Dejan Jovic

15

Izvorni znanstveni radPrimljeno: 1. oujka 2015.

Lenjinistiki i staljinistiki izvori Tumanove politike samoodreenja i odcjepljenja

DEJAN JOVIFakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

SaetakZato je Franjo Tuman, osniva Hrvatske demokratske zajednice, 1989. se-be opisao kao hrvatskog ovjeka, marksista, revolucionara i povjesniara? U ovom lanku se tvrdi da je takvo autodefiniranje ovjeka koji e uskoro postati predsjednik meunarodno priznate Republike Hrvatske konzistentno s njegovom intelektualnom biografijom, koja svoje korijene vue iz lenjini-stike i staljinistike interpretacije marksizma. Za Tumana najvaniji aspekt lenjinizma jest: pravo naroda na samoodreenje, koje Lenjin definira radikal-no drukije od Wilsona. Staljin ide i korak dalje, proirujui ga na pravo na odcjepljenje. Kad se 1989. ponovno ukljuio u politiku, Tuman se pozivao upravo na to naelo, i to nasuprot vilsonijanskom, koje je smatrao nedovolj-nim za rjeavanje hrvatskog nacionalnog pitanja. Strahovao je ba kao i drugi lideri republika, koji su svi stasali u istom ideolokom kontekstu od promoviranja vilsonijanskog naela u Jugoslaviji. Tumanova zagledanost u stare ideoloke koncepte omoguila mu je neobinu, ali ne i neloginu koa-liciju s antikomunistikim konzervativcima, budui da su jedni i drugi bu-dunost projektirali kao povratak u prolost. lanak analizira vezu izmeu Tumanove politike i lenjinistiko-staljinistikih naela o pravu naroda na samoodreenje i odcjepljenje. Kljune rijei: samoodreenje, lenjinizam, staljinizam, Franjo Tuman, se-paratizam

Nakon viegodinje uglavnom prisilne utnje, u listopadu 1989. Franjo Tuman, tada ve osniva i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), dao je svoj prvi veliki intervju u nekim hrvatskim novinama. Objavljen je u Poletu, tjedniku Saveza socijalistike omladine Hrvatske, u dva nastavka u brojevima 415. i 416. od 27. listopada i 10. studenog 1989. U tim danima, kad su u cijeloj Istonoj Evropi padali jedan za drugim socijalistiki vladari, a komunistike partije gubile vlast i

Politika misao, god. 52, br. 1, 2015, str. 15-47

16

nestajale s politike pozornice, autori intervjua Mate Bai i Ivica Buljan upitali su Tumana kako bi opisao svoju politiku poziciju, odnosno politiki identitet. Ja sam hrvatski ovjek, marksist, i revolucionar, povjesniar, odgovorio je tom prili-kom budui predsjednik Hrvatske.1

injenica da je Tuman sebe odluio opisati kao marksista u trenutku kad se raspadao ne samo komunistiki sustav nego su i ideologija i politika doktrina mark-sizma postale vrlo nepopularne, samo je na prvi pogled iznenaujua. Paljiva ana-liza tog intervjua, ali i cjelokupnog opusa Franje Tumana istaknutog hrvatskog intelektualca i kroniara politikih zbivanja u 20. stoljeu pokazuje da se radi o konzistentnom iskazu koji je on samo ponovio krajem 1989. Njegov je cijeli ivotni profil dotad zapravo prilino precizno opisan s te etiri odrednice, i to upravo redo-slijedom kako ga je i on sam naveo u tom intervjuu: hrvatski ovjek, marksist, re-volucionar, povjesniar. U ovom lanku tvrdimo da su upravo te etiri komponente Tumanova javnog profila odluujue utjecale ne samo na njegovu prolost nego i na politiko ponaanje u godinama koje slijede. Tumanovo djelovanje naroi-to u kljunim trenucima novije hrvatske povijesti, tj. u trenutku kad je najutjecaj-niji i najmoniji donosilac odluka o putu kojim Hrvatska treba krenuti u trenucima raspada socijalizma i Jugoslavije (1990. do 1992.) bilo je odreeno njegovom dubokom dotadanjom odanou marksistikom i revolucionarnom konceptu, nje-govom interpretacijom povijesti radnikog pokreta i povijesti hrvatske i jugosla-venske komunistike partije te njegovim tenjama da napokon, nakon viekratnih neuspjenih pokuaja hrvatskih marksista i komunista, ostvari ono to je on osob-no ali ne samo on, nego, zajedno s njim, i mnogi drugi u Hrvatskoj, ukljuujui tu i one s hrvatske komunistike ljevice smatrao glavnim ciljem njegova politi-kog djelovanja: nezavisnu hrvatsku dravu. Tvrdimo da Tumanovu inspiraciju za djelovanje u tim godinama ne treba traiti u korpusu liberalno-demokratskih ideja i praksi prema kojima je bio kritian nego u temeljnim postavkama marksisti-kog razumijevanja prava na samooodreenje, pa i na odcjepljenje naroda naroito manjih, povijesno potlaenih. Tumanov cilj bio je ostvarenje ideja revolucio-narno-demokratskog pokreta kojemu je i sam pristupio s poetkom Drugog svjet-skog rata, kad se pridruio hrvatskim partizanima i hrvatskoj komunistikoj partiji. Partizanski pokret, kao i KP Hrvatske (u sastavu KP Jugoslavije) on je, naime, u svojim ranijim akademskim radovima opisao upravo tim pojmom, koji je promo-virao, primjerice, i u lanku koji je sredinom 1960-ih napisao za Enciklopediju Ju-goslavije pod odrednicom Postanak i slom centralistike monarhije (1918-1941). Taj pojam on je, takoer, koristio i u svojim izlaganjima na nizu povjesniarskih

1 Intervju je kasnije objavljen u cijelosti u knjizi intervjua s vodeim osobama hrvatskog disi-dentskog i opozicijskog kruga, koje su nakon pada tzv. hrvatskog proljea (1972) bile osuene na utnju. Vidi Baleti (1990).

Jovi, D., Lenjinistiki i staljinistiki izvori Tumanove politike samoodreenja i odcjepljenja

17

konferencija sredinom 1960-ih. Kao istraiva povijesti Jugoslavije i povijesti ko-munistike partije i radnikog pokreta u Jugoslaviji, on je na 1989. gledao u kon-tekstu te povijesti. Za njega je, tvrdimo, 1989. bila prilika da se konano ostvare ideali koji su i njega osobno potakli da se pridrui komunistikom pokretu. Glavni protivnik jest vladajua nacija i njene imperijalistike pretenzije isti onaj o kojem svojedobno pie i Vladimir Ilji Lenjin, a kasnije i Josip Broz Tito. Pritom je od posebne vanosti Tumanovo razumijevanje pojma samoodreenja naroda, o kojem on govori u svim svojim djelima. Najbolji izvor za analiziranje Tumanove pozicije nalazi se u knjizi Velike ideje i mali narodi, objavljenoj 1969. godine, ita-nje koje je conditio sine qua non za razumijevanje Tumanove politike i u godina-ma od 1989. do 1992.

Tumanova pozicija 1989.

U intervjuu koji je dao Poletu Franjo Tuman najprije podsjea na dane Drugog svjetskog rata te objanjava zato se prikljuio partizanima i komunistima:

Ja sam se opredijelio za marksistiki pokret jer radievski seljaki pokret miro-tvornim putem, parlamentarnim putem, nije uspio izvojevati slobodu i suverenost Hrvatske... Bez obzira to se u komunistikom pokretu kolebalo oko dosljednosti zastupanja prava svakog nesrpskog naroda na samoodreenje do odcjepljenja (...) u biti komunistikog pokreta bilo je to da zastupa takvo hrvatsko pravo... Revolu-cionarni put u to doba imao je za cilj stvaranje raja na zemlji, dakle imao je cilj izvojevati slobodu i suverenost hrvatskog naroda (Baleti, 1990: 190).

Bio je, kae Tuman o sebi, na crti hrvatskih marksista od dvadesetih godi-na ovoga stoljea, koje su predstavljali braa Cvijii, Kamilo Hrvatin, Ante Ciliga, August Cesarec, Miroslav Krlea dakle, oni koji su izvojtili mogunost da KPJ u svoj program ukljui borbu za pravo svakog naroda na samoodreenje, do onih hrvatskih marksista iz 1941. (kada ih Pavelieva vlada osuuje na smrt, a bilo ih je 44, u ustakom zatvoru u Ulici Rakoga uzvikuju: Umiremo za pravednu stvar! ivjela sovjetska Hrvatska)... U njihovoj poruci, ako hoete, sadrani su i moji ide-ali: pravedna stvar radnog naroda, ostvarenje besklasnog drutva i poruka: ivjela sovjetska Hrvatska, dakle ivjela socijalistika Hrvatska. To nije bilo klicanje staljinistikoj ideji nego klicanje slobodnoj suverenoj Hrvatskoj... Taj put slijedio sam do dana dananjega (Tuman, prema Baleti, 1990: 191).

Podsjeanje na stradale hrvatske komuniste, koje su ustae strijeljale ve na sa-mom poetku Drugog svjetskog rata, pojavljuje se ve i ranije u Tumanovim tek-stovima, primjerice u izlaganju koje je u travnju 1966. odrao u Ljubljani na znan-stvenom skupu o Osvobodilnoj fronti Slovenije (Tuman, 1969: 284). Istovjetnost iskaza koji je dao 1989. s onim iz 1969. opravdava tezu o kontinuitetu Tumanovih


18

stavova po ovom, ali i po drugim vanim pitanjima u vremenskom razmaku od 20 godina. O tome svjedoi i njegova izjava iz 1989. da je do dana dananjeg slije-dio isti put, koji je povezan s jednim od temeljnih ideala marksizma: rtvovanjem ako treba i ultimativnim, tj. gubitkom ivota za revolucionarnu ideju o pravima radnog naroda i za slobodu sovjetske Hrvatske.2

Ideja o novoj, sovjetskoj (socijalistikoj) Hrvatskoj bila je i glavni motiv Tumanova pridruivanja partizanskom pokretu, koji je obeavao... pravednije rjeavanje hrvatskog pitanja u novoj Jugoslaviji to je bilo izraeno do te mjere da je nama u Hrvatskoj kao i u partizanskom pokretu u Sloveniji, ak bilo zabranjeno spominjati ime Jugoslavija (Baleti, 1990: 192). U intervjuu on naglaava da re-volucija nije imala samo klasne ciljeve, nego je u velikoj mjeri bila povezana s na-cionalnim pitanjem. Oni koji su nametali samo klasno pitanje, nisu imali uspjeha, i unosili su zabunu (isto: 194).3 Navodei primjere za nacionalni karakter revoluci-je, Tuman istie politiku Andrije Hebranga, tadanjeg sekretara KP Hrvatske, koja nije bi[la] nita drugo do nastavak politike hrvatskih marksista iz dvadesetih go-dina koji su govorili da revolucijom treba postii suverenost Hrvatske (isto: 194). Drugi primjer je Vladimir Nazor, koji je bio svjestan da se u partizanskoj Hrvat-skoj ostvaruje Zvonimirova Hrvatska i pjevao joj je (isto: 195). Te su ideje kasni-je a naroito nakon Drugog svjetskog rata iznevjerene kroz ustavno-institucio-nalna rjeenja koja je ponudio socijalistiki poredak u Jugoslaviji, odnosno kroz

2 U izlaganju koje je odrao u Ljubljani te kasnije u knjizi Velike ideje i mali narodi Tuman navodi cjelovit tekst poruke koju su pred svoje strijeljanje hrvatski marksisti August Cesarec, Divko Budak, Ivan Krndelj, Pavao Markovac, Muhamed Kulenovi, Juraj Bermanec, Duan Grkovi, Josip Rendi, Stjepan eremet i drugi zapisali na zidu u podrumu zatvora u Ul. Fra-nje Rakog 9 u Zagrebu: U ovim prostorijama proivjeli su posljednje svoje asove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi (!) uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. ivjela SOVJETSKA HRVATSKA! Ovdje navodimo rijei SOVJETSKA HRVATSKA onako kako je napisana u Tumanovoj knjizi, velikim slovima, da ne bismo napravili pogreku pri pisanju velikog/malog slova S u s/Sovjetska, bu-dui da bi veliko ili malo slovo moglo donekle promijeniti znaenje iskaza. Tuman napominje u fusnoti 21 na str. 284 te knjige da je tek 1952. dolo do objavljivanja teksta poruke, ali da je Borba, tada glavno partijsko glasilo, izostavila pritom zadnju reenicu. Zanimljivo je da ju on nije izostavio u svom intervjuu 1989., nego ju je upravo naglasio i donekle (re)interpretirao. 3 Za potpuno suprotnu ocjenu vidi memoare Vicka Krstulovia (I. knjiga, 2012). Krstulovi istie da su u Dalmaciji ideje komunizma i osloboenja od okupatora imale daleko vei mobili-zacijski potencijal od ideje unutarnjeg osloboenja naroda od neke velikosrpske dominacije, te se protivio direktivama koje su dolazile i od Tita i od hrvatskog partijskog vrha, prema kojima bi komunistike oznake na partizanskim uniformama trebalo sakriti i zamijeniti nacionalnim trobojkama. Smatrao je da e se one koji se ele boriti protiv okupacije i za komunizam daleko lake privui u NOB pod crvenom zvijezdom, tj. koristei ideju pravde i jednakosti nego obea-njem neke hrvatske republike unutar Jugoslavije.


19

njihovu konkretizaciju, kako navodi Tuman. Odnosi se to ne samo na SSSR, gdje je republika samoupravnost svedena na manje-vie formalno pitanje, nego i na praksu u Jugoslaviji, koja je dugo vremena bila u suprotnosti s onim to smo proklamirali AVNOJ-em, pa ak i Ustavom iz 1974 (isto: 196). Iz ovakvog iskaza proizlazi da je problem u praksi, a ne u idealima kojima se desetljeima a naroito u predratnom i ratnom razdoblju: od dvadesetih godina i tijekom Drugog svjetskog rata vodio komunistiki pokret u Jugoslaviji. Izjavom da je do dananjeg dana (tj. sve do 1989.) voen davnim idealima, Tuman zapravo sugerira iako ne izrie da je potreban povratak na te ideale, odnosno da je potrebno njihovo ostvariva-nje. On 1989. vidi kao pokuaj da se napusti pogrena, manjkava i neprincipijelna praksa a ne kao priliku da se definira novi, radikalno drukiji cilj politikog dje-lovanja.

Ista ta pozicija vidljiva je i iz odnosa prema Josipu Brozu Titu, za kojeg je Tuman u svom prvom velikom javnom intervjuu nakon povratka na politiku sce-nu rekao da je nesumnjivo velika povijesna linost i hrvatskog i jugoslavenskog tla. On se naao na elu KPJ kao hrvatski komunist, i kao takav shvaao je da ko-munistiki pokret u Jugoslaviji moe uspjeti samo rjeavajui nacionalno pitanje, to opet predstavlja tradiciju hrvatskog marksistikog pokreta iz dvadesetih godina. Takvu ideju mogao je prenositi samo pripadnik marksistikog pokreta iz hrvatskih redova, i pripadnik nesrpskog naroda. To to je doao iz redova potlaenog naroda u bivoj Jugoslaviji velika je stvar (isto: 197).

U potpunoj opreci s trendom u drugim socijalistikim zemljama, u kojima se u to doba nijedan opozicijski lider vie nije pozivao na lidere komunistikih parti-ja, Franjo Tuman u svom intervjuu dri vanim naglasiti pozitivnu ulogu koju je u hrvatskoj povijesti imao Josip Broz Tito. Tito je, kae Tuman, osjeao problem naroda Jugoslavije.

Nedvojbeno je bio komunist, lenjinist i staljinist. Ali... bitna razlika izmeu njega i Staljina jest u dva momenta: Tito nikada nije postao predvodnikom velikosrpske politike a Staljin je postao iako je bio ne-Rus, Gruzijac, pripadnik malog neru-skog naroda predvodnikom velikoruske politike, i to u toj mjeri da je to primi-jetio ak i Lenjin. U svojim poecima, Staljin je zastupao marksistika gledita, ali naavi se na elu SKP (b) postao je provodnikom velikoruske politike. S dru-ge strane, Tito nije postao provodnikom velikosrpske politike, ostao je hrvatski komunist, iako je bio internacionalist. Ne mogu mu se pripisati nikakva uskohr-vatska gledita... Druga velika razlika izmeu Staljina i Tita... jest u tome to je on bio politiar velikog formata, pa i dravnik velikog formata nije sluajno on izigrao i Churchilla i Staljina i to se nije u svojoj vladavini toliko oslanjao na teror kao drugi. Kad to kaem, onda ne nijeem da je KPJ upotrijebila revolucio-narni teror u smislu osiguranja svoje pobjede za vrijeme rata i neposredno poslije rata (isto: 197).


20

Nastavljajui uglavnom pozitivno govoriti o Titu, Tuman kae da je titoizam znaio rjeavanje nacionalnog pitanja, u okviru socijalistike revolucije, zadra-vanje dravnosti jedne socijalistike zemlje, traenje novih putova u samouprav-nom smislu... (isto: 198). Toj ocjeni o preteito pozitivnoj ulozi Josipa Broza Tita Tuman je ostao vjeran i kasnije kad je i na jo eksplicitniji nain zatitio uspome-nu na njega pred kritikama i napadima koji su dolazili ak i iz samog HDZ-a, a na-roito iz stranaka i od pojedinaca desnije od HDZ-a, npr. HSP-a.4 Vano je istai, takoer, da je i u praktinoj politici Tuman u prvim godinama svoje vlasti irom otvorio vrata praktiki svim lanovima Saveza komunista koji su iskazali lojalnost njegovoj poziciji, ne smatrajui da je lanstvo u SKH samo po sebi prepreka ili razlog za iskljuenje iz javnog ivota. Prema nedavno objavljenim podacima, do kraja 1990. oko 97 tisua lanova SKH pristupilo je HDZ-u, dok je samo 50 tisu-a ostalo u SDP-u. SKH je 1988. imao oko 298 tisua lanova.5 To se odnosilo i na pripadnike tajnih slubi socijalistikog poretka (od kojih je najvei broj pristu-pio novim tajnim slubama), kao i na profesionalne oficire i podoficire JNA, od kojih je 4000 pristupilo Hrvatskoj vojsci i u njoj nalo novo zaposlenje (unec i dr., 2013). Na elo nove Hrvatske vojske postavio je, tako, generale JNA Antuna Tusa, Imru Agotia, a za ministra obrane Martina pegelja. tovie, Tuman je na visoke pozicije u svojoj vladi postavio istaknute pripadnike sigurnosnog sektora nekadanje UDBA-e (SDS-a), i to ne samo one koji su se neposredno zatekli u toj slubi (npr. Josipa Perkovia i Zdravka Mustaa) nego i one koji su iz nje umi-rovljeni u 1960-im godinama (Josipa Manolia i Josipa Boljkovca, koji su imali najodgovornije dunosti u Vladi: premijer i ministar unutarnjih poslova). Slije-dom takvog razumijevanja prolosti u Hrvatskoj nije provedena lustracija, za koju se smatralo da bi bila tetna i da bi onemoguila formiranje nove drave. Razlog nije bio samo u ratu koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije, nego u preteito pozitivnoj ocjeni ideala, ako ne ve i stvarnih dostignua socijalistikog razdoblja u Hrvatskoj. Tuman je, kao to je vidljivo iz njegova intervjua iz 1989., polazio od ocjene da se nova Hrvatska stvara u izravnom kontinuitetu sa zamiljenom, a dijelom i ostvarenom Socijalistikom Republikom Hrvatskom, te da je njegov za-datak, prije svega, osigurati ostvarenje onih ideala na kojima je nastala i SR Hr-vatska. U tome je glavni razlog politike otvorenih vrata kad se radilo o Hrvatima koji su svoje karijere zapoeli u socijalizmu. To se naelo, meutim, iz razloga koji e biti jasniji u nastavku ovog lanka, nije jednako odnosilo na Srbe iz Hrvatske,

4 Za HSP-ovu kritiku HDZ-ovske vlasti kao kriptokomunistike vidi Veselinovi (2014). 5 Goran Vojkovi: HDZ stvarni nasljednik Saveza komunista Hrvatske, objavljeno na por-talu Index 20. travnja 2015., http://www.index.hr/vijesti/clanak/hdz--stvarni-nasljednik-saveza-komunista-hrvatske/815399.aspx.


21

koji su svoju lojalnost novom poretku i novoj dravi morali eksplicitno manifes-tirati.6

Sasvim u skladu s izreenim ocjenama o titoizmu, Tuman u listopadu i stude-nom 1989. pokazuje razumijevanje i nadu kad se radi o ponaanju JNA. I sam ne-kadanji visoki oficir JNA, on o vojsci tadanje Jugoslavije kae:

Valja rei da je, u cjelini uzevi, vojska odgajana, i da prisie na avnojsku koncep-ciju Jugoslavije, i da je itava doktrina vojske na temeljima avnojskih i titovskih stremljenja. To se, uostalom, i dokazalo u dosadanjim prilikama, bez obzira to u njoj u tumaenju AVNOJ-a malo preteu integralistika gledanja. Ona po svom programskom opredjeljenju nije unitaristika, bez obzira to jedan dio njenih pri-padnika moe inklinirati takvim rjeenjima. Zbog tradicija, zbog doktrine na kojoj je odgajana, ali i zbog toga to je povijesno dokazano da vojska nije mogla odr-ati Jugoslaviju na centralistikim pozicijama ni u bivoj Jugoslaviji... smatram da plaenje naroda time da bi vojska mogla odigrati nekakvu miloevievsku ulogu nema osnove. Moe se rei da je vojska omoguila Miloevievu akciju na Kosovu, ali taj problem nije rijeen, meutim to bi bilo kada bi se vojska u istoj situaciji nala u Bosni i Hercegovini, u Sloveniji, u Hrvatskoj? Uostalom, na Kosovu je vojska bila stanoviti zalog da na Kosovu nee nastupiti srpska odmazda prema albanskom puanstvu (Baleti, 1990: 217).

Da je Tuman u 1989. pod snanim utjecajem marksistikog svjetonazora, svjedoi i njegov odgovor na pitanje hoe li politiki pluralizam pobijediti.

Unato svim otporima dogmatsko-birokratskih snaga, pluralizam mora pobijediti. Tu e se obistiniti jo jedno zrnce pameti iz marksizma. Dakle, kad u jednom dru-tvu nastanu takvi odnosi da zakoe sve proizvodne snage, da ti proizvodni odnosi budu u suprotnosti s proizvodnim silama, onda mora doi do promjene, makar i revolucionarnim putem (isto: 212).

Zakljuujui uvodni dio ovog lanka, ostaje nam da ponovimo da je intervju koji je krajem 1989. dao Poletu predstavio Franju Tumana ne kao liberalno-demo-kratskog reformatora kojem je cilj sruiti autoritarni sustav i marksistiku ideologi-ju koja mu je inila temelj, nego upravo obrnuto kao osobu koja sebe definira kao marksista i revolucionara, te smatra da je njegova profesija i nacionalna pripadnost

6 Razlika je vidljiva ne samo u promjeni politikog diskursa prema Srbima, nego i u pravno-in-stitucionalnom smislu. Srbi su esto morali potpisivati izjave lojalnosti, to Hrvati nisu morali. Takoer, politika dodjele ili potvrivanja hrvatskog dravljanstva tretirala je graane razliito, ovisno izmeu ostalog i o nacionalnosti. Kao to pokazuje tiks (2010), postojale su tri skupine: ukljueni, iskljueni i pozvani u dravljanstvo. ak i u odnosu prema izbjeglicama/prognanicima nije se vodila ista politika prema Hrvatima i Srbima kao to pokazuje uri (2010). Politiku koju je samostalna Hrvatska u doba Tumanove vlasti (1990.-1999.) vodila prema Srbima, Jovan Miri opisao je pod naslovom Demokracija i ekskomunikacija (Miri, 1999).


22

sasvim kompatibilna s tim ideoloko-politikim ciljevima. tovie, predstavlja ga kao osobu koja 1989. godini pristupa kao revolucionar, spreman da iskoristi no-vu priliku kako bi Hrvatska napustila praksu socijalizma da bi se vratila idealima socijalizma: prije svega u pogledu nacionalnog pitanja. Zbog toga se u nastavku ovog lanka osvremo na izvore tog uvjerenja, za koje tvrdimo da ih treba traiti u ivotnom putu Franje Tumana, koji je usko povezan ne toliko s Marxovom i En-gelsovom pozicijom koliko posebno s lenjinistikom, staljinistikom i titoistikom interpretacijom marksizma. Naroito emo se osvrnuti na ideju o pravu naroda na samoodreenje (Lenjin) i odcjepljenje (Staljin), kako bismo pokazali da je upravo u toj ideji (ili idejama, jer izmeu Lenjina i Staljina po tom pitanju postoje odreene razlike, to primjeuje i sam Tuman) bit Tumanova gledanja i na 1989. Tvrdimo da je Tuman kraj socijalizma vidio kao priliku da se povijesni tok vrati unazad, na nultu toku, na polazite s kojeg je krenuo u njegovoj interpretaciji i sam komu-nistiki pokuaj rekonstrukcije svijeta. Bez takvog razumijevanja samog Tumana, nije mogue objasniti ni 1989. u Hrvatskoj. Ona, kao to smo ve napisali na dru-gom mjestu (Jovi, 2014), u naim uvjetima nije bila nikakva liberalna revolucija, pa ak ni liberalna tranzicija. Bila je poetak puta u prolost, i to na dva naina: u prolost koju su oznaavali nacionalni mitovi (o emu odlino pie, primjerice, Pal Kolsto, 2005), ali istodobno i u prolost samog marksistikog pokuaja da rijei na-cionalno pitanje. Hrvatska tranzicija u desetljeu u kojem je Franjo Tuman imao dominantnu mo bila je konzervativna. Ona se vrsto drala neostvarene prolosti. S jedne strane, ideju dravnosti nije samo temeljila na mitovima koji naglaavaju one elemente koje Kolsto identificira u svoja etiri temeljna mita (sui generis, an-temurale, rtvovanje i drevnost), nego je inzistirala i na tome da je putovanje u bu-dunost (kljuni element svake ideje tranzicije, v. Jovi, 2010) zapravo: povratak u prolost. Primjer za to moe se nai u interpretaciji ulaska u Evropsku uniju kao povratka u Evropu. U tim je aspektima, donekle paradoksalno, Tumana mo-gue usporediti sa Slobodanom Miloeviem, koji je krizu jugoslavenskog socijali-stikog poretka u drugoj polovici 1980-ih takoer shvatio kao priliku za revoluciju (antibirokratsku revoluciju), kojoj je cilj bio povratak u prolost, u doba izvorne revolucije, prije 1966., dakle u ono doba koje na jednom drugom mjestu naziva-mo Treom Jugoslavijom (Jovi, 2003). I Miloevi a jo vie Dobrica osi (takoer jedan od onih iju je ideju o nacionalnom pitanju oblikovao lenjinizam) smatra da nacionalno pitanje u Jugoslaviji nije bilo dobro rijeeno, i to zato to je praksa napustila ideale.7

7 O staljinistikim elementima u Miloevievoj usponu na vlast 1986. i 1987. vidi Bogdanovi (1988). Za analizu antibirokratske revolucije vidi Vladisavljevi (2008).


23

Tumanova interpretacija smisla i cilja hrvatskog revolucionarno-demokratskog pokreta

Analizu Tumanovog pogleda na smisao njegova pridruivanja revolucionarno-de-mokratskom pokretu, kako on naziva ono to se svojedobno nazivalo revolucionar-ni radniki pokret, predvoen aktivnostima KPJ (odnosno KPH) temeljimo na i-tanju njegovih izlaganja, knjiga i intervjua. Za potrebe ovog lanka bit e dovoljno utvrditi da je Tuman cijelog svog ivota do 1989. bio pod snanim utjecajem lenjinistikog i titoistikog koncepta, a takoer, iako ne bez rezervi, i staljinizma te izvornog marksizma. Kao, uglavnom neosvijeteni, ideokratski konstruktivist,8 on te doktrine ocjenjuje i interpretira prema konceptu zamiljenih hrvatskih nacional-nih interesa, koji se u svojoj biti svode na obnovu i odranje nacionalne nezavisno-sti, odnosno nacionalne drave ili barem prava na nju. Tuman ne postavlja pitanja kao to su: eli li svaki narod doista svoju dravu? Koje su prednosti nacionalne drave u odnosu na alternative? to znai imati pravo na nacionalnu dravu? Jesu li narodi slobodniji i sigurniji u okviru nacionalne drave, ili moda u okviru impe-rija ili veih politikih zajednica, federacija ili konfederacija? Ta pitanja, koja nisu ni izbliza jednostavna, jednostavno su preskoena.

U odnosu na Marxa i Engelsa Tuman koji e za sebe jo i 1989. rei da je marksist gradi relativno kritiku poziciju, ostajui, meutim, vjeran opem okviru marksizma.9 Kritian je prema Marxovim i Engelsovim pogledima na status malih

8 Koncept ideokracije objanjen je u Jovi (2003), a odnosi se na stanje u kojem su ideje i ideo-logije tretirane kao fundamentalni dio, kao jezgro samog politikog poretka. Jugoslavenski so-cijalizam je bio ideokratski poredak jer ga je u bitnome odreivala identitetska ideja koja mu je stajala u samom jezgru. Jednom kad je ta ideja prestala biti uvjerljiva, ili je prestala motivirati dovoljno relevantnih aktera, projekt je doivio svoju smrtnu krizu. Ideokracija je prirodna po-sljedica prevlasti konstruktivistikog nad alternativnim a naroito nad realistikim pristupom kad se radi o odnosu svijeta ideja i objektivne realnosti (za koju konstruktivisti smatraju da ne postoji odvojena od subjektivnog). Paradoks nacionalizma je da konstruktivisti zapravo esto negiraju da su konstruktivisti i govore kao primordijalisti: smatrajui da identitet nacije postoji u dugom i manje-vie nepromijenjenom objektivnom obliku. Ali fraza o tisuljetnom snu otkriva njihovu konstruktivistiku prirodu: san je konstitutivan za realnost samo ako se snom realnost moe izmijeniti. 9 I drugi jugoslavenski komunisti prihvaali su da Marx i Engels o nacionalnom pitanju nisu da-li odgovarajue smjernice te da se tim pitanjem nisu posebno bavili. Moe se rei da je njihov interes za naciju bio sporadian, da nije bio u sreditu njihovih teorijskih preokupacija i da stoga nisu ni pruili iole cjelovitu teorijsku obradu nacije i nacionalnosti, pie Stipe uvar (1988). Za razliku od toga Staljin je prihvaan ak i nakon sukoba Tita s njim 1948. kao vodei marksi-stiki autoritet za pitanja nacije. Primjerice, u srednjokolskim udbenicima marksizma citirana je Staljinova definicija nacije, iako uvijek uz napomenu da je Edvard Kardelj kasnije imao kri-tiki odnos prema nekim njenim aspektima. Ali, kao to kae uvar, u komunistikom pokretu dugo je bila neprikosnovena Staljinova definicija nacije te jo nije pruena neka definicija koja


24

naroda a to je pitanje za Tumana apsolutno najvanije. U svom lanku Velike ideje i borba malih slavenskih naroda za nacionalnu slobodu, koji je pripremio za kongres slovakih povjesniara 1968. godine, on upozorava da su Marx i Engels bili neopravdano skeptini prema malim narodima, te su asimilaciju malih, nepo-vijesnih, nedravnih, seljakih ili kontrarevolucionarnih naroda od velikih naroda i monih osvajaa smatrali povijesno naprednim procesom (Tuman, 1969: 35). No iako je njihov stav bio krajnje jednostran i estoko neprijateljski... prema slaven-skim narodima, ta pitanja bijahu sporedna u cjelokupnom epohalnom djelu Marxa i Engelsa (isto: 36). Paradoksalno je, zapravo, da se Tuman pridruio KPJ upravo zbog nacionalnog pitanja, a ba je po tom pitanju bio kritian prema Marxu. Moda je pogrijeio kad je 1989. za sebe rekao da je marksist: preciznija bi odrednica bi-la lenjinist, titoist ili, kao to emo vidjeti u nastavku ovog lanka, staljinist.

Za razliku od kritikih osvrta na dvojicu klasika marksizma, Tuman smatra da je Lenjin neupitan autoritet po pitanju statusa naroda, odnosno teorija samood-reenja naroda. Lenjinova teorija e biti od sudbonosnog znaenja za poveziva-nje revolucionarne borbe radnike klase s nacionalno-oslobodilakom borbom po-robljenih naroda i za mogunost pobjede socijalizma u mnogim zemljama svijeta (isto: 36). Naroit doprinos koji je Lenjin pritom dao jest u razbijanju panslavisti-kih politika, koje su u svojoj biti bile, kako Tuman vidi, jedna vrsta ruskog impe-rijalizma u drugom obliku. Nasuprot panslavistikoj koncepciji (koju Tuman vidi i u okvirima jugoslavenske ili, kako je on naziva: integralistike ideje), Lenjin je u svojim Tezama o nacionalnom pitanju (1913) te kasnije u polemici s Rosom Luxemburg i austromarksistima u O pravu naroda na samoodreenje iznio nedvoj-beno ideju samoodreenja za male narode, pod ime se podrazumijeva njihovo dravno odvajanje od drugih narodnih zajednica, podrazumijeva se stvaranje samo-stalne nacionalne drave (Tuman, 1969: 51).

Drugi vaan Lenjinov doprinos, kae Tuman, u tome je to je u raspravu unio razliku izmeu tretiranja Rusa, koje je tretirao kao vladajuu naciju te o njoj govo-rio u kontekstu velikodravlja, i malih naroda, o kojima govori kao o potlaenim ili ugnjetenim nacijama. Ta distinkcija e kasnije biti kopirana i primijenjena na situaciju u Jugoslaviji, te e se fraza velikoruska politika prevesti kao velikosrp-ska politika, a Srbe e se tretirati kao vladajuu naciju. O tome svjedoi, primje-rice, i obrazloenje koje je Proleter, glasilo KPJ, objavio u ljeto 1935. i u kojem se objanjava da srpski narod nije nacionalno ugnjeten, nego da je on vladajua na-

bi se znatnije razlikovala od Staljinove (1988: 19). U odnosu prema nacionalnom pitanju, da-kle, jugoslavenski komunisti su bili pod izravnim i snanim utjecajem Staljina. No iz politikih razloga, naravno, nisu mogli rei za sebe da su po tom pitanju staljinisti (to bi bilo preciznije, iako ne u potpunosti tono), nego su govorili poput Tumana da su marksisti, iako je to bilo manje precizno nego da su rekli da su staljinisti ili lenjinisti.


25

cija (isto: 271). Kao u sluaju Rusa, ni kod Srba se po analogiji klasna borba ne moe povezati s borbom za nacionalno oslobaanje. Kod ugnjetenih naroda to je, meutim, sluaj. Zato je Lenjinova distinkcija izmeu vladajueg i ugnjete-nih naroda primjenjiva i na Jugoslaviju. Piui o Lenjinovoj teoriji samoodreenja, Tuman jo 1968. kae da joj je teko nai slaba mjesta (isto: 52) jer je on prvi u marksistikom pokretu do kraja shvatio da borba proletarijata protiv carizma i uope protiv kapitalizma i kolonijalizma nije mogua bez saveza s ugnjetenim narodima na naelima priznanja njihova prirodnog prava na samoodreenje do odcjepljenja (isto: 53). Lenjin je prvi imao hrabrosti da formulira zakljuak: najprije treba da se razjedinimo da bismo se mogli ujediniti na ravnopravnoj podlozi, pie Tuman.

U toj Lenjinovoj ideji, dakle, treba traiti i uzor za kasnije Tumanovo zago-varanje koncepta skandinavizacije, tj. razdvajanja jugoslavenskih republika u sa-mostalne drave kako bi se kasnije povezivale kao ravnopravni akteri: bilo u okvi-ru neke nove Jugoslavije, bilo u konfederalnom obliku (koji je Tuman predlagao 1990.),10 bilo u okviru ire Evrope, o kojoj Tuman takoer pie ve 1960-ih.

Tuman Staljinu priznaje da je najvjernije podravao Lenjinov koncept o na-cionalnom pitanju o emu svjedoi i injenica da je bio komesar za to pitanje. No kasnije je postao pragmatian te se vratio de facto politici ruskog velikodravlja, koja je ugroavala mnoge male narode. Staljinova uloga bila je pozitivna uglav-nom u prvoj, ranoj fazi razvoja politike jugoslavenske komunistike partije prema nacionalnom pitanju. Da nije bilo njega, odnosno Tree internacionale i SSSR-a, jugoslavenska KP bi ostala pod utjecajem politike Sime Markovia koji je zagova-rao jugoslavensko jedinstvo. Tek je zbog pritiska iz Moskve dolo do promjene te politike najprije na Treoj zemaljskoj konferenciji KPJ (krajem 1923.), a potom u kontinuitetu, ali ne bez otpora. Tuman eksplicitno naglaava da je upravo dok je stajao na politici antiversajske Evrope, odnosno tretirao Jugoslaviju i ehoslovaku kao rezultat versajskog poretka, SSSR bio od najveeg znaenja ne samo za revo-lucionarne pokrete radnike klase, nego i za nacionalne pokrete u cjelini hrvatskog, slovakog i drugih podreenih naroda (isto: 65). Iz toga proizlazi da je Staljinova prva faza, prije prelaska na politiku socijalizma u jednoj zemlji bila iznimno po-zitivna za aspiracije hrvatskog i drugih malih naroda. U toj fazi, pod Stalji-novim izravnim utjecajem, Komunistika internacionala izjanjava se za razbijanje Jugoslavije na revolucionaran nain te naroito za postavljanje nacionalnog pitanja u sam centar djelatnosti KPJ. U lanku koji je napisao za Enciklopediju Jugoslavije Tuman smatra Peti kongres Komunistike internacionale iz 1924. te sastanke Iz-vrnog komiteta KI iz 1925. kljunima za razvoj te politike (isto).11

10 Za konfederalni slovensko-hrvatski prijedlog vidi Jovi (2008). 11 Za politiku Kominterne prema nacionalnom pitanju u Jugoslaviji te prema taktici i strategiji revolucionarne borbe vidi Vlaji (1978), Vlaji (1987), Vlaji (1989) i Djilas (1991).


26

U to doba od posebne je vanosti za sve jugoslavenske komuniste bila Stalji-nova kritika KP Jugoslavije, odnosno njenog generalnog sekretara Sime Markovia (Semia). Kritika se odnosila na Markovievu knjigu Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma (1923). Ona je izraena u govoru samog Staljina u jugoslavenskoj ko-misiji Izvrnog komiteta Komunistike internacionale od 30. oujka 1925., a potom i objavljena pod naslovom O nacionalnom pitanju u Jugoslaviji u listu Boljevik, br. 7, od 15. travnja 1925. (Staljin, 1947: 202-207). Staljin je jugoslavensku parti-ju kritizirao zbog njena navodna svoenja nacionalnog pitanja na ustavno, tj. re-formistiko. Ono je, napominjao je Staljin tada, meutim, revolucionarno pitanje, kao to je u svojoj biti i seljako pitanje. Takav pogrean pristup nacionalnom pitanju u praksi znai podcjenjivanje unutranjih potencijalnih snaga koje se kriju u pokretu, recimo, Hrvata za nacionalnu slobodu, podcjenjivanje koje moe iza-zvati ozbiljne komplikacije za cijelu jugoslavensku kompartiju (isto: 204). Staljin upozorava da KPJ podcjenjuje znaaj nacionalnog pitanja, koje moda i nije u tom trenutku aktualno, ali bi moglo buknuti u trenutku rata. Zato mislim da se pita-nje prava nacija na samoopredjeljenje mora smatrati aktualnim, goruim pitanjem (isto: 206). Za one koji dvoje o porijeklu ideje o samoopredjeljenju do odcjepljenja u dokumentima KPJ te kasnije, u ustavima socijalistike Jugoslavije evo i odgo-vora na te dileme. Staljin pie:

U nacionalni program mora se bezuslovno unijeti specijalna toka o pravu nacija na samoopredjeljenje sve do dravnog odcjepljenja. Ja sam ve naprijed rekao za-to se u dananjim unutranjim i meunarodnim prilikama bez te toke ne moe da bude... Najzad, u programu mora biti i specijalna toka o nacionalno-teritorijalnoj autonomiji za one nacionalnosti Jugoslavije koje ne e smatrati za potrebno da se odcijepe od Jugoslavije. Nemaju pravo oni koji misle da takva kombinacija mora biti iskljuena. To nije tono. Pod izvjesnim uslovima, poslije pobjede sovjetske revolucije u Jugoslaviji, potpuno je mogue da izvjesne nacionalnosti Jugoslavije ne e htjeti da se izdvoje, slino kao to je to bilo kod nas u Rusiji. Razumljivo je da za takav sluaj treba u programu imati toku o autonomiji, imajui u vidu preobraaj jugoslavenske drave u federaciju autonomnih nacionalnih drava na osnovu sovjetskog sistema. Dalje, pravo na odcjepljenje za one nacionalnosti koje e htjeti da se odcijepe, i pravo na autonomiju za one nacionalnosti koje e vie voljeti da ostanu u okviru jugoslavenske drave. Da bi se izbjegli nesporazumi, moram rei da pravo na odcjepljenje ne treba shvaati kao dunost, kao obavezu odcjepljenja. Jedna nacionalnost moe da iskoristi to pravo u smislu odcjepljenja, ali moe da ga i ne iskoristi i ako ona to ne e to je njena stvar i s tim se mora raunati. Neki drugovi pretvaraju pravo na odcjepljenje u dunost, traei, na pri-mjer, od Hrvata da se odcijepe po svaku cijenu. Taj stav je nepravilan i mora se odbaciti. Ne smije se brkati pravo sa dunou (isto: 205-206).


27

U kasnijim polemikama s Markoviem Staljin upozorava da se sama jugosla-venska drava formirala kao rezultat boja dviju osnovnih imperijalistikih koalicija, da Jugoslavija ne moe iskoiti iz velike igre sila koja se danas odigrava u impe-rijalistikim dravama oko nje, te poziva da se dananje granice jugoslavenske drave, koje su se formirale kao posljedica ratova i nasilja, ne pretvaraju u polaznu toku i zakonitu bazu za rjeenje nacionalnog pitanja (isto: 229-230).

Takva Staljinova pozicija prema nacionalnom pitanju u Jugoslaviji bila je sa-svim u skladu s njegovim gledanjima makar do sredine 1930-ih godina, kad ih je revidirao pod utjecajem izvanjskih okolnosti, ali takoer i zbog vlastitog skretanja prema realistikom pristupu politici i bila je dominantna u politici Sovjetske Ru-sije i (od 1922.) SSSR-a. U tezama koje je napisao za 12. kongres RKP(b)-a, odr-anom 1923. godine, Staljin naglaava da je pravo na samoopredjeljenje ta partija priznala jo 1898., na svom Prvom kongresu. Na 12. kongresu on je za velikoruski ovinizam rekao da je na najopasniji neprijatelj koga moramo sruiti, jer kad ga sruimo, tada emo u devet desetina sruiti i onaj nacionalizam koji se sauvao i koji se razvija u pojedinim republikama (isto: 168). U ranijem referatu, na 7. sve-ruskoj konferenciji RSDRP(b)-a 29. travnja 1917., Staljin kae da se ugnjetenim narodima koji se nalaze u sastavu Rusije mora dati pravo da sami rijee ele li da ostanu sastavni dio ruske drave ili da se izdvoje u samostalne drave (isto: 65). Ruski komunisti moraju, kae Staljin, stati na stranu finskog naroda jer smo odlu-no protiv nasilnog zadravanja ma kojeg naroda u okviru jedne drave (isto: 66). Isto tako, on podrava i irski separatizam koji je manje-vie nita drugo nego borba protiv engleskog imperijalizma. U lanku Oktobarski prevrat i nacionalno pitanje iz 1918. on predlae parolu: Sva vlast radnim masama ugnjetenih nacionalnosti, smatrajui da nacionalno pitanje od djelominog pitanja borbe protiv nacionalnog ugnjetavanja izrasta u ope pitanje osloboenja nacija, kolonija i polukolonija od imperijalizma (isto: 77). U tezama za 10. kongres RKP(b)-a (1921.) Staljin o Ju-goslaviji pie kao o novoj buroaskoj nacionalnoj dravi koja nije rijeila naci-onalno pitanje jer nove nacionalne drave koje poivaju na privatnom vlasnitvu i klasnoj nejednakosti ne mogu postojati: a) bez ugnjetavanja svojih nacionalnih manjina (Poljska, koja ugnjetava Bjeloruse, idove, Litvance, Ukrajince; Gruzija, koja ugnjetava Osetince, Abhasce, Armence; Jugoslavija, koja ugnjetava Hrvate, Bosance itd.), b) bez proirivanja svoga teritorija na raun susjeda, to izaziva su-kobe i ratove (Poljska protiv Litve, Ukrajine, Rusije; Jugoslavija protiv Bugarske; Gruzija protiv Armenije, Turske itd.), i c) bez podinjenosti velikim imperijalisti-kim silama u financijskom, ekonomskom i vojnikom pogledu (isto: 91). Rjeenje nije nikakav reformizam jer je buroasko drutvo, pie Staljin, pokazalo potpuno bankrotstvo pri rjeavanju nacionalnog pitanja (isto: 92). Rjeenje je u sovjetskoj revoluciji kojom e biti stvorena federacija utemeljena na dobrovoljnom pristanku


28

zemalja koje u nju ulaze. Dobrovoljni karakter takvih federacija mora obavezno biti ouvan i ubudue, jer samo takva federacija moe postati prelazni oblik ka vi-em jedinstvu trudbenika svih zemalja u jedinstvenoj svjetskoj privredi, ija neop-hodnost postaje sve opipljivija (isto: 95). Slinu poziciju zauzima i u svom referatu na 10. kongresu RKP(b)-a od 10. oujka 1921., kad naglaava da je podsjetio da se od 1919. prestala u toj partiji isticati parola nacionalnog samoopredjeljenja, koja se, doista, pretvorila u praznu parolu, zgodno iskoritavanu od imperijalista (refe-renca na Wilsona, isto: 107), te je stoga vie nema u naem programu.

U naem programu ne govori se o nacionalnom samoopredjeljenju paroli potpu-no rasplinutoj nego o pregnantnijoj i jasno formuliranoj paroli o pravu naroda na dravno odcjepljenje... A ta je parola za nas, u sadanjem momentu sve snani-jeg oslobodilakog pokreta u kolonijama, revolucionarna parola (isto: 105-111).

Objanjavajui tu novu koncepciju, koja jasnije odvaja samoopredjeljenje od odcjepljenja, Staljin u svom lanku O postavljanju nacionalnog pitanja 1921. ka-e da je razlika u tome to socijalisti pod samoopredjeljenjem podrazumijevaju sa-mo autonomiju, ili ak samo kulturnu autonomiju (npr. austromarksisti).12 Time je samoopredjeljenje postalo oruje pripitomljavanja nacija... orue zadravanja nacija u pokornosti imperijalizmu. Za razliku od toga, komunisti istiu pravo na odcjepljenje koje unitava svaku osnovu za sumnje u osvajake tenje trudbenika jedne nacije prema trudbenicima druge nacije, a takoer i zdire masku sa impe-rijalista, koji licemjerno brbljaju o samoopredjeljenju, a nastoje da zadre u pokor-nosti nepunopravne narode i kolonije (isto: 114). Staljin, dakle, ovim unapreiva-njem ideje samoopredjeljenja u ideju odcjepljenja postaje otac separatizma unutar samog komunistikog pokreta. KPJ nakon njegove izravne kritike nevoljko, ali ipak posluno odbacuje svoj stari pro-joslavenski pristup i od sredine 1920-ih zago-vara pravo na odcjepljenje malih, ugnjetavanih nacija, meu kojima eksplicit-no, i to prema Staljinovim uputama, i hrvatske. Staljin je, u tom smislu, zapravo neka vrsta nepriznatog oca hrvatske drave. Zato ne iznenauje niti je imalo nelo-gino to je upravo Franjo Tuman, koji se KPJ pridruio radi rjeavanja nacional-nog pitanja, u njegovim stavovima i tekstovima vidio rjeenje za hrvatsko pitanje.

Tumanova kritika staljinizma odnosi se na njegovu kasniju fazu, u kojoj je napustio ideoloku odanost lenjinizmu i postao vie pragmatian i vie realistian. U toj fazi Staljinova ideja da je smisao meunarodnog radnikog pokreta u tome da podri opstanak SSSR-a bila je dobra za SSSR kao dravu, ali ne i za radniki pokret u svijetu. Staljin, kae Tuman, tada na odcjepljenje gleda s pragmatine pozicije: ono je dopustivo onda kad koristi interesima SSSR-a, a nedopustivo kad im teti. Time Staljin poinje kalkulirati na tipino politiki nain ne vodei vie rauna

12 Za gledanja austromarksista na nacionalno pitanje vidi Burger (1982).


29

toliko o idealima koliko o politikoj pragmatinosti i utilitarnosti. Tu je novu poli-tiku Tuman kasnije kritizirao jer je ona podrazumijevala taktiziranje i po pitanju nacionalne nezavisnosti. Kasnije odstupanje Titove politike od Staljinove Tuman pozdravlja, smatrajui da se time Tito zapravo odbio podrediti ideji da je vrhovni cilj meunarodnih radnikih pokreta da osiguraju opstanak SSSR-a. Ali time je Tito postao i radikalniji, revolucionarniji nego to je to u svojoj drugoj fazi bio Staljin. Nesporazum izmeu Staljina i Tita ve sam na drugom mjestu (Jovi, 2003) opisao kao sukob izmeu realista (dravnika) i revolucionara. Kasnije se samom Titu dogodilo da evoluira prema svojoj dravotvornoj fazi, pri emu je dolazio u ras-korak s revolucionarnim idealima svoje mladosti i s novom generacijom revolu-cionara. Jednim je dijelom tada i dolo do raskoraka izmeu Tumana i Tita, koji se moe objasniti i Tumanovom odanou revolucionarnom konceptu rjeavanja na-cionalnog pitanja, vie u skladu s Lenjinom i mladim Staljinom nego s kasnijim Sta-ljinom. Odatle moemo razumjeti i Tumanovu kritiku prakse, ali ne i ideala. Praksa je u Jugoslaviji, naime, ila slinim smjerom kojim je ila i u SSSR-u: od idealizma i revolucionarnog zanosa prema realizmu i konzervativizmu. Kritizirajui praksu i njena odstupanja od ideala, Tuman zapravo ini u odnosu prema Titu slian ko-rak kakav je sam Tito (u svojoj revolucionarnoj fazi) uinio prema Staljinu. Radi se, izmeu ostalog, i o generacijskim razlikama: nova generacija ponekad upravo inzi-stira na kritici prakse kroz ideju o njenom odstupanju od ideala.13

Pokuavajui identificirati zlatno doba idealizma unutar revolucionarnog pokreta u samoj Hrvatskoj, Tuman se oslanja na razdoblje izmeu 1932. i 1935., kad hrvatski komunisti formiraju Hrvatski nacionalni revolucionarni pokret, osni-vaju glasilo Hrvatski put i 1934. donose odluku o formiranju komunistikih partija Slovenije i Hrvatske (dviju ugnjetenih nacija) kao autonomnih jedinica unutar KPJ. To je razdoblje kad KPJ jo stoji na pozicijama iz rane staljinistike fa-ze, iako Staljin i Kominterna ve naputaju tu poziciju (takoer poznatu i kao fazu borbe klase protiv klase) i formuliraju politiku narodnog fronta na antifaisti-kim temeljima.14

Hrvatski nacionalni revolucionarni pokret (HNRP), o kojem Tuman govori u svom izlaganju u Ljubljani 1966. dakle u trenucima kad i u Hrvatskoj dolazi do

13 Slino je u svom nastupanju na vlast u drugoj polovici 1980-ih postupao i Slobodan Milo-evi. Iako ga se teko moe smatrati konstruktivistom ili ideologom, ipak treba primijetiti da je Miloevi za sebe takoer govorio da je revolucionar, te je traio radikalne mjere kako bi se ispravile pogreke prakse. On je takoer traio povratak na stanje kad je revolucionarni zanos bio snaan te kad su ideali bili snaan motivator. Ideja antibirokratske revolucije (Vladisav-ljevi, 2008) nudi dovoljno dokaza i primjera za to. Za sukob revolucionista i institucionali-sta u srpskom politikom vrhu 1986.-1990. vidi Jovi (2008a). 14 Vidi Vlaji (2005).


30

preispitivanja koja e samo godinu dana kasnije rezultirati poetkom tzv. hrvatskog proljea osnovala je KPJ kao odgovor na uvoenje rojalistike diktature 1929. Tuman opisuje ciljeve borbe na koju je KPJ tada pozivala Hrvate. Cilj je bio, prema uputama koje su objavljene 1933. (Tuman, 1969: 264): izvojtenje samo-odreenja hrvatskog naroda, oivotvorenje njegova prava na odcjepljenje od Jugo-slavije, ujedinjenje, nezavisnost i osloboenje hrvatskog naroda od velikosrpskog i svakog drugog imperijalistikog jarma, te stvaranje slobodne republike Hrvatske, u kojoj e narod sam odluivati svojom sudbinom. Takoer, HNRP je imao za cilj borbu protiv pljake naroda, odnaroivanja hrvatskog naroda, protiv jugoslave-niziranja, posrbljivanja i faiziranja hrvatskih ustanova i kola, te za odstranjenje srbijanskih okupatorskih eta s hrvatskog teritorija (isto: 264). HNRP je pozivao na nepomirljivu i bezobzirnu borbu protiv svih izdajica hrvatskog naroda, te uop-e svih raznovrsnih saveznika i pomagaa velikosrpske diktature. Pritom se treba osloboditi zabluda, a to su: a) da se osloboenje Hrvatske moe postii federali-stikim i kakvim bilo preureenjem imperijalistike Velike Srbije, prozvane Jugo-slavijom, putem novog sporazuma bilo sa sadanjim vlastodrcima bilo s kojim drugim predstavnicima velikosrpske vladajue klase, a pod pokroviteljstvom fran-cuskog ili engleskog imperijalizma, b) da se osloboenje Hrvatske moe posti-i u savezu s osvajakim talijanskim, maarskim, bugarskim i drugim faizmom, c) pacifistika miroljubivost prema tlaiteljima i pasivno ekanje da se velikosrp-ski jaram srui sam od sebe, d) zablude, da se uporna revolucionarna borba naji-rih slojeva... moe nadomjestiti atentatima... te upadima ustakih eta, zavisnih od stranih osvajaa. Ali, ustaku borbu, koja nie iz nezadovoljstva i otpornosti irokih slojeva narodnih, treba svim silama organizirati i predvoditi (podcrtano u izvorni-ku iz 1933., a potom i u isto: 264-265).15

Ovakvo definiranje ciljeva Hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta, koje Tuman predstavlja iroj javnosti 1966., pokazuje da se radi o revolucionarnoj organizaciji kojoj je cilj povezati socijalnu s nacionalnom revolucijom. Indikativno je da se naela ovog pokreta, koji je osnovala KPJ, objavljuju u istoj godini kad je u Njemakoj na vlast doao nacionalsocijalizam. To je bilo, takoer, vrijeme kad je irska kriza otvorena ve due te u kojem se pojavljuju i to na istom podruju gdje djeluju hrvatski komunisti i ustae frankovake i antikomunistike orijenta-cije, koji e se kasnije (suprotno onome to trai HNRP) staviti pod zatitu Italije. Ali mnogi od ciljeva tih dviju grupacija (komunista i frankovaca) tada su isti ili vrlo slini. To se vidi i iz lanka u Hrvatskom putu iz 1935. godine u kojem se pobija

15 Treba primijetiti da ak ni 1969. Tuman ne intervenira u izvorni tekst iz 1933., pa ni fusno-tom, nego preuzima iz izvornika rije ustaki, u smislu ustanikog, iako je u meuvremenu zbog ustakog poretka iz 1941.-1945. ta rije dobila sasvim konkretno znaenje, razliito od op-eg ustanikog.


31

miljenje da se hrvatski narod ne moe osloboditi jer je malen i bez svoje vojske dok Srbi imaju svoju vojsku, andare i policiju. Nasuprot tom nedostatku vjere u mogunosti malih naroda, Hrvatski put (a to je i glasilo KPJ) ohrabruje borbu za nacionalno osloboenje. U vojsci su i sinovi hrvatskog i ostalih potlaenih naroda, koji e u odlunom momentu stati na stranu svog naroda, interpretira Tuman 1966. stavove iz tog lanka (isto: 265). Iako ustanak nije uspio u ranim 1930-ima (to je rezultiralo odlaskom ustaa u emigraciju), stvorena je partijska platforma ko-ja je poveala utjecaj KP u Hrvatskoj. Na toj platformi kojoj su, prema Tumanovoj interpretaciji, pripadali i vodei hrvatski intelektualci lijeve orijentacije Krlea i oni koji su strijeljani kliui Sovjetskoj Hrvatskoj nastao je kasniji partizanski po-kret u Hrvatskoj.

Treba, meutim, primijetiti da su i 1990., odnosno 1991. neke od poruka ko-je formulira HNRP, odnosno njegovo glasilo, bile aktualizirane. To se odnosi na oekivanje da e se u odluujuem trenutku mali narodi moi oduprijeti, izmeu ostalog odbijajui sudjelovanje u zajednikim vojnim jedinicama. Takoer, da se nacionalno pitanje ne moe postii sporazumima i kompromisima niti reformisti-kim transformacijama nego samo na revolucionaran nain. Pritom ne treba oeki-vati veu pomo sa strane od vodeih svjetskih sila nego se osloniti prije svega na vlastite snage. I tada, kao i u ranim 1930-ima, postavlja se pitanje predvodnitva revolucionarno-demokratskog pokreta ili hrvatskog nacionalnog revolucionarnog pokreta. S obzirom na aktualnost poruka iz 1933. i iz 1935., moe se postaviti pita-nje: je li, djelujui 1990., Tuman imao u vidu te poruke? Je li imao u vidu slinost iskustva iz 1930-ih (ne i iz 1940-ih) izmeu ustaa i komunista kad je pozivao na nacionalno pomirenje tih dviju frakcija, koje su ako se odbace strani utjecaji: talijanski i sovjetski imale vrlo sline ciljeve: borbu protiv vladajue nacije, odnosno protiv Srba? Tumanovo samodefiniranje hrvatski ovjek, marksist, re-volucionar i povjesniar ukazuje na njegov kontinuitet s kasnim 1920-im i ranim 1930-im u komunistikom pokretu Hrvatske. On se vraa u politiku ranog stalji-nizma, koja je u jugoslavensku komunistiku partiju ula s kanjenjem od nekoliko godina. Kasniji Staljin, kao i pomicanje KPJ prema politici narodnog fronta, pa i antifaizma, za njega nije bio korak u pravom smjeru, jer je govorenje o faizmu zapravo skrenulo fokus s temeljnog pitanja a to je pitanje borbe za ravnopravnost (potlaenih naroda, op. D. J.) i za samoodreenje, i zbog toga je takva podloga anti-faistike fronte narodne slobode ostala u zraku, bez ireg odjeka u puku potlaenih naroda, pa i bez znatnijeg rezultata (Tuman, 1969: 269). Tumanovo promovi-ranje naziva Domovinski rat, kojim oznaava ratni sukob u Hrvatskoj u 1990-ima, upravo ukazuje na njegov respekt prema sovjetskom idealu i na simboliki ga na-in (i to na nain prilino neosvijeten u danas dominirajuem hrvatskom diskursu) vee za Staljina. On na 1990. gleda kao na novu ansu da se ostvare ideali njegove


32

politike i ivotne mladosti, isti oni ideali za koje su poginuli hrvatski marksisti 1941. da se ostvari ideal o sovjetskoj Hrvatskoj u kojoj e nakon cijelog jed-nog dugog stoljea biti ostvareni ciljevi nacionalno-demokratske revolucije. Se-be vidi kao predvodnika takve revolucije. U skladu s lenjinistikim uvjerenjima i s vlastitom interpretacijom Drugog svjetskog rata, Franjo Tuman pokuava tada po-novno iskoristiti nacionalno pitanje da bi na njemu mobilizirao mase za odluujuu borbu i to borbu protiv istog i trajnog neprijatelja: velikosrpskih hegemonista.

Pravo na samoodreenje, odnosno odcjepljenje predstavlja temelj na kojem Franjo Tuman gradi hrvatsku dravnu nezavisnost. No njegovo razumijevanje tog prava u potpunosti je oblikovano lenjinistikom i staljinistikom teorijom. Wood-rowa Wilsona, drugog velikog promotora ideje samoodreenja, Tuman gotovo i ne spominje. To je sasvim u skladu s komunistikim tretiranjem Wilsona. Ne treba za-boraviti da je u Zagrebu Wilson izgubio trg u korist Franklina D. Roosevelta, to i na simbolikoj razini predstavlja jasan otklon od njegove politike pozicije. Vilso-nijanski koncept samoodreenja, naime, bio je prije svega liberalno-demokratski. Za njega samoodreenje ne znai odcjepljenje, niti je mogue uspostaviti izravnu vezu izmeu ta dva pojma. Pod narodom se ne podrazumijevaju etnike grupe, od-nosno etnike nacije, nego politiki narod, demos. Taj demos ima pravo da sam od-luuje o svojoj sudbini. I to je sve. U Wilsonovoj koncepciji pojma samoodreenje naroda nije mogue razdvojiti samoodreenje od (elektoralne) demokracije i od se-kularne republike jer je bit i samoodreenja, i demokracije, i republike, i sekulariz-ma u naelu ta da iznad naroda ne postoji nikakav vii autoritet: ni svjetovni (poput nedodirljivog i neizabranog cara ili kralja), ni izvanjski (poput imperijalne sile ili okupatora), ni svevinji (boanski).

U Lenjinovoj i Staljinovoj koncepciji samoodreenja pod narodom se podrazu-mijevaju etniki narodi,16 a demokracija nije primarno politiki, nego ekonomsko-redistributivni pojam. Stoga je i logino da se govori o samoodreenju do odcjeplje-nja ili o samoodreenju i odcjepljenju kao o dva povezana pojma, koji manje-vie znae jedno te isto. Dok u Wilsonovom konceptu samoodreenje ne podrazumijeva secesionizam, u Lenjinovom i naroito Staljinovom secesionizam je centralno pi-tanje. Izmeu Wilsona i cijele Evrope, a naroito Srednje, Istone i Jugoistone, ve je na samom poetku dolo do fatalnog nesporazuma, koji je nastao oko inter-pretacije naela samoodreenja naroda, a to je bilo uvjetovano potpuno razliitim razumijevanjem i pojma samoodreenje i pojma narod. Taj nesporazum potom je doveo do potpuno suprotnih rezultata implementacije jednog u biti amerikog kon-cepta u kontekstu koji je bitno drukije razumio pojmove. Ideja samoodreenja

16 Staljin naciju definira kao historijski formiranu stabilnu zajednicu ljudi, nastalu na osnovi zajednice jezika, teritorija, ekonomskog ivota i psihike konstitucije, koja se ispoljava u zajed-nici kulture. Vidi uvar (1988: 20).


33

naroda izgubljena je u prijevodu u postupku presaivanja tog amerikog ideala i naela u konkretni kontekst srednjoevropske i istonoevropske politike tradicije. Umjesto u samoobnavljajuem miru koji bi bio rezultat uvoenja naela samoodre-enja naroda, implementacija amerikog naela samoodreenja u veem je dijelu Evrope zavrila (ako je taj pojam mogue ikad upotrijebiti za povijesni slijed do-gaaja) u ratu upravo stoga to je dominantna srednjoevropska i istonoevropska (ukljuujui u to, naravno, i balkansku) interpretacija tog pojma bila povezana sa secesionizmom, a ne s demokracijom. Amerikanci su bili a najveim dijelom i ostali realisti, a to znai i etatisti, zagovornici teze da je opstanak drave pred-uvjet regionalnog i globalnog mira. Secesionisti su po definiciji neto sasvim drugo, sasvim suprotno od toga. Kad se secesionizam povee s vrstom ideologijom (npr. s nacizmom u Njemakoj, lenjinizmom i ranim staljinizmom u SSSR-u, politikim katolicizmom u Irskoj, antiimperijalizmom u sluaju Evrope nakon Prvog ili Afrike i Azije nakon Drugog svjetskog rata), revizionizam pobjeuje nad statusom quo, a revolucije postaju ako ne sasvim neizbjene, onda svakako mogue.17

Tomu je doprinijela i injenica da su Lenjin i Staljin koliko god oni sami bili kritini prema Evropi njihova doba ipak bili Evropljani. Evropa je bolje razumjela njihov od Wilsonova koncepta. tovie, ak je i u svojoj radikalnoj i ekstremistikoj interpretaciji doveden do samog kraja pojam samoodreenja naroda povezivao Hitlera i Staljina. Iskljuivanje liberalne demokracije bila je druga poveznica. S obzirom na to nije neobino ni to su u meuratnoj Jugoslaviji u razdoblju ranih 1930-ih i u Hrvatskoj (tada u Kraljevini SHS) bile mogue ne samo zajednike akcije nacionalista i komunista (kasnije: ustaa i partizana, tada samo simpatizera Hitlera i Staljina) nego je postojala i poveznica koja je omoguavala takvu surad-nju, a to je bilo upravo ovakvo razumijevanje pojma samoodreenje naroda kakvo smo opisali.

Stoga emo u nastavku ovog lanka istai glavne elemente prije svega Lenjino-ve ali na nekim mjestima i Staljinove teorije o pravu naroda na samoodreenje

17 Ovdje je korisno primijetiti jo jednu analogiju koja se pojavila 1989., u trenutku kad je Franjo Tuman dao svoj intervju Poletu. Radi se o obnovi pojma revolucija u irem, isto-noevropskom kontekstu. Dominantni diskurs na Zapadu tada je bio onaj koji je na dogaaje u Istonoj Evropi 1989. gledao kao na revolucije. Sasvim je mogue da je upravo tako kao na revolucionarnu priliku na njih gledao i Franjo Tuman. Kao to je Lenjin iskoristio moment puknua meunarodnog poretka te pokrenuo revoluciju, tako je i sad prilika nakon novog mo-menta puknua meunarodnog poretka koji je nastupio s krajem Hladnog rata pokrenuti re-voluciju u Hrvatskoj. Ideja revolucije, iako promovirana prije svega od strane autora koji nisu bili komunisti, nego antikomunisti, bila je lako prihvaena kod marksista/komunista, koji su na politiku povijest prije svega gledali kroz prizmu revolucija. Takoer, i koncept tranzicije naao je lako svoj put do autora koji su dobro znali to je to ideja prijelaznog razdoblja. Za taj isti ne-sporazum vidi razliito razumijevanje pojma tranzicija u Jovi (2010).


34

kako bismo pronali korijene Tumanove politike. Oni nisu u liberalno-demokrat-skim teorijama o samoodreenju naroda, koje podrazumijevaju okvir ustavne dra-ve, a na pojam narod gledaju u graanskom, tj. politikom kontekstu. Ideja samo-odreenja naroda u liberalno-demokratskom kontekstu prije svega podrazumijeva ideju demokracije, odnosno republikanizma. Radi se o osloboenju naroda od ne-poeljnih i dotad neizbjenih utjecaja na njegovu slobodnu opu volju. U kon-tekstu u kojem se, meutim, pojavljuje u nekadanjim socijalistikim dravama, taj pojam ima onu dimenziju koju su mu zadali, prije svih, Lenjin i Staljin dimenziju instrumentalizacije politike samoodreenja za postizanje vanijeg cilja: revolucio-narne transformacije. U nastavku ovog lanka predstavljamo glavne ideje lenjini-stike i staljinistike koncepcije prava na samoodreenje i odcjepljenje kako bismo dodatno razjasnili mogue motive koji su vodili Franju Tumana u 1990-ima.

Lenjinova koncepcija samoodreenja

Lenjinov koncept prava na samoodreenje polazi od ideje da socijalizam ne bi bio vjerodostojan kad ne bi ujedinjenje naroda u okviru internacionalistikog ideala te-meljio na njihovoj slobodnoj volji. Cilj radnikog pokreta jest globalna revolucija kojom se stvaraju pretpostavke za odumiranje drave (koncept koji je prvi pro-movirao Friedrich Engels), a potom nakon faze diktature proletarijata i dugotraj-nijeg procesa socijalizma kao prijelaznog razdoblja dolazi do mogunosti global-nog ujedinjenja. No prisilno ujedinjenje, koje ne bi uzimalo u obzir slobodu svakog naroda da sam odluuje o svojoj sudbini, bilo bi neuspjeno i stoga ostaje nepoelj-no. Osloboenje naroda od kolonijalizma i imperijalizma nije mogue ako se posto-jei imperiji zamijene novima. Slobodna volja pak mogua je samo ako postoji pra-vo na samoodreenje, koje za Lenjina eksplicitno znai i pravo na odcjepljenje. Tu poziciju on je formulirao u Prilogu reviziji partijskog programa iz 1919., kad je zatraio da se u jednom od lanaka (lanku 9) umjesto formulacije pravo na samo-odreenje napie pravo na odcjepljenje (Lenjin, 1977: 254). Autonomija je kori-sna jer je ona korak u pravom smjeru prema priznanju prava na samoodreenje. To ne znai da Lenjin zagovara nunost odcjepljenja: o tome treba odluivati u sva-kom pojedinom sluaju (isto: 252). Ali, naelno, to se pravo ne smije negirati niko-me. Za razliku od Buharina, koji predlae da se pravo na odcjepljenje prizna samo radnikoj klasi (u skladu s parolom: proleteri sviju zemalja ujedinite se), a ne svakom narodu npr. ne i onom koji predvodi buroazija Lenjin dri da je takav prijedlog nerealan, da ne uzima u obzir stvarnost i da narode treba tretirati onakvi-ma kakvi jesu, a ne onakvima kakvi jo ne postoje.

Zagovarajui pravo na samoodreenje, Lenjin uzima u obzir i povijesnu odgo-vornost vladajuih nacija prema potlaenim narodima. Narodi koji imaju sta-tus vladajuih (npr. Rusi) moraju pokazati da su spremni napustiti politiku svojih


35

prethodnih voa, te da su u stanju prihvatiti ravnopravnost malih naroda koji su bili pod njihovom kontrolom. Nitko nema pravo na aneksiju, pie on u listopadu 1916.

lan tlaiteljske nacije mora biti ravnoduan prema pitanju da li male nacije pripadaju njegovoj dravi ili susjednoj ili same sebi, ve prema njihovim simpati-jama: bez takve ravnodunosti on nije socijaldemokrat. Da bi bio socijaldemo-krat-internacionalist, on treba da misli ne samo o svojoj naciji, nego da iznad nje stavlja interese svih nacija, njihovu opu slobodu i ravnopravnost. U teoriji se svi s ovim slau, ali u praksi pokazuju upravo aneksionistiku ravnodunost. To je korijen zla (isto: 197-198).

Takva pozicija u skladu je s onom koju je Lenjin najdetaljnije iznio u svom tekstu O pravu naroda na samoodreenje (objavljenom u tri nastavka u listu Pro-sveenie, br. 4, 5 i 6 od travnja do lipnja 1914.). Ukljuujui se u raspravu s austro-marksistima, Karlom Kautskym i Rosom Luxemburg koji u prethodnim godina-ma intenzivno raspravljaju o budunosti imperija i o nacionalnom pitanju Lenjin kae da zasad samo velikoruska nacija ima privilegij stvaranja samostalne i nezavi-sne drave. Mi velikoruski proleteri ne branimo nikakve privilegije, ne branimo ni taj privilegij... Unaprijed se deklariramo kao protivnici velikoruskih privilegija i u tom pravcu vodimo svu svoju propagandu i agitaciju (isto: 97). Lenjin usporeuje pravo na samoodreenje s pravom na razvod braka.

Reakcionari su protiv slobode razvoda braka, pozivajui na oprezno postupanje s njom i viui da ona znai raspad obitelji. A demokracija smatra da reakcio-nari licemjere, branei zapravo svevlast policije i birokracije, privilegije jednog spola i najgore tlaenje ene da stvarno sloboda razvoda ne znai raspad obi-teljskih veza, nego, naprotiv, njihovo jaanje na demokratskim osnovama, jedino moguim i stabilnim u civiliziranom svijetu. Optuivati pristae slobode samo-odreenja, tj. slobode odcjepljenja, da pomau separatizam isto je takva glu-post i isto je tako licemjerstvo kao optuivati pristae slobode razvoda braka da pomau razaranje obiteljskih veza. Kao to u buroaskom drutvu protiv slobo-de razvoda braka istupaju branioci privilegija i prodajnosti, na kojima se zasniva buroaski brak, tako i u kapitalistikoj dravi nijekanje slobode samoodreenja, tj. odcjepljenja nacija, znai samo obranu privilegija vladajue nacije i policijskih metoda upravljanja na tetu demokratskih (isto: 104-105).

U lanku Revolucionarni proletarijat i pravo nacija na samoodreenje od 15. listopada 1915., koji je objavljen tek 1927., Lenjin pie da u programu socijaldemo-krata centralno mjesto mora biti upravo ova podjela nacija na tlaiteljske i potlae-ne, koja ini bit imperijalizma i koju prijetvorno zaobilaze nacionalovinisti i Kaut-sky. Ta podjela nije bitna s gledita buroaskog pacifizma ili malograanske utopije mirne konkurencije nezavisnih nacija u kapitalizmu, ali je itekako bitna s gledita revolucionarne borbe protiv imperijalizma. A iz te podjele treba da proizlazi naa,


36

dosljedno demokratska, revolucionarna i opem zadatku neodlone borbe za soci-jalizam odgovarajua definicija prava nacija na samoodreenje. U ime tog prava, zalaui se za njegovo nelicemjerno priznanje, socijaldemokrati tlaiteljskih nacija moraju zahtijevati slobodu odcjepljenja potlaenih nacija jer bi u protivnom slua-ju primanje ravnopravnosti nacija i internacionalne solidarnosti radnika bila stvarno samo prazna rije, samo licemjerstvo. A socijaldemokrati potlaenih nacija moraju stavljati u prvi plan jedinstvo i spajanje radnika potlaenih nacija s radnicima tlai-teljskih nacija jer e u protivnom sluaju ovi socijaldemokrati nehotice biti savez-nici ove ili one nacionalne buroazije, koja uvijek izdaje interese naroda i demokra-cije, koja je uvijek spremna, sa svoje strane, na aneksiju i na tlaenje drugih nacija (isto: 147). Lenjin tu interpretira Marxa i kae da je on zahtijevao odcjepljenje Irske od Engleske i zahtijevao ga ne s gledita sitnoburoaske utopije mirnog kapitaliz-ma, ne zbog pravednosti prema Irskoj, nego s gledita interesa revolucionarne bor-be proletarijata tlaiteljske, tj. engleske nacije protiv kapitalizma.18 Slobodu te nacije sputavalo je i sakatilo to to je ona tlaila drugu naciju. Internacionalizam engleskog proletarijata ostao bi licemjerna fraza ako on ne bi zahtijevao odcjepljenje Irske. No budui da nikad nije bio pristaa ni sitnih drava, ni dravnog cjepkanja uope, ni naela federacije, Marx je gledao na odcjepljenje potlaene nacije kao na korak ka federaciji i, prema tome, ne cjepkanju, nego koncentraciji i politikoj i ekonomskoj, ali koncentraciji na osnovi demokratizma (isto: 147 i 148). Nadalje: Ba gledite borbe protiv socijalovinizma velikodravnih nacija, koje sad vode imperijalistiki rat radi uvrenja tlaenja nacija i koje tlae veinu nacija svijeta i veinu stanov-nitva zemlje, ba to gledite mora biti odluujue, glavno, osnovno u nacionalnom programu socijaldemokrata (isto: 148). Onaj socijalist tlaiteljske nacije koji i u vrijeme mira i u vrijeme rata ne vodi propagandu za slobodu odvajanja potlaenih nacija nije socijalist i nije internacionalist, nego je ovinist! (isto: 149). Lenjin u ovom tekstu koristi pojam tamnica naroda, kako naziva Rusiju (isto: 150). Taj po-jam kao i mnogi drugi u vokabular jugoslavenskih komunista doao je, dakle, izravno iz Lenjinovih knjiga. Tamnice naroda, meutim, bile su druge: najprije austro-ugarska carevina i druge imperije, a potom su pojam jugoslavenski komunisti primijenili i na samu poslijeratnu, buroasku Jugoslaviju. Takoer, oekivanje da komunisti tlaiteljske nacije budu prvi koji osuuju ideju dominacije vlastite na-cije u okvirima multietnikih zajednica duboko je prodrlo u diskurs i praksu samog komunistikog pokreta u Jugoslaviji. Oekivalo se upravo od srpskih komunista da osude vlastitu tlaiteljsku naciju, a kad to nisu inili, smatralo ih se sumnjivima ili ak ovinistima na isti nain na koji ovdje to opisuje Lenjin.19

18 Tuman je, takoer, iskazao veliko razumijevanje i podrku IRA-i. Vidi: Tuman (1996: 258-259). 19 O tome se moe nai vie primjera, meu kojima je i obrazloenje vodeeg srpskog komuni-sta Dragoslava Markovia koji je upravo tim oekivanjem drugih komunista u odnosu na srpske


37

Pravo na samoodreenje Lenjin smatra nainom da se postigne sloboda koje nema bez mogunosti odcjepljenja (isto: 151). U lanku Socijalistika revolucija i pravo nacija na samoodreenje (teze), objavljenom u Verbote u travnju 1916., Lenjin pie da je slobodan savez bez slobode odcjepljenja lana fraza (isto: 151). Njegova retorika naroito je usmjerena prema imperijalizmu, za koji je kao to svjedoi i naslov njegova poznatog eseja smatrao da je posljednji stadij kapi-talizma. Secesionizam se u tom smislu vidi kao logian odgovor na imperijali-zam. No kad nestane imperijalizma i uspostavi se socijalistika vlast, smanjit e se i elja za odcjepljenjem od nove, socijalistike drave. Doputanje odcjepljenja je, dakle, prije svega znak da nova Rusija nije vie imperijalna i da ne pokuava zadrati manje narode unutar svog teritorija pod svaku cijenu. Doputanje secesi-onizma postaje, dakle, ideoloko i identitetsko pitanje ono koje novu Rusiju ini razliitom od stare te joj stoga daje novi identitet. Iako Lenjin na nekim mjestima u svojim lancima eksplicitno kae da je protiv odcjepljenja (npr. u pismu S. G. aumanu 6. prosinca 1913., u kojem kae da odcjepljenje uope nije na plan), on je zagovornik prava na odcjepljenje, stavljajui to pravo u kontekst borbe protiv crnostotinakog velikoruskog nacionalizma, koji je tako uprljao stvar nacionalnog zajednikog ivota da e koji put biti vie veze poslije slobodnog odcjepljenja!! (isto: 36). Pravo na samoodreenje ovdje se pojavljuje kao izravna reakcija na ru-sku dominaciju nad drugim, manjim narodima. Taj tip retorike kasnije e se pojaviti kod svih jugoslavenskih komunistikih secesionista: svi su tvrdili da je odcjeplje-nje opravdano upravo iz istih razloga zbog kojih je Lenjin i promovirao pravo na samoodreenje. Pritom su se pozivali na sam jugoslavenski ustav, koji je takoer (i to ve u svojoj prvoj socijalistikoj verziji, onoj iz 1946.) priznavao pravo naroda na samoodreenje do odcjepljenja.20 Inspiracija za unoenje tog prava u ustav bila je, naravno, lenjinistiko-staljinistika. Kao to je lenjinistiko-staljinistika u svojim korijenima bila i ideja o reaktivnom karakteru prosudbi o tome kad je oprav-

objasnio relativnu popustljivost Srbije kad se radilo o zahtjevima drugih naroda i republika u SFRJ. To je uinjeno zato da bi se izbjegla stalna sumnjienja, pa i etiketiranja, srpskih komuni-sta kao potencijalnih tlaitelja u odnosu na druge nacije u Jugoslaviji. Vidi izjavu Dragoslava Markovia u Jovi (2003: 176).20 Ustav FNRJ iz 1946. to pravo definira u lanku 1 koji glasi: Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna drava republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda, koji su na temelju prava na samoopredjeljenje, ukljuujui pravo na odcjepljenje, izrazili svo-ju volju da ive zajedno u federativnoj dravi. U Ustavu iz 1963. naelo samoopredjeljenja se pojavljuje u Osnovnim naelima I: Narodi Jugoslavije, polazei od prava svakog naroda na sa-moopredjeljenje, ukljuujui i pravo na odcjepljenje... U odluci Drugog zasjedanja AVNOJ-a o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu pie da se odluka temelji na osnovu prava sva-kog naroda na samoopredjeljenje, ukljuujui pravo na otcepljenje ili na ujedinjenje sa drugim narodima... (vidi Mecanovi, 1986).


38

dano ostvariti ili makar pokuati ostvariti to pravo. Lenjin je ostvarenje prava na samoodreenje povezao s karakterom ponaanja dominantne nacije Rusa unu-tar ruske imperije. Ako se vladajua nacija ponaa tlaiteljski, secesija moe biti jedini izlaz za druge nacije. Ta ideja u potpunosti je preuzeta i u ideoloko-pravni vokabular jugoslavenskog federalizma, te je stoga i koritena na kraju 1980-ih kad je Jugoslavija naputala lenjinizam-staljinizam. Ona je sluila kao jamstvo manjim narodima naroito Slovencima i Hrvatima, koji su se, iz razliitih razloga, sma-trali predvodnicima i zagovornicima manjih naroda u otporu potencijalnoj srpskoj dominaciji da hegemonija najvee nacije nee biti mogua. Time treba objasniti utjecaj i meuodnos komunista i nacionalista u tim nacijama, ukljuujui i u hrvat-skoj. Lenjinistika formula suprotstavljanja dominaciji vladajue nacije (u ovom sluaju potencijalno Srba) omoguavala je pomirenje hrvatskih antikomunisti-kih nacionalista s hrvatskim nacionalistikim komunistima. To je pomirenje ostva-reno na ideji otpora velikosrpskoj dominaciji. U naelima lenjinizma i staljiniz-ma koja su u jugoslavenskoj praksi razvili i implementirali Edvard Kardelj i Josip Broz, obojica pripadnici malih naroda i jedni i drugi su nali branu pred po-kuajima da se dovede u pitanje identitet i politiki opstanak Hrvatske. Zato su se, uostalom, i jedni i drugi tako vrsto drali prava koje im je jamio upravo lenjini-stiko-staljinistiki kardeljevski ustav. ak i kad je socijalizam bio na izdisaju, kad je drava bila u stanju raspadanja, kad je javna retorika bila znaajnije nego ikad an-tijugoslavenska, komunistiki nacionalisti poput Franje Tumana i Milana Kuana citirali su ustavne odredbe o pravu naroda na samoodreenje kao neku vrstu svetog pisma. U tome treba traiti i razloge Tumanova naglaavanja da je marksist i re-volucionar, uz to to je i hrvatski ovjek i povjesniar, u intervjuu Poletu koji smo ranije citirali. To pomirenje inae na prvi pogled teko pomirljivih koncepata naime: marksistikog internacionalizma i konzervativnog nacionalizma nije mo-gue razumjeti izvan konteksta lenjinistiko-staljinistikog gledanja na nacionalno pitanje.

Izvan tog konteksta nije mogue razumjeti niti osjeaj hrvatskih komunista (ne samo Tumana nego podjednako i Ivice Raana i veine u tadanjem slubenom Savezu komunista Hrvatske) da je Miloevi izdao marksizam kad je navodno krenuo putem koji vodi prema dominaciji najvee nacije (Srba) nad drugima. On je, naime, u njihovim oima, izdao naelo na koje upozorava Lenjin, a to je da se svaki komunist prije svega mora obraunati s nacionalizmom u vlastitoj naciji. Miloe-viev obraun sa svojim prethodnicima u srpskom politikom vrhu, kao to su bili Ivan Stamboli i Dragoslav Markovi sredinom 1980-ih, izazvao je kod komunista u drugim dijelovima Jugoslavije kritike upravo na temelju te pozicije. Naime, kritiari Miloevia iz drugih krajeva Jugoslavije smatrali su da je dunost srpskih komunista da se fokusiraju, prije svega, na kritiku srpskog nacionalizma, koji je, budui da se radi o potencijalno vladajuoj naciji, ujedno i najopasniji po socijalistiki projekt


39

koji je bio po definiciji na strani potlaenih, odnosno malih nacija. Srpski komuni-sti su, meutim, takva oekivanja ponekad smatrali jednom vrstom sumnjienja, te su imali dojam da su uvijek pod posebnim reflektorom kritike. Kako bi pokazali da nisu i ne ele biti vladajua nacija, prihvaali su decentralizaciju u Jugoslaviji i u samoj Srbiji (Markovi, 1987 i 1988; Jovi, 1998). Miloevi je iako je obraun sa Stamboliem izveo upravo na istim temeljima, kroz pokuaj njegova difamiranja temeljem mekoe pri odnosu prema nacionalistima uskoro napustio taj pristup, te je ocijenio da su srpski politiari ponizili Srbiju jer su bili suvie popustljivi u od-nosu na zahtjeve drugih u Jugoslaviji. Taj Miloeviev odmak od lenjinizma izazvao je otpore kod lenjinistikih voa manjih naroda.

U skladu s istim tim pristupom Lenjin je traio naroito od ruskih komunista (koje on naziva i velikoruskim komunistima, smatrajui rije velikoruski vie kao opis nego kao kritiku, jer tim pojmom opisuje i sebe)21 da prije svega brane progla-enje i neodgodivo ostvarenje potpune slobode odcjepljenja od Rusije svih nacija i narodnosti koje je tlaio carizam, koje su bile nasilno pripojene ili nasilno drane u granicama drave, tj. koje su bile anektirane (Lenjin, 1977: 252-253). Da bi poka-zao da to nije samo isprazan zahtjev, Lenjin uspjeno promovira nezavisnost Finske te triju baltikih drava u odnosu na Sovjetsku Rusiju. Godine 1917. samostalnom se proglasila i Ukrajina, a 1918. i Bjelorusija, Gruzija, Armenija i Azerbejdan, no one su kasnije vraene kao republike u okvire SSSR-a (ove zadnje tri u sastavu tada federativne Zakavkaske Sovjetske Socijalistike Republike). Ti koraci koji nisu bili samo deklarativne prirode trebali su pokazati da nova, sovjetska Rusija nije vie onaj stari imperijalni osvaja, nego je postala promotor prava svih naroda na vlastitu dravnu nezavisnost. Zapravo, ideja o pravu naroda na secesiju smatrana je u Lenjinovoj verziji dokazom da nova vlast nakon revolucije donosi slobodu svima, a naroito malim narodima: da im donosi ne samo autonomiju nego punu ne-zavisnost. U tome se razlikuje od vilsonijanskog koncepta samoodreenja, koji ne nudi punu samostalnost jer je suvie etatistian, odnosno konzervativan. Samo se revolucionarnim metodama a ne na nain koji, primjerice, u hrvatskoj politici za-govara Stjepan Radi moe postii puni suverenitet svih naroda. Kao to smo ve vidjeli iz jednog prethodnog citata u ovom lanku, to je uvjerenje Tuman naveo i kao razlog vlastitog pristupanja Komunistikoj partiji, a ne HSS-u. Lenjin smatra da Wilson pretvara malu naciju u svoje orue (isto: 273), a Tuman podsjea da Wilson nije nudio razbijanje Austro-Ugarske, nego je do njena raspada dolo tek

21 Pojam velikosrpski vjerna je kopija pojma velikoruski, no nikad nije imao nikakvo ne-utralno ili pozitivno znaenje, nego uvijek i iskljuivo negativno za jugoslavenske komuniste i najvei dio javnosti. U kasnom socijalistikom razdoblju, iz razloga politike korektnosti, ee je koriten pojam velikodravne tendencije ili neki slian, ali vodei srpski komunisti smatrali su da se pri koritenju tog pojma uvijek misli samo na Srbiju. Vidi Jovi (2003).


40

kad su dogaaji, poslije mira u Brest-Litowsku, zbog porasta utjecaja Listopadske revolucije i opasnosti boljevizacije itava austro-ugarskog podruja, rastrojenog narodnim pokretima, osobito nakon izbijanja revolucionarnih dogaaja u gotovo svim austro-ugarskim zemljama, uzeli takav obrat da je bilo oito da se s odivje-lom Habsburkom Monarhijom vie ne moe raunati (Tuman, 1996: 202).

U tom smislu Tuman smatra da je Lenjinov obrat u vezi s nacionalnim pita-njem imao odluujue znaenje, ne samo za narode u njegovu dijelu svijeta, nego i ire od toga. tovie, on dodaje da u takvoj vienarodnoj dravi kakva je bila car-ska Rusija... uope ne bi bila mogua konana pobjeda Listopadske revolucije bez proklamiranja i bez primjene naela samoodreenja (isto: 192). Je li to tono ili ne a za ovo posljednje vjerujemo da nije za ovaj je lanak manje relevantno od injenice da je Tuman upravo element samoodreenja i odcjepljenja izdvojio od drugih i proglasio za sine qua non ne samo Oktobarske (Listopadske) nego i jugo-slavenske socijalistike revolucije. U tom smislu Tuman pokazuje ak i u doba kad je ve na vlasti u Hrvatskoj te kad se njegovi radovi iz ranijeg razdoblja ponov-no objavljuju (dodue, redigirani i lektorirani na novi oblik hrvatskog jezika) da je u odnosu prema nacionalnom pitanju bio i ostao lenjinist.

No i odgovori na njegov lenjinizam bili su u velikoj mjeri lenjinistiki. Slo-bodan Miloevi, primjerice, od hrvatskih i slovenskih komunista trai isto ono to oni trae od njega: da osude, prije svega, nacionalizam u vlastitom narodu i da spri-jee njegovu potencijalnu dominaciju nad slabijima i manjima. Naravno, za Milo-evia su ti manji i slabiji Srbi u Hrvatskoj, za koje on trai isto ono to Tuman trai za Hrvate u odnosu ne toliko na Jugoslaviju koliko na Srbiju: pravo na samo-odreenje do odcjepljenja. To pravo i za Miloevia proizlazi iz Ustava SFRJ, a za-pravo ono proizlazi iz ideolokih temelja na kojima je taj Ustav nastao. Taj temelj je lenjinizam-staljinizam. Paradoks jugoslavenske krize 1989. bio je u tome to su se na suprotstavljenim stranama nala tri pogleda personificirana u linostima Milana Kuana, Slobodana Miloevia i Franje Tumana koji su svi polazili od lenjiniz-ma-staljinizma i svi su se pozivali na isto naelo: pravo na samoodreenje, tvrdei da im Ustav daje za pravo. Nitko od njih nije bio vilsonijanac niti je pravo na samo-odreenje tumaio prije svega kao pravo na demokraciju. Jugoslavenski raspad, a potom i ratni sukob, bili su u tom smislu sukobi triju lenjinista koji su, naravno, ujedno bili i secesionisti. im su se, meutim, nali u situaciji da predstavljaju vei-nu unutar svojih novih nacionalnih drava, sva trojica su se prema manjim narodima unutar svojih granica ponaali izrazito neprijateljski. Lenjinizam im je bio koristan da bi promovirali separatizam tamo gdje su njihovi narodi u manjini. Tamo gdje su u veini, lenjinizam su primijenili samo kao metodu obrauna s tim manjinama, a ne kao model rjeavanja nacionalnog pitanja. Separatizam su zagovarali tamo gdje im je koristio i dok im je koristio. Kad su obavili posao, postali su antilenjinisti i an-tisecesionisti. Tumanu i Kuanu je lenjinizam izrazito pomogao u procesu formira-


41

nja nacionalnih drava. Kosovskim Albancima iji je separatistiki pokret zapoeo kao izrazito lenjinistiko-staljinistiki ipak je vie pomogla Amerika.

Zakljuak

Na globalne promjene kojima je sruen socijalistiki sustav Franjo Tuman gledao je sa strahom i nadom. Kao i mnogi drugi u Hrvatskoj ukljuujui tu i neformalnu opoziciju i vlast s kojom je Tuman imao iznenaujue bliske kontakte (v. Hudelist, 2004; Gaura Hodak, 2014 i dr.) strahovao je da e pad socijalizma ujedno znai-ti i pad socijalistike nacionalne politike. Taj se je strah odnosio, prije svega, na mogunost ukidanja onih odredbi jugoslavenskog i hrvatskog ustava iz 1974. godi-ne koje su jamile pravo na samoodreenje, iako nikad nisu specificirale (vjerojat-no namjerno) ni na koga se to pravo odnosi ni kako ga se moe ostvariti. Hrvatska politika u 1980-ima bila je izrazito ustavobraniteljska, te je u tom smislu uivala tihu podrku i radikalnijih hrvatskih nacionalista. Ti nacionalisti vjerovali su da je u Jugoslaviji hrvatsko pitanje u teoriji dobro rijeeno, ali da je u praksi Hrvatska i dalje u poziciji potlaene nacije. Rjeenje je povratak teoriji, odnosno naelu samoodreenja naroda. Njihova kritika odnosila se na kompromise na koje je hr-vatska politika pristala, te na njenu neodlunost naroito u godinama tzv. hrvat-ske utnje od 1985. do 1990. Ali, istodobno, ak i izraziti ideoloki antikomunisti pozivali su se na prava iz ustava te su bili skloni ii dalje u prolost, ukljuujui i u prolost komunistikog i partizanskog pokreta, kako bi nali uporite za tezu o iznevjerenim idealima. Lik Andrije Hebranga ili onih hrvatskih komunista koji su pred pogubljenje promovirali S/sovjetsku Hrvatsku postali su simboli teze o potrebi da se napusti praksa, ali ne i ideali.

Strah se odnosio i na mogunost da se padom lenjinistikog koncepta nacio-nalnog pitanja uspostavi vilsonijanski model. Taj strah je bio dodatno potenciran meunarodno-politikim okolnostima nakon kraja Hladnog rata, koji je makar u Evropi zapravo bio ideoloki rat, a ne vojni sukob. Samoproglaena pobje-da Zapada u tom ratu znaila je, dakle, pobjedu, a time i hegemoniju zapadnog diskursa, ime je otvorila vrata i istiskivanju lenjinizma (naroito staljinizma) te promoviranju vilsonijanstva. Kao to smo ve ranije naveli, Tuman je bio izrazito kritian prema Wilsonu, smatrajui da se nacionalno pitanje ne moe rijeiti samo autonomijom unutar postojeih drava (tj. federativnom strukturom), nego revolu-cijom. Iako izvorno radievac, Tuman se pridruuje KPJ upravo zbog toga to za-kljuuje da je revolucija nuna za ostvarenje nacionalnih ciljeva. U tom smislu ono to je Stjepan Radi traio za Hrvatsku a to su, prije svega, republika i federacija Josip Broz ostvaruje, upravo zato to je shvatio vanost revolucije i to se nije za-drao na vilsonijanskom, pa ni austromarksistikom konceptu autonomije, nego je bio staljinist i lenjinist, koji je stoga prihvatio politiku samoodreenja, ukljuujui i odcjepljenje. Naputanje tog koncepta u korist vilsonijanstva bio bi povijesni ko-


42

rak unazad, smatrao je Tuman. To bi znailo smanjenje, a ne poveanje prava na-cija naroito malih u odnosu na velike. Uostalom, iz Tumanove perspektive, kao i iz perspektive njegovih suvremenih sljedbenika, injenica da se nacije u viena-cionalnim dravama koje su formulirane po naelima drukijim od Lenjinovog (npr. kotska, Katalonija, Baskija i dr.) ne uspijevaju izdvojiti u samostalne drave samo potvruje da je lenjinizam produktivnija opcija za nacionalistike pokrete nego to je to demokracija zapadnog tipa. Strah od demokratizacije Jugoslavije ujedinjuje Miloevia, Kuana i Tumana u protivljenju demokratskim izborima na saveznoj razini. S obzirom da su sva tri naroda Srbi, Slovenci i Hrvati u manjinskoj pozi-ciji u odnosu na cjelokupno jugoslavensko stanovnitvo, sva tri voe se plae da bi uvoenje izbora i elektoralne demokracije moglo pretvoriti njihov narod u manjinu. Demokracija stvara veine, ali i manjine. Strah od postajanja manjinom ujedinjavao je lenjinistiko-nacionalistike voe sva tri naroda u njihovu protivljenju reformama koje bi vodile demokratizaciji Jugoslavije.22 Miloevi je strahovao od neprincipi-jelne koalicije svih drugih naroda protiv Srba kao vladajue nacije, vjerojatno i zbog toga to je pretpostavljao da je u svim jugoslavenskim narodima lenjinisti-ki koncept ostavio dubokog traga. Kuan i Tuman kao predstavnici malih naro-da smatrali su da bi u demokratskoj Jugoslaviji njihovi narodi izgubili status koji su dobili u lenjinistiko-staljinistikoj Jugoslaviji: status jednakog i ravnopravnog konstitutivnog naroda. Demokracija im je bila prihvatljiva kad je se ve nije mo-glo izbjei, odnosno kad je ve postala nuna u okolnostima promijenjenog svijeta samo tamo i utoliko gdje i ukoliko se njihov narod nalazi u veini. Demokracija u vlastitim republikama da, ali na saveznoj razini ne. Miloeviev program mogao se svesti na ideju stvaranja male Jugoslavije koja bi bila dovoljno mala da u njoj Srbi budu veina. Bolje mala drava u kojoj su moji veina nego velika u kojoj su moji manjina. Ta logika vodila ga je pri poticanju slovenskog odcjepljenja, a ta-koer i u predlaganju odcjepljenja Hrvata ali ne i cijele Hrvatske iz Jugoslavije.

Istodobno, ista ta logika separatizma vodila je nove manjine Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hrvate u Bosni i Hercegovini (koji ni danas ne prihvaaju sta-tus manjine, nego nastavljaju s retorikom protivljenja vladajuoj naciji ovog pu-ta Bonjacima) te Albance u Srbiji, Srbe na Kosovu, Albance u Makedoniji i sl. da se pri rjeavanju svojih problema pozovu na lenjinizam,23 a ne na demokraciju. Nji-hov secesionizam sprijeen je samo silom to od strane veinske nacije, to izvana.

22 Za tu interpretaciju uzroka rata u nekadanjoj Jugoslaviji vidi Jovi (2001). 23 Primjerice, secesionistike organizacije kosovskih Albanaca bile su sve do intervencije SAD-a u njihovu strukturu i politiku 1998. godine izrazito marksistiko-lenjinistike. Radilo se o organizacijama koje su bile inspirirane staljinizmom ili enverhodizmom, i koje su tvrdile da je Tito bio revizionist te da je napustio marksizam-lenjinizam u svim aspektima. Vidi Malii/Maliqi (2014). Naravno, kosovski Albanci nisu jedini koji se pri secesionizmu pozivaju ili su


43

Hrvatskom nacionalizmu nikad nije odgovarala demokratska Jugoslavija. U tome je smisao parole o sovjetskoj Hrvatskoj. Bolje sovjetska Hrvatska nego demokratska Jugoslavija, jer u sovjetskoj Hrvatskoj postoje anse za ouvanje i razvoj hrvatskog nacionalnog identiteta, koje u demokratskoj Jugoslaviji tek treba izboriti. Veze izmeu hrvatskih separatista ukljuujui i onih koji su se odluili za nasilni separatizam i SSSR-a u tom su smislu sasvim logine: kao to su logine i veze irskih ili albanskih nasilnih separatista s lenjinizmom-staljinizmom.

Svi ti strahovi koji su tinjali na marginama politike ili su bili potisnuti, ali ne i uniteni u samom njenom jezgru tijekom cijelog socijalistikog razdoblja, dodatno su potencirani u doba liberalizacije Jugoslavije sredinom 1980-ih. Ta je liberaliza-cija bila usmjerena na ruenje tabua i dovoenje u pitanje ideologije lenjinizma-sta-ljinizma. Otvorene su teme o kojima se nije govorilo, ili barem ne na takav nain izmeu ostalih i pitanje genocida, etnikog ienja i nasilja u Drugom svjetskom ratu. Te su teme stvarale dodatan strah jer su budile uspomene i emocije povezane s etnonacionalistikom prolou. Suoavanje s prolou, koje je nuan sastavni dio svake liberalizacije javnog prostora, bilo je iskoriteno kao sredstvo mobilizaci-je za nove ratove. Detabuiziranje linosti i djela Josi

Documents

Dejan Jovic