Author
marina-badenic
View
55
Download
10
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Seminarski rad iz Uvoda u grafičku tehnologiju
GRAFIČKI FAKULTET U ZAGREBU
KATEDRA ZA AMBALAŽU, KNJIGOVEŠTVO I PROJEKTIRANJE
CRNO – BIJELA FOTOGRAFIJA(BLACK AND WHITE PHOTOGRAPHY)
Izradila:Marina Badenić
8.12.2012.
SADRŽAJ
SAŽETAK1. CAMERA OBSCURA
2. PRVI FOTOGRAFI
2.1. Joseph Nicephore Niepce
2.2. Louis Jaques Mande Daguerre
2.3. William Henry Fox Talbot
3. FOTOGRAFSKI PROCESI
3.1. Mokra ploča
3.2. Ambrotipija i ferotipija (tintipija)
3.3. Stereoskopska fotografija
3.4. Carte-de-visite
3.5. Suhe ploče
4. RANA FOTOGRAFIJA
4.1. Uporaba i utjecaj rane fotografije
4.2. Fotografija u tisku
5. KLJUČNE RIJEČI
6. LITERATURA
SAŽETAK
Efekt camere obscure ili tamne komore poznat je još od 5. stoljeća prije nove ere. Spoznaje o
fenomenu projekcije slike putem svjetla imali su i ljudi u srednjem vijeku poput Albertusa
Magnusa i Leonarda da Vincija. Prvobitna kamera je imala dvije leće i mogućnost promjene
žarišne udaljenosti što se postizalo s dvije kutije koje su klizile jedna u drugoj. Nizala su se
mnogobrojna poboljšanja, no ipak se fotografija nije mogla dugotrajno očuvati. Pravo otkriće
fotografije dogodilo se tek oko 1822. godine.
Niepce je počeo eksperimentirati s firnisom od bijelog, sirijskog bitumena razrijeđenog u ulju
pa raspršenog po glatkoj kositrenoj ploči. Izlaganjem svjetlu bitumen se stvrdnjavao, a kada bi
se ploča okupala u lavandinom ulju, nestvrdnuti dijelovi bitumena bi se isprali. Tim su
postupkom svijetli dijelovi slike ostali bijeli na crnom metalu. Ploča je davala sliku u
tonovima sličnim izvornoj sceni. Niepce je taj postupak nazvao heliografija.
Daguerre otkriva da držeći ploču iznad zagrijane žive slika postaje intenzivnija. Za najsjajniju
sliku bilo je potrebno 30 minuta ekspozicije, a konačan rezultat je bila čista slika s detaljima
na srebrnkastoj pozadini. Taj svoj postupak nazvao je dagerotopija.
Otkrio je da se zatamnjenje slike može smanjiti kupanjem u zasićenoj otopini kuhinjske soli.
Slika dobivena tim načinom bila je tonski suprotna originalu. Problem je riješio ponovnim
kopiranjem prvog snimka –negativa- na drugi senzibilizirani papir i dobio pozitiv.
Zatim je malu drvenu kameru napunio osjetljivim papirom i ostavio je na svome imanju u
Wiltshireu. Procijenio je da je za prepoznatljiv rezultat potrebno vrijeme ekspozicije 10–30
minuta. To je najstariji sačuvani snimak Talbota i potječe iz 1835. godine a predstavlja pogled
na prozor sobe u Lacock Abbey-u. Talbot je proces nazvao kalotipija i s vremenom ga
usavršio. Proces je kasnije dobio naziv po svom izumitelju- talbotipija.
Novi proces zvan kolodij ili mokra ploča u različitim je varijantama osvojio svijet. Potrebne
radnje bile su složenije nego kod dagerotipije ili kalotipije, ali je sam proces pružao mnogo
prednosti. Preko kolodijskog procesa još se više ljudi upoznalo s fotografijom pa se
fotografija počela koristiti u različite svrhe. Za dugo vremena, za gotovo cijelu generaciju,
mokra ploča bila je jedini prihvatljivi i praktičan proces.
Iako je kolodijski proces u početku podrazumjevan kao negativ-pozitiv postupak, Scott
Archer je otkrio i da staklena ploča, eksponirana u kameri, sama može davati pozitiv. Slabije
eksponiran negativ davao bi sivo bijeli izgled, a crni samt ili crni lak stavljen na pozadinu
davao bi dojam pozitivne slike. Ovaj oblik kolodijskog procesa nazvan je ambrotipija, a
uglavnom se rabila za portrete.
Vrlo brzo nakon uvođena ambrotipije 1856. godine profesor kemije Hamilton L. Smith
patentirao je još jeftiniju i jednostavniju verziju kolodijskag procesa upotrebom crnog
obojenog metala umjesto stakla. Proces je nazvan tintipija.
Stereoskopska fotografija dobivala se uporabom kamere s dva objektiva udaljena 65 mm
dobila bi se na kolodijskoj ploči dva snimka. Taj je razmak odgovarao pogledu lijevog i
desnog oka. Snimci su se kopirali i ulagali u naprave z gledanje. Budući da je svako oko
vidjelo svoj snimak promatrač je ima dojam da gleda prizor u tri dimenzije.Ovim se procesom
omogučilo umnožavanje motiva na albumenski papir ili staklo. Kvaliteta detalja na fotografiji
bila je vrlo dobra, čak izvrsna, a motivi su se ručno kolorirali.
Uz dosad opisane načine upotrebe kolodijskog procesa pojavio se jedan novi, a to je upotreba
fotografskog portreta kao posjetnice- Carte-de-visite.
Godina 1870. donosi još jednu temeljitu promjenu u procesu fotografije. Uporabom želatine
umjesto kolodija omogućila se priprema potrebnog materijala prije svakog snimanja. Suhe
ploče, a ubrzo i film, mogli su se kupiti u trgovinama. Novi materijali i oprema doprinijeli su
skraćivanju ekspozicije pa su kamere mogle snimati iz ruke.
Dagerotipija i kalotipija bile su konkurencija jedna drugoj iako je samo Daguerreov proces
bio poznat javnosti. Bila je prihvaćena činjenica da se u degerotipiji lice nije moglo retuširati,
da su desna i lijeva strana bile izokrenute, doduše ljudi su se na taj način vidjeli i u zrcalu.
Fotografija je postajala novi izvor materijala za slikare i na taj je način utjecala na slikanje
portreta. . Fotografe su naviše smetali mnogi nedostaci procesa. Na svim stranama svijeta
ljudi su eksperimentirali tražeće bolje načine.
Unatoč svim problemima u procesu stvaranja i korištenja fotografije, krajem 1890-ih i veliki
broj časopisa počinje koristi polutonske otiske, a oko 1990. godine većina časopisa, knjiga i
novina ilustrirana je na taj način. Taj veliki pomak na početku 20. Stoljeća ponudio je velike
mogućnosti foto amaterima, oglašavanju i modi.
The effect of the camera obscura or dark chamber known since fifth century BC. Knowledge
about the phenomenon of projection images using the lights they had people in the Middle
Ages, such as Albertus Magnus and Leonardo da Vinci. The original camera had two lenses
and the ability to change the focal length which was accomplished with two boxes that had
slid into one another. There followed a number of improvements, but the image is still not
able to maintain long-term. Finding the right photos happened only about 1822nd year.
Niepce began experimenting with a slip of white, Syrian diluted bitumen in the oil and scatter
over the smooth tin plate. Exposure to light bitumen is hardening, and when the plate is
bathed in lavender oil, bitumen Uncured parts to wash. These procedures are bright parts of
the image remained white on black metal. The board is given the image in shades similar to
the original scene. Niepce this procedure is called heliography.
Daguerre discovered that holding the board above the heated living picture becomes more
intense. For the brightest image of any needed 30 minutes exposure, and the final result was a
clear picture with details on silver background. That its procedure called daguerreotype.
He found that the fading can be reduced by bathing in a saturated solution of common salt.
Images obtained in this way was contrary to the original tone. The problem was solved by re-
copying the first image on the second negative-sensitized paper and got a positive.
Then she turned little wooden camera sensitive paper and left at his home in Wiltshire. He
estimated that a distinctive response, exposure time of 10-30 minutes. It is the oldest
surviving footage Talbot and originates from 1835. represents the view of the window at
Lacock Abbey in. Talbot is a process called calotypes.
A new process called collodion or wet plate in the different variants conquered the world. The
required actions were more complex than the daguerreotype or calotypes, but the process
itself offered many advantages. Over collodion process even more people acquainted with
photography and the pictures began to be used in different purposes. For a long time, for
nearly a generation, wet plate was the only acceptable and convenient process.
Although collodion process is initially implied in negative-positive process, Scott Archer
discovered that the glass plate, exposed in the camera, alone can make a positive. Poorly
exposed negatives gave the appearance of gray white and black velvet or black paint put on
the background giving the impression of a positive image. This type of process is called
ambrotype process, and was used mainly for portraits.
Very soon after its introduction ambrotype 1856th The chemistry professor L. Hamilton
Smith patented a more inexpensive and simpler version collodion process using black-painted
sheet metal instead of glass. The process is called tintype.
Stereoscopic images are received using a camera with two lenses 65 mm away would get on
board collodion two pictures. The space suit regarding the left and right eye. The recordings
were transferred and invested in make viewing. Since each eye saw your footage observer
has the impression of looking at a scene in three dimension. This to allow copying process
aluminum motifs on paper or glass. The quality of the photograph was very good, even
excellent, and the motifs are colored by hand.
In addition to previously described methods use collodion process emerged a new one, and it's
use as a photographic portrait-card carte-de-visite.
In 1870. brings another fundamental change in the process of photography. Using gelatin
instead of collodion allowed to prepare the necessary materials before each recording. Dry
plates, and soon after the movie, they were able to buy in stores. New materials and
equipment contributed to the shortening of the exposure so the camera could shoot out of
hand.
Daguerreotypes and calotypes were competitors to each other although only Daguerre process
known to the public. It was an accepted fact that in daguerreotype faces was retouched, that
the right and left sides were reversed, though people are thus seen in the mirror.
Photography is becoming a new source of material for artists, and in this way contributed to
painting portraits. . Photographers are upward disturb many shortcomings of the process. On
all sides of the world, people have experimented seeking better ways.
Despite all the problems in the process of creating and using photographs, the late 1890's and
a large number of magazines started using halftone prints, and around 1990. The majority of
magazines, books and newspapers illustrated in this way. This major shift in the early 20th
Century has offered great opportunities photo amateurs, advertising and fashion.
1. CAMERA OBSCURA
Kada svjetlo s dobro osvijetljene scene prođe u zamračenu prostoriju kroz mali otvor, na
suprotnom se zidu može pojaviti nejasna slika scene. Slika je okrenuta na glavačke jer
svjetlosne zrake s vrha objekta padaju na donji dio zida i obrnuto.
Efekt camere obscure ili tamne komore poznat je još od 5. stoljeća prije nove ere. Spoznaje o
fenomenu projekcije slike putem svjetla imali su i ljudi u srednjem vijeku poput Albertusa
Magnusa i Leonarda da Vincija. Umjetnici sedamnaestog stoljeća često su male i prijenosne
camere obscure rabili kao pomoć u slikanju. Nosiljke (popularno sredstvo prijevoza na kraće
udaljenosti) su se preuređivale u potpuno zatvorene kutije sa zrcalom i lećom na krovu. Zrcalo
je odražavalo svjetlo na crtaču dasku i stvaralo sliku u pravom smjeru. U daljnjem se razvoju
naprava dva puta poboljšavala. Do prvog poboljšanja dolazi kod ugradnje leće koju prvi put
spominje Gerolamo Cardano oko 1550. godine kao pronalazak koji poboljšava vid. Drugo
poboljšanje je ugradnja zaslona tridesetih godina 16. stoljeća zahvaljujući Danielu Barbaru.
Za daljnji razvoj uvelike je zaslužan Kaspar Schott koji je napravio kameru u obliku škrinje.
Kamera je imala dvije leće i mogućnost promjene žarišne udaljenosti što se postizalo s dvije
kutije koje su klizile jedna u drugoj. Nijemac Johann Sturm 1676. godine dodao je zrcalo pod
kutom od 45° na os leće i projekcija slike više nije bila okrenuta naopako. Sturmovu kameru
poboljšao je Johan Zahn zamijenivši nauljeni papir opalnim staklom i dodavši teleskopske
leće. Sastavljene od dvije, jedne konkavne i jedne konveksne leće s različitim žarišnim
udaljenostima čime je postigao povećanje slike.
Thomas Wedgwood odlučio je napraviti sunčane slike stavljajući neprozirne predmete poput
lišća na kožu koju je premazao srebrnim nitratom. Nažalost nije uspio očuvati foto osjetljive
dijelove od tamnjenja pa se rezultat mogao vidjeti samo uz prigušeno svjetlo svijeće. Isto tako
nije mogao zabilježiti sliku dobivenu u cameri obscuri jer je svjetlo bilo preslabo. Na
preporuku Sir Humphrey Davy-a rabio je klorsrebrni papir kao mnogo osjetljiviji od srebrnog
nitrata. No ti pokusi nisu opstali jer Wedgewood nije znao fokusirati sliku. Pravo otkriće
fotografije dogodilo se tek oko 1822. godine.
2. PRVI FOTOGRAFI
2.1. Joseph Nicephore Niepce
Niepce je rođen 1765. godine u Burgundiji. Prvi put s camerom obscurom susreće se na
Sardiniji. Želio je sliku iz camere obscure prenijeti na kemijski obrađenu kamenu ili metalnu
površinu. Mislio je da bi je zatim mogao prekriti bojom i otisnuti pomoću novo izumljenog
procesa litografije. Prema njegovim zapisima bio je u stanju fiksirati nepostojani oblik slike s
obrnutim tonovima (bijeli su se reproducirali kao crni) – koristeći papir premazan srebrnim
nitratom. No, tragao je za slikom čiji će svijetli dijelovi biti od materijala otpornog na
kiseline, na bazi metala, koji bi se mogli jetkati kako bi mogli upiti tiskarsku boju. Da bi
došao do toga počeo je eksperimentirati s firnisom od bijelog, sirijskog bitumena razrijeđenog
u ulju pa raspršenog po glatkoj kositrenoj ploči. Izlaganjem svjetlu bitumen se stvrdnjavao, a
kada bi se ploča okupala u lavandinom ulju, nestvrdnuti dijelovi bitumena bi se isprali. Tim su
postupkom svijetli dijelovi slike ostali bijeli na crnom metalu. Ploča je davala sliku u
tonovima sličnim izvornoj sceni.
Niepce je taj postupak nazvao heliografija, što znači crtež suncem i koristio ga za stvaranje
kontakt otisaka iz gravura na prozirni papir. Godine 1826. Pošlo mu je za rukom upotrijebiti
ploču u cameri obscuri da zabilježi "Pogled s prozora" svoje radne sobe u potkrovlju. Ta slika
je prva trajna slika snimljena camerom obscurom sačuvana do danas i djeluje pomalo sirovo.
Niepceova zasluga je i za ugradnju iris blende u cameru obscuru s kojom se mogla regulirati
veličina otvora.
Umire 5. 7. 1833. godine kao razočaran i osiromašen zbog loših rezultata u zajedničkom radu
sa Daguerreom.
2.2. Louis Jaques Mande Daguerre
Pariški umjetnik i scenski crtač rođen 1787 u Corneilles-en-Parisis. Karijeru je započeo
"Dioramama" gdje je posebnom rasvjetom, efektima projekcije svjetla na obostrano oslikanim
platnima dočaravao nepoznate krajeve svijeta, prirodne fenomene i ostalo. Kod rada na
scenama za Dioramu koristio se camerom obscurom za izradu vjernih crteža i ubrzo se sam
zainteresirao za pokušaj kemijskog bilježenja slika pomoću različitih spojeva srebra. Nastavio
je koristiti metalne ploče, ovaj put su to posrebrene bakrene ploče koje postaju svjetlo
osjetljive pomoću jodnih para jer nastaje premaz srebrnog jodida. I s najboljim dostupnim
lećama materijal je bio beskrajno spor na svjetlo. Preokret za Daguerrea nastaje kada otkriva
da držeći ploču iznad zagrijane žive slika postaje intenzivnija. Za najsjajniju sliku bilo je
potrebno 30 minuta ekspozicije, a konačan rezultat je bila čista slika s detaljima na
srebrnkastoj pozadini. Taj svoj postupak nazvao je dagerotopija.
Daguerreov proces izrade fotografije imao je nekoliko faza. Prvo se bakrena posrebrena ploča
očistila i polirala. Zatim se ta ploča ulagala u kutiju posrebrenom stranom okrenuta prema
posudi s jodnom otopinom. Stajala bi na sobnoj temperaturi 5 – 30 minuta dok njena površina
nije postala zlatno žute boje. Potom se ploča ulagala u kazetu koja ju je štitila od svjetla i
prenosila do kamere. Osvjetljavanje kod sunčevog svijetla trajalo je 5 do 12 minuta.
Razvijanje se obavljalo polaganjem ploče na kosi nosač licem okrenuta prema posudi sa
živom koja se zagrijavala na 75° C. Preostale nerazvijene svjetlo osjetljive soli otklanjale su
se u početku u vrućoj kupki kuhinjske soli, kasnije s hiposulfitom. Na kraju se ploča dobro
isprala u destiliranoj vodi i sušila.
Znanstvenik Francois Arago je 19. Kolovoza 1839. godine u ime Daguerrea predstavio izum
na Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti i taj datum označava službeni rođendan
fotografije. Na zahtjev francuske vlade proces nije patentiran već je postao svojina cijeloga
svijeta. Ubrzo se dagerotopija počela raditi po cijeloj Europi, Americi i drugim dijelovima
svijeta. Čim se vijest o postupku raširila Europom, krenule su ideje o kemijskom poboljšanju.
Isto tako i nove leće koje je Josef Petzval posebno oblikovao za dagerotopiju, sa širim
otvorom – f 3,6 i time učinio sliku u kameri deset puta svjetlijom. 1840. godine došlo je do
poboljšanja u originalnom Daugerrevom procesu. Ploča se počela uranjati u kupku srebrnog
halogenida što je znatno ubrzalo proces i ploča se kupala u kupki zlatnog klorida ćime se
povećavala trajnost konačnog rezultata. A 1841. godine vrijeme ekspozicije smanjilo se na
oko jednu minutu.
Daguerre započinje proizvodnju aparata pod nazivom "le Daguerreo-type" čime stječe veliko
bogatstvo.
2.3. William Henry Fox Talbot
Zemljoposjednik i znanstvenik rođen 1800. godine u Engleskoj. Već je 1834. godine
eksperimentirao s papirom namočenim u srebrni klorid pa ga je izlagao sunčevoj svjetlosti s
postavljenim tankim predmetima poput lišća ili čipke. Otkrio je da se zatamnjenje slike može
smanjiti kupanjem u zasićenoj otopini kuhinjske soli. Slika dobivena tim načinom bila je
tonski suprotna originalu. Problem je riješio ponovnim kopiranjem prvog snimka –negativa-
na drugi senzibilizirani papir i dobio pozitiv.
Zatim je malu drvenu kameru napunio osjetljivim papirom i ostavio je na svome imanju u
Wiltshireu. Procijenio je da je za prepoznatljiv rezultat potrebno vrijeme ekspozicije 10–30
minuta. To je najstariji sačuvani snimak Talbota i potječe iz 1835. godine a predstavlja pogled
na prozor sobe u Lacock Abbey-u. Talbot je proces nazvao kalotipija i s vremenom ga
usavršio. Proces je kasnije dobio naziv po svom izumitelju- talbotipija.
Kalotipijski proces tekao je tako da se pod crvenim svjetlom pisaći papir najbolje kvalitete
uranjao u blagu otopinu srebrnog nitrata, nakon toga je slijedila kupka kalijevog jodida, pa
nakon toga sušenje. Zatim se je jedna strana kistom premazivala otopinom galijeve kiseline i
srebrnog nitrata. Tako senzibilizirani papir sušio se kraj vatre i umetao u kazetu. Eksponiranje
je trajalo između jedne i tri minute. Razvijalo se u istoj otopini (galijeva kiselina i srebrni
nitrat) ali dvostruko oslabljenoj. Fiksiranje se provodilo u hiposulfitu natrija i zatim se
ispiralo.
Pozitiv se dobivao tako da se drugi papir uranjao u otopinu soli i osušen se pod crvenim
svjetlom premazivao otopinom srebrnog klorida. Stisnutim licem na okviru za kontaktiranje
osvjetljavao se na jakoj sunčevoj svjetlosti oko 20 minuta tj. do trenutka kada bi se dobilo
snažno smeđe zacrnjenje. Na kraju se slika fiksirala, prala i sušila.
3. FOTOGRAFSKI PROCESI
3.1. Mokra ploča
Fotografija početkom 1850. godine prolazi kroz važne promjene. Novi proces zvan kolodij ili
mokra ploča u različitim je varijantama osvojio svijet. Potrebne radnje bile su složenije nego
kod dagerotipije ili kalotipije, ali je sam proces pružao mnogo prednosti. Preko kolodijskog
procesa još se više ljudi upoznalo s fotografijom pa se fotografija počela koristiti u različite
svrhe. Za dugo vremena, za gotovo cijelu generaciju, mokra ploča bila je jedini prihvatljivi i
praktičan proces.
Godine 1851. u Londonu je postavljena velika svjetska izložba na kojoj su se predstavljala
otkrića i napredci u znanosti, umjetnosti i proizvodnji. Među predstavljenima bio je i
londonski kipar i fotograf Frederick Scott Archer sa svojim eksperimentalnim djelom sa
kojim je pokušao popraviti detalje na svojim fotografijama. Rabio je staklene ploče, a za
vezivno sredstvo je upotrijebio kolodij. Celulozni nitrat ili pamuk rastopljen u eteru i alkoholu
tvorio je ljepljivu masu koja se koristila za stvaranje membrane na otvorenim ranama.
Dobivanje negativa sastojalo se od prelijevanja mješavine kolodija s kemikalijama preko
staklene ploče.
Još ljepljiva ploča pod crvenim bi se svjetlom uronila na nekoliko minuta u otopinu srebrnog
nitrata što bi je učinilo osjetljivom na svjetlo. Zatim bi se ploča koja je još uvijek vlažna
ulagala u kameru i eksponirala. Uobičajene ekspozicije u to vrijeme bile su 30 sekundi do
dvije minute kod f:11. Ploča bi se potom u tamnoj komori odmah razvijala u pirogaličkoj
kiselini, fiksirala i prala.
Pozitiv se dobivao tako da se papir, presvučen albumenom i običnom kuhinjskom soli u
tamnoj komori stavljao u otopinu srebrnog nitrata licem prema dolje. Tako senzibiliziran bi se
sušio i zatim rabio čim prije. Papir bi se pritisnuo na pozadinu negativa u okviru za
kontaktiranje i izlagao sunčevu svjetlu tako dugo dok se ne bi pojavila snažna ljubičasto crna
slika. Fotografija bi se ispirala i najčešće tonirala u zlatnom kloridu koji je ton slike mijenjao
u tamno smeđi. Nakon toga bi se fotografija fiksirala, prala i sušila.
Unatoč dobrim rezultatima, proces mokrog kolodija nije bio jednostavan. Fotografu koji je
radio kod kuće ili u profesionalnom studiju bila je potrebna izvrsna vještina da se staklena
ploča prelije kolodijem, senzibilizira, uloži u kameru, snimi i obradi, a sve to u vremenu od
10-20 minuta, kolikoj e potrebno kolodiju da se osuši. Dakle procedura je bila složena i onda
kada je tamna komora bila blizu studija ili mjesta snimanja. Unatoč svim poteškoćama
fotografi pejzaža putovali su u daleke zemlje kako bi fotografirali ono o čemu se do tada
moglo samo čitati. Kako tada nije postojalo povećavanje, na put se išlo s kamarama većeg
formata. Tamna komora bila je riješena u obliku sklopivog šatora ili prenosivih kutija uz
dovoljnu količinu staklenih ploča, kemikalija i ostalog nužnog pribora.
Kolodijski proces omogućavao je rješenje još jednog problema, a to je kombinacija različitih
negativa. Radilo se o planiranom fotografiranju različitih dijelova jedne kompozicije-figura,
grupa ljudi, dijelova prednjeg plana i pozadine i mnoštva drugih motiva. Svaki dio motiva je
sniman na svoj negativ i obrađivan tako da se uklopi u svoje unaprijed određeno mjesto.
Završena kompozicija bi se reproducirala i dobivao bi se negativ za daljnja umnožavanja.
Jedan od najpoznatijih fotografa tog vremena koji se koristio kolodijskim procesom bio je
Gaspard Felix Tournachon poznatiji kao Nadar. Zbog svoje moći prepoznavanja bitnoga u
osobi te postavljanja osobe u poze s izrazima lica koja su isticala njihovu individualnost
izdvojio se među najtalentiranije fotografe svojega vremena.
3.2. Ambrotipija i ferotipija (tintipija)
Iako je kolodijski proces u početku podrazumjevan kao negativ-pozitiv postupak, Scott
Archer je otkrio i da staklena ploča, eksponirana u kameri, sama može davati pozitiv. Slabije
eksponiran negativ davao bi sivo bijeli izgled, a crni samt ili crni lak stavljen na pozadinu
davao bi dojam pozitivne slike. Ovaj oblik kolodijskog procesa nazvan je ambrotipija, a
uglavnom se rabila za portrete. Zbog velike sličnosti s popularnom dagerotipijom često se
pogrešno nazivala dagerotipijom na staklu. Pravi uspjeh ambrotipije bio je u tome što su ljudi
mogli dobiti dobre fotografije mnogo jeftinije od dagerotipije. Doduše, mogle su se razbiti, pa
su rađeni mali formati koji su se ulagali u albume.
Vrlo brzo nakon uvođena ambrotipije 1856. godine profesor kemije Hamilton L. Smith
patentirao je još jeftiniju i jednostavniju verziju kolodijskag procesa upotrebom crnog
obojenog metala umjesto stakla. Proces je nazvan tintipija ili ferotipija. Tisuće fotografa
počele su izrađivati jeftine fotografije koje su si mogle priuštiti i obične radničke obitelji.
Ferotipija je u Europu došla oko 1860. godine i zadržala se sve do 20. stoljeća. Ove obije
metode kolodijskog procesa, kao i sama dagerotipija dodatno su bile bojane rukom.
3.3. Stereoskopska fotografija
Kolodijski proces ubrzao je pojavu obiteljskog stereoskopa koji predstavlja povijesni
ekvivalent današnjoj televiziji. Uporabom kamere s dva objektiva udaljena 65 mm dobila bi
se na kolodijskoj ploči dva snimka. Taj je razmak odgovarao pogledu lijevog i desnog oka.
Snimci su se kopirali i ulagali u naprave z gledanje. Budući da je svako oko vidjelo svoj
snimak promatrač je ima dojam da gleda prizor u tri dimenzije. Ovim se procesom omogućilo
umnožavanje motiva na albumenski papir ili staklo. Kvaliteta detalja na fotografiji bila je vrlo
dobra, čak izvrsna, a motivi su se ručno kolorirali.
Interes publike za stereoskopske fotografije bio je veoma velik, pa su se počele otvarati i
dvorane s mnoštvom stereoskopskih naprava koje su imale i po 50 stereoskopskih slika. Ljudi
su kupovali i sakupljali motive kao mi danas CD i slično. Sterografski bum započeo je 1852.
godine, cvjetao je od 1860. g. do 1870. g. kada interes pada zbog pojave nove mode Carte-de-
viste i konkurencijom filma, a naročito radija.
3.4. Carte-de-visite
Uz dosad opisane načine upotrebe kolodijskog procesa pojavio se jedan novi, a to je upotreba
fotografskog portreta kao posjetnice.
U 19. stoljeću većina ljudi ili barem oni koji su nešto značili u društvu imali su svije vizit
karte. Slične su današnjim posjetnicama s otisnutim imenom, prezimenom, društvenim
rangom ili kvalifikacijom i adresom. Karta bi se dala slugi kad bi otvorio vrata, a on bi je na
pladnju odnio gospodaru kuće.
Godine 1854. Francuski portretni fotograf Adolphe Eugen Disderi konstruirao je kameru s
četiri objektiva koja je istovremeno snimala četiri snimka na polovici jedne kolodijske ploče.
Nakon toga ploča bi se pomakla i snimila bi se nova serija od četiri snimka. Kolodijska ploča
veličine 16,5x21,5 cm imala je osam snimljenih poza koje su se kopirale na albumen papir,
kaširale na tvrđu podlogu s dotiskanim podacima o vlasniku. Disderi je svoj proizvod
publicirao pod nazivom Carte-de-visite koji je odmah stekao popularnost. Kako su fotografije
bile relativno slične; stojeća ili sjedeća figura s nekim rekvizitom, fotografi su počeli
izrađivati različite scene poput planinskih vrhova ili sunčanih promenada, a modeli su se
morali obući u skladu sa scenom.
3.5. Suhe ploče
Godina 1870. donosi još jednu temeljitu promjenu u procesu fotografije. Uporabom želatine
umjesto kolodija omogućila se priprema potrebnog materijala prije svakog snimanja. Ploče, a
ubrzo i film, mogli su se kupiti u trgovinama. Novi materijali i oprema doprinijeli su
skraćivanju ekspozicije pa su kamere mogle snimati iz ruke. Manufakture su ubrzale
pojednostavljenje kamera i osigurale servisnu podršku procesa. Konačni ishod bio je taj da je
fotografija postala nešto čime se mogao baviti i običan čovjek, a teme snimljenih fotografija
bile su različite. Želatina označava početak fotografskog procesa kakvog poznajemo danas.
Od otkrića kolodijskog procesa nastavilo se tražiti vezivno sredstvo koje će omogućiti izradu
foto materijala u suhom stanju. Engleski doktor Richard Leach Maddox 1871. godine navodi
želatinu kao obećavajuću supstancu. Napravila bi se emulzija od želatine i srebrnih bromida,
te topla prelila preko staklene ploče. Nakon sušenja kemikalije se nisu kristalizirale kao što se
to znalo događati s kolodijem. Početna istraživanja s želatinom pokazala su da
pojednostavljuje proces razvijanja i fiksiranja. Otkrilo se da nova želatinska emulzija postaje
osjetljivija na svjetlo ako se produži vrijeme bubrenja emulzije tijekom pripreme. Do 1879.
godine izrada emulzije i nanosa na razne nosače prelazi iz ruku samih fotografa u
manufakturne radionice. Fotografski materijali mogli su se kupiti industrijski proizvedeni.
Suhe staklene ploče davale su izvrsnu kvalitetu slike i više se nisu morale proizvoditi
vlastoručno. Budući da su suhe ploče bile osjetljivije od ranijih materijala pokazala se potreba
za kvalitetnijim, bržim zatvaračima na kamerama. Osim toga, ljudi su željeli snimiti više
snimaka bez da stalno mijenjaju ploče. Jedno od rješenja bilo je magazin kamera. U toj
kameri bilo je 12 suhih ploča. Okretanjem poluge snimljena ploča bi se polagala na dno
kamere, a sljedeća ploča stavljala u položaj za snimanje.
4. RANA FOTOGRAFIJA
4.1. Uporaba i utjecaj rane fotografije
Dagerotipija i kalotipija bile su konkurencija jedna drugoj iako je samo Daguerreov proces
bio poznat javnosti. Ljudi su se masovno portretirali, jer su taj proces smatrali jeftinijim,
točnijim i modernijim od slikanih minijatura. Bila je prihvaćena činjenica da se u degerotipiji
lice nije moglo retuširati, da su desna i lijeva strana bile izokrenute (osim ako se koristila
Wolcott kamera). Doduše ljudi su se tako vidjeli u zrcalu. Bilo je to vrijeme industrijske
revolucije kad je željeznica izbacila konjsku zapregu nudeći dva puta jeftiniji prijevoz. Ljudi
su se počeli oduševljavati putovanjima i tražili točne opise dalekih i stranih krajeva. Tu su
dagerotipije bile u lošijem položaju prema kalotipijama kojima se bavilo nekoliko spretnih
amatera i profesionalaca u Engleskoj i Francuskoj.
Doduše, oba su se procesa koristila kao ishodišta na temelju kojih su se radile gravure i drvo
za ilustriranje knjiga i časopisa. Iako su krajnji rezultati i dalje izgledali kao crteži, fotografija
je već utjecala na metode komunikacije. Nekoliko državnih institucija i bolnice počele su
dagerotpije koristiti za dokumentaciju. Fotografija je postajala novi izvor materijala za slikare
i na taj je način utjecala na slikanje portreta.
Teške kamere toga doba bile su statične i na tronošcima, pa nije bilo govora o snimanju u
pokretu. Fotografi su svoju kreativnost uspoređivali sa slikarima toga doma. Nakon 10 godina
postojanja fotografija je bila fini mehanički način bilježenja informacija uz još snažno
slikarstvo. Dapače, slikari su sa podsmjehom gledali na fotografe koji su se trudili koristiti
novi medij na umjetnički način, iako su ga i sami koristili kao alat koji im je olakšavao posao.
Mogućnost snimanja fotografija 1850-ih više nije bila novost. Fotografe su naviše smetali
mnogi nedostaci procesa. Na svim stranama svijeta ljudi su eksperimentirali tražeće bolje
načine.
4.2. Fotografija u tisku
80-ih i 90-ih godina 19. stoljeća napokon je otkriven način reproduciranja fotografija u
knjigama i novinama. To je na određeni način predstavljalo zaokruženje fotografske tehničke
revolucije tog vremena. Do tada su fotografi svoje radove pokazivali u prodavaonicama
reprodukcija, zatim kroz knjige u kojima je bila zalijepljena kopija fotografije ili na
izložbama. Ukoliko se željelo da se fotografija pojavi uz neki tekst prvo se morala izraditi
matrica. Matrica se dobivala ručnim graviranjem fotografije na drvo ili metal. U praksi se više
koristio metal jer je bio otporniji u procesu tiska i duže je trajao. Fotografija je graveru bila
predložak koji je motiv s fotografije graverskim noževima prenosio na ploču. Kod toga je on
mogao dodavati i uklanjati elemente motiva prema vlastitom umijeću i inspiraciji, pa se često
gubila autentičnost. Otiskivalo se crnom bojom i nije bilo moguće postići polutonove. Deblje
ili tanje linije označavale su tonove. Traženje načina koji bi omogućio izravno prenošenje
fotografije na metalnu ploču bio je star kao i sama fotografija. Krajem 1970-ih negativi su se
osvjetljavali na foto osjetljive metalne ploče koje su zatim izjedan e kiselinom kako bi se
dobili reljefi. Izbočine su davale crni, a udubine bijeli ton. No, i ovaj je način omogućavao
samo crno bijele otiske. Slijedeći Talbatovu ideju staru 20 godina otkrilo se ako fotografiju
kopiramo kroz kameru koja ima stakleni raster da se svi tonovi pretvore u točkice različitih
veličina. Kada se te točke prenesu na metal i otisnu , dobije se dojam da, s udaljenosti za
čitanje, postoje svi polutonovi s fotografije.
Prva takva fotografija objavljena je u New York Graphic-u 1880. godine. No, problemi ni tad
nisu bili riješeni. Trebalo je izraditi metalne ploče pogodne za tiskanje na novim strojevima na
paru. Istovremeno raste nezadovoljstvo gravera u drvu koji s razlogom strahuju za svoja radna
mjesta, zatim strah vlasnika da će nova tehnologija pojeftiniti njihove proizvode i smanjiti
zaradu i slično. Unatoč svim tim problemima krajem 1890-ih veliki broj časopisa koristi
polutonske otiske, a oko 1990. godine većina časopisa, knjiga i novina ilustrirana je na taj
način. Taj veliki pomak na početku 20. Stoljeća ponudio je velike mogućnosti foto amaterima,
oglašavanju i modi.
KLJUČNI POJMOVI
(KEY CONCEPTS)
Fotografija Photography
Camera obscura Camera obscura
Tamna komora Darkroom
Pozitiv Positive
Negativ Negative
Heliografija Heliography
Dagerotopija Daguerreotype
Kalotipija Calotype
Mokra ploča Wet plate
Ambrotipija Ambrotype
Ferotipija Tintype
Kolodijski proces Collodion process
Stereoskopska fotografija Stereoscopic photography
Suha ploča Dry plate
LITERATURA
Z. Tkalčević - Smetko; Fotografski procesi, Grafički fakultet, Zagreb, 1992.
http://os-fkrezme-os.skole.hr/upload/os-fkrezme-os/images/static3/887/attachment/
osnove_fotografije.pdf
http://en.wikipedia.org/wiki/Camera_obscura
http://en.wikipedia.org/wiki/Nic%C3%A9phore_Ni%C3%A9pce
http://en.wikipedia.org/wiki/Louis_Daguerre
http://en.wikipedia.org/wiki/Talbot
http://www.fotografija.hr/poceci-fotografije-camera-obscura/913/