela. Ove virtualne kreacije
mogu modelirati fiziki ili slobodno improvizirati iz mate.
Digitalni prijenosi i teleprisutnost dozvoljavaju ljudima da vide i
djeluju na daljinu, zanemarujui stara ogranienja fizikog prostora.
Kako ljudi provode sve vie vremena u digitalno proizvedenim
okruenjima, ovi svijetovi postaju sve realniji i poveava se njihov
znaaj u ivotima ljudi, tako da se vanost tijela i fizikog prostora
umanjuje.Spekulacija o vezi virtualnosti i fizikalnosti nije nova,
jo se u staroj grkoj pitalo da li da se ukine teatar zbog toga to
je publika postala toliko ukljuena u izmiljene stvarnosti koje su,
ini se, postale nesvjesne za svakodnevnu fiziku realnost. Sline
zabrinutosti su se javljale i kasnije u kontekstu novela, kina i
televizije koji su otimali ljude izvan svakodnevnog
ivota.Tendencija osuivanja fizikog tijela ima druge presedane u
zapadnjakoj tradiciji dualizma uma i tijela. Na primjer, Platon je
osjetio da je tijelo nesavreno i razliito od esencijalnih formi
koje su bile najvaniji aspekti univerzuma. Kranske tradicije
vidjele su tijelo kao distrakciju od pristupanja vanijim duhovnim
problemima, a putovanje na Zemlji, u tijelu i fizikom prostoru, kao
nesretno skretanje na putu ka nebu. U prosvijetljenju, um je uvijek
mnogo vaniji od tijela. Lako je uvidjeti savremenu nadmo virtualnih
tijela i mjesta kao nastvak ovih tema.Frances Dyson dekonstruira
veliki izbor pripovijetki sa interesom u virtualnost i izraz elja
za nove vrste socijalnosti i metafizikog iskustva. Kulturni
imaginarni pogon virtualnosti nastanjuje znatieljni, sofisticirani,
retoriki krajolik, oblikovan beskrajnim permutacijama futuristikih,
liberalnih, psihodelinih, kibernetikih, anarhistikih,
subkulturalnih, utopijskih, mistinih i SF mitologija koje proimaju
kulturu kasnog 20.st. (Dyson)Frances Dyson istrauje auralnost i
fenomenologiju zvuka kao alata za razumijevanje interesa virtualne
stvarnosti. Poput zvuka, virtualna stvarnost omoguuje razmatranje
nedualistikih, nekartezijanskih naina iskustva. Kao virtualnost,
pojmovna nevidljivost, neopipljivost, mnogostrukost, egzistencijal
tok zvuga izaziva razumijevanje stvarnog, temeljenog na vidljivom,
materijalnom i trajnom objektu. Zvuk se ne moe uzeti za blie
ispitivanje, niti se moe odvojiti od unog kontinuuma i dati mu
jednistveni identitet. U stalnom stanju postajanja, zvuk dolazi i
odlazi iz postojanja, na takv nain da remeti ontoloku
reprezentaciju. Isto tako, sasluan izvana i osjeen iznutra, zvuk
zamagljuje razliku izmeu unutranjosti vanjtine tijela, unitavajui
udaljenost izmeu subjekta i objekta, sebe i drugog. (Dyson)Rasprava
govori o mogunostima novih tehnologija za iskustveno istraivanje
postmodernih koncepata tijela i prostora. Neki su obeavajui, neki
su upitni. Virtualna stvarnost daje neku iluziju svjesnosti tijela.
Putnici kroz virtualnu stvarnost su obino prikazani
reprezentacijama tijela u virtualnim svijetovima. Stvarno tijelo je
naputeno, a virtualna stvarnost reafirmira tradicionalne pojmove
prostora i dualzima unato svojoj retorici. Virtualni prostor je
isti platonski prostor, osloboen od prljavtina i neurednih
tjelesnih tekuina... to je jasan nastavak racionalistikog sna o
bestjelesnom umu, dijelu duge zapadnjake tradicije poricanja
tijela. Ovo potvruje kartezijski dualizam, upredmeujui ga u kodu i
hardveru.Frances Dyson posmatra sile unutar tehno-kulture koje
pokuavaju udaljiti istraivake tendencije virtualne stvarnosti i
vratiti ih natrag na tradicionalne konceptualizacije kartezijanskog
prostora, nastanjenog rigorozno ogranienim entitetima.Umjesto
ulaska u slobodni prostor, subjektivnost je rekontekstualizirana
unutar programske mree tehnologije, a elementi koji su ugraeni u
ovu mreu su oni koji pokreu fiksnu i krutu stvarnost, a oni sa
propisanom subjektivnou mogu, kroz virtualnu stvarnost, pokuati
pobjei. Uzronost, linearnost, hijerarhija, diskretna jedinica, id,
pojedinac svi su smjeteni unutar teleologije usmjerene prema
poveanju kontrole nad sistemima reprezentacije.(Dyson)
Gravitaciji i vremenu se moe usprotiviti. Neko moe istraiti
fantazije koje su nemogue u biolokom i materijanom svijetu. Neko se
moe osloboditi iz kartezijanske kutije. Neko moe susresti druge
ljude na jedinstvene naine. Neko moe transformisati neiji identitet
na bezbroj naina.Neki od umjetnika i teoretiara koji dolaze iz
kiberfeministike perspektive gledanja, govore da tehnologije mogu
pruiti zanimljivu kontrapukciju tradicionalnim, modernistikim,
idejama podjele uma/tijela i njihovog unitaristikog sebe. Na
primjer, Catherine Richards predlae da se virtualna stvarnost moe
kretati protiv tradicionalnih granica ega. Temeljei se na
istraivanjima bola Elain Scarry, Diana Gromala predlae da bol
omoguava test za virtualnu stvarnost. Ona nudi intenzivno tjelesno
iskustvo koje je teko dijeliti sa drugima. Bestjelesno iskustvo,
kombinirano sa kvalitetama virtualne stvarnosti koje naizgled ne
repliciraju stvarnost, slui da uznemiri utiske nae veze sa
simbolikim carstvom, kao i sa binarnim um/tijelo, subjekt/objekt i
materijal/nematerijal razlikama. (Gromala)
Digitalna tehnologija i identitet
Nai identiteti, tj. Kako mi definiramo sebe kao jedinstvene
individualce, igra bitnu ulogu u tome ko smo mi i koji smjer
poprima na ivot. Identitet obuhvaa totalitarnost znanja i
razumijevanja koje stiemo o sebi dok se razvijamo, ukljuujui nae
osobnosti, vjetine i kapacitete, intelektualna i fizika svojstva,
interese i veze.Identitet dobivamo na dva naina, prvo dok razvijamo
samosvjesnost, posmatramo i procjenjujemo nae misli, osjeanja i
ponaanje na temelju prijanjih iskustava, sadanjih potreba i buduih
ciljeva. Budui da smo u osnovi socijalna bia i esencijalni dio naeg
razvoja ukljuuje pronalaenje naeg mjesta u socijalnom i kulturnom
kontekstu u kojem ivimo, povratna informacija od tog drutvenog
svijeta igra znaajnu ulogu u evoluciji naih identiteta.Budui da su
se nai drutveni svijetovi dramatino proirili u zadnjoj deceniji, od
obitelji, prijatelja i okruenja sve do skoro beskonanog univerzuma
ljudi, zbog irenja interneta i socijalnih medija, nije teko vidjeti
kako vanjske sile sada dobivaju neproporcionalni uticaj na nae
identitete u usporedbi sa prijanjim generacijama. Ovi socijalni
uticaji, ubrzani nedavnom eksplozijom tehnologije, mogu da oblikuju
nae identitete na naine kojih, veina nas, nisamo ni malo svjesni.
Jedan od najsnanijih naina kojim tehnologija mijenja identitet je
kroz pomak od voenja unutranjim ka voenju vanjskim. Socijalni
faktori su uvijek imali uticaj nad formiranjem identiteta, ali sada
obina prisutnost i sila posljednjih tenolokih napredaka je preuzela
taj uticaj.Identiteti dananjih generacija mladih ljudi ili bilo
koga ko je duboko uronjen u popularnu kuluturu i medije su
oblikovani vanjskim silama na dva naina.Kao prvo, popularna
kultura, kroz stare i posljednje medije, vie ne dri ogledalo da
odraava nae identitete, niti prua povratnu informaciju o tome kako
su utemeljeni nai identiteti u stvarnosti naih ivota. Umjesto toga,
popularna kultura proizvodi portrete onih koje eli da budemo.
Pritiskom na nae najosnovnije potrebe da se osjeamo dobro,
prihvaeno i atraktivno, popularna kultura nam govori u ta treba da
vjerujemo u vezi sebe. Problem je u tome to identitet koji je
oblikovan popularnom kulturom slui svoje najbolje interese vie nego
ono to je najbolje za nas. Osim toga, identitet nije vie
identitet(u smislu nae slike o nama samima), nego je vie identitet
koji je popularnom kulturom projiciran na nas, koji ni na koji nain
nije refleksija onoga to smo mi zapravo.Kao drugo, drutveni mediji
su uzrokovali odmak od izraavanja naih identiteta i stvaranje
fasada temeljenih na osnovu ovih pitanja: Kako e me drugi vidjeti i
Kako mogu postii da e me drugi gledati pozitivno?. U koritenju
socijalnih medija sada cilj za mnoge postaje kako dobiti
prihvatanje, popularnost, status i posredno, samopouzdanje, kroz
svoje profile i objave na drutvenim mreama. Vidimo nae identitete
kao one koje bismo eljeli imati ili koje bismo eljeli da ljudi vide
vie nego ono to smo mi istinski. Tada se osjeama primorano
promovisati te identitete kroz socijalne medije. Linija izmeu osobe
i persone, privatnog i javnog sebe postaje zamagljena ili potpuno
izbrisana a tzv. Identitet postaje sredstvo naeg prihvatanja i
statusa.
Postmoderna misao izaziva tradicionalne koncepte identiteta. Od
prosvjetiteljstva, zapadnjaka kultura se borila za ustanovljenje
individue kao jedinstva, voljnom entitetu sa moima percepcije i
akcije. Lieratura je glorificirala metamorfozu i in samopotvrde i
identiteta pojedinca. Kritika teorija sugerira manje romantian a
vie kompleksan pogled. Identitet pojedinca je fluidan, oblikovan
cirkulirajuim naracijama o spolu, klasi, naciji, historiji,
medijima i situaciji. Digitalna tehnologija ubrzava proces i
omoguava laboratoriju za eksperimente s identitetom. Digitalizacija
informacija prua sjajnu fleksibilnost u reprezentaciji.
Telekomunikacije i online okruenja ukidaju vezu izmeu fizikih osoba
i njihovih komunikacija. Teoretiari su traili da eleboriraju ove
nove poglede identiteta i da analiziraju uticaj digitalnih
tehnologija.Bill Nichols vidi the self, ja ili ego kao potencijalno
zastario koncept. Staro jedinstveno self moda je izgubilo svoju
vanost u svijetu u kojem dominira digitalni prikaz i
ovisnost.Oslobaanje od bilo kojeg literarnog referenta izvan
simulacije, kao to je oslobaanje od kulturne tradicije vezane za
auru i ritual, donosi stvarni proces izgradnje znaenja i socijalne
realnosti u otriji fokus. Ovo oslobaanje takoer potkopava
renesansni koncept pojedinca. (Nichols)U eseju Digitalni prikazi
Flusser povlai analogiju izmeu modernih fiziara i identiteta u
digitalnom svijetu. On napominje da se lini identitet moe gledati
kao konfluirane gustoe informacija, isto kao to se fizika realnost
moe posmatrati kao gustoa taaka materije. Frances Dyson sugerira da
virtualno tijelo koje djeluje u virtualnom prostoru premauje
tradicionalne pojmove granica i poloaja fizikog tijela.Virtualne
online zajednice pozivaju na eksperimetiranja s identitetom. Ove
svijetove su obino uesnici izgradili u letu i dozvoljavaju ljudima
da se predstave na koji god nain ele. Osloboeni su fizikih naznaka
o spolu, godinama, izgledu i mogu imati razliite persone.
Anonimnost dozvoljava ljudima da isprobaju idealizirane i negativne
identitete, da mijenjaju spol ili da se manifestuju sa mnogostrukim
iddentitetima. Komentatori povlae paralelu izmeu online i fizikog
ivota. Sandy Stone, poznata po svom pisanju vezanom za eksperimente
s identitetom, opisuje eksperimentalne mogunosti onlin
prikazivanja: Oni ue kako manipulirati tim osobnostima vade ih iz
kutije, oiste prainu, nose ih, vrate ih natrag u kutiju, sklone ih
i izvade novu.(Stone)U svojim knjigama The Second Self i Life on
the Screen, Sherry Turkle istrauje antropologiju i implikacije
online aktivnosti. Ona vidi da online zajdnice funkcioniraju kao
mjesta za eksperimentiranje s identitetom, neto kao psihoterapija.
Povlai vezu izmeu online eksperimenata sa raznolikosti suvremenih
shvaanja fluidnog postmodernog self.Virtualne persone su objekti
kojima se misli. Kada ljudi usvoje online personu prelaze na drugu
teritoriju. Neki osjeaju neugodan osjeaj fragmentiranosti, neki
osjeaj olakanja. Neki osjete mogunosti za samootkrie, ak i
samotransformaciju... mnoge manifestacije mnogostrukosti u naoj
kulturi, ukljuujui usvajanje online personae, pridonose opem
preispitivanju tradicionalnih, unitarnih pojmova identiteta.
Savremena psihologija je izazvana da konceptualizira zdrave Selfs
koji nisu jedinstveni, nego one koji imaju fleksibilne aspekte
prema svojim mnogim aspektima.Uloga umjetnosti u digitalnom
svijetu
Savremeni svijet suoava umjetnost sa znaajnim izazovima. Kako
mogu umjetnici rjeavati duboke socijalne i kulturne promjene,
implicitne u prednosti digitalne kulture, kao to su uticaj na
koncepte istine, identiteta, tijela, ekonomske strukture
identificirane u prethodnim odlomcima? Kako injenica, da alti
digitalne umjetnosti - isti kao i oni na kojima se temelji
trgovina, vlada, vojne aktivnosti ograniavaju i osnauju digitalnog
umjetnika?
Estetsko distanciranje nije vie odrivo kada umjetnici angairaju
iste sisteme koji se koriste u opoj komunikaciji i gospodarstvu.
Umjetnik ne moe priutiti da ignorie ideoloku i potroaku retoriku
koja okruuje digitalni svijet. Publika e interpretirati rad u tom
kontekstu. Vie umjetnika su ak i sami postali dio toka ovog svijeta
npr., davanje estetskih sudova na osnovu inovacija i napretka.
Umjetnik se ne moe baviti tehnologijom bez angairanja ekonomije
potroake robe. Umjetnikov angaman sa novim tehnologijama stvara
dileme. Umjetnici esto zavre funkcionirajui kao beta-testeri za
industrijska istraivanja, generirajui ideje koje zavravaju
proizvodom, za koje obino i ne prime priznanje ili finansijske
nagrade. Ako umjetnici dopuste da se uhvate fascinirani
istraivanjem, onda se nalaze u opasnosti potrebe da konstantno idu
u korak s njim. Umjetniki rad, koji moe biti prilino inovativan i
izazovan kada se tek izumi, moe imati svoje mjesto kao kulturna
provokacija, ugroena dolaskom potroakih proizvoda koji
populariziraju inovaciju i ine je robom. Budui da su umjetnikove
tehnologije poznate u mnogo drugih konteksta, kao to je zabava i
komunikacija, publika koristi mnoge paradigme pored umjetnosti da
bi interpretirala ono s im se susreu.
Postoje raunalni programi kojiimaju ugraene estetizirane tehnike
koji su bili dostupni samo za umjetniku elitu. Na primjer,
komercialni program Painter automatski pretvara slike u stilove
raznih slikara. Ideja Waltera Benjamina, o gubitku aure umjetnikih
predmeta, moe se proiriti i na sredstva proizvodnje.
Tehnologizirane umjetnosti stvaraju ovisnost o industriji to moe
ugroziti umjetnike planove. Tu moemo vidjeti neku slinost sa
fotografijom.Umjetnici se bore da razviju estetiku koja se kree
suprotno od dominantnih modernista. Oni koji rade sa digitalnim
sistemom esto ne brinu o problemima kao to su uinkovitost i jasnoa,
to interesuje tehniku zajednicu. Za razliku od jasne i izravne
prezentacije tehnike zajednice, ovi umjetnici koriste aluziju i
prizvuk, a ponekad i samosuprotnost. Pronalazak neovisnosti od
tehnolokog imperativa nee biti jednostavan za digitalne
umjetnike.
Peter Webel upozorava o nekritikom prihvatanju industrijskog
konteksta i poputanju zavoenju tehno-fascinacije. Umjetnici slave
svoju fascinaciju feti tehnologije umjesto da razvijaju distancu od
nje.
Neki umjetnici i teoretiari vjeruju da je put kojim umjetnci
mogu raditi protiv dominacije komercijalne infrastrukture jeste
odbacivanje Off-the-shelf softvera i izmiljanje novih alata.
Postoji znaajna debata o potrebnosti ovog pristupa. Nekoliko godina
Ars Electronica je posveivala posebnu panju umjetnicima koji su
poduzeli ovaj korak. iri iz 1994. Ars Electronica je dao ovu
izjavu:Ove godine je iri odluio da da priznanje velikom broju
radova koji predstavljaju razvoj novih softverskih alata, sa
potencijalom za bogati, artistiki razvoj. Ovi novi razvoji su veoma
vani s obzirom da je veina softverskih sistema stvorena za
komercijalne, znanstvene ili svrhe za zabavu masa i obino nisu
prikladni za umjetniki rad... iri je raspravljao i o tome gdje bi
mogla biti granica izmeu inovativnih softverskih alata i umjetnikog
rada, ali su u konanici odluili da je ova vrsta radova bila od
takvog umjetnikog interesa da je kategorizirana kao
sekundarna.Drugi umjetnici i teoretiari se nisu sloili da je to
bitno, a tvrde da znaajna umjetnost moe biti generirana unutar
sistema dizajniranih za komercijalne, znanstvene i druge svrhe. Na
primjer, umjetnik Henry See je napisao otvoreno pismo za Ars
Electronicu preispitujui ovaj pristup. See primjeuje da su
umjetnici subjekt za nove razvoje hardvera i softvera i da
konstantno mijenjaju zahtijeve za usavravanje novih vjetina, a
nalaze se u beskrajnoj opasnosti da ne izgledaju zastarjelo.On
upozorava da fokus na razvijanje novih alata pokree opasnost
prihvatanja ovih ciklusa i vrijednosti industrije jednostavnim
brendiranjem umjetnika kao zastarjelim. On vjeruje da umjetnik moe
razviti umjetniki rad sa off-the-shelf alatima, a da nad njim ne
dominiraju osnovne pretpostavke alata.
Uprkos ovim opasnostima, mnogi teoretiari vjeruju da umjetnici
mogu znaajno doprinijeti diskursu tehnologije i kulture. U Media
Art to the Rescue, Derrick de Kerckhove pie kako znanost
predstavlja vrlo limitiran pogled ovjeka i kako proputa duboke
promjene koje donosi tehnologija. Tehnoloki umjetnici nam mogu
omoguiti da vidimo, ujemo i osjeamo vie, i mogu osigurati da
tehnologija postane alat za poboljanje a ne lanac ogranienja. uloga
umjetnika danas, kao i uvijek, jeste da za publiku oporavi vei
kontekst koji je izgubljen iskljuivim znanstvenim istraivanjima
teksta.
Mnogi teoretiari vjeruju da digitalni rad nastavlja ono to mnogi
zovu postfotografskom praksom. Interes se pomjerio od dragocjenog
objekta na proces angamana. Umjetnici vie ne vjeruju u zamrzavanje
pojedinih momenata u vremenu sa odreenih taki gledita, nego radije
trae da istrae multiplicivnost. Peter Wiebel prepoznaje umjetnost
kao prikladno mjesto za istraivanje ovih novih ideja o stvarnosti.
On to naziva endo pristup, koji priznaje ulogu posmatraa u
oblikovanju onoga to e se zvati stvarnost. Elektronske umjetnosti
su upravo na tom neksusu gdje se s obiljejima postmodernog svijeta
moe raditi i uiniti ih jasnijima.
Elektronska umjetnost pomjera umjetnost sa scene u kojoj je
objekt cenralni na scenu koja je orjentirana na kontekst i
posmatraa. Na ova nain, ona postaje motor promjene, od moderne do
postmoderne, tj. prelaz iz zatvorenog, odlukom definisanog i
kompletnog sistema da bi se otvorili oni nedefinisani i nepotpuni,
iz svijeta nunosti u svijet varijabli voenih posmatraem, iz
monoperspektive u mnogostruke perspektive, od hegemonije do
pluralizma, iz teksta u kontekst, iz lokalnosti u nelokalnost, od
ukupnosti do posebnosti, od objektivnosti do relativnosti
posmatraa, od diktature subjektivnosti do imanentnog svijeta
stroja. (Wiebel)
Zakljuak
Digitalna kultura je manifestacija razvoja kulturnog sektora u
mrenom okruenju. Konvergencija koja je vidljiva unovim medijma brie
jasne granice izmeu razliitih objekata djelovanja u virtualnom
prostoru. Digitalno doba donijelo je dinamine promjene u podruju
komunikacija, kulture, poslovanja, ljudskih prava, demokracije.
Samim stvaranjem virtualne stvarnosti rue se tradicionalni koncepti
identiteta,a i same umjetnosti, koja poprima novu ulogu
Lteratura
1.
http://www.culturelink.org/publics/joint/digicult/digital_culture-en.pdf2.
http://jstchillin.org/artie/pdf/The_Image_Object_Post-Internet_us.pdf3.
http://www.cecl.com.pt/workingpapers/files/ed16_interactive_culture.pdf4.
http://www.iwm.at/wp-content/uploads/jc-14-06.pdf
5.http://monoskop.org/images/1/1c/Grzinic_Marina_Estetika_kibersvijeta_i_ucinci_derealizacije.pdf6.
http://www.itofisher.com/PEOPLE/sfisher/VirtualSimPresence-pdfrev.pdf7.
http://www.ctraces.com/Circuit_Traces/CT1_4/kerckhov.html
8.http://monoskop.org/images/5/55/Turkle_Sherry_The_Second_Self_Computers_and_the_Human_Spirit_20th_ed.pdf
12
