Čovjek, Bosna i svijet u umjetničkim vidicima Abdulaha Sidrana

SPEC

IJALN

I PRI

LOG Specijalni prilog radovi S naunog Skupa:

ovjek, Bosna i svijet u umjetnikim vidicima abdulaha SidranaSkup je organizirala Bonjaka zajednice kulture "Preporod"

u Sarajevu, 22. 10. 2011. godine

Napomena: U Specijalnom prilogu objavljujemo samo blagovremeno dostavljene radove uesnika prema redoslijedu koji je najavljen u Programu Naunog skupa ovjek, Bosna i svijet u umjetnikim vidicima Abdulaha Sidrana. Kako su izlaganja na Skupu bila vremeski ograniena, ovom prilikom ih objavljujemo u integralnom obliku.

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012.

Muhamed Delilovi ovjek, Bosna i svijet u umjetnikim vidicima Abdulaha Sidrana .............................003

Jasmina AhmetagiEmpatija u poeziji Abdulaha Sidrana ............009

Muris Bajramovi Pjesnik i smrt ....................................................013

Piero Del Giudice Biljeke za Abdulaha Sidrana ........................016

Sinan Gudevi Rat je bio mila majka .......................................018

Nikola Petkovi Kontramemorija, kontrahistorija, mikrohistorija, metahistorija u Partizanskom Groblju Abdulaha Sidrana ...023

Muharem Bazdulj Sidranovo Sarajevo ..........................................029

Dijana Hadizuki Narativno i lirsko kazivanje u romanu Potuka Abdulaha Sidrana .............................031

Damir Ovina O emu Sidran govori kad govori o Bosni ...034

Asaf Dani Scenaristiki postupak Abdulaha Sidrana ...035

Muhidin Danko Metodiki pristup piscu u nastavi knjievnosti i bosanskoga jezika: Nastavni sat(i) s Abdulahom Sidranom ......................................037

Vedad Spahi Sidranova poetika samoporicanja ...............040

Amela ehovi Analiza diskursa moi u drami A. Sidrana U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce ..............041

Silvio Ferrari ovjek, Bosna i svijet u umjetnikim vidicima Abdulaha Sidrana .............................046

003

ODJEK dvobroj 3-4 jesen-zima 2012

OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA SPECIJALNI PRILOG

Puno je naina da se itaoci odue umjetniku, posthumno ili za ivota, i za-pravo se tim tajnovitim i nevidljivim po-klonima odvija, prosljeuje i potvruje ona Encensbergerova zavjera koju na-zivamo svjetska knjievnost. Ovdje smo danas zbog tih skromnih tajnovitih po-klona, kako bi iz razliitih uglova, iz ra-zliitih naina itanja, osvijetlili i artiku-lirali brojne dimenzije knjievnog dje-la Abdulaha Sidrana. I odmah na poet-ku iznijeu tezu koja sigurno nije samo moja, a koju u pokuati argumentirati kroz grubi presjek cjeline njegovoga go-lemog opusa.

Abdulah Sidran je neosporno najve-i pjesnik-hroniar novije povijesti ove zemlje, a zbog njene prirode, to znai i Balkana.

Kada su ne tako davno u Italiji objav-ljeni prevodi njegovih djela pod naslo-vom Romanzo Balcanico bio sam zaista istinski sretan iz puno razloga. Ne znam ko je i kada smislio taj i takav krovni na-slov, ali svaka mu ast, jer pogaa u samu sr svega to kao tekst stoji izmeu kori-ca tog izdanja. Etimologija rijei roman vezana je za porijeklo starih romanskih jezika kroz vulgarizaciju klasinog latin-skoga koji se postepeno ali sigurno uda-ljavao od ivota i time zamirao. Vezana je, dakle, za jezik na kojem su narodi pri-ali prie i pjevali pjesme, i na kojem su stari pisci hroniari biljeili povijest lju-skog bivanja u vremenu. Hroniku po-sljednjih pola stoljea, jednog izuzetno dramatinog i uglavnom traginog peri-oda na ovom naem podneblju ispisao je, a i dalje je ispisuje, veliki pjesnik. Nje-gov neponovljivi glas uvijek je prepo-znatljiv i s istom snagom osjeti se u svim

anrovima u kojima se dosad isprobao u lirici koju kontinuirano pie cijeli do-sadanji stvaralaki vijek, u scenaristi-kim radovima koji su ga proslavili irom svijeta, u proznim radovima, u drami, u esejistici i publicistici, konano, u me-dijskim napisima i govorima, u intervju-ima, ali i obinim svakodnevnim razgo-vorima sa ljudima iz najblie okoline od kojih se nikada nije odvajao ni u ivotu ni u knjievnim radovima. No, pitanju ta je to tako jedinstveno i neponovljivo u njegovome pjesnikom glasu vratiu se neto kasnije.

Vrijeme u kojem se Abdulah Sidran pojavio u naoj knjievnosti obiljee-no je dinaminim otvaranjem ove sre-dine prema savremenim tendencijama u evropskoj knjievnosti. Bilo je to doba kada ideoloke stege tvrdog poslijerat-nog komunizma postepeno poputaju, doba umnoavanja i paralelnog razvo-ja razliitih knjievnih koncepata, ko-nano, doba pune drutvene afirmaci-je i kritike valorizacije djela izuzetnih stvaralaca poput Andria, Kulenovia, Dizdara, Selimovia... A generacija neto starijih pjesnika osvojila je ve tada, sre-dinom ezdesetih godina, poprilino i-rok prostor lirskog modernizma ije su dominantne crte bile intelektualni inti-mizam, konstruktivizam i razliiti oblici hermetizma. U taj prostor ula je jedna nova generacija pjesnika, meu njima i Abdulah Sidran, koja e svojom svjei-nom, svojim arom i svojim darom, bit-no odrediti tokove bosanskohercego-vake knjievnosti do danas. Ve 1965. godine Sidran e objaviti svoju poemu ahbaza, da bi pod istim naslovom obja-vio svoju prvu cjelovitu knjigu pjesama

pet godina kasnije. Samo godinu posli-je, pojavie se njegovo prozno-potsko djelo pod vrlo simptomatinim naslo-vom Potuka, a potom jo jedna knjiga pjesama Kost i meso. Ako je u naoj knji-evnoj kritici u to vrijeme i bilo prigovo-ra kako su njegovi raniji radovi ponekad neuvjerljiva alegorija nekog biblijskog svijeta, kako je u njima bilo i pretenci-ozne nakane da iz samoga sebe rodi i-tav jedan svemir kojeg nije do kraja po-etski popunio, kako je veliina zadat-ka premaila snagu jednog poetnika, meni, danas, sa ove distance sve to izgle-da samo kao najprirodnije sazrijevanje jednog umjetnika, koji e vrlo brzo spo-znati i trasirati svoj budui put i svoju do kraja originalnu poetiku. Ne moe se po-rei da je i Sidran, kao i veina mladih pjesnika, poeo s pjevanjem na velikim distancama. Te distance su premjerava-li i najvei evropski metafiziki pjesnici isto kao i najvei evropski modernisti, i kada god o tome razmiljam uvijek mi nekako sve stane u samo jedan jedini Helderlinov distih: Kao svaa meu oni-ma koji se vole/ tolike su distance svijeta. Ako je u ovim stihovima moni metafi-ziki okvir i progutao svau kao me-taforu prirode ljudskog historijskog bit-ka, Abdulah Sidran e nastaviti graditi svoju poetiku upravo potpunim uranja-njem u stvarnost tih svaa; nemilice, cjelinom svog bia potucae se potuka po labirintima historijskih zaokreta, pje-sniki uobliavajui ono u emu se ti to-kovi utjelovljuju, dakle u onome to mu je najblia stvarnost. Slobodno unoe-nje autobiografskih elemenata, pria o vlastitoj porodici, o bliskim ljudima i nji-hovim sudbinama, o Sarajevu i o Bosni - zemlji koja mukotrpno prtei svoju dra-matinu prolost sada ide u susret jo dramatinijim drutvenim lomovima. Velika poetska hronika posljednjih pola stoljea ove zemlje zapoeta je ve tada, a pjesnikov univerzalni govor o svijetu dobie boju, miris, okus i ivotnu puni-nu naeg prostora, prostora u kojem je autor i ivio i stvarao cijeli svoj dosada-nji vijek. Sarajevska zbirka iz 1979, godi-ne, bila je definitivna potvrda jedne ve zrele i dograene poetike koju je Abdu-

ovjek, BoSna i Svijet u umjetnikim vidicima aBdulaha Sidrana(uvodni referat)

Muhamed DElilOvi

004


SPECIJALNI PRILOG OVJEK, BOSNA I SVIJET U UMJETNIKIM VIDICIMA ABDULAHA SIDRANA

lah Sidran kozekventno nastavio njego-vati sve do danas i zbog ega sve to na-pie ili kae tako lako prepoznajemo u ovom bunom, polifonom i kompresiv-nom svijetu.

O odnosu knjievnosti i historiogra-fije ne mogu rei nita novo. Samo jo jedanput ponoviti staru istinu kako je knjievnost potpunije svjedoanstvo o ljudskom povijesnom trajanju od bilo kakve historiografije. Jer uvijek govori o posebnoj i konkretnoj ljudskoj sudbini, a ne insistira na onom to je zajedniko i opte u historijskim tokovima. Histori-ografija to mora jer se nikada ne liava ambicije da bude objektivna nauka koja egzaktno razotkriva uzrono-posljedi-ne veze meu dogaajima, dok knjiev-nost nepredvidivost historije sagledava pojedinanim ljudskim ivotima, a naj-vee drutvene promjene prati i u nasit-nijim porama egzistencijalnog iskustva. Dodue, upravo u vrijeme u kojem je Si-dran ivio, u periodu u kojem je stvarao i o kojem je umjetniki svjedoio, do-lo je do velikih promjena i u knjievno-sti i u historiografiji. Ve barem pola sto-ljea najzanimljiviji historiografi u svije-tu pokuavaju se kretati putevima ko-jima je knjievnost oduvijek prolazila. Mnoga djela novije historiografije istra-uju one sfere ljudskog djelovanja koje je klasina zaobilazila smatrajui ih be-znaajnim, banalnim, frivolnim. Na iz-vjestan nain, samo u drugoj formi, hi-storiografi se sve ee, moda i nehoti-ce, vraaju onome to su radili stari hro-niari. A s druge strane, mnogi pisci, pa i Abdulah Sidran, oduvijek su poseza-li za hronikama i onim detaljima u nji-ma koji prate ivot u korak i ne skreu pogled ni od jedne sfere ljudske stvar-nosti ak i u vremenima velikih historij-skih zaokreta i u sjeni velikih politikih linosti. Ovdje ne mogu a da se ne pri-sjetim meni dragog francuskog pisca Je-ana dOrmessona koji je na udan nain komponovao svoju knjigu pod naslo-vom Jedna drugaija pria o francuskoj knjievnosti. Obim tekstova koji govore o najveim literarnim imenima te velike kulture, a naroito o najveim moder-nim piscima, autor je namjerno ograni-

io na stranicu, tri, ponekad pet... A kad knjigu itamo unatrag, to se vie pribli-avamo poecima francuske knjievno-sti, poglavlja su sve dua, a ona najdua i ona bez ikakvog namjernog ogrania-vanja posveena su, nikom drugom do srednjovjekovnim hroniarima. Onim poznatim i onim anonimnim podjedna-ko. Poseban interes jednog pisca upra-vo za njihova djela, naravno, nije slua-jan. I za to, valjda, nisu potrebna nikakva dodatna knjievnoteorijska objanjenja niti hermeneutike rasprave.

U okvirima bosanskohercegovake knjievnosti, dovoljno se prisjetiti nje-nih vrhunaca. Sjetimo se Maka Dizdara koji je kontemplativno opipavao udne natpise i simbolike mree na kamenim stecima, oslukivao glasove iz mranih dubina pod njima, pa na taj nain tragao za umjetnikim odgovorima na pita-nja o drevnim tajnama ove zemlje. Sje-timo se Andrievog strogog, disciplini-ranog, naunog istraivanja svih hroni-ka i dostupnih izvora od kojih je polazio u umjetnikoj transpoziciji prolosti Bo-sne, prije svega njenog osmanskog peri-oda, pa je na taj nain otkrivao i svijetu i nama svu njenu sloenost. Sjetimo se nedavno preminulog velikog umjetni-ka, velikog pisca Nedada Ibriimovia. I on se u dobrom dijelu svog stvarala-tva, istraujui sve mogue izvore i stare hronike, bavio hudom historijskom sud-binom ove zemlje, njenim vjeitim unu-tranjim razdorima, od onih politikih do onih prizemnih i surovih ljudskih. U drami Zmaj od Bosne ne moe se pre-vidjeti centralno pitanje: ...kakva je Bo-sna? Je li ta Bosna upava, je li guzlata, je li dlakava, je li vlana?....Toboe dennet-ska baa, a ono kad pogleda sve magla i pauina! Ne samo za Ibriimovia, ova zemlja oduvijek nekako i jest i nije. Ta-kvi su i ljudi u njoj ni oni ne znaju jesu li bia ili sjene, jesu li ili nisu. Zato se to-kom navedene drame slobodno mije-aju ivi i njihove prikaze, sjene, due, unutranja tijela. Zato se tokom dra-me neprestano upiru prstom u vlastitu kou, pa ako prst prodre u neto smrad-no i gnjecavo to znai da su mrtvi (s tim da Ibriimovi taj smrad uvijek vjeto

vee za politiku vlast i izdaju), ali na-stavljaju dijalog sa onima iji se prst za-ustavi na povrini koe, dakle sa onima koji su jo ivi.

Na tragu takvog osjeanja i ove ze-mlje i ovjeka u njoj i sebe samoga je i Abdulah Sidran, s tim da ne ide toliko daleko u zamreni koloplet fizikih i me-tafizikih pitanja. Jedna njegova pjesma se zove (zapisiva) i ve naslovom upi-uje na pjesnika hroniara, na onoga koji hoda,biljei i zapise pretvara u stihove. U njoj on za samog sebe veli:

rastao se od ivota a iv i die Takvo vienje ovdanjeg ovjeka ra-

zasuto je po svoj irini njegovog opusa. Uvodnu didaskaliju scenarija za film Ku-duz Sidran zapoinje rijeima:

Niko nije poznavao Beira Kuduza, pa nakon to navede sve prie koje kru-e Bosnom o njegovom postojanju ili nepostojanju, kad navede tvrdnje svih svjedoka koji tvrde da ga ima i onih koji tvrde da ga nema, autor moli razbori-te, pouzdane graane da ukoliko negdje vide, sretnu, ili uju Beira Kuduza jave na tel 217-136, ili najblioj stanici milicije, zavravajui svoju uvodnu uputu rijei-ma: Samo tako emo saznati da li je ikada postojao Beir Kuduz zvani Beo.

Tek tada, zapoinje svoju priu o jo jednoj bitnoj crti naeg mentaliteta, onoj stranoj violentnosti i snazi strasti koja ga malo-malo pa gura u totalnu ira-cionalnost.

Sjeam se dobro kad smo u redakci-ji asopisa ivot, negdje sredinom 1989. godine, dobili autorovo odobrenje da objavimo dio ovog scenarija. Danima sam vodio unu raspravu sa kolegom iz redakcije koji je tvrdio kako se na ovaj nain ne mogu pisati didaskalije, jer one moraju biti kratke, precizne upute o sa-svim konkretnoj radnji i potpuno jasne odrednice prostora i vremena u koji je ta radnja smjetena. A ja sam, opet, uporno branio tezu da je nemogue nai u naoj scenaristikoj i dramskoj praksi bolju, potpuniju i precizniju. U zemlji koje vje-ito i ima i nema, ljudi kojih vjeito kao

005



da i ima i nema, ne mogu se ovjek po-naati drgaije nego kao jedan njegov lik koji prinese ustima au rakije, a Sidran tu njegovu radnju precizira didaskali-jom krenuo je da popije, pa ko i bi i ne bi. Samo u ove dvije kratke upute sta-lo je vie Bosne, skupa sa duboko histo-rijski uslovljenim kolebljivim mentalite-tom njenih ljudi, nego u tomove histori-ografskih knjiga.

Eto primjera kako se svaka Sidrano-va misao, pa i kratka didaskalija, pretva-ra u svojevrsnu poeziju.

I kad se nae reditelj (a nali su se) koji znaju pravilno filmski ili teatarski realizirati tu prividnu nepreciznost, tu otvorenost Sidranovih scenaristi-kih i dramskih radova, nije sluajno da su ti filmovi iznova otkrili svijetu ovu zemlju (a to znai i cijeli Balkan) u nje-noj neposrednoj prolosti i doivjeli ve-liki uspjeh. O civilizacijskom znaaju fil-ma danas ne treba troiti rijei. Ali uspje-si tih filmova, njihov prijem u razliitim sredinama, nije vezan samo za temati-ku, nije vezan samo za aktuelnost hro-nike komunistike ere na Balkanu u tre-nutku kada jedan od najveih planetar-nih politikih projekata definitivno pro-pada, nego prije svega za udesnu misa-onu dubinu i nevjerovatnu emocional-no-empatijsku snagu kojom Sidran obli-kuje svoje likove. A ti kvaliteti su univer-zalni jer uvijek i obavezno polaze od o-vjeka, jer ne daju da se lik ovjeka izgu-bi u vrtlogu historijskih injenica i bez-dunosti savremenog svijeta, i zapra-vo se odnose na ve pomenutu nepo-novljivost glasa pjesnika-hroniara, gla-sa kojeg on nikada i ne pokuava korigi-rati u ime pukog potovanja modelativ-nih normi koje odreeni anr pred nje-ga postavlja.

I ponovo u pitanje specifinosti tog glasa za trenutak ostaviti po strani.

Sidranova scenaristika djela i po njima snimljeni filmovi iznova su Bo-snu otkrili svijetu. Nakon Hasanaginice koja je kao neko udo ucrtala nepoznati i egzotini dio Evrope u knjievnu mapu svijeta; pa zatim Andrieve Nobelove nagrade koja je skrenula panju svijeta na njegove romane i u njima sliku jed-

ne zemlje na vjeitoj granici meu ra-zliitim civilizacijskim krugovima, Ab-dulah Sidran e na svoj nain skrenuti pozornost svijeta na Balkan. On e ovaj na prostor predstaviti upravo u trenut-ku kada su oi svijeta bile uprte prema istoku u iekivanju sloma komuniz-ma kao planetarnog politikog projekta. Sjea li se Dolly Bell, Otac na slubenom putu i nikad snimljeni scenario Prvi put s ocem na izbore, predstavljaju organ-sku trilogiju o dobu komunizma na Bal-kanu, o njegovoj ranoj totalitarnoj fazi, ali i o dobu postepene demokratizacije drutva, o vremenu nade, a istovreme-no i crnih slutnji o neminovnosti bolnog buenja iz jednog utopijskog sna. Velika trilogija o orgiji opijenosti velikom ide-olokom priom koja se deavala na na-in alkoholizirane opijenosti u balkan-skoj krmi. Dodamo li ovome Kuduza, Praznik u Sarajevu i Savreni krug, mo-emo slobodno rei da je Sidranovo ime trajno upisano u antologije evropskog i svjetskog umjetnikog filma. Ako su kri-tiari ponekad ukazivali na Sidranovu scenaristiku korespondenciju sa onim najboljim to nam je darivao italijanski neorealizam, pa ako su nalazili i izvje-sne uticaje najplodnijeg perioda ekog filma (pri emu se prije svega misli na onaj neodoljivi dvojac Hrabal-Mencel), onda to samo govori o toplini, o emotiv-noj, etikoj i estetskoj snazi pjesnikovog poniranja u sve pore ivota. ivota koji se ne da. Upravo onako kako se ne daju ti mali, veliki ljudi koji trpe nedae i tra-gedije, koji se svaaju i tuku, koji rade i kradu, ali koji dijele i skromni obrok i ti-jesni krevet, piju i raduju se i koji nikad ne propuste priliku da se razliitim tipo-vima humora odbrane od svijeta i ne-daa koje on nosi, bez obzira da li se taj humor pojavljuje u obliku vedrog pesi-mizma ili otvorenog, istog, karneval-skog smijeha.

Sad je ve potpuno jasno ta je to to Sidrana odvaja od ve pomenutih veli-kih imena nae knjievnosti - njegovo bespotedno uranjanje u stvarnost, ura-njanje u historijski trenutak kojeg i sam ivi, u turbulentne i uglavnom tragi-ne dogaaje od kraja Drugog svjetskog

rata do danas. Povijest ove zemlje se probijala najprije kroz njegovu vlastitu kou, moemo slobodno rei malapar-teovskom surovou, i urezivala u kosti i meso, bez ikakve vremenske distance.

Ve 1988. godine Abdulah Sidran objavljuje jednu od svojih najcitirani-jih, antologijskih, pjesama pod naslo-vom Mora. Gotovo da je ne treba citirati. Znamo je napamet. U njoj ga majka pita ta to radi sine?, a on joj odgovara kako sanja i kako u tom snu pjeva o tome da vie nema ni kue, ni glasa, ni jezika:

Glasom koga nemam, u jeziku koga nemam,

o kui koju nemam, ja pjevam pje-smu, majko.

Misaonoj dubini ove pjesme najlak-

e bi bilo prii iz manira ontolokog uvi-da u tajnu knjievnog umjetnikog stva-ranja. Kua, jezik i glas odmah navode na misao o jeziku kao kui bitka, a zatim o mistinom dogaaju u jeziku koji samo u najveoj poeziji i samo za tre-nutak doputa da stvari i svijet bljesnu vlastitom sutinom, prije nego se pono-vo zatvore u svoje vanjske pojavne obli-ke. I oniriki element je tu, koji dodatno otvara prostor za artikulaciju metafizi-ke vrijednosti ove pjesme. Ali pristupati Sidranovom pjevanju samo na ovaj na-in bio bi grijeh. Jer treba uvijek krenuti od onoga to je najoiglednije, to je naj-blie, upravo na nain na koji to i pjesnik radi. Kada sam krajem osamdesetih go-dina proitao prvi put ovu pjesmu osje-tio sam samo jezu. Prvo to sam u njoj prepoznao bilo je strano predskazanje buduih dogaaja. Slutili smo tada svi da je kraj jedne historijske epohe blizu. Pjesnik je tada dovravao svoju veliku scenaristiku tetralogiju o dobu komu-nizma i u njoj se dala jasno razaznati mi-sao da nesklad koji se stvara izmeu na-metnutih velikih ideolokih istina i par-tikularnih istina i potreba ovjeka, iz-meu represivnih parola i svakodnev-nih ljudskih ivotnih sadraja, tuga i ra-dosti, mrnje i ljubavi, da, dakle taj ne-sklad postaje sve vei i da se vrlo brzo moe oekivati slom jednog sistema i

006



fragmentacija jednog prostora u svim dimenzijama. Ali niko nije mogao na-slutiti razmjere ljudskog zla, mrnje, de-strukcije, zloina i ljudske patnje, niko nije mogao ni sanjati da e se sve skupa skonati u moru krvi, da emo stvarno ostati bez kua, da e veina ljudi na ta-kvu, nezapamenu surovost, ostati bez glasa i reagovati samo jednom vrstom nijemog krika, da emo, konano, u po-litikom razdiranju svega, ostati i bez je-zika. A ako je ko i slutio, niko nas kao Si-dran sa svim tim nije tako direktno su-elio.

A onda je poeo rat. Drama U Zvorniku ja sam ostavio

svoje srce svjedoi o naivnosti velikog broja ljudi u Bosni i Hercegovini koje je rat zatekao potpuno nespremne. Tu i-njenicu Sidran je pretoio u priu o Haj-rudinu Peti Rudi, nastavniku i vodite-lju orkestra u sarajevskoj osnovnoj ko-li. Kompozitor i dirigent-amater, na po-vratku s nekog takmienja gdje je vodio svoje uenike, izlazi iz autobusa i osta-je u Zvorniku, svom rodnom gradu na granici sa Srbijom, kako bi, po uzoru na Dvorakovu Vltavu, napokon dovrio trideset godina sanjanu simfoniju o rije-ci Drini. U toj drami Sidran uas bosan-ske tragedije sagledava iz perspektive nagle promjene u ljudima; koncentrira se na trenutak kada historijski kontekst naglo pretvara ljude u zvijeri. Kao piscu dubinskih uvida u kompleksne odnose historijskih procesa i ljudske prirode, on dobro zna ta je ovjek i kako se pokre-u strani, zloinaki politiki mehaniz-mi. Svaki ulazak u zonu politikog ha-osa i drutvenog mraka, samo naizgled preko noi, ljude za koje smo mislili da su nam bliski i prijatelji, transformira u zloince. A zloince u sebi samima ta-kvi nikada nisu ni pokuali ubiti, zloin-ci u njima uvijek samo ekaju pogodan trenutak. Sidranov Rudo uporno odbija tu misao, on i dalje slua muziki sklad uma Drine, dok njenom dolinom odje-kuju krici pokolja. Tek na kraju drame, tek mrtav, on pronalazi partituru za svo-ju simfoniju, pronalazi ono za im je tra-gao cijelog ivota i to mu je zapravo bilo u obliku sevdalinke oduvijek tu. Time se

zatvara krunica njegove unutranje po-trage i njegova dua i njegov duh na-laze mir. Ali cijena tog mira je stravina smrt, doslovno upanje srca, a na histo-rijskom planu ta doslovnost i simboliki zatvara jo jedan krug u dugom nizu et-nikih ienja u Podrinju i na Balkanu.

Uslijedile su slike spaljivanja sela i gradova i strane vijesti o nepojamnim zloinima. A onda 1479 dana i noi op-sade pjesnikovog rodnog grada kojem je posvetio najvei dio svojih radova. 1479 puta umnoena Picassova Guernica, sli-ka uasa sred kojeg glavu put neba ne diu samo ljudi nego i ivotinje. Slika je nijema i potvruje stav da nita tako ne vriti kao umjetniki kreirana tiina. Ali pjesnik nije slikar, on mora govori-ti i onda kada ostali zanijeme. I nekome se mora obratiti, a zna da je svijet i sli-jep i gluh. Zato i on die glavu put neba i obraa se Bogu izgovara Sarajevsku molitvu. Sluamo glas pjesnika:

Kumim te Bogom, veliki Boe, Skloni sa svijeta ivotinje!...

....dalje u pjesmi on moli Boga da ne dira ni jedno bie na svijetu koje je stvo-rio, da ne dira nita u ta je lijepo pogle-dati, samo da skloni ivotinje koje pie velikim poetnim slovom i time od za-jednike gradi vlastitu imenicu. Ali i tu Sidranova ljudska veliina progova-ra: dok moli Boga da ih nekako uklo-ni sa brda oko Sarajeva on od Boga tra-i i da im pomogne, znajui da im mje-sta nema ni na ovom ni na onom svije-tu i da im niko osim Njega pomoi ne moe. Zaudnost ove poetske molitve sadrana je ve u prvim stihovima. Pje-snik zaklinje Boga samim njime. Jasno mu je da uobiajeno ljudsko obraanje Bogu ne moe probiti pregustu smjesu smrskanog grada, eksplozija, ljudskog vriska, mirisa krvi i baruta... jasno mu je da samo takvim obraanjem Bogu mo-da moe barem pokuati u jeziku izgra-diti stub prema nebu, kroz koji bi molitva prola, kako se zove jedna njegova pje-sma iz Sarajevskog tabuta. Ta pjesma po-inje stihom O tome nema pjesme, a za-vrava konstatacijom A o tome nee biti

pjesme. Postoje iskustva pred kojima se i najdarovitiji pisci osjeaju nemoni, op-sada Sarajeva je jedno takvo, i moemo samo slutiti koliko je napora i dara treba-lo Sidranu da i to iskustvo bez vremen-ske distance knjievno oblikuje u toku samoga rata.

A onda su pucnjevi utihli, ali ne i glas pjesnika-hroniara. Vidio je odmah da se rat ovdje nastavlja, samo na dru-gi nain, kao to mu nije mogla proma-i injenica kako masovno umiranje ne prestaje. I u tom poratnom periodu on je nastavio pisati knjievnu hroniku naeg doba, i dalje pod motom Ujevievoga stava da pjesniko traganje za smislom nije nita drugo do bolest od due. A ta bolest, kakva god bila, podrazumjeva duu. Njegovim rodnim gradom i ovom zemljom svoje krake pustila je nova po-ast. Dok su se oko njega vodile bune rasprave oko pitanja pamenja, zabora-va, oprosta, falsificiranja injenica, na-stavka etnonacionalnih sukoba, dok su se i dalje uvrivale unutranje nepro-zirne granice meu ljudima i itavim narodima..., Sidran je pjevao pjesme o pamenju naih tijela, pjevao je Moriju:

rat je bio mila majka ta nam uinie ove godine potom

iz ista mira po sarajevu poee najbolji ljudi da mriju

tri su godine evo kako stoje svi poslovi

sa sahrane na denazu sa denaze na sahranu...

Kao i obino, i u tim pjesmama koje su jedinstvena hronika masovnog umi-ranja poslije rata, hronika pomora lju-di kojima vrijeme za umiranje nije, on kree od onoga to mu je najblie i to ga emotivno najjae vee: od maj-ke, od brae, od smrti prijatelja pjesnika,

007



od onih poznatih i onih manje poznatih bliskih ljudi koje je on poznavao, koje je poznavao i ovaj grad, sve do onih tihih, samozatajnih i samo njemu znanih ma-lih, a velikih ljudi. Svi su oni dio Sidrano-vog sjeanja, a sjeanje je valjda jedina stvar koju ovjek moe slobodno nazva-ti svojom. Utoliko su svi ti ljudi, ije je smrti tokom est godina poetski biljeio, bili i ostali dio njegove vlastite bolesti od due. Jo jedanput, s punim emotivnim angamanom i saosjeanjem nastavio je pjevati produetak bosanskohercego-vake tragedije, ispisivao je iz tradicije i starih hronika povuenu, a na nae i-vote projiciranu Moriju. Stihovi koji sto-je na poetku ovog djela, stihovi Amira Brke - Tako rat ubija one/ koji misle da su ga preivjeli - ima funkciju epigrama, ali se slobodno mogu itati i kao zajed-niki epitaf na grobovima svih onih ko-jima je pjesnik posvetio te pjesme. To je pria za sebe. U poratnom tranzicijskom haosu veina je od nje okretala glavu. Si-dran je Moriju gledao ravno u oi i pje-vao nam kako su strani zloini upisani duboko u naa tijela. A tijela pamte su-rovo temeljito.

A onda je prestao pjevati ovu tu-nu hroniku. Negdje u ljeto 2006. godi-ne, sreo sam Abdulaha Sidrana sluaj-no, dok sam iao (koje li ironije) na ko-memoraciju kolegi s Univerziteta koji je umro od karcinoma u pedesetoj godini ivota. Upitao sam ga tada bi li se kako dalo, snagom rijei, zaustaviti tu Mori-ju, a on mi je odgovorio da vie o tome nee pisati jer, citiram, mogu ljudi, ne daj Boe, pomisliti da od toga pravim posao. ta nakon ovoga rei o etikoj dimenziji Sidranovog stvaralatva. Ima li ita moralno uzvienije od toga to je pjesnik svojim djelom otrgao od zabora-va sve ljude o kojima je u Moriji pjevao? Ima. Prestati pjevati. I tim inom skre-nuti panju na totalnu moralnu erozi-ju jednog drutva koje je napravilo po-sao od svega i u bescjenje prodalo sve: ubijanja, silovanja, muenja po logori-ma, Srebrenicu skupa sa njenim simbo-likim kapitalom, desetine hiljada mr-tvih dua...

Sve te strahote upamtila su tijela. I

ne obznanjuje se to pamenje samo kar-cinomima, modanim i sranim udari-ma. Meu stihovima Morije nai emo, naalost, i stihove o onima koji su digli ruku na sebe.

A njih je u poslijeratnoj Bosni jako, jako puno. Mjeri se ve hiljadama i hi-ljadama. Meu njima je ponajvie onih koji su etiri duge godine branili svoje blinje i ovu zemlju od agresije. Pa kada su konano izali iz blatnjavih rovova, gladni i iznemogli, ta su zatekli? Po-ruene domove i naputene firme koje su psi rata ve poharali. Odbaeni od drutva, bez ikakve perspektive, razoa-rani, oajni, polako su posustajali u sva-kodnevnoj borbi za smisao. A onda doe onaj odluujui as kada vie nisu bili u stanju da se izbore za smisao. Izvuku iz depa poneki metak zaostao jo iz rata i ispale ga sebi u glavu. Ili ih nau obje-ene u nekad procvalim, a danas zapu-tenim vonjacima. Ili, jednostavno kao bezimene leeve koji plutaju po prlja-vim potocima i rijekama. I od tih inje-nica okreu glavu oni koji to ne bi smjeli. Lokalni politiari o tome nikako ne vole misliti: jer kako to oni brane interese svojih naroda kad im se ljudi ba iz nji-hovog naroda ubijaju? Vjerski poglavari pogotovo: jer kakvi su to njihovi vjerni-ci kad skonavaju na nain koji je u svim religijama grijeh? Okreu glavu svi, ali ne i Abdulah Sidran- pjesnik hroniar.

Pa ako u posljednje vrijeme u njego-vim izjavama ujemo rijei gorine i bi-jesa, to samo znai da mu i dalje u ovom drutvu nita ne promie. Bie da su i bijes i arogancija ponekad jedini odgo-vor na poplavu agresivnog primitiviz-ma. A i to je fenomen duboko povezan sa ratom, genocidom i etnikim ie-njem. Oko milion ljudi silom je izbaeno iz svog ruralnog leita i te unutranje emigracije dovele su do ogromnih de-mografskih promjena. S druge strane to je rezultat erozije morala u onoj Balza-kovoj ranokapitalistikoj koari punoj kraba koje se meusobno grizu i pro-diru. Nita novo u historiji. Novi ovjek kakav treba biti, teta je samo to novi ljudi uvijek moraju biti takvi, konstato-vao je Lampeduza u Gepardu jo dav-

no za sve nas koji smo osjetili ta su ra-tovi i nagle drutvene promjene. A izgle-da da uvijek moraju biti ba takvi. Me-utim, kakav odnos prema tim ljudima ovdje ovjek moe imati. ali ih i saosje-a s njima jer zna da su pobjegli ispod krvava noa. Bijesan je na njih to tako beskrupulozno unitavaju urbanu sup-stancu grada koji ih je doekao rairenih ruku iako je i sam bio razoren. Sidran je i o tome govorio. eli biti ljutit, pa ko i bi i ne bi. eli saosjeati s njima, pa opet ko i bi i ne bi. Dok govori i o tom problemu u svom rodnom gradu danas, opet, kao da se svaka reenica istog asa pretvara u poeziju. Opet ujemo isti pjesniki glas.

ta, dakle, ima u tom dosljednom glasu kojeg s lakoom prepoznajemo u jednom anrovski tako raznovrsnom opusu? ta ga ini toliko drugaijim od ostalih, a tako bliskim svakom ovjeku? Kako to da ga esta upotreba idiomat-skog govora nikada nije zatvarala u uski, lokalni recepcioni krug? Na ovo posljed-nje pitanje moemo odgovoriti tezom da i u najidiomatskijem idiomu posto-ji neto to pripada ...nekoj univerzal-nosti. Derrida je svojevremeno, govore-i o tome rekao da idiom nije nikakva granica koju uva policija. U autenti-nom pjesnikom inu (a takav je Sidra-nov) nema idioma koji ve implicitno ne sadri i zov i izazov prenoenja u drugi kod, prevoenja. Utoliko je on za mene istinski svjetski pisac. Mjesto na kojem ujemo taj zov i taj izazov, mjesto otvo-renosti idioma, jest ta implicirana ljud-ska univerzalnost, trud da se ni u jed-nom trenutku ne izgubi iz vida auten-tian ovjek u svoj svojoj egzistencijal-noj punini. Dakle univerzalnost koja po-vezuje kako epohe, tako i kulture i civi-lizacije. Zato je bilo mogue da Sarajevo postane pleneta, tek po tome je unite-nje njegovog grada moglo stati u pitanje Zato tone Venecija?, samo iz tih udalje-nosti mogue je vidjeti da Sarajevo i ge-ografski precizno lii na tabut. Ali to je jo samo puko teorijsko traenje odgo-vora na pitanje zaudnosti tog glasa na planu geometrijskih, morfolokih i lek-sikih elemenata strukture.

Jedan sam od onih koji su imali pri-

008



vilegiju sluati Abdulaha Sidrana ui-vo dok govori svoje stihove. Ne jednom sam od njegovih kolega knjievnika uo izjavu kako ne poznaju ni jednog pjesni-ka koji to tako majstorski radi. I znam da kad god itam neki njegov rad, itam ga unutranjim glasom vrlo bliskim auto-rovom, pri emu se nikako ne radi o pu-koj tehnici govora, boji glasa ili artikula-ciji. Ali takoer znam da sam ga na isti nain itao i prije nego to sam ga prvi put uo. Oigledno, stvar je u formi nje-govog iskaza. A u toj formi prije svega ri-tam. To samo njemu svojstveno lomlje-nje poetske ili prozne reenice napro-sto primorava itaoca na izvjesne pauze. Tek u tim vremenski neuhvatljivim pre-kidima koncentrira se sva dubina njego-ve misli i izuzetna emocionalna energi-ja. Ovdje moram biti iskljuiv: o svemu u Sidranovom djelu moemo razgovara-ti, osim o ove dvije injenice koje su ne-upitne. Koncentracija smisla u kratkom iskazu dovedena do sentencionalnosti i empatijska emocionalna snaga iscjee-na iz iste jezike energije, koja dodat-no obogauje znaenje. Prvi kvalitet ne treba dokazivati dovoljno je proi ovim ulicama, dovoljno je sjesti u prvu kafa-nu i uti ljude kako Sidranove stihove iz-govaraju kao potapalice ili onda kad im ponestane argumenata u razgovoru. Ba onako kako smo mi u mladosti dokazi-vali, bogapitaj ta, citiranjem latinskih sentenci koje smo u kolama morali ui-ti napamet. A najee nismo ni znali da su i one samo stihovi i misli istrgnuti iz djela antikih pjesnika. Moda tome do-prinosi i ton iskonske iskustvene mu-drosti u Sidranovom iskazu iz kojeg ne-nadano iskrsnu viestruki smislovi.

Ipak, ostaje i dalje tajna tog ritma i

tih neuhvatljivih pauza. Znam da ve-ina pjesnika ne voli uplitanje filozofi-je u kritiki govor o knjievnosti, ali u se ipak ovdje ponovo pozvati na Derri-du. Nijedan moderni mislilac nije tako duboko zahvatio u jedan naizgled pa-radoksalni okvir kojeg on zove neodlu-ivost. Osim ve pomenute koncentra-cije smisla i emocije, te Sidranove pa-uze jesu izvjesno oklijevanje, neizvje-snost, trajanje neophodno da bi se do-lo do onoga to Derrida zove odluka, a u Sidranovom sluaju znai poetski izraz. Do te odluke, zapravo se i ne moe doi bez ukljuivanja dueg ili kraeg odla-ganja u jeziku, neega to bi bilo vrlo bli-sko onoj tako jednostavnoj, ve citiranoj didaskaliji pa ko i bi i ne bi. Derrida je o odlaganju, koje ponekad moe znaiti i doslovno kanjenje, govorio u kontek-stu ispravnoga miljenja. A u sluaju na-eg pjesnika to se odnosi i na miljenje i na pjevanje istovremeno. Prividni para-doks je u tome to se taj nain odlaganja neminovno kombinuje i uslovljava sa pojmovima hitnosti, dogaaja u procesu, govorenja u datom trenutku. Ono to se naizgled odgaa, sada se ispostavlja kao uslov neposrednoj odluci koja se pojav-ljuje pod znakom izuzetne brzine i ur-gentnosti. Zahvaljujui tom prividnom paradoksu odlaganje koje osjetimo u Si-dranovom kazivanju ni na koji nain se ne sudara sa njegovim tako brzim reak-cijama na sve drutvene dogaaje, pro-cese i fenomene, pa i one od kojih mno-gi, kao to smo vidjeli, najee okreu glavu. Upravo obratno, brza reakcija na ono historijski aktuelno i odlaganje u je-ziku su duboko meusobno uslovljeni.

Sve dalje od toga u njegovom poet-skom glasu za mene je tajna, a ozbiljne

umjetnosti bez tajne, niti je kad bilo, niti e biti.

Pjesnik hroniar, vjeiti potuka, tako je svih ovih decenija nae nepo-sredne prolosti biljeio ono aktuelno na nain odlaganja. Pri tome sila, sna-ga, mo, dinamika svakog njegovog tek-sta potvruju pravilo da svi elementi strukture jednog anrovski tako razno-vrsnog knjievnog umjetnikog teksta moraju biti korigovani jednom energeti-kom. Samo unutar te energetike moe-mo razmiljati o specifinim oblicima li-jepoga u Sidranovom djelu. Nita o toj ljepoti ne moemo rei ako polazimo iz klasinih pojmova ljepote; nita ni onda kada polazimo od historijskih konvenci-ja koje nam odreuju taj pojam; ni onda kad polazimo od razliitih umjetnikih koncepata... Ljepota je u njegovom djelu mrea tanja od pauine, a opet sila, mre-a ispletena od neupitnih moralnih vri-jednosti i samo njemu imanentnih este-tikih principa. Ona se ne moe objasni-ti pravilima i shemama, pa su mi se sto-ga konstatacije o Sidranovoj poeziji kao previe proznom izrazu ili o njegovom nepotivanju izvjesnih normi u izgrad-nji arhitektonike jednog scenarija ili dra-me, uvijek inile nekako povrnim i ne-dovoljno znalakim.

Na kraju, ne bih smio previdjeti tre-u rije u nazivu ovog skupa i ovog tek-sta - a to je svijet. Kakav je odnos Abdu-laha Sidrana prema savremenom svije-tu? Kako taj veliki svijet vidimo u njego-vom djelu? I opet, u njegovom maniru, sve stane u jedan jedini stih od pet rijei:

Svijetu je davno struhlo srce.

I na ovo se nema ta vie dodati.

009

Prenosei svoje najbolje pesme u svaku narednu zbirku, Abulah Sidran je zapravo sa svakom novom poetskom ce-linom pravio izbor i svojevrstan bilans, svesno potvrujui ideju da je svaki pi-sac - pisac jedne knjige. Opsesivne teme njegove poezije (porodica, Sarajevo, po-ezija, istorija, ljubav, patnja postojanja, smrt), ali i nain govorenja o njima (di-rektan, precizan, jasan), ine prepoznat-ljivom, itljivom, pa i itanom, poeziju Abdulaha Sidrana, i u daljem e tekstu biti podreene razmiljanju o central-nom oseanju kojim je proeto njegovo pesnitvo. Ako je patnja okosnica pesni-kovog doivljaja sveta, koja je ve prepo-znata i povezana sa Sidranovim pismom, s druge je strane znaajan problem pe-snikov odnos prema drugom, prema o-veku i svetu o kome peva. Kljuna re koja definie pesnikov odnos prema dru-gom jeste empatija, koja podupire i na kojoj se odrava lirinost Sidranove poe-zije, ponajvie u onim pesmama koje su po sklopu narativne i ispunjene sieom, nalikujui spregnutim novelama. Empa-tija se u Sidranovom pesnitvu javlja kao oseanje, ali i kao postupak, i izuzetno je znaajna za njegov opus, to emo u da-ljem tekstu pokazati pre svega na prime-rima onih pesama u kojima autor uvodi istorijske teme, odnosno preduzima tzv. empatijsko itanje dokumenta, ali tema, na ovom mestu, ne moe biti do kraja is-crpljena.

Rane definicije empatije nastale su krajem 19. veka, najpre u estetici (feno-men je istraivao filozof Teodor Lips, po-drazumevajui pod empatijom uivlja-vanje vlastitih stavova i oseanja u neko umetniko delo ili prirodnu pojavu). Isti-

na, jo je staroj Grkoj postojala re em-patheia, ali je ona oznaavala intenziv-nu strast i emocionalno iskustvo. Aristo-tel je pojam katarze definisao kao este-tiko oienje gledaoca usled poistove-enja sa glumcem, saaljenja i saosea-nja, no Aristotelove definicije su udalje-ne od savremenih konotacija saaljenja i dananjeg znaenja pojma empatije. Psi-holoka literatura definie empatiju na razliite naine, ali se u osnovnom slae: empatija je kapacitet za prepoznavanje i u nekom stepenu deljenje oseanja koje je iskusio drugi subjekat. Hajnc Kohut1 je precizirao da je empatija sposobnost da se misli i osea unutranji ivot dru-ge osobe. Empatija je danas prepoznata kao osnov dobrih meuljudskih odno-sa, a tvrdnje da ona najvie nedostaje na-em dobu stiu sa svih strana, potvrene psiholokim, sociolokim, pedagokim iskustvima. Saaljenje lieno saoseanja uvek je pogled odozgo na patnika. Em-patija podrazumeva saoseanje, to zna-i, postaviti taku gledita, to je mogue vie, u drugi subjekt. U irem smislu em-patija podrazumeva ne samo da se ose-a unutranji ivot druge osobe, nego da uoseanje ide tako daleko da prepoznaje vrednosti, motivacije, sposobnosti dru-ge osobe ono to ona uistinu jeste. Em-patija nije nikakvo naelno saoseanje, empatija je oseanje tueg bola kao da je vlastiti.

Empatija u Sidranovoj poeziji see iz saoseanja prema ovekovoj sudbini uopte, to je u skladu sa pesnikovim po-gledom na svet, obeleenim pesimisti-

1 Heinz Kohut: How Does Analysis Cure?, The University of Chicago Press,1984.

nim oseanjem ovekove prikraenosti, stradalnitva i kratkotrajnosti njegovog bivanja na zemlji. Smrt je velika Sidrano-va tema i u realizaciji ove teme empati-ja se ostvaruje ne kretanjem od sebe ka drugom, ve od drugog ka sebi, zato to uravnilovka koju sprovodi smrt ne ostav-lja prostor za drugost. U nizu pesama svo-je Morije pesnik stvara katalog ljudskog umiranja nakon rata. Naslov zbirke poti-e iz narodne knjievnosti (morija je red-nja umiranja), a pesnik se u narodnom duhu i dri tog motiva, jer u svim pesma-ma, navodei precizno razloge umiranja svakog pojedinca, beleei itave sud-bine ljudi ili detalje tih sudbina, odra-va atmosferu uenja, iznenaenja, kao da je morija stvarna nepoznanica, neka-kva mrana sila koja oduzima ivote: na-kon rata, iz ista mira po Sarajevu poee najbolji ljudi da mriju. Morija dobija zna-enje fatuma, a u tako stvorenom okviru pesnik, uzgred, otkriva da je kancer i-votinja koja ubija one to misle da su rat preiveli, te zapravo tematizuje krhkost ljudskog tela na kome ostaju tragovi pre-ivljenih duevnih strahota. On se u Mo-riji u dvema pesmama i oglaava, najpre kao komija, potom kao onaj ko ne sum-nja. Preuzimajui ulogu zapisniara, pe-snik zapravo implicira da je sve to je za-pisao, svaki podatak, zapravo jedini mo-gui odgovor na smrt pesniko pame-nje.

A pesniko pamenje nas direktno vodi Sidranovim istorijskim temama. Mada se huk istorije osea u mnogim njegovim pesmama (istorija see od Po-velje Kulina bana, preko opsade Eugena Savojskog, sve do poslednjeg rata), ona unosi i oseanje prolaznosti, jer je doiv-ljena kao sila koja ograniava oveka u vremenu i prostoru. Do siea pesme Ra-svjetljavanje sluaja iz 1641.2 autor je dos-peo preko knjige istoriara Vladislava Skaria Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu u 17. i 18. vijeku. Oslanjanje na dokument omoguava Sidranu da teh-nikom citatnosti podraava administra-tivno govorenje o tom sluaju, ali i da,

2 A. Sidran: Pjesme o Sarajevu, u: Sarajevska zbirka i druge pjesme, priredio Josip Osti, Sara-jevo, Sarajevo-Publishing, 1999.

empatija u poeziji aBdulaha Sidrana Jasmina Ahmetagi



010

s druge strane domatava, nastojei da sagleda humanu dimenziju sluaja, da ga pesniki konkretizuje na takav nain da njegove uesnike vidimo. U pesmi se osea bruj godina, vremena koja prolaze, to je eksplicirano ve uvodnom invoka-cijom: Godine i knjige, godine i knjige! U prvoj strofi se u irokim potezima pre-lazi kroz velike dogaaje (odmah poslije velikog poara, onog drugog, a prije one manje kuge, uoi zemljotresa skoro), ime se lokalizuje kazneni sluaj, kako bi se nadalje panja zaustavila na uesnici-ma i progovorilo lirskim tonom o ubistvu jednog muslimana u bati izvesne Vuja-ne, keri Selakove. Ovdje moramo sta-ti, kae pesnik i ve naredna strofa za-poinje njegovim imaginiranjem, nasto-janjem da se produbi sluaj, da se nai-ni konkretna slika, te je pesma izgrae-na na empatijskom itanju dokumen-ta: pesnik pogaa godinje doba (Mora da je bila jesen, oli pramaljee, / mora da je puhalo jugo, mora da su odonud, pre-ko lea / Trebevia, valjali se oblaci, brzi oblaci, teki / oblaci, s puno smisla pro-tivrjenog.) nastojei da doara atmos-feru konkretne veeri u kojoj se zloin i dogodio. Sam postupak dokumentarno-sti ovde je iskorien kako bi mu se udah-nuo ivot, kako bi podatak, empatijski proosean, postao vie od onoga to je-ste. Empatija je ovde i motivacija nastan-ka pesme u kojoj Sidran stvara scenario: oblikuje ambijent, pozadinu zbivanja, ljubavni susret ita u skladu sa vreme-nom u kome se odvija, ostajui u pozi-ciji treeg lica, posmatraa (Pod muep-kom / vrua daha, aputao je mladac, i Vujana smijeila / se mrven, koliko niska zubia bijelih / da se vidi, a glas joj da ne uje se.), svedoka. No da je pesnik empa-tian svedok ukazuje smanjenje distan-ce izmeu sebe i uesnika dogaaja: sam zloin sagledava iz perspektive same Vu-jane, skreui panju na ono to je sama ula i videla: Tad Vujana ula je, /vidje-la, u liu kako sja kre, i vriti bijelo / lice ljubomore, gr zatim, sjeivo i muk! Nita / se, potom, po svemu sude, nije ulo. Iako kazuje sa pozicije treeg lica, pesnik ukazuje na unutranju perspektivu, za-uzimajui Vujaninu taku gledita. Po-

tom se opet prelazi na dokumentarnost, mada i u lirskim pasaima pesnik jezi-kim sredstvima ostvaruje autentinost vremena o kome govori: po ondanjem obiaju, poto se nije znalo ko je ubica, odgovorna je bila cela mahala, sami pra-voslavni hriani, njih vie od 21, / da pla-te krv. No poto rodbina ubijenoga nije /sa svoje strane traila krvi, stvar je legla. Kombinovanjem dokumentarnosti i i-ste lirike, gradei dokumentarnom teh-nikom tek podlogu na kojoj izrasta smi-sao pesme, Sidran itav sluaj i prikazuje kao okvir do ijeg se humanistikog smi-sla i dospeva u sredinjim i zavrnim lir-skim pasaima: pesnik proslavlja odu-stvo krvne osvete u surovim vremeni-ma (jer Bijae to onomad /kad tamo se negde, tajom, spremala vojna, nova/ voj-na, s istim starim ravim orujem, nova vojna, /opet i opet.), te u prikazani doga-aj upisuje mogunost humaniteta koja ne zavisi od vremena, nego od pojedinca. Godine i knjige brzo prelaze preko ljud-skih sudbina, beleei dogaaje: istorija belei ovu kaznenu stvar iz 1641, u vre-menu u kome se, vele historici, nita po-mena vrijedno zbivalo nije. Pesnik upra-vo ljudsku sudbinu stavlja na sredinje mesto, zapoinjui diskretni spor sa isto-rijom: ivjeli su ljudi, i zbivalo se tota. U isti mah, pesnik se ovde nalazi i u pozi-ciji svedoka: ako empatijsko itanje poi-va pre svega na identifikaciji, svedoee poiva na odgovornosti itaoca, a vlasti-tu odgovornost pesnik podastire predo-avanjem vlastitog saznajnog nivoa na kome je iitao kazneni sluaj. Postup-kom uivljavanja u tekst dokumenta Si-dran i stvara pesmu u kojoj je on sam va-nvremeni svedok zbivanja, sada konkre-tizovanih pesnik, polazei od razume-vanja Vujaninih oseanja, ta oseanja in-direktno prikazuje, slikajui njeno ne-verbalno ponaanje (Vujana tad/pregri-zla je prste i usnu, i trgla se, netom.), te iz knjiga u kojima je sluaj bio mrtvo slovo na papiru tek sad, aktualizacijom zbivanja, insistiranjem na individualno-sti uesnika, kao da snop nekog svjetla, majunog svjetla () lica naa ozrauje, / i, zaudo, sve ovo kao i bijae o tome svje-tlu/ govor! U ovoj pesmi se umnoava-

ju perspektive istorijska i pesnika (pe-snik, uostalom, kako proizilazi iz njego-vog opusa, veruje da nema sluaja i koin-cidencija, samo nemoi ovekove da po-vee i razume stvari), perspektiva bar tri-ju vremena (iz vremena zbivanja, iz vre-mena beleenja dokumenta i nadvreme-na perspektiva koja se oslanja na aktua-lizaciju ondanjeg dogaaja). Pesniko-vom imaginacijom rekonstruie se ljud-ska sudbina svedena na podatak poje-dinac se odvaja od mase i vraa se vred-nost i dostojanstvo njegovom ivotu. Ta-kvo izdvajanje individue iz mase, koje naglaava vrednost pojedinanog ivo-ta i reprezentuje pesnikovu etiku, pove-zuje ovu pesmu sa zbirkom Morija, koja ima istovrsno usmerenje.

U pesmi Brauning 7, 65. Vjeba gaa-nja. Drhti Gavrilova ruka3 Sidran se fo-kusira na unutranje stanje Gavrila Prin-cipa, u toku pripremanja za izvrenje atentata, putajui svog junaka da go-vori. Iskazuje Princip svoj fatalistiki od-nos prema istoriji, doivljavajui sebe kao orue neminovnog istorijskog toka (emu se ovo uim? I bez mene jedna-ko trajao / bi svijet, i druga se ruka diza-la, istu / ispunjuju svrhu.). Pesma zau-stavlja vreme ispunjeno vebama gaa-nja, produujui trenutke Principovog monologa, u kome junaku drhti ruka, u kome mu se u roju misli javlja i ta da jo nije spreman, uprkos vebanju i due, i gaanja u Topiderskoj umi. Unose-i u pesmu istorijske podatke (u Topi-derskoj umi, uz majora Tankosia, Prin-cip je uio da puca iz pitolja), pa i citatno upotrebljavajui Principovu sintagmu sa suenja (bolesna udnja), Sidran po-draava autentinost istorijske slike, ali je duevna komponenta Gavrila Principa u prvom planu. Drama i poiva na slika-nju paradoksa koji ispunjavaju Principo-vu duu (Tako sam gladan, i tako sit /u istom asu. Tako odluan i tako slomljen. /Bolesna je ovo udnja, ali mrtav, znam, pucau od zdravlja.) pesnik se empatij-ski uivljava u situaciju drugog, poisto-veuje se sa junakom i postaje medijum kroz kojeg nam se obraa istorijski junak,

3 Isto.



011

onaj koji e pucnjem probiti bubnu opnu sveta i pokrenuti zamajac besmisla (jer drukije bie sve /u stropotanom svije-tu). Empatija i uslovljava da se juna-kovo samoidentifikavanje ne zbiva na objektivnoj ravni, onako kako e ga na-dalje videti istorija. Pesnik polazi od vla-stitog suda o Principu, emu sledi poisto-veivanja vlastite due sa njegovom, to potvruje stav Martina Hofmana4, psi-hologa posveenog prevashodno pro-blemu empatije, da empatiji prethodi vi-sok stupanj kognitivne obrade stavlja-nje sebe na mesto druge osobe i zamilja-nje kako se ta osoba osea. Nemogue je biti spreman za ubistvo, ako ubica nisi (prazni se arer i jednako prazni mi se dua), a Gavrilo Princip to nije (kroz nje-gov monolog ujemo kako cvili zgulje-na kora bora, njegova meta, kako ga e-ljusti bole i trnu od stisnutih vilica, kako smiruje svoj duevni nemir, treba puca-ti, ne misliti i kako promie al za sop-stvenim mladim ivotom). Princip je voj-nik na radnom zadatku, svestan da mora izvriti neto strano njegovoj prirodi i svestan odgovornosti ina, na koje upu-uju i zavrne misli nakon atentata: Cje-livam vrelu cijev / revolvera, i, evo, mi-ran sam sasvim. Samo / mi se plae. Sil-no mi se plae. Sidran ovde nije distan-cirani posmatra, ali je empatiji ove vrste posluila srodnost sa junakom, oevidna u doivljaju fatumskog karaktera istorije.

Dramatizam due, dramatina pre-viranja u njoj odlikuju i Principa i Bae-skiju, te je i u pesmi Baeskija5 pogled na grad i ljude Sidran prepustio ovom u-venom letopiscu, oblikujui pesmu kao njegovo intimno obraanje Bogu, kao njegovu refleksiju. Letopisac je prikazan u samoi, koju je primio kao dar, kao pre-mo, ne kao kaznu, kao onaj ko dublje oslukuje pojave doba, jer je usredsre-en na sve oko sebe. Baeskijin govor is-punjen je tonom nesnalaenja, uvianja dvoznanosti pojava, sloenosti sveta, a sam je prikazan kao mudrac i stoik koji

4 Martin Hofman: Empatija i moralni razvoj: znaaj za brigu i pravdu, Beograd, Dereta, 2003.5 A. Sidran: Pjesme o Sarajevu, u: Sarajevska zbirka i druge pjesme, priredio Josip Osti, Sara-jevo, Sarajevo-Publishing, 1999.

refleksije o svetu i ljudima iskazuje kao linu dramu. Empatijsko ulaenje u Ba-eskijinu linost ovde prati snana iden-tifikacija, te se ostvaruje tzv. pasivna em-patija, budui da Baeskija po sebi pesni-ka asocira na vlastita oseanja, i slinosti su vidljive, a da je tako upuuje Sidrano-va poetika pesma Slijepac pjeva svome gradu6.

U toj pesmi se ve naslovom priziva-ju Homer i Vinji, a metaforino se uka-zuje na nemoan poloaj pesnika kome je, kao svojevrsna kompenzacija za ne-manje vida, dato da vidi samo ono to drugi ne vide. Videi samo unutranjim okom, pesnik se kree u jednoj stvar-nosti koja ga iz perspektive tuih stvar-nosti i odreuje kao slepca, dok zapra-vo prolazi kroz drugaiju doivljajnu ra-van. Oslonjen na pojaan rad drugih ula (sluha, mirisa, dodira) on kroz sinestezij-ske slike stie potpuniji uvid u dinami-ku grada: u dodiru junog vetra, on uje glasove onih koji su napustili grad kao to ima uvid u dimenzije koje su oinjem vidu nedostupne (uje sparivanje muva, vrua tela prolaznika nose miris pohote i postelje), zato poznaje tajnu stvari i bia, a takva spoznaja je i osnov i razlog nje-gove upuenosti na transcendendento, jer govori s Bogom kao da i sam uza me koraa: Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?/ Od mene, Boe, kome si dao da nikad ne vidi / onu koju ljubi? Kada imamo na umu ovu pesmu, onda je razu-mljiva potpuna pesnikova identifikaci-ja sa Baeskijom, koja i omoguava em-patijski prodor u njegovo poimanje sve-ta: jer svetovi dvojice pisaca, usamljeni-ka, meusobno su srodni, kao to i njiho-va refleksivnost nalazi adresata u Bogu. Uostalom, suprotstvljenost Baeskijinog usamljenikog ivota gomili, jer i dru-ge elje nema ve / tiho da bude, i jo tie ode, kad doe as (a koja priziva pesni-kovo ekanje svog poslednjeg ezana iz pesme Ne mogu da zaspim7), iskazana je

6 Isto.7 to ne da mi da zaspim. to hoe, i ini, da zdrav i / budan i trijezan, za postelju nesvezan, mirno doekam / Smrt. Svoj poslednji, prelije-pi, ezan da ujem duhom/ a ne sluhom , i u oi da je gledam, dok me uzima, i/ prima. Mene, i ovo moje strano bilo. (A. Sidran, Pjesme

u duhu religijskih tekstova: Grijeim li /prema sebi, tek tada sam drugim prav. Prema /njima grijeim li, pravdu prema sebi ispunjam. Pustinjak i slepac su jed-no, svojom odvojenou od sveta. Bae-skijina linost se preliva na pesmu Slije-pac peva svome gradu, kao to se i linost pesnikog subjekta ove pesme (mada i mnoge druge Sidranove pesme govore o njegovoj linoj usamljenosti) preliva na Baeskiju. Empatija u ovoj pesmi odre-ena je samim usmeravanjem pesniko-ve panje na one u kojima se prepozna-jemo.

Empatija proima i druge Sidrano-ve cikluse, kada peva o Sarajevu, govo-ri o poetici ili stvara angaovanu poezi-ju. Kada u pesmi Grbi Babiu, odgovor na pismo8 izraava sumnju u poeziju, on u isti mah govori o esencijalnom u svojim pesmama: Pjesme? Kojeta! () al ru-io se /strop due u te redove, naglo i ne bez / ljubavi (). Pesnik, meutim, kazu-je o sebi: svijet opisivati ni trena ne umi-jem / a bijah smo ogledalo to pati / dok svet se u njemu ogleda, / pun svijet, svi-jet prazan i nikakav. Ovi eksplicitno poe-tiki stihovi, iskazujui ogledanje drugih u pesniku, otkrivaju i njegov kapacitet za empatiju, pa i opredeljenje za empatijski pristup, iako se takav izbor odvija nesve-sno, na osnovu samih pesnikovih svoj-stava, jer ogledanje drugog u nama omo-gueno je samo prostorom koji za iden-tifikaciju s drugim raspolae pesnik. Pat-nja postojanja, koja je jedna od opsesiv-nih tema Sidranovog pesnita, prirodna je posledica jednog senzibiliteta koji je pesnik jezgrovito iskazao reima: Sve-mu je dua sestrom znala biti, i bila9, ili pak Plakanje jeste /Moje due prirodno stanje10. No, ovaj stih takoe svedoi o empatiji, jer dua - sestra svemu upuuje na dimenzija saoseanja, ali i uoseanja,

poslije rata, Partizansko groblje, priredio Sinan Gudevi, Zagreb, Naklada Ljevak, 2011)8 A. Sidran: Sarajevska zbirka i druge pjesme, pri-redio Josip Osti, Sarajevo, Sarajevo-Publishing, 19999 Znalo je biti vremena, Sarajevski tabut, Sa-rajevo, 1993.10 Vjenanje, u: Partizansko groblje, prire-dio Sinan Gudevi, Zagreb, Naklada Ljevak, 2011str. 164.



012

odnosno identifikacije sa drugim.Empatija je, dakle, i u vezi sa osnov-

nim svojstvima pesnikove due - oset-ljivost, melanholija, pesimizam, o emu svedoi celokupan Sidranov opus. U pe-smi Tarik11, na primer, pesnik se svio u ahuru pozne ljubavi; u toj gotovo eskapistikoj svijenosti, u begu u ljubav od spoljaenjeg sveta koji boli, nalazi ra-dost, verujui da se svaka radost ili pat-njom zasluuje ili naplauje. U pesmi Tuga12 ogoljena je pesnikova melanholi-ja tuga se prikrada i upada u as sree, menjajui pesnikovo stanje svesti. Pri-kazana kao objektivna, mrana, lukava sila (Tuga ima ape od svile, i hod maiji. () ona se, niotkud, prikrade, posred mi / due legne: pretvori me u avetinju.), zapravo je deo pesnikovog bia i zaskae ga iz njega samog.

U pesmi Savren krug, koja pripada posleratnom Sidranovom ciklusu, na-slov ve ukazuje na njenu okvirnu for-mu pesnikova osnovna emocija osta-je skrivena, povuena u pozadinu stvo-renih slika, sve dok se pomenuti ruan san u prvom stihu ne povee sa zavr-nom slikom pesnikovog ispraanja avi-ona na Srbiju, sa prozora. Naknadni po-gled i objanjenje runog sna (Granata, bomba, eksplozija plina, ta li, /na drugo-me katu. Djeja i enska/ skika i vriska. A sve to ja, u snu /ko oja, sa ulice gledam.) i pesnikovog buenja u ranu zoru, nala-zi se zavrnoj strofi, iako je iskazana mir-no u njoj je emocija potisnuta, ostva-ran je gotovo autoironian otklon, mada je uzrok svemu to se u pesmi kazuje. Postavljajui sebe u komarnom snu kome je pripalo sredinje mesto u pesmi, kao i pokuaju naknadnog zaspivanja, u kome se ponavlja isto - kao svedoka koji posmatra sa ulice zbivanja na drugome katu, on itavu pesmu splie oko snev-nog nemira, i odustajanja od sna. Stiho-vi Malo poslije, uz kahvu, / ispratim avi-one na Srbiju ostvaruju efekat iznena-enja, nakon strofe koja je itava posve-ena pesnikovom mirnom obavljaju ju-tarnjih rituala. Svoju empatijsku pozici-

11 Isto.12 Isto.

ju pesnik povlai u pozadinu, predstav-ljajui se kao svedok, no nespokojnost zbog aviona ispraenih na Srbiju osnov-na je emocija pesme. I ruan san i nono pesnikovo muenje emotivna je reakcija na situaciju koja se zbiva na drugom me-stu u Srbiji. Prema Srbiji, oito, u ovoj pesmi postoji samo geografska distanca - pesnikovo emotivno reagovanje na do-ivljaje drugih otkriva visok stepen em-patijskog uivljavanja. Da nije re samo o zabrinutosti (pa tako ni samo o saalje-nju), da je distanca ukinuta kazuje pesni-kov san. Uostalom, empatija se javlja ako je mogua potpuna identifikacija, ako je onaj ko empatizira iskusio ono zbog ega drugi pati.

U pesmi Kajtazbegovica, ja i djeca13 pesnikovo razumevanje tee unazad, iz svoje aktuelne ivotne situacije, iz sta-rosti i loih nerava, kada vlastita reakci-je na deje igranje loptom, priziva sea-nje na Kajtazbegovicu, ije reakcije, kao dete, nije razumevao. Razumevanje Kaj-tazbegovice ne znai empatijsku privre-menost gledanja na svet njenim oima, no pesnik polazi od samog sebe tek sad, nalazei se na istoj iskustvenoj ravni (Pedeset mi je godina trebalo / Da shva-tim Kajtazbegovicu / I njezinu nevolju), on razumeva i drugu osobu, jer se iden-tifikacija ostvaruje injenicama ivota, a ne uoseavanjem. No, postupak kojim se potvruje da se naknadno empatizi-ra i kojim se pesnik iskupljuje za nerazu-mevanje dugo pedeset godina, obeloda-njen je u strofi posveenoj njenim muka-ma. Iz istovetne reakcije i popisa njenih tegoba, nasluuje se slian pesnikov i-votni bilans.

U Pjesmama pod opsadom naroito su za empatijski postupak ilustrativne dve pesme: enska i Muka14. Raspon pe-snikovog empatijskog kapaciteta, ostva-ren kroz dve uloge, dve perspektive, po-iva u celini na uivljavanju u situaciju drugog. I jeziki, i motivima kojima se predstavljaju njihovi svetovi i doivlja-ji, u ovim je pesmama ostvarena auten-tina razlikovnost ene i mukarca, a pe-

13 Isto.14 Isto.

snik progovara iz njih, sa njihove take gledita i u prvom licu. Ovde nije re o sa-oseajnom pogledu sa strane, nego o mi-nijaturnoj psihonaraciji ene i mukarca, u kojima je pesnik iilio kao nezavisna linost. Na istovetnom postupku poiva i pesma Opekotine treeg stepena15, samo to je u ovom sluaju prvo lice nepouz-dan kaziva, jer iz subjektivne perspek-tive opisuje vlastitu iznenadnu smrt, to-liko iznenadnu da je kognitivno nije ni mogao obraditi. Ono to se zbilja dogodi-lo i ono to subjekat govori da se dogodi-lo, radikalno se razlikuje, ali se do te ra-zlike probijamo pratei sekvence subjek-tivnog kazivanja iz prvog lica.

Empatijski doivljaj drugog, u jednoj, u velikoj meri intimistikoj poeziji (ak i u angaovanim pesmama Sidran je lian, modernost njegove poezije ne poiva na potiskivanju emocija, naprotiv, to je po-ezija srca koje misli), proizilazi iz same antropoloke usmerenosti njegove poe-zije u kome centralno mesto zauzima o-vek i njegov svet. Tri su mi godine treba-le /Da pojmim / Kako sve to Boije dava-nje / Priroda / I njena ljepota nepojamna / Nikakvog smisla ne bi imale / Da ljud-skog pogleda nema ()16. Prirodna po-sledica takve poetike prevashodno ori-jentisane na oveka i njegova unutranja zbivanja gotovo nunost koja se mora projaviti, upravo je empatija. Takvo em-patijsko itanje pesnik bi eleo i za svo-je pesme (Hoe li ita o meni znati onaj / to nou e, uz lampu i mrak uokolo, / ove redove itati?17), jer njemu nije do-voljno da u njegovim stihovima italac pronae sebe, on eli da ovaj prepozna pesnikovu linost, njegova oseanja, nje-gove tegobe, tragove njegovog individu-alnog bivanja na zemlji, da se kroz uni-verzalno u isti mah probiju do individu-alnog, onako kako je pesnik i sam inio otimajui od zaborava pojedinane egzi-stencije.

15 Isto.16 Sagradio kuu, u: Partizansko groblje, 2011. 17 Hoe li ita o meni znati, Sarajevska zbirka i druge pjesme, Sarajevo, Sarajevo-Publishing, 1999.



013



ta je smrt? Pitanje na koje moemo pri-stupiti iz raznih aspekata: filozofskih, religijskih, svakodnevnih, i opet nema-mo taan odgovor na to pitanje. Odno-sno, svako ima svoj odgovor. Smrt je re-lativna, rekao bih, iskustvena i stvar po-jedinca. Kako se ljudi razlikuju tako se i smrti razlikuju. Nema jedinstvenog od-govora, samo jedinstvena pitanja. Pa i poetska pitanja o smrti kojima Abdu-lah Sidran posveuje svoju panju. Go-tovo da nema zbirke u kojoj Sidran ne tematizira smrt, bilo kao ciklus kao u zbrici Morija, bilo kao motive u drugim zbirkama. On to ini iz perspektive sa-vremenog pjesnika u kojima revalorizi-ra tradiciju, ali opet pokazuje da o smr-ti i ljudskoj konanosti ne znamo nita vie nego to su znali oni prije nas. Tako, intertekstualno ulazi u dijalog sa Bae-skijom u pjesmi Baeskija, ali nam opet ostavlja onu neumitno osjeanje nae konanosti i neminovnog kraja: ije emo ime spominjati/ jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana?

Smrt je veoma esta tema u knjiev-nosti. Jo od Gilgamea, ovjek propitu-je svoju konanost i svoj kraj, i postav-lja pitanja o tom kraju. Naravno, on pri tome, i daje odreene putokaze u koji-ma bi se pitanju o smrti pristupilo iz ra-zliitih uglova i vizura, iz razliitih per-spektiva. U Sidranovoj poeziji o smr-ti se zapoeo jedan dijalog, u kojima se ispresijecaju razliiti tipovi glasova. U ovoj poeziji je prisutna jedna vrsta po-lifonije u kojoj je svakom dato pravo da o smrti razliito misli i razliito za-kljuuje, i naravno da je razliito doiv-ljava. S jedne strane to je upitanost sa-

mog pjesnika o pjevanju o smrti i same smrti, s druge strane to je shvatanje smr-ti u okvirima islamske tradicije, i s tree strane kao u Moriji, smrt je dio nae sva-kodnevice i ostaje nam samo da poput savremenog Baeskije piemo lirski ne-krologij, odnosno da barem na dostojan-stven nain oslikamo samo jedan dio i-vota svojih sugraana. Prije nego to e Muhamed Filipovi dati zakljuak o ap-surdnosti smrti i Sidranovom intimiza-cijom sa smrti u pogovoru Moriji napi-sae: Mada je fenomen i doivljaj smrti u iskonu poezije - posmrtni obiaji i na-ricanja su iskon poezije uope, i mada je smrt jedna od najeih tema poezi-je, sa najdubljim doivljajima koji su u ljudskom ivotu mogui i mada su na tu temu nastala neka od najznaajni-jih pjesnikih ostvarenja svjetske po-ezije (...) niko kao Abdulah Sidran nije tako duboko uao u specifini fenomen i nain umiranja i odnosa prema njemu, kao apsurdnog, paradoksalnog, ali nei-zbjenog sudbinskog odreenja ovje-ka, kako se smrt pokazuje u naim ivo-tima i naem bivanju u svijetu. Kod Si-drana smrt nije neto transcendentno i onostrano, nego neto to je dio ivota i to u srazmjeri u kojoj je ivot proklet i gadan utoliko je i smrt blia i vie inti-mna sa nama.1

Sidran, tako, u okviru tematizaci-je smrti nita ne ostavlja konanim ili jednoznanim. Njegova zbirka Mori-ja to i potvruje. To je jedna viestruko

1 Muhamed Filipovi, Smrt u poeziji Abdulaha Sidrana: pogovor jednoj izvrsnoj zbirci poezije, u knjizi: Abdulah Sidran, Morija, ahinpai, Sara-jevo, 2007.

iskazana impresija o ljudima i njihovoj smrti, njihovim sudbinama i svjedoe-njima ivih o umrloj osobi i ivotu koji je ivjela. No, pored ovih lirskih impre-sija postoje i sasvim savremena poeti-ka naela u kojima se Sidranova poeti-ka pokazuje kao postmodernistika. Si-dran se takoer ne libi ui i u intermedi-jalne veze lirike i muzike, kao u pjesmi Planeta Sarajevo u kojoj je uspostavlje-na veza sa ubertovom kompozicijom Smrt i djevojka. Naspram romantiarski razigrane ubertove kompozicije u ko-joj kao da u zagrljaju i otimanju djevojka bjei od smrti a ova je kao kakav mladi ganja, pa ona onda opet bjei, jer takva je itava ubertova kompozicija, prepu-na iekivanja i dramatinih preobraa-ja, tako i u pjesmi Planeta Sarajevo dje-vojka moli Smrt da je ne uzme (Poslu-ajte/ kako plae Djevojka: / Smrti, ne-moj me uzeti!) i naspram te molitve se ne postavljaju samo puki bioloki faktor umiranja, nego etika naela borbe Do-bra i Zla, kao temeljnih binarnih opozi-cija u kojim ljudi mogu da relativiziraju svoje postojanje (ljudi popravljaju zube, vode djecu na ianje, kupuju novine, uzgajaju golubove, a jedan ne moe da ivi bez ukrtenih rijei. Vidi/ kako lju-di idu/ zaneseni poslom!) u opkoljenom gradu koji postaje Planeta Sarajevo. Na-ravno, kraj je utoliko dramatiniji ukoli-ko se radi o mladoj osobi, ovdje djevoj-ci, no ipak, na kraju pjesnik zakljuuje: Neka nikad ne prestane borba izmeu dobra i zla, odnosno u okviru (anti)rat-nog pisma, se kulturoloki pokuava us-postaviti borba izmeu dobra i zla, i na-damo se da e dobro pobijediti kako ne bi bilo slinih deavanja, kao na Planeti Sarajevo to su bila.

Poimanje smrti nikad nije jedno-znano u Sidranovoj poeziji. Odnosno, ono je uvijek mjesto razlike i razliko-vanja. Ono je mjesto dijaloga, mjesto u kojem se u jednoj ii u kojoj se poima kraj, najednom, otvaraju mjesta dijaloga i sve se okree ka nekoj drugoj perspek-tivi. U Moriji je to intertekstualni dijalog sa narodnom pjesmom o morijama, ali koja se izvodi na savremen nain, mo-dernizira se, pa se pie jedan lirski ne-

pjeSnik i Smrt Muris BAjRAMOvi

014



krologij o ljudima koje je, pisac, izgle-da nam, poznavao. Tu se dakle, poima-nje smrti, koja je brza i neumoljiva, jer kako stoji na poetku tri su godine evo/ kako stoje svi poslovi/ sa sahrane/ na de-nazu/ sa denaze/ na sahranu, krajnje lirski ispoljava u pjesmama koje na kraj-nje senzibiliziran nain oslikavaju ljude koje je morija pokosila. Ali, poto mo-rija bijae od samih poetaka ljudskog roda, onda se uvode i narodne pjesme o njoj, i to uvijek sa napomenom auto-ra Traim ta o njoj ima u starim knjiga-ma, kao da se vri neko istraivanje poj-ma ili pojave koju tek otkrivamo, kao da se smrti stalno ouavamo i na nju nika-ko da sviknemo. Ili kao da je iskustvo i-vih o smrti neka vrsta kulturalnog pam-enja koje je upisano/ispisano u tradici-ji usmene narodne knjievnosti, tradici-ji s kojom Sidran ulazi u intertekstual-ni dijalog. Ipak, smrt nije uopena nego je, kako i prilii, svedena na pojedina-no i individualno, a samim tim i razlii-to. Tako itamo poimanje same smrti, ali ujedno i neku vrstu itanja ivota koji se nastavlja i prati dalje sudbine onih koji su iza umrlih ostali.

S druge strane je pjesma Grob i tunel u kojoj se tema smrti ne izvodi kulturo-loki kao u Moriji nego kontekstualno. U njoj se evocira jedna smrt, u kojoj se nasluuje politiki kontekst socijalisti-kog vremena u kojoj je otac umro od je-zika. Ovaj nagovjetaj u kojoj je prisutna odsutnost zapravo odsutnost kritikog promiljanja i mjesto utnje, iza koje se krije porodina tajna. U pjesmi se uvodi ratno pismo i slika sedamdesetpetogo-dinje majke koja putuje kroz tunel, sa napomenom: Njenu smrt i sahranu ap-solutno ne moram doivjeti, kao da je pjesniki subjekt osloboen itave dra-me koju moe nostiti smrt majke. To je ujedno i neka vrsta olakanja u kojoj se majka spaava iz opkoljenog grada i ije se naknadne drame smrti upravo oslo-baa opkoljeni sin u zatvorenom Gradu.

Jo jedan aspekt koji je filozofski i koji promatra smrt kao neto iji je smi-sao upitan jeste u pjesmi Prazne su i sli-jepe oi smrti. Metafora oiju smrti i nje-no personificiranje zapravo se svodi na

to da su to oi koje niti imaju emociju, niti imaju potrebe da komuniciraju, niti imaju na kraju bilo koji oblik smisla. I za-ista je i to jo jedno legitimno pitanje o ljudskoj konanosti i smislu poslije kra-ja. A na tom kraju lirski subjekt zakljuu-je: Nanovo neuko, sada cii srce: ni trun smisla ne znam udahnut u tu smrt.

U pjesmi Uzevi kost i meso se zna-enjski nadopunjuje vie slojeva: prvi sloj jedne blage melanholije i ravnodu-nosti, jednog dvostruko ispisanog do-ivljaja: potpunog smisla i ispunjeno-sti ili potpune ispraznosti, jer slijede-i stihovi upravo zrcale te dvije pozici-je: Meni, vie nita ni lijepo ni runo ne moe da se desi/ Ostalo je naprosto/ da brojim dane, ko smjeran redov, s malom/ razlikom u smislu i estini. Brojanje dana upuuje na konaan kraj, koji upravo doekujemo u okviru prethodno spo-menute pozicije. Ali ono ujedno upisu-je (be)smisao takvog ekanja kraja. Da-kle, ostaje samo da se u svom subjekti-vitetu konstruisanog identiteta eka. Da se eka smrt, i da se toj nadolazeoj smr-ti upisuju mogua znaenja. Svako eka-nje izmeu dva navedena stanja jedno-stavno se ne bi uklopilo u mirno eka-nje. To tijelo koje eka da ga smrt poko-si onda promatra svu tu razliku koja se oko njega odvija, kao dva paralelna svi-jeta koja koegzistiraju, a ve je unaprijed zadano koji u toj egzistenciji odnosi po-bjedu. Juni kao mjesec u cvatu u kojem patnja mujaka vri zapravo je jedno oi-tovanje i kulminacija ivota i svijeta koji svojim prirodnim tokovima nastavlja svoju egzistenciju, bez obzira na smrti koje su svakodnevne. Pri tome je patnja mujaka to vri jaa od bilo koje smrti.

Smrt e doi i uzee sve: pismo, logi-ku, ljubav, strah, duu, svjetlost, umjet-nost... Smrt je temeljita2 i nita ne ostav-lja iza sebe. Nakon toga: mrak, mrak, mrak, mrak, mrak. Ovo ponavljanje eli dodatno naglasiti kraj, mrak, odsu-stvo ivota i svjetlosti koju pretpostav-ljamo u junskom danu, ali i druge svje-tlosti muzike i sobe, pjevanja, elje i na-

2 Smrt je temeljan kosac,/ zaludna je suza djevo-jaka,/ uzaman je svaka/ molitva za mir! ,Plane-ta Sarajevo.

danja. Ovaj pet puta ponovljeni mrak se iri i guta i tu sobu u kojoj maloprije bje-e slika-muzika od koje soba sja. I ovdje se otvara jo jedna binarno postavljena opozicija, koja je prisutna od samog po-etka pjesme. Ravnodunost i besmisao naspram punog smisla, smrt i ponov-no oploavanje i raanje, svjetlost na-spram mraka, muzika naspram tiine, poruka i komuniciranje slike naspram tiine i mraka poslije smrti, i na kraju na-stavak ivota, egzistiranja, bitka i inje-nja, gotovo jedne elegine radosti u ko-joj pisci mrljaju ruke indigom kao djeca dudom. A juni je mjesec u svijetu, i dud zri zakljuuju pjesmu ovi posljednji sti-hovi koji se direktno nadovezuju na drugu strofu u jednoj himni ivota, ali i himni ivotu. Dakle, na kraju je opozici-ja jednostavno primordijalno postavlje-na opozicija smrt-ivot.

Na ovu pjesmu se nekako dopunju-je pjesma Da je u svemu tinjao barem u kojoj se izlaz iz patnje pronalazi u smr-ti. Trebalo bi u stvari to prije umrijeti. Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali/ bez nas. I ovdje Sidran postavlja upitnik nad smislom i poimanjem smrti. I ovdje se pjeva o mraku, koji odasvud dolazi, i koji e na kraju sve progutati:

A da smo bar kome pomoi mogli! Da je

bar nekom, bar na tren, bivalo lakena nau rije! Da je u svemu tinjao barem sutine neke list hranjivi! Venita. Umnoen jad, i vjeba u trpnjineprestana. Odasvud mrak. Tom stanju u kojem na kraju nema

nita, kao u zapisu sa steaka, pjesnik suprotstavlja etiku angairanost i elju da se pomogne, i time daje neku vrstu putokaza u pronalaenju smisla.

Zaista bitna pjesma u razmatranju smrti u Sidranovoj poeziji je pjesma Pje-snik i smrt, koja je osmiljena kao dija-log pjesnika i nevidljivog subjekta koji postavlja pitanja na koja pjesnik odgo-vara. U ovom dijalogu se otkriva sva ko-nanost ljudskog tijela, njegovog lica i vremena. Pjesnik gleda u more i misli o smrti, gleda lica i misli o smrti, broji jata zvijezda u gluho doba noi i misli o smr-ti. Smrt se pokazuje kao peat prirodi i

015



prirodnim zakonima, ljudima i ljudskim licima, ali i cjelokupnom univerzumu.

Drugi dio ove pjesme trai od lirskog subjekta pjesnika da otkrije ta je smi-slio o smrti. I naravno, kao i do sada ljud-sko razmiljanje o smrti se protee u tri aspekta: prvo je bioloko-medicinsko u kojem ljekari mogu konstatirati smrt, eventualno se boriti sa njom i klasificira-ti stadije poslije smrti i na taj nain utvr-diti vrijeme smrti, drugo je filozofsko u kojem epikurski moemo misliti o utje-caju smrti na ivot, o krajologiji i o feno-menu smrti, i trei je religijski u kojem pristajemo na dogmu u kojoj se odluka o ivotu i smrti ostavlja Bogu, dok smo mi tu nemoni. Dakle, ova potonja dva bismo mogli i ujediniti i govoriti onda o kulturolokom poimanju smrti, koji se, dakako razlikuje od kulture do kulture. Sama smrt, nain smrti i vrijeme smrti je zapravo onda neka vrsta individualnog i krajnje relativnog iskustva, to nam je i u Moriji potvreno. I upravo, u dru-gom dijelu se Sidranova poezija zaokre-e ka religijskom poimanju smrti, u ko-jem Svemogui upravlja putevima zna-nim i neznanim, ovozemaljskim i vasi-onskim, ivim i neivim. Dakako, ovdje je napravljena i intertekstualna veza sa kuranskim ajetom da Bog izvodi ivo iz neivog i neivo iz ivog, dakako istina koju svakodnevno sjedoimo. I narav-no, ovjek kada mu se uzme dua po-staje tvar, postaje materija, postaje skup neivih elemenata koji su nekada sa du-om inili jedan univerzum koji je funk-cionirao. U stihovima je dakako prisutan i hermetizam, jer zaista bi trebalo napo-ra da se otkljua stih Ko se od njih po-pne,/ pa postane ovjek,/ pretvori se u vasionsko brano. Brano kao hrana, hrana od Boga ili pak igra u kojem se sve-mirska praina pravi metaforom. I zaista je to znanstveno zatvoren krug u kojem krui i energija i materija, u kojem je sve sa svaim povezano i u kojem je zaista ivot zatvoreni krug. Odnosno to je ne-prestano kruno kretanje i smjena, uz koju je zaista teko pronalaziti odgovore ili ih davati. S tim u vezi je i pjesma Smrt u Venediku u kojoj se Uz Mein odlazak govori o pratanju mejtu, ali se bez ob-

zira na islamsko shvatanje smrti na kra-ju poetski zakljuuje: Ja ujem, samo mi se kae: / govori ti molitvu za ive, njima je tee. / Jer ivot je besmisao kao i smrt.

Njoj je suprotna skepsa koja se spo-minje u treem dijelu pjesme Pjesnik i smrt, u kojem se sada postavlja pitanje

-A ta emo, pjesnie, ako ljudi nisu ove Zemlje mlivo? Ako ovjek nije vasionsko brano? Ve emeran splet od mesa, krvi, ko-

stiju i ila? Ko muica vinska, to je naas ima, pa nestane i sve bude - ko da nikad

nije bila?

Ako ovjek nije vasionsko brano -bilo bi to strano, bilo bi to strano.

Dakako, ovdje se i pitanje smisla koje je indirektno postavljeno poigra-va sada ne sa duhovnim nego sa biolo-kim. U metaforinim slikama to je o-vjek od krvi i mesa, kao isto bioloko bie koji umire, nestaje i postaje bezna-ajan poput kakve muice. No, onda sli-jedi zaokret, i pjesnik ironino, postmo-dernistiki, odgovara, ostavljajui zapra-vo svakom od nas ne samo upitanost o smislu ivota, tijelu, konanosti, pa i bit-nosti u svijetu, nego i upitanost o mogu-im odgovorima koji svako od nas moe dati. Ovaj otvoreni odgovor: Ako ovjek nije vasionsko brano-/ bilo bi to strano, bilo bi to strano nudi zapravo da ova-kav hermetian stih otkljuavamo i tu-maimo u okvirima vlastite perspekti-ve odgovarajui na njega onako kako to umijemo i u okviru tradicije, ali i kultu-re. Odnosno na kraju, svako e prona-i svoj (bes)smisao. Ili kada bismo sada i ovu pjesmu promatrali u cjelokupnom ciklusu pjesama o smrti, ona bi se u pot-punosti uklopila u poimanje i doivlja-vanje smrti, kako nas italaca tako i sa-mog pjesnika, pa bi ona i bila svojevrsna vrsta zakljuka i zakljuivanja naeg i bilo kojeg mogueg poimanja smrti.

I na kraju, postoji jedna doza Sidra-novog humora kojem nije mogla ni te-matizacija smrti da umakne. Humor je ovdje prisutan u pjesmi Kad umre be-skunik, u kojoj se humorom dekonstru-

iraju sve ustaljene vrijednosti i norme ponaanja kada je smrt i sahrana u pi-tanju. U jednoj iaenoj perspektivi se prikazuju beskunici kao ljudi bez stal-ne adrese. Zadatak je da njegovi kloar-ski drugari, isto beskunici organizira-ju sahranu. U tom zadatku je ponajpri-je trebalo napisati itulju kako bi se oba-vijestio Grad. Na lipovom stablu, koliko sutra, treba da se njegova / itulja zeleni, al ne znaju momci ni probrat ni poredat/ nekakve takve reenice i rijei kojima bi se, svakako, moralo/ kazati sve to treba, a nipoto ono to ne treba da se kae. Treba, dakle, pronai formu osmrtnice dok tijelo drugara jo uvijek lei u slu-bi medicinskog osoblja i studenata me-dicine. A na kraju se nee saznati ta e stvarno zatrpati dobra sarajevska zemlja od njegovog djelominog tijela. Drugo-vi beskunici su skrojili itulju, koju su i objavili, i kao da su je zbog sebe obja-vili i kao da im je forma bila vanija od same funkcije itulje, jer se na kraju hu-morno i sumorno zakljuuje: Datum sa-hrane objavie se naknadno. Da je forma tu bila znaajnija od same funkcije do-kazuje i redanje nadimaka, koji su spe-cifini, i poslije nabrajanja imena, iako je ovjek bio beskunik, stoji da su oalo-eni i- mnogobrojna rodbina i prijatelji, jer, prosto, forma zahtijeva i ovo ustalje-no mjesto u ituljama.

Izvori i literatura:

Abdulah Sidran, Pjesme, Bosnia Ars, Tuzla, 2004.

Abdulah Sidran, Morija, ahinpai, Saraje-vo, 2007.

Abdulah Sidran, Sarajevski tabut, Civitas, Sarajevo, 2004.

Abdulah Sidran, Sarajevska zbirka, Saraje-vo-Publishing, Sarajevo, 1999.

Abdulah Sidran, Zato tone Venecija, Bosan-ska knjiga, Sarajevo, 1996.

Muhamed Filipovi, Smrt u poeziji Abdu-laha Sidrana: pogovor jednoj izvrsnoj zbirci poezije, u knjizi: Abdulah Sidran, Morija, a-hinpai, Sarajevo, 2007.

016



Narativna poezija Andrievskiji sam od svih ostalih, kae Sidran o sebi ili se definira kao andriko-log. Razne definicije, i one kasnije, pro-istiu iz dubokih korijena koji vode do Ive Andria, do velike pripovijesti. Tek-stove Ive Andria Sidran promilja i na njima radi oduvijek, prisjetimo se Zeke tv drame u reiji Nenada Dizdarevi-a iz 1988. Zeke, kaligrafa Zeke. Nije to sluajno pripovijest o transformaci-ji, mijenjanju ovjeka. Sidranova nara-cija je o promjeni, mijenjanju mukara-ca i ena u izvjesnoj historijskoj situaciji. U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce po-stavlja na scenu zvjersko mutiranje jed-ne male grupe ljudi, koji su se inili nor-malnim.

Poezija Abdulaha Sidrana ima sna-nu narativnu konotaciju. To je glavna naznaka njegovih pjesama. Naracija go-tovo nikada ne tee u ritmu epike, ep-skog romana samo u nekim pjesmama o opsadi postoji to retoriko kretanje, ta veliina, naroito u Razvlaenju pameti. Openito, narativni tok je pripovjeda-ki. Kratka pjesma Grob i tunel je duga-ka pria. enska je pjesma srednje dui-ne, a iz nje proizilazi kratka pria, jedna ratna short storie (kakvu poznaje Miljen-ko Jergovi, autor Sarajevskog Marlbo-ra). Njegova je poezija kolokvijalna, arti-kulira se u konverzaciji, u ritmu pitanja i odgovora, dijaloga. Narativna i kolokvi-jalna. To je pjesma stvarnosti, svakod-nevnice, pokretna, bogata unutarnjim kretanjima, stvarnim likovima i dijalo-zima: Dua naeg grada, Kristalno jasna stvar itd. Mezar Hamid-bega Karpova ima ritam epske balade, Dernek u Sara-jevu, s jeseni 1769. je narodna pria koja se odvija tradicionalnim gradskim ma-skama i groteskom. Potom, najvii do-prinosi takvoj poeziji kao to je Oni to

prelaze - pjesma napisana na starom je-vrejskom gradskom groblju - ve pome-nuta Razvlaenje pameti, i neke poslije-ratne veoma snane pjesme: San o svjet-skoj knjievnosti sa ritmom horskog re-frena Umire Detko Petrov, Molitva za Zoju Rusanovu, Roje mi se pele i drugi poslijeratni tekstovi.

Narativni prostor Sidranove poezije dolazi od jedne ire naracije, kojom se-zonski ciklini tempo vlada vie nego Historija, a koju nazivamo naracijom dunavskih velikana. Nastao iz zemlje, gorski duh i kobold, duh svoje zemlje, Abdulah Sidran je dio velike balkanske knjievnosti, dio te velike pripovjeda-ke sree. Pred velikom dilemom Dani-lo Ki-Milo Crnjanski, on je uz Crnjan-skog iz Seoba. Njegova pjesnika ica se spaja s Ljetopisima Mula-Mustafe Bae-skije. Munjeviti, brzi profili mukaraca i ena oslikani u Baeskijinim Ljetopisi-ma, ugravirani dlijetom hroniara XVI-II vijeka, u dva-tri reda, stoje u osnovi Sidranovog naracijskog irenja, likova i maski Sidranovog ljudskog teatra. To je ljudska komedija. Moliera i Balzaca. Re-isera italijanske komedije kao to su Mario Monicelli i Pietro Germi.

Kad nam u poeziji ili u prozi Sidran govori o Juraju Mareku - duhovnom ocu koji mu je promijenio i spasio i-vot ili o profesorici Zoji Rusanovoj ili fudbaleru i dobroinitelju Asimu Fer-hatoviu ili o Hamid-begu Karpovu u bijegu pred Oktobarskom revolucijom ili o piscu Detku Petrovu ili o besku-niku Sakibu Neimarliji-Saketu..., da-nanji pjesnik nam govori o ivotima kao to je, biljeei umrle, o njima pi-sao Baeskija u svojim ljetopisima.

Sidranova poezija se zasniva na bal-kanskoj sposobnosti pripovijedanja, na-

pisano je na jednom djelu (kutiji) Ede Numanakadia i ta reenica zakljuu-je ovu temu. S ovakvim pisanjem izvan smo tamnog vilajeta, snaga Sidrano-ve poezije njegova ljudska komedija - projicira na nebu iskustva smisla zna-ajna za nas - grad Sarajevo i njegovu le-gendu, i spaava ga od sudbine mrane provincije, od etnocentrinog bezizla-za u koji smo ponovno plemenski upali. Uostalom, govorei o onome to naziva Tetralogijom [etiri velika scenarija koja se tiu njegove porodice i zemlje isto-rije Bosne i Hercegovine i Jugoslavije - (Otac na slubenom putu; Sjea li se Do-lly Bell?; Prvi put s ocem na izbore; Otac je kua koja se rui] Sidran kae: Moj poetni i kontinuirani plan je Tetralo-gija. Oduvijek sam to znao, od poetka promiljao [] Da nisam uvijek pio, da nisam uvijek bio zaokupljen novanim problemima, da sam imao vremena, da sam bio radiniji, napisao bih jedan veli-ki roman

Naravno, film je imao velikog zna-aja jer je obavezivao na pripovijeda-nje, barem to se tie Kusturicinih filmo-va, Kuduz koji je dogaaj iz crne hroni-ke, Filipoviev Praznik u Sarajevu sce-narij je tekst koji razrjeava zaplete i pre-tvara hermetinost lirike u priu. Graditi vlastitu poeziju na glavnoj prii i jednoj protuprii ili protupjesmi je shema para-lelnog rada kao analogije filmske mon-tae. Filmski tempo se istovremeno ra-zvija na dvije ili tri prie, a tako i Sidra-nova poezija. U najuzvienijim produk-tima ove poezije pria dvostruka, tro-struka puna je neizvjesnosti (Razvla-enje pameti, Oni to prelaze, Molitva za Zoju Rusanovu), puna je tenzija koje vode ka epilogu, ka kraju prie.

Opsesija ocem Njegovi filmovi, poezija i egzistenci-

ja zavise od lika oca, okupirane su oe-vima prisustvom. Grob i tunel, Zapisi o domu, pjesme o viim patnjama oeva i pogotovo pjesma sa naslovom Otac na slubenom putu. Ova posljednja je jed-na strana pjesma Nita/ u rukama/ nije nosio tata/ kad je iznenada/ s vra-ta/ reko:/ Evo me/ Zar ste mislili dar sam

Biljeke za aBdulaha Sidrana Piero DEl GiUDicE

017



umro?// Tako skoila kua/ da majka kroz nju propade/

Otac se pojavljuje - na pragu, s one strane svijeta, iz zagrobnog ivota naj-prije bez rijei a onda sa stranim pita-njem, koje je prijekor, sarkazam. To je jedna ekspirovska scena, kao kada se Hamletu pojavljuje duh oca kralja. Ne-koliko stihova, punih strepnje, kratki, slomljeni. Lik oca prevre kuu, on je njena propast, kao u posljednjem sce-nariju Tetralogije, prekida odnos ljuba-vi i majinu ravnoteu i poziva na pre-vladavanje i osvetu pamenjem i pri-povijedanjem - pretrpljene nepravde. Osveti! trai otac kao kralj od sina Ha-mleta. Bit e, mora biti, sin Avdo koji e ispriati traginu sudbinu Mehmeda Si-drana, komuniste, lana pokreta otpora, jednog od najodgovornijih kadrova par-tije, republikog zamjenika ministra za rad, zatvorenika na Golom otoku. Uosta-lom, skoro po automatizmu, kao arob-nim tapiem, jo kao dijete pie Prvu pismenu zadau Abdulaha Sidrana pri-u o ljudima u konim mantilima i o hapenju oca i oznaava vlastitu sud-binu i vlastitu propast kao to majka do-bro zna.

A sve se zapetljava. Juraj Marek, pro-fesor knjievnosti koji ga uklanja sa uli-ce i spaava uline delinkvencije, njegov duhovni otac, bit e kapo koji e batinati oca u logoru. Postoji svjedoenje Amru-dina Filipovia Bize citirano u Balkan-skom romanu o prvim satima nakon hapenja u stanici policije i isljeivanju onih koji su osueni na Goli otok. Marek je ve izdao, Marek je ve u sobi 58 radi specijalnog tretmana zatvorenika, ve je na strani tamniara.

Dva oca: nema nikakve simboli-ke u svemu tome. Nema nikakvog ma-nihejstva u kojem se predstavlja oev dualizam onaj bioloki i onaj duhov-ni nema nikakve borbe izmeu Dobra i Zla. Nema nikakvog suda. Sidran bjei od simbola i to ga udaljava i izdvaja nje-govo djelo od pretjerivanja i sitniarenja njegove zemlje, i izdvaja ga i od njego-vog mlaeg saputnika Emira Kusturice koji je pak sklon pretjerivanju sa simbo-lima. Njegov stav je muki, stoiki, mo-

deran. Njegova pria je izravno pripovi-jedanje o traginim sudbinama, vienje jedne tragine historije, konstatacija da su veze njegove zemlje Jugoslavije - Ju-goslavije neraskidive, pravi gordijski vorovi koji zarobljavaju, i zbog toga se ivi in vinculis, u lancima, kao taoci jed-ne zemlje, jedne sudbine i jedne istorije. Ako neko zaueno razrogai oi pred traginom veliinom prie o dva oca, Si-dran je taj koji se zaudi i kao da kae: Ali sve je tako, to je ova zemlja, normal-no je da bude tako.

Sidran i istorijsko vienjeNjegova poezija nije nikada istori-

arska. Nikada nije napisana na pou-nim socijalistikim ili nacionalnim mo-delima. Njegovo vienje Istorije je tra-gino, to je liavanje Vremena, vremen-skog, dakle, aspekta Istorije. Za One to prelaze i Sarajevske Sefarde pie

Spavajte, vi to ste preli i posljednjiput. Spavajte, vrijeme e proi. Spavajte,vremena vie nee biti. Spavajte, nieganee biti i bie kao da niega nikada nijeni bilo. Spavajte, nebo nema uspomena. ImaNita, ima crna rupa. Nita to Se UlijevaU Crnu RupuKojaRaste

A u Molitvi za Zoju Rusanovu Kao da juer bijae,a etrdeset i kusur godina prolo,u tmuama, u tmuama.

Istorija je tmua. Sidran je pjesnik ka-tastrofe i krize, sljepoe Istorije, raspada i poraza, neprilagoenosti i nemoi jed-ne generacije. Oevi su se odvano suo-ili sa Istorijom i pokuali su da je mode-liraju. Sidran je pak pjesnik opsade. (kako se samo nae Sarajevo lepo name-stilo!). Inertan grad, dakle, ranjivo tijelo, leee, grad-dolina. Sidranova generaci-

ja je generacija blokade, opsade grada, nemoi pred superiornijom sudbinom koja okruuje grad. Generacija koja je svjedok propadanja Sarajeva, njegovog nestanka kao pluralnog grada, kao mje-sta prvotnog ljudskog i boijeg iskustva. Lik oca predstavlja sueljavanje genera-cija. Generacije koja je izgradila socija-listiku zemlju i rasputene generacije raspada. A pjesnik koji pjeva svom gra-du je slijep: homerovski, boanski. A bo-anstveno - dakle proricanje sakuplja u pjesnikom djelu, u ovjeku i u njego-voj sakralnosti. Pjesnik je slijepi prorok. On ne istrauje let ptica, ve slua i dei-frira grebanje mia, zujanje muhe, miris tijela. Posljednji spjev pjesnika kao za Franoisa Villona bit e une ballade des pendus. Balada objeenih.

U svojoj sljepoi, on se izjanjava, i ne ba hermetiki. Pjesnik izgova-ra proroanstva koja nisu ba nerazu-mljiva. Istorija je istorija njegove poro-dice, otac je graditelj socijalizma, zatvo-renik Golog otoka, dvojica amida stra-daju, jedan u Jasenovcu a drugi na putu prema Jasenovcu u oslobodilakoj bor-bi. Potresno je sjeanje na amidu Ab-dulaha staistu slovoslagaa kroz zbivanja ovog mladia predstavlja se vijek radnikih borbi. Abdulah, avan-garda, emblematski je lik ogromnog pokuaja radnikog pokreta da iznje-dri jednu kolektivnu inteligenciju kako bi promijenila stvarnost i izgradila vlas-titu budunost. Abdulah je ubijen pri pokuaju bijega iz Jasenovca plivajui u vodama Save. Abdulah pliva (jo je-dan izuzetak). I Sidran pjesnik, svjedoi i pjeva, o drugoj velikoj krizi Sarajeva, drugom velikom razaranju grada nakon poara i pljake Eugena Savojskog iz 1697. Njegova poezija nije istoriarska, ali Istorija ima odluujui utjecaj na ve-liki dio Sidranovih djela. On kae zbi-vanja, moja lina i moje porodice, ulaze u istoriju, uslovljene su Istorijom. Pie U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, inei od Zvornika grad-scenu, mjesto-stratite muslimanskog holokausta jedna od mnogih Srebrenica kao to pie jer je kao dijete ivio u fatalnom Zvorniku gdje je otac Mehmed bio pro-

018



gnan nakon Golog otoka, daleko od Sa-rajeva. Sidranovo biranje istorijskog ha-bitata imaju potrebu uvijek za jednim porodinim tragom, prepoznatljivim krugom dragih osoba koji dolaze u koli-ziju i primorani su se suoiti sa Velikim Tokom Istorije, tminama i nitavilom. Njegove analize, njegova istorijska, pa i politika izjanjavanja, njegovo javno znanje, ide kroz lino iskustvo (Zvornik, Sarajevski tabut itd.) i kroz sagu njegove porodice, ivot sarajevskih Sidrana, po-rod

Documents

Čovjek, Bosna i svijet u umjetničkim vidicima Abdulaha Sidrana