Pobjeda, Kultura, 24. avgust 2013.

Čovjek za kojeg kraj ne postojiPišeNebojša Milenković

"Kako ste mi, šjor Kovač?... Da vam rečen: mislija san oli ste vi Hrvat oli Srbin. Kako se vi osićate?" "Bidno, moj Toni.Bidnose osićan"U knjizi "Uvod u drugi život" (Prosveta, Boegrad, 1983), koja je ujedno, priznajem, i prva njegova knjiga koju sam uopštečitao, Mirko Kovač objavio je svoju "Molitvu za intelektualca" gde, između ostalog, piše i o tome kako mu je žao onihljudi koji misle kako je njihova šutnja principijelnost! Mirko Kovač nije ćutao posebno ne o onim stvarima o kojima, udruštvima kao što su naša, većina najradije ćuti. U zemlji (odnosno zemljama) u kojoj postoji čak i izreka "Ćutanje je zlato",mereno ovdašnjim, patriotskim aršinima, govorenje o nepopularnim stvarima po svemu nije pametan izbor. Anajnepopularnije stvari ovde se oduvek tiču: nacije, istorije, mitova i iz njih proizilazećih zločina svih vrsta.Zavičaj u jezikuBilo da je reč o romanima, pripovetkama, esejima, filmskim scenarijima, novinskim ko himnama ili dramskimtekstovima, svejedno da li piše na dijalektu ili ne jezik Kovačeve književnosti jednako je precizan, čist, omamljujući. UpravoMirko Kovač, možda čak i ponajbolje među jugoslovenskim piscima, opredmećuje poznatu frazu o tome kako biti pisac,zapravo znači stanovati u jeziku. Miljenko Jergović čakkaže kako u Kovačevim knjigama ima više lepote nego u prirodnimlepotama Hrvatske. Njegovo preseljenje iz Beograda u Rovinj u tom kontekstu, pored toga što predstavlja preseljenje izsrpskog u hrvatski jezik naravno, pod pretpostavkom postojanja onog ko uopšte može da dokaže kako je tu zaista reč o dva(različita) jezika ujedno predstavlja i preseljenje iz sredine zatrovane vlastitim očajem u prostor eteričnosti i makar pokušajdosezanja (spoljašnje) vedri-ne. Pri tom, kad kažem ovo sredine zatrovane vlastitim očajem, ne mislim isključivo samo na Beograd, već, jednako, i naSarajevo, Podgoricu ili Zagreb - pošto je u svaki od ovih gradova Kovač jednako mogao da ode. A, ipak, nije!Cijena moralaDrugabitna stvar, pored jezika, do koje je u životu i literaturi Kovač itekako držao jeste moral. Svejedno da lije u pitanjulična, grupna, esnafska, kolektivna ili nacionalna moralnost, i iz nje proizilazeća intelektualna delatnost i hrabrost, poKovaču jesu kategorije zbog kojih pisac, ali prevashodno Čovek, svaki Čovek, ne treba da kalkuliše po pitanju cena koja se zaistu neminovno plaća. Kovač dobro zna kako je moral najskuplji onda kad ga nema zato je, na račun ličnog spisateljskog iživotnog konformizma, tu cenu uvek i sa zadovoljstvom plaćao. Režimi i vlasti, sa punim pravom i sasvim opravdano,zazirali su od Kovača. Bio je hvaljen i nagrađivan, ali jednako, ako ne i više od toga, prisluškivan, prokazivan, proganjan iproklinjan. Progoniti i blatiti Kovača, posebno u Srbiji ali, ništa manje ni u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, dugi niz godinapredstavljalo je društveno poželjan model napredovanja na različitim kulturnim i političkim lestvicama podlosti. Izgledao jeKovač, jako dugo, kao laka lovina. Vrabac u ruci. Poželjan patriotski plen koji u percepciji ovdašnjih ,,rodoljubaca" napro-sto nije mogao da se promaši. Glava koja jednostavno izaziva da bude skinuta. Uostalom, jedan od njegovihnajpoznatijih romana, nimalo slučajno, ima naslov ,,Gubilište" (1962). Drugi važan, za Kovača predsetinantan naslovnjegovih knjiga, jesu "Vrata od utrobe" (1978).Između Beograda i ZagrebaU trenucima kada se u jednom društvu naziru i začinju sasvim jasni elementi njegove fašizacije, po Kovaču, Covek ne smeda ćuti. Krajem osamdesetih, odnosno početkom devedestih, Kovač raskida sa onim Beogradom, koji u to vreme ne nalazidovoljno snage da se izbori s vlastitim razularenim istorijskim demonizmom. Braneći vlastitim delom (i telom) precizan isasvim tačan slogan "Beograd je Svet", koji tih godina lokalni ološ tako fatalno (i nažalost trajno) svodi na vlastitu,provincijalnu, mrzilačku meru Kovač tih godina raskida i sa ne malim broj em svojih dotadašnjih beogradskih prijatelja ipoznanika koji u Slobodanu Miloševiću tada još nisu prepoznali ono što je Kovač, pre mnogih, kristalno jasno video! Baš kaošto je, napuštajući Beograd, jednak prezir osećao i prema zvaničnom Zagrebu, odnosno Franju Tuđmanu kao Miloševićevomalter-egu.

Potraga za zrakomIzbor Istre kao onogmesta koje pisca i Coveka Mirka Kovača doslovno uvodi u Novi život izbor je sredine s najmanjebal-kanskog ozračja, a opet sasvim blizu. Tu. Na dohvatu a opet izmešteno iz balkanskog (istorijskog) grotla čijim se avetima idemonima u životu, a literaturi posebno, Kovač stalno opsesivno vraćao. Iz današnje vizure gledana, Kovačeva lična iumetnička sudbina imaju tako puno srodnosti sa sudbinama svestranih, renesansnih majstora, koji su budući ispred iiznad vlastitog vremena utočište nalazili ne u velikim gradovima i blizu vlasteli i gospodarima već upravo u malimmestima, koja su po njima i danas poznata. Zato kad god čujem prezime Kovač ja pred očima imam Rovinj. Upravoovakvom asocijacijom Kovač se najbolje odužio tom lepom mestu na onom duhovnom egzistencijalnom i intelektualnom

1 / 3Arhimed - http://www.arhiva.me/ (31.08.2013. 14:13)

miru koji je upravo tamo napokon pronašao.Gospodstveni prezirNa kraju, kako ne bi bilo nedorečenosti ili bilo kakvih zabuna - što je kada je Kovač u pitanju ovde uobičajen slučaj svimsredinama iz kojih je odlazio i u kojima je iz različitih razloga postajao nepoželjan, Mirko Kovač nikada nije uzvraćaomržnjom. Nikada Kovač nije mrzeo, niti izrekao bilo kakvu ružnu reč, ni o Beogradu, ni o Zagrebu, niti bilo kojem drugomgradu njegove duhovne otadžbine koja od sredine devedesetih nosi znameniti, kolokvijalni naziv, "ovi prostori".Kada je govorio, Kovač je uvek govorio o ljudima (onima o kojima se nikada neće govoriti savelikim Lj) koji su uspeli da gradove u kojima žive, ili narode kojima pripadaju, svedu na vlastitu, provincijalnu, mrzilačkumeru. I to je ono što pomenuti Kovaču zapravo nikada nisu mogli da oproste. Niti bi, da ga ko pita, sam Kovač uopšte želeoda mu takvi bilo šta praštaju.Granica koju je ovakvim svojim javnim delovanjem Mirko Kovač uspeo da postavi jednako jasna, i jednako je čitljiva idanas. Čini se čak i više no za njegovog zemaljskog života. Kovačevo "Ruganje s dušom" svim onim balkanskimprovincijalnim, malim mržnjama, koje redovno ostavljaju velike i tragične posledice, ostaće njegova trajna intelektualnazadužbina ovim prostorima podjednako postojana, čvrsta i utemeljena kao onakojujepodigao u (svom) književnom jeziku.Zato mi, umesto nepotrebnih patetičnih pozdrava za kraj pošto sa Ljudima kao što je on kraj, zapravo, nikad ne postoji -ne ostaje ništa drugo do da parafraziram citat kojim sam i počeo ovaj tekst:-Nadan se da se sada osićate dobro, šjor Kovač?-Zato što ste vi to sve lipo zaslužili!Pamuk, Kovač, KišGovoreći o odijumu koji njegove pojedine izjave izazivaju u današnjoj T urskoj, pisac Orhan Pamuk primetio je kako sumu njegovi intervjui i izjave o društvu u kom živi nanele mnogo više muka i problema no što bi to ikada bio slučaj sanjegovim romanima. Iste ove rečenice mogli bi izgovoriti i Mirko Kovač ili Danilo Kiš, koji mu je na toliko puno ravni biovanredno blizak. I Kovač i Kiš čitavih svojih života najviše su se plašili, ako ne čak i užasavali, budala, lako im u svojoj literaturi ijavnom delovanju, nikad nisu ostajali dužni obojica su gleda li, koliko god se to moglo, da se klone erudita jeftinihbrošura. Posebno patriotskih budala, kakvih je ovde, usudom negativne geografije, nekako najviše. A upravo, taj egzil odbudala, bilo je, čini se, u oba ova slučaja bilo najteže doseći.

Biografija bez veseljaPrvo i četrnaesto pjevanje, poeme posvećene Danilu Kišu 1.Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika, u nebeskom zodijačkom znaku Jarca, predodređen za tjeskobu, s pečatom tminena duši.Rekli su mi da je majka izgovorila kroz suze radosne:"Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo, godine plača su pred tobom!" A otac je u svoj Kalendar, kao u Knjigu matičnu,upisao datum, unio podatke o vremenu i dometnuo svoju misao: "Ko se ode rodi, jebo je čvorka!"Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim često prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao prema Primorju, i tuda smo mogliza nekoliko sati hoda stići u mediteransko obilje. Tuda su nekada hodili graditelji crkvi i živopisci i radovali se što ostavljajutragove Vječne Forme Boga.

Volio bih da se kraljevski osjećam na polju svoje djelatnosti, volio bih da mogu suditi o sebi, o svojoj književnoj pojavi, ada ne ispadnem skroman, licemjer ili hvalisavac! Što bi pristajalo uz moju prirodu? Gorčina, i način na koji se gorčina ispija!"Stalno bih htio biti ono što volim", kaže veliki pjesnik Pessoa.Jesam li katkad, u satima svojim, očekivao neko čudo? Dabome da jesam! Očekivati čudo nije ništa drugo doli potreba zauskrsnućem, a uskrsnuće jest temelj vjere.Mi očekujemo događaj, sanjarimo o naglom razvoju stvari, ili u rukopisima svojim izokrećemo postojeću stvarnost. Što jepotaklo pisca u meni i kad se formirala "tamna psiha", uvijek spremna svaki užas primati s lakoćom kao radosnuvijest? Kad bi to bilo sve razlučivo čovjek bi mogao objasniti sebe. Svaki je ulazak u tajanstvo neuspjeh. Svaki je životnepoznat, u prvom redu sebi samom.Jesu li krajnosti djelovale samovoljno i razorno ili je sve ovo samo sklop krajnosti? Ili je biće samo po sebi krajnost?Jesam li ja ono što tajim? pitao se jedan pjesnik. Kako to da nismo u stanju ono skriveno u nama objelodaniti? Jerumjetnost je izvjestan red, ili barem duševna skladnost, odabir činjenica i način na koji se promatraju.Jesam li i ja proklinjao čas dolaska, ili kao Job klicao: "Ne bilo dana u koji se rodih i noći u kojoj rekoše rodi se đetić!"Ili se ta pitanja već uvelike promeću u prozu u kojoj se još proklinje ta ura, doduše na razne načine i kroz mnoštvo formi. Je liovaj život bio moguć samo u odnosu na voljene osobe ili Boga? Ili da to odložimo za neku drugu zgodu, za neki novirukopis? Sada mogu sretno živjeti u svom neveselom svijetu. Što sretno? Jer mogu slijediti onu Učiteljevu brigu da me i ubudućnosti čeka još mnogo teškoća. Sve ono što nastojim zaboraviti počinje me progoniti. Tamo gdje želim staviti točku nastajeprovalija. Svaku navalu na moju slaboću i nespremnost lako podnosim, jer sam u dobroj mjeri lak plijen za trpnju.Blagonaklon sam prema grdnji i prema hvali, prema kuditeljima i prema podržavateljima. Ali uvijek brižno mislim o sebi isvom položaju, nekad sjetno, nekad ravnodušno, nekad ogorčeno, a ponajčešće s razočaranjem i potišteno.Imam li štogod pridodati svojim podvojenostima? Mogu li reći da je sve što sam postigao (ako sam što postigao), došlo smukom, bogme sporo i kasno. A od tisuću sitničavih tvari sačinjena je i moja biografija bez veselja!Jedan slavni pisac veli da je dar "neprirodan događaj prirode", da je "talent privilegium odiosum i da onome tko gaima rijetko kad daruje zemaljske radosti".MIRKO KOVAČ: "Europska trulež", Fraktura, 2008.

2 / 3Arhimed - http://www.arhiva.me/ (31.08.2013. 14:13)

Autor: Nebojša Milenković

Ključne riječi: In memoriam: Mirko Kovač (1938-2013)

Institucije u svojstvu subjekta:Književnik, Umjetnik, Bivši funkcioner

Osobe u svojstvu subjekta:Mirko Kovač, Miljenko Jergović, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Orhan Pamuk

Teme:Kultura

3 / 3Arhimed - http://www.arhiva.me/ (31.08.2013. 14:13)

KulturaIV Pobjeda • Subota, 24. avgust 2013. Kultura V

Svaka knjiga Mirka Kovača je, još od romana „Gubilište“ 1962. godine, predstavljala književni događaj, da ne kažemo činila i subverziju o kojoj se u javnosti dosta raspravljalo. Nekad je po-java njegovih knjiga izazivala i rigidne političke odluke. Tako je knjiga „Životopis Malvine Trifković“ prvo bila nagrađena, a nakon dvije godine nagrada je autoru oduzeta, a knjiga dekre-tom uklonjena iz biblioteka i knjižara. Šezdesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme prvih Kovačevih književnih uspjeha, ali i traumatičnih iskustava sa politikom kojom nije želio da se bavi.

Otpor beznađuNije molio za razumijevanje, nije laskao svojim književnim cenzorima, još manje se pokaj-nički ponašao, ali se na svoj na-čin zajedno sa Kišom, Pekićem ili Filipom Davidom borio za stvaralačku slobodu razmičući njene do tada zamišljane grani-ce. Kad je kasnije došlo do ek-splozije šovinizma na ex Yu prostoru Kovač se našao na če-lu intelektualnog pokreta otpo-ra raščovječenju i beznađu koje je inicirano iz Beograda polako zapljuskivalo zemlju. Dok su se Pekić i Kiš znatno ranije od do-maćeg primitivizma i palanaš-tva sklanjali u egzil, Kovač je, zajedno sa prijateljem i istomi-šljenikom Filipom Davidom, ostajao u zemlji, izdržavao pri-mitivne napade i osporavanja. Živio je u Beogradu dok je to bilo moguće, a zatim prešao u Rovinj, ne da bi se konačno sklonio od šovinističkog ludila koje je potresalo i Hrvatsku, već da boravi u sredini koja je, po njegovim riječima, koliko toliko uljuđenije reagovala na razlike u mišljenjima. Uosta-lom, riječ je o Istri možda naj-manje militantnoj hrvatskoj i ex jugoslovenskoj oblasti. Nije štedio ni novu sredinu ispisuju-

„Kako ste mi, šjor Kovač? ... Da vam rečen: mislija san

oli ste vi Hrvat oli Srbin. Kako se vi osićate?“

„ Bidno, moj Toni. Bidno se osićan“

U knjizi „Uvod u drugi život“ (Prosveta, Boegrad, 1983), koja je ujedno, priznajem, i prva njegova knjiga koju sam uop-šte čitao, Mirko Kovač objavio je svoju „Molitvu za intelektu-alca“ gde, između ostalog, piše i o tome kako mu je žao onih ljudi koji misle kako je njihova

Pamuk, Kovač, KišGovoreći o odijumu koji njego-ve pojedine izjave izazivaju u današnjoj Turskoj, pisac Orhan Pamuk primetio je kako su mu njegovi intervjui i izjave o društvu u kom živi nanele mnogo više muka i problema no što bi to ikada bio slučaj sa njegovim romanima. Iste ove rečenice mogli bi izgovoriti i Mirko Kovač ili Danilo Kiš, koji mu je na toliko puno ravni bio vanredno blizak. I Kovač i Kiš čitavih svojih života najviše su se plašili, ako ne čak i užasa-vali, budala. Iako im u svojoj literaturi i javnom delovanju, nikad nisu ostajali dužni - obo-jica su gledali, koliko god se to moglo, da se klone erudita jeftinih brošura. Posebno patri-otskih budala, kakvih je ovde, usudom negativne geografije, nekako najviše. A upravo, taj egzil od budala, bilo je, čini se, u oba ova slučaja bilo najteže doseći.

PišeRajko Cerović

PišeNebojša Milenković

Crnogorsku književnost je obogatio sjajnim tekstovima za pozori-šte „Šćepan mali“ i „Knjaz Danilo“. Ulcinjska Plima je objavila jedno istinski remek djelo na crnogorsku temu „Srčana kap“, dramski tekst rođen za Živka Nikolića koji je tada već pokazivao znake bolesti i umora. Na jednoj od dugonoćnih sjedjeljki sa prijateljima u zagre-bačkom hotelu „Internacional“, kad ne caruje alkohol nego obijesni duh definisanja, Mirko nam je rekao da jednostavno mora napisati dramu o Šćepanu malom. Samo zbog toga da pokaže kolika je suje-ta i lakovjernost Crnogoraca, kako pristaju da ih vodi drugi, samo da nije njihov. Mnogo kasnije je održao obećanje. Ni jedna Njegoševa nagrada poslije Lalića nije tako ubjedljivo odzvučala kao isto visoko priznanje dodijeljeno Mirku Kovaču. Prvo te vrste u suverenoj Crnoj Gori. Bio je posebno ponosan i na Trinaestojulsku i Njegoševu nagra-du, i ako je, razumljivo, obje mogao i znatno ranije dobiti, Njegoševu bar prije Dobrice Ćosića čije je i djelo i osobu otvoreno prezirao.

Prvo i četrnaesto pjevanje, poeme posvećene Danilu Kišu

&1.Rodih se na dan Stjepana Prvomučenika, u nebeskom zodijačkom znaku Jarca, pre-dodređen za tjeskobu, s peča-tom tmine na duši.Rekli su mi da je majka izgo-vorila kroz suze radosne: „Ne kmeči, čedo! Život je tek počeo, godine plača su pred tobom!“ A otac je u svoj Kalen-dar, kao u Knjigu matičnu, upisao datum, unio podatke o vremenu i dometnuo svoju misao: „Ko se ode rodi, jebo je čvorka!“

Rodih se u očevoj krčmi, kraj druma kojim često prolažahu kiridžije, a jedan krak se račvao prema Primorju, i tuda smo mogli za nekoliko sati hoda stići u mediteransko obilje.Tuda su nekada hodili gradite-lji crkvi i živopisci i radovali se što ostavljaju tragove Vječne Forme Boga.*&14.Volio bih da se kraljevski osje-ćam na polju svoje djelatnosti, volio bih da mogu suditi o sebi, o svojoj književnoj pojavi, a da ne ispadnem skroman, licemjer ili hvalisavac! Što bi

pristajalo uz moju prirodu? Gorčina, i način na koji se gor-čina ispija!„Stalno bih htio biti ono što volim“, kaže veliki pjesnik Pessoa.Jesam li katkad, u satima svojim, očekivao neko čudo? Dabome da jesam! Očekivati čudo nije ništa drugo doli potreba za uskrsnućem, a uskr-snuće jest temelj vjere.Mi očekujemo događaj, sanja-rimo o naglom razvoju stvari, ili u rukopisima svojim izokre-ćemo postojeću stvarnost. Što je potaklo pisca u meni i kad se formirala „tamna psiha“, uvijek

Održana obećanja

Biografija bez veseljaspremna svaki užas primati s lakoćom kao radosnu vijest? Kad bi to bilo sve razlučivo čovjek bi mogao objasniti sebe. Svaki je ulazak u tajanstvo neu-spjeh. Svaki je život nepoznat, u prvom redu sebi samom. Jesu li krajnosti djelovale samovoljno i razorno ili je sve ovo samo sklop krajnosti? Ili je biće samo po sebi krajnost?Jesam li ja ono što tajim? pitao se jedan pjesnik. Kako to da nismo u stanju ono skriveno u nama objelodaniti? Jer umjet-nost je izvjestan red, ili barem duševna skladnost, odabir činjenica i način na koji se pro-matraju.Jesam li i ja proklinjao čas dolaska, ili kao Job klicao: „Ne bilo dana u koji se rodih i noći u kojoj rekoše rodi se đetić!“

Ili se ta pitanja već uvelike promeću u prozu u kojoj se još proklinje ta ura, doduše na razne načine i kroz mnoš-tvo formi. Je li ovaj život bio moguć samo u odnosu na voljene osobe ili Boga? Ili da to odložimo za neku drugu zgodu, za neki novi rukopis?Sada mogu sretno živjeti u svom neveselom svijetu. Što sretno? Jer mogu slijediti onu Učiteljevu brigu da me i u budućnosti čeka još mnogo teškoća. Sve ono što nastojim zaboraviti počinje me progo-niti. Tamo gdje želim staviti točku nastaje provalija. Svaku navalu na moju slaboću i nespremnost lako podnosim, jer sam u dobroj mjeri lak pli-jen za trpnju. Blagonaklon sam prema grdnji i prema hvali,

prema kuditeljima i prema podržavateljima. Ali uvijek brižno mislim o sebi i svom položaju, nekad sjetno, nekad ravnodušno, nekad ogorčeno, a ponajčešće s razočaranjem i potišteno.Imam li štogod pridodati svo-jim podvojenostima? Mogu li reći da je sve što sam postigao (ako sam što postigao), došlo s mukom, bogme sporo i kasno. A od tisuću sitničavih tvari sačinjena je i moja biografija bez veselja!Jedan slavni pisac veli da je dar „neprirodan događaj pri-rode“, da je „talent privilegium odiosum i da onome tko ga ima rijetko kad daruje zemalj-ske radosti”.

Mirko kovač: „Europska trulež“, Fraktura, 2008.

In memOrIam: Mirko Kovač (1938-2013)

Iz današnje vizure gledana, Kovačeva lična i umjetnička sudbina imaju tako puno srodnosti sa sudbinama svestranih, renesansnih majstora, koji su utočište nalazili, ne u velikim

gradovima i blizu vlasteli i gospodarima, već upravo u malim mjestima koja su po njima i danas poznata. Zato kad god čujem prezime Kovač - pred očima imam Rovinj

Čovjek za kojeg kraj ne postoji

ći oštre antiustaške kolumne u Feralu, predstavljao moralni svjetionik u opštoj jugosloven-skoj klanici, bio bič božji i za beogradske i zagrebačke inte-lektualne i moralne pervetite, pokazujući mnogim svojim iz-bezumljenim čitaocima da se i u vrijeme pakla može ostati na ljudskoj mjeri, da ne kažemo zadržati ostatke razuma.

Svjedok epoheKovač je jednostavno nepotku-pljivi svjedok epohe ispod čijeg lucidnog moralnog skenera niko od navodnog javnog ugleda nije umakao. Tu je galerija teoretiča-ra krvi i tla, pisaca provincijalne svijesti i svjetonazora, potenci-jalnih i stvarnih ubica. Mirko je na taj način branio i dostojan-stvo kulture i književnosti, bilo da je riječ o njegovim čisto bele-trističkim ili publicističkim dje-lima. Raspolažući visokim ste-penom književne kulture kao i talentom koji nije poznavao gra-nice - sve što je dohvatio pretva-ralo se u literaturu plemenite kovine, sve je posjedovalo neo-doljivu sugestivnost i književni šarm. Nijesmo sigurni da li sa većim zanimanjem čitamo nje-gove romane „Vrata od utrobe“, „Grad u zrcalu“, „Kristalne re-šetke“, „Ruganje s dušom“, mož-da „Uvod u drugi život“, ili pak sjajno štivo sjećanja, svjedoče-nja i Mirkovih lucidija u knjizi „Pisanje ili nostalgija“. Samo je osoba nesumnjive lične hrabro-sti smjela u ono rigidno vrijeme potpisati scenario za film „Lisi-ce“ u režiji Krsta Papića ili ka-snije „Okupaciju u dvadeset šest slika“ Lordana Zafranovića. Jednako nov i provokativan, ka-ko u romanima i pripovijestima, esejima, publicistici ili filmskim scenarijima, Mirko Kovač je na-vlačio mržnju filistara i linijaša, koji su ipak uzaludno pokušava-li da ga ospore.

mediteranska širinaCrnogorac po rođenju, ranom školovanju, sentimentu i onoj potrebi za pravdoljubivošču kao sastavnim dijelom klasič-

šutnja principijelnost! Mirko Kovač nije ćutao - posebno ne o onim stvarima o kojima, u društvima kao što su naša, ve-ćina najradije ćuti. U zemlji (odnosno zemljama) u kojoj postoji čak i izreka „Ćutanje je zlato“, mereno ovdašnjim, pa-triotskim aršinima, govorenje o nepopularnim stvarima po svemu nije pametan izbor. A najnepopularnije stvari ovde se oduvek tiču: nacije, istorije, mitova i iz njih proizilazećih zločina svih vrsta.

Zavičaj u jezikuBilo da je reč o romanima, pri-povetkama, esejima, filmskim scenarijima, novinskim kolu-mnama ili dramskim tekstovi-ma, svejedno da li piše na dija-lektu ili ne - jezik Kovačeve književnosti jednako je preci-zan, čist, omamljujući. Upravo Mirko Kovač, možda čak i po-najbolje među jugoslovenskim piscima, opredmećuje pozna-tu frazu o tome kako biti pisac, zapravo znači stanovati u jezi-ku. Miljenko Jergović čak kaže kako u Kovačevim knjigama ima više lepote nego u prirod-nim lepotama Hrvatske. Njegovo preseljenje iz Beogra-da u Rovinj u tom kontekstu, pored toga što predstavlja pre-seljenje iz srpskog u hrvatski jezik - naravno, pod pretpo-stavkom postojanja onog ko uopšte može da dokaže kako je tu zaista reč o dva (različita) jezika - ujedno predstavlja i preseljenje iz sredine zatrova-ne vlastitim očajem u prostor eteričnosti i makar pokušaj dosezanja (spoljašnje) vedri-

ne. Pri tom, kad kažem ovo sre-dine zatrovane vlastitim oča-jem, ne mislim isključivo samo na Beograd, već, jednako, i na Sarajevo, Podgoricu ili Zagreb - pošto je u svaki od ovih grado-va Kovač jednako mogao da ode. A, ipak, nije!

Cijena moralaDruga bitna stvar, pored jezika, do koje je u životu i literaturi Kovač itekako držao jeste mo-ral. Svejedno da li je u pitanju lična, grupna, esnafska, kolek-tivna ili nacionalna - moral-nost, i iz nje proizilazeća inte-lektualna delatnost i hrabrost, po Kovaču jesu kategorije zbog kojih pisac, ali prevashodno Čovek, svaki Čovek, ne treba da kalkuliše po pitanju cena koja se za istu neminovno pla-ća. Kovač dobro zna kako je moral najskuplji onda kad ga nema - zato je, na račun ličnog spisateljskog i životnog kon-formizma, tu cenu uvek i sa za-dovoljstvom plaćao. Režimi i vlasti, sa punim pravom i sa-svim opravdano, zazirali su od Kovača. Bio je hvaljen i nagra-đivan, ali jednako, ako ne i više od toga, prisluškivan, prokazi-van, proganjan i proklinjan. Progoniti i blatiti Kovača, po-sebno u Srbiji ali, ništa manje ni u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, dugi niz godina predstavljalo je društveno poželjan model napredovanja na različitim kulturnim i političkim lestvi-cama podlosti. Izgledao je Ko-vač, jako dugo, kao laka lovina. Vrabac u ruci. Poželjan patriot-ski plen koji u percepciji ov-dašnjih „rodoljubaca“ napro-

sto nije mogao da se promaši. Glava koja jednostavno izaziva da bude skinuta. Uostalom, je-dan od njegovih najpoznatijih romana, nimalo slučajno, ima naslov „Gubilište“ (1962). Dru-gi važan, za Kovača predseti-nantan naslov njegovih knjiga, jesu „Vrata od utrobe“ (1978).

Između Beograda i ZagrebaU trenucima kada se u jednom društvu naziru i začinju sa-svim jasni elementi njegove fašizacije, po Kovaču, Čovek ne sme da ćuti. Krajem osam-desetih, odnosno početkom devedestih, Kovač raskida sa onim Beogradom, koji u to vre-me ne nalazi dovoljno snage da se izbori s vlastitim razulare-nim istorijskim demonizmom. Braneći vlastitim delom (i te-lom) precizan i sasvim tačan slogan „Beograd je Svet“, koji tih godina lokalni ološ tako fa-talno (i nažalost trajno) svodi na vlastitu, provincijalnu, mr-zilačku meru - Kovač tih godi-na raskida i sa ne malim brojem svojih dotadašnjih beograd-skih prijatelja i poznanika koji u Slobodanu Miloševiću tada još nisu prepoznali ono što je Kovač, pre mnogih, kristalno jasno video! Baš kao što je, na-puštajući Beograd, jednak pre-zir osećao i prema zvaničnom Zagrebu, odnosno Franju Tuđmanu kao Miloševićevom alter-egu.

Potraga za zrakomIzbor Istre kao onog mesta ko-je pisca i Čoveka Mirka Kovača doslovno uvodi u Novi život - izbor je sredine s najmanje bal-

kanskog ozračja, a opet sasvim blizu. Tu. Na dohvatu a opet izmešteno iz balkanskog (isto-rijskog) grotla čijim se avetima i demonima u životu, a litera-turi posebno, Kovač stalno op-sesivno vraćao. Iz današnje vi-zure gledana, Kovačeva lična i umetnička sudbina imaju tako puno srodnosti sa sudbinama svestranih, renesansnih maj-stora, koji su - budući ispred i iznad vlastitog vremena - uto-čište nalazili ne u velikim gra-dovima i blizu vlasteli i gospo-darima već upravo u malim mestima, koja su po njima i danas poznata. Zato kad god čujem prezime Kovač - ja pred očima imam Rovinj. Upravo ovakvom asocijacijom Kovač se najbolje odužio tom lepom mestu na onom duhovnom - egzistencijalnom i intelektual-nom miru - koji je upravo tamo napokon pronašao.

Gospodstveni prezirNa kraju, kako ne bi bilo nedo-rečenosti ili bilo kakvih zabu-na - što je kada je Kovač u pita-nju ovde uobičajen slučaj - svim sredinama iz kojih je odlazio i u kojima je iz različitih razloga postajao nepoželjan, Mirko Kovač nikada nije uzvraćao mržnjom. Nikada Kovač nije mrzeo, niti izrekao bilo kakvu ružnu reč, ni o Beogradu, ni o Zagrebu, niti bilo kojem dru-gom gradu njegove duhovne otadžbine koja od sredine de-vedesetih nosi znameniti, ko-lokvijalni naziv, „ovi prostori“. Kada je govorio, Kovač je uvek govorio o ljudima (onima o ko-jima se nikada neće govoriti sa

nog crnogorskog mentaliteta, Mirko Kovač nije volio da se svr-stava i zatvara u etničke granice, a stvarno je vlastitim djelom bio rasprostranjen i u srpskoj i hr-vatskoj i bosanskohercegovač-koj i crnogorskoj književnosti. Pisac svih domaćih jezika, tra-dicija i svjetonazora, ali i po knji-ževnoj otmenosti i znanju u pr-vom redu osoba mediteranske širine i istovremene evropske preciznosti; stvaralac koji je ra-no predosjetio da se ovaj pro-stor mora otvoriti Evropi i svi-jetu kako ne bi ogrezao u vlastitim atavizmima i mrač-nim despotijama. Nije slučajno osim obilja domaćih dobio i uglednu Herderovu nagradu kao i nagradu Švedskog PEN-a Tucholsky Prize.

nesporna ubjedljivostMnogi su se književni kritičari trudili da objasne Kovačev književni postupak u pripovi-jestima i romanima. Kovač u pomenutim djelima najčešće govori u prvom licu, sugerira-jući čitaocu da je riječ o lič-nom, dakle autorovom doživ-ljaju, odnosno ispovijesti autobiografskog karaktera. Niko, bar u južnoslovenskim književnostima, nije uspijevao da tako moćno spoji dokumen-tarnost i fikciju kao Kovač u brojnim djelima. On često poč-ne priču na nekoj od čitaocu poznatih lokacija, zaigra i sa nekom u javnosti dobro po-znatom ličnošču, zatim sve ta-ko moćno zamijesi i zavrne do osviješćene i snažno zasnova-ne artističke poente. Kako opet od čitaocu poznatih ličnosti stvara punokrvne književne likove i literarno zaokružene sudbine – tajna je koju nije la-ko odgonetnuti. Kovačevo pri-povijedanje u prvom licu od-mah stvara jednu vrstu nesporne ubjedljivosti, ali je teško dokučiti kad pobjegne u fikciju, odnosno kako neosjet-no spoji realno i ono drugo što djeluje realnije i ubjedljivije od dokumenta. Moguća čitaočeva naivnost kojom povjeruje da

su se događaji i ličnosti u Kova-čevoj prozi baš tako dogodili, da pisac jednostavno prepisuje svoje biografsko iskustvo, gra-niči sa dubokim neshvatanjem prirode književnosti i književ-nog čina u cjelini. Tim prije je teško razumjeti Kovačev knji-ževni metod pri njegovoj tvrd-nji, izrečenoj u brojnim inter-vjuima, da ima otpor prema svemu što je prevashodno au-tobiografsko, da nikad ne bi pisao memoare ili ličnu bio-grafiju, da je ta vrsta privatno-sti suprotna književnom činu. Da, ali se najveći dio njegovih proza rasprostire pred čitao-cem kao lična ispovijest auto-ra, ubjedljiva i navodno pro-življena avantura naratora, odnosno glavnog junaka. Sve su to Kovačeva čarobnjaštva zbog kojih se i voli i cijeni nje-govo književno djelo, zbog če-ga mu se radosno opraštaju pripovijedne zamke tako ra-

sprostranjene u njegovoj per-sonažom i događajima bogatoj prozi.

Pisma DaviduKovačevo kompoziciono maj-storstvo u romanima i svemu što je stvarao posebno je plodna zagonetka za otključavanje nje-govog djela. Svaki od fragmena-ta „Grada u zrcalu“, odvojenih naslovima, može se čitati neza-visno od građe koja mu pretho-di ili dalje slijedi. Takvih fra-gmenata je u pomenutom romanu ni manje ni više nego 65. Mnogo toga je, kad je riječ o Kovačevoj poetici, eksplicitno izneseno u knjizi Pisma od 1992. do 1995. godine. Dva prija-telja, Kovač i Filip David, pišu jedan drugome, iz Beograda ili Rovinja, žale se na vlastito okruženje i pomahnitale ubi-lačke strasti, povremeno panič-no bježe u literaturu, pretresaju sopstvene književne uzore, sa-

njaju o normalnosti koja je defi-nitivno izgubljena. Mnogo je tu lucidnih pasaža o stvaranju, knjigama, filmovima, vlastitim stvaralačkim i životnim nedou-micama, dubokim razočarenji-ma u mnoge po peru bivše dru-gove. Gotovo epistolarni roman ili neka vrsta klavirske kompo-zicije za četiri ruke. Sve je tu, počev od užarenih pitanja da li se u vremenima zla angažovati ili ćutati, ima li smisla literatura ili bilo kakav intelektualni an-gažman u doba opšteg pomra-čenja svijesti. Posebno su u Pismima zani-mljiva sjećanja na zajedničke preminule prijatelje Pekića i Kiša o kojima više saznajemo nego iz njihovih intervjua ili mogućih ličnih ispovijesti. Iz svega je više nego jasno da su istinski prevratnici u jugoslo-venskim literaturama druge polovine proteklog vijeka če-tvorica prijatelja vezanih dubo-kim ličnim afinitetima: Kiš, Pe-kić, Kovač i Filip David. Jednostavno riječ je o jednoj vr-sti književnog plemstva koje osjeća vlastitu pripadnost knji-ževnosti kao sudbini, ali i često uzaludni otpor brojnim doma-ćim banalnostima. Iz života je otišao možda po-sljednji veliki pisac savremene epohe sa ovog tla, nepotkuplji-vi svjedok i moralni stub čitave jedne generacije. Ostavio je iza sebe otvorenu knjigu naših za-bluda, hipokrizija i nesporazu-ma sa svojim vremenom, ali nas i oplemenio vlastitom vizi-jom čovještva i trajne ljepote književne umjetnosti.

velikim Lj) koji su uspeli da gradove u kojima žive, ili naro-de kojima pripadaju, svedu na vlastitu, provincijalnu, mrzi-lačku meru. I to je ono što po-menuti Kovaču zapravo nika-da nisu mogli da oproste. Niti bi, da ga ko pita, sam Kovač uopšte želeo da mu takvi bilo šta praštaju. Granica koju je ovakvim svo-jim javnim delovanjem Mirko Kovač uspeo da postavi jedna-ko jasna, i jednako je čitljiva i danas. Čini se čak i više no za njegovog zemaljskog života. Kovačevo „Ruganje s dušom“ svim onim balkanskim provin-cijalnim, malim mržnjama, ko-je redovno ostavljaju velike i tragične posledice, ostaće nje-gova trajna intelektualna za-dužbina ovim prostorima - po-djednako postojana, čvrsta i utemeljena kao ona koju je po-digao u (svom) književnom je-ziku. Zato mi, umesto nepotrebnih patetičnih pozdrava za kraj - pošto sa Ljudima kao što je on kraj, zapravo, nikad ne postoji - ne ostaje ništa drugo do da pa-rafraziram citat kojim sam i počeo ovaj tekst: - Nadan se da se sada osićate dobro, šjor Kovač? - Zato što ste vi to sve lipo za-služili!

Iz života je otišao možda posljednji veliki pisac savremene epohe sa ovog tla, nepotkupljivi svjedok i moralni stub čitave jedne generacije. Ostavio je iza sebe otvorenu knjigu naših zabluda, hipokrizija i nesporazuma sa svojim vremenom, ali nas i oplemenio vlastitom vizijom čovještva i trajne ljepote književne umjetnosti

Književni i moralni svjetionik

Asfaltiranje, pa tek onda kaldrma

Subota, 24. avgust 2013.

kultura@pobjeda.meKulturaStr. III

Pozorišna kritika: „Kako rastu veliki ljudi“, Petar Pejaković, Kotor art

Za jedinstveno iskustvo 600.000 dolaraMarina Abramović prikupila sredstva za Institut

In memoriam: Mirko Kovač (1938-2013.)

Čovjek za kojeg kraj ne postoji

Str. IV i V

Škola života i teatra

Zvijezde i note za sve muzičke ukuse

Predstava promoviše ideju da do postajanja velikim čovjekom, uz podršku okoline, može dovesti jedino snažna unutrašnja potreba i neprekidno činjenje, odnosno preuzimanje vlastite sudbine i snova u svoje ruke

Osvrt na 12. Don Brankove dane muzike

Str. VII

Koncerti su bili veoma posjećeni, što potvrđuje činjenicu da je publika, tokom 12 godina postojanja festivala, postala redovan konzument festivalskog sadržaja, kao i da je ovogodišnji koncept muzičkog segmenta KotorArta bio primamljiv publici

Str. III

Str. II