CRKVA SVETOG VIDA

IZRADIO: Nikola Bubanko

1. DOLAZAK ISUSOVCA

Prva vijest o dolasku isusovca u Rijeku potječe iz godine 1616. kada se general isusovačkog reda pismom obratio ispovjedniku nadvojvode Ferdinanda, Bartolomeu Villeru, sa željom da posreduje u osnutku kolegija u Rijeci. Riječko je vijeće godine 1622. obratilo preko svojih sudaca, Jacominia i Bonoa, dvojci isusovačkih propvijednika koji su za četrdesetnicu prolazili kroz Rijeku za Senj, s time da posreduju u svojih glavara kako bi ovi u Rijeku poslali jednog isusovca radi poduke mladeži, dakako uz godišnju plaću i osiguran smještaj. Gradsko se vijeće i obratilo generalu Muziu Vitelleschiu s molbom da u Rijeku pošalje malu koloniju isusovca, poput slične kolonije u Trstu, koja bi u Rijeci osnovala svoj kolegij. Tijekom dvogodišnjeg pregovaranja isusovci su tražili za uzdržavanje kolegija polovicu desetine grada Rijeke i riječkog teritorija. Car Ferdinand II. osigurao je godine 1625. za izgradnju kolegija dio desetine koju su oduvijek uživali riječki kaptoli augustinci. Iznos od 4300 fiorina bio je isplaćen tek nakon požurivanja u cara 26. travnja 1627. godine. Odlukom vijeća od 16. Kolovoza 1627. Isusovcima je za bogoslužje privremeno dana Crkva Sv. Roka, a vijeće se obvezalo da će za „podučavanje i disciplinu sinova“ isusovcima izdvajati po 200 fiorina na godinu. Crkva Sv. Roka, tada skromna kapela, bile je podignuta 1599. kao zavjet građana poslije kuge. Nalazila se tik do Zborne crkve, uza sjeverni gradski zid. Predana im je 2. Listopada 1627, a bilo je upisano više od 100 učenika.

2. PLANOVI I POČETAK GRADNJE

Isusovci su željeli sagraditi crkvu i kolegij pokraj Crkve Sveta Tri Kralja, pa su stoga kupili zemljište, a za gimnaziju im je općina dodijelila Sokol-kulu. Međutim, tijekom kopanja ustanovili su da je zemljište poplavno te su odlučili crkvu sagraditi na višem mjestu, i to između Crkve Sv. Roka i sjevernih gradskih vrata.

Kapetan Stefano della Rovere je u prisutnosti gradskoga kancelara i sudaca pozvao arhitekte i općinskoga crkvenoga glavara da dadu svoje mišljenje o mjestu kod Sokol-kule, gdje je trebalo izgraditi crkvu. No oni su smatrali da je zemljište toliko poplavno da bi trebalo 53000 drvenih soha da se učvsti „per potesti de sopra fabricare una machina cosi grande di chiesa, et Collegio...“. svaka bi soha stajala jednu liru, skupo bi bilo i zabijanje palafita, dobava velikog kamenja i rušenje velikih kuća uokolo. Samo bi za temelje trebalo utrošiti 2000 fiorina; isusovci su za kupnju zemljišta već potrošili 10000 fiorina. Povrh toga u ovome bi kraju bilo teško pronaći toliko soha pa su zaključili da to zemljište valja napustiti. Komisija se sastala 13. veljaće 1636. godine.

Nakon toga isusovci su potanko obrazložili svoju želju da dobiju prostor uz sjeverna gradska vrata gdje je zrak čist, a zemljište zdravo i suho. U obrazloženju kažu: „ Quia in eo situ stricto et curve oblingo nec Collegium, nec templu apte guardari potuit, sine benefico non pulchra perspectiva“. Isusovci su zamolili da im se ustupi taj prostor. Na sjednici vijeća od 27. travnja 1634. zaključeno je :

1. Nova će crkva sačuvati ime Sv. Vida, zaštitnika grada. Grad će moći svake godine 15. Lipnja održavati uobičajnu svetkovnu. Ona će sadržavati molitve o velikom tjednu, procesiju, a kapetani će tom prigodom polagati zakletvu.

2. Crkveno će se zvono oglasiti u slučaju požara, uzbune ili smrti. Općini će se vratiti Crkva Sv. Roka i Sokol.kula, a gradska će vrata ostati otvorena javnosti.

Prije rušenja stare crkvice Sv. Vida prenesno je u Crkvu Sv. Roka gotičko raspelo uz koje je bila vezana legenda koja će poslije isusovcima poslužiti u stvaranju kulta Čudotvornog raspela. Temeljni kamen za novu crkvu položen je na dan Sv. Vida 15. Lipnja 1638. Grofica Ursula Thonhausen velika je dobročiniteljica isusovačkog kolegija u Rijeci. Isusovcima je za uzdržavanje darovala cijelu Kastavsku gospoštiju s gradovima Kastvom, Mošćenicama i Veprincem, kojom su oni upravljali kao lenski gospodari, i namještali svoje kapetane. Prema darovnici, grofica je za izgradnju Crkve Sv. Vida dala 10000 fiorina. U temelje crkve položena je medalja koju je darovao Ferdinand III, a bila je iskovana u carskoj kovnici u Sanct Veitu u Koruškoj. Ona je jedna od posljednih iz skupine medalja nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem G.P. de Pomisa.

3. ARHITEKTURA CRKVE SVETOG VIDA

Crkvena su zdanja u Rijeci bolje sačuvana od svjetovnih, koja su se tijekom 19. stoljeća prepravljala i nadograđivala. Upravo je nevjerojatno da su elementarne nepogode i ratne nesreće poštedjele crkve i samostane, odnosno da su popravci na njima uslijedili odmah nakon nesreća. U arhitekturi Rijeke razdoblje od 1509. do 1617. godine je prazno, stoga se na gotičku graditeljsku baštinu izravno vezuje barokna.

Na području Austrije i Slovenije u 17. stoljeću nalazimo prve predstavnike talijanskih majstora, najprije obrtnike, a potom i graditelje. Prilike su bile povoljne pa se zato i doselilo toliko Talijana u predalpski prostor. Osim poprilična utjecaja na bečko i gradačko dvorsko graditeljstvo, oni unose novine i u crkveno graditeljstvo. Tome je pomoglo to što su Habsburgovci 1508. godine dobili Goričku grofoviju pa su se naši krajevi još tješnje povezali s Furlanijom. Od najstarijih su vremena naši krajevi u crkvenom pogledu pripadali akvilejskom patrijarhu, ite su se veze obnovile. U području feuda Zrinskih u Primorju bilježimo pravu navalu talijanskih trgovaca solju i duhanom, nakupaca žita i rudare. U takvim okolnostima je bilo prirodno što se isusovci nisu oslanjali na domaću graditeljsku tradiciju, već su sa sobom dovodili talijanske graditelje. Njihov je dolazak u Rijeku bio većim dijelom namisao romanski

odgojena nadvojvode a poslije cara Ferdinanda II, vladara kojemu su dvor u Grazu vodili Talijani od 1560. do 1620. godine. Tadanje se austrijsko graditeljstvo svodi na njihove norme, i arhitektura postaje jedno od glavnih njihovih zanimanja u našim krajevima. Životnu snagu svoje umjetnosti ti su graditelji crpili iz svježih renesansnih tokova, a posljedak je bio graditeljski manirizam koji se već u 17. stoljeću od čistih renesansnih oblika polagano priklanjao barokno obojeno provncijalizmu. Na našem se tlu mogla udomaćiti umjetnost čija je konzervativnost živjela od renesansnog koncepta. Zato se tek u drugoj polovici 17. stoljeća osjeća prevlast zakašnjelih baroknih koncepcija. Tako u Rijeci susrećemo Pietra de Pomisa, graditelja utvrda, jedinih renesansnih građevina nastalih u Rijeci. Gradnjom Crkve Sv. Vida uvozi se u Rijeku zamisao posve nove prostorne koncepcije i formalnog govora. U Italiji je u ranom baroku nastalo vrlo mnogo središnjih građevina. Crkva Sv. Vida u Rijeci prva je i jedina građevina te vrste nastala na širem području Primorja i Istre, sve do Slovenije. U toj se građevini prostor združio u jedinstvenu, idealnu dvoranu.

4. ARHITEKTURA

4.1. PROČELJE

Prčelje Crkve Sv. Vida ostalo je nedovršeno. Sprijeda je izbačen vestibul s ulaznim vratima u sredini. Tlocrt vestibula izdužen je pravokutnik. Zidovi i arhitekturna plastika izrađeni su od fino obrađena domaćeg kamena. Cijeli vestibul počiva na visoku podnožju u dva sloja. Donji je sloj ravan s konkavno-konveksnim profilom. Iznad njega je uvučena glatka površina sastavljena od kamenih kvadara, a iznad toga je dvostruki obao međasni profil. Portal je smješten u edikuli izbočenoj prema van i lučno presvođenoj. Oko luka edikule stupnjevito je uvučen profil. Jednak je profil postavljen vodoravno ispod luka, obilazi zid edikule i u podnužju optače prozorsku lunetu smještenu ispod luka. Uz edikulu su izbačena dva stupa na kamenim podlošcima, koji imaju profilirano podnožje. Na podložcima je plinta, a na njoj baza s torusom i trohilusom. Entazis stupa malen je, na vrhu se deblo završava profiliranim prstenom, a potom dorskom glavicom malena ehinusa. Abak je pri vrhu tropruto profiliran. Iza stupa je uza zid vestibula smješten pilastar kojemu je baza blago istaknuta prema van s polukružnim profilom pri vrhu. Od tog se profila pilatar uvlači. Kapitelno ojačanje ponavlja profilaciju glavice stupa. Portal je smješten ispod lunete. Stupovi sa strane portala počivaju na podlošcima koji su visoki poput podnožja u vestibulu.

Od početka do plinte stupa prijelaz tvori podmetač u obliku plitke krnje piramide konkavnik bridova. Plinta je mala, nad njom je okrugla baza s torusom i trohilusom te se usko deblo s malenim entazisom. Pri vrhu je profilirani prsten, a iznad njega plitka dorska glavica. Abak je izbočen, pri vrhu profiliran. Nad stupovima je arhitrav. On se izvija nad kapitelima i teče iznad vrata. U donjem je sloju trostupačno blago izvučen, prostor za friz je ravan, bez ukrasa, a završni je vijenac izveden u dva sloja iznad kojih je preklada. Nad arhitravom je uočljiv, bogato izveden trokutni zabat koji seže do donjega graničnog ruba prozorske lunete. Otvor za vrata jednostavan je, dovratnici počinju od praga, ravni su do prijelaza u luk. Na tom je mjestu vodoravno kapitelno ojačanje. Oko polukružna luka nadvratne lunete profilirani je rub koji se proteže do donjeg ruba arhitrava. Između toga luka i arhitrava su segmentni trokuti.

Luneta nad vratima ispunjena je rešetkama od kovana željeza. Rešetka se sastoji od polukruga na koji se nadovezuju zrakaste šipke koje se spajaju s rubom lunete. Preko te jednostavne konstrukcije aplicirane su raskošno savijene vitice od okrugle tanke šipke, na koje je smješteno plastično iskovano lišće akanta. Cijela je ploha razigrana, i ta je razigranost tek malo ublažena amblemom isusovačkog reda, dvoglavim orlom i inicijalima imena Isusova. Šipka je na toj rešetki izgubila važnost i vrijednost. Veće su značenje dobila slikovite pojedinosti. Drvene vratnice sastavljene su od uspravnih rombova postavljenih između koso posložene, međusobno presječene drvene vrpce. Na sjecištu vrpce velike su željezne zakovice. Na mjestu gdje se vratnice spajaju okomita je kanelirana prečka s volutnim zaglavnim završetkom iznad kojega se blago savija gornji vodoravni profil vratnice.

Edikula završava vlastitim arhitravom. On krivuda nad kapitelima stupova. U donjem je sloja plitak i stupnjevit. Taj sloj probija rubni profil prozorskog nadlučenja. Iznad donjeg sloja ravan je, gladak friz, a potom vijenac. Vjenac je u donjem sloju najprije uleknut, a zatim pod prekladom jače ispupčen te stvara istaknut donji rub. Preklada je upadljiva izbačena prema van i pri vrhu zaobljena. Atika je jednostavnea, na vrhu tek malo izbočena i optočena plosnatom vrpcom koja se bočno, pri dnu, uvija poput meandra. Nad ispupčenjem atike reljefno je izveden završetak od bijelog kamena s prikazom isusovačkog amblema na štitu. Štit je omeđen zavojnicama po kojima su cvjetni ukrasi. Uz bok se spuštaju stručci voća, a pri vrhu je lagana kruna. S obje su strane atike podlošci na kojima su kamene vaze u obliku klasicističkih kratera.

Zidovi vestibula ojačani su lezenama. Lezene su vodoravno spojene s gornjim međašnim profilom baze, koji se nastavlja i po zidnom plantu. Kapitelno ojačanje lezena pod arhitravnom je vestibula koji je niži od arhitrava edikule. Jednake je profilacije kao i njegov istaknuti vijenac. Vijenac je izlomljen nad lezenama i tvori nemirnu liniju. Na bočnim su stranama također dvije lezene između kojih je otvor za sporedna vrata. Iznad vestibula je niska balustrada, a ponad nje dozidan zidić za krov. Nad prozorskim je lunetama profil, u donjem sloju plošan, stupnjevito izbočen a ispod preklada konveksan. Nad uvučenim zidovima masivniji je i jenake je profilacije kao nad vestibulom.

Otvor malih bočnih vrata posve je jednostavan. Nad vratima je vodoravno višepruto profilirana istaka, a s gornje strane pačetvorinasta kaseta. Iznad kasete je luneta s rešetkom od kovana željeza na rešetki je u sredini prikazan križ sa zavojnicama u međuprostorima. Malo niže od arhitrava zida u osi vrata smješten je pačetvorinast prozorski otvor bez ukrasa. Nad vijencem se nastavlja balustrada koja teče od pročelja; obogaćena je prizmatičnim ojačanjima na obje strane nad prijelomima vijenca.

Sa svake su strane crkve tri izbočenja za kapele. Nad prvim kordonskim vijencem okrugli je zid galerija. On je uvučen, te oštri prijelazi pod njim i isprekidna nemirna linija vijenca tvore konstrasnu cezuru. Ponad osi lunete smještene su pačetvorinaste trifore bez doprozornika. Djelujujednostavno i ritmiziraju oblo zidno platno. Nad uvučenim zidovima, na mjestu gdje se spajaju, smještene su prazne niše za kipove. Na prijelazu kalotasto zaobljenje odijeljeno vodoravnim obručem. U vrhu luka jedva je zamjetljiv zaglavni kamen. Donjim lezenama odgovaraju lezene gornjeg kata. Imaju svoju malu konveksno profilranu bazu.

Nad galerijskim je prostorom krov pokriven kupama; on se blago uzdiže do početka tambura kupole. Unutarnja se kupula ne vidi s vanjske strane. Okružena je zidom pokrivenim žbukom i skladno poredanim slijepim arkadama; ispod luka arkada mali su lunetasti otvori. Krov nad kupolom ima oblik krnjeg stožca, a u sredini je lanterna.

4.2. ZVONIK

Prizmatično nisko zdanje, smješteno na istočnoj strani uz sakristiju crkve. Ispod zvonika je bačvasto presvođen i glatko ožbukan prolaz. Sa strana prolaza povišeno je kameno podnožje sastavljeno od hrapavih kamenih kvadara, pri vrhu konveksno-konkavno profilirano. Iznad njega je zid obložen kvadrima, prsječen iznad visine drugoga kvadra tek malo izbočenim pojasom koji se zakreće ispod luka. Oko luka je ravan žbukani polukružan obrub. Korpus zvonika ima pet vodoravnih etaža koje se suzuju prema vrhu. Na uglovima je ojačanje od kamenih kvadara presječeno na kraju prvoga, trećega i četvrtoga pojasa kamenom vodoravnom vrpcom.

Zvona su smještena u najvišem dijelu zvonika. Na svakoj je strani po jedna bifora. Uglovi su ojačani kamenim kvadrima, pri vrhu omeđenima istaknutom vrpcom. Stup koji dijeli biforu ima kamenu baz i vrpčasto zadebljanje na mjestu prijelaza u lukove. Lukovi su obrobljeni žbukanim obrubom s istaknutim zaglavnim kamenom.

LITERATURA: Radmila Matejčić „Crkva Svetog Vida“