Darko Periša - O Povelji i Pečatu Hrvatskog Kralja Tomislava

8/17/2019 Darko Periša - O Povelji i Pečatu Hrvatskog Kralja Tomislava

1/14

Darko PERIŠA

O POVELJI I PEČATU HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA (BALIJA)

Na moj članak Historiografsko betoniranje hrvatskog kralja Tomislava ekspresno je u svome internetskom lončiću zazviždao Tomislav Bali s kašom

pod naslovom Beton u glavi ili neobičan slučaj Darka Periše. Dok se izričajbetoniranje u mome naslovu odnosi na današnju hrvatsku historiografiju (pa tekonda na T. Balija kao njezinog predstavnika) s kojom nema velikog napretka u

proučavanju kralja Tomislava i njegovog doba, u Balijevom se naslovu tajizričaj izravno odnosi na mene. Zbog toga nemam nikakvog razloga odgovaratimu u rukavicama.

Bali odmah na početku ističe da sam u svome članku “opleo ponjegovome liku i djelu”. Njegov lik nisam nikad vidio, a životno djelo nikadčitao. Za sebe smatra da je “upao u dosta zanimljivu skupinu onih na koje samse kao uvaženi doktor s manje ili više žuči osvrnuo u zadnje vrijeme, npr. AnteŠkegro, Ivan Mirnik, Tomislav Bilić, Dubravko Lovrenović, Ivo Lučić i takodalje”. Njegova je r ečenica tako sročena da neupućeni čitatelj može zaključiti dasam se kao agresivni i neuračunljivi doktor medicine obračunao sa svojim

nemoćnim pacijentima. Zato barem pošteno priznaje da je “ povod njegovomsvrstavanju u to šaroliko i sve veće društvance prvenstveno kritika mogaintervjua u kojem sam se dotaknuo nekih pitanja ranosrednjovjekovne hrvatske

povijesti, a koja je objavljena u njegovom članku Medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti.” Bali je, dakle, svojom, a ne mojom, voljom upao udruštvo koje navodi, a jako se razlikuje od njega. Nabrojani ljudi profilirani suznanstvenici, koje osobno poznajem, a s nekima sam bio u privatnom

prijateljskom odnosu, naravno do trenutka objave svoga mišljenja o nekim

njihovim postavkama i zaključcima. To više govori o njima nego o meni. Bali piše da taj kao još jedan sličan njegov “uradak nije bio zamišljen kao

znanstveni rad (bilješkama usprkos) nego ga se prvenstveno može kategoriziratikao izražavanje vlastitog mišljenja, tj. reakciju, i stoga su objavljeni nainternetskim stranicama, koje se mogu okarakterizirati kao njegove privatne“ (podebljao D. P.). Izražavanje vlastitog mišljenja o nečemu ili nekome nainternetskim stranicama privatna stvar? Ta mu je (izjava) “ jaka”. Mashallah!

Da skratim. Nemam ništa protiv da moji radovi bilo kome, pa tako i

Baliju, budu znanstveni afrodizijak ili poligon za dokazivanje i iživljavanje;samo ću dok sam ovozemaljski živ uvijek naći vremena za uzvratiti, posebno


2/14

ako budu bile tvrdnje da sam lažov, totalna neznalica o temama o kojima pišemili plagijator.

Bali ističe da sam iz “njegovog teksta za potrebe svoga betoniranja izravno citirao jednu njegovu trećinu, a ostatak sam jednostavno ignorirao.Dakle postupio sam na selektivan način, koji njemu prebacujem, ali je očito

prihvatl jiv ako se ja njime koristim.” Zaista sam mu prebacio da sam unovinarskom razgovoru iznio neke svoje poglede i zaključke koje se nije usudio

prokomentirati i u članku sam ih naknadno pojasnio. Međutim, (ne)s pretnommanipulator u ne znači ništa što je on naveo da je “moj novinarski razgovor

potpuni promašaj” i da je logično da ću u prvom redu braniti svoje postavke, ane baviti se sa svima i svačim, koje je i što je on kritizirao. Kao dokaz svojihtvrdnji Bali piše da sam “elegantno izostavio dva manja pasusa u kojima se on

poziva na Ivana Majnarića, tj. izražava svoje slaganje s njegovim stavovima ikomentarom u pogledu nekih medijskih napisa”. Ne pita se je li se i ja moždaslažem s Majnarićevim stavovima i komentarom, pa nije bilo potrebe da seuopće, a kamo li kritički osvrćem na njih. Ali zato se pita “ je li tu mojomlogikom u pitanju neka autocenzura zbog činjenice da je kolega Majnarić

pročelnik Odjela za povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, dakle mojnadređeni”. Iako kaže da ga to mnogo ne zanima, odmah moram, barem zbogBalijevih naivaca, reći da Majnarića u znanosti cijenim više nego njega (iakotreba imati u vidu da Bali nije imao priliku i privilegiju kao Majnarić), ali da seMajnarića kao moga (tijesno izabranoga) nadređenoga bojim manje od Balija.A, pred obojicom se tresem od straha kao Kina pred pregovorima Crne Gore za

ulazak u NATO.

Na moj suvišni komentar da je Bali svoj tekst zaštitio da se ne možeizravno preuzeti, održao mi je lekciju o mojoj informatičkoj nepismenosti. Istina

je da pripadam onoj generaciji, kojoj je tijekom školovanja informatika bilateorijska, a kompjuter egzotika, dok sam o Baliju od zajedničkog prijatelja čuoda je vrhunski informatičar . Usprkos mojoj informatičkoj priučenosti, Balijev

sporni članak je bio jedini čije dijelove nisam uspio prebaciti u svoj tekst.Postupio sam na najjednostavniji način, upravo onako kako mi Bali savjetuje, alinisam uspio iz prve pa nisam više pokušavao. Nekoliko sam puta, u kraćeslobodno vrijeme, ulazio na Balijevu stranicu na Academia.edu i čitao dotičničlanak (ali i neke druge), dok ga iznenada on nije izbrisao (skinuo), što

prešućuje. Zato sam mu se i obratio preko interneta (zar bih mu imao drugograzloga pisati?) i zamolio ga da vrati svoj članak da ga mogu ponovno pročitati i

preuzeti još nekoliko rečenica. To je on odbio s neuvjerljivim objašnjenjem.

Tada mi je, kako Bali piše, “priskočio Ivica Radoš koji nije imao problema s preuzimanjem poput mene” rekavši da je on preuzeo članak i da će mi ga


3/14

proslijediti (na to se odnosi moj e-mail Baliju, kojeg on donosi u pratećoj bilješci). Isti je dan stiglo razočarenje, jer Radoš nije preuzeo taj članak, negoonaj o pečatu iz Podgradine kod Livna (za koji to nije bio problem), a za sporni“mučiteljski” članak mi je rekao da ga “nije uspio preuzeti, jer ga je Bali na neki

način zaštitio”! Međutim, pismo koje sam uputio Baliju imalo je ipak pozitivanučinak, jer je on, misleći da sam dobio sporni članak , vratio istoga na svojuinternetsku stranicu. Tada sam ga preuzeo u elektronskom obliku. Tu je uzrok

moga iznesenog zaključka o zaštiti teksta, bez obzira bio zaključak osnovan iline. S obzirom da imam loše iskustvo s preuzimanjem zaštićenih stvari nainternetu nisam se nimalo trudio. Inače, uvijek kada zbog navoda prenesemdijelove tuđeg teksta u elektronskom obliku u svoj tekst, postupam kao da samih prepisao iz knjige, odnosno osobno to otipkam, jer ne volim raširenu“znanstvenu metodu” copy – paste. Bali cinično komentira da “nikome nijekasno naučiti nove vještine, pa ni asistentu u 46. godini života” . Podatak omome statusu i mojim godinama preuzeo je s moje službene stranice naHrvatskom katoličkom sveučilištu, ali ne i činjenicu da se uskoro navršava 30godina moje publicističke aktivnosti što se vidi iz tamo priložene bibliografije.Bali ili ne zna računati brojevima većima od 10 ili ne zna naći paralelu zatak vog ne asistenta nego sveučilišnog profesora. Ja ću u budućnosti sigurno(željeti) naučiti još štogod u informatici, ali mi nikad neće pasti na pamet

prikazivati i recenzirati neku inf ormatičku knjigu, kao Bali onu iz arheologije od

Maje Petrinec o starohrvatskim grobljima, o čemu zna neusporedivo manje nego ja o informatici.

Iz razloga što sam Balijevu ironičnu izjavu „da možda imam sposobnostimedija koji komunicira s onostranim“ doživio kao zločestu doskočicuinfantilnog (nomen est omen) historiografa, Bali ponovno ironično zaključuje da

je to “zaista zrelija doskočica u usporedbi s njegovom zločestom”. Ne zanimame jesam li prvi koji se, kako piše, poigrava njegovim prezimenom, i dodaje,mađarskog porijekla (možda i Mađarska zbog toga treba uputiti protestnu

notu?). Tko mu je branio da on svoj odgovor napiše na engleskom jeziku temoje ime i prezime prilagodi kao Dark Perish, što u prijevodu ne zvuči lijepo,ali mi nimalo ne smeta. Jer, Bali smatra da sam “mogao biti maštovitiji, ako samveć uspio, citirajući njega, koji je pak sam citirao Jutarnji list , prošvercati riječvukojebina, u franjevački časopis za duhovnost, znanost i umjetnost”. Trebaosam valjda prepisati v(……..)a, da čitatelji mogu pogađati koja je prostačka ikolokvijalna novinarska riječ u pitanju. Kao da hercegovački franjevci uispovjedaonici nisu čuli veće gadosti od te riječi!

Da bi Bali samog sebe i čitatelje uvjerio da upotrebljavam neprimjerenrječnik, poziva se i na moj odgovor A. Škegri također u Hercegovini


4/14

franciscani, gdje “prigovaram na vađenje izjava iz konteksta (zapravo samočitatelje upozoravam na to – op.) i opravdavam ton nekih svojih tvrdnji (zapravotvrdnju o Boži Biškupiću, o čemu se tek kasnije pisalo u novinama – op.)objavljenih u časopisu Status prilagođavanjem diskursu publikacije”. Zato je

Baliju “vrlo zanimljivo to što Hercegovina franciscana po mome viđenju imadiskurs primjeren za objavu moga teksta poprilično interesantnog tona”.Posljednje ri ječi doživljavam kao kompliment, ali i upozoravam da su mojiodgovori Škegri i Baliju u tom časopisu objavljeni u rubrici Osvrti (a Bali očitonije imao časopis u ruci, nego samo moj članak u elektronskom obliku koji sammu poslao) gdje je takav diskurs i dalje opravdan. Odnosno ti moji članci nisuocijenjeni i objavljeni kao znanstveni članci, iako su znanstveno potkrijepljeni(njima dvojici vjerojatno nisu).

Bali se pita jesu li riječi kao “v(……..)e, fekalne vode, rakija i pivo,čudnovati kljunaši, infantilni historiograf zbilja tipično izražavanje nastranicama stručnog časopisa koji uređuju franjevci” i podrugljivo zaključuje dato “valjda spada pod umjetnički diskurs”. Ne znam zašto ne bih smio ukontekstu spomenuti fekalnu vodu za nešto što nije za piće i za držanje, ustvarnom ili prenesenom značenju? Još manje ne mogu pojmiti zašto nisam smio spomenuti rakiju i pivo. Ipak sam pisao o Hrvatima i njihovoj svečanosti

povodom krunidbe, a ne o bolnici s liječenim alkoholičarima. Isto tako, Hercegovinu franciscanu ne izdaje islamska vjerska zajednica, barem ne ona u

Saudijskoj Arabiji ili Iranu, da bi spominjanje konzumacije alkohola na

svečanostima bilo nepoželjno ili zabranjeno. Čudnovate kljunaše sam spomenuo kao satiričnu paralelu (možda čudovišta bolje zvuče?), jer to upravo ja ispadamBalijevim čuđenjem zbog drukčijeg pristupa pečatu iz Podgradine, a njegovo

ponašanje prema meni, u tekstu na koji sam reagirao, zaista doživljavamzločestim na razini infantilnosti.

Iz razloga što sam za izričaj “Bogu iza nogu” napisao da mu očito ništa neznači druga Božja zapovijed, Bali mi upućuje komentar “rugala se uvaženadoktorska sova magistarskoj sjenici”. Ako je mislio na doktorsku titulu stavljenuuz moje ime u članku na koji reagira, odmah moram reći da ju nisam stavio janego uredništvo u skladu sa svojom uređivačkom politikom. Naime, izmeđuzavršetka i objave tog članka, poslije 3,5 godine strpljivog čekanja i trpljenja

protuzakonitih spletki (ljudi prema meni gorih od Balija), obranio svoju

doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Zadru i postao doktor znanosti po starom programu. Kao “doktorska sova” ne mogu se rugati Baliju kao “magistarskojsjenici”, jer Bali nije nikakav magistar znanosti nego struke po tzv. bolonjskom

procesu, koji je doveo do inflacije i devalvacije te titule. Bali piše da ni “meniočito ništa ne znači osma Božja zapovi jed” jer sam napisao da je on svoj tekst


5/14

objavio na hrvatskom internetskom povijesnom portalu Historiografija.hr i

ističe da je to “izmjereno mojim detektorom razine grijeha” laž. Jer, Balijev tekst nije nikad objavljen na tom portalu (na kojem je aktivist) nego na

Facebook stranici Hrvatskog povijesnog portala! Dakle, zbog otežanog

provjeravanja na kojem je internetskom portalu bio povučeni članak , slagao samna način da je to bilo u Gornjim Vinjanima, a zapravo je u Donjim Vinjanima (u

bosanskoj verziji stoje Vakufi).

“Od svih mojih mudrolija najviše ga je nasmijalo to što ga smatram”trezvenim patriotom i “moja vrlo inteligentna opaska da činjenica što je svojtekst objavio 10. travnja” može biti slučajnost, ali i bezobrazna provokacija. Podtrezvenim patriotom u historiografiji i arheologiji smatram onoga koji se bavi

nacionalnom poviješću, ali nije opterećen romantizmom, a Bali se izdaje za

takvoga, i druge (pa tako i mene) proziva zbog suprotnosti. Isto tako, na dan proglašenja ustaške Nezavisne Države Hrvatske mogu bezobrazne provokacijedoći i od onih koji su tzv. ljevičari (npr. antifašisti tipa Stjepana Mesića) i to jeono što nisam (bio) siguran s Balijem. Zato se Bali pita “smatram li kao lukavac,koji ga je prokužio, da je on desničarski ili kakav već provokator”. Čitajućinjegove rečenice moj odgovor je jednostavan: ni desničarski ni ljevičarski nego

pravi provokator. A, to mu je po svoj prilici kompliment. Jer , tu već Balinabacuje frazu o “namještenju na račun poreznih obveznika”, a u drugom dijelunjegovog teksta jasno se vidi da (a)ludira na mene.

Na moju primjedbu da je teško razumjeti kako hrvatsko društvo nije prepoznalo takvog genija i trezvenog patriota, kakav je Bali, pa mu nije dalo

radno mjesto (barem ono na Filozofskom fakultetu u Zagrebu poslije moga

odlaska), što ga očigledno jako muči dok u drugima vidi mučitelje prvih stoljećahrvatske povijesti, Bali za sebe ističe “da nije genij, ali je točno da ne dobiva

plaću za izigravanje jednoga poput mene”. Tu ga moram razočarati, jer usprkosnjegovom doživljaju moga “izigravanja genija” plaću u Hrvatskoj ne dobivamza znanstveni rad, niti sam ikad u toj istoj Hrvatskoj (nažalost ili srećom, kakose uzme) ni u susjednoj Sloveniji ili Bosni i Hercegovini dobio jednu jedinu lipu

za objavljeni redak bilo kojeg svoga teksta (samo mi je mostar ski časopis Status davao honorar kojeg sam se odricao u korist naklade časopisa), dok sam u bivšojJugoslaviji uvijek bio plaćen i to kao mladić prije i početkom studija. A, u novijevrijeme sam napisao, možda, najveći broj recenzija (ne prikaza!) i drugihkritičkih tekstova iz humanističkih znanosti u Hrvata. To govori koliko (ni)samcijenjen u hrvatskom društvu, ali, ako ništa drugo, i to da moji tekstovi nikadnisu bili naručeni. Da bih postao, kako Bali piše, “uvaženi doktor” cijeli

poslijediplomski doktorski studij kao i cijeli dugogodišnji znanstveni i terensko-istraživački rad iznesen u mojoj disertaciji financirali smo isključivo moja


6/14

obitelj i ja. Dakle, hrvatskom društvu nisam za znanstveni rad ništa dužan, patako ni Baliju ni bilo kojem drugom poreznom obvezniku, a pogotovo ne

instituciji u kojoj sam trenutno zaposlen.

Bali također ističe “da sam citirane riječi upotrijebio u potpisu jednogsvog teksta u časopisu Status i one možda upućuju na osobu svojevremenomučenu frustracijama zbog (ne)zaposlenja u struci, a koje se sad njemudijagnosticiraju”. Moj neupućeni biograf ne zna da sam, kada sam to objavio(zima 2007. kako piše u tom broju Statusa), već pola godine imao radno mjestona Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu što se da provjeriti ina mojoj današnjoj službenoj stranici. Isto tako, moj plitki psihoanalitičartakođer ne zna pozadinu tog komentara uz moje ime, gdje je uredništvo Statusa tražilo da se kao novi autor predstavim čitateljima. Naime, u arheološkim

krugovima je dobro poznato da sam ja bio u onoj skupini ljudi s kojima seministar kulture Božo Biškupić, pod palicom Mirjane Sanader, obračunao, umome slučaju tako što sam uskraćen za radno mjesto. Pozadina tog događajaseže u ljeto 2003., uoči izbora na kojima će Hrvatska demokratska zajednica načelu s Ivom Sanaderom pobijediti, kada sam se u jednoj svojoj recenziji ustručnom arheološkom časopisu osvrnuo na objavljivanje zbirki radova, koje seonda uoči izbora u znanstveno i nastavno zvanje predstavljaju kao knjige.

Naime, Ministarstvo znanosti Republike Hrvatske propisalo je da kandidat za

izbor u više zvanje mora imati knjigu, ali lukavo nije navelo da knjiga mora bitiizvorno djelo! Iako nisam naveo ni jedan izravan slučaj, tu se dotična gospođa

prepoznala. I čekala pogodan trenutak za osvetu. Upravo kada sam u jesen 2005.ostao bez radnog mjesta objavio sam recenziju prve u nizu blesavih, ali

ideološki opasnih knjiga o “historiji bosanske duhovnosti” od MuhamedaFilipovića, na što je reagirao njegov nesretni i intelektualno ograničenisljedbenik Senadin Lavić, između ostalog napisavši da je moja recenzijasmišljen i projektiran pothvat, a to znači da hrvatsko društvo stoji iza mene kaoautora, odnosno da me plaća za moje djelo. (Očito je Lavić Bali jev predšasnik u

zaključivanju!) Poslije određenog vremena dobio sam radno mjesto upravo u blizini dotične gospođe, ali ne u nastavi i znanosti nego zbog angažmana teinstitucije na arheološkim iskopavanjima na autocesti. Tada sam u odgovoruLaviću napisao sljedeće: »(…) neposredno poslije završetka pisanja te recenzijei njezine predaje za tisak ostao sam, bez ikakvog obrazloženja, bez radnogmjesta u Odjelu za arheološku baštinu Uprave za zaštitu kulturne baštineMinistarstva kulture republike Hrvatske u Zagrebu, iz razloga koji je u

potpunosti poznat samo ministru Boži Biškupiću. Tamo sam bio zaposlen naodređeno vrijeme, ali na sasvim novootvorenom radnom mjestu. Moja recenzijasigurno nema nikakve veze sa spletkama bivšeg trgovca i megalomanskog


7/14

kolekcionara umjetnina na visokom političkom položaju, ali moj gubitak radnogmjesta M. Filipoviću i S. Laviću može biti zadovoljština u smislu nekakve“Božje kazne”.«

Dakle, kada sam u zimu 2007. napisao i objavio svoj odgovor S. Laviću (iD. Lovrenoviću – to što Bali u popisu mojih “žrtava” ne navodi Lavića,dovoljno govori da ga ne smatra nimalo vrijednim, kao ni M. Filipovića), uHrvatskoj je u javnim medijima postojala cenzura svega što bi se negativno

pisalo o Sanaderu i njegovoj obitelji te korumpiranoj i kriminalnoj Vladi, a

upravo će po drugi put pobijediti na parlamentar nim izborima, te još više postatioholi na štetu Hrvatske. Očekujući da bih ponovno mogao biti uskraćen za radnomjesto i ne želeći na bilo koji način uplesti Filozofski fakultet, nisam želiostaviti ime institucije uz svoje! Mnogi su moji znanici smatrali da je to što sam

tada napisao za Biškupića bilo neodgovorno prema mojoj obitelji u kojoj sam jedini zaposlen. Da je kojim slučajem bilo posljedica, one bi bile isključivo naštetu moje obitelji i mene, a ne kao u slučaju obitelji Sanader gdje ispašta cijelaHrvatska. Biškupića ne treba posebno spominjati, jer se danas skriva u mišjojrupi. Kada su 2010. i 2011. hrvatski mediji raspalili po Sanaderovima, meni to

uopće nije bilo zanimljivo i zabavno, i čak sam novinare, kada su mi se obraćali, uskratio za takve napade protiv dotične gospođe. To je istinita, ali ne i žalosna

priča nekoga tko u Balijevim očima “izigrava plaćenog genija” u znanosti i ima“namještenje na račun poreznih obveznika”. I sve to bez ankete jesu li studentina Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam dragovoljno jedno vrijeme

predavao, i studenti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, na kojemsada predajem, zadovoljni mojom nastavom. S obzirom da plaća koju zarađujemveć dugo nije dovoljna ne za pristojan život nego za uzdržavanje moje obitelji (akamo li samostalni znanstveni rad ili privatno plaćanje postupka za izbor uznanstveno zvanje bez čega ne mogu napredovati), nemam ništa protiv da meHrvatska uskrati za tu istu plaću. Bilo bi dobro da se taj ušteđeni novac uloži uzakladu (fondaciju) za nezbrinute pov jesničare i žrtve moga pisanja.

Bali ju je preostalo da se “zahvali dragom Bogu i akademskoj zajednici što je pošteđen zaposlenja u nekoj historiografskoj ili srodnoj instituciji”. Objektivnirazlog mu je financijski što potkrjepljuje, poput zatucanog yugogastarbeitera,isticanjem zarade. (Ako sam čak imao malu dvojbu u Balijevu infantilnuzločestoću, on mi ju je uklonio s porukom da ću od njega “možda jednog danadobiti razglednicu iz afričke zemlje Safari”. S obzirom na sljedeći stih iz te

pjesme zna se s kime me uspoređuje. Kada smo kod njegove razglednice iz nekeegzotične zemlje, ispao bi mi simpatičniji da se tu na svoj račun poigrao sa

svojim prezimenom.) Subjektivni mu je razlog “što bi pripadati istom stadu ukojem sam ja možda bilo toplo neko vrijeme, ali bi zbog moje prisutnosti uvijek


8/14

bilo itekako smrdljivo”. Također, “pretpostavlja da je osjećaj uzajaman, pa jedobro što smo obojica pošteđeni muke”. Čitajući Balijeve rečenice zamislio samse kako li je i koliko tek dragom i svemogućem Bogu teško u želji i nastojanjuda svi ljudi u konačnici budu u istom stadu. Zaista bih volio da se Bali zaposli u

struci i ostane prisutan u znanosti, jer dosad nisam imao tako poticajnogkritičar a, na čemu sam mu jako zahvalan. N jegova prisutnost neće mi biti“smrdljiva”, osim ako to ne bude smrad sumpora, jer ću se u tom slučaju

potruditi da mu moj “smrad” bude od omiljenog mi i ugodnog tamjana. Usvakom slučaju mu obećavam da će mu i naša udaljenost svaki put, kada se bezargumenata osvrne na moje postavke, biti vruća bez obzira na debljinu njegovekarakterne i znanstvene, još uvijek mlade kože.

U svome očitovanju, Bali mi prebacuje da mu pripisujem novinarske

napise o novotkrivenoj kraljici, iz čega bi se trebalo zaključiti da ih on zapravosamo citira a ne prihvaća, odnosno da ne vjeruje u to Budakovo “otkriće” . Ali,kako ja to mogu znati kada nije stavio riječi “navodna ili tobožnja novootkrivenakraljica Domaslava”? Upadljivo je da se Bali dosta neodređeno osvrnuo naBudakovo “medijsko mučenje prvih stoljeća hrvatske povijesti”. Govorio je omarketinškom pothvatu s Budakovim romanom o hrvatskim vladarima, ali unavođenju Budakovog “znanstvenog” otkrića hrvatske kraljice Domaslave nije

bio jasan, pa sam zbog toga postavio nekoliko pitanja u tom pogledu i to ne

njemu. Bali je svjestan da za profesionalno (mislim na plaćeno, a ne stručno) bavljenje hrvatskom poviješću srednjeg vijeka nije dovoljno biti pametan,načitan i pismen (što sve neupitno on jest), nego je potrebno imati naklonostosoba koje o tome odlučuju, a to je u Zagrebu Neven Budak. To je znao i TvrtkoJakovina, koji je još kao student polovicom 90-ih godina prošlog stoljeća naHrvatskoj televiziji vodio emisije o povijesti, a u goste je pozivao svoje

profesore s Filozofskog fakulteta u Zagrebu! Nikakvo čudo što je on ubrzo postao njihov kolega na tom fakultetu. I zagrebački sveučilišni profesori povijesti su ljudi. Takvim je putem pokušao ići i Bali kada je 2008. za časopis

zagrebačkih studenata povijesti Pro tempore napravio intervju upravo sa svojimtadašnjim profesorom Budakom. U intervjuu je Budaku postavio pitanja na koja je on (i ne samo on) već znao odgovore. Bali bi trebao biti svjestan, ako je neštoočekivao ili još uvijek očekuje od Budaka, da zaposlenje može dobiti ne poočevima i stričevima, nego po baki. Odnosno po baki za koju je vrijedila pjesma

Mlada partizanka bombe bacala. Bali očito nema takvu baku.

Svoju ispravu Bali završava navođenjem dijela sadržaja jednog odnekoliko mojih elektronskih pisama upućenih njemu, kada smo se kratko

dopisivali, a na koja se inače cijelo vrijeme poziva u svojim “znanstvenim” bilješkama. Tako sam mu u tom pismu odao priznanje kao ozbiljnom, upućenom


9/14

i oštrom kritičaru, i to mene i mojih postavki(!), te mu poručio da od mene nemavečeru, koju sam davno obećao prvome takvome, ali da zasad ima piće. Bali se

pita “kojem Darku Periši vjerovati – onom koji ga privatno časti komplimentimai pićem ili onom koji javno piše o fek alnoj vodi (a nisam zaposlen u

Zagrebačkom holdingu – op.) i zabrani piva Tomislav”. Ne znam i ne zanima mekako je hrvatskim i međunarodnim zakonom riješeno Balijevo cinično

ponašanje na internetu slično ostavljenoj i ucviljenoj ženi koja je, nakon što jezavedena komplimentima, iskorištena, pa u javnosti pokazuje privatna pisma izkojih se može vidjeti da je uskraćena ne za večeru nego čak za piće.

I još nešto, Bali je u svome obraćanju meni u javnosti, ako ništa drugoonda zbog samog sebe, trebao biti maštovitiji s naslovom svoga odgovora naosobnoj razini, jer puno je lakše i manje opasno imati beton u glavi, nego

procese koji stvaraju halucinacije (pričine – ako ljepše i manje uvrjedljivo zvučina hrvatskom jeziku).

***

Dakle, iz priloženog se vidi da se Bali u svome odgovoru uglavnom bavisa mnom, a zaobilazi ono što sam ja napisao o njegovom (ne)znanju i

(ne)razumijevanju o temama o kojima mi je prethodno s visine docirao. Mogusamo pretpostaviti da se slaže s činjenicama i zaključcima koje sam iznio. Zbogtoga se on u svojoj nemoći hvata za moje sitne propuste, koji su stvorili nekenejasnoće, pa ću se na njih osvrnuti.

Na jednom sam mjestu napisao: »Teško da će historiografija doći donovih pisanih izvora o kralju Tomislavu. Male su mogućnosti da će se pojavitineki spis kao što je to posljednji put bilo s manuskriptom benediktincaGottschalka, u kojem on, između ostalog, opisuje svoj boravak na dvoru kneza

Trpimira.« Na to se Bali iščuđava izričaju posljednji put i odmah mi iz glavedaje lekciju da je “Vinko Foretić 1956. objavio sadržaj Korčulanskog kodeksa ukojem su neki od poznatih otkriveni neki do tog trenutka nepoznati podaci (o

zakletvi Petra Krešimira IV. k oji je papinskom legatu Majnardu zajedno sdvanaest župana prisegnuo da nije ubio svoga brata Gojslava) ili podatak izmontekasinske kronike gdje se spominje da je rex Cresimerius osnovao

samostan na Susaku, a misli da je Ivan Ostojić bio prvi koji mu je posvetio pažnju”. Da mi je Korčulanski kodeks poznat, a samim time tko ga je i kada(točno je 1957.) objavio vidi se u mome navodu ubojstva kralja Gojslava. Istotako, Bali je mogao dodati da su se u najnovije vrijeme u hrvatskoj znanosti


10/14

pojavili podaci iz odavno poznatih franačkih anala, ali koji nisu korišteni u proučavanju prostornog rasporeda plemena koja su se s Hrvatima doselila na područje Dalmacije. Točno znam kada sam pogriješio – onog trenutka kada samispred riječi spis svjesno izostavio pridjev istovremen. Naime, taj pridjev lektori

(s kojima nemam samo ja problema) često neopravdano prepravljaju uistodoban, a to za mene nije isto, a nisam želio napisati pridjev suvremen, jerasocira na današnjicu. Podaci u izvorima koje Bali navodi, donose važne

podatke o pojedinim ranosrednjovjekovnim hrvatskim vladarima, ali im nisu

suvremeni, jer je Korčulanski kodeks iz 12. st., a Chronica Casinensis major je

iz prve polovice 13. st. A, to nije rani nego je razvijeni srednji vijek, tako da

podaci o ranosrednjovjekovnim hrvatskim vladarima u tim spisima nisu

prvorazredni, jer su po dva-tri stoljeća mlađi od vladara koji se u njimaspominju. Za razliku od tih izvora, manuskript benediktinca Gottschalka je iz 9.

st., odnosno suvremen je knezu Trpimiru o kojem se govori, pa je tako

prvorazredan izvor. Možda to Baliju kao historiografu nije važno, ali meni kaoarheologu jest. A, da sam kao arheolog govorio da su male šanse da će se

pojaviti takav (istovremeni) spis o Tomislavu, jasno svjedoči moje mišljenje dase sve nade trebaju polagati u arheologiju, pa tako i u otkriće natpisa sTomislavovim imenom. A takav natpis bi valjda trebao biti suvremen hrvatskom

kralju Tomislavu. Ako sam bio nejasan ispričavam se čitateljima svoga članka, ali ne i Baliju jer sam mu na više mjesta objasnio da iz neznanja krivo tumači

moje rečenice. Na moju najavu čitanja natpisa na pečatu iz Podgradine kod Livna, Bali

uzvraća da je “grčka epigrafija zeznuta stvar i to ne bi bio prvi pečat o kojem postoje različita čitanja, pogotovo ako je oštećen”. Slažem se da je grčkaepigrafija “zeznuta stvar”, ali Bali nikako da shvati da je natpis na tom pečatuako ne sasvim latinski, onda maksimalno latiniziran. Čitanje tog pečata je zaista

bilo i ostalo “zeznuta stvar” Baliju, jer ga nije vidio ni uživo ni na jasnimfotografijama. Bali se zato duri što sam u dva navrata imao mogućnost iznijeti

čitanje tog pečata, a to radim tek poslije objave njegovog članka. Naravno, u prvom sam navratu pečat prepustio Ivanu Mirniku iz Arheološkog muzeja uZagreba, da ga kao specijalist determinira, što je on površno i netočno napravio,dok sam se u drugom navratu ukratko osvrnuo na pečat u jednoj studiji čija temanema veze s raspravom o čitanju natpisa na njemu. Bali uvrijeđeno konstatira da“čim se pojavio njegov rad Pečat bizantskih careva Lava VI. i Aleksandra iz

Podgradine kod Livna, u kojem je, između ostalog komentirao i opovrgnuomoje interpretacije, odjednom imam vremena i pripremam rad o pečatu”, azatim se brine o mojoj motivaciji te se pita “je li mi zbilja stalo do točnog čitanja

natpisa pečata ili mi je važnije da ono bude različito od njegovoga, a zna da je


11/14

ono drugo”. Stručnjak sa znanstvenim ambicijama, koji tako razmišlja izaključuje, od mene može dobiti samo sažaljivi podsmijeh. Znam za situacijekada su se znanstvenici l jutili i vrijeđali ako ih je netko pretekao s temom ilizaključkom (o prisvajanju rezultata, čega sam nedavno osobno bio žrtva, da ne

govorim), ali duravi Bali očito je prvi koji je uvrijeđen i zabrinut što će se netko poslije njega baviti nekom temom, bez obzira koja bila motivacija. A, razlog

nije taj što se Bali ne slaže s mojim prethodnim tumačenjima, nego zato što na pečatu ne piše (sve) ono što je Bali naslijepo pročitao i što pečat stavljam udrugi i drukčiji povijesni kontekst nego on.

Baliju nije preostalo ništa drugo nego da svoje dojmove predstavi kaokolektivne jer “misli da je većini onih koji su imali nesreću vidjeti moje radovezadnjih nekoliko godina jasno da inspiraciju za pisanje pronađem prvenstveno

kada se osjećam prozvanim, iritiranim ili kakvim već”. U takvoj situaciji ondasamo mazohist, a ne recidivist kako samog sebe Bali naziva, može pročitati svešto sam posljednjih nek oliko godina objavio. Tu Baliju kao nesretnom čitatelju izražavam duboku sućut za boli koje samome sebi nanosi prateći i čitajućigodinama moje tekstove.

Ali, kako je to zapravo Bali u svome znanstvenom radu objavio pečat izPodgradine i između ostalog komentirao i opovrgnuo moje interpretacije? Za

početak treba reći da Bali u svome radu nije uopće objavio ilustracije, na osnovi

kojih bi on mogao dokazati svoje čitanje, a drugi ga provjeriti i prihvatiti. Sobzirom da je pečat, kako sam Bali kaže, oštećen, onda ga treba objaviti osimfotografijama u prirodno j veličini, i uvećanima, a također i s jasnim crtežima,

bez obzira što Bali meni docira kako su objavljeni pečati u katalozima. To jevelik i ozbiljan metodološki propust za rad u kojem je pečat prvi put šireznanstveno analiziran, tako da zamjerke treba u putiti i uredništvu časopisa

Radovi Zavoda za hrvatsku povijest koje je prihvatilo Balijev rad.

Bali navodi da arheološki kontekst pečata iz Podgradine nije jasan, ali ne

shvaća da velik broj nalaza ranosrednjovjekovnog oružja i opreme na strateškivažnoj utvrdi iznad Podgradine i oko nje upućuje da je tu bilo bojište, te da prisutnost hrvatskog vladara kao potencijalnog primatelja dokumenta s carskim

pečatom na tom mjestu u takvim okolnostima ne znači da je to bila njegovarezidencija (dvor), nego samo privremeno sjedište tijekom ratnih operacija.

Bali u pojavi bizantskog carskog pečata duboko u ranosrednjovjekovnojHrvatskoj ne vidi hrvatskog vladara, posebno ne Tomislava, kao primatelja

dokumenta s tim pečatom, nego stratega (upravitelja) bizantske Dalmacije. A

upravo je Tomislav kao hrvatski vladar bio upravitelj bizantske Dalmacije!


12/14

Bali je pečat vezao za bizantsko novačenje plaćenika iz istočnojadranskihsklavinija, a to znači i iz Hrvatske. Da bi bio uvjerljiv više sebi nego drugimanaveo je da pisani izvori, pogotovo De ceremoniis, podržavaju takvumogućnost. U 44. poglavlju tog djela nalaze se podaci o bizantskim vojnim

ekspedicijama na Kretu (910. – 911.) i u južnu Italiju (935.). Bali je priznao dase tu ne nalaze podaci koji bi mogli svjedočiti o sudjelovanju plaćenika izkrajeva blizu Dalmacije. Iako mu je ta činjenica na prvi pogled izgledala kaootežavajuća okolnost, odmah se snašao i ustvrdio da u vezi s prvomekspedicijom nema nikakvih podataka niti o postrojbama iz Peloponeza, Drača iKefalonije. I to bi trebao biti nekakav argument? Situacija oko Dalmacije mu je

drukčija u 45. poglavlju, koje sadrži podatke o ekspediciji na Kretu 949. Na početku popisa stoji “100 ousiaka chelandria, a od tih 100 jedinica, sedam uDraču i Dalmaciji”. Zatim se na popisu postrojbi koje su trebale krenuti na Kretunavodi brojnost postrojbi pojedinih stratega, ali i plaćenika. Osim redovitevojske i zarobljenika, kao plaćenici su navedeni – kako ih Bali čita – KijevskiRusi i Tulmaci, a za sve je jasno naglašeno koliku su plaću, izraženu u zlatu, te

postrojbe trebale dobiti.

Bali se zapitao tko su bili Tulmaci i odmah je naveo da ih je Gustave

Schlumberger davno identificirao kao Dalmatince te da je ta skupina plaćenikaslužila na carskim brodovima i u car skoj palači. Bali je samo na osnovi togazaključio: “Iako se ovakav oblik imena čini netipičnim za skupinu iz Dalmacije,moguće je da se radi o odrazu lokalnog dijalekta i vlastitom nazivu koji odskače

od klasičnog nazivlja bizantskih autora.” Naravno, nije objasnio zašto bi bizantski izvori za zajednicu iz Dalmacije, koja je bizantska tema, koristili oblik

koji nije blizak njihovom administrativnom i uopće tradicionalnom imenu. Naosnovi običnog domišljanja i nagađanja da su Tulmaci zapravo Dalmatinci,mladi vrli znanstvenik je već u sljedećoj rečenici samouvjereno zaključio: “Ovi

podaci jasno govore da je Bizant koristio plaćenike iz dalmatinskog zaleđa za

svoje potrebe.” (istaknuo D. P.). Iako je iskreno istaknuo da se svi podaci o

Tulmacima okvirno datiraju u sredinu 10. st., to mu nije predstavljalo smetnju, jer su “postrojbe iz istočnojadranskih sklavinija sudjelovale u bizantskim vojnim

pohodima ili su kao saveznici djelovale protiv bizantskih neprijatelja još u 9.

stoljeću”, ali da “u svakom slučaju nije riječ o postrojbama stratega

Dalmacije”. Ako Tulmaci nisu bili postrojba stratega Dalmacije onda otpada i

etimološko vezivanje njihovog imena za Dalmaciju. Samim time otpada njihovovezivanje za neku sklaviniju u blizini dalmatinskih gradova, jer su Slaveni samo

preko te bizantske teme mogli dobiti naziv Dalmatinci pa makar – kako je Bali“genijalno” zaključio – “taj naziv odskače od klasičnog nazivlja bizantskih

autora”. Kao da je riječ o gumenoj lopti.


13/14

Bali je također podsjetio da su odnosi Hrvatske i Bizanta stabilni krajem9. i u prvoj polovici 10. st. i da se “u pojedinim aspektima taj odnos može

promatrati kao saveznički , npr. ekspedicija na Bari 871. godine ili sukob s

Bugarima 20-ih godina 10. stoljeća.” Takav je zaključak u suprotnosti s

poznatim povijesnim činjenicama. Pohod za povrat Barija od Arapa savezničkisu organizirali franački car Ludovik II. i bizantski car Bazilije I. Hrvati su dokraja 9. st. priznavali vrhovnu vlast franačkih vladara, a u pohodu na Barisudjelovali su kao franački podanici. Nedugo poslije toga bizantska je mornarica

poharala istočnu jadransku obalu, pa se Ludovik II. žalio Bizantu da su tom prigodom napadnuti njegovi slavenski podanici, koji su sudjelovali u

oslobađanju Barija. O tome je Bali nešto trebao naučiti od svojih profesora tijekom studija povijesti.

Konstantin Porfirogenet u djelu De ceremoniis piše o Tulmacima sljedeće:Unutar Brončanih vrata nalazili su se posvuda Tulmaci s bakljama, opremljeni

kopljima i naoružani domaćim mačevima i streljačkom opremom. Ispred ograde

˂vrata˃ nalazile su se ˂šarolike˃ trupe, jedni prema dijelu za vojsku, drugi

prema kancelariji hilijarha, ˂a činio ih je˃ ostatak mornaričkog ˂pješaštva˃ –

što višak Tulmaca (Ταλματξίον) što ˂nedavno˃ pokršteni Rusi (βαπτισμένοιʿΡως) , s bakljama, opremljeni štitovima, a naoružani i domaćim mačevima . (II,caput 15, lineae 15-22, pagina 579). Dakle, uz Tulmake se ne navode “KijevskiRusi”, kako prevodi Bali, nego “pokršteni Rusi”! Isticanje da su Rusi (nedavno)

pokršteni ukazuje da su Tulmaci već duže vrijeme kršćani, a obje zajednice sumorale govoriti srodnim jezicima zbog učinkovitosti tijekom zajedničkogstražarenja u Konstantinopolu. Toliko o čitanju i razumijevanju pisanog izvorana koji se Bali poziva i s kojim drugima docira. Tko su bili Tulmaci i jesu li na

bizantskim brodovima uvijek plovili s Rusima ili nekim drugim sličnoga imena,ostat će slatka tajna do sljedeće prigode (jer se ne smijem, kako Bali piše,reklamirati), ali mislim da je svakome jasno da nisu u pitanju nikakvi

Dalmatinci ili nekakvi Dlamočani prema novoj teoriji.

Na Balijev zaključak da “svojim tumačenjem degradiram hrvatskogvladara, vjerojatno Tomislava, na razinu nižu od one koju je zaista zauzimao u

bizantskom vrijednosnom sustavu u vri jeme nastanka livanjskog pečata”, jer su“hrvatski vladari od bizantskih primali pošiljku sa zlatnim a ne olovnim

pečatom” mogu samo zaključiti da Bali smatra da su hrvatski vladari, pa tako iTomislav zauzimali “visoko mjesto u bizantskom vrijednosnom sustavu”. A,trebao sam napisati “više mjesto”. I odmah sam Baliju lažov! Da sam napisao da

je Bali zaključio da je hrvatski vladar Tomislav zauzimao više mjesto od nižeg

mjesta, koje sam mu ja tobože procijenio, vjerojatno ne bih bio lažov, ali bihispao Bali. Jer, samo je njemu poznata mjerna jedinica u bizantskom


14/14

vrijednosnom sustavu za takve procjene. Tu se zaista nalaze “moje poteškoće sarazumijevanjem onoga što piše” u Balijevim povijesnim isprav(k)ama.

P. S. (Ne)suđeni kralj hrvatske historiografije srednjeg vijeka Tomislav Bali povelju o svojim pravima datira sa 7. 2. 2016. s napomenom da “nije provjerioima li nešto provokatorsko u datumu”. Ništa, osim što ju je obznanio točno uočikorizme, pa sam se morao odupirati iskušenju da se ranije očitujem.

Documents

Darko Periša - O Povelji i Pečatu Hrvatskog Kralja Tomislava