Ja ž

ivim

, da

bi č

ovječ

anst

vo m

oglo

dalj

e živ

jeti Bruno Gröning

ISBN 978-3-86769-118-5 kroatisch (Ich lebe, damit die Menschheit wird weiterleben können) G

rete

Häu

sler /

Tho

mas

Eic

h

Ja živim, da bi čovječanstvo moglo dalje živjeti

Grete Häusler / Thomas Eich

2. Potp

uno p

rerađ

eno i

zdan

je

Bruno Gröning:„Tko voli BOGA, taj pomaže ljudima“

Bruno Gröning

Ja živim,da bi čovječanstvomoglo dalje živeti

Kratki životopisGrete Häusler / Thomas Eich

2. Potpuno prerađeno izdanje

ISBN 978-3-86769-118-5 kroatisch

Njemačko originalno izdanje: Bruno Gröning – Ich lebe, damit die Menschheit

wird weiterleben könnenISBN 978-3-933344-39-7 deutsch

Ova knjiga je jedan primjerak od Kruga prijatelja Brune Gröninga koji nije na prodaju i koji je predat na bazi

slobodnih, dobrovoljnih priloga

2. Potpuno prerađeno izdanje 2010

© Kreis für geistige Lebenshilfe e.V.Haidauer Str. 6

93107 ThalmassingNjemačka

Internet: www.bruno-groening.org/bivsa-jugoslavija

Ovo djelo je uključujući sve njegove dijelove zaštićeno autorskim pravom. Svaka uporaba bez pismene dozvole Kruga za duhovnu

životnu pomoć (Kreis für geistige Lebenshilfe e.V.) nije dozvoljena. To naročito vrijedi za umnožavanje, prevođenje, snimanje na mikro-film i

pohranjivanje, te prevođenje u elektroničkim sistemima.

5

Contents

Predgovor 7

I. Dio: Godine pripreme 91. Djetinjstvo i mladost 112. Životna praksa 143. Rat i izgnanstvo 21

II. Dio: Masovna navala 271. Događaji u Herfordu 282. Pogađa me sva ljudska bijeda 303. Hromi hodaju, slijepi vide 324. Na balkonu u Herfordu 365. Hajdelberška klauzura 406. Slučaj Strobel 437. Pacijenti, liječenje, eksperiment 488. Nije šarlatan 499. Nastup Brune Gröninga u slici vremena 5410. Te Deum iz Rosenheima 5611. „Ja Vam dajem na znanje...“ 6012. Veliki preokret 66

III. Dio: otpor i protusnage 731. „Zdravlje se ne može kupiti“ 742. „Gröningov biograf“ Egon Arthur Schmidt 783. Znanstvenici željni profita 834. Profiteri na Traberhofu 865. Novinar dr. Michael Graf Soltikow 926. Komandant koncentracionog logora Otto Meckelburg 957. Lječitelj Eugen Enderlin i

„čudotvorni iscjelitelj“ dr. Kurt Trampler 988. Profiter Rudolf Bachmann 1019. Gröningov savez 104

6

Obrazloženje: Heilstrom: Tako je Bruno Gröning opisao duhovnu snagu, koja posreduje iscjeljenja. Istovremeno je on koristio izraze spasono-sni val i božja snaga. Einstellen: Čovjek se otvara na prijem božje snage, prima ju u sebe.Regelungen: Uslijed prodiranja snage, u tijelu nastaje proces čišće-nja, koji se može osjetiti i bolno. Bolest se iz tijela čisti van. To je Bruno Gröning nazvao Regelung.

IV. Dio: Zabrana iscjeljivanja, sudski proces i odlazak nebeskomu domu 109

1. Liječnici iz Herforda 1102. Letak dr. Weilera 1133. Zakon o lječiteljima 1214. „Zakon za lječitelje ne vrijedi za Gröninga“ 1245. Veliki sudski proces 1286. Iznutra sagorio 1337. „Riječ je o svim živim bićima“ 1398. Daljnja izgradnja Djela 1419. Posljednja stanica – Pariz 145

7

PReDGoVoR

Bruno Gröning pripada među najpoznatije ličnosti njemačke poslijeratne povijesti. Godine 1949. slijevalo se na desetke tisuća ljudi prema mjestima u kojima je djelovao. Događala su se broj-na iscjeljenja. Hromi, slijepi, nijemi su ozdravljivali. Tražitelji pomoći dolazili su iz cijeloga svijeta. Događali su se u naše doba neviđeni prizori. Svjedocima još i danas zasuze oči kada pričaju o tadašnjim događajima.

Što je htio Bruno Gröning? „Moj zadatak, moj cilj je pomagati ljudima, iscjeljivati

ljude.“„Želim pomoći i iscjeljivati. Sam ne činim ništa, ali

znam da mi pritječu snage koje ja mogu tako prilagoditi da iscjeljuju ljude.“

„Želim da živite zdravim i dobrim životom, onakvim kakvim ga je Bog odredio.“

„Trebate znati da pripadate jedni drugima. Trebate voljeti svoje bližnje kao same sebe. To je moja želja, to je moja volja, želim da se to dogodi. Kada se to dogodi, kada ljudi ponovno pronađu put jedni k drugima, tada će im svima biti omogućena pomoć.“

Što je rekao Bruno Gröning?„Uzdaj se i vjeruj, da božanska snaga pomaže i iscjeljuje!“„Novac je moć, zdravlje je svemoć.“„Mnogo je toga što se ne može objasniti, ali nema toga

što se ne bi moglo dogoditi.“„Neiscjeljivo ne postoji.“„Bog je najveći liječnik.“„Voli život – Boga! Bog je posvuda!“„Ja sam ništa, Bog je sve!“

8

Što je učinio Bruno Gröning?

„Pozivam vas na veliki preokret! Dođite gore, a iznad ponora vam gradim most! Prijeđite s puta patnje na božanski put! Na njemu nema nesreće, nema bolova, nema neiscjeljivog; na njemu je sve dobro. Taj put vodi natrag k Bogu!“

„Dajte mi vašu bolest, vaše brige, i patnje, i sve loše – uzet ću sve!“

„Sada gradim kuću nad cijelim svijetom.“„Dajem vam opet onaj stari, istinski ljudski instinkt.

Tada imamo sve, tada ćemo ovdje na ovoj Zemlji, bez obzira na vjeroispovijest, bez obzira na narodnost, imati mir. To je Božji blagoslov! Vi samo trebate i dalje primati, i to se treba dalje širiti.“

tko je bio Bruno Gröning?

„Ja sam samo Božji alat. Nije riječ o meni, ja ne želim novac za pomoć, ja samo ispunjavam zadatke koje mi je Bog zadao, ne mogu drugačije postupiti nego onako kako mi to Bog zadaje!“

„Zdravlje se ne može kupiti, ono je Božji dar! Tko je imao tu veliku sreću da uz moju pomoć opet dobije pomoć i zdravlje, neka se u svako doba iz dubine srca zahvali Bogu, ja sam samo Njegov alat i sluga.“

„Ja nisam Gröning. Ljudi su mome tijelu dali ovo ime. Tko sam ja u biti, ljudi će spoznati tek kada tijelom više ne budem ovdje.“

„Ja sam ponovno onaj čovjek koji mir i spokoj na ovoj Zemlji sije, a to će i žeti.“

9

I. DIo

GoDIne PRIPReMe

Bruno Gröning se rodio u Gdanjsku u svibnju 1906. godine. Tu je proživio djetinjstvo, mladost i ranu zrelost. Tu je crpio prve dojmove koji su ga pripremali za njegove kasnije zadatke.

Jedna pjesma Martina Damssa opisuje grad Gdanjsk i u prene-senom smislu samo biće Brune Gröninga:

„Stjenovita vrata od cigle i drveta, kolijevka brodova i vaga tereta, snažan vrat, ponosom koji služi, strpljivo pognut iznad paluba i jarbola.

Glava tornja uokvirena plamenim svjetlom, natkrivena zasjenjuje čela, ramena savijena pod lancem dužnosti, nebeski obasjana sjajem zvijezda.

Grb snage od hrasta i kamena, Simbol zemaljskoga postojanja kao znak: Biti mučenik i nositelj tereta, služiti svemu, a nikomu ne biti jednak.“

10

Grb grada Gdanjska

11

1. Djetinjstvo i mladost

U Oliva, predgrađu Gdanjska, u blizini mora i velikih šuma, živjela je obitelj Gröning. Bruno Gröning u svom životopisu 1956. godine piše o svom djetinjstvu:

„ […] Rođen sam 31. 5. 1906. godine u gradu Gdanjsk–Oliva kao četvrto od sedmero djece u braku Augusta i Margarethe Gröning. Moj je otac bio zidarski poslovođa. […]

Tijekom djetinjstva i mladosti u roditeljskom domu uočavao sam sve više i više osobite sposobnosti koje su – izlazeći iz mene – djelovale umirujuće i iscjeljujuće na ljude i životinje.

Još dok sam bio malo dijete, u mojoj su se prisutnosti bolesni ljudi oslobađali svojih tegoba, a djeca i odrasli u stanju uzbuđenosti i svađi potpuno bi se umirili poslije samo nekoliko mojih riječi. Kao dijete ustanovio sam da su i životinje, koje su inače smatrali plašljivim ili čak agre-sivnim, prema meni bile dobroćudne i pitome. Zbog toga je i moj odnos prema roditeljskom domu bio poseban i dosta napet. Ubrzo sam težio potpunoj samostalnosti da bih izašao iz okruženja ‚nerazumijevanja’ svoje obitelji.“

Još kao dijete često je bježao od kuće. Što je tada doživljavao, opisao je u jednom zapisu iz 1949. godine:

„Išao sam dalje i dalje, i pritom sam imao potpuno jasnu sliku. Prirodu, životinje, sebe i ljude vidio sam kao jedno božansko biće na ovoj Zemlji za koju sam isto tako osjećao da je božanska. Tada mi je došla misao: Bog – i govorio sam ovako samomu sebi: Bože, kako je kod Tebe dobro, ovdje želim zauvijek ostati. U kući mojih roditelja, kao i u drugih ljudi, nije ovako lijepo, ni ovako mirno. Većina ljudi je veoma zla. Ovdje želim ostati i ne trebam se više bojati tih zlih ljudi.

12

Tada mi je postalo jasno da zbog tih zlih ljudi i životinje žive u šumi. Nije prošlo dugo vremena, a već sam se osje-ćao zaštićenim, više nego u kući svojih roditelja, jer ovdje nisam bio tako usamljen. Životinje su odjednom izgubile sav strah prema meni, postale su povjerljive, prilazile su mi i puštale da ih milujem. Razgovarao sam sa svim životinja-ma. Ukratko, razumjeli smo se veoma dobro, pratile su me u šumi i postajali smo sve veći prijatelji.

Tako sam se nekoliko dana i noći zadržao u šumi dok me neki ljudi nisu uhvatili i vratili roditeljima. Tada sam dobio teške batine i neko su me vrijeme zatvorili u sobu. Zbog batina nikada nisam mogao plakati jer me ništa nije boljelo, premda sam na tijelu imao modrice. No zatočeniš-tvo u roditeljskoj kući ne bi dugo potrajalo jer sam se znao brzo i često osloboditi. Šuma i moji prijatelji životinje bili su tako jaki da su me uvijek ponovno privlačili k sebi.

U šumi mi je često dolazila misao: Zar i ljudi nisu tvoji prijatelji? Da, ali zašto stalno bježim od ljudi? Opet jedna spoznaja: Životinje se boje zla u ljudima, ali ja ga se ne bojim jer sam jači od tog zla. Da sam jači, to ću već poka-zati svim ljudima. Iako je moje tijelo bilo malo, ja sam se jednostavno osjećao jačim od svih ljudi.

Otada – moje je tijelo imalo dvije i pol godine – pri-vlačili su me ljudi kojima je ovladalo zlo, ono koje ljudi nazivaju bolešću, ono je oslabilo ljudsko tijelo. Tada mi je, dok sam stajao pred bolesnim ljudskim tijelom, opet došla misao: „Pa iz tijela nekih životinja bolest je nestala kada bih tiho rekao: ‚Draga životinjice, uskoro ćeš opet imati zdravo tijelo.’ I to bi se onda i dogodilo. Ni kod ljudi to nije ništa drugačije. Kada mi se ta misao učvrstila, ljudsko tijelo je bilo oslobođeno svih tegoba. Tako su me bolesnici stalno privlačili. U svim stanovima gdje bih se iznenada pojavio bili su bolesni ljudi kojima bih uvijek ponovno

13

samo rekao: ‚Ti više nisi bolestan.’ Ili kada bi netko od njih rekao: ‚On će umrijeti’, ja bih se tada odrješito uspro-tivio: Ne, on još dugo neće umrijeti, on će ozdraviti!’ Kod svakog sam bolesnika bio veoma kratko. Samo bih se bolesniku približio, rekao mu kratko i tiho već navedeno, i zatim bih brzo nestao.“

Godine 1957. u intervjuu za časopis „Das Neue Blatt“ (Novi list) Bruno Gröning je izjavio:

„Još sam se kao dijete protivio svakom obliku zla. Jed-nostavno ga nisam mogao podnijeti. Sve se u meni tomu suprotstavljalo. Valjda su me već tada ljudi proglasili čuda-kom koji je tvrdoglavo želio provesti svoju volju.

Na neki čudan način već su me tada uvijek ponovno privlačile bolesti i ispaćeni ljudi. K njima me vukla neka neobična sila. Čudesno je bilo to kako su se ti bolesni ljudi u mojoj blizini osjećali ugodnije. I više nego jedanput čuo sam ove riječi: ‘Ostani ovdje moj dječače, uz tebe zaborav-ljam bolove.’ Tada se i događalo da sam proturječio pozna-nicima i liječnicima s izjavama: ‘Taj će opet ozdraviti! Ali onaj drugi neće uspjeti!’ Ljudi su samo kimali glavom i pitali me kako sam došao do tog uvjerenja, ali na to nisam mogao dati odgovor. Jednostavno sam to u sebi osjećao.

Taj sam osjećaj imao i tijekom Prvoga svjetskog rata i uvijek me je poticao da idem ranjenicima u vojnu bol-nicu u Gdanjsku. Uskoro sam svuda bio poznati gost. U školi su te moje izlete veoma loše prihvaćali. Čak su mi i prijetili da će me poslati u popravni dom jer sam jednom izostao s nastave.

Sve to nije moglo naškoditi mom nagonu za pomaga-njem. Tada, početkom 1920-ih godina, bijeda u Gdanjsku bila je velika. S nekoliko prijatelja osnovao sam Krug mladih da bih skupljanjem odjeće, prehrambenih artikala i novčanih priloga pomogao najsiromašnijima.“

14

U svom životopisu iz 1956. godine navodi sljedeće:„Pohađao sam pučku školu. Po svršetku te škole krenuo

sam u trgovačku školu. Tu sam proveo dvije i pol godine.No morao sam ju napustiti na očev zahtjev, jer je on

želio da izučim neki građevinski zanat. Slijedio sam njego-vu želju i učio za tesara. Ali do završnog ispita nije došlo, jer je u to vrijeme u Gdanjsku vladala velika nezaposlenost. Zbog toga sam mjesto naučnika napustio tri mjeseca prije završnog ispita, jer se poduzeće u kojem sam učio moralo zatvoriti zbog pomanjkanja narudžbi.“

2. Životna praksa

Bruno Gröning dalje piše:„Godine 1925. uspjelo mi je osnovati građevinsku i

stolarsku radionicu te se osamostaliti. Nakon gotovo dvije godine prestao sam s ovom djelatnošću i bio sam tvornički i privremeni radnik sve do 1943. godine. Tako sam radio u tvornici čokolade, u Gdanjskoj pošti, oko devet mjeseci kao namještenik na radu s telegramima i na kraju za tvrt-ku „Siemens i Halske“ kao monter instalacija slabe struje. Tu sam najveći dio radova izvodio samostalno. Sve sam te poslove obavljao sa zanimanjem, a posebno mi je bilo stalo proći praksu da bih mogao proučavati znanje i sposobnosti ljudi svih slojeva i u svim životnim situacijama, te saznati kako ljudi oblikuju svoj život. Nisam tražio samo one najsiromašnije, već i one najbogatije, da bih saznao kako i oni žive. Privatni život, kako se to u uobičajenom smislu podrazumijeva (izlasci u kino, u gostionice, kartanje itd.), nije me zanimao.“

Na drugom mjestu to opisuje ovako:„U narednom periodu u Gdanjsku nisam radio samo

kao zidar, nego i kao stolar, ličilac, bravar. Povremeno

15

sam radio za tvrtku Siemens i na pošti. Želja mi je bila da svojim bližnjima pomognem i u pravnim poslovima. S nacional-socijalizmom nisam imao dodirnih točaka. Uzeli su me na kratko u NSBO, ali su me zbog mojih stavova ubrzo otpustili.“

U svom životopisu iz 1956. godine nastavlja:„U svojoj 21. godini oženio sam Gertrud Cohn iz

Gdanjska. U tom je braku rođeno dvoje djece koja su u međuvremenu umrla.“

U životopisu iz 1952. godine opisuje što mu je taj brak značio:„Nažalost, ubrzo se ispostavilo da moja supruga nema

nikakvo razumijevanje prema sposobnostima i nastojanjima koja su bila izvan područja mog zarađivanja za kruh. Poku-šavala je ometati moje slobodne aktivnosti u pomaganju drugim ljudima, odnosno u njihovu iscjeljivanju i tako je ponovno došlo do napetosti kao i ranije u roditeljskoj kući, jer su me htjeli gurnuti na primitivan malograđanski put.“

U životopisu iz 1956. godine ponovno ističe svoju posebnu nadarenost:

„Kod mene se već veoma rano iskazala posebna nadare-nost smirujućeg i iscjeljujućeg djelovanja na ljude i životi-nje, što je još od pradavnih vremena čest slučaj u mnogih ljudi. To djelovanje nadarenih osoba bilo je tako snažno da su psihičke i fizičke smetnje na koje se nije moglo utjecati drugim metodama liječenja bile iscijeljene ili su se bitno poboljšavale.“

Iz tog vremena potječu prva svjedočenja o iscjeljenju. Tako je na primjer Charlotte Adam, 1949. godine pod prisegom izjavila:

„Gospodina Gröninga poznajem još od 1928. godine iz Gdanjska, mog rodnog grada. Već se tada gospodin Gröning zanimao za duhovne stvari, pomagao je ljudima i iscjeljivao ih. Meni osobno poznato je oko 20 slučajeva u kojima je

16

imao uspjeha. (…) Mogu dati i mnoge dokaze kako je gos-podin Gröning pomogao djeci, npr. u slučaju oduzetosti i [takvima] koja nisu mogla čuti ili vidjeti. U svim je slučajevi-ma bilo uspjeha. Mi sami, a i ostali ljudi kojima je pomogao, još i danas ne znamo odgonetnuti tu zagonetku. Prije smo si razbijali glavu, kako je tako nešto moguće.“

U Gdanjsku je Max Bruhn bio prijatelj i susjed Brune Grönin-ga. On je 1955. godine opširno svjedočio o tom vremenu. Slijedi kratak izvadak:

„Već tada Bruno Gröning nikada nije mislio na sebe; njegova najviša zapovijed bila je pomagati ljudima i davati im novu snagu. Bilo mu je potpuno svejedno moli li netko za zdravlje, traži li neku drugu pomoć ili je nevin došao u sukob s postojećim zakonima.

„Posebno mi je bilo stalo proći praksu gdje bih mogao proučavati zna-nje i sposobnosti ljudi svih slojeva i u svim životnim situacijama.“

17

Tako se mnogo puta odrekao sna ili plaće. Za njega je postojalo samo jedno: pomaganje.“

Bolesnici su ga već tada često molili da dođe k njima, pa čak i noću, preklinjući ga za pomoć. Bez obzira o čemu je bila riječ, nikada za to nije uzeo ni novčića. Naprotiv, čak je tim ljudima davao i svoj zadnji novac. Ako bi se netko na neki način i zahvalio, Bruno Gröning bi odbio zahval-nost govoreći da dotični tu zahvalnost provede u djelo tako da i sam svojim bližnjima učini dobro. Često sam ga imao priliku pratiti i osobno se uvjeriti u njegova djela. […]

Htio bih tako od mnogih slučajeva opisati samo dva. U prvom je riječ o njegovoj sestri Mariji. Oboljela je od raka dojke i kako su liječnici ustanovili, postojalo je samo jedno rješenje: odstraniti dojku. Liječnici su smatrali kako je riječ o hitnom slučaju i namjeravali su operaciju izvršiti najkasnije u roku od tri dana. Što se odigravalo u nutrini, u duši njegove sestre? Borila se sama sa sobom. Njezina sredina i mnogo zla sprječavali su je da pođe bratu. Ipak mu je jednog dana došla. Htjela je s njim porazgovarati. Istina, bio je to prvi korak da otpusti sve zlo od sebe, ali još se nije mogla u potpunosti osloboditi. Rekla je da bi još jednom željela poći liječniku. Njezin brat, Bruno Gröning, rekao joj je kako to može učiniti, ali bio je čvrsto uvjeren kako će se ona ipak ponovno vratiti njemu. Tako je i bilo. Dan prije zakazane operacije, kasno navečer, sestra Marija je ponovno došla bratu Bruni i molila ga za pomoć. On, njezin brat Bruno, u mojoj joj je nazočnosti smiješeći se rekao: „Više ne nalazim nikakvo zlo u tvojoj dojci, sutra možeš mirno otići liječniku, tj. liječnicima, i zamoliti još jedan detaljan pregled prije nego što započnu s operaci-jom. I ti će liječnici poslije detaljnog pregleda potvrditi upravo ovo što sam ti sada rekao.“

18

Već sljedećeg popodneva došla je sestra Marija bratu Bruni i potvrdila sve ono što joj je Bruno Gröning dan prije toga rekao. Liječnici su se našli pred velikom zago-netkom, s tim da su rekli kako se ovdje dogodilo veliko čudo. Dugo su o tom raspravljali i uvijek ponovno čudeći se donosili isti zaključak: ‚Nešto se dogodilo što mi ne možemo objasniti. Između Neba i Zemlje ima stvari koje mi ljudi ne možemo objasniti.’ […]

Želio bih iznijeti i drugi slučaj koji se odnosi na moju prvu suprugu. Dogodilo se u istoj kući kod Brune Grönin-ga budući da smo kod njega stanovali. Moja prva supruga

„Bruno Gröning, već tada nikada nije mislio na sebe.“ Max Bruhn 1955. godine

19

oboljela je od upale grla. Dobila je visoku temperaturu i pojavile su se velike unutrašnje otekline zbog kojih je moglo doći do gušenja. Već je nekoliko dana bila pod nadzorom dr. Hollatza. Stanje se sve više pogoršavalo tako da se liječnik ozbiljno zabrinuo. Moja je supruga znala da Bruno Gröning može pomoći ako je prisutna vjera. Pitao sam ju smijem li zamoliti Brunu Gröninga da joj pomogne, ali ona je to odbila jer još nije bila spoznala pravu vjeru. Naprotiv, još uvijek se nadala da će joj liječnik pomoći. Ipak sam razgovarao s Brunom Gröningom i on mi je rekao kako će odmah doći čim moja supruga osjeti vjeru i osobno zatraži njegovu pomoć. Tako se i dogodilo.

Tog presudnog dana morao sam biti odsutan. U među-vremenu, unutrašnje otekline toliko su se povećale da je smrt gušenjem bila izvjesna. U posljednjem trenutku, da tako kažem, stekla je vjeru. Bio je to smrtni strah i osjetila je kako joj ipak neki Bruno Gröning može pomoći. Budu-ći da nije mogla govoriti, posljednjom snagom pokucala je na zid sobe. Znala je da je Bruno Gröning toga dana kod kuće. Istoga je trenutka Bruno Gröning ušao u sobu i moju suprugu zatekao u samrtnom hropcu. Lice joj je već bilo poplavilo. Jedino je još slabim pokretima mogla poka-zati u smjeru grla. I čudo se dogodilo. Već nakon nekoliko sekundi nastupilo je povlačenje unutrašnjih oteklina i odmah je započeo nov život.

Sljedećeg je dana ustala i otišla dr. Hollatzu. Liječnik, koji je poznavao stanje moje supruge, jedva da je išta mogao shvatiti. Samo je poslije pregleda rekao kako se prema njegovu mišljenju dogodilo nešto neobjašnjivo, jer na temelju njezina zdravstvenog stanja nije bilo moguće da ona doslovce – ozdravi. To će za njega ostati zagonet-kom, tu se dogodilo veliko čudo što ga on nikako ne može objasniti.“

20

U jednom dopisu iz 1950. godine Bruno Gröning opisuje svoje djelovanje u Gdanjsku:

„To što je moje javno djelovanje od ožujka 1949. začu-dilo mnoge ljude, potpuno mi je jasno. Mnogi su se pitali: Zašto se Gröning već ranije nije pojavio?

Moj odgovor je da već 43 godine živim i da sam ovo što sada javno radim, radio još od svog djetinjstva. Samo sam oduvijek nastojao da ne budem prisutan u javnosti. Još mnogo ranije pokušavao sam jednom malom krugu ljudi objasniti kako poznajem jednog čovjeka (tada nisam govo-rio da sam to ja, već sam svoje sposobnosti pripisivao nekoj nepoznatoj trećoj osobi) koji iako nije izučio medicinu, svojom vlastitom snagom može iscijeliti gotovo sve bolesti. Moji slušatelji mislili su kako pripovijedam bezvezarije, samo su me rijetki tada mogli razumjeti.

S vremena na vrijeme imao sam priliku sresti bolesnika kojemu sam oduzimao bolest tako da on ništa nije ni primi-jetio: riječima, dodirivanjem bolesnog dijela tijela ili udova, ili tako što bih mu predao neki predmet. Kasnije sam primi-jetio kako sam bio sposoban pomoći ne samo pojedincima nego i većem broju bolesnika u isto vrijeme i kako mi taj, nazovimo ga, način tretmana*, uopće nije bio težak. I dalje sam radio u potpunom miru, a ne znam je li ijedan moj pokušaj ostao bez uspjeha. Naravno da se taj mali krug ljudi kojima sam dolazio čudio i da nisu mogli shvatiti o čemu je riječ. Zdravim razumom to se i ne može dokučiti.

Bolesni, koji su od mene primili pomoć, spoznali su i potvrdili činjenice a da to nisu mogli objasniti. Vrijeme, a s njim i gomilanje postignutih iscjeljenja, učinili su me ,veli-kim odašiljačem’. Sve više ljudi primalo je spasonosni val.

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

21

Vjerujem da mogu tvrditi kako svatko posjeduje prijamnik za primanje tog vala samo čovjek mora znati što želi pri-miti. Sigurno je i prije bilo malih iscjeliteljskih odašiljača, samo što su, prema mom mišljenju, bili ograničene snage. Nisu se razvili, nego su zbog svoje slabosti bili potisnuti, i propali su.

I ukratko da zaključim: želio bih za usporedbu reći kako sam kod ljudi pronašao taj prijemnik i kako sam u stanju ljudski organizam, takoreći – obnoviti. Za ljude koje sam ja iscijelio to je nešto samo po sebi razumljivo, baš kao i radiouređaj.“

3. Rat i izgnanstvo

U životopisu iz 1956. godine Bruno Gröning nastavlja:„U svojoj 37. godini pozvan sam u vojsku 1943. godine.

Zbog mojih shvaćanja dolazilo je do prepiranja. Tako mi se na primjer prijetilo vojnim sudom jer sam izjavio: „Poslali vi mene na bojišnicu ili ne, ja ipak neću ubiti ni jednog čovjeka.“ Na kraju sam ipak dospio na bojišnicu.

Godine 1944. geler me ranio u desnu natkoljenicu. Zbog toga sam bio upućen u domovinsku vojnu bolnicu, ali su me, iako neizliječena, poslali boriti se protiv Rusa na njemačkom tlu. U ožujku 1945. godine dospio sam u rusko zarobljeništvo. U prosincu 1945. godine iz ruskog sam zarobljeništva pušten u Zapadnu Njemačku.

U ruskim zarobljeničkim logorima na sve sam se moguće načine zauzimao za zarobljene suborce, zbog čega su me tri puta vodili u zapovjedništvo na saslušanje. Jednom prilikom prijetili su mi čak i strijeljanjem. Između ostalog, zahtijevao sam da se s njemačkim zarobljenicima postupa barem kao i sa stokom, jer je postupanje prema zaroblje-

22

nicima tada bilo daleko lošije. I ovdje mi je ponovno bilo dano da prijateljima u naizgled beznadnom stanju pružam pomoć i olakšavam im muke.“

Na drugom mjestu to ovako opisuje:„Kao u vrijeme dok sam radio, i u zarobljeništvu sam

među svojim suborcima postizao uspješna iscjeljenja, ali u tim okolnostima sustavni rad i veća pozornost bili su naravno nemogući.“

Godine 1957. u intervjuu za časopis „Das neue Blatt“ opisuje nastojanja u pomaganju svojim suborcima:

„Moj cilj bio je pomoći najsiromašnijima kada sam se nakon sloma s mnogim zemljacima našao u jednom ruskom logoru. Bila su to teška vremena, jer su nam nedostajale najpotrebnije stvari. No moji suborci će vam posvjedočiti kako mi tada nikakav napor nije bio težak, samo da bih poboljšao sudbinu svih nas.

Tako, ne samo da sam uspio u logoru skupljati ljekovite biljke i od njih kuhati čajeve s ljekovitim svojstvima, već sam pomogao organizirati sve što je bilo moguće – s dopu-štenjem Rusa, ali i bez njega – da bih upotrijebio naše zanat-ske sposobnosti i tako poboljšao naše stanje u logoru.“

U životopisu iz 1956. godine nastavlja:„Nakon što sam 1945. godine pušten iz ratnog zaroblje-

ništva, unajmio sam stan u Dillenburgu i doveo suprugu koja se u Schleswigu skrivala kao izbjeglica. Da bih u posli-jeratnom razdoblju zaradio za život, prihvaćao sam svaki posao koji mi je bio ponuđen.

U Zapadnoj Njemačkoj, zajedno s izbjeglicama iz Sude-tengaua, osnovao sam udrugu za pomoć prognanicima. Bio sam i član stambene komisije, jer sam se opet osjećao dužnim pomoći ljudima.“

To je izjavio i u razgovoru za „Das Neue Blatt“:

23

„Ovo je bila sljedeća stanica nakon zatočeništva (poka-zao je reporteru iskaznicu koju je imao kao pomagač izbje-glicama). Unatoč zabrani Amerikanaca, po mnogim sam općinama u Hessenu uz pomoć male skupine ljudi organi-zirao dobrotvorne organizacije za prognanike. Mislim da je ova u nuždi improvizirana pomoć tada za mnoge izagnane obitelji bila prva svijetla točka nakon teškog i nemilosrd-nog vremena.“

U životopisu iz 1952. godine opisuje kako je i u Zapadnoj Njemačkoj opet došlo do iscjeljivanja:

„Poslije reforme monetarnog sustava kada se više-manje sve umirilo i stabiliziralo, opet sam se posvetio svom zadatku iscjeljivanja bolesnih ljudi. Ovaj put s namjerom da više ne napuštam svoju misiju i da sve poduzmem kako bih na legalan način obavljao svoj zadatak. U početku sam manje razbijao glavu oko teorijskih i institucionalnih pita-nja koja su s tim bili povezani. Potpuno sam se posvetio svojoj stvari“

Već su iz tog vremena postoje izvještaji o uspjehu, na primjer onaj Elisabeth Janssen iz Duisburga (veljača 1949.):

„Njegujući svoju oduzetu susjedu upoznala sam gos-podina Gröninga. Dr. Wink uputio nas je gospodinu Gröningu. Prilikom Gröningove druge posjete mojoj susjedi, 24.02.1949. godine požalila sam mu se da je moja kći u Ruhrortu oboljela od gripe, a pokazala sam mu i unučića kojeg je također zahvatila gripa. Nakon kratkog tretmana* djetetu se temperatura odmah povukla, a kašalj je prestao još iste večeri. Imala sam samo jednu fotografiju svoje kćeri. Gospodin Gröning je preko slike moje kćeri obavio tretman* izjavivši kako će u 20 sati temperatura

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

24

pasti. Kada sam 25.02. došla svojoj kćeri, nije više uopće imala visoku temperaturu i to je tako bilo još od prethodne večeri. Zahvalni smo gospodinu Gröningu i nadamo se njegovoj još češćoj pomoći.“

U sljedećem izvještaju iz tog vremena potpis je nečitak:„Bio sam svjedok sljedećeg događaja: Moja sestra, gospo-

đa Heise, Brackwede, bolesna je već 17 godina. Patila je od Basedove bolesti zbog čega je bila i operirana. Tijekom ove bolesti i primjene mnogih terapija tijelo joj je bilo zatro-vano i zbog toga se pojavio veći broj oboljenja. Patila je od upala živaca u leđima i nogama, teških srčanih smetnji, oboljenja želuca, jetre i žući, stalnih bolova u mozgu te od osjećaja straha u grlu. Tih 17 godina bila je pod stalnim liječničkim nadzorom, ali bez uspjeha. Tada sam preko poznanika upoznao gospodina Gröninga. S njim sam otputovao k sestri. Odmah je, bez prethodnog ispitivanja, znao za oboljenja moje sestre i naveo joj bolna mjesta na tijelu. Čak je prenio bolove na mog oca i još jednog svjedoka koji je tu sjedio. Nakon tretmana* moja sestra više nije osjećala bolove i čak se mogla penjati i silaziti stepenicama, što joj je prije bilo veoma teško. To gotovo graniči s čudom i za nas je neshvatljivo kako se tako nešto može dogoditi.“

Sljedeći izvještaj iz tog vremena opet je iz Duisburga:„Imao sam veliku sreću što sam 30. 01. 1949. godine

upoznao gospodina Gröninga. Moja je kći prošla njegov tretman*. Zbog dječje paralize devet joj je godina bila odu-zeta desna noga. Do danas je prošla šest tretmana* i očiti su znaci iscjeljenja. Bilo mi je dopušteno biti svjedokom u nekoliko teških slučajeva. Želim iznijeti jedan naročito

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

25

težak slučaj. Jedan mladi čovjek, koji je u mom stanu bio na tretmanu* kod gospodina Gröninga, pokazao mu je sliku svoga punca koji je imao otvorenu tuberkulozu. Gospodin Gröning je iz mog stana preko slike bolesnika provodio postupak. Rekao je mladiću da kaže svom puncu neka promatra svoje tijelo. Kada je mladić napustio moj stan, gospodin Gröning mi je rekao što će se s bolesnikom dogoditi. Sljedećeg jutra, 12 sati kasnije, mladić je došao i ponovio upravo ono što mi je gospodin Gröning prethod-ne večeri rekao. Spreman sam opisati svaki slučaj kojemu sam prisustvovao. Sve napisano potvrđujem pod prisegom; potpis, Winkels.“

Zbog ovakvih događaja bilo je samo pitanje vremena kada će javnost uočiti pojavu kao što je Bruno Gröning. To se dogodilo u ožujku 1949. godine.

„Tko je imao tu veliku sreću da opet dobije svoje zdravlje preko mene, neka se zahvali BOGU u svako doba iz sveg srca, ja sam samo Njegov

alat i sluga.“

27

II. DIo

MasoVna naVala

Godine 1949. došlo je do velike promjene u djelovanju Brune Gröninga. Dok je do tada radio u miru i nepoznat širim krugo-vima ljudi, te je godine bio dovučen pred javnost, kako je on to sam rekao. Gdje god bi se pojavio, odmah bi se skupilo na dese-tine, stotine i tisuće ljudi. Salijetali su ga i klicali mu isto kao što se to i danas radi popularnim medijskim zvijezdama. Samo što njemu nije dolazila oduševljena mladež nego bolesni, pretežito neizlječivo bolesni ljudi. Pokrenula se nezamisliva povorka bespo-moćnih jadnika. Njegovo ime postalo je svuda poznato, ne samo u Njemačkoj, nego i u inozemstvu, u Europi, Americi i svim ostalim dijelovima svijeta. Odasvud su dolazili bolesnici koji su imali samo jedan cilj: Bruno Gröning. Stanje je eskaliralo. Poslije posjeta redakciji jednih minhenskih novina, u jesen 1949. čak su mu morali odjenuti policijsku odoru da bi se kroz gomilu od više tisuća ljudi mogao probiti iz kuće.

28

1. Događaji u Herfordu

Sav taj masovni pokret oko Brune Gröninga počeo je u ožujku 1949. u Herfordu, gradiću u Westfaliji. U životopisu iz 1956. Bruno Gröning o tom piše:

„U ožujku 1949. godine jedna žena koju sam bio upo-znao dovela me je k obitelji Hülsmann u Herford. Trebao sam pomoći njihovu sinu. To se i dogodilo. Gospodin Hülsmann je o tome naveliko pričao, zbog čega se u nji-hovoj kući i oko nje okupilo mnoštvo ljudi.“

Za časopis „Das Neue Blatt“ ovaj je događaj ovako opi-sao:

„Postao sam poznat tek kada me je 15. ožujka jedna znanica zamolila da dođem u Herford. Pozvala me je da pomognem mladom Dieteru Hülsmannu koji je, činilo se, zbog distrofije mišića bio osuđen na smrt. Bio je isci-jeljen. Oduševljeni je otac ovu vijest objavio u novinama. Vijest se od usta do usta proširila kao šumski požar. I tada su počeli dolaziti bolesni, na desetine, stotine, tisuće, na desetine tisuća. Herford je preko noći postao vojni logor. Nepokretni, srčani bolesnici, gluhi, bogalji – i svi su oni tražili pomoć.“

U jednom osvrtu za vrijeme masovnih iscjeljenja 1950. godine napisao je:

„Kada sam se u ožujku 1949. godine pojavio u kući obitelji Hülsmann, nisam se imao namjeru tu i nastaniti. Kada sam rekao kako želim ići k drugim bolesnicima, gos-podin Hülsmann me usrdno zamolio da ostanem. Rekao mi je kako u Herfordu ima mnogo bolesnih kojima mogu pomoći i kako će mi staviti na raspolaganje dnevni boravak i spavaću sobu, a za iscjeljivanje bolesnih cijeli svoj stan. Na temelju ove ponude prosudio sam kako bi bilo isprav-

29

no tu ostati. Obitelj Hülsmann dovodila mi je na iscjeljiva-nje pojedine bolesnike, a ja sam ih zahvaljujući obavljenim iscjeljenjima sve više i više u to uvjeravao.

Ta se uspješna iscjeljenja nisu mogla skriti od javnosti; iscijeljeni su pričali o svom ponovnom ozdravljenju, što je objašnjavalo sve veću navalu tražitelja pomoći iz dana u dan i iz sata u sat. Prvo su to bili samo stanovnici Her-forda, a zatim su dolazili i iz ostalih gradova, a na kraju je bilo i mnogo stranaca. Za tretmane* u kući više nije bilo dovoljno mjesta, pa su se ljudi počeli skupljati u vrtu oko kuće, a poslije i duž ulice.”

U životopisu iz 1956. godine on dalje navodi:„Došlo do mnogih iscjeljenja, čak i spontanih. Kao prvo,

posjetio sam zdravstvenu upravu sa željom da dogovorim suradnju s liječnicima. Od početka sam želio izbjeći sve neugodnosti. No uprava mi je odbila suradnju. Naprotiv, čak su mi uručili pismenu zabranu iscjeljivanja. Tražitelji iscjeljenja, okupljeni oko Hülsmannove kuće, u mojoj su odsutnosti organizirali demonstracijsku povorku i zaposje-li gradsku vijećnicu. Zbog toga me je gradonačelnik bio prisiljen pozvati da bi mi tom prigodom odobrio još pet dana iscjeliteljskog rada.

Putovao sam i u Hamburg, Schleswig itd., k liječnicima koji su me pozvali da bih tom prigodom pomogao bole-snicima. U Hamburgu je čak došlo do te mjere da mi je tamošnji gradonačelnik zabranio javni govor, jer su Ham-buržani sve organizirali da bi mi omogućili govor pred tisućama tražitelja pomoći.”

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

30

2. Pogađa me sva ljudska bijeda

Doktor filozofije A. Kaul i sam je doživio događaje u Herfordu i poslije ih opisao u brošuri „Čudo u Herfordu“. Ovdje je jedan izvadak:

„Na tisuće ih dolazi, bolesnih, oronulih, u mali vestfalski gradić, koji u svojim zidinama skriva „čudesnog doktora“. Dolaze autobusima, teretnim vozilima, osobnim vozilima, vlakom, pješice, kočijama i biciklima, na nosilima, u inva-lidskim kolicima, bolesničkim kolima – dan i noć dolaze gomile ljudi u Herford na Wilhemsplatz, iznad kojeg se uzdiže protestantska crkva. Svi se okupljaju na broju 7, gdje je Bruno Gröning našao smještaj kod roditelja iscije-ljenog djeteta. Ljudska bijeda, koja je ovdje očita, potresna je i beskrajna. U okolnim vrtovima i parkovima sjede bolesni, stoje ležaljke, nosila, pristigli čekaju dan i noć na iscjeljenje. U noći na 17. lipanja 1949. godine policija je htjela oko 50 majki s malom djecom preko noći smjestiti u barake, ali nije pomoglo nikakvo nagovaranje, one se nisu htjele pomaknuti sa svojih mjesta, a ni kiša koja je počela padati nije ih otjerala. Iz svih krajeva Njemačke okupili su se ovdje očajni i nemoćni, mladi i stari, žene, djevojke, djeca, svih položaja i slojeva, Amerikanci, Englezi, Belgi-janci, Švicarci, Šveđani, Mađari, Poljaci, pa i Romi, koji su se ovdje masovno okupili nakon uspjelog iscjeljenja jednog njihovog nijemog djeteta. Oduzeti, slijepi i gluhi, to je zajednica bijede i jada. Siroti ljudi, svejedno sjede li u luksuznim automobilima, ili se jedva kreću na štakama. Oni bez nade i oni koji se nadaju iscjeljenju! Svi oni ne postavljaju pitanja jesu li ovo što se ovdje događa odobrile javne institucije ili ministarstva, priznaje li znanost ovo ili ne, je li onaj koji iscjeljuje mesija ili znanstvenik, oni samo žele da im ljudske patnje budu iscijeljene, oni samo

31

žele ponovno postati za rad sposobni ljudi, žele ponovno ozdraviti. Između te ljudske bijede i nastale svađe oko Brune Gröninga zjapi ponor ljudske nedosljednosti. Javlja-ju se oni koji u to sumnjaju, skeptici, oni željni senzacija, konkurencija, zlobnici, brbljavci, lakrdijaši, umišljenici i oholi. Oni svi misle da moraju nešto o tom reći, da tre-baju zastupati zakon i pravo, da trebaju štititi javni red i sigurnost.

Pred svom tom bijedom i tim potresnim slikama oni bi trebali zašutjeti, pogledati i nijemo se okrenuti. Ako čovjek koji je 20 godina u kolicima ležao oduzet kao živi mrtvac, iznenada ustane i nesigurnim korakom krene svojim putom, onda se tu dogodilo nešto nečuveno, nešto nesva-kidašnje. I za njega i za nas dogodilo se čudo koje se ne može objasniti unatoč razboritoj analizi i izjavama da nije znanstveno-egzaktno dokazano kako je Gröning iscijelio stvarne, a ne umišljene bolesti. Je li sedamdesetogodišnja-kinja, gospođa Klimphove iz Ennigerloha, Ulica Ostenfel-der 123, koja je sedam godina bila oduzeta „umišljeno“ ili „stvarno“ bolesna, to bi trebali odlučiti liječnici koji su ju do tada bezuspješno liječili. Činjenica, koju ja potvrđujem, da se ta starija žena 16. lipnja 1949. godine oko 14 sati, nakon punih sedam godina, bez pomoći, podigla sa stolca i da je mogla slobodno micati rukama, pripada za mene u ona „čuda“ koja leže s onu stranu uskih spoznaja ljudskog razuma do kojih mi ne možemo prodrijeti ni procjenjiva-njem, ni računanjem.“

32

3. Hromi hodaju, slijepi vide

„U njegovoj brošuri Kaul dojmljivo opisuje kako je Bruno Gröning djelovao:

„Među tražiteljima iscjeljenja, koji su u noći sa 17. na 18. lipnja 1949. godine boravili u kući na Wilhelmspla-tzu broj 7, nalaze se i Englezi i Engleskinje koji su čuli o Gröningu. Jedan se njemački liječnik pojavio odmah s tri svoja pacijenta: mladi čovjek s tuberkulozom pluća i kostiju, i ukočenom lijevom nogom, dječak s obje oduzete noge, mlada djevojka s kroničnim glavoboljama na živča-noj bazi.

Gröning ne postavlja dijagnozu. Mladom čovjeku obo-ljelom od tuberkuloze odmah kaže kako mora naročito paziti na kosti lijeve noge. „Što sad osjećate?“ „Vruća struja prodire u moje tijelo.“ „A sad?“ „Osjećam trnce u lijevoj nozi.“ „A sada dignite nogu ovako visoko kao ja!“ Gröning pokazuje i diže svoju nogu u visini trbuha. Mladić je neod-lučan. „Vi to isto tako možete učiniti kao i ja.“ Bez vid-ljiva naprezanja uspijeva staviti nogu u željeni položaj. U nevjerici gleda u svoju nogu, pa u svog liječnika. „Zar je to moguće, pa ja mogu pokrenuti nogu!“ „Vi ćete ozdraviti, ali kod Vas će to ići postupno. Pišite mi!“ A onda se obraća liječniku: „Obavještavajte me o tom.“

Dječak s obje oduzete noge sjedi uz dvije štake pokraj svoje majke: „Maleni moj, ustani!“ Majka mu upada u riječ: „On ne može ustati, oduzete su mu noge!“ Gröning maše glavom. „To ne biste trebali reći!“ Upozorava ju pomalo oštro: „Vi čvrsto držite bolest svoga sina! Maleni, ustani, ti to možeš!“ Na uskom su dječjem licu crvene mrlje, usnice podrhtavaju i iz očiju se kotrljaju suze. Potre-seni, mnogobrojni ljudi u prostoriji promatraju kako se dječak diže sa stolca i tu stoji sam, bez štaka. „A sada dođi

„Tebi se pomoglo jer si vjerovao“

34

k meni!“ Nesigurnim korakom prilazi Gröningu koji mu pruža ruku neprekidno ga gledajući u oči. Nježno pomi-luje djetetovu glavu i šalje ga natrag majci: „Polako vježbaj i dalje, ne prezahtjevno, noge su još preslabe! Za povratak kući posluži se štakama, ali uskoro ćeš ih odbaciti!“ Sretne dječje oči i presretna majka izražavaju zahvalnost.

Mlada djevojka s kroničnom glavoboljom već je iscije-ljena i prije nego što joj se Gröning obratio. Ne, ona više nema bolova. „Želite li bolove ponovno imati?“ „Ne, ne Bože sačuvaj“, dopire iz njezinih usta.

A liječnik? On je sve to šutke promatrao. Pruža Grönin-gu ruku: „Gospodine Gröning, potpuno Vam stojim na raspolaganju, priklanjam se Vama!“ Gröning: „Dajem Vam tri slobodna stolca za Vaše pacijente! Uzmite teže i lakše slučajeve, i obavijestite me. Javiti ću Vam se za četrnaest dana!“

Telefon neprekidno zvoni. Poziv iz bolnice u B. Jedna pacijentica hitno traži Gröninga. "Kažite da ne mogu otići odavde. Imam još posla do ujutro, ali pomoći ću. Zabilje-žite si vrijeme. Nazovite ponovno u 9 sati ujutro!"

Ponovno poziv: „Da, obećao sam da ću doći, u pet sati krećemo. Stižem tamo i pomoći ću!“

Mlada dama iz Herforda. Ima upalu živaca i bez guta-nja brojnih tableta više ne može izdržati, ne može spavati i ima jake bolove. Ne može micati glavom. Glavobolja nestaje, glava se bistri: „Okrenite vrat na lijevo!“ Ide. „A sada na desno! Bolovi.“ „Još jednom desno.“ Već ide lakše. Lijevo, desno, lijevo, desno. Glava se pomiče kao na satu gimnastike: „Trenutno ide izvrsno!“ „Trenutno? Vaš cijeli život je jedan takav trenutak. Vi mislite kako je sada sve tako kao i prije! Nemojte više misliti na svoje patnje, i zdravi ste!“

35

Jedan sedamdesetogodišnjak već četiri godine boluje od paraplegije. Sad ustaje, bez štapa, potpuno uspravan. „Oslobođen sam od svojih patnji!“

Još je mnogo drugih primjera. Lakše ih je zapisati nego što se u stvarnosti mogu doživjeti. Riječi, iza kojih se skriva velika količina patnji. Sati, u kojima je riječ o odlukama. On je neumoran davatelj. Ne gasi cigaretu, prostorija je ispunjena plavim dimom. Odavno je prošla ponoć. Grad spava. U kući na Wilhelmsplatzu broj 7 nemaju vremena za spavanje. […]

U osobnom automobilu leži četrdesetosmogodišnji čovjek, gospodin R. H. iz Duisburga. On je paraliziran, tijelo mu je bespomoćno. Njegovi bližnji polegnuli su ga u automobil da bi ga odvezli u Herford čudotvornom doktoru. Čekaju ondje već danima. Koliko se puta u ovih deset godina bolesniku koji je vezan uz postelju pokušalo pomoći, koliko je puta nada bila uzaludna prije nego je došlo do odustajanja? Ali nova zraka svjetlosti pojavila se u njegovu jadnom životu, možda je to jedina moguć-nost spasa? U četvrtak 16. lipnja 1949. godine, na dan Bezgrešnog Srca Marijinog, on kao i tisuće drugih čeka tog neobičnog čovjeka. Bruno Gröning dolazi do njegova automobila. Saginje se duboko u unutrašnjost i tiho razgo-vara s bolesnikom. Poslije par minuta udaljava se nekoliko koraka. Na paraliziranom čovjeku dolazi do promjene. On skuplja noge i uspravlja se stenjući. U obamrle noge, koje su do maloprije visjele, vraća se život i onda se doga-đa nešto čudnovato, nešto čudesno: Gospodin H. teško i mukotrpno izvlači se iz uskog automobila, potpuno sam i bez ičije pomoći. Oči njegovih bližnjih zaustavile su se na njemu, srce je na sekunde stalo, samo jedan krik dopire iz unutrašnjosti automobila: „On hoda, on hoda!“ Potreseni ljudi jecajući promatraju do maloprije paraliziranog čovje-

36

ka kako se sada kao opsjednut kreće ispred auta, uvijek iznova u krug. Povija se i posrće, ali može hodati! Nejasni grleni zvukovi izlaze mu iz usta, kapi znoja pojavile su se na čelu: „Gospodin Bog nam je pomogao!“ Teško dišući iscijeljeni se oslanja na vrata automobila. Ne može vjero-vati, još jednom mora isprobati, nije li to neki lažni san. Ne, on može hodati.

Šuteći Bruno Gröning stoji pokraj njega. Položi ruku na rame iscijeljenog i lagano ga, tiho opominje da to polako čini i da se previše ne napreže. „Imajte strpljenja, Vi ste iscijeljen. Ali još će potrajati neko vrijeme.“

Gospodin U. H. iz Warendorfa, 58 godina star, sjedi ovdje već dugo i čeka. Deset godina kreće se uz veliki napor samo sa štapom. Došao je u Herford s nadom da će se i njemu pomoći, i tako će i biti. Ne može vjerovati da sada može ići sam, bez štapa. S obje se ruke želi zahvaliti Gröningu: „Ne zahvaljujte meni, zahvalite Bogu!“

4. na balkonu u Herfordu

Doktor Kaul u svojoj brošuri opisuje kako je Bruno Gröning tražiteljima pomoći govorio s balkona.

„Tri do četiri tisuće ljudi skupili su se u predvečerje 17. lipnja 1949. godine na Wilhelmsplatzu ispred kuće broj 7. Zdravi i bolesni, oslonjeni na štake, u invalidskim koli-cima, na bolničkim nosilima, željno iščekujući trenutak kada će se na balkonu kuće pojaviti Bruno Gröning. Iz tog meteža tisuće glasova dopiru do sobe u kojoj bolesni iz Engleske čekaju iscjeljenje. Među njima je i supruga visokog časnika iz britanske okupacijske zone.

S obližnje protestantske crkve odzvanjaju otkucaji treće četvrtine prije 22 sata. Gröning se sa suradnicima pojavlju-

37

je na vratima gdje ga dočekuje burno odobravanje i plje-sak. Šutke promatra mnoštvo ljudi koji su u iščekivanju. Nastala je tišina kao u crkvi. Tanki oblaci prolaze nebom u suton, u krošnjama šumi vjetar.

Dubokim, mekim glasom, tek malo glasnije od šapata Bruno Gröning govori:

„Dragi moji tražitelji pomoći! To što ste tako dugo morali čekati, nije moja krivica. Jučer je drugačije izgle-dalo, a sada ponovno izgleda drugačije. Da ja nešto mogu, već sam višestruko dokazao. Ja ne slijedim ljudske zapovijedi. Riješio sam stvari o kojima vi govorite kao o čudu, ali to nisu čuda, to su sasvim normalne stvari. Čovjek ne može činiti čuda, kao što ni jedan čovjek neće biti u mogućnosti učiniti tako nešto što vi ovdje vidite. Možda žele spriječiti da vi ozdravite, ali vi ćete ipak ozdraviti. Nije ni potrebno da sam ja ovdje.No ipak ću vas iscijeliti. Već se desetljećima događa da oduzeti ponovno mogu prohodati, slijepi ponovno progledati, a gluhi ponovno čuti. I kada bi me u bačvi u zemlju zakopali, dogodit će se ono što se treba dogoditi. To se ne može zaustaviti. Nije stvar u tome da ja svim ljudima moram pomoći. Znam da od stotinu ljudi na njih deset to ne djeluje. Tko se Bogu ruga i nema vjere, tomu se ne može pomoći. Ako bi se moja pomoć u Njemačkoj pot-puno zabranila, tada bih bio prisiljen otići u inozemstvo, ali tada se ovdje neće ništa promijeniti. Iscjeljenje se treba provesti u cijelom svijetu.'

Kod ovih riječi gore dopiru bolni uzdasi i jauci jedne žene; Gröning polako skreće pogled u tom pravcu, pat-nja prelazi u jecaj i završava napetom tišinom. Žena se uspravlja.

‚Svi ljudi, bez obzira na naciju, rasu ili vjeroispovijest, zaslužuju da im se pomogne. Mi smo svi djeca Božja,

38

imamo jednog Oca, a to je Bog. Jedino On može pomoći da izađemo iz nevolja i bijede koju moramo nositi. Sve se događa po Njegovoj volji i kada ja nisam kod vas. Sve što posjedujem, dat ću, pa i život. Iako sam ostao siromašan, ipak sam najsretniji čovjek na svijetu, jer mogu pomoći. Jedno ne želim: Hvala! Zahvaljujte vašemu Gospodinu Bogu. Samo je On taj, kada treba pomoći. Moj život pri-pada svim ljudima i zato je svaka minuta, svaka sekunda dragocjena. Treba rabiti manje riječi, a više djelovati. Što je patnja veća, duži su Regelungen*. Dobro u čovjeku mora potisnuti ono loše. On će biti izmjeren prema svojim dobrim djelima, i ako se ne pokaže prelaganim, tada mu preostaje nada u spas. Odbacite od sebe svoje patnje!“

Iznenada stariji čovjek suznih očiju počne trčati kroz gomilu ljudi noseći u ruci stolac na rasklapanje na koji su ga bili posjeli rođaci. Desna noga bila mu je potpuno odu-zeta, a lijeva ruka mrtva i ukočena. Sada stoji usred gomile i samostalno hoda, iako još malo nesigurno. Ruka mu je još plava i malo otečena.

„Tebi se pomoglo, jer si vjerovao! Podignite ruke svi vi s patnjama i bolovima!“

Tisuće se ruku podiže.„A sada više ne biste trebali osjećati bolove.“Još je ostalo samo malo podignutih ruku. „Želim svuda k vama doći, na sjever, jug, zapad i istok,

da vi ne bi morali dolaziti! Dat ću vam do znanja gdje me možete očekivati. Bog vam podario svako dobro!“

Na stotine povika odzvanja u zraku . „Hoćete li doći i u München, u Stuttgart, u Heidelberg, u Kiel, na Bodensko jezero?“

* Regelungen: vidi str. 6.

39

Kada sam napustio kuću Brune Gröninga dva sata iza ponoći, još uvijek je na stotine ljudi stajalo ispred vrata čekajući i iščekujući. A gore je sjedio čovjek koji se ne zamara, kojemu ne treba san usred tuge bolesnika kojima pomaže.

Razmišljajući odlazim u svoj hotel. Kasni gosti još sjede u restoranu, orkestar svira, parovi plešu. Misli mi se vra-ćaju čudnovatom čovjeku iz kuće na Wilhemsplatz-u broj 7. On tamo sjedi okružen bolesnicima i bori se za njih. Za dva sata mora otputovati u 180 kilometara udaljenu bolni-cu, bolesnici u teškom stanju koja ga je zamolila za pomoć. Rugalice bi trebale zanijemiti, sumnjičavci zašutjeti, jer to za onoga koji je zdrav znači Božje kraljevstvo, a život za iscijeljenog. Kako beznačajno izgleda paragrafsko brbljanje gospode zadubljene u dokumente prema nemjerljivom, a ipak prisutnom „nečemu“ što se kao čudo treba osloviti, ali ne treba obožavati. Gdje izgleda da razum nije dovoljan da bi sve to obuhvatio i svrstao, čuvajmo se umišljenosti i oholosti. U krajnjoj nuždi čovjek postaje malen i u nadi. (...)

Gröning govori:„I mene su ismijavali i rugali mi se. Ali idem uvijek

dalje. Ne moram glasno govoriti. Zvuk dopire do svakog tko trpi, i svatko prima ono za čim je već dugo čeznuo. Ja sam samo posrednik, samo vjera može učiniti sve. I uvijek ponavljam: zahvalnost ne pripada meni. Ona pripada samo Bogu. (...)

Iscjeljenje je Regelung. Svaka bolest koja nađe svoj Rege-lung, bit će praćena bolovima kroz Regelungen. Bolovi dolaze i prolaze, sve do konačnog iscjeljenja. (...)

To ne ovisi o meni, malom čovjeku, a niti o Božjoj sve-moći, to samo ovisi od čovjeka samog. (...)

40

Ovo vam želim dati na znanje: - Čovjek koji se ubraja među ljude, koji u sebi ima božansku vjeru i u njoj živi, ili koji je spreman primiti ju: tomu se čovjeku može pomoći za sva vremena. (...)

Ranije sam imao jednog ili dva svjedoka. Danas je to već jedan mali narod. Pričekajte i prihvatite to u sebe. To nisu prazne riječi. Svi vi koji ste ovdje, moći ćete iscjeljenje ponijeti sa sobom kući, čak i za vaše bližnje. Veliki broj iscjeljenja na daljinu uvjerila su vas u to. Ljudi koji su već bili predani smrti, othrvali su se tomu. Točno onako kako sam najavio, tako se i dogodilo. (…)

Iscjeljenje je ono najmanje što sam ja u stanju učiniti. O ostalom ćete još saznati. To će vas uvelike začuditi.“

5. Hajdelberška klauzura

Bruno Gröning je od početka nastojao surađivati s liječnicima. Kada mu je u ljeto 1949. godine ponuđeno da se u suradnji s Heidelberškom sveučilišnom klinikom njegove „iscjeliteljske metode“* provjere medicinskim „eksperimentima“, on je na to pristao. Izdavači časopisa „Revue“ angažirali su dva novinara i marburškog psihologa prof. dr. Gerda Heinza Fischera da istraže i potvrde iscjeljenja u Herfordu. Zbog toga se časopis „Revue“ odlučio za financiranje cijelog programa. Bruno Gröning obja-snio je 1950. zašto je pristao na ta istraživanja:

„Da sam liječnicima bio sklon, a to sam još i danas, dokazuje i činjenica što sam se u Heidelbergu stavio na raspolaganje liječnicima na čelu s doktorom profesorom Weizsäckerom, gospodinom profesorom Fischerom, kao i doktorom Wüstom, s iskrenim nastojanjima da im pre-

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

41

dočim svoje metode iscjeljivanja i dokažem kako ljudima želim pomagati a da pri tom ne izostavljam liječnike.“

Kako je do tih istraga došlo, Bruno Gröning je opisao u doku-mentu „Heidelberška klauzura“:

„U lipnju 1949. godine neopravdano mi je pismenim putem službeno zabranjeno iscjeljivanje. Neopravdano zbog toga jer ne iscjeljujem ja, nego Ono. Moje riječi objašnjenja, koje sam uputio okupljenim tražiteljima pomoći, bile su tako snažne i djelotvorne da su iscijelje-ni mnogi prisutni tražitelji pomoći koje su već liječnici proglasili neiscjeljivima. To su uočili mnogi ljudi. Među njima je bio i gospodin profesor F., koji je u to vrijeme stanovao u Marburgu (vezano uz časopis „Revue“). Na njega je sve to ostavilo takav dojam da je odmah počeo istraživati na primjerima iscijeljenih i ustanovio kako su se iscjeljenja doista dogodila. Tako se zanimanje za to stal-no povećavalo, a nisu izostala ni ispitivanja na licu mjesta koja su se isto tako pokazala uspješnima. Nisam u to vri-jeme osobno bio u Herfordu nego na sjeveru Njemačke. Gospodin profesor F. u Herfordu je sve mobilizirao pa sam obaviješten da hitno dođem u Herford zato što me izvjesni profesor F. i druga gospoda s velikim zanimanjem očekuju s namjerom da otvore put momu slobodnom djelovanju. Taj sam poziv odmah prihvatio. U Herfordu sam vodio pregovore s gospodinom profesorom F. koji mi je u suradnji s gospodinom prof. W. i njegovom klinikom u Heidelbergu osobno obećao svaku podršku. Nije samo bila riječ o tome da se otvori put momu djelovanju, nego su i liječnici pokazali zanimanje kako za mene osobno tako i za moje djelovanje. Već je zbog toga na pomolu bila trajna suradnja. Gospoda su pokazala toliko zanima-nje jer su se, kako su sami naglasili, sto posto osvjedočili o mom djelovanju, a naročito i zbog toga što je moje

42

djelovanje trebalo biti korisno čitavom čovječanstvu. Dogovoreno je da u Heidelberškoj klinici trebam deset dana biti na raspolaganju gore imenovanima, osobito zato da bi se cijeloj medicinskoj struci dokazalo kako su iscjeljenja kroz osobu Gröning liječnički provjerena i kako ih se može zastupati. Nekoliko dana kasnije doznao sam da će cijeli pothvat financirati časopis „Revue“. Prije toga mi je za boravak na par dana stavljena na raspola-ganje jedna kuća u blizini Frankfurta na Maini da bih se mogao duhovno pripremiti za predstojeće zadatke“.

Časopis „Revue“ o tim je istraživanjima ekskluzivno izvijestio: „Bruno Gröning pred liječnicima Heidelberške sveuči-

lišne klinike. (...) Dogovorili smo se s doktorom W. da eksperimenti trebaju započeti 27. srpnja 1949. godine. Pacijenti će biti izabrani iz kruga bolesnika koji su se pismima obratili Bruni Gröningu. Naime, već je bilo skupljeno preko 80.000 pisama. To su pisma bolesnih koji imaju još samo jednu nadu: da će ih Gröning moći iscije-liti. To su i pisma zahvale onih koji su prošli Gröningove tretmane*. Tih 80.000 pristiglih pisama dovezli smo iz Herforda kamionom.

Određeni broj drugih pacijenata trebalo je dovesti na tretmane iz Klinike Ludolf-Krehl. Časopis „Revue“ je u Heidelbergu 26. srpnja za Gröninga i njegove najbliže suradnike unajmio kuću u kojoj će on obavljati praksu*. U jutro 27. srpnja Gröning je napustio usamljenu šumarsku kućicu u Taunusu i par sati kasnije našim automobilom stigao u Heidelberg.

Istraživanja u Heidelbergu stručno su snimljena na magnetofonsku vrpcu i istodobno su stenografirana. Liječ-

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

43

nici su pažljivo promatrali što Gröning čini i koji utjecaj ima na bolesne. Svi bolesnici u klinici pregledani su prije i poslije tretmana da bi se ustanovilo što se Gröningo-vim djelovanjem promijenilo. Gröning osobno ništa nije saznao o rezultatima kliničkih pretraga prije tretmana niti su mu bile poznate povijest bolesti i dijagnoza. Unatoč tomu došlo je do senzacionalnih iscjeljenja.“

6. slučaj strobel

„Časopis „Revue“ opširno je izvijestio o događanjima u Hei-delbergu. Među ostalim čudima senzaciji je pridonio i slučaj Strobel:

„Strobel je priučeni radnik u tvornici kablova, rođen 30.01.1906. godine, oženjen je od 1928. godine i ima jedno dijete. Osim upale pluća nikada prije nije imao druge bolesti. U ratu je na nogama i stražnjici tri puta ozlijeđen krhotinama granata. Godine 1944. imao je tešku nesreću. Činilo se je kao da je slomio vrat. Ali to nije bio slučaj. Godine 1945. bio je u ratnom zarobljeništvu, ali pušten je već u travnju iste godine. U kolovozu 1945. počele su poteškoće s pomicanjem vrata, zatim bolovi u preponama i konačno poteškoće s hodanjem. Potpuna ukočenost kra-lježnice, nesposobnost micanja glavom, veliki bolovi kod hodanja i penjanja. Tipičan slučaj „Behterovog oboljenja.“

Slijedi samo jedan izvadak iz magnetofonskog zapisa, ali lijepo opisuje kako je Bruno Gröning djelovao:

„Strobel: (odjednom osjeća bolove u kostima s obje strane stražnjice.)

Gröning: Još uvijek imate bolove? Strobel: Da - ali ne više tako jake.

44

Gröning: Polako nestaju. Zatvorite oči i obratite pozor-nost! Što se sada dogodilo?

Strobel: Bolovi su popustili. Ukočenost kičme, mislim, kao da će se prelomiti.

Gröning: Lagani trnci koji omekšavaju kičmu. Ustanite, pokrenite leđa - od vrata prema dolje, sagnite se! (Strobel se savija do poda.)

Gröning: Sad savijte leđa prema natrag! Strobel: Tu me straga boli. Gröning: Glavu dolje, tako, kao da želite gledati dolje!

Glavu udesno, pa ulijevo – uvijek ponovno! Pogled gore, pa dolje, gore - dolje, udesno i ulijevo!

Strobel: (Strobel često ponavlja te pokrete). Gröning: Savijte desni palac, što primjećujete u palcu?

(stanka)Strobel: Neki lagani osjećaj. Gröning: A što sada osjećate u leđima? Strobel: Ne osjećam ništa – veoma je mirno tu straga.

45

Gröning: Ponovno sjednite! – Što se sada događa u tijelu? Strobel: Sada se osjećam veoma mirno. Gröning: Ali što se sada događa? Strobel: Trenutno ne mogu ništa reći. Gröning: U stražnjici osjećate lagani pritisak. Strobel: Ne osjećam ništa. Gröning: Zatvorite oči i promatrajte svoje tijelo! Strobel: Bolovi u leđima su nestali, osjećam se svježe.

(Ustaje bez poteškoća). Gröning: Kako ste inače ustajali?Strobel: Veoma teško, bio sam potpuno ukočen. Gröning: Hodajte, nekoliko koraka! Strobel: Osjećao sam bolove u području slabina, uglav-

nom kod uspinjanja stepenicama, često bih se jedva uspeo. Veoma me je boljelo i to više lijevo nego desno.

Gröning: Pokušajte sada hodati uz stepenice! Strobel: (Ode do stepenica, poskakuje po stepenicama

gore i dole. Presretan je)

46

Gröning: Okrećite glavu udesno i ulijevo! Strobel: Pucketa, kao da u njoj ima pijeska. Gröning: Kako je sada? Strobel: Sad mi je lakše. Gröning: Pucketanje je prestalo? Strobel: Ne, još uvijek pucketa! Gröning: Držite malo ruku ovdje – sad ju maknite! Strobel: (Još uvijek miče glavom). Gröning: Još će se smanjiti. Strobel: (Još uvijek miče glavom) – Da, dobro je.

(Gröning se bavi drugim pacijentima.) Strobel: Lakše mi je – više me ne boli, ni kosti na stra-

žnjici, svi su bolovi nestali. Gröning: (Još jednom moli Strobela da se popne stepeni-

cama) Strobel: (Skakuće lagano stepenicama gore - dolje.)

47

Naknadni pregled: Nakon prvog Gröningovog tretma-na*, smetnje u hodanju potpuno su otklonjene. Pacijent se osjeća dobro.“

Kako je tako nešto moguće? Bruno Gröning je samo razgovarao s bolesnikom, pitao ga što osjeća i tražio da obrati pozornost na svoje tijelo. I pri tom je u roku od nekoliko minuta nestala tegoba koju su ranije liječnici bezuspješno tretirali, a koja još i danas slovi kao neiscjeljiva.

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

48

7. Pacijenti, liječenje, eksperiment

Osim veoma zanimljive reportaže, izvještaj časopisa „Revue“ imao je i popratni učinak koji se ne može zanemariti. Kako se na temelju slučaja Strobel moglo zapaziti, djelovanje Brune Grönin-ga neprestano su opisivali stručnim medicinskm izrazima: „Lije-čenje preko Gröninga“, „Gröning se bavi s ostalim pacijentima“, „Gröningove iscjeliteljske metode“, „soba za liječenje“, „dijagno-za“ itd. To je na prvi pogled razumljivo i djeluje pomalo spekta-kularno. Ali kasnije je to veoma naškodilo Bruni Gröningu. Jedna od glavnih optužbi protiv njega bila je navodna povreda Zakona o lječiteljima. Na to ćemo se još detaljnije osvrnuti poslije u knji-zi. Ovdje samo toliko: njemu su predbacivali da ima pacijente, da liječi, da postavlja dijagnozu, dakle – da prakticira medicinsku djelatnost bez radne dozvole liječnika ili lječitelja.

Na prvi pogled ti su argumenti čak i razumljivi. Naposljetku, to kako je Bruno Gröning djelovao, upravo je onako kako se i pripisuje liječniku. Bolesni ozdravljuju. Prema tomu, to što Bruno Gröning čini, mora biti isto to što i liječnik čini. Ali za to Gröning nema odobrenje, dakle – mora se zabraniti.

Na temelju „eksperimenata“ iz Heidelberga i izvještajima koje je o njima objavljivao časopis „Revue“, javnost je samo mogla dobiti dojam: Gröning liječi, Gröning ima pacijente, Gröning postavlja dijagnoze. Dakle, njegovo se djelovanje može opisati medicinskim izrazima. Ali to nisu činili samo liječnici u Heidel-bergu, nego i tražitelji pomoći. I iscijeljeni su o tome govorili, kako ih je Gröning liječio, kako su bili u njegovoj ordinaciji i slično. Da, i sam je Gröning u prvim godinama djelovanja govo-rio o svojoj iscjeliteljskoj metodi, i sam je upotrebljavao pojmove „liječenje“, „pacijent“ ili „dijagnoza.

Tek kasnije, kada je shvatio da mu taj način izražavanja može škoditi, odustao je od toga i jasno rekao kako njegovo djelovanje nema nikakve veze s medicinskim liječenjem neke bolesti, nego

49

se sve događa čisto duhovnim putem. Pri tom je uvijek naglaša-vao kako ne liječi on, nego Ono. Njegovo Učenje vodi bolesnika prema iscjeljenju. Bog je najveći liječnik i jedini iscjelitelj.

Doktor medicine Wilhelm Beyer napisao je kasnije u jednom stručnom izvještaju o Bruni Gröningu sljedeće:

„On je iznad svega zbog svoje nadarenosti sposoban slu-žiti kao prolazna postaja, kao protočna cijev, kao posrednik za veliku prožimajuću Stvaralačku snagu svemira koja sav život na Zemlji hrani i održava. Upravo tako Gröning doživljava svoje Djelo i to naglašava tako što jasno i potpu-no razumljivo kaže: „Ne iscjeljujem ja, nego Ono iscjeljuje kroz mene. Ta spoznaja kako on ne djeluje iz vlastite snage, nego je alat više Sile, stvarna je religioznost.“

Ali liječnici u Heidelbergu nisu dokučili niti razumjeli poza-dinu djelovanja Brune Gröninga. Oni su događaje oko Brune Gröninga nastojali opisati samo svojim riječima i svojim tumače-njima, tj. uvrstiti ih u svoje kategorije. I tako su djelovanje Brune Gröninga opisali pojmovima iz svoje stručne terminologije i time mu pričinili veliku štetu. Mnogo se godina on tomu bezuspješno suprotstavljao. Njegovo djelovanje – gore spomenuti protokol iscjeljenja Strobela pokazuje to na dojmljiv način – nema ništa zajedničkog s terapijom neke bolesti. On nije liječio, nije eksperi-mentirao, a svoje je uspjehe uvijek pripisivao Bogu samom.

8. nije šarlatan

Bruno Gröning je ovako opisao rezultate Heidelberške klau-zure:

„Liječnička provjera dovela je do dobrog rezultata. Meni je to priopćeno preko gospodina profesora F., kao i gos-podina doktora W., koji se (na zamolbu profesora W.) za tu provjeru stavio na raspolaganje. Na temelju rezultata

50

te provjere, čvrsto mi je zajamčeno kako je put za moje daljnje slobodno djelovanje konačno slobodan. Na raspo-laganje su mi trebala biti stavljena i lječilišta u kojima bi i liječnici surađivali da bi se sve slučajeve moglo najprecizni-je kontrolirati i da bi se mogle dobiti daljnje potvrde, ne samo za javnost nego i za medicinu.“

U jednom prijašnjem stručnom mišljenju tiskanom u časopisu „Revue“ profesor Fischer je potvrdio kako Bruno Gröning nije šarlatan. Ali unatoč tomu nije došlo do obećanog završnog struč-nog mišljenja. Pozadinu toga osvijetlit ćemo pobliže u trećem dijelu. Ovdje treba ukazati samo na problematiku koja se poka-zala u odnosu medicine prema Bruni Gröningu. U listu „Neue Presse“ iz Passaua pisalo je 10. rujna 1949. godine sljedeće:

„Gröningovo iscjeliteljsko djelovanje nema nikakve veze s medicinom. Bruno Gröning je prouzročio nesvakidašnju napetost na području iscjeljivanja. Nakon što je dobio zabranu rada, privremeno je nestao bez traga. Sada se saznalo gdje je bio. Svjetski časopis „Revue“ angažirao je jednog profesora medicine i dva novinara da objasne fenomen Gröning i sada u nastavcima objavljuje članke o rezultatima njihovih istraživanja. Prema dostavljenom stručnom mišljenju vještaka, profesora doktora G. R. Fis-chera iz Marburga i psihologa Germera, ispitivanje prove-deno u suradnji sa Sveučilišnom klinikom u Heidelbergu, dokazuje kako Gröning nije šarlatan, nije hipnotizer, nije čudotvorni doktor, nego je nadareni psihoterapeut bez studija medicine, iscjelitelj duše koji se služi znanstveno zanimljivim i u tom smislu obećavajućim načinom djelo-vanja. Glasine o izuzetnim iscjeljenjima tako su potvrđene, a Gröning je dobio priznanje stručno - znanstvenih krugo-va. Napetosti koje je izazvala njegova ličnost predstavljaju ogledalo u kojem prepoznajemo cijeli niz nekorektnih odnosa našeg vremena: veliko mnoštvo neiscijeljenih.

51

Po cijelom se svijetu slave ogroman napredak medicine, a statistički se to i dokazuje. Logično bi bilo zaključiti kako se broj bolesnih stalno smanjuje, kako će se bolnice pra-zniti, a liječnici postati suvišni. Da je u stvarnosti upravo suprotno, vidimo iz Gröningova primjera i slučajevima drugih čudotvornih doktora kojima odjednom hodočaste gomile neiscijeljenih bolesnika žrtvujući i vrijeme i novac da bi povratili zdravlje, iako bi to većina njih u medicin-skim ustanovama mogli imati besplatno.

Kako objasniti to proturječje između znanstveno uzvi-šene medicine i cijelog mnoštva neiscijeljenih? Samo činjenicom da ljudsko biće još nije dovoljno istraženo. To je biće naime i nešto više od svog tijela. Ono je isto tako i duša i duh, i kada je ono bolesno, onda je obuhvaćen cijeli duhovno - duševno - tjelesni čovjek. Čisto tjelesno liječenje zapravo liječi bolesne organe, ali ne i bolesna čovjeka. Uzroci oboljenja u njegovu duhovno -duševnom biću zadržavaju se i uvijek se iznova prenose na organe. Tako iscijeljeno tijelo nije i iscijeljen čovjek. Bolest istje-rana na jednu stranu dolazi ponovno na stražnja vrata i tjera čovjeka u veliko mnoštvo neiscijeljenih. No, budući da medicina treba biti znanost, a ta može sve istraživati samo na materijalnom planu, tako i u terapiji ostaje na to ograničena. Liječnici u praksi nisu bezuvjetno vezani za medicinu. Prije su oni bili svećenici, duhovni liječnici, a bili bi to i danas kada im država to ne bi onemogućavala sustavom zdravstvenog osiguranja.

Promašeni sustav! Socijalna osiguranja osnovana su i razrađena na učenju kako su bolesti čisto materijalni pro-cesi u organima i prema tome se mogu osigurati. Zbog toga sustav zdravstvenog osiguranja ne nudi mogućnost duhovno - duševnog liječenja. Osim organizacije koja se oslanja isključivo na organsku dijagnozu, uz loše plaćene

52

liječnike, već se samim potvrdama o oboljenju birokracija uvlači između liječnika i bolesnika onemogućavajući kon-takt koji je prijeko potreban za duševnu terapiju. Izdvajaju se milijarde iz budžeta građana da bi se bolesni organi liječili, a duša i dalje ostaje bolesna i postaje uzrok novim organskim oboljenjima. Ogroman broj neiscijeljenih ide na teret zdravstvenog osiguranja koje je uništilo medicinu kao univerzalno iscjeliteljsko područje.

Legenda o zloduhu Prokrustu koji je ljude prisiljavao da budu po mjeri njegova ležaja tako što ih je razvlačio ili im skraćivao noge, upućuje na staro ljudsko zlo koje nam se ponovno predstavlja u primjeru postupanja s Grönin-gom. Genij iscjeljivanja treba silom biti prilagođen ležaju njegovu biću strane medicine. Čak i jedan ispitivač, tako dobroćudan i bez predrasuda, poput profesora Fischera, strahuje da bi Gröning neprepoznavanjem izvjesnih opa-snih oboljenja mogao nanijeti štetu i zbog toga zahtijeva da Gröning stekne medicinsku naobrazbu ili da radi pod nadzorom liječnika. Profesor Fischer proturječi ovdje svo-jim prijašnjim tvrdnjama, jer ako Gröning ima neobičnu iscjeliteljsku moć, tada bi ona trebala biti primijenjena upravo kod opasnih oboljenja, kod onih koje ni medicina više ne može uspješno liječiti. (…)

Ako se Gröninga prisili na ležaj medicine, onda to ne znači ništa drugo nego uništenje njegove iscjeliteljske moći. A to bi bilo žalosno ako se pogleda cijelo mnoštvo neiscijeljenih. Nadareni iscjelitelj kao Gröning ne pod-nosi intelektualno primišljanje koje neizbježno nameće studij medicine. A ako pokraj Gröninga stoji medicinar - kontrolor, tada se energetski tok između Gröninga i pacijenta poništava. Već i sada provedeni eksperimenti s Gröningom ne mogu uspostaviti prvobitne uvjete njego-vih iscjeliteljskih uspjeha, jer su tu umiješani ljudi prisutni

53

u eksperimentima koji ničemu ne služe, ali mogu osujetiti iscjeljenje.

Neobičnog iscjelitelja ne bi nikako trebalo staviti pod nadzor. Njegova iscjeljenja nastala su i bez medicine, i ona se bez medicine moraju sama od sebe odvijati. Medicina može ići svojim putom, ali neka dozvoli Gröningu da i on ide svojim. Zabrana Gröningovih iscjeliteljskih djelovanja obrazložena je Zakonom za lječitelje iz godine 1939., koji je još na snazi i sada daje medicini pravo da provjerava iscjelitelja Gröninga. Pri tome oni ne provjeravaju može li on iscjeljivati, to je on odavno dokazao, nego zna li on, na primjer, gdje se nalazi "musculus sterno scheidonotoide-us", kada je otkrivena bakterija tuberkuloze itd. I od toga znanja ovisi dobijanje radne dozvole za duhovno iscjeljiva-nje. Uzimajući u obzir veliko mnoštvo koje medicina ne može iscijeliti, takav postupak nalikuje lakrdiji.“

„Prije sam imao jednog ili dva svjedoka. Danas je to već jedan mali narod.»

54

9. nastup Brune Gröninga u slici vremena

Što se događalo dalje, nakon povlačenja u Heidelberg, opisao je Gröning 1950. godine:

„Hülsmann je kontaktirao s ljudima u Münchenu i to, kao što sam kasnije saznao, s novinarom Slawegom iz lista „Münchener Abendzeitung“.

Slaweg je Hülsmannu dao ponudu za jedno lječilište. Kako se kasnije ispostavilo, to je trebao biti Traberhof u Rosenheimu. Mene samog tamo je primio vlasnik, gospo-din Harward, i zamolio me da mu budem gost. Gospodin Harward stavio mi je na raspolaganje potpuno namješten stan tako da sam se u toj kući mogao slobodno kretati; i mojoj je pratnji na raspolaganje dao prostorije. Jelo, piće i smještaj ponuđeni su nam besplatno.

Prve je dane ondje vladao nebeski mir. Malo po malo počeli su se pojavljivati novinari, liječnici i bolesnici. Bole-snici u sve većem broju tako da je s vremenom ne samo kuća bila prepuna, nego je i predio ispred nje svakodnevno bio krcat.“

U svom je životopisu Bruno Gröning 1956. napisao:„Posvuda gdje bih se pojavio, događala su se iscjeljenja.

Rujna 1949. godine u nekim je danima, prostor ispred Traberhofa bio je popunjen i s preko 30.000 ljudi koji su stigli u Rosenheim iz svih krajeva Njemačke i svijeta.“

Događaj što ga je izazvao Bruno Gröning bio je toliko izuzetan, događale su se tako neshvatljive stvari da to danas jedva možemo zamisliti. Pravnik i novinar dr. Kurt Trampler napisao je u pred-govoru svoje knjige „Veliki preokret“ 1950. godine:

„U Njemačkoj 1949. godine nije bilo događaja koji je pobudio tako napetu pozornost i duboko unutarnje suosjećanje ljudi kao sva ta zbivanja oko Brune Gröninga.

55

Nastup ovog čovjeka jednostavno se ne može svrstati u materijalističku sliku svijeta. To je uostalom i dublji uzrok ogorčenih sukoba mišljenja koji su se znali rasplamsati na temu njegove osobe i njegovih iscjeljenja. Onaj tko je toliko podlegao materijalističkom razmišljanju da može još samo vjerovati u ono što rukama može dodirnuti ili aparatima mjeriti i dokazati, taj će se ovoj neshvatljivoj pojavi što nastaje Gröningovim djelovanjem suprotstaviti bez razu-mijevanja, a često i netolerantno. Onaj tko je, međutim, u sebi sačuvao strahopoštovanje pred neistraživim, božan-skim, i svoje posljednje životne odluke nije prepustio samo razumu, taj će u najmanju ruku s odgovornom ozbiljnošću pokušati utvrditi teče li Gröningova iscjeliteljska snaga iz onih vječnih izvora koji leže izvan dosega našeg poimanja. Taj će, štoviše, i onda biti spreman vjerovati u pojave koje je točno promatrao i onda kada će mu nedostajati objaš-njenja iz područja poznatog i istraženog.

Stoga nastup Brune Gröninga – potpuno svejedno kakve će biti posljednje spoznaje o njemu i njegovu Djelu – prisi-ljava na podjelu duhova: na one koji su u nutrini spremni prihvatiti neistraživo kao živuću stvarnost i na druge koji u to ne vjeruju.

Osjećaj da materijalističko doba ide ususret samouni-štenju u današnjem je svijetu općeprisutno. Ali i ovdje se razilaze duhovi onih koji se u sumornoj napuštenosti kreću ususret katastrofi ili se – ako pripadaju moćnicima – nada-ju da će preživjeti s moralom grabežljive zvijeri, te onih drugih koji usred velikog kaosa ostaju u nepokolebljivom uvjerenju da se rađa novo doba koje čitav život u višem redu opet vodi u smjeru harmonične uravnoteženosti i zajedničkog djelovanja. Budući da brojni ljudi u čitavom svijetu postavljaju ovo pitanje, a i smisao njihova života vezan je za taj odgovor – na Gröninga nisu usmjerene

56

samo oči bolesnika koji traže pomoć. I zdravi se također pitaju: ne pripisuju li se njegova neobjašnjiva iscjeljenja znakovima koji najavljuju prekretnicu vremena? Da, ovo posljednje pitanje brojnim je bolesnicima čak važnije od vlastita iscjeljenja.“

10. te Deum iz Rosenheima

Na drugom mjestu Trampler opisuje događaje na Traberhofu kao posve nepojmljive.

„Gröningov susret s tisućama onih koji su tražili pomoć pred Traberhofom kod Rosenheima bio je događaj snaž-nog dramatičnog obilježja: prekretnica vremena, u kojoj se mi danas nalazimo, objavila se slikovitom jasnoćom.

Napaćeni, napušteni, sudbinom pogođeni, oni koji su se ovdje okupili s posljednjom nadom u utjehu i iscjeljenje, svi su oni bili u položaju tužitelja protiv doba materijaliz-ma o čijem su smrtonosnom promašaju sami neosporno svjedočili svojom gorkom nevoljom. U ratu pogođeni tisu-ćama rana i patnji, iz domovine protjerani, ostavljeni sami u očaju i bijedi, došli su Gröningu. Mnogi od njih možda uopće nisu bili svjesni da su ovim korakom istupili iz, u pravom smislu riječi, opaka vremena i prešli prag nova vre-mena, ispunjenog čvrstom vjerom da sve što živi predstav-lja harmonično, organsko jedinstvo i da je nerazdvojivo povezano s Bogom. No, u svim tim ljudima nesumnjivo je živjela slutnja da su pobjegli od hladne, bezdušne bez-božnosti materijalizma i da su pozivom iscjelitelja svoju sudbinu ujedno prepustili milosrdnoj Božjoj Dobroti.

Apokaliptične slike velikih srednjovjekovnih majstora, čini se, postaju stvarnost kada u sebe primimo sivilo koje je onamo dovelo te ljude. Tu su neumoljivo i neizbježno

57

postale vidljive sve neiscjeljive bolesti i rane, sve dušev-no razaranje i potmuli životni strah, sve ono što se pred bešćutnom znatiželjom plašljivo skrivalo po kućama. Žene i djeca blijedih, ispijenih lica, zažarenih, izmučenih očiju koje su se odviknule čak i od plakanja; amputirani i ukočeni, nesposobni za samostalno kretanje; ljudi toliko potreseni užasnim grčenjima živaca da im je pjena izbijala na iznurena lica, drugi koji su podrhtavali zbog nezadrživa jecanja – u takvom su stanju došli ili su bili doneseni: tisu-će i tisuće njih, u gomili bez kraja.

Sva snaga života i stvaranja, sva sreća i nada što su ikada u njima postojali, ostali su zgaženi iza bodljikave žice zaro-bljeničkog logora, pokopani pod ruševinama razrušenih kuća ili su ostali u izgubljenoj domovini.

Tijekom tih dana i tjedana nisam pronašao nikoga tko nije bio najdublje pogođen i potresen nekom neizmjer-nom patnjom i bijedom, tako strašnom da nitko nikada tako nešto nije mogao ni zamisliti. Tko je još mogao dobiti uvid u onu neizmjernu brojku poštom poslanih molbi u kojima su se o svojoj patnji žalili svi oni koji iz zdravstve-nih ili novčanih razloga uopće nisu mogli doputovati do Gröninga? No njemu je bilo jasno da su ljudi, koji su tamo rame uz rame danima iščekivali svoju posljednju nadu, bili samo predstavnici beskrajna mnoštva bolesnih, ranjenih i očajnih koje uvijek nastaje tamo gdje sudbinom naroda upravljaju rat i državno rasuđivanje, mržnja i nepovjerenje. Sigurno je, međutim, da je među ovim ljudima bilo i onih koji bi se razboljeli i u najvećemu miru. No većina njih koji su tražili pomoć bili su žrtve znanstveno visoko razvi-jenog uništavanja ljudi i gotovo nepodnošljivog duševnog opterećenja našeg vremena. Većina njih bili su povratnici i ranjenici, ostali su bez krova nad glavom i bili su izbjeglice, umorni od obilaženja ureda radi primanja nekakve bijedne

58

pomoći sve dok u prenatrpanim barakama ili stanovima ne bi dobili krov nad glavom. U tim uredima oni su bili samo brojevi, tamo su više nego često nailazili na mrzovoljna i otupjela lica, a ne na toplinu ljudske spremnosti za pomoć. Isto su tako prečesto doživjeli da se bogatašu, koji je i sam mogao dati, zapravo spremnije davalo nego siromahu koji je sa sobom nosio samo teret svoje nevolje.

Ovi ljudi koji su čekali Gröninga nisu više pripadali lakovjernicima i zanesenjacima. U velikoj većini bili su otupjeli, skeptični, apatični, ali veoma istančana sluha za svaku nepravdu, za svaku frazu i jedino što ih je još moglo uvjeriti bila je djelotvorna pomoć.

Bili su to dani i noći prije velikog iscjeljivanja 9. rujna – sam Gröning bio je u to vrijeme na putu po sjevernoj Njemačkoj – kada su se među prisutnima dogodila prva iscjeljenja na daljinu. Zbog snažna dojma ovakvih doga-đaja u krugu bolesnih polako su nastupale promjene: pred njihovim je očima djelovala snaga za koju više nije bilo ljudskog objašnjenja, i ta je snaga donijela pomoć tamo gdje nijedan čovjek više nije mogao pomoći. Oni koji su to vidjeli nisu pripadali učenjacima koji su pokušavali ‘čudo’ secirati i uskladiti ga sa znanjem iz knjiga. Oni su samo bili ljudi koji su tražili pomoć, jer ljudsku pomoć nigdje više nisu mogli naći. Ljudi koji su prošli sve faze patnje i iskuše-nja. I zato su tada, u tom trenutku, bili zreli da u iscjeljenju koje su primili prepoznaju Božju ruku, da dožive božansku snagu koja im je dala znak, čime su izdignuti iz krutog mehanizma materijalističkog vremena. Oni, najsiromašniji od siromašnih, u tim su trenutcima bili bogati, jer su u svojim srcima doživjeli preokret koji je ponekom zdravom bogatašu ostao uskraćen, i to doživotno.

Opet se nad tisuće onih koji su čekali spustila duboka tama noći. I tada se dogodilo! Pojedinci su započeli izgo-

59

varati riječi koje možda već dugo vremena nisu bile izgo-varane, riječi koje su sve više njih uvodile u molitvu, dok ih svi nisu prihvatili.

‘Oče naš, koji jesi na nebesima ...’I potom se svečano i ozbiljno oglasio TE DEUMU tom se satu duboke obuzetosti dogodilo možda još

veće čudo nego ozdravljenje ukočenih zglobova i rastroje-nih živaca:

Ljudi su pronašli put k Bogu. Kada se sljedećeg popodneva Bruno Gröning pojavio

pred tražiteljima pomoći, našao ih je kao nikada dotad u nutrini pročišćene i spremne da prime iscjeljenje. Gotovo jedan sat šuteći je stajao pred mnoštvom u molitvi, prima-jući i u sebi prerađujući njihovu patnju. I dok je potom izgovarao riječi otkupljenja od Boga, Oca i Liječnika svih ljudi, upravo biblijski prizori postajali su stvarnost.

Bolesni su ustajali sa nosila, ukočeni su odbacivali svoje štake i mogli su hodati, jedno slijepo dijete je progledalo. Izrazi zahvalnosti objavljivali su stalno nova iscjeljenja koja se samo manjim dijelom moglo vidjeti. I nakon dva mjese-ca, pa čak i duže, govorilo se uvijek ponovno o iscjeljenji-ma koja su se onih dana dogodila ili su bila započela.

Kao svjedok tih događaja bio je na balkonu Traberhofa i jedan od naših najboljih liječnika. Duboko potresen priznao je da će kao plod toga sata cijeli život vjerovati kako čovjek bez Božje milosti nije ništa i da se nikakvim znanjem i nikakvom sposobnošću čovjek ne može u pot-punosti izliječiti ako se svojom poniznošću ne pokaže vrijedan milosti.

Ponovno se smračilo. Bruno Gröning, koji je danima bez sna bio na putu, prije nego što se ponovno posvetio poje-dinim teškim slučajevima, kratko je vrijeme sjeo u stranu.

60

S izrazom koji je izražavao dobrotu i milosrđe slušao je glasove onih koji su tražili njegovu pomoć.

U čitavom prostoru nije se čula ni riječ. Nitko još nije želio izgovoriti osjećaje koji su nas sve pokretali. No, kao odgovor na misli ispunjene nadom i pitanjima, začuli smo izvana:

„Neka k nama dođe Kraljevstvo Tvoje.“

11. „Ja Vam dajem na znanje...“

Trampler piše dalje o događajima oko Gröninga:„U svom tom sukobu mišljenja oko Brune Gröninga,

kako smo već ustvrdili, pokušavali su novinari, liječnici i prirodoslovci, pretragama utvrđenih uspješnih iscje-ljenja, iz svog kuta gledišta uvijek ponovno doprijeti u tajnu Gröningove snage. Čudno je kako su se samo rijetki služili najbližim izvorom Učenja: Gröningovim vlastitim riječima. Na najpovršniji način bila je usvojena navika da se prema njegovu govoru i razgovorima odnosi kao prema nekom obliku usputne pojave samih iscjelje-nja. Govor koji isto tako može i izostati. No, nisu postali svjesni toga da im on svojim riječima zapravo otkriva jedini ključ koji otvara pristup razumijevanju onoga što mi s čuđenjem doživljavamo kao neobjašnjive pojave. Poneki bolesnik, koji je za posjete Gröningu osjetno primio iscjeljujuću snagu, a ipak ostao neiscijeljen – po mom dubokom uvjerenju – samo zato što je propustio riječi iscjelitelja savjesno primiti u sebe, u svoje srce. Riječ, svaka za sebe, s dovoljno težine, koju treba odva-gnuti i ozbiljno proučiti, u Gröningovim je iscjeljenjima od odlučujućeg značaja. Gotovo se može tvrditi kako tko tu riječ ne želi čuti, uopće ne treba tražiti iscjeljenje, jer

61

riječ je usmjeravajuća, vodeća snaga za očuvanje iscje-ljenja u sebi. – „Ja Vam dajem na znanje...“ – Kada se Gröning počeo obraćati tom rečenicom, tada to nije neki uobičajeni izraz, nego ta rečenica znači: On slušateljima nudi na dar da oni o naravi njegove snage – koju su oni

„Ja vas pozivam na veliki preokret!“

62

do tada samo mogli pretpostavljati i naslućivati – sada nešto i znaju.

Poslušajmo, iz njegova govora u Traberhofu 27. kolovoza 1949. godine navečer što sam kaže o svojim iscjeljenjima:

‚Tko prima i tko ima pravo na iscjeljenje? Pravo ima samo onaj koji nosi u sebi vjeru u Boga i koji u njoj nastoji živjeti. Ima ljudi koji su odavno izgubili vjeru ili je već godinama ostavljaju po strani, ili ju čak prljaju i podcjenjuju. Dajem vam na znanje da ste svi vi, tako kako živite ovdje u velikom Božjem svijetu, samo djeca Božja. Jedini liječnik, liječnik svih ljudi, jest i ostaje naš Gospodin Bog. Samo On može pomoći. On pomaže samo onomu čovjeku koji je našao put k Njemu ili, kako sam već rekao, koji je spreman krenuti tim putom, primiti u sebe vjeru i s njom živjeti. Vi ne trebate vjerovati u malog Gröninga, ali u mene morate imati povjerenja, a Gospodinu Bogu za Njegova velika djela, za Njegovu veliku moć i za Njegovu veličanstvenost zahvaljivati. Ja ne želim zahvalnost. Ne. To ja nisam ni zaslužio.' Ja samo činim svoju dužnost, kao i vi svoju u svom pozivu... Sve ovisi o čovjeku, kako će se oslo-boditi da bi primio iscjeljenje. To znači, on mora biti čist. On mora znati da nije netko tko kori Boga. On mora znati da se obvezao i da je u svom životu povezan s Gospodinom Bogom. Onda je on čist.'

I u privatnim sam razgovorima od Gröninga često čuo odlučnu tvrdnju da on snosi odgovornost pred Bogom, da „iscjeljenje putem same Božanske snage“ provodi samo na patnicima koji bar imaju dobru volju živjeti po Božjim zakonima, a onima drugima, koji nisu spremni ostaviti se zla, uskraćuje iscjeljenje. „Ja bih mogao“, tako je rekao, „obaviti masovno iscjeljenje i tako da kažem: Svi bolesni jednog grada ili jedne države neka ozdrave! Ali zar se time ne bi više izgubilo nego dobilo? Bi li zli među bolesnima

63

bili spremni na preokret? Zar oni ne bi ponovno stečeno iscjeljenje zloupotrijebili? Ne! Čovjek prvo mora postići unutarnji preobražaj, on prvo mora biti spreman iz sebe izbaciti Sotonu i pronaći put k Bogu. Tek tada je vrijedan doživjeti iscjeljenje.“

Protivnici Gröninga ovu su tezu silno napali i to protu-mačili kao opasnost da se svaki bolesnik kojeg Gröninga nije iscijelio osjeća odbačenim od Boga i s tom duševnom tegobom pati još više nego do tada. Sam Gröning tu je tezu energično odbacio i označio ju svjesno zlonamjer-nom. Tko je navikao ispravno razmišljati o smislu riječi, tada taj u Gröningovim rečenicama ne može ništa drugo pročitati nego sljedeće: da on zlo i bezbožnike načelno isključuje iz procesa prijema iscjeljenja, ali to ne znači da će suprotno tomu i svi oni drugi zaista biti iscijeljeni. To znači samo da je njima dozvoljeno moliti za iscjeljenje. Hoće li do toga u svakom od pojedinih slučajeva i doći, to ovisi još o nizu kriterija koji leže izvan prosuđivanja o pacijentu – pitanja o kojima Gröning, čak i u povjerljivim krugovima, nerado govori.

O razlozima civilizacijske krize koju mi danas proživ-ljavamo Gröning je rekao (Traberhof, 31. kolovoza 1949. godine, navečer):

„Čovjek je prije mnogo stoljeća skrenuo s puta prema prirodi i vjeri u Gospodina Boga. Svatko je vjerovao da može opstati sam za sebe. Sada smo mi na ovom svijetu, sada ćemo sebi urediti život onako kako hoćemo i znamo sami sebi pomoći, mislili su svi. Ali, dajem vam na znanje, da se nikomu ne može pomoći bez našeg Gospodina Boga. A tko misli da se može odvojiti od prirode koju je, tako lijepu, Gospodin Bog stvorio za nas ljude, taj treba ići kamo želi. Vjerovalo se kako se čovjek može razlikovati od drugih tako što će okrenuti leđa prirodi i krenuti putom

64

kulture. Tu je pogreška, tu leži sve, to je ono što čovjeku nedostaje: priroda. Natrag k prirodi! Natrag k našem Gos-podinu Bogu, natrag k vjeri u Dobro u ljudima!

Do sada mržnja i zloba nisu bile prisutne samo među Nijemcima, nego među svim narodima svijeta. I tomu mora jednom doći kraj. Taj će se kraj dogoditi tek onda kada svatko ponovno pronađe put k vjeri. Onda više neće biti mržnje među njima, među narodima svijeta. A time je osiguran mir u svijetu.“

Što on očekuje od svih koji žele iskusiti iscjeljenje, opi-sao je na sljedeći način (Traberhof, 27. kolovoza 1949. navečer):

‚Trebate čovjeku biti čovjek. Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe! Ne mrzi, ne budi dvoličan, nikomu ne čini zlo! Vi trebate biti dobri, dobri međusobno. Trebate znati da pripadate jedni drugima, bilo bogati ili siromašni. Nikada ne budite zavidni! Jedan ima, a drugi nema. Ono najbolje i ono najveće, što se smatra bogatstvom, to nije novac, kako ste vi mislili, bogatstvo je zdravlje. Zdravlje je sve, više od novca. I zato nemate pravo reći o drugom čovjeku koji ima više novca da je on bogatiji.'

Sam Gröning je katolik. Kad on od tražitelja pomoći očekuje vjeru u Boga, onda ne misli na vlastitu vjeru. Često je naglašavao kako nema razlike kojim putem čovjek traži Boga, jer „svi su ljudi Božja djeca“. Ali on uvijek ponovno traži bezuvjetnu iskrenost i savjesnost u traženju Boga; odbojno mu je svako vjersko isticanje. Tako opomi-nje bolesne u svom govoru (17. listopada 1949. godine u Rosenheimu):

„Meni se samo treba obratiti s povjerenjem, ne samo na oči, nego svugdje, bez obzira gdje se čovjek nalazi. Ali naj-teže je da se čovjek svojoj božanskoj vjeri koju u sebi nosi točno podčini i po njoj živi. Ne bi trebalo biti samo tako

65

kako su ljudi do sada pretpostavljali da jednom tjedno, i to nedjeljom, idu u kuću Božju i tamo mole, i da je time tada to obavljeno za cijeli tjedan, a da dalje mogu raditi što ih je volja i ići kamo ih srce vuče. To je pogrešno. Kada kažem: „Ja vjerujem u Gospodina Boga“, tada suklad-no tomu moram biti čovjek, moram biti uzor, moram pokazati da sam dobar čovjek.“ U međuvremenu jedan tražitelj pomoći zahvaljuje za upravo doživljeno iscje-ljenje. Gröning nastavlja: 'Zahvalnost ne pripada meni. Zahvalnost pripada našem Gospodinu Bogu. Zahvaljujte mu čitav život! Dokažite da ste zaista čovjek koji vjeruje u Boga! Idite u kuću Božju1 molite tamo skrušeno! Ne kao do sada, da su pojedinci, možda i više njih, išli tamo kako bi vidjeli što je netko odjenuo i kako bi onda o njemu pri-čali, i još puno toga lošeg što sam vlastitim očima i ušima vidio i čuo. To ne treba činiti. Ako se ide u u crkvu1, tada se treba skrušeno zahvaliti Gospodinu Bogu za sve Dobro što je za čovjeka učinio.'

Iz ovih Gröningovih riječi jasno je da on odbacuje svaku zamisao o sektaštvu povezanu s njim. (…) On upućuje ljude u Božje kuće njihovih religija. On traži od njih produbljenje njihova religioznog života. (…) Tako su slušatelji njegovih govora uvijek mogli zaključiti kako se trebaju osnažiti u vlastitom vjerskom uvjerenju, a ne u nekom novom i promijenjenom, da u iscjeljenjima nalaze vidljivi dokaz svoje vjere, da iscjeljenja prate zahvaljujjući molitvama u stilu svoje crkve2 a da to nitko ne doživljava kao neprimjereno.“

66

12. Veliki preokret

Trampler nastavlja:„Želim da svi budete dobri i vjerni“, često je svojim

slušateljima govorio Bruno Gröning. On iscijeljene upozorava na moć zla i oštri njihovu pozornost za to, da zlo ne prepoznaju samo u odbojnim stvarima, nego još mnogo više u zavodljivim, bez obzira kako se želi zama-skirati. Jednom je na moje pitanje odgovorio: „Danas je to tako da je devedeset posto ljudi na neki način podlož-no zlu. Ja to moram preokrenuti. Ja ih moram istrgnuti iz tog zla tako da na kraju devedeset posto bude dobrih“. On drži kako su uloga zla kao protivnika i mjerilo dobra vječni problem. Uvijek će biti ljudi koji su se svjesno toliko prepustili zlu tako da se od tog više ne mogu oslo-boditi. Gröning je, naprotiv, mišljenja da je većina ljudi koji su počinili i čine loša djela, žrtva gnusnih utjecaja okoline i vlastite slabosti, i da oni ipak na neki način nose u srcima čežnju za Dobrim. Njima on posebno želi pomoći. (…)

Tijekom jednog takvog razgovora o dobru i zlu, zapo-čeo sam temu o pitanju slobode volje. Krajnje odlučno Gröning je odbio svako nanošenje štete ljudskoj slobodnoj volji. „Ja čovjeku smijem pomoći da pronađe put prema Dobru, ali ja mu ne smijem oduzeti odluku ili ga prisiliti na Dobro. Svatko mora sam pronaći svoj put.“ Upravo zbog toga da se ne bi povrijedila čovjekova sloboda izbora, on je odbijao „sugestiju i hipnozu kao nešto demonsko“. (...)

Ono što su ti najsiromašniji od siromašnih s „neiscje-ljivim“ bolestima govorili dok su čekali Gröninga ispred Traberhofa, pokazalo se kao svjedočanstvo da su upravo oni ti koji su njemu bili dirljivo najprivrženiji. Osim išče-

67

kivana iscjeljenja-tretmana*, osjećali su se sretni i zaštićeni, jer su se prvi put susreli s dobroćudnom spremnošću da im se pomogne bez prethodnih potvrda o siromaštvu, bez formulara, upitnika i formalnosti. Pogotovo oni postiđeni, osiromašeni, koji nisu mogli nabaviti novac za zdravlje i koji nisu naučili da druge mole za to, s beskrajnom zahval-nošću obraćali su se toj ljudskoj veličini čovjeka koji im je nesebično pomagao a da ih ni za ime nije pitao.

Tko Gröninga ne poznaje, prvo mu postavlja pitanje: „Koje bolesti možete liječiti?“ Gröning odgovara kako u stvari može izliječiti svaku bolest, ali ne i svakog čovjeka. Kod nekih, osobito teških oboljenja, riječ je i o stadiju u kojem se nalazi tražitelj pomoći. Ima oboljenja koja on može „izvući“ u par sekundi. Drugi se tražitelji pomoći moraju pripremiti na duže vremensko razdoblje preokreta. „Ja moram oživjeti“, objašnjava on, „ono što je već dugo mrtvo. Ne može se uvijek odmah osjetiti da je ušao novi život. Često netko mora dugo čekati, ali onda to dođe potpuno iznenada, ako ne dozvoli da ga obuzme zao duh sumnje i nevjerice.“ Tim tražite-ljima pomoći koji se moraju pripremiti na čekanje on rado kaže: „Obrnuto je također korisno“. Ustvari, ta se rečenica stalno ponavlja. Ona treba onomu kojemu je upućena razjasniti kako je preokret obavljen i kako sve ovisi o njemu što će on iz tog preokreta razviti. Gröning je jedan od svojih govora ovako završio: „Ono po što ste došli, to ste dobili. Sada o vama ovisi kako ćete to zadržati.

Zadržati iscjeljenje zahtijeva od iscijeljenog visoki stu-panj vjere i duhovne discipline. Na toj kritičnoj točki odlučuje se o čvrstini ponovno stečenog zdravlja. (...)

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

68

Također i bolovi tijekom Regelungen često zbunjuju tražitelje pomoći. Te boli tijekom Regelungen mora biti, kaže Gröning. Poneki ljudi često strahuju kada se pojavi bol tijekom Regelungen da se bolest vratila. Oni se uplaše i kažu: „Još je lošije, idemo liječniku.“ Gröning: „Zbog toga Vas želim upozoriti, kada se pojavi Regelung to trebate izdržati. Ne događa se ništa loše, nego se događa samo da čovjek postaje zdrav. (…)

Uz ovo neophodno povjerenje potrebno je i to da tražitelji pomoći Gröningu mirno mogu vjerovati kako iscjeljujuća snaga, kada je samo jednom prime u sebe, u čovjeku sama dalje djeluje i da je Gröning, kako on kaže, uz bolesnika stalno prisutan i pomaže, iako ih međusobno razdvaja velika prostorna udaljenost. „Tko ima povjerenje, neka sada ide kući. Tko sumnja, neka ostane“, odgovarao je on mnogim tražiteljima pomoći, kada su ponavljali kako više dobiju ako putuju za njim i zahtjevno ga oba-sipaju svojim željama. U stvari, oni svojim požurivanjem i nemirom ometaju vlastito iscjeljenje i, premda vide Gröninga svaki dan, postižu daleko manje od bilo koga drugoga, koji se ispunjen vjerom i možda s kuglom u ruci skromno povukao u samoga sebe. Put u vlastitu duhovnu unutrašnjost ono je što vodi k cilju! Poniznom, povjerlji-vom, onom koji vjeruje, Bog daje sve! – tako je opomenuo Gröning jednom sve tražitelje pomoći i obratio se odlučno onima koji zahtijevaju pomoć njegove iscjeljujuće snage kao osiguranici koji traže učinak za koji su platili račun ili koji mu žele propisivati kako on treba obavljati svoju misiju (naravno, prvo kod njih!). (...)

Tko posjeduje zrelost i sposobnost koncentracije za „put u svoju duhovnu unutrašnjost“, taj nije ovisan o fizičkoj prisutnosti Gröninga, jer on u svakom „nagovorenom“ predmetu, čak često i putem misli, jasno osjeća Gröningo-

69

vu nadnaravnu prisutnost. Iscjeljujuća kugla (ili neki drugi „nagovoreni“ predmet), po Gröningovim osobnim riječi-ma, djeluje tako da ostvaruje njegovu osobnu duhovnu prisutnost i na jednoj i na drugoj strani, da služi kao veza s iscjeljujućim nebeskim zračenjem. Oboje je neophodno za iscjeljenje. (...) Gröning: „Kad dotaknem jednu kuglu – mala usporedba s našim svijetom – tada se u nju slijevaju sva zračenja kojima je naša Zemlja obuhvaćena i dovode čovjeka u neiscrpnu povezanost s nebeskim zračenjem. Od tog trenutka, kada čovjek tu kuglu uzme u ruku, on doživljava potpuno novo preuređenje. Svi osjetilni centri ljudskog živčanog sustava aktiviraju se tako da se i krvo-tok ponovno pokreće. Sva se oboljenja organa i udova suzbijaju i svladavaju iscjeljujućim zračenjem. Čak i onda kada je riječ o teškim oboljenjima, kao što je tuberkuloza, osteoporoza, pa i bolesti kralježnice i kostiju, kao i rak u početnom stadiju. Ne postoji ništa protiv čega se kugla ne bi mogla upotrijebiti. „Međutim“, iznosi Gröning pri-mjedbu koju bih istaknuo, „ima ljudi koji su dobri i vjeru-ju, ali u početku ne mogu ništa postići s kuglom. Njihova greška leži u nestrpljivosti. Kod mnogo ljudi osjetilni su živci toliko umrtvljeni i otupjeli da se najprije oni moraju oživjeti. Može potrajati minutama, satima, danima i tjed-nima dok ne započne novi život. Snaga iz kugle, međutim, započinje iscjeljivati već i u trenutku kada se kugla prvi put dotakne, samo što to bolesnik u početku sam ni ne primjećuje“. (...)

Kod uporabe svih „nagovorenih“ predmeta važna je, osim unutarnje pripreme, i jedna na prvi pogled mala, ali veoma bitna formalnost. Treba sjediti odmaknutih leđa i ne spajati ili prebacivati nogu preko noge ili križati ruke. Doticaj ruku može, prema Gröningovu tumačenju, u gor-njem dijelu tijela izazvati kratki spoj životne struje; spajanje

70

ili križanje nogu vodi k istom oštećenju u donjem dijelu tijela. Onaj tko te greške ponavlja iz navike, taj si može u dužem periodu navući čak i neugodne bolesti. (...)

Upitao sam ga i hoće li on svoju snagu odnijeti sa sobom u grob. „Kada ne budem više ovdje, ljudi će već biti tako daleko da će sami sebe moći iscjeljivati.“

Pod naslovom „Veliki preokret“, Trampler na kraju svoje knjige između ostalog piše:

„Optužba protiv jednog – u pravom smislu riječi – kob-nog vremena, pojavom tražitelja pomoći ispred Traberhofa u Rosenheimu podignuta je s neočekivanom žestinom. Ona je otvoreno, a često još potresnije, čitano između redaka, vidljiva iz više od 250.000 pisama upućenih Bruni Gröningu. (...) Tehničko - materijalistički razvoj vodi preko specijalizacije u podjelu jedinstva svega živoga, a velika otkrića služe prije svega tomu da omoguće snažni-je djelovanje želje za razaranjem, kakvo nikad prije nije imala. (...)

Mi moramo priječi iz mehaničkog doba u doba živoga u kojem snage tehnike, u najširem smislu riječi, više nisu demoni, nego sluge čovjeka. Za odnose među pojedincima kao i među narodima trebaju važiti ponovno oni zakoni koji proizlaze iz religija velikih kultura. (...)

(Gröningovo predviđanje usmjereno je tomu cilju) da ljudi još za svoga života, snagom koju on prenosi, nauče sami sebe iscjeljivati. No, između ove sadašnjosti i one budućnosti samoiscjeljenja čovjeka mora postojati još nešto: veliki preokret! U čemu se taj preokret mora sasto-jati, kamo nas on treba odvesti, najjasnije prepoznajemo kada proanaliziramo kamo nas je zaista odveo krivi put koji smo dugo vremena slijedili. (…)

Ali, da jedan čovjek crpi iscjeljujuću snagu iz nepoznate beskonačnosti, da svojim dodirom svakog predmeta u cije-lom svijetu zna tu životnu snagu prenijeti i da s tom sna-gom, koja počiva u njegovoj ruci, ništa drugo ne želi nego da se ljudi okrenu od samoubilačkog ludila materijalizma i prepoznaju stvarnost postojanja jedne nad njima vladajuće snage – to može biti jedan od znakova kojim se najavljuje istinski preokret našeg doba. Jer, svi atomski gradovi, kolone njihovih djelatnika i svi njihovi učenjaci ne mogu stvoriti onu snagu dobra i iscjeljenja koja se vjerniku ulijeva iz jedne jedine kugle koju je dotaknula Gröningova ruka.“

„Ljudi nisu nisu ništa izostavili u pokušajima da s mojim imenom i mojom osobom naprave trgovinu. (...)

“Dajem vam do znanja da će pri tome pasti!“

73

III. DIo

otPoR I PRotusnaGe

Od dana kada je Bruno Gröning izveden pred javnost, taj je mali čovjek iz Gdanjska u mnogim ljudima pobudio ideje o zaradi. Mnogi su se ponadali kako će preko njega postati bogati i slavni. Pojavio se čovjek koji je činio djela koja do tada još nisu postojala. Na drugoj su strani bili tisuće i stotine tisuća onih koji su se nadali da će od toga čovjeka dobiti pomoć i iscjeljenje. Onaj komu bi uspjelo naći se između te dvije strane i ugovarati susrete Gröninga s tražiteljima pomoći – naravno, uz odgovarajuću cije-nu – taj bi bio osiguran za cijeli život.

Ti su se ljudi uvijek motali oko Brune Gröninga, on ih je privlačio kao što svjetlost privlači moljce. Gurali su se u njegovu blizinu s navodnom namjerom da mu pomognu, ali u glavi su imali samo osobni interes za profitom.

U biografiji iz 1952. godine Bruno Gröning je napisao:„Uz uspjehe pojavile su se i dvije negativne pojave:1. Liječnička komora i zdravstvene ustanove koje su mi

zabranjivale djelovanje jer nisam izučeni lječitelj, i2. takozvani menadžeri, sekretari, „pomoćnici“ i ostale

sumnjive „spodobe“.Na prvu skupinu osvrnut ćemo se još i u četvrtom dijelu ove

knjige. Ovdje ćemo se pozabaviti predstavnicima druge vrste i njihovim intrigama. Ali posvetimo se prvo samom Gröningu. I njemu su predbacivali kako se želi obogatiti na račun nevolje samih bolesnika. I njemu su predbacivali kako se želi obogatiti na račun nevolje samih bolesnika.

74

1. „Zdravlje se ne može kupiti“

Kada je dosegnuo vrhunac – cijeli je svijet bio upoznat s njego-vim djelovanjem – pred Brunom Gröningom su se otvorile dvije staze: jedna, kojom bi postao najbogatiji čovjek na svijetu jer bi ga vodila do slave i časti, te druga, koja je vijugala dalje kameni-tim i trnovitim stazama poniznosti i žrtvovanja.

U prvom izdanju časopisa „Die Umkehr“ (Preokret) iz 1950. godine, između ostalog stoji:

„Bruni Gröningu bilo bi lako postati najbogatijim čovje-kom na Zemlji kada bi se zdravlje u njega moglo kupiti. Vjerojatno mu na tom ne bi ni zamjerili, jer bi se time njegovo djelovanje uklopilo „u duh vremena.“ Ali time što on ne želi novac, nego unutrašnji preokret, što od bolesni-ka koji k njemu dolaze očekuje iskrenu životnu promjenu, time on odbacuje mjerila kojima se služe njegovi suvreme-nici i postaje sumnjiv onima koji ne mogu shvatiti kako je jednom čovjeku 20. stoljeća novac potpuno nezanimljiv.“

Sam je Bruno Gröning o tome jednom rekao:„Ja se ne bavim iscjeljenjem putem kupovine i prodaje!

Siromah i bogataš su u biti jednako siromašni. Što misli-te, što mi sve već nije ponuđeno? Automobili, luksuzna vozila, onoliko koliko želim, vile, viteška imanja, dvorci, novac, zlato, sve su mi to već pred noge stavljali.“

Stvarno nastojanje Brune Gröninga bilo je pomaganje i iscje-ljivanje, želja da ljude ponovno vrati k Bogu. Jednom je i sam rekao:

„Želim da svi budete dobri i vjerni. Hoću da ponovno pronađete stvarni Božanski instinkt, koji ste izgubili. Moj je zadatak da to ostvarim.“

Ponuda kojima bi zaradio novac imao je na pretek. Tako je, na primjer, u listu „Die Wochenpost“ 4. svibnja 1950. pod naslo-

75

vom „Gröning u novom svjetlu! Dolari primamljuju... Gröning nije otišao!“ zabilježeno“:

„Tišinu iznenada prekida zvuk motora. Ispred ulaza se zaustavlja automobil. Glasovi postaju bučniji, pozivaju Gröninga. Na vratima se pojavljuje muški lik i izjavljuje kako su upravo stigli jedan Amerikanac i jedan čovjek iz svijeta filma koji su s njim htjeli razgovarati o važnim stvarima. Riječ je o nekom američkom novinaru, pred-stavniku jedne svjetske agencije i o nekom gospodinu iz vodeće njemačke filmske kuće koji žele pozvati Brunu Gröninga na turneju po Americi. Gröning to pažljivo sluša i odmah pristaje s posjetiteljima stupiti u preciznije pregovore. „Ovdje je riječ samo o pozivu u goste, gospo-dine Gröning“, izjavljuje u uvodnom razgovoru američki novinar i pokušava herfordskom čudotvornom doktoru predočiti već razrađeni plan: Gröning bi, naime, trebao na par tjedana otputovati u Ameriku i tamo iscjeljivati imuć-ne pacijente*. Prihodi bi mu poslije poslužili za izgradnju planiranih iscjeliteljskih centara u Njemačkoj.

Budući da je u Americi tek trebalo pripremiti tlo, Gröning ne bi putovao avionom nego brodom. Amerika-nac je na kratko razmislio i dodao kako se već pobrinuo da Gröningu na brodu slučajno predstavi prisutne bolesne putnike na kojima će moći primijeniti svoje iscjeliteljske moći.

‚To će biti bombastičan uspjeh“, dodao je producent. „Vi nemate pojma kakav Vam se doček priprema u New Yorku. I svakako se morate obvezati da ćete poštovati utvr-đene termine da bismo mogli jamčiti besprijekorni tijek Vaše turneje!'

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

76

‚Za masovna iscjeljenja Vam stoje na raspolaganju razne dvorane“, naglašava Amerikanac, „kao na primjer Madison Square Garden u New Yorku, gdje stane više od 20.000 ljudi. Već danas možemo jamčiti punu dvoranu. Dakako, gledatelji tu moraju nešto i platiti.'

‚Ja mislim da bi za jednu ulaznicu mogli tražiti između 5 i 30 dolara,“ nadopunjuje ga gospodin iz filmske industrije i nastavlja: „Mogla bi se organizirati i posjeta kod Kvekera i drugih američkih humanitarnih organizacija. Samo se po sebi razumije da se iscjeljivanja u tim organizacijama ne smije naplaćivati, gospodine Gröning. Istodobno možemo raditi na tome da u Sjedinjenim Državama osnujemo inte-resnu zajednicu. Mi ćemo se osobno pobrinuti da tijekom Vašeg boravka u SAD-u budete izolirani kako bismo spri-ječili kontakt s iskvarenim poslovnim prevarantima!'“

Gröning je takve i slične ponude stalno primao. Tako je na jednom predavanju ispričao:

„U ovom Krugu prijatelja (u Francuskoj) bila je jedna mlada žena. Ja sam rekao: „Vi imate jednu želju srca.“ Ona je slučajno znala njemački. Govorila je više jezika. Jednu želju srca, i ta Vam je želja srca sada ispunjena. Ne morate vjerovati, morate se samo obvezati kako ćete to provjeriti. Od srca Vam zahvaljujem što ste ovdje vjerovali i za svoju majku, i da je to Vaša jedina želja srca - da vaša mama ponovno ima zdravo tijelo. Sada se odmah možete u to uvjeriti.“ Bila je iznenađena, skočila je i uzviknula: „Da, to je istina dragi gospodine Gröning!“ Ja sam rekao.' „Slučajno.“

Ona se doista u to i uvjerila, odmah je telefonirala – u Ameriku – i uvjerila se u to. Mislim da je razgovarala više od jednog sata. Nije riječ o tome koliko je to dugo trajalo; više i nije imala što ispričati. Poslije me je potražila da bi mi to rekla. Ali tek treći dan slučajno me srela, tako na ulici.

77

I ta mi je žena nudila sve što posjeduje. Ne samo miliju-ne, nego milijarde dolara – veliku imovinu – sve. Ja bih to bio i uzeo, što sam joj tako i rekao, ali samo pod jednim uvjetom: ako od toga meni neće pripasti ni jedan pfennig, ako sve to smijem dati najsiromašnijima od siromašnih – i bolesnima. Ona je rekla: „Da“. Ali tada je i ona postavila jedan uvjet. Ja sam joj rekao: „To što vi uvjetujete, ja ne prihvaćam“. Htjela me je, naime, na račun novca posjedo-vati samo za sebe. (...)

Ali vidite, ja ne dozvoljavam da me se mami, ni da me se zavodi. Ni to. Da, ona je lijepa žena – onako kako vi to podrazumijevate – veoma lijepa žena. Ali mene to ne pri-vlači, to me ne može zavesti. Jer time bih se ja – vi ste to dobro uočili – tako bih ja sebe, a i vas – to zaboravljate reći – tako bih nas prodao. Hvala vam neizmjerno što ste i vi to prepoznali. I zato sam sada sretan, jer to nisam učinio!“

To bi proturječilo njegovu uvjerenju. Na jednom drugom mje-stu rekao je sljedeće:

„Ja sam ljudima dao do znanja da svoj život na ovoj Zemlji poklanjam njima, da im ga u potpunosti stavljam na raspolaganje.“

Čak je jednom izjavio i ovo:„Ja živim da bi čovječanstvo moglo dalje živjeti.“

Da bi to ispunio, tu svoju misiju, da bi svim ljudima svijeta otvorio put prema zdravlju, sreći i čvrstom vjerovanju, za to je trebao pomagače. I bilo ih je mnogo koji su mu ponudili pomoć. Ali što su oni učinili?

78

2. „Gröningov biograf“ egon arthur schmidt

Čim je Gröningovo djelo u Herfordu postalo javno, k njemu su hrlili ne samo bezbrojni bolesnici, nego i pomoćnici željni profita. U intervjuu za časopis „Neue Blatt“ (Novi list), Bruno Gröning je povodom toga rekao:

„Vi poznajete izvještaje koji su tada uzbunili cijelu Europu, pa i cijeli svijet. Nastala je velika zbrka. Ja sam bio preopterećen. Oko mene su se okupljali određeni ljudi i zahtijevali više nego što sam mogao dati, iskorištavali su me. Nisam bio dorastao ni njima, ni situaciji. Više puta molio sam službene vlasti, nadležne ustanove i ličnosti iz javnog života da mi pruže pomoć, ali odaziv i stvarna pomoć nisu bili dostatni da se sve usmjeri na pravi put.“

Jedan na od tih ljudi koji su se okupljali oko Brune Gröninga bio je Egon Arthur Schmidt, novinar iz Heidelberga. On je orga-nizirao događanja oko Herfordskog trga i bavio se sumnjivim javnim radom za i protiv Gröninga.“

Godine 1950. Bruno Gröning je na sljedeći način opisao situ-aciju u Herfordu i svoje tadašnje poteškoće:

„U skladu sa situacijom pristizalo je nevjerojatno mnogo poštanskih pošiljaka koje su slale izdavačke kuće, liječnici, a iznad svega bolesnici, što ja više nisam mogao svlada-ti. Bračni par Hülsmann, kao i pristigli gospodin Egon Arthur Schmidt, pristali su mi pomoći u stvaranju reda, tj. na sebe preuzeti sporedne poslove, kao što je razvrstavanje pošte, raspoređivanje bolesnih itd. Planirali su oko mene napraviti takozvani „krug.

Budući da mi je gospodin Hülsmann bio domaćin i na raspolaganje mi stavio cijeli stan, držao sam ispravnim da mi on postane povjerenikom. Zadužio sam ga da radi na

79

izgradnji toga kruga, da ga nadzire i obavlja sve potrebne predradnje. Dao sam gospodinu Hülsmannu odgovarajuću punomoć i u prisutnosti gospodina i gospođe Hülsmann te gospodina Schmidta odredio sljedeće:

Mora se pronaći način kako obaviti zadatak vezan uz pristiglu poštu, a osobito se od tražitelja pomoći trebaju zabilježiti ona pisma koja sadrže novac. Pisma nikada ne bi trebala otvarati samo jedna osoba, nego popisivanje treba obaviti u prisutnosti još jednog svjedoka. Svjedoci su nužni da bi se otklonila sumnja vezana uz pisama u kojima je iznos novca najavljen, ali nije priložen. Tu sam se pribojavao prevaranata koji bi kasnije mogli potraživati nepriloženi novac.

Uredno priloženi iznosi novca trebali bi poslužiti za: – troškove obavljanja poslova– tražitelje pomoći koji nisu mogli platiti put, a kojima

se ovdje trebalo pomoći.

Egon Artur Schmidt

80

Iz preostale svote trebalo bi izgraditi jednu socijalnu ustanovu o kojoj sam već razgovarao sa svećenikom Knu-stom iz Herforda.

„Trebali bi se postupno formirati centri za iscjeljivanje u koje bi bolesni mogli dolaziti i u kojima bi ih se besplatno temeljito liječilo. Pogotovo bi siromašnima trebalo pružati jednokratnu ili višekratnu pomoć.

Ako bi još novca preostalo, onda bi trebao biti upotri-jebljen za obnovu u ratu porušenih crkava, bez obzira na vjeroispovijest. Dalje, ako bi bilo moguće, planirao sam izgradnju naselja za najsiromašnije koji su u posljednjem ratu izgubili ne samo domovinu, nego i cijelu imovinu i tako im pomoći da dobiju dom.“

Kada je u lipnju 1949. godine Bruno Gröning napustio Her-ford, Schmidt je sve preuzeo u svoje ruke. Bruno Gröning piše o tom u svom životopisu:

„U to vrijeme, kada više nisam boravio u Herfordu, tamo je ostao sam gospodin Egon Arthur Schmidt. (...). Njemu sam odredio da se korektno brine o svim formalno-stima koje su bile potrebne oko prijedloga za organiziranje društva „Udruženje prijatelja Brune Gröninga“, koji mi je on osobno predložio s gospodinom Hülsmannom. To bi trebalo biti tako učinjeno da se navedeno koje udruženje ni u kojem slučaju ne bi moglo napadati ni s strane.

U to „Udruženje prijatelja Brune Gröninga“ svakodnev-no je pristizalo šest do sedam tisuća pisama (...)

„Udruženje prijatelja“ provedeno je u djelo, ali nika-da nije ispunilo očekivanu svrhu, onako kako sam ju ja zamišljao. Mogao sam samo ustanoviti kako od novca koji je pristigao u više od milijun pisama, a bilo je vjerojatno više stotina tisuća njemačkih maraka, nije više ostalo ništa. (...)

81

Do ovakvih nepravilnosti moglo je doći samo zato što Egon Arthur Schmidt nije održao dano obećanje da će po mojim izričitim uputama sve držati pod kontrolom i pošteno raditi. Prema izjavama svjedoka, on je znao tako dobro upravljati da je s tim novčanim sumama i sam „ozdravio“. Da bi sam sebe oslobodio svake odgovornosti, predsjedanje „Udruženjem prijatelja Brune Gröninga“ predao je izvjesnom profesoru Berndtu i veoma je vješto na policijskim saslušanjima svaku krivnju prebacio na tog predsjedavajućeg (za što i osobno imam dokaze). Schmidt je kao lukavi novinar svoje članke veoma dobro i vješto znao sročiti za i protiv da bi mu donosile zaradu, a mene prikazati u lošem svjetlu kao lošeg momka, najprljavijeg čovjeka, tako da su čak i vlasti bile zbunjene. Kasnije je preda mnom izigravao nedužna anđela koji ne zna da su mediji objavili takve članke. Moje argumente uopće nije prihvaćao.“

Godine 1950. Bruno Gröning je o Schmidtu ovako pisao:„Schmidt je bio tako prepreden da je svoja nedjela

znao vješto skriti čak i od gospodina Hülsmanna, a stvari okrenuti tako da je i gospodin Hülsmann bio uvjeren u Schmidtovu navodnu iskrenost.

Ja sam gospodinu Schmidtu dao stroge upute da ništa ne čini bez moga znanja i protiv moje volje. Odredio sam da ću sam, radi svoje sigurnosti, nadzirati dokazni materijal, organizaciju poslova, kartoteku itd. Gospodin Schmidt se suglasio s mojim prijedlozima, ali sve je ispalo drugačije. (...)

Prema policijskim navodima Schmidt je, kako sam poslije saznao, osnovao nadležne službe u raznim gradovi-ma Njemačke, da bi tamo pridobio nove članove. Prema policijskim izvještajima Schmidt je velike svote novca, koje

82

je zaradio promidžbom moga imena, upotrijebio za vlastite potrebe. (...)

Ja osobno od do sada primljenog novca nisam dobio ni pfenniga. Moj najveći cilj bio je, i ostao, osnovati centre za iscjeljivanje gdje bih u sređenim prilikama mogao obavljati svoje djelovanje.“

Još 1949. godine Bruno Gröning se od Schmidta odvojio, ali 1952. godine taj mu se novinar ponovno pridružio. Bruno Gröning piše o tome 1956. godine u svom životopisu:

„U listopadu 1952. godine u Herfordu sam ponovno sreo Egona Arthura Schmidta i to zato što je on svojom prepiskom sve poduzeo da bi se sa mnom sastao. E. A. Schmidt me usrdno molio da mu ponovno dozvolim ispraviti sve što je dotad pogriješio i obećao mi da ubuduće želi samo ispravno raditi. Ja sam unatoč njegovim uvjera-vanjima bio jako nepovjerljiv, ali sam mu ipak htio pru-žiti još jednu priliku da bi rehabilitirao samoga sebe kao manje-više jedinog krivca. Moleći me, sam mi je ponudio objavljivanje knjige „Die Wunderheilungen des Bruno Gröning“, koju je on već bio napisao, a u kojoj su sadržana istinita i nepobitna svjedočenja – kako se sam izrazio – da bi time dokazao što o meni misli (...). Budući da Schmidt, opsjedajući me, nije odustajao od svojih namjera i uvijek je ponovno tvrdio kako će, kao što je to na početku i bilo pla-nirano, sve učiniti za izgradnju mog Djela, i to mi iznosio usmeno i pismeno s novim prijedlozima, ja sam postupno s njim ipak uspostavio vezu i na kraju prihvatio njegove ponude. Ali ubrzo – iako se prema meni pokazivao samo u pozitivnom svjetlu – ponovno je u novinama objavio neke veoma ružne članke o meni, u što sam se i sam uvjerio. Nakon što sam mu to oštro predbacio, ispričao se pod izgovorom da nije znao kako će to novine objaviti na taj način. Prema mom uvjerenju, i kako sam to mogao usta-

83

noviti, u mnogim je slučajevima u svim tim pomutnjama koje su nastale u to vrijeme u Herfordu jedino i samo E. A. Schmidt bio odgovoran i kriv.“

Kada sam mu to ponovno najžešće prigovorio i objasnio kako je na taj način s njim nemoguće dalje surađivati, konačno se povukao, a nakon što ga je odbila i cijela upra-va Gröningove udruge* gdje je on htio prisvojiti mjesto predstojnika, naposljetku je pokazao svoje pravo lice. On sada podiže sudske procese protiv mene na temelju izmi-šljenih optužbi i podnosi protiv mene prijave koje se teme-lje na lažnim tvrdnjama i tako pokušava zbuniti sudove, a meni prirediti velike poteškoće.“

3. Znanstvenici željni profita

I liječnici, koji su u hajdelberškim ispitivanjima igrali značajnu ulogu, naslućivali su da bi Brunu Gröninga mogli dobro unovčiti. Htjeli su ga iskoristiti i dobro zaraditi na njegovim sposobnosti-ma. Bruno Gröning o tome piše:

„Financijski uvjeti i i slične stvari, koje mi je u svezi toga postavio gospodin profesor F., nisu mi bili prihvatljivi. Naravno, o tom su se vodili mnogi razgovori s gospodom koja su htjela financirati ovo Djelo. Nisam se mogao izja-sniti spremnim prihvatiti prijedloge gospodina profesora F. te sam ih odbio, jer:

1. nisam imao ni pfenniga. Tako nisam ni mogao prema njemu preuzeti nikakve financijske obveze koje ne bih mogao ispuniti,

2. nikada nisam pomišljao da od svega toga napravim unosan posao.

* Vidi „Grönigov savez“, III. dio, poglavlje 9, str. 104.

84

Zato su za mene sve to bili nemogući zahtjevi. Osim toga, htio sam činiti samo ono što mi je bilo dano mojim životnim pozivom: pomagati onima koji traže pomoć i zbog toga se staviti na raspolaganje liječnicima kao što su psihoterapeuti, ali nikada nisam mislio od svega toga napraviti unosan posao.

Gospodin profesor F. jamčio mi je da ću poslije svih tih testova dobiti pozitivno stručno mišljenje od njega i gospodina profesora W. Takvo stručno mišljenje nikada mi nije bilo uručeno. Naprotiv, sve je protumačeno na moju štetu.

I ovdje sam ponovno morao ustanoviti da se najveća vrijednost pridavala poslovnoj strani. Što se dogodilo s čvrstim obećanjem koje mi je dano o otvorenom putu za slobodno djelovanje?

Za moj prvi proces 1951. godine državno odvjetništvo zatražilo je stručno mišljenje već navedene klinike u Hei-delbergu. S tim stručnim mišljenjem sud ništa nije mogao započeti, jer u njemu nije bilo odgovora na pitanja koja je sud postavio. To stručno mišljenje pružilo mi je ponovno dokaz o negativnosti druge strane, jer se nije ostvarila zamisao o poslovnim potezima kako su ta gospoda to bila zamislila. Stručno mišljenje doneseno je za zelenim stolom u kojem je navedeno sve, pa i ono negativno, što je o meni sud prikupio a što još uopće nije bilo razjašnjeno. S tim stručnim mišljenjem takozvani vještaci nisu postupili časno nego su mi ponovno dokazali kakvi ljudi mogu biti. Osim toga, to nije služilo na čast ni medicini ni psihote-rapiji. Naravno da ne pripadam onima koji sve ljude stav-ljaju u isti okvir, nego pojedine slučajeve promatram kao izuzetke i dobro znam razlikovati jedne od drugih.

Zbog načina postupanja gore navedene gospode iz područja medicine i psihoterapije novinari su upravo sada

85

imali priliku doći do materijala kojim su sve mogli prika-zati s negativne strane.“

U jednom intervjuu za „Vegetarische Universum“ Bruno Gröning je zauzeo stav o spomenutom stručnom mišljenju iz 1951. godine:

„Gospoda službeni znanstvenici to su si prilično pojedno-stavili i na 73 stranice izložili mučno sastavljeno i sigurno skupo naplaćeno visoko stručno mišljenje. Moj cijeli dota-dašnji život, počevši od najranijeg djetinjstva, stavili su pod povećalo i iz toga su izvodili zaključke koji su, prema mom mišljenju, a to zasigurno smijem ovdje izjaviti, bili jedno-stavno strašni. Jadna znanost! Za to su imali i vremena i novca. Ali milioni ljudi skapavaju u bolesi i u patnjama, a do sada se nije uspjelo ni izdaleka suzbiti tzv. pošasti druš-tva kao što su reuma, giht, tuberkuloza, multipla skleroza, rak i druge bolesti. Ja ne zabadam nos u privatne živote te gospode; oni ga zasigurno imaju, ali mene to uopće ne zanima. Živim onako kako to želi Bog i oni koji očekuju moju pomoć. Uostalom, predočio sam stotine dokaza svojih sposobnosti. Ali o tom ta gospoda nisu zabilježila ni retka; to oni zacijelo ni ne žele. Možda im nedostaje organ za razumijevanje i shvaćanje drugih stvari – ili su tako ogrubjeli u stručnoj oholosti koja ne dopušta da postoje i nestručnjaci koji na svoj način mogu nešto postići.“

Godine 1952. Bruno Gröning se još jedanput osvrnuo na to stručno mišljenje:

„Ovo drugo po redu stručno mišljenje doneseno za zele-nim stolom sastoji se od prljavštine i dreka, a protiv mene su ga osmislili ljudi najgore vrste. Ovaj sudski akt služi liječnicima, tj. ovoj dvojici gospode nadležnih vještaka da bi iznijeli stručno mišljenje, a što je najbolji dokaz kako škol-ska medicina sve pokušava s ciljem da me konačno onespo-sobi. I stoga su ova dvojica to dobro znali iskoristiti.“

86

4. Profiteri na traberhofu

Događaji na Traberhofu privukli su osim desetke tisuća tražite-lja pomoći i mnoge varalice željne profita koji su se htjeli oboga-titi na Bruni Gröningu ili bolje rečeno – na nevolji bolesnika.

U osvrtu na svoje javno djelovanje 1950. godine Bruno Gröning je napisao:

„Povezano s tim pozvao sam domaći i strani tisak na novinsku konferenciju i usrdno ih zamolio da ne objav-ljuju senzacionalne članke jer su prilike u tom obliku bile neizdržive, a ja sam trebao vremena da uredim centre za iscjeljivanje kako bih bolesnike mogao iscjeljivati u sređe-nim uvjetima. No odgovorni u tisku nisu uvažili moje želje i zamolbe, njima je bilo stalo samo do toga da zarade novac velikim brojem senzacionalnih članaka.

Drugi, koji su isto željeli zaraditi novac, kojekakvim su posredovanjem dobili priliku da mi pristupe i onda su od tražitelja pomoći zahtijevali novac da bi mi bolesnike doveli preko reda.

Neki drugi zarađivali su novac tako što su se mojim surad-nicima ponudili na pomoć. Izvjesni gospodin Kamschek ponudio se za vratara. On je rekao mojim tadašnjim pomoć-nicima, gospodinu Kuhlmannu i gospođici Wolfrum, da u kuću ne puštaju nikog tko na to nema pravo. Gospođica Wolfrum bila je tražiteljica pomoći i iz zahvalnosti za iscje-ljenje dragovoljno se ponudila kao suradnica (ljeto 1949.) Kuhlmanna, kojeg sam poznavao iz Dillenburga, sreo sam ponovno u Herfordu, prihvatio sam njegovu zamolbu da mi pomaže i zadržao ga u svojoj pratnji.

Vratar Kamschek, kako sam kasnije saznao, puštao je k meni samo one tražitelje pomoći koji su mu za ulazak ponudili novac. U početku to nitko nije primijetio. Kasni-

87

je, u Wiesseeu, gdje je želio postupiti na isti način, obavije-šten sam kako je od jednog pacijenta* za ulaznicu naplatio 1.200 DM. Nakon toga zahtijevao sam da policija uhiti Kamscheka i stavi ga u pritvor, ali on je nestao bez traga.

Jednog mi je dana Gospođa Hülsmann pročitala pismo nekog tražitelja pomoći iz čijeg se sadržaja vidjelo kako se Kamschek prema trećim osobama predstavljao kao moj prijatelj koji je samo obavlja moje odredbe. Iz pisma se također moglo vidjeti da je tražitelj pomoći Kamscheku dao veći novčani iznos. No unatoč Kamschekovim maki-nacijama ja ne bih trebao bolesnika ostaviti na cjedilu. Ovo bi se pismo trebalo nalaziti kod gospođe Hülsmann.

Drugi način profiterstva očitovao se u tom što su neki ljudi tvrdili kako zbog dobrog poznanstva s mojim surad-nicima bolesnike mogu dovesti k meni na tretman* preko reda. Za to bi od tražitelja pomoći uzimali novac. Gos-podin Hülsmann pričao mi je jedanput o tom i odmah sam stupio u kontakt s kriminalističkom policijom u Münchenu (s višim kriminalističkim inspektorom Marti-nom). Ono što sam u pogledu takve vrste nečasnih poslova doznao o gospodinu Hülsmannu odmah sam izjavio za policijski zapisnik. To je bilo u kasnu jesen 1949. godine.

Osobno sam uvijek naglašavao kako odbijam sve vrste nečasnih poslova, kako ne želim propagandu ni zgrtanje bogatstva, nego da, kako sam više puta spomenuo, samo želim raditi u sređenim uvjetima.

Jednog dana pojavio se već spomenuti gospodin profesor Berndt i zamolio me da prisustvujem sastanku njegova udruženja. Pristao sam i kada me na kraju sastanka zamo-lio da nazočnima uputim nekoliko riječi, ispunio sam mu želju, to više što sam primijetio da je među njima bilo

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

88

mnogo bolesnika. No kada me nakon toga gospodin pro-fesor Berndt zamolio da isti dan posjetim još jedan sasta-nak, a slijedeći dan čak još dva takva sastanka pod vedrim nebom, odlučno sam to odbio. Profesor Berndt usrdno me preklinjao da ga ne ostavim na cjedilu. Kada sam pak saznao da je Berndt naplaćivao ulaznice u visini od 3-10 DM, još sam čvršće ostao pri svom da to ne prihvatim i još sam isti dan potražio svog tadašnjeg odvjetnika dr. Rödela da bih mu službeno iznio svoje neslaganje s Berndtovim ponašanjem.

Za ubuduće sam opunomoćio gospodina Sieteka da putem radija i tiska objavi borbu protiv senzacionalnog izvještavanja i nečasnih poslova. Od tada je malo po malo došlo do preokreta za i protiv. Sietek se meni predstavio kao novinar Ministarstva unutrašnjih poslova koje je tra-žilo da o mojoj djelatnosti podnese točan izvještaj. Sieteku nisam stajao na putu u pogledu toga nego sam izričito naglasio da nemam što tajiti. Tako je Sietek sve više bio na mojoj strani. Izgledalo je kao da se u mojoj blizini osjeća veoma dobro i uvjeravao me kako će sve zapisati da bi mogao intervenirati protiv neistinitih navoda u tisku.

I on je htio otkriti sve neistine i nejasnoće da bi o tom mogao izvijestiti vlasti. Sigurnosti radi zamolio sam gos-podina Hülsmanna da se u Vladi raspita o Sieteku, ali je Hülsmann iz dana u dan otezao s objašnjenjem. Pretpo-stavljam kako je Hülsmann tada pao pod Sietekov utjecaj, jer su ga zavela njegova velikodušna obećanja da će mi uz suradnju pojedinih ministara i nekoliko Amerikanaca pomoći da dođem do cilja. Ali od toga nije bilo ništa. Jedino što mi je od Sietekove djelatnosti moglo ostati u trajnom sjećanju je to kako je preko gospođe Hülsmann došao do mojih osobnih negativa (104 komada) na teme-lju kojih je onda napravio snimke koje mi je navodno želio

89

sačuvati, ali ih je zadržao za sebe. U Sietekove ruke dospio je važan materijal s adresama, zapisi o izvještajima o uspje-hu, kao i pisani materijal o mojim protivnicima koje sam htio predati policiji. Uvjeren sam kako je Sietek zahvalnice i izvještaje o uspjehu zadržao za sebe da ja nikada ne bih mogao predočiti dokaz o vrsti i broju iscjeljenja. Sietek je bez protuusluge želio preko mene zaraditi što je moguće brže mnogo novca.

Ja se u to vrijeme zbog prezaposlenosti na području iscjeljivanja nisam mogao brinuti o tim stvarima, a tako je bilo i s nekolicinom mojih odanih suradnika – gospodi-nom Hülsmannom, gospođicom Wolfrum i gospodinom Kuhlmannom.

Želio bih naglasiti i to kako sam odmah nakon dolaska u München tadašnjem načelniku policije gospodinu Pitze-ru i nekoj drugoj gospodi, (primjerice: bivšem načelniku policije Weitzmannu i gospodinu Harwarthu), u nazočno-sti gospodina Hülsmanna i gospodina dr. Tramplera izra-zio želju da se zauzmu za to da mi na raspolaganju budu dobri, pošteni suradnici. Nažalost, moje zamisli ostale su bez odjeka. Profiteri su još više navalili na mene. Upućivao sam ih na Hülsmanna, ali ni on, kako mi je kasnije pri-znao, nije mogao više vladati tom situacijom. (...)

Gužva na Traberhofu (kako sam ja to nazivao) postala je podnošljiva. Pogotovo su oni sposobniji zarađivali za život tako što su onima koji su čekali prodavali „snimke Gröninga“, nudili stolce preumornima i pokušavali ljudi-ma nuditi jelo i piće. Prema mom mišljenju, u to vrijeme najviše je zaradila gospođa Hagen, gostioničarka gostionice na Traberhofu.

Meni nije čak bila dostavljena ni obavijest Crvenog križa da su tamo postavili šatore za njegu teških bolesnika dok ih ja ne primim, odnosno dok tamo ponovno ne dođem.

90

Tek kada sam jednom upitao što znače ti šatori, saznao sam o nazočnosti djelatnika Crvenog križa i odmah sam pristupio najtežim bolesnicima.“

I oni suradnici koji su u početku bili lojalni Bruni Gröningu podlegli su iskušenju da na njemu zarade novac. Bruno Gröning izjavljuje u svom životopisu iz 1956. godine sljedeće:

„Moj bivši domaćin Hülsmann u međuvremenu je iza mojih leđa postao marljivi „trgovac“. Svi su se gurali s obećanjem da će mi pribaviti dozvolu za iscjeljivanje, ali su nestali kao više ili manje raskrinkani lopovi nakon što su obavili svoj posao i meni ostavili upitan ugled, što su novinari pohlepno dočekali“

Hülsmannovi su se ubrzo nakon toga odvojili od Brune Gröninga. Kasnije je gospođa Hülsmann tužila Brunu Gröninga zbog neplaćanja najamnine za prostorije u Herfordu i plaće za njezin rad. I to unatoč tomu što su u početku Hülsmannovi Bruni Gröningu besplatno dali na raspolaganje kuću i za njega

Bračni par Hülsmann

91

besplatno radili. Bruno Gröning je izgubio proces i morao je gos-pođi Hülsmann do kraja života plaćati mjesečne rate. Iscijeljeni sin obitelji Hülsmann kasnije je ponovno obolio od distrofije mišića i umro sredinom 1950-ih.

I dokumentarni film koji je o Bruni Gröningu bio snimljen u vrijeme Traberhofa i koji se u kinima prikazivao od listopada 1949. godine, nastao je samo s ciljem za stjecanjem profita na fenomenu Gröning. Bruno Gröning se potpuno stavio na raspo-laganje projektu filmskog producenta Rolfa Englera. Ipak, rezul-tat nije bio onakav kako je on želio. Kasnije je o filmu u jednom novinskom intervjuu izjavio:

„Ovdje je riječ samo o vanjštini i o trgovini. Upravo najvažniji dijelovi filma izrezani su i tako je film (...) iskriv-ljen. Već su me toliko puta prevarili, kao nikog do sada. I ovdje kažem: snimajte i okrećite koliko hoćete. Ali ako želite nešto zabilježiti o meni, onda bi trebalo meni samo-mu dopustiti da kažem ono pravo. Djelomice su mi to i dopustili, ali kao što sam već kazao, najvažnije su ponovno izrezali. Svijet je takav.“

I razne ponude za osnivanje centara za iscjeljivanje, čemu je Bruno Gröning od vremena Herforda težio, nisu se ostvarile zbog suosjećanja s bolesnicima ili da bi se pomoglo Gröningu, nego zbog jakih poslovnih interesa. Bruno Gröning se i o tom izjasnio:

„Gužvu na Traberhofu nisam mogao spriječiti. Zato sam hitno zamolio gospodina Hülsmanna da skupi ponude za centre za iscjeljivanje kako bismo one povoljnije mogli ispitati.

Tako su me jednog dana, na preporuku filmskog pro-ducenta Englera, odvezli do dvorca Elmau. Engler je navodno ondje imao najbolje veze i ponude. No ja sam samo mogao utvrditi kako u Englerovoj izjavi nije bilo ničeg pozitivnog.

92

Čuo sam kako su stalno dolazili ljudi koji su navodno imali najbolje ponude ili su takve htjeli predložiti. Puno se govorilo, a ništa se nije učinilo. Dokaz da ni od koga nisam doznao nešto pobliže ni o jednoj povoljnoj ponudi za cen-tre za iscjeljivanje. Uvijek sam slušao samo slijedeće riječi: „Bit će već nekako, veoma je povoljno, ima mnogo ponuda i tu i tamo sudjelujemo mi ili ja u pregovorima. (...)

Pozivi uglavnom privatne naravi stizali su kao na tekućoj traci. Riječ je bila većinom o hotelima, gostionicama ili pansionima (Schwerzenbach, Wiessee, vlasnica gospođa Beil i neki drugi). Na svakom od tih mjesta koje smo obišli odmah se pojavilo mnoštvo tražitelja pomoći. Koliko je meni poznato, domaćini nisu tražili novac za smještaj i hranu. Hülsmann mi je neprestano ponavljao kako mora razbijati glavu o tom na koji bismo način mogli financirati putovanja do teških bolesnika. Ponovno sam saznao kako nam je rado i besplatno bio ponuđen benzin, odnosno u početku jedan osobni automobil.

Na kraju bi izgradnja centara za iscjeljivanje propadala uvijek iz nekih financijskih razloga. Ponuđači su pomoću moga djelovanja očekivali punu kuću i naravno za sebe pune blagajne. Nisu mislili ni na mene ni na moje djelova-nje, a isto tako ni na mnoge bolesnike koji su k meni dola-zili bez novca i u velikoj nevolji, vidjevši u meni posljednju pomoć za ponovno postizanje zdravlja.“

5. novinar dr. Michael Graf soltikow

Ljudi, koji su Bruni Gröningu nanijeli naročitu štetu i isko-ristili ga za povećanje naklade svojih tiskovina bili su novinari. Većini nije bilo stalo ni do objektivnog izvještavanja, ni do toga da pomognu bolesnima. Jedini je interes i ovdje bio da se na događajima oko Brune Gröninga dobro zaradi. Članci o senzaciji

93

i posebna izdanja masovno su se tiskala, objavljivale su se laži, klevete i najpodlije optužbe. „Zbirka leptira“, kako ih je Bruno Gröning nazvao, a u kojoj je on skupio sve novinske izvještaje o sebi, obuhvaća više od 15 svezaka. Vezano s tim Bruno Gröning je tužno kazao:

„O meni se veoma mnogo pisalo i izvještavalo, nažalost 95% od toga bile su čiste neistine i laži. A preostalih 5% zbog neznanja još i iskrivljena istina!“

Jedan od najbezobzirnijih novinara, koji su se u doba Tra-berhofa nagurali oko Brune Gröninga, bio je dr. Michael Graf Soltikow. Nakon što se najprije pokušao ugurati u krug suradnika oko Gröninga, izdao je krajnje uvredljiv letak pod naslovom: „Specijalno izdanje - Gröning je raskrinkan.“ Njime je, pozivajući se na tada iz kruga suradnika već isključenog Egona Arthura Schmidta, pokušao izazvati utisak da su Bruno Gröning i njegovi suradnici počinili razna protupravna djela. Bruno Gröning je odmah pokrenuo pravni postupak protiv

Dr. Michael Graf Soltikow

94

Soltikowa. Ispostavilo se da su sve optužbe bile neodržive. No ugled Brune Gröninga bio je teško narušen, osobito zato što su od tada brojni novinari počeli o Bruni Gröningu širiti u javno-sti laži i klevete:

U čitavoj stvari oko Gröninga Soltikowov je interes bio isklju-čivo financijske prirode. Tako je prije tog specijalnog izdanja već objavljivao posebna izdanja pod naslovom: „Ovdje govori Gröning“. Pri tom se predstavljao kao glasnogovornik Brune Gröninga, što je dovelo do pravne rasprave s izdavačem „Gröning-Ruf“ (Gröningov poziv), koji se također smatrao jedinim ovlašte-nim zastupati Brunu Gröninga. Za negativno napisano specijalno izdanje Soltikow je dobio preko 50.000 DM. O događajima oko Soltikowa Bruno Gröning je napisao:

„Soltikow nikada nije bio moj suradnik. Naš prvi susret bio je na Traberhofu gdje mi ga je predstavio gospodin Hülsmann (na njegovo – Soltikowo – navaljivanje) i to kao ‘grofa i novinara’. Tijekom kratkog razgovora na Traberho-fu, Soltikow mi je izrazio želju da napiše pozitivnu brošuru o mom djelovanju i to na temelju mnogobrojnih izvještaja o iscjeljenjima koje je on sam skupio. Pri tom je rekao da ovu brošuru želi objaviti u velikoj nakladi uz odgovarajuću reklamu. Objasnio je i na koji način želi ostvariti tu rekla-mu. Moj odgovor bio je doslovce ovakav: ‘Meni je osobno svejedno kako ćete Vi to učiniti, kao i hoćete li pisati pozi-tivno ili negativno, za ovo posljednje morate Vi sami odgo-varati.’ Nadalje, Soltikow je rekao kako je dobio ponudu jednog izdavača u kojoj ga se moli da ne piše pozitivno nego negativno radi dobrog poslovnog uspjeha. Izdavač je navodno naveo da će to biti jedan od najunosnijih poslova i ponudio mu za to 50.000 DM. I ovdje sam Soltikowu rekao neka radi ono što smatra ispravnim. Ja na njega ni na koji način neću utjecati, ali po potrebi – bude li negativno pisao – morati ću ga tužiti sudu.

95

Za njegovu planiranu brošuru molio me da mu dam na raspolaganje nekoliko pisama iz inozemstva (20 komada) koje će mi on poslije vratiti. Soltikow je naglasio kako niti želi, niti može pisati negativno, jer je upravo pretrpan pozitivnim materijalom, a mogao bi napisati i više od jedne brošuru. (...)

Na moj upit zbog čega se uopće želi tako zauzeti za mene Soltikow je odgovorio: ‘Gospodine Gröning, preko Vas želim postati popularan.“

S brošurom grofa Soltikowa došlo je do provale sličnih izvješta-ja u medijima. On je bio prvi koji je Brunu Gröninga omalovažio na način koji se do tada jedva mogao zamisliti. No tada su se brojni mediji priklonili takvom načinu izvještavanja. I navodno su ozbiljni tjednici poput „Spiegela“ spremno prihvatili Soltikowe optužbe i sa zadovoljstvom ih širili. Ti su veliki napadi prouzročili jednako veliku štetu ugledu Brune Gröninga i doveli u pitanje povjerenje onih koji su tražili iscjeljenje, a ono je naime osnovni preduvjet za iscjeljenje.

6. Komandant koncentracionog logora otto Meckelburg

Nakon doba Traberhofa izvjesni Otto Meckelburg ponudio je Bruni Gröningu pomoć oko osnivanja centara za iscjeljivanje. Bruno Gröning o tom kaže:

„Nekoliko dana nakon mog boravka u Bad Wiesseeu pojavio se gospodin Meckelburg sa suprugom. Od njega sam doznao kako je njegova supruga prije bila teško bole-sna i da je od nje, između ostalih, digao ruke i prof. Sau-erbruch. Za posjeta gospođe Meckelburg Schwärzenbachu ona je bila iscijeljena. To je uslijedilo bez moje prisutnosti. On – gospodin Meckelburg – pratio je brojna iscjeljenja i

96

utvrdio kako u mojoj metodi ima nečeg. Gospodin Mec-kelburg mi je objasnio kako se potrudio napraviti planove za centre za iscjeljivanje u kojima bih ja sa službenom dozvolom i pod nadzorom liječnika mogao iscjeljivati. Ove je planove Gospodin Meckelburg već imao kod sebe.“

U svom životopisu iz 1956. godine Bruno Gröning je o ovom vremenu napisao:

„Dokazivo je kako je i gospodin Meckelburg kriv za neprilike oko mene nastale u to vrijeme. Kao što mi je obećao, u dogovoru s odvjetnicima, a što je i pismeno zabi-lježeno – osnovao je ‘Udruženje za istraživanje Gröningo-vih metoda iscjeljivanja.' To je udruženje znao prijevarom toliko iskoristiti za sebe da je osobno zadržao više od 100.000 DM a da meni nije dao ni pfenniga. Naprotiv, ja sam poreznom uredu u Münchenu morao platiti porez za novac koji su Schmidt i Meckelburg prisvojili i koji je nestao, a da ga ja uopće nisam vidio. (...)

„Početkom 1950. godine otišao sam u Wangerooge. Opet isto: rijeka onih koji su tražili iscjeljenje, masovna

Otto Meckelburg

97

iscjeljenja, neprijateljski stav zdravstvenih ustanova. U međuvremenu su u Bavarskoj propali napori za dobivanje odobrenja za iscjeljivanje, između ostalog i zbog toga što je moj tadašnji takozvani ‘menadžer’ Meckelburg bio uhap-šen i zatvoren zbog utaje poreza i nezakonitih poslova.“

U jednoj svojoj optužbi u velikom sudskom procesu Bruno Gröning je o Meckelburgu rekao:

„Meckelburg mi je davao poklone, kao što je to često naokolo pričao, za koje sam kasnije dobivao račune i sam ih morao plaćati. Javio se i porezni ured, naravno ne kod Otta Meckelburga ili njegova udruženja, nego kod mene osobno i ja sam smio naknadno platiti više od 1.500 DM poreza jer sam, navodno, umjesto isplata u gotovini dnev-no trošio pola kilograma kave i 100 cigareta! Točno je, da je Meckelburgovo udruženje na najbezobzirniji način odabiralo tražitelje pomoći koji su bili financijski sposob-ni, a u tomu je dakako sudjelovao i sam Meckelburg, koji se istodobno sam prozvao upraviteljem s mjesečnim pri-hodom u visini četveroznamenkaste brojke i prema tomu zaračunavao ‘položaju primjerene’ troškove.“

Ja, međutim, nikada nisam pitao za ime i položaj, nikada za podrijetlo ni za imovinsko stanje! Za mene je tražitelj pomoći, bez obzira od kuda je dolazio, kako je izgledao, kako se zvao ili što je posjedovao, bio i ostao čovjek!

Ovaj moj stav temeljito su iskoristili Otto Meckelburg i njegove pristaše. Konačno, on je bio taj koji je na početku došao da bi se zahvalio za primljeno ‘iscjeljenje’ – no ja nisam pitao za njegovu prošlost. Tek sam mnogo kasnije saznao za njegovu vrlo sumnjivu političku karijeru i funk-ciju upravitelja zloglasnog logora ...; tek kada je Meckel-burg nastupio protiv mene metodama koje su odgovarale neslavnom razdoblju u novijoj povijesti Njemačke i za koje je on kao bivši KZ – komandant već sa sobom donio

98

najbolje karakterne preduvjete, ja sam se zainteresirao za njegovu prošlost. Na sudskom procesu ostaje da osobnost Meckelburga prikaže u pravom svjetlu – u svakom slučaju minhenski sud već je 1951./52. godine morao potvrditi:

‘Gröning nije primio ni pfenniga!’Da bi mi onemogućio novčana primanja „sa strane“,

Meckelburg se poslužio sustavom nadzora i kontrole, a i nekim tipično lopovskim metodama! Iskoristio je i slučaj Kuhfuss, kao i tragični kraj ovo dvoje dragih ljudi, što je postalo jasno na temelju njegovih izjava trećim osobama:

‘Već ću ja Gröninga svladati – slomit ću mu sve kosti!’ (...)

Od bračnog para Meckelburg odvojio sam se 10. lipnja 1950. godine. Za mene je to bilo izuzetno gorko vrijeme, bogato poukama i iskustvima o tom što su sve ljudi u stanju učiniti, ako možda u početku i imaju dobru volju, a potom ipak propadnu razmišljajući samo još ‘o novcu’ i ‘o zgrtanju novca’, bez obzira na koji način. To što se odigravalo tijekom Meckelburgova razdoblja odigralo je sporednu, ali ipak veoma bolnu ulogu u sudskom procesu usmjerenom protiv mene.

7. lječitelj eugen enderlin i „čudotvorni iscjelitelj“ dr. Kurt trampler

Ubrzo nakon toga svoju je pomoć Bruni Gröningu ponudio i minhenski lječitelj Eugen Enderlin. Bruno Gröning o tom u svom životopisu kaže:

„Jedini izlaz iz ove hajke sa svih strana činilo se da će biti moje privremeno djelovanje kod lječitelja Enderlina u Münchenu, u ljeto 1950. godine. Ali ni lječitelj Enderlin nije postupio drugčije nego kao što su to učinili Schmidt

99

i Meckelburg. Preko mog odvjetnika dr. Reussa obećao mi je ispostaviti službeni dokument kojim bi se trebalo dokazati da moja djelatnost nema ničeg zajedničkog sa zakonom zaštićenom djelatnošću lječitelja, da ne bih došao u sukob sa zakonom. Ovo obećanje gospodin Enderlin nije održao. Umjesto toga, za sebe je prisvojio ogromne sume novca od kojih ja nisam dobio ni pfenniga, a on je kasnije tim novcem mogao sebi kupiti i obnoviti vilu u Feldafingu.“

Nakon odvajanja Brune Gröninga od Enderlina, sam Enderlin je tražiteljima pomoći i iscijeljenima pisao i priopćavao da se ako trebaju daljnja iscjeljenja, obrate njemu, Enderlinu, on može isto što i Gröning.

U svom životopisu iz 1952. godine o toj je situaciji krajem 1950. godine Bruno Gröning pisao:

„U jesen 1950. godine stigla je službena tužba protiv mene, radi ‘kršenja zakona o liječenju’.

Državna željeznica, državna pošta, gostioničari, hoteli, posrednici, menadžeri itd. zaradili su milijune na meni. Tisuće bolesnih ljudi opet je ozdravilo. Ja sam, naprotiv, u listopadu/studenom, s jednim koferom punim odjeće i rublja, bez novca ili drugog imetka, došao doktoru Tram-pleru. On je za mene u manjim razmjerima započeo orga-nizirati predavanja. Bio je to jedini način da mogu govoriti bolesnim ljudima.

U tom sam vremenu mogao u sređenim prilikama nad-gledati bolesne, potaknuti ih na ponovni dolazak, ako sam to smatrao neophodnim. (...)

Dok sam bio kod dr. Tramplera, grupa liječnika u Grä-felfingu pokušala je nastupiti protiv mene, što se mukotr-pnim zalaganjem ipak moglo otkloniti.“

100

Trampler je upoznao Gröninga na Traberhofu, potom je napi-sao zapaženu knjigu o tamošnjim događajima, te se i dalje uvijek zauzimao za Brunu Gröninga. Obojicu je povezivao poseban savez prijateljstva.

Ali i Trampler se okrenuo protiv Gröninga. Organizirao je pre-davanja, naplaćivao ulaznice, a jednog je dana izjavio tražiteljima pomoći kako oni više ne trebaju Gröninga, on može to isto. Čak je rekao:

„Bruno Gröning je u usporedbi sa mnom pravo siroče.“Trampler je položio ispit za lječitelja, nastupao i sam kao iscje-

litelj, te započeo Brunu Gröninga javno omalovažavati. Njegov cilj: tražitelje pomoći udaljiti od Gröninga i pridobiti ih za sebe.

Bruno Gröning nije ništa poduzeo protiv Tramplera i zadržao je prema njemu naročiti odnos prijateljstva. Štoviše, na pitanje zbunjenih tražitelja pomoći o tom komu se trebaju obratiti, Gröningu ili Trampleru, odgovorio je:

„Tako dugo, dok ljudi još ne mogu imati pristup k meni, ja mu dajem snagu.“

Eugen Enderlin

101

8. Profiter Rudolf Bachmann

Bruno Gröning nikada nije odustao od traženja načina da u sređenim prilikama i bez sukobljavanja sa svjetovnim zakonom može djelovati i pomagati ljudima. Tako je 9. lipnja 1953. godine svojim prijateljima, između ostalog, priopćio i slijedeće:

„Prijatelji moji, iz čitavog svijeta svakodnevno mi stižu bezbrojni pozivi za pomoć. Meni je nažalost nemoguće svima udovoljiti. Stoga se mora osnovati centar za iscjelji-vanje u kojem bih ja mogao djelovati u sređenim prilika-ma. Meni je za to ponuđeno mnogo novca, ali ja sam to morao odbiti, moje Djelo ne podnosi profitere. Ja smijem prihvatiti pomoć samo od ljudi čista srca. Stoga sam se odlučio osnovati jedno društvo (GmbH = d.o.o.) pod svojim imenom koje će prema mojim uputama i uz moje sudjelovanje proizvoditi lijekove. Tako se može pomoći bolesnima širom svijeta, a ja na ovaj način mogu doći do sredstava za osnivanje centra za iscjeljivanje.

Za proizvodnju tih lijekova na raspolaganju mi stoji laboratorij sa svim modernim pomagalima i jedna skupina znanstvenih suradnika. Prema mojim uputama već je pro-izvedeno niz lijekova s kojima su postignuti do sada nevi-đeni uspjesi. Osim brojnih liječnika, te nove sastojke ispi-tali su i na minhenskoj sveučilišnoj klinici, gdje su dobili najbolje ocjene. Bavarsko državno ministarstvo odobrilo je nakon toga licencu za njihovu proizvodnju. Farmakološka industrija pokazuje veliko zanimanje za ove preparate: inozemne tvornice žele preuzeti prodaju, brojne tvrtke u Njemačkoj ponudile su otkup pojedinih recepata.“

Opet se dogodilo nešto čudesno, kao i u svemu što je Bruno Gröning za tražitelje pomoći činio – Ono je iscjeljivalo. Atesti i liječnička mišljenja ukazivali su na veliku djelotvornost preparata „L 52“ i „G 52“. Ali i taj je pothvat propao jer se ispostavilo da

102

su ljudi koji su mu obećali pomoći to naposljetku radili samo iz vlastitog financijskog interesa. Bruno Gröning je o tom vremenu naknadno pisao:

„Godine 1953. gospodin Rudolf Bachmann odlučno je ponudio pomoć meni i mom Djelu. On sam, gospodin Bachmann, proizvodio je sredstva navedena u prilogu i time htio – kao što je rekao – meni stvoriti financijski temelj i time omogućio financiranje moga Djela (osno-vati centar za bolesne koji traže pomoć). Da bih saznao mišljenje stručne medicine o sredstvima koje je Bachmann proizveo, povezao sam se s gospodinom dr. med. Höchtom iz Münchena, i on mi je dao čvrsto jamstvo da su sredstva potpuno u redu. Na temelju tog jamstva laboratorij je nazvan mojim imenom tako da je dobio naziv: ‘Laborato-rij Bruno Gröning‘.

Tim je preparatima gospodin Bachmann htio privatno trgovati i to iz jednostavnog razloga zato što nije želio potpomagati veletrgovinu i posrednike (ljekarne). S tim se njegovim prijedlogom ja nikada nisam slagao i zahtijevao

Rudolf Bachmann

103

sam da se ti preparati daju samo ljekarnama. Gospodin Bachmann nije udovoljio mom zahtjevu, on je bio veoma marljiv poslovan čovjek. Predložio mi je da osnujemo „Gröningov savez“. To sam prihvatio i tako je 1953. godine osnovan „Gröningov savez“. Tek tada je gospodin Bachmann, bez mog odobrenja, postao poslovno aktivan, nudeći preparate mojim već dugo postojećim Zajednicama i moleći ih da preparate dalje nude prijateljima (tražitelji-ma pomoći). Na taj je način došlo do daljnjih nesuglasica između mene i gospodina Bachmanna tako da sam gospo-dinu Bachmannu rekao kako je paradoks da baš ja nudim preparate svojim Krugovima prijatelja, jer to što on tamo čini ide na moje ime. Gospodin Bachmann – uvijek dobro spreman za raspravu – tumačio je to sasvim drugačije. (...)

Sve u svemu, želim ovdje još kratko naglasiti da- ovim nisam mislio poslovati i - kao drugo, rezultat (širenja preparata) bio je jednak

nuli,jer me gospodin Bachmann svojim lošim postupcima do

te mjere prevario da sam morao platiti i još uvijek moram plaćati tisuće maraka. Gospodin Bachmann je za opre-manje laboratorija trebao mnogo novca. Novac je u vidu zajma skupljen od mojih prijatelja, a sada ga ja moram vraćati. Gospodin Bachmann je umro prošle godine. On dakle svoje obveze više ne može ispuniti. A budući da za sobom nije ostavio ništa, ja sam time osoba koji snosi sve posljedice.“

104

9. Gröningov savez

U Murnau je 22.11.1953. godine uz sudjelovanje Egona Arthura Schmidta i Rudolfa Bachmanna osnovan „Gröningov savez“. U taj je savez Bruno Gröning polagao veliku nadu. On mu je obećavao zaštitu od utjecaja izvana da bi najzad mogao dje-lovati u sređenim prilikama. U mjesnim Zajednicama, u kojima se nalazio savez, trebao je nastupati kao govornik, a ne kao iscje-litelj. Želio je držati samo vjerska predavanja, ništa drugo. Na taj način nije bio u sukobu sa zakonom o lječiteljima, a osim toga, ta je djelatnost govornika bila zaštićena § 16 državnog ustava – pra-vom na slobodno izražavanje mišljenja. Na osnivačkoj skupštini saveza prisutnima je uputio nekoliko riječi:

„Dragi moji prijatelji! Dragi gosti!Radujem se što ste danas udovoljili mojoj želji i na tom

vam se najsrdačnije zahvaljujem. Ovim povodom ne želim govoriti o bilo čemu drugom nego upravo o tom zbog čega sam gotovo pet godina za vas morao čekati dok nije izašlo na svjetlo dana koliko ljudi danas još mogu biti zli. Zašto sam čekao ovih pet godina? Kada sam 15. ožujka u Herfordu prvi put nastupio, znao sam što mi još predstoji i kako će biti teško ljudima pružiti pomoć.

Na žalost, bili su to ljudi koji su slijedili svoje vlastite ciljeve, ljudi koji se ni danas još ne mogu osloboditi mate-rijalnih stvari, kao i oni koji su me uz ove svrstali u isti lonac. Ja sam išao svojim putom da bi ljudima dokazao kakvi su ljudi još dan danas. Ljudima koji trebaju pomoć nijedan put nije pretežak. (...)

Danas sam se odlučio osnovati jedan savez. Želim pokopa-ti ono što je ostalo iza mene, a tim ljudima ne zamjeram, jer su oni već svladani zlim. Oni tu ne mogu ništa, jer zao čovjek ne napušta svoje zlo. Ovaj savez treba svakom čovjeku pružiti priliku da se čovjeku ukaže put do njegova zdravlja. (...)

105

Što sam naučio u proteklih pet godina, već sam kratko opisao, no o tom mogu još mnogo, mnogo reći. Odvelo bi me predaleko kada bih navodio koliko je dobra i teška bila ova škola. Ja znam da su se prije izmišljale najveće jezovite bajke. Već sam u početku shvatio što će mi se sve podmetati da bi me se onesposobilo. To se do danas ni jednom čovjeku nije posrećilo. Istina pobjeđuje! Meni nije potrebno ljude niti lagati, niti varati. Ono što je meni najbitnije i što smatram uvijek veoma važnim je ljudima pomoći. Detalje ćete saznati iz statuta. Udruženje je pre-uzelo zadatak osloboditi put do bespomoćnih ljudi, kao i ljudima pružiti sigurnost da im se može pomoći.“

Iznositi pojedinosti o Gröningovom savezu na ovom bi mjestu bilo previše, zato ćemo se ograničiti na mali ulomak iz više od 50 stranica „Zaključnog dokumenta o djelatnosti saveza“, koji je Bruno Gröning sastavio u listopadu 1957. godine:

„Ako danas usporedim svoju prijašnju okolinu (profiteri: Meckelburg, Enderlin, Schmidt i Hülsmann) s današnjom (članovi predsjedništva saveza), tada dolazim do istog krajnjeg rezultata: danas kao i u ono vrijeme dogodilo se u krajnjem slučaju isto. Danas se s onima koji su željeli biti moji najveći, najuži i najbolji prijatelji dogodilo u stvari isto što i s prethodnicima. Tada su me prevarili prljavi zanatlije. Danas su zakazali prijatelji, jer su mirno promatrali kako se zbog sudskih procesa, osuđivanja, uskraćivanja pomoći, jer bez auta nisam mogao posjećivati svoje Zajednice, nepoduzimanja mjera protiv klevetanja u novinama, stvara pomutnja, zato što jednostavno nisu bili uz mene tu kada sam trebao ljude koji su me s obzirom na naobrazbu i položaj u svjetovnom životu mogli i morali podupirati pa tako nisam mogao ostvariti ono zbog čega sam u stvari na ovoj Zemlji.

106

Ni jedan od tih prijatelja nije u zalog dao svoje da bi me oslobodio, ni jedan nije imao hrabrosti uistinu se zauzeti za mene. Ništa se nije dogodilo. Sitničavo birokratski donosili su se zaključci i odluke. Nitko se zaista nije zau-zeo za mene, nitko zaista nije uložio sav svoj napor da mi konačno skine s vrata sve te borbe u sudskim procesima i protiv novinarstva, da mi pomogne kada mi se auto pokvario, da me zaštiti protiv prljavštine i klevetanja, itd. itd. Nitko nije nastupio za mene da bih ja mogao raditi ono zbog čega sam na ovoj Zemlji: prenijeti ljudima snagu života i voditi ih k vjeri.

Nitko od mojih prijatelja, od onih koji su htjeli biti moji prijatelji, nitko nije na to mislio kako ja za sve to trebam mir i kako me se ne smije neprekidno ometati izvanjskim svjetovnim utjecajima, kako ja doista trebam zaštitni zid da bih ono što mi je dano moglo neometano djelovati. I to je ono sramotno i za mene razočaravajuće.

Profiteri su htjeli izvući korist za sebe i prepoznalo ih se kao loše ljude; prijatelji Gröningova saveza previše su mlaki, ravnodušni, komotni, neću reći zlonamjerni. I rezultat je isti: ja nisam postao slobodan. Mnogi prijatelji iz predsjedništva saveza nisu održali obećanje. Sve učinjene mjere samo su me još više sputavale.“

Zbog čega je Bruno Gröning uvijek bio okružen ljudima koji su mu namjerno ili nenamjerno činili štetu? Zbog čega je stalno pri-vlačio ljude koji su ga htjeli iskoristiti ili privoljeti da radi prema njihovu sustavu? Zašto on te ljude nije držao dalje od sebe? Zašto im se nije sklanjao s puta? On je mogao ljude prozreti i znao je kojeg su duha oni djeca.

Na ovo se pitanje Bruno Gröning osvrnuo u jednom svom predavanju, 31. kolovoza u Münchenu:

„Što ljudi do sada nisu propuštali učiniti bilo je to da na ovom malom čovjeku s njegovim znanjem i umijećem

107

zarade novac. Vjerovali su da su našli rudnik zlata. Djelo-mično su imali i mogućnost zaraditi novac, ali koristi hvala Bogu nisu imali. I ovih je ljudi moralo biti i to zbog toga da bi se pokazalo kakav je čovjek, kako ide preko leševa i ne pita kako pomoći bolesnomu. Postoje ljudi koji idu preko leševa, koji mogu mirno bolesnika ostaviti ležati sa strane. To ih nikada nije zanimalo, ali sve su pokušavali samo da bi bili u mojoj blizini. Znam, tu i tamo pojavi se pitanje: ‘Da, ako taj čovjek tako mnogo zna, kako da i to nije znao? Možda on ne zna ništa.’ Znam li nešto i koliko znam, to će vam postupno postajati jasno. Ali ovo je mora-lo biti. Taj je materijal nedostajao za ovu izgradnju da bi se za sve vas oslobodio put.“

Nekoliko godina kasnije Grete Häusler je doživjela slijedeće:„Kada sam jednom na rastanku gospodinu Gröningu

poželjela svako dobro i rekla: ‘Gospodine Gröning, želim Vam da sada imate mir za djelovanje i da ne susretnete nijednog pokvarenog suradnika.’ Na moje najveće čuđenje on mi je odgovorio: ‘Potpuno krivo, to mora tako biti!’ To ja nisam tada razumjela, ali on mi je objasnio zbog čega je sve to morao činiti i izdržati. Time mi je otkrio veliku tajnu:

‘Ja znam što čovjek u sebi nosi. Ako bi međutim ljudi-ma rekao: to je lažljivac, to je prevarant, lopov, tada mi to nitko ne bi vjerovao. I što mi je činiti? Ove ljude moram privući k sebi, podučiti ih dobrom, potaknuti ih na preo-kret i zatim im, ako žele, dopustiti da lažu, da varaju, da kradu. Ako to tada unatoč svemu učine, tada svatko zna tko su oni. Tada ih ja puštam da mi se potpuno približe jer ja nisam strašljivac, i tada se borim.'“

„Posvuda ljudi koji kao na tekućoj traci traže pomoć, iscjeljenje. Mene u duši boli kada uvijek ponovno pred sobom vidim tu riječ: Zabrana! Kako se tada osjećam i kako sam se osjećao, mislim da to i ne trebam

spomenuti“

109

IV. DIo

ZaBRana IsCJelJIVanJa, suDsKI PRoCes I oDlaZaK neBesKoMu DoMu

Osim profitera Brunu Gröninga je najviše mučila zabrana iscje-ljivanja. To ga je prvi put pogodilo već 3. svibnja 1949. godine. Pozivajući se na Zakon o lječiteljima (HPG) vrhovni direktor grada Herforda zabranio je Bruni Gröningu svaku iscjeliteljsku djelatnost:

„Utvrđeno je da se Vi u Herfordu, na Wilhelmsplatzu br. 7, bavite iscjeljivanjem, a niste zaposleni kao liječnik, odnosno ne posjedujete odobrenje prema §1, Zakona o poslovnom provođenju zdravstvene djelatnosti bez namje-štenja (Zakon o lječiteljima) od 17.02.1939. (RGB1. I S. 251). Ovim Vam zabranjujem daljnje obavljanje Vaše djelatnosti, što stupa na snagu odmah.“

To je bilo prvi put da se Bruno Gröning sukobio sa Zakonom o lječiteljima. I to ga je progonilo sve do kraja života. Bruno Gröning je 1952. godine o stvarnim prikrivenim razlozima zabra-ne iscjeljivanja rekao:

„Ovdje je riječ samo o dobro plaćenim foteljama državnih liječnika. Zabrana iscjeljivanja mora zbog toga i nadalje ostati na snazi. Štoviše, poduzimaju se svi mogući napori da bi se to još i pooštrilo. Danas je već 31. srpnja 1952. godine. Već je prošlo više od tri godine, u to sam vri-jeme slobodno djelujući iz ljubavi oslobodio ljude njihove najteže patnje. A ipak, još uvijek zabrana iscjeljivanja!“

110

1. liječnici iz Herforda

Kao odgovorni, već su iza prve zabrane iscjeljivanja u Herfordu stajali liječnici iz samog mjesta, odnosno njihovi pojedini mjero-davni zastupnici. Iako su se tada mnogi liječnici pismeno obraćali Bruni Gröningu i tražili pomoć za svoje pacijente, svoje članove obitelji ili za same sebe, a mnogi su mu čak i slali svoje pacijente ili su ih sami dovodili, većina je liječnika Brunu Gröninga odba-civala. Čitav niz vodećih medicinara nastojao ga je svim silama potpuno isključiti. Tako je časopis Revue 14. kolovoza 1949. godine pisao o događajima u Herfordu:

„Već deset dana nakon zabrane, koja se oslanjala na zakon o liječenju iz vremena „Trećeg carstva“, u kući Hülsmann pojavila se liječničko povjerenstvo. U njemu su bili voditelj gradskih bolnica u Bielefeldu, prof. Dr. Wolf; voditelj lječilišta Bethel, prof. dr. Schorsch i medicinski savjetnik dr. Rainer iz Bielefelda. Osim njih, prisutni su bili i gradonačelnik Meister i glavni intendant Kunst. Kunst i Wolf su nastojali biti objektivni. Dr. Rainer ga je u potpunosti odbacivao. Izjavio je: ‘Moja gospodo! Sve što Vam se ovdje ukazuje medicinskoj znanosti nije novo. Takve slučajeve mi možemo jednako uspješno liječiti. Ako sam već došao ovdje, onda želim vidjeti čuda.’ Savez Gröningovih medicinskih protivnika, uz pomoć vlasti zbu-njene pitanjem fenomena Gröning koji je pokrenuo mase, postajao je sve čvršći. (...)

Izvjesnu ulogu u tom je igrao gospodin Klemme, kojeg je Gröning iscijelio. Klemme je predložio Gröningu da odustane od borbe s vlastima Herforda i umjesto toga predložio mu da se obrati predsjedniku Vlade Drakeu u Detmoldu, kojeg je on dobro poznavao.

Kontakt s Drakeom uspostavljen je 23. svibnja 1949. godine pod nesretnim okolnostima. (...) Službeni Detmoldov liječnik dr.

111

Dyes, inače čisti Gröningov protivnik, koji je također sudjelovao u tom razgovoru, preuzeo je glavnu riječ. Doslovce je objasnio Gröningu kako može činiti i dokazivati što hoće, ali se zabrana iscjeljivanja neće povući.”

Na jedan kasniji upit profesora Fischera, Dyes je potvrdio svoju izjavu. O tom je časopis „Revue“ izvijestio:

„Dr. Dyes nije tajio svoju izjavu. Na njega je Gröning ostavio loš dojam. Dr. Dyes je bio pun liječničke uobraže-nosti i izuzetno zadovoljan svojim vlastitim stavom.“

Liječnička je uobraženost bila odlučujući faktor za odbojno ponašanje brojnih liječnika prema Gröningu. Jedan od liječnika istražne komisije iz Herforda rekao je: „Protivno je časti liječ-ničkog poziva upustiti se u suradnju s Gröningom. Primjedbu gospodina (RA) Vieringa, da se ipak znatan broj liječnika stavio gospodinu Gröningu na raspolaganje i da oni suradnju s gos-podinom Gröningom očito nisu doživljavali kao kršenje časti svog poziva, liječničko je povjerenstvo odbacilo objašnjenjem da pojedini liječnik ne može odlučivati što je protivno časti poziva. Svaki liječnik koji bude surađivao s Gröningom bit će pozvan na odgovornost.“

U svojoj je knjizi „Die Wunderheilungen des Bruno Gröning“ Egon Arthur Schmidt napisao“:

„U vremenu koje je slijedilo mnogo je liječnika (...) formalnim uputnicama i s liječničkim nalazom uputilo pacijente Bruni Gröningu. (...) Ubrzo sam saznao kako su se na raznim mjestima liječnici udružili nakon što su saznali za takve ‘diletante’ i interno donijeli odluku da svaki kolega koji na ovaj način pacijente upućuje Bruni Gröningu treba biti izveden pred sud časti.“

Revue piše o istraživanjima svoje grupe suradnika u Herfordu:„Profesor dr. Wolf, ravnatelj gradskih bolničkih ustanova

u Bielefeldu, pokazao se otvorenim. On je u potpunosti

112

zastupao naše stajalište da se slučaj Gröning bezuvjetno mora preispitati. Upozorio je, međutim, kako je poznato da su Gröningu u klinikama ponudili da dokaže svoje umijeće. I što bi sada on o tom trebao misliti kada je Gröning tu ponudu odbio. Može li se liječnicima zamjeriti kada s osobitom sumnjom progone čovjeka koji je odbio pred njima pokazati svoje sposobnosti. I što bi sada on o tom trebao misliti kada je Gröning tu ponudu odbio. Može li se liječnicima zamjeriti kada s osobitom sumnjom progone čovjeka koji je odbio pred njima pokazati svoje sposobnosti?

Naravno, i mi smo se pitali zbog čega je Gröning izbje-gao takvo kliničko promatranje i procjenjivanje svoje metode liječenja? Je li Gröning imao razloga posumnjati u objektivnost profesora Wolfa?“

U jednom kasnijem izdanju časopisa Revue navodi se:„Gröning je 14. srpnja stigao u Frankfurt u posuđenom

Volkswagenu. U blizini Frankensteina, usred šuma Taunu-sa, iznajmili smo malu šumsku kuću, u kojoj se Gröning trebao sresti s profesorom Fischerom. Prilikom prvog susreta on je izrazio spremnost u Bielefeldu pokazati svoje sposobnosti ukoliko se mi budemo brinuli o korektnim odnosima tijekom kliničkih ispitivanja. Profesor Fischer se povezao s profesorom Wolfom u Bielefeldu koji je bio spreman 19. srpnja započeti s kliničkim eksperimentima u svojoj bolnici u Bielefeldu. No, još nas je zamolio da pri-bavimo suglasnost dr. Amelunxena, ministra za zdravstvo u Nordrhein-Westfalenu. Do odlaska Gröning je boravio u našoj šumskoj kući. Mi smo se 19. srpnja s profesorom Fischerom odvezli u Bielefeld da bismo se s profesorom Wolfom dogovorili o pojedinostima. Na naše iznenađenje tu su se našla sva gospoda liječničkog povjerenstva, između ostalih i medicinski savjetnik dr. Rainer, koji nije tajio da je

113

njegov cilj Gröninga ‘ustrijeliti’. Namjera je bila Gröninga onesposobiti već tijekom pripremnog razgovora. Profesor Fischer je, međutim, bio drugačiji protivnik od Gröninga. Kada su mu rekli da Gröning tvrdi kako može iscijeliti sve, uključujući i organske bolesti, te su mu stoga izabrali i takve slučajeve da bi dokazali kako će zakazati, profesor Fischer je zatražio da vidi te spomenute slučajeve. Zajedno s glavnim liječnikom bolnice utvrdio je kako je gotovo u svim tim slučajevima riječ o smrtno bolesnim osobama u kojih je svaka volja za životom ugašena bez uporišta za duševno iscjeljenje. Fischer je pojasnio kako će Gröningu savjetovati da pristupi kliničkim eksperimentima samo ako budu stvoreni korektni radni uvjeti. Potom su se liječnici povukli, jer je nedostajala suglasnost ministra za zdravstvo iz Nordrhein-Westfalena. Mi smo stoga nazvali Düssel-dorf i dobili toliko proturječnih izjava da nam je postalo jasno da se čitava stvar želi odugovlačiti. Konačno smo poslije podne saznali kako čitav predmet uopće nije bio proslijeđen ministru Amelunxenu. Nakon toga riješili smo napustiti Bielefeld, vratili smo se u Frankfurt i odlučili se za nešto novo.“

2. letak dr. Weilera

Jedan od liječnika, koji se u borbi protiv Gröninga naročito isticao, bio je predsjednik bavarske liječničke komore, senator dr. Weiler. U doba Traberhofa, u rujnu 1949. godine, napisao je u letku pod naslovom „Riječ neiscijeljenima. Gröningova velika ludost“, buntovan članak ispunjen mržnjom protiv Brune Gröninga. Čak i na sam početak prikazivanja Gröningova doku-mentarnog filma, u listopadu 1949. godine, dr. Weiler se ljutito usprotivio. Rasplamsao je pravu struju protesta i najoštrije je

114

napao prikazivanje filma. Svoje odbacivanje filma obrazložio je time da se:

„Nakon svakog Gröningova filma treba pribojavati teš-kih zdravstvenih oštećenja i narušavanja javnog reda.“

U letku iz rujna 1949. godine dr. Weiler je između ostalog pisao:

„Iako nisam imao priliku prisustvovati nekom iscjeljenju uz pomoć gospodina Gröninga i stoga sam u tom pogledu bio upućen na izvještaje iz novina, ipak vjerujem kako smi-jem iznijeti sud o biti događaja koji se pri tom odigravaju. Tijekom zadnjih godina Prvoga svjetskog rata često sam imao priliku ostvariti istovrsna prividna čudotvorna iscjeljenja.“

Nadalje, on pokušava moguća ozdravljenja bolesnih uz pomoć Brune Gröninga svesti na činjenicu da se pritom isključivo moglo raditi o duševno uvjetovanoj patnji, a ovu su u potpunosti mogli liječiti i liječnici. On piše:

„U svim kriznim vremenima, pa tako i sada, postoje naročito povoljni uvjeti za „čudesna iscjeljenja“, bez obzi-ra rade li to liječnici ili ljudi bez liječničkog zvanja, jer duševne neprilike mnogobrojnih ljudi uzrokuju u velikog broja njih duševno uvjetovane smetnje koje tada jednom iscjelitelju pružaju veliku mogućnost djelovanja.

Drugačije se ne mogu objasniti ni događaji oko Grönin-ga. Pri tom može ostati otvoreno pitanje treba li pojedina stvarna „iscjeljenja“ pripisati sugestivnom utjecaju njegova nastupa ili, štoviše, zahvaljujući nečuvenoj reklami putem tiska, radio emisija i na drugi način postignutoj masovnoj sugestiji.“

Pojmovi koji su se uvijek ponovno pojavljivali u to vrijeme, a i kasnije, su: sugestija, masovna sugestija, hipnoza itd. Bruno Gröning je, naprotiv, veoma jasno govorio protiv sugestije i hipnoze:

115

„Mnogi kažu, to što Gröning radi može biti samo hipno-za. Kod masovnih iscjeljenja uglavnom je hipnoza. Na drugoj strani govore da je riječ o sugestiji. O ne, ja nikomu ništa ne sugeriram. Ja ni ne zaglupljujem ljude, jer hipnoza zaglupljuje.“

Jedan veoma dojmljiv izvještaj o iscjeljenju na Traberhofu pokazuje kako nije točna ni primjedba da se mogu iscijeliti samo duševno uvjetovane bolesti. Novinar dr. Kurt Trampler došao je na Traberhof 27. kolovoza 1949. godine kao izvjestitelj jedne minhenske novinske kuće. O tom je kasnije pisao u svojoj knjizi „Die große Umkehr“:

„Ja sam došao kao novinar, a ne kao pacijent*. Od čega sam ja bolovao nije bila ni fizička ni psihosomatska bolest, već jednostavno posljedice teške ozljede tijekom zračnog napada, jasno vidljive na rendgenskoj snimci. Kao što je još 9. svibnja 1947. godine, četiri godine nakon ranja-vanja, utvrđeno prilikom službene liječničke pretrage pokrajinskog osiguravajućeg društva (dr. Klein), bila je riječ o lomu kosti pete i desne lisne kosti, te o deforma-tivnoj degeneraciji zglobova. Lomovi su zarasli znatno deformirani; svaki pokret, naročito svaki pokret stopala u stranu, bio je izuzetno bolan. Bolovi nisu potpuno presta-jali čak ni u stanju mirovanja. S napomenom – „Znatno uskraćen u hodanju i stajanju“ – svrstan sam u II. stupanj invalidnosti (50 % umanjena radna sposobnost). Ja sam se na to navikao i prihvatio sam te poteškoće kao neizbježne posljedice rata. Štoviše, ni liječnici mi nikada nisu ulijevali nadu u znatnije poboljšanje mog stanja. Naravno, u kući i vrtu kretao sam se bez štapa. Izvan kuće se međutim nisam mogao odreći potpore, jer bi već kratko hodanje bez štapa

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

116

dovodilo do znatno jačih bolova. „Slučaj“ za Gröninga? To mi nije bilo ni na kraj pameti.

Ali, dok se još bavio jednim drugim bolesnikom, Gröning je kratko bacio pogled na mene. U istom sam trenutku osjetio iznenadnu bol u desnom ramenu. Pri tom mi je sinula misao da sam možda na pravome mjestu ako sam možda u vlaku zaradio reumatsku bol. Nakon par minuta obratio mi se Gröning: „Zbog čega još držite štap, nije vam više nije potreban?“ U prvom sam trenutku to shvatio kao sugestivno pitanje i odgovorio da nisam došao kao pacijent* već kao novinski izvjestitelj i ni u kojem slu-čaju ne prihvaćam da mi se može pomoći. Zatim sam opi-sao vrstu svoje ozljede. Smiješeći se, Gröning je saslušao to protivljenje i ohrabrio me da bih jednom trebao kao egoist misliti na svoje zdravlje, a ne na svoj izvještaj za novine, i zatražio od mene da točno pazim na to što se događa u mom tijelu. Tako sam najprije opisao bol u desnom ramenu i upitao računa li se i to. Gröning je to potvrdio i zatražio da i dalje promatram. Bio sam skeptičan, mislima više vezan uz izvještaj za novine nego za svoje zdravlje i naj-prije nisam zapazio ništa novo. Gröning je strpljivo čekao na moju slijedeću izjavu i uskoro sam mogao utvrditi kako je bol u ramenu prešla u neki bockajući osjećaj topline koji je zahvatio čitavu desnu stranu tijela. Naročito sam spome-nuo ovo ograničenje na desnu polovicu tijela. „Vama je i potrebno samo na desnoj strani! Snaga sama po sebi traži mjesta na kojima mora djelovati.

Nakon nekog vremena i povrijeđeno desno stopalo postalo je vruće. U njemu je počelo nešto osjetno djelovati. Taj osjećaj topline donekle je sličio diatermalnom tretma-nu (primjena visokofrekventne struje u terapiji), samo je

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

117

bio puno intenzivniji – a ipak sasvim drugačiji. Imao sam dojam kao da je krv snažnije protjecala kroz stopalo. Žile su kucale. Bio je to osjećaj kakav šest godina nisam imao. Sve sam to ispričao i Gröning je tada bio zadovoljan. (...)

Osjećaj topline i probadanje zadržali su se još neko vrije-me. No, stopalo me još jako boljelo. Ipak, nakon povratka kući i poslije nekoliko sati duboka sna bez snova, bolovi su potpuno nestali. U mišićima potkoljenice još sam nekoli-ko dana osjećao neku vrstu „upale mišića“, a onda su i ti znakovi, Regelungen, nestali.

Od tada su prošla četiri mjeseca. (...) Svoju nogu mogu isto onako opteretiti kao i prije ranjavanja. Čak i kada napravim veći skok, više ne osjećam nikakve bolove. (...)

Dr. Hermann R. iz Münchena, koji me svojevremeno nakon ozljeđivanja liječio*, izjavio je kako je nakon liječe-nja* uz pomoć Brune Gröninga pokretljivost do tada teško oštećene desne noge, u usporedbi sa zdravom lijevom, još samo „za sitnicu“ umanjena, i da se može očekivati kako će se i ove neznatne razlike redovitim korištenjem izjednačiti. Na koji je način Gröning postigao taj rezultat dr. R. nije mogao objasniti.“

Toliko o izvještaju dr. Tramplera o njegovu iscjeljenju čisto somatskog, dakle čisto tjelesnog i ni u kojem slučaju psihičkog ili psihosomatskog oboljenja. Jedno takvo iscjeljenje ne može se objasniti teorijama dr. Weilera. Unatoč tomu, on je u svome letku nastavio:

„Koliko god je ugodno kada se ljudi koji se osjećaju bolesnima ili pate od duševno uvjetovanih smetnji oslo-bode straha i patnji vjerovanjem u „čudotvorca“, toliko je zabrinjavajuće djelovanje medicinski neškolovanih osoba

* Vidi pod pojmovima liječenje, pacijent itd. poglavlje „pacijenti, liječenje, eksperiment“, II dio, poglavlje 7, str. 48.

118

kada ono poprimi tako velike razmjere kao u slučaju Gröning.

Zbog njegovih objava, zasnovanih upravo luđačkim pre-dodžbama, bezbrojne bolesne ljude, čije se patnje uopće ne temelje na duševnom utjecaju, potiče se na naporna putovanja, koja ne samo da uzrokuju potpuno nekoristan trošak, već dovode do pogoršanja zdravstvenog stanja. No, još je mnogo gore što se bolesnici s tjelesnim oboljenjima daju toliko zavesti, da zanemaruju liječničke upute koje su do tada slijedili, a koje su im vjerojatno spasile život, jer pod sugestivnim utjecajem mase osjećaju trenutno pobolj-šanje zdravlja i to, nažalost, tumače kao stvarnu promjenu svog bolesnog stanja. (...)

Ovom bezobzirnom metodom služi se i gospodin Gröning, nazivajući se nekom vrstom Božjeg poslanika koji bolesnomu nalaže obvezu vjerovanja ako želi ozdraviti. Besramnost prisutna u ovom postupku, koja neizliječeno-ga obilježava kao čovjeka kojeg je Bog odbacio, također skriva u sebi neslućene opasnosti koje ne smiju ostati nezapažene.“

Zvuči čudnovato ako se razmotri činjenica da većina liječnika do danas uopće ne razmišlja o duševnim i tjelesnim posljedicama što ih izazivaju u ljudi kojima daju dijagnozu neizlječiv ili „ti nećeš više dugo živjeti“. U logici medicine izgleda potpuno neo-pasno jednom bolesniku uzeti nadu, no pružiti mu nadu izgleda kao da skriva neslućene opasnosti. Pitanje je samo za koga.

Nakon nekoliko dana Bruno Gröning je u jednom novinskom članku pod naslovom „Moj odgovor mojim protivnicima“ odgo-vorio na letak* dr. Weilera:

„Kada sam se 13. rujna na kratko povukao iz javnosti da bih zaustavio masovna okupljanja bolesnih posvuda

* Letak- sastav, kojim se sramoti neka osoba, stvar, događaj

119

oko mene, bilo mi je jasno da će to vrijeme moji protiv-nici iskoristiti za napad na moju osobu i na dobro Djelo kojemu služim. Ti su napadi u međuvremenu uslijedili u novinskim člancima i u jednom letku u kojem predsjednik pokrajinske liječničke komore dr. Weiler zastupa osobno mišljenje. Zbog zamaha masovnih okupljanja bolesnih, što je i mene samog preplašio, mene se naravno ne može pozi-vati na odgovornost. Naprotiv, iz toga se može zaključiti kako je iznenađujuće velik broj ljudi koji se uobičajenim sredstvima školske medicine očito nisu mogli izliječiti. Budući da sam u tim nepreglednim okupljanjima zapazio kako ovo silovito guranje za zdravljem dovodi do pojava koje bolesnikovu unutarnju pripremu na iscjeljenje čine gotovo nemogućom, ja sam se odlučio (više dana prije objavljivanja spomenutih napada), prije svega ne govoriti na velikim skupovima. Molim sve svoje prijatelje da odu-stanu od organiziranja velikih skupova i da na mene ne čekaju satima, štoviše danima. Morao bih ih razočarati, jer je moja slijedeća briga da organiziranjem centara za iscje-ljivanje dovedem svoju iscjeliteljsku djelatnost u sređene i kontrolirane uvjete.

Već za kratko vrijeme prvi od tih centara za iscjeljivanje počet će s radom usko povezan s jednom bolnicom. Liječ-nici, koji su voljni nesebično sa mnom surađivati, vršit će pretrage prije i poslije, i tako će se pružiti mogućnost za jasno utvrđivanje koje bolesti ja mogu liječiti, a gospodin dr. Weiler bit će time oslobođen zadatka da si, samo na temelju više nego površnog poznavanja stvari, razbija glavu tim problemom. Ja ću rezultate nalaza učiniti dostupnima javnosti, a ne doktoru Weileru.

Ne vidim potrebu raspravljati s gospodinom dr. Wei-lerom o svojim vjerskim uvjerenjima. U međuvremenu sam već i javno izjavio kako povezivanje mojih iscjeljenja

120

s čudima u Lourdesu odrješito odbijam. Moja iscjeljivanja počivaju na jednoj unutar božanskog reda u prirodi pri-sutnoj snazi, a ne na narušavanju prirodnih zakona. Njih se, dakle, ne smije nazivati čudima čak i ako ih se prema sadašnjem stupnju znanosti veoma teško može objasniti, ili nikako.

Ako predsjednik pokrajinske liječničke komore vjeruje kako može govoriti u ime svoje organizacije, onda on podliježe zabludi. Liječnike, koji u sve većem broju slo-bodnom voljom surađuju sa mnom, moram zaštititi od predbacivanja da je njihova otvorenost za nove spoznaje istovjetna onoj gospodina dr. Weilera. Ja nikad nisam bio neprijatelj liječnika i to nikad neću biti. Moja je ozbiljna želja surađivati s liječnicima koji svoju odgovornu služ-bu osjećaju kao poziv i neumorno traže sve mogućnosti koje njihovim bolesnicima obećavaju iscjeljenje. Posvuda gdje je ova suradnja ostvarena iz čistog srca, postigla je najbolje uspjehe. Naravno, tko mi sa zavišću, pristrano i bez protudokaza osporava mogućnosti iscjeljivanja, čiju djelotvornost ja točno poznajem, taj se ne smije čuditi momu odbijanju.

Moji prijatelji i moji protivnici već će za kratko vrije-me – neovisno o vjerovanju i sumnji – dobiti jasnu sliku o mojim iscjeljenjima, koju nikakav letak više neće moći izbrisati. Ali i skeptici – naročito oni medicinski obrazova-ni – spoznat će tada u kojoj je mjeri vjera u Boga i uskla-đenost života s Njegovim zapovijedima temelj duševnog, te tako i prvi preduvjet za tjelesno zdravlje.“

O svom odnosu prema liječnicima Bruno Gröning je na dru-gom mjestu rekao:

„Do današnjeg dana ni prema jednom liječniku nisam bio zao, iako su si pojedini jako puno toga dozvolili, baca-jući na mene smeće i prljavštinu, i to bez ijednog razloga.

121

Ovaj mali ljudski mozak dokazuje kako se gnuša nad Dobrim, jer Dobro u stvari nikad nije ni htio. Jer, jedan bi liječnik morao stajati iza iste riječi kada se izjašnjava kao pomagač, ako mu je uistinu dušom i srcem stalo da se bolesnima pomogne.“

3. Zakon o lječiteljima

Najvažnije oružje liječnika i vlasti u borbi protiv Gröninga bio je Zakon o lječiteljima (HPG). U njemu između ostalog stoji:

„Čl. (1) Tko se želi baviti liječenjem, a nije zaposlen kao liječ-nik, treba za to odobrenje. (2) Prema zakonu bavljenje liječenjem smatra se svaka službena ili obrtnička djelatnost u svrhu utvrđiva-nja, liječenja ili ublažavanja bolesti, tegoba ili tjelesnih oštećenja kod ljudi, također ako to rade i u službi drugih. (...). Čl.2 (1) Tko nije zaposlen kao liječnik i do sada se po zvanju nije bavio liječe-njem, u buduće može prema čl. 1. dobiti odobrenje. (...). Čl.5 (1) Tko nije ovlašten za obavljanje liječničkog poziva i bez odobrenja prema Čl.1 ipak se bavi liječenjem, bit će kažnjen zatvorom do jedne godine ili novčano.“

Zakon za lječitelje u poslijeratnim je godinama bio veoma osporavan. Tako je, na primjer bivši ministar i predsjedavajući Narodne stranke iz Rhein-Westfalena, gosp. Koch, u jednom dopisu, 30. lipnja 1949. godine, socijalnom ministru Nordrhein-Westfalena u vezi HPG između ostalog pisao:

„Zakon za lječitelje čisti je i tipičan nacistički zakon, donesen na temelju korupcije i prljavih događaja i kom-promisa ljudi, čije su moralne kvalitete toliko upitne da se protiv njih vjerojatno još moraju voditi sudski procesi zbog prekršaja protiv čovječnosti.

Donio ga je državni ministar unutarnjih poslova Frick, predložili su ga nacistički vlastodršci dr. Wagner i dr.

122

Conti, a sastavio ga je i pripremio dr. Lammers, osuđen u Nürnbergu.

Ovaj je zakon posredno u potpunosti trebao ukloniti slobodu liječenja i isključiti svaku mogućnost djelovanja razborite narodne medicine.

Istodobno su bili ukinuti i zabranjeni svi ostali savezi i udruženja narodne tradicionalne medicine, među njima i udruženje biokemičara s više od milijun članova.

Zakon za lječitelje pružao je takvom djelovanju temelje i mogućnost provođenja:

Samostalno je smio liječiti samo onaj tko je bio član društva lječitelja. Voditelj tog društva lječitelja bio je visoki SS-vođa, koji je prije radio u logoru za zarobljene generale kod Garmischa, njegovo je ime bilo Kees.

Teror koji je ovaj provodio bio je neopisivo okrutan i za mnoge lječitelje jedva podnošljiv, u najmanju ruku za one koji nisu bili nacionalsocijalisti.“

Bavarski se sabor, 13. listopada 1949. godine bavio zahtjevom za ukidanjem Zakona za lječitelje. Zastupnik Seifried izvijestio je o radu Odbora za pravna i ustavna pitanja koji je rješavao zahtjev:

„Udruženje lječitelja još je u prosincu 1948. godine poslalo dopis Parlamentu radi ukidanja Zakona za lječite-lje iz 1939. godine i umjesto njega predložilo donošenje novog zakona koji bi odgovarao modernim zahtjevima. Pri tom je posebno naglašeno kako je još važeći zakon za lječitelje iz 1939. čisti nacistički zakon, koji je donesen s ciljem da odumre poziv lječitelja. (...)

Slučaj Gröning ponovno je ukazao na nužnost donoše-nja novog zakona. Ministarstvo unutarnjih poslova u svom je stavu upućenog Parlamentu kao osnovni problem nave-lo pitanje može li se u interesu održanja narodnog zdravlja

123

lječiteljstvo povjeriti i osobama bez službenog odobrenja. Mišljenja po ovom pitanju znatno su se razilazila.“

Niže je naveden stenografski izvještaj o izvještaju izvjestitelja dr. Reisa:

„Na temelju pravnog mišljenja izvjestitelj je pokušao, često prekidan, izložiti Odboru, kako je u Zakonu za lje-čitelje riječ o izrazito nacističkoj zakonskoj tvorevini koja počiva na nacističkom razmišljanju i danas se više ne može primjenjivati.“

O tom se zakonu raspravljalo i u novinama. Tako je na primjer 10. rujna 1949. godine, osvrćući se na „slučaj Gröning, Neue Presse iz Passaua izvještavao:

„Zakon za lječitelje stvorili su liječnici nacionalsocijali-sti u pravom nacionalsocijalističkom duhu vlasti da bi se isključila neugodna konkurencija. Ne služi na čast vlasti kada se na jednoj strani bori protiv nacionalsocijalističkog duha, a na drugoj strani prihvaća njegovu praksu. Mora se, što je moguće prije, ovaj zakon ukinuti i ponovno uspostaviti sloboda liječenja (...). Kao i religiji, potrebna je i tom, svećeničkom, umijeću srodnom liječenju, potpuna sloboda djelovanja. To zahtijeva i etika medicine i liječnika koji ne žele da ih narod vidi kao poslovne ljude zavidne konkurenciji. Rado upotrebljavani prigovori o mogućem nanošenju štete bolesnicima ponovno se vraćaju osigurava-jućim društvima i medicini, imajući u vidu čitavu vojsku neizliječenih. (...) Naša uzvišena gospoda rado spominju ime Božje. Kad se međutim Bog jednom objavi preko neuobičajene iscjeliteljske snage, tada oni pozivaju policiju i državnog tužitelja. Bismarck, veliki kolega gospodina ministra, bio je pobožniji i mudriji. Rekao je: „Komu je Bog dao sposobnost da liječi bolesne, njemu je država ne treba oduzeti“, te je zajedno s tadašnjim pametnim i velikodušnim vođom medicine, Rudolfom Virchowom i

124

Njemačkim parlamentom donio zakon o slobodi liječenja, koji su sve slijedeće vlade i parlamenti obranili od napada i zadržali, sve dok nije postao žrtvom nacističke diktature.

Sloboda i za lječitelje! Najbolje što u slučaju Gröninga možemo učiniti jest da se prema njemu pozitivno postavi-mo i ni u kom ga slučaju ne uspoređujemo s medicinom ili čak smatramo suprotnim medicini s kojom on nema ništa zajedničko. (...) Ne bi bilo pošteno prema ljudima ako bismo, s obzirom na vojsku neizliječenih, dopustili da Gröningove iscjeliteljske snage ostanu neiskorištene ili ih stavili pod nadzor, jer bi tako morale zakazati. Prihvatimo ga kao čudo i budimo tako velikodušni da za jednog izu-zetnog čovjeka napravimo izuzetak u odnosu na zakon i dopustimo mu da djeluje onako kako to zahtijeva njegovo poslanstvo, njegov unutarnji zakon, koji on zastupa. Ako se njegova iscjeliteljska snaga jednom ugasi ili dospije na krivi put, to će najprije primijetiti njegovi pacijenti i zaustaviti ga. A Gröningu samom želimo da se u svojoj prevelikoj poniznosti ne prepusti osveti medicine već da nastavi svo-jim putom i dalje onako kako mu se iz nutrine ukazuje.“

4. „Zakon za lječitelje ne vrijedi za Gröninga“

Bruni Gröningu uvijek su ponovno predbacivali da krši HPG. U Traberhofu su mu najrazličitiji – uglavnom samozvani – „surad-nici“ nastojali pribaviti posebnu dozvolu. No, svi su pokušaji ostali bez uspjeha. U rujnu 1950. godine Bruno Gröning je dobio zabranu djelovanja i u Bavarskoj. Iz toga je naposljetku 1951/52. protiv njega pokrenut prvi sudski proces. On je doduše bio oslo-bođen, ali samo zbog toga jer se nalazio u zabludi bez vlastite krivice. Liječenjem se doduše bavio, no pri tom nije postupao s predumišljajem. Nakon sudskog procesa njegov pravni zastupnik, dr. A. Roedel, u jednim je novinama između ostalog napisao:

125

„Zakon za lječitelje ne vrijedi za Gröninga. Svaki zajed-nički život ljudi odvija se po određenim normama koje su nužno nastale još u prapočecima ljudske povijesti i koje utvrđuju pravo pojedinca i ljudskog društva. Budući da svaki zajednički život ljudi uvjetuje priznavanje određenih osnovnih zahtijeva, s druge pak strane ovi zahtjevi proi-zlaze iz strukture ljudske prirode, mi ove norme nazivamo prirodnim zakonom. (...) Kasnije su to preuzeli svi narodi dijelom kao običajno pravo, dijelom kao napisano pravo i ovjekovječili u velikim zakonicima.

Kao što je u prirodnom zakonu utemeljeno pravo na dovoljno hrane radi održanja ljudskog života, tako je i čovjekovo zdravlje dragocjeno dobro, čije održanje ili ponovno postizanje pripada prirodnim pravima svakog čovjeka. Ovo neotuđivo pravo toliko snažno zadire u duboku ljudsku čežnju da se svako zakidanje ili uskra-ćivanje osjeća kao velika povreda i neće nikada naići na priznavanje i uvažavanje. Kao što ni težnja za zdravljem i izlječenjem ne može nikada biti uskraćena zakonodav-nim mjerama, tako to isto vrijedi i za snagu iscjeljivanja koju neki čovjek posjeduje. Svako pisano pravo, koje ne odgovara ovim zahtjevima, proturječi prirodnom zakonu i zaslužuje nepriznavanje, a na koncu i neuvažavanje, dok ga jedan razuman zakonodavac ne ukine.

Jedan od zakona koji zaslužuje neuvažavanje jest zakon za lječitelje od 17. veljače 1939. godine donesen zbog želje da se sve regulira i sve podredi svemoći države, bez uvaža-vanja prava pojedinca, tipičan je zakon jednog minulog razdoblja u kojem se svaki čovjekov korak trebao nadgle-dati i regulirati, a svaki slobodni razvoj ličnosti smatrao se veleizdajom.

Postoje ljudi koji posjeduju još neistražene snage, koji su spremni sve te snage staviti u službu čovječanstva, te tako

126

pomoći u slučajevima kada prema današnjem stajalištu znanosti ni izlječenje ni olakšanje nije moguće. Ta moguć-nost – pomoći ljudima koji pate – kao prirodno pravo svih ljudi ne može se zakonima uskratiti ni zabraniti.

Jedan od tih ljudi koji su obdareni da pomažu drugim ljudima i kojima je dana snaga da iscjeljuju, posebice tamo gdje drugi više ne mogu liječiti, jest Bruno Gröning, liječ-nik po rođenju i po Božjoj milosti, predani vjernik koji je, ispunjen svojom misijom, voljan ovu snagu koja u njemu počiva, posvetiti svim bolesnima i tražiteljima pomoći za korist i dobrobit čovječanstva. Naša je zadaća pomoći mu i tako pomoći bolesnima da se blagotvorna snaga ne bi ugušila u šumi skučenih paragrafa.

Ako mi sada, kao poslušni podanici koje ne muči bolest, bez ikakva poticaja, u službi tog zakona, upitamo kako se Gröningovo djelovanje može uskladiti sa Zakonom o lje-čiteljima, tada moramo imati u vidu slijedeće činjenice: I prema Zakonu o lječiteljima svakomu je dopušteno baviti se liječenjem, a da to ne obavlja prema svom pozivu ili kao obrt. Onoga koji nesebično pomaže svojim bližnjima – tako stoji u obrazloženju zakona – bolesti spriječiti ili izliječiti, ne treba i ne može ga se u tom sprječavati.

Ni po pozivu ni u smislu obrta – za svoje iscjeljivanje Gröning nije uzimao novčanu naknadu. Njegovo je geslo: Tko nigdje nije našao izlječenje, neka dođe k njemu, neka novac i strah ostavi kod kuće, a vjeru i vrijeme ponese sa sobom. Vjeru – jer je ona prijeko potreban preduvjet za svako iscjeljenje, vrijeme – jer svako iscjeljenje zahtijeva određeno vrijeme.

Zato ova slobodna djelatnost iscjeljivanja koju obavlja Gröning uopće ne podliježe Zakonu o lječiteljima. Sam zakon predviđa tu mogućnost kada u §8 u provedbenoj naredbi zahtijeva da onaj koji želi podnijeti zahtjev za odo-

127

brenje rada kao lječitelj, mora dokazati svoju sposobnost liječenja i svoje uspjehe u liječenju u vremenskom razdo-blju od najmanje tri godine.

Gröningu se dakle mora dozvoliti da obavlja svoju slo-bodnu djelatnost iz ljubavi, te mu stoga i čuvari paragrafa s tog stajališta moraju dozvoliti ovu djelatnost, da obavlja iscjeljivanje kako bi tako mogao dokazati svoju sposobnost i uspjehe u liječenju. I prema strožem tumačenju zakona mora se priznati kako djelatnost koja služi istraživanju snaga koje postoje u tom čovjeku, još ne znači i službe-no djelovanje, jer naposljetku u ovoj se međufazi mora i Gröningu pružiti mogućnost da radi i istražuje.

Svaka velikodušna državna uprava već bi danas izdala izvanrednu dozvolu kako bi izbjegnula opasnost da nam se ovaj čovjek izgubi, jer je Gröning u javnosti već dovoljno dokazao svoje sposobnosti i svoje uspjehe u liječenju. Te su činjenice poznate i javnosti i vlastima. Trebalo bi vjerovati u to da bi se ovdje moglo izbjeći birokratsko postupanje sa zakonskim odredbama u interesu mnogih i bezbrojnih bolesnika i tražitelja pomoći. Tada bi se time dokazalo kako država služi dobrobiti društva.“

Ali poruka je ostala bez odaziva. I svi napori Brune Grönin-ga da postupa u skladu sa zakonom, kao na primjer osnivanje „Gröningova saveza“ i s tim povezano ograničenje njegove djelat-nosti samo na održavanje vjerskih predavanja, nisu ništa koristili. Godine 1955. ponovno je pokrenut postupak protiv njega. U jednim zabilješkama iskazuje svoje najdublje negodovanje:

„Tko daje komu pravo da mi zabrani iscjeljivanje bole-snih ljudi koje su liječnici zaista u potpunosti napustili? Usporedi: Slupani vrč, ili slično, brda smeća.

Bezbrojne tisuće bolesnih (vidi Traberhof ), stanovi i bolnice čekaju puni nade u iscjeljenje. Tko preuzima odgovornost? U ime svih bolesnih ja tužim sve one koji

128

zabranjuju iscjeljivati bolesnike! Zakon koji zabranjuje iscjeljenje ne može postojati i trenutno ne postoji ni u Njemačkoj, a ni u drugim zemljama.

Otac snosi punu odgovornost za svoju obitelj. On se mora brinuti i za dobrobit svih članova obitelji, itd. (vidi – država kao otac!)

a) Tko sačinjava državu? – Ljudib) Tko je dužan brinuti se za dobrobit države? – Držav-

no vodstvoc) Jesmo li mi odgovorni za dobrobit državnog vodstva

ili je državno vodstvo odgovorno za našu dobrobit?”

5. Veliki sudski proces

Državno tužilaštvo München II pokrenulo je 4. ožujka 1955. godine tužbu protiv Brune Gröninga. Opet mu je predbačeno djelovanje protiv HPG-a. U saslušanju povodom procesa on je u pogledu tog predbacivanja izjavio:

„Treba li biti kažnjivo to što ljudima pokazujem kako opet ozdraviti i kako naći ispravan put? Tisuće njih, koji su navodno neizlječivo bolesni, mogli bi ozdraviti ako bi to znali. Ja ne radim ništa drugo nego ljude upozoravam na to da samo o njihovoj volji ovisi hoće li opet ozdraviti i pokazujem im što trebaju poduzeti da bi u svojoj nutrini uveli red. Tisuću je puta dokazano kako se ljudi koji su slijedili moj savjet opet raduju životu. (...) Svojim radom nikomu ne štetim, baš naprotiv, ja pomažem svuda gdje je pomoć bila uskraćena.“

I u intervju za časopis „Das Neue Blatt“ rekao je o predbaciva-njima:

„Što mi se zapravo može pravno prigovoriti? Ja ne postavljam dijagnoze, ja ne obavljam terapiju ni na komu,

Na optuženičkoj klupi

„Nerazumljivo je i sramotno da kaznom koja je meni određena prema zakonu o zabrani iscjeljivanja, neće biti pogođen samo onaj koji

pomaže – a to znači ja osobno – nego se onima koji su u nevolji, a koji nigdje drugdje ne mogu naći pomoć, više ne smije pomoći jer to

zakon zabranjuje.“

130

mene ne zanimaju povijesti bolesti, ja ne prepisujem lije-kove niti nudim načine oporavka.

Je li moja krivica ili čak prekršaj ako unatoč tomu nastupaju iznenađujuća iscjeljivanja, ako bolesni ustaju i govore: „Osjećam se dobro i lako, ja sam zdrav!“ Je li je zaista zabranjeno svoje prijatelje pitati: „Kako se osjećate?“. I savjetovati im: „Pazite više na svoje tijelo! Dovedite ga u red!"

Druga točka optužbe ovog procesa bio je prigovor zbog umor-stva iz nehaja. On je na to u jednom pismu svojim prijateljima 11. travnja 1955. godine napisao:

„Dragi moji prijatelji! Ovih su dana cjelokupni tisak i radio stanice objavile vijest o meni, više ili manje pristra-nu, kojom vam se priopćava kako je Državno tužilaštvo München II protiv mene podiglo tužbu radi umorstva iz nehaja. Ja sam, navodno, jednoj sedamnaestogodišnjoj djevojci oboljeloj od tuberkuloze krajem 1949. godine obećao iscjeljenje i spriječio je da ode u sanatorij i potraži liječnika. Ja bih trebao biti kriv za smrt tog mladog ljud-skog bića.

Tko je jasnim razumom čitao ili čuo ove vijesti, shvatio je što se njima željelo postići: uvesti pomutnju među moje prijatelje i sve tražitelje odvratiti od toga da se pobliže pozabave našim nastojanjima i bogatstvom spoznaja koje sam najavio. Svim se sredstvima pokušavaju zaustaviti moje i vaše aktivnosti, kao i one ‘Gröningova saveza’.

Samo je po sebi razumljivo da su se stvari odvijale druga-čije nego što to oni iznose! Svojim prijateljima ne trebam o tom ništa dokazivati, oni znaju da ja ne dajem ‘obećanja o iscjeljenju’ i da nikada ne odvraćam od liječničkog tre-tmana.

131

Godine 1952. oslobođen sam optužbe. Nije li čudno da ‘slučaj Kuhfus’ koji se dogodio još krajem 1949./1950. nije bio pokrenut već u procesu protiv mene 1951./1952. iako su svi dokumenti već postojali? (...)

I meni i svima vama jasno je da me se time želi uništiti, kao i naš savez i naša nastojanja.“

Glavni svjedoci optužbe u tom procesu, između ostalih, bili su Eugen Enderlin i Otto Meckelburg. O tom je Bruno Gröning jednom pisao:

„To su u ono vrijeme bili ljudi koji su se na svoj način, s jedne strane, sukobljavali, a na drugoj su se međusobno potpomagali tako da je jedan izjavljivao u korist drugoga, a protiv Gröninga. Naravno, sve se ovo odvijalo prema zakonu vlasti tako da sam bio pretrpan procesima i morao sam se prepirati s tom vrstom zlih ljudi.“

U prvoj raspravi krajem srpnja 1957. Bruno Gröning je oslobo-đen optužbe za umorstvo iz nehaja, a radi kršenja HPG-a kažnjen je novčanom kaznom od 2.000 njemačkih maraka. U siječnju 1958. godine održana je daljnja rasprava. Državno tužilaštvo ulo-žilo je žalbu. Svjedoci optužbe nastupili su ovaj put na potpuno drugačiji način nego prije pola godine. Barunica Anny Ebner od Eschenbach, koja je proces protiv Gröninga pažljivo pratila, zabilježila je u jednom komentaru:

„Točno se moglo zapaziti kako su se svjedoci optužbe u međuvremenu zajedno složili u točci ‘zabrana liječnika’. To su naročito naglašavali, a i njihov je nastup ovaj put bio potpuno siguran.“

Presuda donesena 16. siječnja 1958. godine glasila je: „Osam mjeseci zatvora radi umorstva iz nehaja i novčana kazna od 5.000 njemačkih maraka radi kršenja HPG-a“. Kazna zatvorom preina-čena je na uvjetnu kaznu. Barunica Anny Ebner od Eschenbach:

„Ova presuda je sramota za Njemačku!“

132

Bruno Gröning je jednom razočarano rekao kako je kažnjen jer čini dobro.

Gröningov odvjetnik, dr. Andreas Grasmüller, taj je put kod Bavarskog vrhovnog pokrajinskog suda zatražio reviziju presude. Rasprava o reviziji održana je 22. siječnja. Dr. Grasmüller je kasnije izjavio:

„Na temelju ove rasprave bio sam uvjeren da će Bavarski vrhovni pokrajinski sud svojom presudom poništiti žalbe-nu presudu. Bavarski je vrhovni pokrajinski sud odložio donošenje presude za deset dana.“

Sam Bruno Gröning 22. siječnja više nije mogao prisustvovati raspravi. U to je vrijeme ležao na operacijskom stolu jedne pariš-ke klinike za tumore. Četiri dana kasnije, 26. siječnja, umro je u Parizu. Proces je bio obustavljen a konačna presuda nikada nije donesena.

Nakladnik časopisa „Neues Europa“ (Nova Evropa), Louis Emrich, u svojoj je knjizi Der sechste Sinn (Šesto čulo) iz 1963. godine iznio svoj stav o čitavom sudskom procesu:

„Među ljude kojima je sudbina namijenila posebnu misiju i koji su u ostvarivanju dobivena zadatka naišli na najžilaviji otpor materijalista, ubraja se između ostalih i veliki njemački iscjelitelj Bruno Gröning:

„Što se njemu činilo u ime medicine i pravde nije slavna stranica u povijesti Savezne Republike. Jer Bismarckove riječi – ‘Koga je Bog obdario darom iscjeljivanja, njega policija ne treba ometati’ – u njegovu su slučaju upravo sramotno prezrene. Prema važećim zakonima on je u pravom smislu riječi otjeran u smrt. Liječnička komora i sudovi pridržavali su se doslovce postojećih zakona, ali ipak su suodgovorni za prijevremenu smrt čovjeka koji je dokazano duhovno iscijelio na tisuće ljudi, odnosno donio im olakšanje. (...).

133

Njemu je višestruko učinjena nepravda, koliko god se tužitelji liječnici pozivali na postojeće zakone, a državna nadzorna vlast, na osnovi postojećeg zakonodavstva, podi-zala tužbe protiv njega.“

6. Iznutra sagorio

U jesen 1958. godine Bruno Gröning je jako smršavio. Njegova se supruga zbog toga zabrinula, pa je u studenom otputovala s njim u Pariz kod prijatelja liječnika. Josette je o tim događajima pisala:

„Do studenog 1958. godine ništa nisam znala o supru-govoj bolesti. On se nikada nije žalio, bio je uvijek raspo-ložen i svakodnevno je primao goste i tražitelje iscjelje-nja. Budući da je tijekom tog mjeseca jako smršavio, te uznemiravajuće simptome priopćila sam našem dobrom prijatelju liječniku dr. Pierru Grobonu koji se u Parizu bavio istraživanjem karcinoma. On je to smatrao mogućim naznakama teškog oboljenja.

Na njegov savjet moj suprug i ja otputovali smo krajem studenog 1958. godine u Pariz. S doktorom Grobonom otišli smo jednom rendgenologu koji je odmah napravio više snimaka. Pregled rendgenskih snimaka pokazao je da je bila riječ o raku želuca u uznapredovanoj fazi. Prije našeg puta u Pariz, suprug mi je u Plochingenu rekao: „Ja znam što je sa mnom, meni nitko ne može pomoći!'“

Bruno Gröning je gore spomenute snimke pokazao jednom prijatelju. Tamo su se mogle vidjeti jedna veća i jedna manja crna mrlja. On je objasnio kako bi lako otklonio malu mrlju, jer su je izazvali tražitelji iscjeljenja, čija opterećenja je on iscjeljivanjem primao u tijelo. Međutim, velika crna mrlja nastala je zbog ljud-ske pakosti. To bi ljudskom rukom moralo biti i uklonjeno.

134

Prijašnjih godina, u razgovoru s austrijskim pjesnikom Hansom Sternedeom rekao je:

„Ako mi bude zabranjeno djelovanje, izgorjet ću iznu-tra.“

Točno to se i dogodilo. Uvijek su ga ponovno sputavali zabra-nom iscjeljivanja. Posljednji proces koji se protezao u nedogled i neprekidni napori njegovih protivnika da ga isključe, doveli su na koncu do toga da je Bruno Gröning uz neizrecive bolove morao iznutra izgorjeti.

Iskaz dr. Bellangera, nakon operacije 22. siječnja 1959. godine to potvrđuje:

„Organizam Brune Gröninga stravično je razoren, to je potpuno unutarnje izgaranje.“

Ali vratimo se događajima u studenom 1958. godine Josette Gröning nastavlja sa svojim izvještajem:

„Dr. Grobon je mom suprugu objasnio kako svakako mora odmah pristati na operaciju. U pitanju su bili dani, možda čak i sati, ionako je možda već bilo i prekasno. Apsolutno smireno i opušteno moj je suprug objasnio: „Sada je to nemoguće. U Njemačkoj i inozemstvu čekaju mnogi na mene, oni kojima na Božičinoj proslavi želim govoriti. Vratit ću se u Pariz u siječnju 1959.“ Dr. Grobon se uzrujao i usrdno je zamolio mog supruga da se odmah podvrgne operaciji. „Nemoguće je“, rekao je, „da u svom trenutnom stanju još idete i na put. Da ste mi otac, ja bih Vas još danas operirao“. Objasnio mu je kako je to opasna bolest. „Čovjek u Vašem stanju mora se podvrći strogoj dijeti, živjeti mirno i bez naprezanja, te izbjegavati svaki umor. Nemoguće je da zimi idete na tako dalek put i da uz to još sami vozite“. Bruno je odgovorio: „Ja jedem ono što mi godi i pijem, a da ne povraćam. Osjećam se još dovoljno svježe i snažno da mogu dalje raditi i držati

135

Bruno Gröning u Klinici Henner u Parizu

„Bruno Gröning je bio čovjek sa srcem, dragocijen čovjek koji se dokazao. njegovo dostojanstvo s obzirom na patnju i smrt još i danas

izaziva divljenje.“Dr. Henry Bellanger 1974. godine

136

svoja planirana predavanja. Ali Vama za ljubav vratit ću se u Pariz za osam dana. Prije toga još moram kod kuće srediti različite stvari i promijeniti plan svojih putovanja.“ Sljedećeg smo se dana vratili u Plochingen.(...)

Tijekom našeg boravka u Plochingenu snimio je govore na mnogim magnetofonskim vrpcama. Umjesto prvobit-no planiranih osobnih predavanja na Božićnoj proslavi u Krugovima i Gröningovim Zajednicama puštali su te snimke. (...)“

O tome kako je to Bruni Gröningu teško palo kada se morao odreći svog obećanog osobnog pojavljivanja na Božićnoj proslavi, objašnjava sljedeći izvadak s magnetofonske vrpce snimljene 4. prosinca:

„U srcu me boli, jer se ovaj put ne mogu osobno pojaviti na prije obećanoj Božićnoj proslavi. Znam da ćete prije svega biti potišteni i razočarani, već i zbog toga jer niste navikli da ja na kraće ili duže vrijeme svojim prijateljima uskraćujem osobnu prisutnost. Za to postoji samo jedan jedini razlog koji iz osobnih razloga želim samo kratko spomenuti. (...)

Ja vas molim, dragi prijatelji, da me zbog hitnosti ovaj put ispričate. Riječ je o mnogo više toga nego što vi to danas možete i naslutiti. Snimanje toga objašnjenja na magnetofonsku vrpcu odvelo bi nas predaleko. Ja imam povjerenje i vjerujem da ćete vi, dragi moji prijatelji, to najbolje i najviše moći razumjeti. Vjerujem da mogu reći kako ćete se obradovati, jer vas nisam iznevjerio, niti ću vas ikada iznevjeriti.“

Josette Gröning nastavlja:„Poslije osam dana, autom smo se opet odvezli u Pariz.

Nakon najave kod dr. Grobona zaputili smo se u privatnu kiruršku kliniku njegova prijatelja dr. Bellangera koji je

137

Brunu poznavao. Dr. Grobon je tog, u Parizu veoma uglednog, specijalista za kirurgiju raka uputio u trenutno stanje mog supruga.

Nakon što je dr. Bellanger provjerio rendgenske snimke, rekao mi je na francuskom, što Bruno nije razumio: „Ope-racija će biti veoma teška, ja još nisam siguran možemo li uopće operirati. Prema rendgenskim snimkama slučaj je gotovo beznadan. Otvorit ću trbušnu šupljinu i ako se može bez opasnosti nešto učiniti, učinit ću to. U protiv-nom, ranu ću jednostavno opet zatvoriti. Nisam prešutjela suprugu ozbiljnost situacije. On se smješkao i rekao: „Što se mene tiče, razrežite me uzduž i poprijeko, ja se ne bojim, pa ipak jednom moram na vlastitom tijelu saznati kako se čovjek osjeća nakon tako teške operacije.“ Dr. Bellanger se silno začudio kada sam mu prevela te riječi i izjavio je da će možda morati izvaditi veliki dio želuca. Bruno je mislio: „Što se mene tiče, izvadite cijeli želudac, ali ja znam da će te ga Vi ipak ostaviti unutra.'

Kada smo se povukli u svoju sobu na klinici, Bruno mi je nasmiješeno rekao: 'Kada me otvore začudit će se onomu što će vidjeti. Mnogo je lošije nego što to pokazuju rend-genske snimke.'

Sljedećeg dana (8. prosinca 1958. godine) izvršena je operacija u prisutnosti dr. Grobena. Prije nego što je bila završena, on došao je k meni u sobu i rekao: 'Moram Vam nešto užasno priopćiti. Još je lošije nego što smo pretpo-stavljali. Želudac je totalno izgrižen, već davno ga ne bi bilo moguće operirati. (…) Njegovi su dani odbrojani.'

Bilo je to loše iznenađenje za oba liječnika koji su bili duboko potreseni, a kada je kirurg vidio da se tu više ništa ne može učiniti, zatvorio je ranu. Međutim, oni nisu mogli shvatiti da je Brunin vanjski izgled toliko malo otkrivao o njegovim nutarnjim patnjama, da je još mogao normalno

138

disati, da je njegov metabolizam zadnjih tjedana još bespri-jekorno funkcionirao i da je njegova krvna slika bila odlič-na. U toj uznapredovanoj fazi često dolazi do povraćanja prilikom i najmanjeg uzimanja hrane, a napaćeni pacijent mora polagano umrijeti od gladi.

Kod Brune to nije bilo tako. U danima nakon operacije liječnici i medicinske sestre svakodnevno su se sve više čudili ponašanju pacijenta Brune Gröninga. Svaki obrok pojeo bi s velikim apetitom. U početku su se brinuli da će operirani morati povraćati, ali ništa slično nije se dogodilo. Nije se pojavila ni jedna od uobičajenih nelagodnosti.

Nekoliko dana kasnije, prilikom posjete dr. Bellangera, Bruno je stao pokraj kreveta, napravio nekoliko vježbi i čučnjeva, i uvijek se ponovno pljeskao po trbuhu. Liječnik je rukama pokrio lice i viknuo sav preneražen: „Prestani-te! Ja se bojim! Rana može popucati, ja to više ne mogu gledati.“ Naglo je napustio sobu. A Bruno se smijao tako srdačno i nije razumio kako čovjek može biti tako plašljiv. (...)

Dvanaestog dana prije našeg odlaska došlo je do male rasprave između Brune i dr. Grobona. On (Bruno) bezu-vjetno je htio osobno upravljati našim automobilom. Kada je to liječnik strogo zabranio, odvratio je smiješeći se: „Ako bi se ljudi mogli osloboditi stalnog straha, imali bi više uspjeha u životu.“ (...)

Putovanje u Plochingen proteklo je bez neprilika. Bruno je kao i obično bio vedar i razgovorljiv. Između Božića i Nove godine primili smo mnogo gostiju. Nitko od njegovih prijatelja nije primijetio da je obolio od tako strašne bolesti. Njegov poriv da pomaže drugima bio je kao i uvijek nadmoćno prisutan u njemu. Samo bi njegova mršavost i bljedoća upali nekomu u oči.“

139

7. „Riječ je o svim živim bićima“

Bruno Gröning je 26. prosinca oko sebe okupio nekoliko naj-bližih prijatelja. Evo kratkog pregleda:

„Svaki od mojih najbližih prijatelja treba znati, a to će mu znanje biti i dano, zašto sam ja ovo Djelo stvorio i prije svega, što je najvažnije, spoznati bit moga postojanja ovdje i ovog zemaljskog života. Ovdje je riječ o određenim stvarima, o onom određenom, odnosno o onom što je čovjeku Bog namijenio. Nije riječ o mom određenju ili o nekom određenju, niti o određenju jednog čovjeka, kao ni o određenju nekog dotičnog čovjeka koji se nalazi na vrhu vlasti u nekoj zemlji. Ne, ovdje je riječ o cijelom svemiru, riječ je o životu na Zemlji i o onomu tko o nama ovdje odlučuje, kako je On već odlučio, a to određeno mora čovjek poznavati. Vjerujem, dragi prijatelji, da dijelom već znate o kom je riječ. To ne može biti čovjek, nego može biti samo Onaj koji je stvorio nas ljude, ovu Zemlju, koji je sve, sve za nas stvorio, za vas i za naraštaje koje poslije nas, poslije ovog naraštaja ljudi koji tek dolaze. Riječ je o svima, o svima, svim živim bićima, jer tamo gdje je život, tamo je Bog.

No, ni danas ne želim okolišati kao mačka oko vruće kaše, nego se želim ograničiti na ono najvažnije. Mislim pri tom na godinu 1949. kada sam mnogim ljudima, ne samo u Njemačkoj nego i u susjednim državama, bolje rečeno, gotovo u cijelom svemiru, postao poznat po tom kako su me na takav način izvikali, predstavili kao čovjeka kakav ja u stvarnosti uistinu uopće nisam. Izmišljali su mi nazive, pripisivali mi određena obilježja i svakako me opi-sivali. No, sve je to bilo izmišljeno, reklama i propaganda za medije, a ponajprije za one koji su vjerovali da iz svega

140

ovoga mogu izvući korist. Čudotvorac! Tko može činiti čuda?

To ćete, dragi moji, najbliži prijatelji, najbolje i sami znati, tko čini sva ta čuda. Ne ja, nego Bog. Ja nisam ništa drugo nego njegov alat i zato toliko često govorim: „Ja nisam ništa drugo, nego samo poslušan Bogu, a ne poslu-šan čovjeku.“ I to tko sam ja, koje je moje poslanje ovdje, to želim predati svojim najbližim prijateljima, da bi to primili i da bi mogli predati budućim naraštajima. Svima onima na ovoj Zemlji kojima će Bog isto tako podariti život, da bi iz ovog Učenja mogli saznati ne nešto, nego upravo to, što je za njih ovdje u ovom njihovom zemalj-skom životu od Boga određeno. No, dok god to ne bude ispravno prihvaćeno, dok god čovjeka to što je u redu, ta čistoća i božansko, u potpunosti ne obuhvati, tako dugo to neće biti moguće.

Zbog toga ne treba čovjek to učiti iz temelja, nego stvarno doživjeti. On treba sam skupljati iskustva, jer ima obvezu da se sam u to uvjeri. Ni u kom slučaju ne treba pripadati onima i k njima se ubrajati koje sam maloprije ukratko spomenuo, a koji su me od 1949. godine predsta-vili kao ne znam koga. Sve to ne treba biti tako. Nemojte prenositi glasine, nemojte ponavljati ono što su drugi prije vas rekli, nemojte pisati ono što su drugi pisali, ne činite ono što su vam drugi, znači drugi ljudi, predlagali ili savjetovali, namećući vam svoje mišljenje, da biste vi po tom mišljenju živjeli i djelovali. Na kraju krajeva, kao što je to djelomice već i bilo, uvjere vas da sve morate činiti tako, morate pokušati sve moguće da biste i u tom mogli pomoći i morate pokušati pomoći i meni samom. Ni jedan čovjek ne može pomoći Bruni Gröningu. Pripomoći može, ali pomoći, to ne može. Uvijek nam jedan te isti pomaže i to ostaje tako, to se neće mijenjati, a to je Bog. Ali samo

141

onaj može mi stvarno pripomoći koji se u cijelosti stavi u službu Božju, koji sluša Boga, a ne ljude, koji slijedi Riječ Božju i doista čini to što mu je činiti. (...)

Da, i ja sam se u ovom zemaljskom životu u mnogo čemu osvjedočio. I ja sam doživio da u Krugovima pri-jatelja, bilo u velikim ili malim, uvijek ponovno, čim se pojavim, budem izložen, napadnut i zatrpan novom prljavštinom i novim blatom. Tako da ništa drugo nisam mogao činiti nego oslobađati se od te prljavštine koju su mi je uvijek ponovno nabacivali, sakupljali je i njome me uvijek ponovno zatrpavali. Time je izgubljeno najljepše i najbolje vrijeme tako da je ipak jedan dio ostao prilijepljen na mom tijelu, te je i mene obuzela patnja i uvijek ponov-no činio sam sve da bih se oslobodio te nesreće, da bi ljudi konačno mogli nešto lijepo čuti i dobro slijediti. Bilo je teško, teške su to bile godine. Moj put nije posut ružama, imam samo jedan put kojim moram ići, jedan trnovit put. I taj je put toliko zakrčen, toliko zatvoren, njega moram osloboditi, i oslobodit ću ga, a kada ga oslobodim i opet će biti zakrčen.“

8. Daljnja izgradnja Djela

Josette Gröning nastavlja u svom izvještaju:„Za putovanja u Rhöndorf na Rajni, krajem prosinca,

cijelo je vrijeme sjedio za upravljačem. Govorio je u krugu svojih pristaša do dva sata ujutro, a da nismo zamijetili ni jedan znak umora. Na povratku je opet cijelo vrijeme sam upravljao automobilom. Početkom siječnja šetali smo u Plochingenu snijegom pokrivenim šumama, a moj se suprug radovao životu. Planirali smo 1. veljače zaposliti novu tajnicu. A 6. siječnja moj me suprug iznenadio objaš-njenjem da ju neće zaposliti. “Noćas sam“, tako se izrazio,

142

„dobio zabranu. Uskoro ćemo ponovno otputovati u Pariz, ali ću ja odrediti točno vrijeme.'

Dobro je znao da će uskoro morati napustiti ovaj svijet, i ni u kom slučaju nije htio ostati u Njemačkoj gdje je u posljednjih deset godina bio tako proganjan. Posebno su liječnici bili njegovi najogorčeniji protivnici.

Nisam mogla razumjeti zašto je htio toliko dugo čekati, osobito s obzirom na njegovo stanje, koje se iz dana u dan pogoršavalo.

Ponovno smo 10. siječnja morali putovati u Rhöndorf na važan sastanak. Kako su zbog snažne oluje ceste bile zakrčene, putovali smo vlakom. Bez obzira na to što smo zbog snažnih olujnih naleta morali čekati i po nekoliko sati na vlakove koji su vozili sa zakašnjenjem, to zimsko putovanje, koje netko drugi tako teško bolestan uopće ne bi mogao preživjeti, Bruno je podnio neshvatljivo lako bez jadikovanja. To mogu objasniti jedino majstorskim duhov-nim vladanjem tjelesnim stanjem.“

Od 16. do 18. siječnja, Bruno Gröning se u Njemačkoj i Austri-ji sastao s vodećim ljudima koji su, nakon raspada „Gröningovog saveza“, osnovali novi pod nazivom „Udruženje za poticanje duševno-duhovnih i prirodnih osnova života – (upisano udruže-nje)“, te su raspravljali o daljnjem razvoju njegova Djela.

Evo sažetka:„Erich Pelz i Alex Loy, vas dvojica ste još od 16. siječ-

nja ovdje kod mene u stanu, danas je 18. siječanj 1959. godine. Došli ste ovdje jer sam još u prosincu izrazio želju da trebamo razgovarati o stvarima koje su od (najveće) važnosti za cijelo Djelo. I to treba biti danas, jer već sutra u podne planirate putovati kući tako da ćemo proći kroz ono najvažnije i to snimiti na ovu vrpcu. Tako to neće biti namijenjeno samo za ovoga ili onoga, odnosno nešto pri-

143

vremeno, nego će ova snimka ostati pohranjena. Vjerujem da će ovo o čemu ćemo danas razgovarati biti od velike važnosti za sva vremena.

No, počnimo sasvim jednostavno; znam, dragi prijatelji, da vas to pritišće. Našu Dorotheu, koja je ovdje među nama, nju ne muči, jer me je u zadnje vrijeme imala prili-ku bolje upoznati, tako da sama sebi kaže: ‘Već će on doći, pusti to, neću ga prisiljavati.’ Ne želim time reći da me vi na nešto tjerate, naprotiv, a ipak je nešto u vama što vas tjera da saznate: ‘Zašto, zbog čega, smo ovdje? Do sada to još nismo saznali.’ Kada sažmem ono što je ostalo od 16. siječnja navečer do danas, u razgovoru, u svim razgovori-ma, pogotovo jučerašnjem, mnogo je toga. Ono što je od velike važnosti, ne samo za mene nego i za cijelu buduć-nost, pitanje je kakvi smo mi. Ne samo kakav bi svatko od nas morao biti, nego kakav mora biti. Ono – kakvi bismo morali biti – ostaje vani, i to su ostali prijatelji. Uži krug prijatelja, u koji se vi ubrajate, to je kakav se mora biti. I to se tako mora provesti da biste vani sve učinili kako bismo stigli na cilj. Cilj kao takav, koji su meni postavili – ne ljudi – biti će ispunjen.(...)

U vas troje imam veliko povjerenje. Ne želim da dođe do toga, kako je Isus Krist jednom rekao: „Prije nego pijetao zakukuriče, već ćete me tri puta izdati.“ To ja ne želim. Jednostavno ne želim u to sada vjerovati. Ali zato moram sada više činiti da bih vas dalje podučio kako do tako nečega ne bi došlo. To znači boriti se, držati do istine, ne skretati, ne činiti ono što ljudski zakoni ljudima propisuju, nego što nam Bog propisuje – jer o tom je riječ. I tko to ne može, oprostite – i na mojoj otvorenosti – tko od vas to ne može, neka mi kaže: „Ja to još ne mogu, povlačim se.' (...)

144

To je korak, to je riječ koja teško zvuči, ali morao sam to reći. Jer, nije moguće i neće biti ni u budućnosti moguće da se čovjek koji vjeruje može ušuljati, da daje velika obe-ćanja, a u stvari ništa ne čini. Ovdje će svaka riječ koja je potrebna za ovo Djelo biti provedena u djelo. Iako, s druge strane, ljudski zakoni govore protiv toga. Dragi prijatelji, vi još uvijek ne poznajete tako točno zakone. Za to posto-je stotine, tisuće odvjetnika koji ih ni sami ne poznaju. I postoji pravosuđe gdje se po potrebi mora pogledati u knjige, jer ne može se svladati cijeli zakon, ako je uopće riječ o moći, ili bi se trebala upotrijebiti neka druga riječ. To ne može nitko znati. Ali ja ne tražim previše, tražim samo ono što je nužno i što se može uskladiti s božanskim. (...)

„Moj put nije posut ružama, imam samo jedan put kojim moram ići, jedan trnovit put“

145

Dragi prijatelju Erich, ono što sam jučer od tebe čuo, to sam već i prije jednom čuo. I već sam govorio protiv toga i objasnio ti da je to nemoguće. I kada netko tako nešto od mene traži, onda se odmah povlačim iz udruge. Razumije-te? Iako, kao što već obojica znate, ako nije tako, da se na temelju moje želje obje udruge ponovno ožive i da se u tim udrugama – u Austriji, Alex? ‘Da’ – Kao i u Rosenheimu, zar ne? ‘Da’ – Moje ime i moja osoba izostavi, da se vlasti ne bi odmah uplitale. Ta bio sam tamo. ‘Da’. – Već smo sve unaprijed bili dogovorili, sve je već bilo gotovo. Nego, želim iskoristiti udrugu, obje udruge i ostale koje planiramo osno-vati u budućnosti da biste preko njih mogli dalje razvijati ovo Djelo, ne samo za sve slojeve, slojeve ljudi jedne zemlje, nego sve ljude uopće. Kasnije će to otići tako daleko da će čak svi narodi biti obuhvaćeni. Do toga mi je stalo. Ovdje je riječ o istini, o tom da se među ljude raširi istina; ljudi-ma objaviti što je istina i kako Bog određuje život, a time i ljude. Još i to, što je On odredio za život i za ljude. Jer, uzimamo u obzir samo te dvije stvari: život i čovjeka. Osta-vimo životinje, biljke i ostalo božansko još po strani. I to bi bilo previše kada bismo sada sve to još spomenuli. No sve u svemu gledano, to mora ići svojim ispravnim putom. “

9. Posljednja stanica – Pariz

Josette Gröning nastavlja:„U ponedjeljak, 19. siječnja uputio je svoju tajnicu da

za srijedu rezervira mjesta u avionu za Pariz. Unatoč mom navaljivanju da putujemo već u ponedjeljak, on je čvrsto ostao kod svoje odluke.

U srijedu, 21. siječnja odletjeli smo u Pariz.Moj suprug je bio dobro raspoložen, ali vidjelo se na

njemu da mu uopće nije bilo dobro.

146

Zbog začepljenja jednog dijela debelog crijeva operacija je bila neizbježna. Operacija je obavljena 22. siječnja. (...) Čudan je i sljedeći prirodni događaj. Dok je moj suprug, 22. siječnja, još ležao pod anestezijom, iznenadno nevrije-me, koje je uz munje i gromove izbilo u Parizu, zamračilo je vedar i jasan dnevni ugođaj. Postalo je tako mračno da se po bijelom danu moralo upaliti svjetlo. Medicinska sestra se čudila takvom žestokom nevremenu.

U danima nakon operacije Brunina temperatura, njegov krvni tlak i njegov puls bili su posve normalni. On je čak još dva puta ustao i sjeo u naslonjač.

U ponedjeljak, 26. siječnja 1959. godine u 13h 45 pre-šao je smireno i spokojno u vječnost. (...)

Kada sam, ubrzo nakon Brunine smrti, razgovarala s dr. Bellangerom, ovaj liječnik navikao na patnje kradomice je brisao suze koje su mu tekle niz lice. Rekao je: „Ovi od Boga obdareni ljudi imaju težak put na Zemlji. Njihova tragedija je da sami sebi ne smiju pomoći, nakon što su pomogli tisućama.’“

Još 1974. godine dr. Bellanger je u jednom pismu napisao:„Bruno Gröning je bio čovjek sa srcem, dragocjen čovjek

koji se dokazao, a njegovo dostojanstvo, s obzirom na pat-nju i smrt, još i danas izaziva divljenje.“

Na savjet liječnika, a i radi olakšanja putnih formalnosti za povratak u Njemačku, udovica je mrtvo tijelo Brune Gröninga predala plamenu u jednom pariškom krematoriju, dala ga je spaliti i pretvoriti u pepeo. Ubrzo nakon toga posmrtni ostaci položeni su na Šumskom groblju u Dillenburgu, pokraj groba jednog od njegovih sinova.“

Zašto se sve moralo tako dogoditi? Zašto se put Brune Grönin-ga morao tako završiti? Zašto on nije mogao sam sebi pomoći? Kao što je još 26. prosinca 1958. godine rekao.

147

„Moj put nije posut ružama, imam samo jedan put, jedan trnovit put. A taj je put do te mjere zatrpan, tako zakrčen da ga moram oslobađati, i ja ga onda oslobodim, a kada ga oslobodim tada se on uvijek ponovno zatvara.“

Nekoliko godina prije toga je izjavio:„Svi ljudi moraju umrijeti, pa i ja. Tijelo će položiti u

zemlju, ali ja neću biti mrtav. Tko me bude pozvao, za njega ću biti tu, i dalje ću pomagati. Ali onda će svatko iz sebe doživjeti pomoć i iscjeljenje.“

Kao što to pokazuju događaji poslije 1959. godine, bezbrojna iscjeljenja i mnogi liječnički dokumentirani izvještaji o uspjehu svjedoče kako se točno to i obistinilo. Ovdje, u Parizu, taj put koji je uvijek ponovno bio zatvaran, put nazad k Bogu, sreći i zdravlju, božanski put, konačno se oslobodio. Bruno Gröning je iznio sve zlo, svu pakost, sva klevetanja i sve progone. Kada upotrebljavamo riječ žrtva, mi ljudi trebamo biti veoma oprezni. Tada, međutim, kada je Bruno Gröning u Parizu umro, ta riječ je istina u svoj svojoj težini.

On sam je jednom rekao:„Moj najljepši dan na ovoj Zemlji bit će kada budem

smio otići u krasotu Božju.“Na drugom mjestu:„Svim svojim prijateljima jamčim kako ću i dalje pomaga-

ti toliko često koliko me se pozove i treba. Unatoč svim veli-kim otporima i preprekama, nikada vas neću iznevjeriti.“

Na drugom mjestu:„Moj odgovor svim protivnicima koji me moraju mrziti:

Što su moji protivnici morali činiti, učinili su bez ostatka i time su došli do kraja. I ja sam činio to što sam morao činiti, ali ovo je tek početak.“

148

PReGleD:

DJelo BRune GRönInGa

Kada je vijest o smrti Brune Gröninga bila obznanjena, većina ljudi je mislila kako je time sve gotovo. Neprijatelji su odahnuli. Napokon je toj sablasti zvanoj Gröning došao kraj. Prijatelji su tugovali. Je li njihov prijatelj i pomagač svoju snagu odnio sa sobom u grob? Oni kojih se to nije ticalo slijegali su ramenima. Pa što se može.

Samo nekolicina prijatelja i dalje se sastajalo da bi njegovali uspomenu na Brunu Gröninga. Ipak, tada se dogodilo nešto što je do danas neshvatljivo: iscjeljenja su se i dalje događala. Najprije u malim krugovima, ali s godinama u sve većoj mjeri. S vreme-nom se posvuda po svijetu dvorane pune stotinama i tisućama tražitelja pomoći i iscijeljenima, liječnicima i zainteresiranima. Djelo Brune Gröninga i dalje živi i raste. Posvuda se događaju iscjeljenja. Posvuda liječnici Medicinsko znanstvene stručne grupe rade na tom da ih preispitaju i dokumentiraju. Profesori i međunarodno priznati znanstvenici bave se tim fenomenom i sve je jasnije da se ostvaruje ono što je Bruno Gröning još u Herfordu nagovijestio:

„Zaustaviti se ne može. Iscjeljenja se trebaju događati po cijelom svijetu!“

Djelo Brune Gröninga, koje je on sam dozvao u život, za koje je živio i patio i za koje je umro, danas svakom čovjeku stoji na raspolaganju. Neovisno o religiji, vjeroispovijedi, nacionalnosti ili boji kože. Ono nije vezano uz članstvo ili financijske obveze. Ono ima samo jedan zadatak: pomoći onima koji pate.

Bruno Gröning je to stalno smatrao svojim životnim zadatkom: - pomoći svima ljudima ove Zemlje i sve njih opet vratiti s puta patnje na božanski put. I danas dosljedno radi na tom zadatku. Ne više kao čovjek, nego s jedne druge razine. Više ga ne spreča-

149

vaju ljudi željni profita ili zabrane iscjeljivanja, nego slobodno on pomaže i iscjeljuje i dalje. Jednom je rekao:

„Vi zamolite, a ja ću učiniti.“A na jednom drugom mjestu:

„Kada bilo gdje na Zemlji jedan čovjek moli Boga za pomoć, moj zadatak je pomoći mu.“

Ipak, stalno je isticao:„Tko je imao veliku sreću, uz moju pomoć ponovno

dobiti zdravlje, neka stalno iz dubine srca zahvaljuje Bogu, ja sam samo njegov alat i sluga.“

A na jednom drugom mjestu:„Ja sam ništa, Gospodin Bog je sve. Ne zahvaljujte meni,

nego Gospodinu Bogu. Ne činim ja, nego Gospodin Bog.“

U jednom od svojih posljednjih predavanja, u studenom 1958. godine u Rosenheimu, Bruno Gröning posebnim naglaskom ukazuje na sljedeće riječi dr. Erwina Gambera, koje je on napisao na kraju svoje knjige „Luciferovo posezanje za živim“:

„Zbog atomske bombe znamo danas kako pomoću samo jednog jedinog atoma, ako dođe do takozvane lančane reakcije, može nastati stravično razaranje.

Ali svakomu tko želi shvatiti, iza svih nadolazećih užasa svijetli blještavo svijetlo i jedna istinska nada. Jednom će Gospodin Bog uspostaviti svoje kraljevstvo na ovom pla-netu. Tada će zavladati istinski mir i pravednost. Mučni i uništavajući utjecaj „ubojice od početka“ biti će uklonjen. Samo pomoću toga svijetla stvarno spoznajemo. Blago onomu koji poput Alberta Schweitzera smije reći:

„Kao Nepoznati i Bezimeni dolazi On k nama, kao što je na obali jezera prišao onim ljudima koji nisu znali tko je On. Izgovorio je iste riječi „Ti me, međutim, slijedi.“ I

150

stavlja nas pred zadatke koje On u naše vrijeme treba rije-šiti. On zapovijeda. Onima koji su Mu poslušni, mudrima, i onima koji to nisu, On će se otkriti u tom, što oni u Njegovoj Zajednici u miru, djelovanju, borbama i patnji smiju doživjeti. I saznat će kao neizrecivu tajnu, tko je u stvari On...“

Ja sam ovdje i posvuda u isto vrijeme

Ja ž

ivim

, da

bi č

ovječ

anst

vo m

oglo

dalj

e živ

jeti Bruno Gröning

ISBN 978-3-86769-118-5 kroatisch (Ich lebe, damit die Menschheit wird weiterleben können) G

rete

Häu

sler /

Tho

mas

Eic

h

Ja živim, da bi čovječanstvo moglo dalje živjeti

Grete Häusler / Thomas Eich

2. Potp

uno p

rerađ

eno i

zdan

je