Colleen Faulkner - Kao sestre++++

8/17/2019 Colleen Faulkner - Kao sestre++++

1/223


2/223

KAO SESTRE

COLLEEN FAULKNER

S engleskog prevela

Lidija Toman


3/223

Mojim sestrama,

znate tko ste...


4/223

1

McKenzie

Ne razumijem zašto moram ovo pisati. Zašto moram voditi dnevnik. Pa jaumirem, zaboga. Vodimo dnevnik svake godine za našeg posjeta AlbanyBeachu. Mrzim pisati sve te pojedinosti, bas kao što to mrze i Aurora, Lillyi Janine. Ali ja sam ta bez kose, koja provodi dobar dio svog vremena ukupaonici povraćajući ili se nadajući da će konačno povratiti. Čovjek bipomislio da će me prijateljice, moje najdraže prijateljice koje su mi bliskekao sestre, malčice pustiti na miru. Ali neće.

Aurora, neprikosnoveni voda naše družine, smatra da trebam voditidnevnik baš zbog toga što umirem. Ako su liječničke prognoze točne,idućeg srpnja neću biti ovdje i neću moći pisati ovo sranje. Aurora kaže damoram iskoristiti vrijeme dok to još mogu.

Ne razumijem zašto Aurorin glas uvijek vrijedi više od mojega,Jaruneina ili Lillyna. Zapravo, razumijem. Svi razumijemo. Oduvijek je bilotako. Ili je tako barem od 17. kolovoza 1986.

Udaljila sam se od teme.

Trebala bih krenuti otpočetka. Ali ne od samoga početka. Nemam baš

toliko vremena. Doslovno nemam. Stoga ću početi od ovog poglavlja našihživota. Počet ću od svog dolaska u ljetnikovac.

Dakle, stigla sam u ljetnikovac, na svoje posljednje ljetovanje, danprije ostalih. Tako sam i planirala. Htjela sam uzeti malo vremena da sesmjestim. Htjela sam se dobro naspavati i biti odmorna kad djevojkestignu. (Ne znam zašto se još uvijek, u četrdeset drugoj godini, nazivamodjevojkama. Jednostavno je tako.) Iscrpila me dvosatna vožnja od mojekuće u sjevernom Delawareu, a nisam htjela bili iscrpljena kad one stignu.

Usto, htjela sam doći piva kako bih ”otvorila” kuću. To je moj darJanine, Lilly i Aurori. Mrzimo zatvarati kuću na kraju našeg ljetovanja, alijoš je više mrzimo otvarati. Tih prvih nekoliko sati uvijek nas vrate u onunoć u kolovozu. Svaki put kad stignemo ovamo, ožive stari duhovi kojepotom pospremamo, što dalje od očiju, skupa s plahtama i stolnjacimakojima štitimo namještaj od prašine. Ta noćna mora treba se pomestiskupa s paučinom i mišjim izmetom.

Nitko no dolazi u ljetnikovac osim nas. Nikad. Janineina ga je majkahtjela sravniti sa zemljom. Ili prodali; vjerojatno vrijedi mnogo. Dva ili trimilijuna, jer se nalazi na samoj obali oceana. Ali poštovala je želju svoje

kćeri i prepisala kuću na Janine.


5/223

Izašla sam iz svoje Honde i pogledala u dvokatnicu, izgrađenu natemeljima od drvenih stupova, u stilu kuća kakve se inače grade na istočnoj američkoj obali. Parkirala sam na stražnjoj strani; prednja stranakuće gleda na ocean. Cedrovi crjepovi su izblijedjeli i poprimili dražesnusivu boju, ali bijeli opšav je popucao. Potrebno mu je ličenje. Uzela samputnu torbu sa stražnjeg sjedala i naslonila se na automobil povratiti dah.Duboko sam disala, a oceanski povjetarac draškao mi je nosnice iponovno me oživio. Gotovo sva prozorska stakla bila su zaklonjenazavjesama ili venecijanskim zastorima, osim dvaju prozora na drugomkalu.

Osjećala sam se kao da me kuća promatra.

Ponovno sam duboko udahnula, podignula torbu i prešla tu kratku

udaljenost do stubišta što je vodilo na stražnju verandu i stražnji ulaz.Ispred kuće se nalazilo štošta; staro uže, bicikl naslonjen na vanjski tuš,hrpa pletenih košara s prošlogodišnjeg lova na rakove. Spustila sam torbuna prvu stubu i potražila ključ u jednoj od praznih glinenih vaza ispodstubišta. Zbilja ne znam zašto su te vaze ondje. Nitko ne ostaje u ovoj kućidovoljno dugo da uzgaja cvijeće. Ne od 1986. Zar su zbilja ondje tolikodugo?

U jednoj od vaza pronašla sam ključ, skriven u najlonskoj vrećici.Imao je privjesak sa znakom slastičarnice Dolle’s. Dolle’s je ikona našetnici plaže Rehoboth. Njihov su specijalitet karamele s morskom soli, aliproizvode i slatke kokice i razne šarene slastice. Janine i ja smo radileondje kao srednjoškolke i studentice.

Držeći ključ u ruci, pošla sam stubama gore, djelomice noseći, adjelomice vukući svoju torbu. Nije mi se činila tako teškom kad sam jestavljala u auto.

Ljetnikovac je izgrađen oko 1935. godine, na drvenim stupovima kojisu ga spasili od nekoliko uragana i snažnog sjeveroistočnog vjetra. Janineje odrasla u ovoj kući, živjela je ovdje do svoje četrnaeste. Kuću su podigli

njezini djed i baka s majčine strane. Stube su se činile beskrajnima. Bila sam bez daha kad sam se uspelado vrha. Nakon pišljivih desetak stuba. Sva zadihana, očajnički sampokušavala napuniti pluća kisikom, dobro znajući da ona neće surađivati.U autu sam imala prijenosni kisik. ”Za svaki slučaj”, rekao je moj onkolog.”Za svaki slučaj”, rekla je moja majka. Bojala sam se da će mi zbilja trebati.

Zapravo bolujem od raka štitnjače, ali te makijavelijanskekancerogene stanice doputovale su i do mojih pluća, čiji se kapacitet sveona samo četrdeset jedan posto. Noću bi mi trebao inhalator s lijekovima

koji su mi opuštali mišiće oko dišnih puteva i olakšavali disanje.


6/223

Uglavnom, trudim se izbjeći prijenosni kisik dokle god mogu, svjesna dana kraju neću moći bez njega.

Oslanjajući se o ogradu, duboko sam i polako disala. Plitko disanje

kod mene ne funkcionira; tu je uposlena samo gornja polovina pluća.Polako sam hodala verandom prema stražnjem ulazu u kuću. Svaki mi sekorak činio poput kilometra. A vrata su bila oaza. Gurnula sam ključ ubravu. Potom sam zastala.

Zar doista želim ovo? Zar mi je zbilja potrebno da ponovno skidamkraste s ovih rana?

Još nije prekasno da otkažem. Mogla bih zaigrati na kartu imam rak ivratiti se u svoj topli, ugodni gradić Newark u Delawareu. Mogla bihnazvati svoje kćeri blizanke, ponovno zaigrati na kartu imam rak i moliti

ih da provedu ljeto sa mnom, a ne s ocem. Da, mogla bih to učiniti. Pa jaumirem. Otkrila sam, nakon ove dijagnoze, da mogu raditi i govoriti štogod mi se prohtije, a ljudi su to podnosili. Ali ne mogu to učiniti svojimprijateljicama i svojim kćerima zato što... zato što one moraju nastavitiživjeti kad mene više ne bude.

Jared i ja sklopili smo klasičan dogovor o skrbništvu. Našesedamnaestogodišnje kćeri žive sa mnom tijekom školske godine. Ocaviđaju svaki drugi vikend, dvaput mjesečno prenoće kod njega tijekomradnoga tjedna, a provedu s njim i veći dio ljeta. On živi u Rehobothu, a do

plaže ima samo desetak minuta hoda. Očito je prije četiri godine, kad smose razvodili, shvatio da će mu život na lijepom mjestu omogućiti da vidasvoje kćeri kad one budu starije. Te godine nije bio pretjerano mudar (naprimjer, onda kad me varao s blagajnicom iz Home Depota), ali u ovomemu moram odati priznanje - dobro je razmislio o svojoj selidbi u kućupokraj plaže. Nekoć se bavio građevinskim poslovima u Wilmingtonu.Sada vodi vlastitu tvrtku u Rehoboth Beachu. Dobro mu ide, dovoljnodobro da plaća pozamašnu alimentaciju za naše kćeri i uzdržava svojunovu ženu i bebu. Beba se zove Breskvica. Kunem vam se, istina je. Takopiše na rodnom listu. Tko, zaboga, daje djetetu ime Breskvica?

Ponovno sam se udaljila s teme. Voljela bih reći da mi misli ovakolutaju zbog lijekova koje uzimam, no to bi bila laž. Samo upitajte osobljeSveučilišta u Delawareu, gdje sam bila glavna knjižničarka. (Teoretski, jasam na dopustu. Tako to nazivaju poslodavci kad vas šalju kući daumrete.) Takva sam bila i prije nego što sam svakodnevno morala popitihrpetinu lijekova.

Okrenula sam ključ i otvorila vrata. Zapahnuo me miris ustajala zrakai bolnih uspomena. Podigla sam torbu i najprije ušla u praonicu, koja će

uskoro postati mjesto za smrdljive tenisice za trčanje, mokre kupaće


7/223

kostime i prljavu odjeću. Bilo je kasno poslijepodne, a zbog požutjelihzavjesa navučenih preko prozora, svjetlost je u prostoriji bila vrloslabašna.

Panika mi je zatreperila u prsima. Pridržala sam se za perilicu da seumirim. Vrtjelo mi se u glavi. Osjećala sam slabost u koljenima. Htjela sami za to okriviti rak. Ali nisam mogla. Ovako se osjećam svako ljeto kad tekzakoračim u ovu kuću.

Zatvorila sam oči.

Svake godine pokušam otjerati ovaj osjećaj što brže mogu, ali ne idanas. Danas sam samo stajala ondje i upijala to iskustvo: treperenje svogpulsa, blagu mučninu, znojne dlanove. Zato što sam otkrila da osjećaj boli,osjećaj straha, znači da sam još uvijek živa.

Više nikad neću ovo raditi, pomislila sam. Više nikad neću otključatiova kuću. Više se nikad neću osjećati ovako kao sada.

Osjećaj je prošao. Brže nego što sam mislila. Tijekom protekle godinenaučila sam još nešto, a to je da su ljudska bića vrlo prilagodljiva. Ono štose čini nezamislivo vrlo brzo postane sasvim prihvatljivo. Kad sam prviput rekla ”umirem”, jedva sam izgovorila tu riječ. A sad je izgovorim kaošto bih nekome rekla koliko je sati.

Polako sam izdahnula. Pa sam ponovno udahnula.

I još jednom.

Otvorila sam oči. Uzela sam torbu, a potom prošla kuhinjom premavelikoj dnevnoj sobi (koja je služila i kao blagovaonica). Odložila samtorbu pokraj stubišta. U kući je bilo vruće. Jesam li uključilaklimatizacijski uređaj? Ili da prvo otvorim prozore?

Prišla sam kliznim balkonskim vratima na prednjoj strani kuće irazmaknula dugačke bijele zavjese od tila. Otključala sam ih i širom otvorila, da svjež morski zrak ispuni ovu zagušljivu prostoriju.Kasnopopodnevno sunce bacalo je sjene na verandu. Promatrala sampješčane sprudove, mjestimice prošarane suhom morskom travom,isprepletene pješčanim valovima. Ocean se mreškao. Pulsirao je. Moglasam čuti valove kako tuku o obalu. Osjećala sam ih. Zatvorila sam oči izaista sam ih osjećala.

I taj je trenutak prošao. Više nisam osjećala valove. Najednom sam seosjećala glupo što samo stojim ondje, zatvorenih očiju.

Okrenula sam se i posegnula za najbližim prekrivačem, ružičastomplahtom cvjetnog uzorka. Snažno sam je potegnula i otkrila stolicu zaljuljanje. Hodala sam od jednog komada namještaja do drugog. Dnevna

soba, kao i ostatak kuće, bila je uređena u stilu shabby chic. To je bio


8/223

rezultat zajedničkog napora. Ja sam kupila bijele stoliće na jednoj vrtnojrasprodaji prije mnogo godina. Janine je pridonijela dvjema Ikeinimsofama presvučenima u tkaninu boje pijeska. To joj je bio dar od bivšedjevojke. Janine ih nije htjela u svome stanu, ali nije ih ni htjela doniratiVojsci spasa. Bile su praktički nove.

Skinula sam plavu plahtu s izblijedjelog cvjetnog naslonjača. Uopćene znam otkud je došao, ali ovdje je već godinama. Bacila sam plahtu nasve veću hrpu prekrivača na podu i ozbiljno razmislila o tome da sezavalim u taj naslonjač. Izgledao je tako udobno, kao da me poziva. Ali akosjednem, bojim se da danas više neću moći ustati. Razina energije običnomi padne oko petnaest sati. Sada je bilo šesnaest i trideset, a ja sam se jošuvijek osjećala prilično... dobro.

Prišla sam kaminu i otvorila dimnjak. Ako to ne učinim ja, bojim se dase nitko drugi neće sjetiti i da će se cijela kuća ispuniti dimom kad jednevečeri zapalimo vatru. To se, naime, dogodilo prošle godine. A možda ipretprošle. Šarke na vratašcima dimnjaka su zaškripale, a ja sam obrisalasvoju čađavu ruku o traperice.

Na polici iznad kamina, koja je bila postavljena u visini očiju, bile suporedane naše uokvirene fotografije. Fantastična četvorka. Jednafotografija prikazivala nas je u sedmom razredu, na Školski dan karijera.Fotografirala nas je moja majka. Dohvatila sam tu fotografiju s police, uokviru na kojem je pisalo PRIJATELJICE ZAUVIJEK.

Lilly je bila odjevena u bijelu kutu, a oko vrata je imala stetoskopnaše školske medicinske sestre. Nije se uspjela upisati na medicinskifakultet, postala je optometričarka. Janine je bila odjevena kao kaubojka,ali nosila je sjajnu šerifovu značku. Danas nosi policijsku značku. Proučilasam i sebe na toj fotografiji: tamnoriđa kosa, nehajno skupljena u konjskirep. Nije izgledala neprivlačno, nego... neobično.

Nedostaje mi kosa. Žalim za gubitkom kose. To je nevažno, znam,uzevši u obzir da ću uskoro izgubiti život, ali svejedno mi nedostaje. Još

uvijek provodim previše vremena razmišljajući o kosi. Na toj fotografiji odjevena sam u stilu Lois Lane, a u rukama držimnalivpero i notes. Tada sam htjela postati spisateljica, ali nisam znala kakoda to prikažem. Majka je zato predložila da se odjenem kao novinarka.Sjećam se da mi je taj prijedlog bio glup, ali pristala sam jer u sedamujutro na Školski dan karijera nisam imala nijednu bolju zamisao.

Plavokosa Aurora bila je odjevena u svoju školsku uniformu. Na glavije imala francusku beretku, a iznad gornje usnice nacrtala si je tanak crnibrk. Htjela je postati slikarica. San joj se i ostvario. Aurora je uvijek

dobivala ono što želi.


9/223

Prstom sam obrisala prašinu s vrha okvira pa vratila fotografiju napolicu. Ondje je bilo još prašine. I bilo je još fotografija. Nastale su nakonljeta 1986. Nakon što je Buddy umro. Nakon što je Janine odrezala kosu.Nakon što je Janine izgubila majku. Nakon što sam ja postala običnaosoba, što nikad nisam htjela postati. No nisam se više zadržala kod tepolice. Bit ćemo ovdje punih mjesec dana; imat ćemo dovoljno vremenaza brisanje prašine i izvlačenje starih uspomena.

Uzela sam svoju putnu torbu i odnijela je u prednju spavaću sobu. Ue-porukama koje smo izmijenili već smo se dogovorile da ću ja spavationdje. To je nekoć bila soba Janineinih roditelja. Nimalo nije izgledala kaoonda kad je on spavao u njoj, ali svejedno me plašila. Radije bih spavalagore, u sobici koju smo Lilly i ja uvijek dijelile. Ali djevojke su bile u pravu:to nije imalo smisla. Stubište i rak pluća idu zajedno kao ulje i voda.Spustila sam torbu na pod, odmah pokraj vrata, pa sam se vratila udnevnu sobu i zagledala u stubište. Ne znam zašlo, ali htjela sam otićigore. Sada? Poslije? Sada.

Još sam dvaput duboko udahnula i upustila se u borbu sa stubama,jednom po jednom. Čeznula sam za danima kad sam mogla trčati timstubištem. Dovraga, još pretprošlog ljeta trčala sam gore za Lilly, paponovno natrag, kad mi je ukrala telefon i naglas čitala SMS-ove koje mi jeslao moj tadašnji dečko. Veza s njim nije potrajala. Shvatila sam da mi senije toliko sviđao on koliko mi se sviđala moja slika o njemu. Bilo mi je

strašno kad je prekinuo sa mnom. A sada mi to nije nimalo strašno.Stezalo me u prsima. Morala sam zastati. Osjećala sam da fizički

dišem, ali u moje stanice nije stizalo dovoljno kisika. je li ovakav osjećajkad se gušiš? To je nešto čega se boje svi koji imaju tumor na plućima.Gušenje. Tako se to događa - smrt od raka pluća - iako nitko to ne želi rećinaglas. To je vrsta informacije kakvu pronađete na dobrom starominternetu.

Jednom sam nogom zakoračila na iduću stubu. Svom težinomoslanjala sam se na ogradu. Govorila sam samoj sebi da sam uskoro navrhu. Što je bila laž. Ali nastavila sam hodati.

Na drugom katu nalazile su se tri spavaće sobe i jedna kupaonica.Dok sam još bila na polovici stuba, moja namjera bila je da otvorim iprozračim sve sobe. Ali dok sam se borila da dođem do vrha, pomislilasam da je bolje pričekati jutro, kad budem odmornija. Trebalo je jošizvaditi hranu i inhalator iz auta. Usto, očajnički mi je trebala čaša sivogpinota. Ne bih smjela pili alkohol dok uzimam lijekove, ali popijem čašuvina kad mi se prohtije. Zašto ne bih? Što će mi se dogoditi? Zar ćuumrijeti od toga?


10/223

Kad sam konačno stigla do vrha, bila sam sva zadihana. Bilo mi jevruće kao u paklu. Činilo se da je gore toplije nego dolje. Valjda ima veze stim što toplina uvijek odlazi gore.

Sagnula sam se, oslonivši se rukama o koljena, kao da sam upravopretrčala kilometar u pet minuta.

Ta me pomisao nasmijala. Točnije, nasmijala bih se da sam moglaudahnuti dovoljno zraka. Nikad u životu, ni dok sam bila u najboljoj formii smatrala se trkačicom, nisam mogla pretrčati kilometar u pet minuta.Naslonila sam se na veliki, četvrtasti stup ograde. Kako sam zamahnularukom, tako sam otkinula njegov ukrasni završetak. Otkotrljao sedrvenim podom do zida pokraj vrata prve spavaće sobe. A ja sam samozurila. Činilo se da je tako daleko.

Taj završetak stoji nepričvršćen otkad sam prvi put došla u ovu kuću.Već se bio kotrljao i hodnikom i stubama. Pitala sam se zašto nijedna odnas nije uzela malo ljepila za drvo i pričvrstila ga.

Ponovno sam došla do daha, a imala sam dojam da mi je za to bilapotrebna cijela vječnost, došetala do ukrasnog završetka i podignula ga spoda. Vratila sam ga na mjesto. Koliko sam ga puta već dodirnula? Kolikoću još puta imati prilike dodirnuti ga?

Bilo je čudno neprestano misliti o stvarima u ograničenom smislu,dok je nekoć sve bilo beskonačno i beskrajno.

Dok sam prolazila hodnikom, učinilo mi se da dolje čujem zvukove.Zastala sam. Osluškivala. Ništa nisam čula. Možda je to bio vjetar? Jesam liostavila stražnja vrata otvorena?

Zavirila sam u prvu sobu. To je bila Janineina soba. Pritisnula samsklopku na zidu i upalilo se svjetlo na stropu te dvije lampe na noćnimormarićima. Na trenutak nisam uopće vidjela svijetloplave zidove, bijeleletvice i svijetlo-smeđi parket. Vidjela sam sobu onako kako je izgledalaone noći, ružičastih zidova i s tepihom boje pijeska. Krevet je nekoć stajaouza zid, meni zdesna, a ne ondje gdje stoji sada.

Pogled mi je pao na mjesto na podu gdje je Janinein otac ležao mrtav.Sjećam se mirisa njegove krvi. (Tko bi rekao da krv ima miris?) Sjećam sekako se lokvica te krvi činila gustom i kako se nije upijala u tepih.Izgledala je lažno, kao u filmovima B-produkcije. Ali to nije bio film.

Zapela mi je knedla u grlu. Borila sam se s mučninom. Uzela sam lijekprije dva sata. Katkad mi izaziva mučninu. Ali ova mučnina nije bilauzrokovana mojim lijekom; uzrokovana je sjećanjem na BuddyjaMcCollistera. Poručnika Buddyja McCollistera, iz Policijske uprave AlbanyBeacha.


11/223

Nisam bila spremna za ovo. Naslonila sam se na dovratak. Mislila samda sam spremna, ali očito je da nisam. Nisam mogla počistiti sobu ipospremiti Janinein krevet. Pitala sam se hoću li započeti s vlastitomsobom, na donjem katu.

Ugasila sam svjetlo i odmaknula se od vrata. Ali nisam otišla dolje,nego sam se zaputila u sobu koju smo nekoć dijelile Lilly i ja. Najprije samstigla do kupaonice. Vrata su bila otvorena, a zastor s uzorcima morskezvijezde bio je navučen do kraja i otkrivao je starinsku kadu s tušem.Nastavila sam svoj put prema spavaćoj sobi i prošla pokraj još jednihvrata. Ruka mi je već bila na kvaki Lillyne i moje sobe kad sam iznenadazastala. Nešto nije bilo u redu. Okrenula sam se i vratila se u kupaonicu.Upalila sam svjetlo. Sve je bilo na svom mjestu, osim ručnika što je visiona držaču. Nikad ne ostavljamo ručnike za sobom kad odlazimo iz kućenakon ljetovanja. Prašina. Plijesan od vlage. Ne znam koliko je vremenaprošlo otkad je Janine, ili jedna od nas, bila ovdje, ali nikad nismoostavljale ručnike niti smo ostavljale posteljinu na krevetu. Možda jeJanine upotrijebila taj ručnik kad je početkom tjedna navratila ovamo dauključi bojler i otvori vodu. Opipala sam ručnik. Bio je tirkizne boje. Zar jemokar? Nemoguće. To je sigurno od vlage u kupaonici.

Uhvatila sam svoj odraz u starom, ovalnom zrcalo što je visio iznadumivaonika. Jedva sam prepoznala ženu koja je gledala u mene. Ostarjelasam deset godina u proteklih osamnaest mjeseci. Oko glave sam nosila

plavozelenu maramu s perzijskim uzorkom - to je bio hipijevski stil, a nestil predsjednice upravnog odbora, moram priznati. Imala sam i srebrnenaušnice u obliku morske zvijezde te ogrlicu s privjeskom od malahitakoji je sezao točno ispod mog ožiljka od operacije štitnjače. Izgledala jeprilično otmjeno.

Svatko tko me pogleda može vidjeti veliko R na mojem licu. Ovecrvenkastosmeđe obrve zapravo su nacrtane. Gotovo i nemam trepavice.Ali pjegice su još uvijek ovdje i još uvijek mogu vidjeti staru sebe u svojimzelenim očima. Moja rida kosa uvijek je bila moj najveći adut; nosila sam

je dugu cijeli život. Sve dok nije počela ispadati, u šakama. Sad mislim dasu mi oči najveći adut. Zelene i plave nijanse na mojoj marami doista su ihlijepo isticale. Ne znam kako, ali uspjela sam samoj sebi izmamiti smiješakna lice.

Ugasila sam svjetlo i, prošavši pokraj Aurorine sobe, ponovno sezaputila prema svojoj i Lillynoj sobi na kraju hodnika. Oprezno samotvorila vrata. Pritisnula sam prekidač za svjetlo. Ali svjetlo se nijeupalilo, što je bilo čudno. Prišla sam noćnom ormariću i upalila lampu,preko koje je bio prebačen nečiji šal. Svjetlost je obasjala sobu. Uzela sam

šal, dobro ga protresla i vratila ga na sjenilo lampe. Zidovi su bili obojeni


12/223

u modrozelenu. Ja sam ih ličila, prije tri godine. Moj krevet, pokraj Lillyna,bio je nov... barem meni. Kupljen je u trgovini rabljenim namještajem iprelakiran tog istog ljeta. Voljela sam ovaj krevet. Imao je visokouzglavlje, a vrh je bio izrezbaren u obliku školjke. Da barem mogu spavatiu njemu večeras. Možda konačno postanem buntovnica i ustrajem daspavam ovdje. Ali to ne bi bilo pošteno prema Lilly jer bi morala slušatimoje hroptanje cijelu noć. I ne bi bilo pošteno prema Aurori i Janine jer bitada jedna od njih morala spavati dolje. U njegovoj sobi.

Maknula sam frotirni prekrivač, ispod kojeg je bio goli madrac. Bacilasam prekrivač na pod. Prat ću prekrivače večeras... ili možda sutra ujutro.Kad sam se okrenula, slučajno sam nogom dotaknula nešto ispod drugogkreveta. Nešto mekano, ali s formom.

Podignula sam prašnjavi prekrivač i izvukla ruksak mornarskoplaveboje. Izgledao je kao da je vidio i bolje dane. Nije bio moj. Otvorila sam ga:unutra su bile majice, traperice, češalj i četkica za zube. Ispustila samruksak iz ruke, iznenada preplavljena strahom. Zar je netko u kući?Možda lutalica? To se znalo događati. Ljudi znaju da se u kućama na ovojplaži boravi samo ljeti.

Oprezno sam osluškivala, pitajući se čuju li se to zvukovi odozdola.Teče li to voda?

Najednom su mi se osušila usta. Srce mi je divlje tuklo u prsima. Gdje

mi je mobilni telefon? Jesam li ga ostavila na sjedištu auta? Nisam semogla sjetiti. Uvijek imam telefon uza se... u slučaju da me trebaju kćeri. Uslučaju da moram nazvati hitnu pomoć. Jer ja umirem.

Opipala sam prednje džepove traperica koje su mi visjele nabokovima. Nije bilo telefona. Opipala sam i stražnje džepove. U lijevomnije bilo telefona, ali u desnom... kvržica. Preplavilo me olakšanje. Polakosam zakoračila u hodnik. Osluškivala sam.

Nisam čula ništa... osim svog otežanog disanja.

Koračala sam hodnikom. Još uvijek ništa. Zastala sam na vrhu stuba i

osluškivala, s telefonom u ruci. Bila sam spremna istog trenutka nazvati911.

Ali i dalje se nije čulo ništa. Možda sam umislila te zvukove, pitalasam se. Vjerojatno postoji objašnjenje i za ruksak pod krevetom. Polakosam silazila stubama. Bilo je lakše ići dolje nego gore.

Dolje nije bilo nikoga. Nijedan beskućnik nije kampirao u ovoj kući,rekla sam samoj sebi. To je bila smiješna pomisao. Otići ću do auta,izvaditi ostatak stvari i zaključati se, bliži se večer.

Posljednja stuba u nizu je zaškripala. Zaledila sam se. I dalje ništa.


13/223

Prošla sam dnevnom sobom i ušla u kuhinju. Najprije sam pogledalaprema vratima praonice. Bila su zatvorena.

Osjetila sam takvo olakšanje da mi je trebao trenutak da shvatim da

nisam sama u kuhinji.Tamna figura, osvijetljena zrakama sunca što su dopirale krozkuhinjski prozor, okrenula se prema meni. Zamalo mi je ispao telefon doksam grozničavo pokušavala utipkati brojke na tipkovnici. A tada sam jojugledala lice. ”Aurora!” izgovorila sam s mukom. Ruka mi je bila naprsima. Srce mi je snažno udaralo.

Aurora je raširila ruke, a u jednoj je držala bocu piva boje jantara.”Zar očekuješ nekoga drugog?”

Nasmijala sam se, ali zapravo sam htjela plakati. Auroru nisam vidjela

od travnja; bila je otputovala u inozemstvo. Razgovarale smo telefonski ipomoću FaceTimea, ali to nije bilo isto. Silno mi je nedostajala.Nedostajala mi je njezina snaga, njezina nevjerojatna energija koju jeunosila u svaku prostoriju. Bacila sam joj se u zagrljaj.

Sad će sve biti u redu. Znala sam to u dubini svog srca, u srcu svogsrca (to su Shakespeareove riječi, ne moje). Mogla bih učiniti sve nasvijetu, kad bih uvijek imala Auroru uza se. Čak mi ne bi bilo teško niumrijeti.

Čvrsto sam je zagrlila. Nisam marila što je bila sva mokra od plivanja.

Tijelo joj je bilo hladno.”Kako si, malena?” tiho je rekla. Aurora je bila visoka. Viša od mene,

viša od svih nas. Aurora je bila plavokosa amazonka od metar iosamdeset. ”Sve si mršavija.”

Nisam joj htjela reći da je gubitak težine jedna od pojava vezanih zarak koja mi se potajno sviđa. To mi je bilo neugodno priznati, čak inajboljim prijateljicama. ”Dobro sam.”

Mirisala je na ocean, na sol i svježinu. ”Da?” upitala je, i dalje mečvrsto grleći onako mokra. Nosila je jednodijelni crveni kostim, isti onajkoji je nosila dok je radila u spasilačkoj službi tijekom studija. Ne moguvjerovati da još uvijek stane u taj kupaći kostim. Još je nevjerojatnije biloto da ga još uvijek ima, nakon više od dvadeset godina. To mi nije bilojasno. Mogla si je priuštiti nov kostim za svaki dan u godini. Doslovce jemogla kupiti kostim, odjenuti ga jednom i nakon toga baciti u smeće.Aurora je, kako to kaže moja majka, prljavo bogata. Mama to izgovara kaoda je to nešto nad čime se treba zgražati. Ali meni ne bi smetalo doznatikako je to biti prljavo bogat. Osobito sada, kad mi vrijeme istječe.


14/223

Aurora se malčice odmaknula i skinula svoju izblijedjelu kapu zaplivanje. Dugačka i sjajna plava kosa kliznula joj je niz leđa. Bacila je kapuna kuhinjski pult. Pokreti su joj bili graciozni, sve na njoj zračilo jeumjetnošću. Mogla je biti i plesačica.

Lagano je nakrivila glavu i pokazala rukom u kojoj je držala pivskubocu. ”Čemu ta marama?”

Nehotice sam si dodirnula tjeme. Smiješno pitanje. ”Ćelava sam”, tihosam odgovorila.

Aurora mi je uputila ozbiljan pogled. Imala je krupne i izražajnesmeđe oči. Plavuše rijetko imaju smeđe oči.

”Daj da vidim.”

Odmahnula sam glavom, osjećajući kont ure vlastite lubanje pod

vršcima svojih prstiju. ”Ne.””Ah, daj. Pa to sam ja. Meni moraš pokazati.” Napućila je svoje

savršene usnice, ružičaste i pune. Prirodne. U njima nije bilo injekcijaJuvéderma. ”Pa nećeš valjda ovih mjesec dana neprekidno hodati uokolo stom maramom na glavi.”

Iskreno, razmišljala sam o tome.

Gubitak kose smatrala sam posljednjim dokazom svoje ranjivosti. Aviše nisam htjela biti ranjiva. Nisam se više htjela bojati. Htjela sam se

osjećati onako kako se Aurora osjeća svaki dan u životu. Nepobjedivo.Aurora me dugo promatrala, a potom mi je opet prišla. ”Hajde”, reklaje tiho, prekrivši rukom moju.

Pogledala sam u pod.

”Samo ću zaviriti”, nagovarala me, čvršće primivši moju ruku. ”Rećiću ti ako je grozno. Znaš da ću ti reći.”

Živa istina, kako bi rekle moje kćeri. Aurora je bila ta koja mi jegovorila da se ne udam za Jareda - tvrdila je da će mi biti nevjeran.Govorila je da ne studiram književnost jer tako nikad neću postat i

književnica. Također je primijetila kad je stiglo vrijeme da počnem bojitisijede u svojoj riđoj kosi. I kada da okončam brak o čijem me ishoduupozoravala mnogo godina prije. A nikad nije rekla ono ”rekla sam ti”.Nijednom. Imala sam povjerenja u Auroru. Aurora uvijek govori istinu. Pačak i onda kad istina boli.

Pustila sam je da mi skine maramu s glave. Stisnula sam maramu ušaku i spustila ruke uz tijelo. Osjećala sam se kao da stojim gola, sožiljkom od carskog reza i obješenih grudi, pred potpunim neznancem.

Aurora me pogledala. Smiješila se. Dlanom je pogladila moje gotovosjajno tjeme. ”Već pomalo raste.”


15/223

I ja sam se pokušala nasmiješiti. Pokušala sam biti zahvalna. Jupiiii.Možda ne budem ćelava kad me budu polegli u lijes.

”Meni se sviđa.” Aurora me još jednom pogladila po glavi, kao da je to

svjetiljka iz koje će izaći duh. ”Imaš lijepu glavu”, dodala je.Zakolutala sam očima. ”I sad bih ti trebala zahvaliti nakomplimentu?”

Aurora je slegnula ramenima. Pijuckala je pivo. Boca boje jantaraorosila se u njezinoj ruci. Kladim se da je hladnjak krcat pivom. Unutraneće biti nimalo hrane, osim komada zrelog sira i skupe mineralne vode,ali piva će biti na litre.

”Riđa je. Znaš da bih dala sve kad bih prirodno imala boju kose kaoti”, rekla je.

Nas dvije razgovarale smo ovako milijun puta. Aurora kaže da jeuvijek htjela imati obline i riđu kosu kao ja. Teško mi je vjerovati u to.Dala bih život za tako prirodnu mršavost i njezinu prekrasnu plavu kosu.A možda i ne bih... dala život.

Nevjerojatno je koliko vam se pogled na stvari može promijeniti.

”Kako to da si već stigla?” vratila sam maramu na glavu i namjestilaje. Trebala sam još otići do auta i iznijeti svoje stvari. Nipošto nisam htjelada susjedi vide moju ćelavu glavu. ”Trebala si doći tek sutra.”

Bila sam malčice razočarana što neću imati malo samoće. Kadumirete, svi se stanu okupljati oko vas. Imam dojam da nikad nisam sama.Moje kćeri, otac i majka, susjedi, kolege s posla, svi žele biti uz menedanonoćno. Valjda ne žele da svoje posljednje sate provedem sama. Amožda ni ja to ne želim, ali s vremena na vrijeme htjela bih doći do daha.Možda bih se htjela popiškiti a da mi protom nitko ne kuca na vratakupanice zapitkujući jesam li dobro.

”Rim mi je bio dosadan”, odvratila je Auroras uzdahom kakav sumogli ispustiti samo povlašteni. ”Stigla sam ovamo još u ponedjeljak.”

Dakle, ručnik u kupaonici doista je bio vlažan. Nije bilo jasno zaštodrži ruksak u mojoj staroj sobi, a ne u svojoj, i zašto spava u mom krevetubez plahti, ali ništa je nisam pitala. Usto, bila je ovdje pet dana, a nije bilonijednog dokaza o njezinoj nazočnosti osim vlažnog ručnika i tog malogruksaka. Nije bilo automobila. Tko zna kako je doputovala ovamo?(Vjerojatno je stigla autostopom. Uvijek to radi. Ali još je nijedan luđaknije oteo i zatvorio u bačvu u mračnom podrumu.) Aurora je bogata, no tose na njoj uopće ne vidi. Skitnica je i avanturist. Iznajmljuje skladišta dajoj služe kao studio, spava u hotelima ili na tuđim sofama. Ne vozi


16/223

skupocjene automobile. Rijetko nosi nakit. Nema ni kuću ni stan. Uopćene znam što čini s novcem.

”Rim ti je bio dosadan”, ponovila sam, prišavši prozoru iznad

sudopera da ga otvorim. U kuhinji je bilo vrlo zagušljivo. Pitala sam sekako je boravila ovdje pet dana a da nije otvorila ni jedan prozor iliuključila klimatizacijski uređaj. Ali nisam je o lome pitala. Bila sampreviše zaokupljena njezinom izjavom da je Rim dosadan.

Nikad nisam bila u Rimu, nikad ga neću ni vidjeti. Razgovarale smo otome da otputujemo u Italiju, nas četiri, zajedno, ali to se nikad nijedogodilo. A neće se ni dogoditi, nije li tako? Raširila sam ruke u čudu,pokušavajući je razumjeti. ”Rim ti je bio dosadan?”

”Trebalo mi je malo samoće. Da razmislim. Smišljam novi projekt.”

Kucnula je kažiprstom po sljepoočnici, a potom iskapila pivo. ”Dobila samnarudžbu za umjetnički rad. Ogroman luster. Za Muzej likovnihumjetnosti u Bostonu.” Namreškala je svoj prćasti nos. ”Ili je to moždamuzej u Chicagu. Ne sjećam se što mi je rekla agentica.”

Aurora je svjetski priznata kiparica. Zbilja je faca. Radi s metalom, anjezin je glavni alat oprema za plinsko zavarivanje. Radi u svom studiju uvrućim hlačicama, kožnatoj pregači i maski za zavarivače koja izgledapoput srednjovjekovne sprave za mučenje. Ili poput kakve lude maske zaseksualne igrice. Izrađuje goleme skulpture od različitih metala koje stoje

na ulazima velikih korporacija ili u parkovima. Njezin me rad zadivljuje ipomalo me plaši. Prekrasan je i briljantan, ali odolijeva pokušajimainterpretacije u mojem silnom knjižničarskom mozgu.

”Ovdje si već cijeli tjedan?” upitala sam. ”Trebala si me nazvati. Mia iMaura su s ocem već dva tjedna, a ja sjedim kod kuće. Odgledala samosam sezona Dextera. Mogla sam doći i prije.”

Aurora nije ništa odgovorila. Uvijek je takva. Jednostavno neodgovara na pitanja na koja ne želi odgovoriti. I poklopi slušalicu a da sene pozdravi. Odlazi u krevet a da nikom ne poželi laku noć. Volim misliti

da je to zbog njezine umjetničke, sanjarske naravi, ali moja majka kaže daje to čista nepristojnost. Me znam jesam li već spomenula - moja majka nevoli Auroru. Nikad je nije voljela. Kad nam je bilo šesnaest, Auroru suuhitili zbog toga što je pušila travu u Dunkin’ Donutsu dok smo pile bijelukavu. Nije se čak potrudila ni otići u zahod. Zapalila je džoint za stolom.Majka je stoga odlučila da nije dobro da se družim s njom i pokušala mi jeto zabraniti. Nije joj uspjelo.

Ponovno to radim. Udaljavam se od teme.

”Tek si stigla?” Aurora je otvorila ormarić ispod sudopera u bacila

praznu bocu u kantu. Zazveckale su i druge boce unutra. Sigurno su


17/223

pivske. A vjerojatno je tu i boca džina, ako je Aurora ovdje od ponedjeljka.”Jesu li ti stvari još u autu?” upitala je.

”Da. Možeš li ih donijeti?” Utonula sam u stolicu. Stezalo me u prsima.

Nekoliko sam puta duboko udahnula. ”Donijela sam hrane i vina.Pripremit ću ti večeru”, viknula sam za njom, ali ona je već izašla.

Uskoro je unijela sve stvari. Spremila je namirnice i poredala bocevina na šank pokraj hladnjaka. To je bio naš improvizirani šank, još izvremena kad smo morale ilegalno nabavljati alkohol. Izvadila je i jastukekoje sam ponijela od kuće i crnu torbu s mojim inhalatorom pa ih odnijelau sobu. Otišla je istuširati se u gornju kupaonicu, ali vratila se već za desetminuta. To je bilo brzinsko tuširanje.

Aurora mi nije dopustila da išta radim, osim da otvorim bocu sivog

pinota i natočim nam u čaše. Čavrljale smo dok je pripremala povrće uwoku. U početku smo razgovarale o nevažnim stvarima. Zapravo, ne bihrekla nevažnim. Meni je sada sve važno. Razgovarale smo o temama kojenisu nabijene emocijama. Iako smo najbolje prijateljice, i više od toga,uvijek nam treba malo vremena da se zagrijemo, nakon što se dugo nevidimo.

Aurora nije spominjala moj rak dok je sjeckala povrće. Ni ja ga nisamspominjala. To je bilo ugodno. Gotovo kao da ni nemam rak. Baremnekoliko minuta. Razgovarale smo o mojim kćerima i njihovu uspjehu u

školi. Pokazala sam joj fotografije s njihove proslave male mature koječuvam u svom iPhoneu. Aurora mi je ispričala o portugalskom kiparu skojim je bila u vezi u Rimu. Doznala sam da se zove Fortunato i da imaveliku kitu. To su njezine riječi, ne moje.

Kad je jelo bilo gotovo, iznijele smo tanjure, čaše i bocu vina naprednju verandu (tada smo već bile na drugoj čaši vina). S oceana jedopirao svjež povjetarac, kao i inače. Sjela sam u svoju drvenu ležaljku.Bilo ih je četiri i stajale su poredane na verandi. Moja je bila jarkozelena, aAurorina bijela.

Aurora nam je natočila još vina, a potom smo se obje zavalile u svojeležaljke i uživale u večeri: šparoge, mladi grašak, palmino srce, gljive itikvice, a sve u zgusnutom paprenom umaku.

”Lilly je maloprije poslala poruku. Stiže sutra oko podne”, rekla sam.

”Vozi li sama” - Aurora je vilicom nabola gljivu - ”ili će je on dovesti?”

On je Lillyn muž. U braku su već devet godina, ali Aurori se ne sviđaMatthew. Nije joj se sviđao od početka. Smatra ga uštogljenim i dosadnim.Misli da ograničava Lilly. Da je koči u ostvarenju njezinih potencijala. Neslažem se s njom. Nismo sve slavne, pustolovne umjetnice koje putuju

svijetom i spavaju s Fortunatima. Neke od nas moraju biti knjižničarke,


18/223

policajke i, u Lillynu slučaju, optometričarke. Meni se sviđa Mart. Dobar jeprema Lilly. Mnogo bolji nego što je bio njezin prvi muž.

”Pretpostavljam da vozi sama.” Lilly je živjela u Annapolisu. Ona i

Matt, također optometričar (upoznali su se na simpoziju), ondje imajuordinaciju. ”A Janine stiže sutra nakon posla. Najkasnije u šest, tako kaže.”

Iako smo sve četiri jednako bliske, ja sam administratorica našedružine. Ja sam ta koja nas povezuje SMS-ovima i e-porukama, običnosam ja zadužena za telefonske pozive. Ja sam ta koja stvara planove kadse okupimo. Dogovaram datume dolaska i odlaska s ljetovanja. Pravimrezervacije za večere i rješavam lakše nesuglasice.

Aurora je odložila tanjur i dohvatila čašu. Hranu gotovo nije nidotakla. ”Možemo razgovarati o tome ako želiš. Da otjeramo nelagodu.”

Podignula sam pogled. Nisam znala o čemu govori... na trenutak.Nasmiješila sam se. ”Zbilja si smiješna.”

Aurora me pogledala preko ruba čaše. Nagnula ju je i otpila još vina.Bila je odjevena u usku bijelu majicu na kojoj je pisalo nešto natalijanskom i muške vrećaste hlačice. (Ne znam talijanski. Mogu složiti teknekoliko rečenica na španjolskom i to je sve. Uvijek sam planirala naučititalijanski. Nakon što završim doktorat iz knjižničarstva. Nakon što Mia iMaura malčice narastu. Očito sam predugo odgađala.) Kosa joj je bila jošvlažna od tuširanja, a na licu nije imala ni trunka šminke.

”Želiš li razgovarati o tome?” nastavila je. ”Ne moraš ako nećeš. Sutraćemo ionako morati to pretresti. Ali pomislila sam da bi možda htjela...”

”Treba ti generalna proba? To me pitaš?” Odložila sam tanjur. Mislilasam da sam gladna, ali nakon nekoliko zalogaja više nisam bila. To je bioučinak mog novog lijeka. Aurora je privukla koljena prsima. ”A tko je sadsmiješan?” Zagledala se u pijesak. Doimala se vrlo ozbiljnom.

Zajedno smo promatrale valove kako se kotrljaju jedan za drugim.Dolazila je plima. Prema razini mora na plaži, u odnosu na drvenu ograduu pijesku, pretpostavljala sam da će plima biti najviša za otprilike dva

sata. Napravila sam mentalnu zabilješku. Svoje dane na ovoj plaži brojilasam u plimama i osekama.

Sjećam se jednog ljetovanja u Hatterasu, kad mi je otac pokazao kartuplime i oseke. Bilo mi je devet ili deset. Objasnio mi je kako Mjesec svojomgravitacijskom silom čini da se ocean izdiže, a to se događa i na suprotnojstrani svijeta. Plima i oseka izmijene se svakih dvanaest sati i dvadesetpet minuta. Sutra oko tri sata bit će oseka.

Pogledala sam u Auroru i vidjela da me promatra. I čeka.


19/223

”Ne moramo govoriti o tome”, rekla sam. Ali shvatila sam da zapravoželim razgovarati o tome. Možda mi treba generalna proba. Sutra navečerće biti prvi put da smo se okupile otkad sam službeno primila smrtnupresudu. Prošlog ljeta bile smo još pune nade. Mislile smo kako imam tekblaži slučaj tumora na štitnjači.

Sutra će biti suza. Teći će potoci suza... i zagrljaja... više puta. Moždami je trebalo da ispričam priču bez plakanja. Ovo je bilo još nešto na što sam uvijek mogla računati s Aurorom: ona se neće slomiti i jadikovati.Nisam mogla odrediti je li to zbog toga što je toliko sebična ili zbog togašto je toliko nesebična. Može li čovjek biti i jedno i drugo?

Aurora se naslonila i pripremila za slušanje.

”Nemam ti mnogo reći.” Osjećam se kao da sam ispričala ovu priču

već milijun puta. ”Kad su mi izvadili štitnjaču, mislili smo da ću se riješiti muka. Ali nije bilo tako. Stanice raka doputovale su do mojih pluća”,objasnila sam. Tako su oni rekli. Doputovale. Kao da to nije bio napad.

Na trenutak sam zašutjela. I Aurora je šutjela. Nastavila sam govoriti.”To je rak štitnjače, ali je u mojim plućima. Snimke izgledaju nevjerojatno.Mali vatrometi tumora, pune mi pluća.” Otpila sam gutljaj vina. ”Zbog togaovako teško dišem. Tumori pune mjesta koja bi se trebala puniti kisikom.Nema lijeka. Nema terapije. S vremenom će tumori popuniti cijela mojapluća i onda... i onda će me ubiti”, završila sam kao da govorim o nečemu

što je svakodnevno.”A što je s onim radioaktivnim lijekom koji si uzimala dok ti je rak biona štitnjači?” upitala je.

Odmahnula sam glavom. ”U ovom slučaju ne djeluje. Čini se da sustanice raka štitnjače vrlo zeznute. Znaju se transformirati, tako nekako.Još uvijek to ne razumijem u potpunosti.” Podignula sam ruku i pustila dapadne. ”Stanice raka su drukčije sada kad su mi u plućima. Zračenje ih nemože detektirati i ubiti.”

”Vražje stanice”, promrmljala je Aurora.

Nasmiješila sam se.”I što sad?”

”Sada se liječnici trude da mi olakšaju smrt.” Uzdahnula sam,gledajući u svoju praznu čašu. Aurora mi je natočila još vina. Oboje smošutjele. To je bilo još nešto što sam voljela kod nje. Nije imala potrebuneprestano govoriti.

Vrtjela sam čašu i promatrala plimni bazen što ga je stvaralo vino.Nast avila sam ga pijuckati. Čekala sam iduće pitanje - koliko ti je još


20/223

preostalo? Koliko ćeš još živjeti? Koliko još do trenutka kad budem moralapronaći haljinu za tvoj sprovod?

Ali Aurora nije ništa pitala. Samo je promatrala ocean. Vjerojatno je

već imala prikladnu crnu haljinu.Duboko sam udahnula i opustila se u ležaljci. Sunce neće zaći još ciosat, ali već je zapalo daleko iza nas i nebo je bilo tamnije.

Nakon nekog vremena, koje se činilo vrlo dugim, Aurora je rekla: ”Jabih ga uzela od tebe, da mogu.” Ponovno je utihnula. ”Tvoj rak.”

Zapeklo me pod vjeđama. Nisam osoba koja će se lako rasplakati. Većsam isplakala sve suze koje sam imala, tako kažem ljudima. Kao da smorođeni s određenim brojem suza u svojim očima, isto kao što je određen ibroj jajašaca u jajnicima. A možda nisam htjela zaplakati jer sam se bojala

da neću moći prestati ako sada počnem. Nisam htjela proživjeti ostataksvojih dana, koliko god ih je bilo, u suzama.

”Umrla bih umjesto tebe”, rekla je Aurora. ”Zbilja bih to učinila.Voljela bih da to mogu”, dodala je tiho.

”Znam.”

I moja je majka to rekla kad je doznala da je bolest u terminalnoj fazi.Isplakala je more suza. Rekla je kako nije pošteno što je ona stara ibeskorisna, a ja sam još mlada i imam djecu koju treba odgajati. No uAurorinu je glasu nešto bilo drukčije dok mi je ovo govorila. Bilo je kaoda... kao da je i više nego spremna umrijeti, kao da... ne znam... kao da tozbilja želi. Što mi nije imalo smisla. Vodila je savršen život: bila je slavna,bogata... A tu je bio i Fortunato i njegova kita.

Shvatila sam da umišljam. To je vjerojatno zbog vina. Vrtjelo mi se uglavi. Spoj vina i lijekova. Nipošto nisam smjela popiti tri čaše.

Pogledala sam Auroru. Izgledala je tako tužno.

Ovo mi je bilo nešto najteže vezano uz rak. Osjećala sam se kao daneprestano rastužujem ljude. Kao da im nanosim bol. Ja moram umrijeti, a

oni - osobe koje volim - moraju ostati ovdje. Moraju nositi moju smrt sasobom još mnogo godina.

”Nisam... nisam nikome ovo rekla”, začula sam samu sebe kakogovorim. ”Sudjelujem u testiranju jednog lijeka.”

Aurora se ponovno okrenula prema meni.

”Na Sveučilištu u Pennsylvaniji.” Odložila sam čašu. ”Nadaju se da ćelijek usporiti rast tumorskih stanica. Možda bi čak mogao smanjitiveličinu tumora.”

Aurora je spustila noge sa ležaljke, ustala i dala mi znak da pričekam.


21/223

Vratila se za dvije minute s još jednom bocom vina i otvaračem. ”Jesuli liječnici dosad imali uspjeha s tim lijekom?”

Odmahnula sam glavom. ”To je tek testiranje lijeka, što znači da

liječnici pucaju naslijepo i trebaju im pokusni kunići.” Zastala sam.”Dobro, nije baš tako. Cijeli proces stvaranja lijeka i dobivanja odobrenjaAgencije za hranu i lijekove vrlo je složen i traje godinama. Postoje nekidokazi - vjerojatno dobiveni na štakorima - da bi lijek koji uzimam mogaoimati učinak na ovaj tip širenja tumorskih stanica.”

”Dakle, moglo bi djelovati?” upitala je Aurora.

”Jednoga dana. Nekome. Znam da je prekasno za mene, ali pristalasam na sudjelovanje u toj studiji jer mi se sviđa pomisao da moždapomažem nekome u budućnosti.”

”Zašto nisi nikome rekla?” upitala je dok je skidala omot s čepa boce. ”Ne mogu.”

Čekala je da nastavim.

”Ništa drugo nije upalilo, Aurora. Neće upaliti ni ovo. To je samotestiranje lijeka, a ne rješenje mog problema.” Odmahnula sam glavom.”Ne mogu ti reći koliko sam drugih mišljenja potražila, koliko samonkologa posjetila. Ne mogu to učiniti svojim roditeljima, svojim kćerima.Ne mogu to učiniti Lilly i Janine. Ne mogu im dati nadu kad nade nema.”

Aurora je pridržala bocu između golih bedara i upotrijebilanajobičniji plastični otvarač - kakav se kupi na blagajni u trgovinialkoholnih pića i nosi u torbici. Povukla ga je nagore i boca se otvorila uzsladak zvuk iskakanja plutenog čepa. ”Ali ne smeta li uništili moju nadu?”

”Oprosti.” Zurila sam u svoje dlanove u krilu. ”Ti si ta koja je snažna.Koja je hrabra. Valjda sam... trebala nekome reći, a znam da ti nećeš... tinećeš poludjeti i početi planirati moj pedeseti rođendan.”

Podignula je bocu kako bi natočila još vina.

Prekrila sam čašu dlanom. Dosta sam popila. ”Oprosti”, ponovno sam

rekla. Sad sam se osjećala loše. ”Nisam htjela istresti ovo na tebe... Molimte, nemoj im reći. Nemoj reći Janine i Lilly. Ni mojim djevojčicama.”

”Znaš da neću.”

”Znam.” Promatrala sam je kako toči sebi još jednu punu čašu vina. Aovo su bile velike čaše. One bez stalka. ”Ti si dobra u čuvanju tajni. Nikadnikome nisi rekla da sam se ljubila s Kandy Delacroix na proslavi njezinašesnaestog rođendana.”

Aurora se vragolasto nasmiješila. ”To je zato što sam se i ja ljubila snjom te večeri.”


22/223

Nasmijala sam se. Snažno i glasno. To je bio smijeh koji se probija izdubine trbuha. Ne znam zašto me to tako nasmijalo, ali jest. Bilo nam ješesnaest. Nismo bile lezbijke, samo smo istraživale svoju seksualnost. Isvoje granice u piću. Pitam se je li se koja od mojih kćeri ikad ljubila sdjevojkom. Znam da ih to nikad neću moći upitati. Dobro se slažemo, zajednu umiruću majku i njezine kćeri, ali postoje granice koje nikadnećemo preći. Pitati ih jesu li se ikad ljubile s djevojkom značilo biprelaženje tih granica.

Smijala sam se sve dok mi suze nisu potekle na oči. ”Odmah sevraćam”, rekla sam ustajući s ležaljke. Morala sam na zahod.

”Mogle bismo prošetati plažom?” Aurora me ponovno promatralasvojim tamnim očima.

”To mora biti kratka šetnja. Možda samo do mora. Nisam baš nekašetačica ovih dana.”

Aurora je ustala, s čašom u ruci. Već je popila pola. ”Nosit ću te. Akose umoriš.”

Nasmiješila sam se, oslonivši dlan na kvaku. ”Znam.”


23/223

2

Aurora

Ona umire. Zamah. Uron.

Ona doista umire. Zamah. Uron.

Vidjela sam to. Zamah. Uron.

Njezina ćelava glava. Zamah. Uron.

Podignula sam glavu da duboko udahnem. Slani, ionizirani zrak napuniomi je pluća.

Ponovno sam zaronila u hladni ocean.Ali to nije zbog njezine kose. Zamah. Uron.

To joj se vidjelo u očima. Zamah. Uron.

McKenzie doista umire. Zamah. Uron.

Ponovno sam udahnula.

Moji zamasi uvijek su kratki kad tek uđem u more. Češće plivamkraul nego prsno, ali noćas sam osjećala da mi treba prsno.

Polako sam pronašla svoj ritam. Ritam disanja. Klizila sam tamnim

oceanom, pod mračnim nebom. Plivala sam petnaestak metara od obale.Nevidljiva u noći. Sviđala mi se nevidljivost.

McKenzie će umrijeti. Ta mi je misao izašla iz glave i smjestila se namoja ramena. Plivala sam sve dalje, sve brže, ali misao je i dalje bila tu.

Jebote. McKenzie će doista umrijeti.

A kako ću ja onda živjeti?

Na trenutak sam pustila da me preplave emocije, poput morske vode.I bol. I strah. Tuga toliko duboka da nisam mogla disati. Ali ti osjećaji bilisu ovdje tek trenutak, a potom su otišli.

Više nisu bili moji. Nestali su u dubinama.

Svi će jednom umrijeti, rekla sam samoj sebi. I ja ću umrijeti.

Zatvorila sam oči. Klizila sam kroz vodu. Osjećala sam sol u ustima.Sol mi je nagrizala oči, iako sam imala naočale. Zamah. Uron. Zamah. Uron.

I ponovno sam to učinila.

Zaplivala sam još brže. Podizala sam se i spuštala, jurila sam hladnimplavetnilom u mraku. Ocean je bio jedino mjesto na kojemu sam istinskimogla misliti.


24/223

Skočila sam s jahte u Venecijanskoj laguni. To je bilo prilično hrabro.Čak i za mene. Trebalo je plivati dva kilometra do obale. Što ne bi biloništa strašno da nisam bila pijana i neispavana. I možda sam potegnulamalo kokaina. Ni sad nisam sigurna. Bilo je pravo čudo da sam doplivalado obale, a da me nije dohvatio propeler kakva broda.

Pitam se što su Fortunato i njegov brat pomislili. Kad su se vratili ukabinu u crnim kožnatim hlačama i maskama. Kad su vidjeli da me nema.

Nema me u kupaonici. Nema me na palubi. Nestala. Nestala prekoograde. U tamno, svilenkasto more.

Nasmijala sam se na tu pomisao pa sam se zagrcnula i pljunula.Poremetila sam ritani plivanja. Ali odmah sam nastavila.

Mogla sam umrijeti te noći. Mogla sam umrijeti u toj prljavoj vodi.

Bog zna što je bilo ispod površine. Morski psi, vjerojatno.Ali nisam mogla ostati na toj jahti. Ne pokraj ljudskih morskih pasa.

Bili su previše drogirani. Pustila sam da stvari izmaknu kontroli.Perverzije u seksu su jedno. A ono što su oni htjeli bilo je nešto posvedrugo.

Mogla sam umrijeti na tom brodu. Činilo se mudrijim okušati sudbinus morskim psima i brodskim propelerima.

McKenzie će umrijeti.

Da sam umrla na tom brodu, bi li onda McKenzie živjela? Zamah. Uron. Zamah. Uron.

Neprestano sam ponavljala te pokrete.

Pitala sam se koliko sam daleko otplivala. Koliko je vremena prošlo.McKenzie će se naljutiti ako se probudi i otkrije da sam izašla usred noći.Možda će se čak i prestrašiti.

Ali ona zna da ja moram plivati. Moram plivati ili ću umrijeti.


25/223

3

McKenzie

Moj jednodijelni kupaći kostim (tamnoplavi - zbilja sam se raspojasalapretprošlo ljeto kad sam kupila plavi umjesto crnog) malčice mi seobjesio na stražnjici i grudima, ali svejedno sam ga obukla. Nemam drugi.

Navukla sam svoju bejzbolsku kapu s natpisom ”University ofDelaware” i pomislila da bih možda trebala kupiti novi kostim. U AlbanyBeachu postoji niz butika i trgovina kupaćim kostimima. Ondje je i lijepašetnica, manja od one u Rehoboth Beachu, ali bilo bi zabavno otići u

kupnju ovih dana. Nas četiri zajedno, kao nekada. No to bi bilo bacanjenovca, zar ne? Uvijek sam kupovala dobru odjeću s namjerom da mipotraje godinama. Ali u posljednje vrijeme više ne kupujem odjeću.

Bilo je deset i četrdeset kad sam ušla u kuhinju. Spavala sam duženego inače. Imala sam ružnu noć. Aurora i ja pošle smo u krevet tek ujedan. A potom, kao svake noći, u tri sata oglasila se moja budilica jer je tobilo vrijeme kad pijem svoj probni lijek. Taj se lijek uzima na prazanželudac, barem jedan sat nakon jela, a nakon toga se još barem jedan satne smije ništa jesti. Dvije doze, svakih dvanaest sati. Nije mi trebalo dugo

da ponovno usnem nakon što sam popila te bež tabletice bezopasnaizgleda, ali probudila sam se sat poslije. Osjećala sam se kao da sam popilatri boce vina, a ne tri čaše. Imala sam dojam da se krevet okreće svombrzinom. Preplavili su me valovi mučnine. Nisam povratila, što je bilolijepo iznenađenje. Ali mučnina je bila prestrašna. Bilo mi je toliko loše dasam pomislila kako bih sigurno bila preslaba da zaplivam odem li u more(točnije, dovučeni li se do mora). Jednostavno bih mogla pustiti da mitijelo potone...

Moja majka bila bi izvan sebe da primi takav poziv.

Nikad to ne bih učinila, naravno. Nisam imala samoubilačke porive.Rak će me ubiti, ali borit ću se do posljednjeg daha. Do svoje posljednječaše vina. Do posljednjeg osmijeha na licima mojih. Do posljednjihzagrljaja mojih prijateljica. Da su mi barem one sestre, umjesto onog tipakojeg sam dobila za brata.

Na šanku me čekala svježe skuhana kava. Aurora. Kava je mirisalabožanstveno. Tamno pržena. Samljela ju je jutros; mlinac je još stajao napultu, okružen smeđim zrncima. Ali nisam se usuđivala popiti šalicu kave.Ne smijem je popiti na prazan želudac. Trebao mi je čaj, mnogo vrućeg,

slatkog čaja. Ulila sam vodu u čajnik, sjela za šank i čekala da zapišti.


26/223

Pitala sam se gdje je Aurora. Nije bila ni u kući ni na verandi.Potražila sam je čim sam se probudila. Možda je otišla na jutarnjeplivanje. Ili je otišla autostopom u Mexico City. Kako god bilo, nije ostavilaporuku.

Ja nikad ne bih otišla iz kuće, a da ne ostavim poruku. Možda je tozato što sam majka.

Čajnik je zapištao. Izvadila sam vrećicu iz kutije koju sam donijela odkuće. Barry’s Irish Breakfast. Nasmiješila sam se. Janine mi je poslalačetiri pakiranja ovog čaja. Znala je koliko volim jutarnji čaj.

”Mama, javi se. Mama, javi se”, oglasio se moj telefon.

Moje kćeri postavile su sve zvukove zvona.

Pogledala sam zaslon. Za obje kćeri bio je isti zvuk zvona. Zaslon je

prikazivao Miju kako mi plazi jezik. ”Hej”, javila sam se.”Hej.”

”Koji vam je plan za danas, Mia?”

”Ovdje Maura.”

Zakolutala sam očima. ”Rekla sam vam da mi ne smijete to raditi.Znate da ne razlikujem vaše glasove preko telefona. Telefon mi kaže dazove Mia. Očekivala sam Miju.”

”Ne znam gdje mi je telefon”, odvratila je Maura.

Žlicom sam gurkala vrećicu čaja u šalicu. Šalica je bila u oblikuraskošnog ženskog torza, u vrućem ružičastom bikiniju. To nije bila mojaomiljena šalica (sve četiri imamo svoje omiljene šalice), ali ta mi je bilanajbliže kad sam otvorila ormarić.

”Upozorila sam te. Neću davati novac za novi telefon”, rekla sam joj.Promijenila je dva telefona od Božića. Ali lagala sam, naravno. Ako jojtreba novi iPhone, kupit ću ga još danas. Novi Maserati? Evo, stiže.Prioritet majke koja umire - razmaziti kćeri.

”Negdje je na katu”, Maura je rekla nehajno. ”Ili je kod Sondrc. Jeste lise okupile? Je li teta Aurora već stigla?” Moje kćeri, a osobito Maura,obožavale su Auroru. Znam da je Maura potajno priželjkivala da im jeAurora majka, a ne ja. Aurora je bila lijepa i kul. Slala im je prave darove:igračke iz trgovine FAO Schwarz dok su bile mlađe, a danas im šaljetalijanske torbice i cipele. I ona nikad neće dobiti rak i umrijeti. ”Aurora jestigla, ali trenutačno nije u kući. Lilly stiže uskoro, a Janine će doćivečeras. Kad ćete doći ovamo da ih pozdravite?”

”Mia! Mama zove. Hoćeš li razgovarati s njom?” povikala je mojadraga kći.


27/223

Morala sam odmaknuti telefon od uha.

”Ne znam”, odgovorila je Maura, vrativši se razgovoru sa mnom.”Danas, u subotu i nedjelju radim do dvadeset dva sala. Danas idemo u

posjet Sondri. Mogle bismo doći u ponedjeljak ili utorak.””Pazi li vaš otac na to da budete u krevetu na vrijeme?” Izvadila samčajnu vrećicu iz šalice. Dodala sam šećera, ali ne i mlijeka. Otkad uzimamprobni lijek, ne smijem konzumirati mliječne proizvode. Naime, mliječnobi mi odmah izazvalo povraćanje.

”Naravno da smo u krevetu na vrijeme”, odvratila je svojim posebnoumilnim glasom.

Laže. Dobro sam znala da laže, ali što sad tu mogu? Uskoro će imJared bili jedini roditelj. Morala sam mu vjerovati.

Na trenutak sam zatvorila oči jer sam stajala preblizu onoj provaliji.Ljuljala sam se na samom rubu emocionalne crne rupe koju prečestoposjećujem.

Ne smiješ misliti na to, govorila sam samoj sebi. Ponavljala sam svojumantru. Ne smiješ misliti na to.

Ne smijem dopustiti da moje posljednje misli budu ispunjene brigom.Mia i Maura će biti dobro. Odgajala sam ih sedamnaest godina. Mogla samim vjerovah, unatoč tome što nisam imala povjerenja u njihova ništavnogoca. Kako da imam povjerenja u čovjeka koji svoje dijete nazovebreskvica?

”Hej, mama. Zabavljaš se?” sada se javila i Mia. To sam znala samozato što sam čula kako uzima sestri telefon iz ruke, istodobnoprigovarajući što je nestalo krem sira za njezina peciva.

”Hej, dušo. Da, zabavljam se.” Uzela sam šalicu i otišla u dnevniboravak. ”Trenutačno smo samo Aurora i ja ovdje, ali Lilly i Janine će doćitijekom dana.”

”Hoće li teta Janine dovesti Fritza?”

Fritz je Janinein njemački ovčar. Mia obožava životinje. Objeobožavaju životinje. No Mia želi postat i veterinarka. A Maurin je san, pak,postati žena košarkaša NBA lige. Ne moram ni govoriti da me malčicezabrinjava njezin odabir karijere.

”Mislim da hoće.”

”Ali Betsy neće doći?”

”Ne, Betsy neće doći”, ponovila sam. Betsy je bila Janineina partnericapunih pet godina. Prekinule su vezu prošlog ljeta, nakon čega su sepomirile pa ponovno prekinule. Ovaj put zauvijek. Barem tako mislim.


28/223

”Pretpostavljam da je zbilja gotovo. Šteta”, rekla je Mia. ”Voljela samBetsy. Mislim da je bila dobra za tetu Janine. Nasmijavala ju je. Teta Janinese ne smije dovoljno.”

Izašla sam na verandu držeći šalicu u ruci. ”I ja sam je voljela.””Je li ti Maura ispričala o tipu kojeg je sinoć upoznala? Viktor”, rekla jeglasno, očito zato da naljuti sestru.

”Rekla sam ti da nikome ništa ne govoriš!” začula sam Ma uru kakoviče.

”On je Rus koji je nedavno počeo raditi s nama u pizzeriji. Viktor”,ponovila je Mia, oponašajući ruski naglasak.

Kliznula sam u svoju zelenu ležaljku i odložila šalicu na rukohvat.Obožavam takve trenutke sa svojim kćerima. Stalno razmišljam o tome

koliko će mi to nedostajati. Ili mi neće nedostajati? Kako ću znati kad ćubiti mrtva? Koga bih mogla pitati?

”Ako ćemo ići na plažu, onda krenimo”, Mia je doviknula sestri, apotom me pozdravila. ”Moram ići, mama. Čujemo se sutra.”

”Želim vam ugodan dan. Ne zaboravite se namazati kremom zasunce”, rekla sam joj. ”Reci i sestri da se namaže.”

”Bok. Volim te.”

”Volim te!” oglasila se i Maura.

”I ja vas volim.” Čvrsto sam stiskala telefon. ”Jako vas volim.” Glas mije drhtao. Srećom, Mia je već poklopila. Nije čula očaj u mojem glasu.

Sjedila sam na verandi i pila čaj. Nije bilo ni traga ni glasa Aurori pasam otišla u svoju jezivu sobu po knjigu. Ponijela sam punu torbu knjiga.U godinu i pol otkad sam primila dijagnozu, trudim se pametnije birati štoću čitati. Pa ja sam knjižničarka. Trebala bih čitati klasike. Zabranjeneknjige. Djela koja su ostavila trag u svijetu. Na internetu se čak možepronaći popis knjiga koje čovjek mora pročitati prije nego što umre.

Već sam bila položila ruku na Moby Dicka, kad mi je za oko zapeo

ljubavni roman s temom amiškog života. Oklijevala sam, ali na kraju samodabrala to mršavo, meko izdanje umjesto debele knjižurine. Osjećalasam se ugodno i vragolasto ostavivši Melvillea na polici.

Skuhala sam si još jednu šalicu čaja, dohvatila ručnik iz košare što jestajala u dnevnoj sobi i vratila se na verandu u svoju ležaljku. Ručnik jemirisao na vlagu. Treba ubaciti cijelu košaru ručnika u perilicu za rublje.Ali to neću učiniti sada. U ovom trenutku svoju ograničenu zalihu energiježelim potrošiti drukčije.

U posljednje vrijeme u svojem svakodnevnom životu odlučujem štoje vrijedno mojega fizičkog i emocionalnog truda, a što nije. Ljudi su


29/223

vrijedni moje energije: moja obitelj, prijatelji, pa čak i ona gospođa kojaradi u pošti. Stvarima obično ne pridajem važnost.

Raširila sam plavo-bijeli ručnik - prepun mrlja od losiona za sunčanje

- preko svoje ležaljke i sjela. Kad sam otvorila korice knjige, pomislila samkako bi bilo dobro otići do plaže. Ali ta udaljenost od sedamdeset petmetara odavde se činila kao sedamdeset pet kilometara. Umorilo me ovonaporno jutro. Točnije, vjerojatno me umorila jučerašnja vožnja ovamo.Uzbuđenje što sam ponovno vidjela Auroru. Umorila me sinoćnja šetnjado mora. Dugačak put natrag do kuće i korača nje kroz pijesak.

Htjela sam zatvoriti oči i samo uživati u toplini sunca. Ali bojala samse zatvoriti oči. Bojala sam se da ću zaspati i potratiti jutro. Jutro koje višenikad neću moći vratiti. Stoga sam nastavila promatrati sunce kako se

presijava površinom oceana, a nakon toga sam pročitala prvu stranicu. Nisam podigla pogled s knjige sve dok nisam začula zvuk automobila.Bila sam previše zaokupljena zbivanjima u životu sestara Yoder iz okrugaKent. Obožavala sam ciklus romana o sestrama Yoder, djelomice zato štose radnja zbiva u Delawareu, a ponajviše zato što me jednostavni životiamiških obitelji odvode daleko od mog života, koji nije bio nimalojednostavan. Nijedna od sestara Yoder ne umire od raka. Barem nezasada.

Odložila sam knjigu i zaputila se niz stube. Koračala sam uskim

puteljkom koji je vodio uz bok kuće prema stražnjem dijelu gdje smoobično parkirale automobile. Spazila sam Lillyn automobil pa sam,namjestivši kapu, požurila k njoj, u nadi da ću je iznenaditi.

Ali nije se ona iznenadila, nego ja.

Lilly me ugledala i široko se nasmiješila. Lijepa je, naša Lilly. Moždanije lijepa prema konvencionalnim mjerilima ljepote, ali ima nevjerojatnukarizmu. Za njom se okreću glave kamo god pođe. Majka joj je Japanka, aotac Somalijac, ima prekrasnu preplanulu kožu, crnu kosu i izrazito crneoči. Uvijek sam mislila da izgleda poput niže i zdravije verzije

supermodela Iman.”McKenzie!” Otvorila je vrata svog Mercedesa i pojavila se dražesna,

cvjetna haljina i trbuščić.

Golemi trbuščić!

Zaustavila sam se tako naglo da sam zamalo pala. Zurila sam u nju, nemogavši povjerovati u to što vidim. Posve sam ostala bez teksta, što mi sevrlo rijetko događalo.

Lilly je pomilovala svoj trbuščić, a kad sam je pogledala u oči, vidjelasam da je na rubu suza.


30/223

”Trudna si”, rekla sam, iako sam znala da ta rečenica zvuči glupo jerje očito da je trudna. Ali, svejedno sam je izgovorila.

”Trudna sam”, ponovila je.

Raširila sam ruke prema njoj pa sam je dugo i čvrsto grlila, uživajućišto osjetim njezin čvrsti, okrugli trbuh uz svoje koščate kukove. Prisjetilasam se svog trbuščića i osjećaja koji me pratio dok sam u sebi nosila život.Dok sam je grlila, pokušavala sam osjetiti taj život, život koji će senastaviti ne samo nakon mene nego i nakon Lilly.

Vjerojatno je već u šestom mjesecu.

Konačno sam progovorila. ”Lilly, tako sam sretna zbog tebe.” Ruke sujoj bile tople i sigurne. Mirisala je na gardenije. Počela je nositi taj parfemjoš davno, kad sam mislila da je premlada za takav miris. Danas, kad god

osjetim miris gardenija, sjetim se Lilly.Uživala sam u njezinu zagrljaju još nekoliko trenutaka, a potom sam

se odmaknula i uhvatila je za ruku. Još nisam bila spremna pustiti je.”Zašto mi nisi rekla? Pa vidjele smo se nedavno, koliko je prošlo? Mjesecdana? Šest tjedana?”

Lilly je spustila naočale bijelih okvira s glave na nos. ”Ne znam kakonisi primijetila. Već sam tada prestala nositi svoju uobičajenu odjeću iprekrivati trbuh tunikama i vrećastim jaknama. Ali zbilja je iskočio prijedva tjedna. Sad više nema šanse da ga sakrijem.” Nasmijala se i

pomilovala trbuščić. ”Ne znam kako one djevojke na reality TV-u moguroditi a da nisu prije znale da su trudne. Ja se osjećam kao da samprogutala lubenicu.”

Lilly je bila brbljavica. Osobito kad je nervozna... ili tužna, ili sretna.Lilly je oduvijek voljela pričati. Uvijek je bila u kazni u školi zbogbrbljanja. Naravno, i jedna od nas zaradila bi kaznu jer je uvijek brbljala snama.

Pogledala sam joj u oči. Malko sam se razočarala što nisam znala da jetrudna. Bilo je dana kad sam se osjećala jako loše. Bilo je dana kad bi mi

sigurno dobro došla lijepa vijest zbog koje bih se mogla veseliti. Lilly većgodinama pokušava zatrudnjeti. Najprije s mužem broj jedan, a sada i smužem broj dva. (Ovo je vjerojatno zazvučalo kao nešto iz TV kviza.)Imala je sindrom policističnih jajnika. Imala je pet spontanih pobačaja.Bila sam uvjerena da ona i njezin muž razmišljaju o posvajanju.

”Zašto mi nisi rekla?” Nisam htjela da ispadne da prigovaram, alizazvučalo je tako.

Lilly mi je uputila izraz pun isprike. ”Nisam te htjela zabrinjavati,valjda. Nisam htjela ništa govoriti dok ne budem sigurna.” Pogledala me


31/223

je, a oči su joj bile još suzne. ”Oprosti, McKenzie. Nisam te htjelapovrijediti.” Stisnula mi je ruku. ”Samo sam... htjela sam te zaštititi.”

Izvukla sam svoju ruku iz njezine i zagladila joj haljinu preko

trbuščića. Zurila sam u taj trbuščić, u to čudo. ”Je li dječak ili djevojčica?””Ne znamo.” Odmahnula je glavom i nasmijala se. Bila je sva ozarena.”Želimo da to bude iznenađenje.”

Milovala sam joj trbuščić. Nisam se mogla prestati diviti toj čaroliji.Dijete. U četrdeset prvoj godini. Naša će Lilly roditi dijete. Naime, dosadsam ja bila jedina koja je dobila djecu. Odmah sam osjetila uzbuđenje štoću biti povezana s Lilly na ovaj način. Obje smo majke. Na trenutak su miglavom prostrujale misli o svemu što će se zbivati dalje: posjet bolnici kadLilly rodi, odlasci na dječje rođendanske proslave, uspoređivanje njezinih

iskustava s onima koji sam ja doživjela prije mnogo godina. I tada sam se sjetila. Hoću li uopće poživjeti do djetetova rođenja? Što

ako mi iznenada bude gore?

”Kad ti je termin?” upitala sam je, odagnavši samosažaljenje.Sažalijevat ću se poslije, kad budem sama i kad budem mogla sakriti svojesramotne misli.

”U dvadeset sedmom sam tjednu. Skoro sedam mjeseci. Četvrtilistopada.”

Četvrti listopada, izdržat ću do tada. Sada čak nisam imala tolikihproblema s disanjem. Moram izdržati do Lillyna termina.

”Daj da ti pomognem nositi stvari”, rekla sam.

Uputila mi je svoj tipičan pogled. ”Ti ne bi smjela išta nositi. Trebašštedjeti energiju da ozdraviš.”

Lilly nije razumjela činjenicu da ja umirem. Ili je odbijala razumjeti.Nisam znala točno. Otkad sam primila dijagnozu, ona je optimistična. Čaki kad laboratorijski rezultati, biopsija pluća i konzultacije sa specijalistimanisu bile nimalo optimistične. Pokušavala sam razgovarati s njom o tome,

o svojim šansama da preživim. Ili o nedostatku šansi. Ali ona ne želislušati. A ako ću biti iskrena sama sa sobom, moram priznati da uposljednje vrijeme nisam bila posve otvorena s informacijama. Osjećamkrivnju. Osjećam krivnju zbog toga što ću je razočarati. Uglavnom, dobrastrana toga što misli da neću umrijeti jest to što se ni ne ponaša tako. Pazina mene kao da sam bolesna, ali ne na način kao da sam osuđena na smrt.

Jasno, morat ću razgovarati s njom o tome. Morat će shvatiti. Alinisam to htjela. Rasplakat ću je. Jecat će. Aurora i ja smo govorile o tomesinoć. Aurora je rekla da moram objasniti Lilly. Rekla je da ne mogu


32/223


33/223

”]a sam donijela nešto hrane.” Odložila sam njezinu torbu na šank isjela na najbližu stolicu. ”Mogle bismo smisliti što ćemo kuhati ovih danapa možemo skupa na tržnicu. Sutra, možda.”

Otvorila je hladnjak. ”Ima li novosti vezanih za tužbu protiv Janine.Poslala mi je e-poruku početkom tjedna, ali nije ništa spomenula.”

Slegnula sam ramenima. ”Dopušteno joj je da se vrati na posao.Mislim da neće biti ništa od toga.”

”To zbilja nije bilo pošteno. Stereotipi o nasilnoj policiji...”

Htjela sam joj reći da stereotipi gotovo uvijek nastaju s razlogom, alisuzdržala sam se. Lilly vjeruje u ono najbolje u nama, čak i onda kad to nezaslužujemo.

Lilly je izvadila komad mozzarelle i teglicu pesta. ”Donijela si svježe

rajčice?””Da, ravno s tržnice.” Pokazala sam prstom na drvenu zdjelu pokraj

sudopera. Aurora je unutra stavila breskve, banane i rajčice, još sinoć, dokje pripremala večeru. Nisam rekla Lilly da nisam zapravo išla na tržnicu.Rajčice mi je donio moj susjed u Newarku. Ta sitna pojedinost neće jojništa značiti, a meni je predstavljala još jednu rupu u mojemu oklopu.”Kruh je u vitrini.”

”Zbilja se nadam da je ovo kraj priče. To s Janine. Matt je pročitao unovinama da postoje i videosnimke.” Uzela je kruh i ostale sastojke pasjela za šank nasuprot meni. ”Znaš, ono što su snimili svjedoci na plažimobitelima.” Izvadila je dva tanjura, jedan boje lavande, a drugi žuti, papočela pripremati sendviče. Nije me pitala želim li sendvič. Lilly jeoduvijek bila majčinski tip. Svima nam je bila majka. ”Koja bi se žena uosmom mjesecu trudnoće upustila u svađu na plaži?”

Nasmiješila sam se zbog njezine naivnosti. ”Ona koja se sukobljava spolicijom?”

”Ali optužiti Janine za policijsku brutalnost...” Odmahnula je glavom.Njezina duga kosa bila je čvrsto svezana u konjski rep pa se njihala amo-tamo. ”To je doista ludo.”

”To su luda vremena”, rekla sam. ”Uvjerena sam da ta žena samohoće izvući novac. A vjerujem da Janineina obiteljska prošlost nećenimalo pomoći.”

Lilly je rezala rajčicu. ”Misliš? To je bilo davno. I Buddy nije radio udržavnoj policiji. Bio je tek lokalni policajac.”

”Ali bio je policajac.” Te je noći bio na neplaćenom dopustu. Čekao jesuđenje zbog pokušaja ubojstva mladog Afroamerikanca kojega je zamalo

pretukao na smrt; slučaj je zatvoren nakon što je umro. Tijekom ovih


34/223

godina često sam se pitala što se dogodilo s Lenardom Mooreom. Je liimao sretan život? Je li možda postao učitelj? Ili se prepustio kriminalu? Jeli uopće još živ?

”Čips?” vedro je upitala Lilly, držeći u ruci vrećicu čipsa Old Bay. ”Bolje ti je da ga sakriješ od Janine ili ga više neće biti.” To je starašala koja nije bila baš tako smiješna, ali obje smo se nasmijale, a ja sampoželjela da Lillyn smijeh potraje zauvijek.


35/223

4

Janine

Parkirala sam iza Lillyna otmjenog Mercedesa, ali još nisam ugasila motorsvoga Cherokeeja. Samo sam sjedila. Čvrsto sam držala volan. Zurila samu tu kuću kroz stakla sunčanih naočala. Sjedila sam ondje toliko dugo daje Fritz gurnuo njušku između sjedala i gurkao me.

”Prestani. Dah ti smrdi kao guzica”, rekla sam njemačkom ovčarukojeg sam platila više nego što neki ljudi plaćaju da bi posvojili dijete.Kupila sam ga u Njemačkoj, od svjetski poznata uzgajivača. Doputovao je

avionom u Ameriku dok je još bio štene. Sama sam ga dresirala. On jesavršena vrsta: snažna i energična. On je moj najbolji prijatelj. NakonMack, Aurore i Lilly.

Kad mi je ta misao prošla glavom, shvatila sam da još ne znam gdje seuklapa Chris. Je li to ljubav ili samo požuda? Još nisam sigurna. Ako je toljubav, što sad? Hoću li se vratiti i potruditi se da uspije? Jesam li pobjeglaprije nego što zaribam, kao što sam zaribala sve svoje veze dosad?

Toliko je toga o čemu moram razmisliti. Toliko da katkad poželimrukama stisnuti sljepoočnice i izbiti sve to iz svoje glave.

Na moju zapovijed, Fritz se vratio na stražnje sjedalo. Nastavio mepromatrati. Nagnuo je glavu onako kako inače čine psi kad misle da nepratite što oni govore. Ali ja sam znala što mi moj pas govori. Davao mi jedopuštenje. Govorio mi je da nema ničega lošeg u tome da ubacim urikverc i odem. Odem kući. Živimo tek osam kilometara odavde, u jednojkući u nizu. Chris će biti ondje.

Fritz je znao da mrzim ovo mjesto. Mrzila sam ga iz dna duše. Alineprestano sam se vraćala ovamo. Zašto sam se vraćala?

Chris ima psihološku teoriju. Chris ima psihološku teoriju o svemu.

Jer je po struci psiholog. U početku naše veze mislila sam da je toseksi. Jutros, za doručkom, u razgovoru o mojem dolasku ovamo iosjećajima koji će se pojaviti s tim... nije bilo nimalo seksi.

Biti ovdje sada... Bilo je gore nego inače. Zašto je bilo gore? Zato štoMcKenzie umire?

Ne, to je bilo prejednostavno objašnjenje. Nešto je drugo u pitanju.Nešto što nam je spremila ova prokleta kuća.


36/223

Dovraga! Udarila sam dlanovima o volan. Fritz se nije ni trznuo.Mrzila sam ovaj osjećaj. Mrzila sam činjenicu što Buddy ovako djeluje namene punih dvadeset osam godina poslije svega.

Pogledala sam u verandu na stražnjem dijelu kuće. Zatvorila sam oči.Moram ući. Dosad su već primijetile da sam stigla. Lilly vjerojatno gledakroz prozor. Čeka. Govori Aurori i McKenzie kako mi je teško ući. Unatočtome što on već godinama trune pod zemljom.

Moja majka i brat. Htjeli su kremirati Buddyja. Ja im nisam dopustila.Da je bilo po mome, ne bi ga ni balzamirali. U to vrijeme, kad je umro,priželjkivala sam da mu crvi izjedu utrobu. I sada, u četrdeset drugojgodini, ta mi se pomisao sviđa.

Zaslužio je mnogo gore nego što je dobio.

Fritz je zacvilio i ja sam otvorila oči. Aurora je stajala na verandi.Naslonila se na ogradu, a plava kosa padala joj je niz rame. Gledala me.Prozor mi je bio otvoren, ali nije me dozivala. Aurora. Moj anđeo zaštitnik.

”Hajde, Fritzi”, rekla sam. Otvorila sam vrata. Fritz je bio dobroodgojen i nije se verao preko sjedala. (Što ne mogu reći za neke svojekolege.) Pričekao je da otvorim i njegova vrata pa je iskočio. Bio jeogroman. Bio je na samoj granici prihvatljive težine i visine za svoju vrstu.Čekao me. Dohvatila sam svoju staru zelenu torbu sa sjedala. Sa strane jebilo ispisano moje ime. J. McColl. Izostavili su zadnjih pet slova. To vam je

vojska.Prebacila sam torbu preko ramena i zaputila se stubama. Aurora me i

dalje promatrala. Blago se nasmiješila. To je bio najljepši smiješak nasvijetu. Mislila sam tako i prije nego što sam shvatila da volim cure. Alinas dvije nismo nikad bile u ljubavnoj vezi. Uvijek sam smatrala da smopreviše bliske za tako nešto.

”Hej”, pozdravila sam je.

Aurora je samo stajala, naslonjena na ogradu; izgledala je opušteno ipreviše kul za nekoga poput mene. ”Hej, malena.”

Fritz je odšetao do malog busena trave. Obavio je svoje. Nije podizaonogu poput drugih pasa. Naučila sam ga da čučne i piški. Poput vojnikinjau Afganistanu. Brzo je doskakutao za mnom.

Na vrhu stuba zastala sam. I dalje sam držala torbu prebačenu prekoramena. ”Ti si melem za oči”, rekla sam Aurori.

”Tvoja kosa”, rekla je, ”narasla je.” Pomilovala mi je obraz i kosu,istodobno. ”Sviđa mi se.”

Pogledala sam prema otvorenim vratima. Bilo mi je nelagodno zbog

ovog komplimenta. Nosila sam kratku kosu još od onog jutra nakon...


37/223

nakon Buddyja. Sama sam je odrezala. A potom me majka natjerala da selijepo ošišam za sprovod. I otad sam se šišala nakratko. Kosa mi je sadizgledala malčice neuredno, ali bila je dovoljno duga da svežem repić istavim ukosnice.

”Kako je ona?” prošaptala sam. Izgledala sam snažno. Ponašala samse kao da sam snažna. Poput žene koja je vidjela ljude kako umiru dalekood svoje zemlje. Ali nisam bila snažna. Zbog same pomisli na to daMcKenzie umire gubila sam tlo pod nogama.

Aurora je blago kimnula glavom. ”Dobro. Umorna je, ali... dobro je.Barem zasada”, rekla je.

Nisam znala što da kažem pa sam šutjela. ”A ti?”

Fritz je sjeo pokraj mene. Nije mogao dočekati da pozdravi Auroru.

Da potrči verandom i osjeti sve mirise. Ali nije se micao od mene sve dokmu ja ne dam zeleno svjetlo. A čak bi me i tada gledao. Čim bih ga zazvala,stvorio bi se pokraj mene.

”Poznaješ me.” Aurora se ponovno nasmiješila.

”Točno”, odvratila sam. Pogledale smo se. Oči su joj smeđe, aliprošarane su zlatnim pjegicama. Poput očiju lava. A tako sam je i vidjela.Kao zlatnu lavicu. ”Zato te i pitam.”

Obje smo šutjele nekoliko trenutaka.

Bliska sam sa sve tri djevojke; one su mi kao sestre koje nikad nisamimala. McKenzie, Lilly i Aurora. Sa svakom imam jednak odnos, ni jednaod njih nije mi bila važnija ili manje važna od ostalih. Kako bi uopćemoglo biti drukčije? To je kao da kažem da mi je jedna ruka ili nogavažnija od ostatka tijela. No moj odnos s Aurorom je poseban. Većinom jene razumijem. Ona razmišlja drukčije od mene. Ona razmišlja drukčije odsvih koje sam ikad poznavala. Ona je bila ta koja me spasila od pakla podimenom Buddy McCollister. Istinski sam vjerovala da mi je Aurora spasilaživot. I upravo zbog toga ona u mojim očima nikad ne može biti u krivu;nikad ne bih dovodila u pitanje išta što ona kaže. Volim je više nego što

volim sebe. Ona kaže da to nije dobro. ”Nije bilo loše u Italiji”, polako je rekla. ”Malčice se... otelo kontroli.”

Bilo je očito da se nešto zbilo. Aurora je izgledala zabrinuto... ili čakpreplašeno. Što je bilo nemoguće jer se Aurora ne boji nikoga i ničega.

Pogledala sam prema vratima i namjestila torbu na ramenu. ”Mislimda bih trebala...”

”Da.”

Pustila sam Fritza da vodi.


38/223

5

McKenzie

Osmijeh mi nije silazio s usana. Sve su bile ovdje. Sve smo bile ovdje.Katkad sam se osjećala kao da se cijeli moj život svodio na čekanje da seponovno sastanem s Aurorom, Janine i Lilly. Što je bilo smiješno, naravno.Imala sam i svoj život, odvojen od njihovih. Donekle. Usto, bile smo skupačak i onda kad nismo bile jedna uz drugu.

Poslije ću na svom laptopu zabilježiti dojmove ove prve večeri štosmo ponovno zajedno. Neću pisati samo pojedinosti vezane za vrijeme,

mjesto i način na koje ćemo provesti ovaj mjesec skupa. Pisat ću orazlozima i o mislima, onima koje su izražene i onima koje vriju ispodpovršine, čekajući da se preliju.

Dok sam ih sve promatrala, pokušavala sam dokučiti što smo jednadrugoj. Dobro, znam što smo jedna drugoj, ali kako da to izrazim?

Prijateljice. Sestre. Nijedna riječ ne može istinski opisati naš odnos.Kako smo dospjele ovamo? Bismo li sada bile ovdje, bismo li pronašleovakvu bliskost, da nismo dane i dane provodile zajedno?

A tu je bila i tragedija koja je oblikovala i koja još uvijek oblikuje naše

živote. Neoboriva je činjenica da nas je Buddy McCollister zbližio. Ovakuća, ovo utočište koje je istodobno bilo i raj i pakao, unijelo je novudimenziju u naš odnos. Prilično duboko razmišljanje za jedan petaknavečer. Sjedile smo na prednjoj verandi, dijelovi moje duše: Janine, Lilly iAurora. Sunce je zalazilo i zapadalo iz kuće. Večera je bila gotova, a tanjurisu nabacani u sudoper - netko će se pozabaviti time poslije. Trenutačnosmo sjedile jedna pokraj druge u ležaljkama. Ali ni jedna od nas nijesjedila u svojoj. Ja sam sjedila u Aurorinoj bijeloj, ona je bila u Lillynojružičastoj, Lilly u Janineinoj plavoj, a Janine u mojoj. Fritz je sjedio na

vrhu stuba i, poput nas, zurio u ocean. Nisam znala sjedi li i čuva stražu ilirazmišlja da odjuri do plaže.

Lilly je pričala smiješnu priču o tome kako se, dok je uzimalahormone tijekom procesa umjetne oplodnje, posvađala s čovjekom zbogparkirnog mjesta u trgovačkom centru. Priča je bila vrlo duga, s mnogogestikulacije. Janine i Aurora smijale su se s njom. A ja sam gledala sad ujednu, sad u drugu, sad u treću. Sve do ovog trenutka nisam bila svjesnakoliko su mi nedostajale, koliko mi je nedostajalo naše druženje. Zaštonisam bila svjesna? Možda bi nam bol svima bila prejaka kad bismo


39/223

postale svjesne te razdvojenosti? Možda ne bismo preživjele uz spoznajukoliko smo usamljene dok smo daleko jedna od druge?

Bila sam neizmjerno sretna što sam ovdje s njima. Bila sam sretna što

sam uopće ovdje. Udahnula sam polako i duboko, onako kako sam učila na satovimajoge. Udisala sam morski zrak. Začudo, osjetila sam da lakše dišem. Neznam zbog čega je tako. Osjećala sam neopisivo olakšanje što sam uspjelaponovno doći ovamo, što smo se ponovno okupile... još ovaj, posljednji,put. Tjednima prije dolaska brinula sam se da će se dogoditi nešto loše ida neću moći doći. Imunitet mi je bio slab. Nije me zaobišla ni jednaprehlada, ni jedna crijevna viroza koja je tada vladala. Prošli tjedanobuzela me paranoja da ću se zaraziti nečim pa sam neprestano prala

ruke antibakterijskim sapunom. Bojala sam se da će se svemir urotitiprotiv mene, da će me pogoditi grom, da će se dogoditi nešto strašno ispriječiti me da vidim svoju Lilly, Janine i Auroru.

Ali sad sam bila ovdje, konačno.

Lilly je privela kraju svoju priču i otpila gutljaj vode iz čaše. Narukama su joj zazveckale narukvice. Bila je sitna i nježna, naša Lilly, čak i strudničkim trbuhom. Imala je tanke ruke i uvijek sam joj zavidjela štomože nositi okrugle narukvice, dok sam ja, sa svojim velikim muškimrukama, rijetko pronalazila narukvice koje mi pristaju.

Dohvatila sam čašu vina. Odlučila sam ostati samo na jednoj čaši.Nadala sam se da ću izbjeći onu vrtoglavicu koja me mučila prošle noći.

Sve smo utihnule na trenutak. Čulo se samo zujanje insekata u travi iritmično pulsiranje valova. Djelomice sam mogla čuti i brujanje ispušnogventilatora u kuhinji.

Aurora je pijuckala džin s tonikom. Ona i Janine prešle su na žešćapića čim smo završile s večerom. Aurora je voljela džin. A Janineino pićebio je Jack Daniel’s. Ova cura imala je nenadmašiv kapacitet za viski.

Tek nakon minute ili dvije shvatila sam da sve tri gledaju u mene. Ili

su me barem poskrivečki pogledavale. Osjetila sam nelagodu ipromeškoljila sam se u ležaljci.

Aurora je ustala i sjela na ogradu. ”Okej, McKenzie, nema potrebe dašutiš”, rekla je, ne gledajući u mene. ”Reci nam kakva je situacija stumorom.”

Osjetila sam da mi nudi izbor. Nudi mi priliku da im kažem oprobnom lijeku koji uzimam. Ali ja sam već odlučila. Neću im reći. Požalilasam što sam uopće rekla Aurori. Tako mi i treba kad popijem previše.


40/223

Svejedno sam osjećala krivnju što ću im to prešutjeti. Ni jednu nisammogla pogledati u oči. Zato sam uperila pogled u drvenu ogradu što seizdizala iz pješčanih nanosa.

Cijeli mi je dan bio toliko lijep da ga sada nisam htjela kvariti. Nisamhtjela razgovarati o sebi. O tome. Htjela sam biti ovdje s njima, čavrljati ipretvarati se da se ništa nije promijenilo. Da se nikad ništa nećepromijeniti. Htjela sam se spustiti na plažu, onamo gdje je pijesaknajmekši, pa iskopati u njemu rupu kao nekoć kad su moje kćeri bilemalene i zabiti glavu unutra.

”Ne mora razgovarati o tome ako ne želi.” Lilly je rukama obgrlilasvoj trbuščić, onako kako to rade trudnice. Zaštitnički. Ali ja sam nekakoznala da zapravo svojim rukama pokušava zaštititi mene.

Janine si je natočila još dva prsta viskija. Nije ništa rekla. Zapitala samse koliko će još proći prije nego što počne potezati ravno iz boce.

Pogledala sam njemačkog ovčara. Ni on nije ispustio ni glasa.

Držala sam svoju čašu objema rukama. Stiskala sam je i puštala.Pokraj nas, na okruglom stoliću, gorjela je mirisna svijeća, iako večerasnije bilo komaraca. Volim miris citronele. Neki ga ne vole, ali meni sesviđa. Podsjećao me na ovo mjesto. Na ljeta koja ovdje provodimo. Naljeta kad smo sve četiri sretne... barem donekle sretne.

Osjećala sam da čekaju. Čekaju da progovorim.

”Nemam vam puno za reći.” Pogledala sam u svoja stopala. Nosilasam platnene balerinke koje su nekoć pripadale jednoj od mojih kćeri.Osjećala sam pijesak između nožnog palca i drugog prsta. Nisam žurila.Izula sam se i mrdala nožnim prstima. ”Tumori i dalje rastu”, rekla samtiho.

”Ne možeš to znati sa sigurnošću”, rekla je Lilly.

”Znam sa sigurnošću”, odvratila sam, gotovo bez emocije. Ponestaje limi emocija? ”Snimke to pokazuju. Uspoređuju nove sa starima.” Nisamdefinirala tko to uspoređuje. Nije bilo ni važno: bolnice Christiana Care,Johns Hopkins, Sloan Kettering.

Aurora me znakovito pogledala. Smatrala je da bih im trebala reći za probni lijek. Ali o tome ne odlučuje ona. Odlučujem ja. Može piljiti u menekoliko god hoće.

”Zar nitko ne može ništa učiniti?” začuo se Janinein glas. Zvučao jekao da dopire iz daljine.

Sve smo zurile u tamni ocean iznad sprudova i bijeli pijesak što seprostirao unedogled. Polako sam odmahnula glavom i letimice pogledala

Janine. ”Ne.”


41/223

Janine je izgledala čvrsto, ali opazila sam joj su

Documents

Colleen Faulkner - Kao sestre++++