B R A Ć A G R I M M

P R I Č E

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

UREDNIK GRIGOR VITEZ

SVEZAK' -1«

*

Naziv originala

JACOB UND WILHELM GRIMM DEUTSCHE KINDER- UND HAUSMARCHEN Djelo je prvi put objavljeno godine 1812. u Kasselu

*

S njemačkog preveo VIKTOR KRALJ

*

Redakcija prijevoda STANISLAV ŠIMIĆ

Naslovnu stranu i ilustracije izradio FERDO KULMER

BRAĆA GRIMM

§

P R I Č E

I Z D A V A Č K O K N J I Ž A R S K O P O D U Z E Ć E

m i a (I i) s IZ A G R E B H 6 2

...

* . -

H

v •

ŠTAMPARSKI ZAVOD »OGNJEN PRICAc, ZAGREB

O MUDROM KROJAClCU

Živjela jednoć neka veoma ohola kneginja; kad bi došao prosac, zadala bi mu da što odgoneta, pa kad ne bi mogao odgonetnuti, otjerala bi ga i ismijavala. Ona štaviše naloži, da se objavi, kako će biti žena onomu, tko odgonetne zagonetku, koju mu zagonetne, bio taj tko mu drago.

I nađu se tri krojača, od kojih dvojica starijih mišljahu, da su već svašta pogodili, pogotovu kao krojači iglom, pa neće valjda ni ovdje promašiti; treći bijaše omalen nevaljal vjetrogonja, što nije znao ni svoga obrta, ali se uzdao, da će mu sreća pomoći. Stoga mu starija dvojica rekoše:

— Ostani samo kod kuće; sa svojom ludom pameću nećeš daleko.

No krojačić se ne dade zbuniti: on izjavi, da će glavu dati, ne uspije li, pa pođe samosvjesno onamo, kao da je čitav svijet njegov.

Sva se trojica prijave kneginji i zamole, da im predloži svoju zagonetku, jer da su došli pravi ljudi, oštroumni i dosjetljivi, tako istančane pameti, da može proći kroz iglenu ušicu. A kneginja ih zapita:

— Imam dvojaku kosu na glavi; kakve je boje?— Ako je to sve — prozbori prvi — onda je crna i bijela, ili,

štono riječ: prosijeda.— Nisi pogodio; neka kaže drugi.— Ako nije crna i bijela, onda je smeđa i crvena kao nedjeljni

kaput moga gospodina oca.

5

— Nisi pogodio; neka odgovori treći; vidim već, da će pogo­diti! — porugljivo će kneginja.

— Kneginja ima srebrnu i zlatnu kosu na glavi, a to su te dvije boje.

Čuvši to, kneginja poblijedi i samo što se ne sruši od straha, jer je krojačić pogodio, dok je ona mislila, da to nitko na svijetu neće pogoditi. Kad nekako dođe k sebi, progovori:

— Još me nisi dobio; treba da nešto drugo učiniš. Dolje u staji leži medvjed i s njime treba da zajedno provedeš noć: kad sutra ustanem, a ti još na životu, onda ćemo se vjenčati.

Ona mišljaše, da će se tako osloboditi krojačića, jer medvjed još nikoga nije ostavio živa, koji mu je šapa dopao. Ali se krojačić ne uplaši, već bijaše dobre volje i pomisli: »Dobro započeto, napol svršeno.«

Predvečer odvedoše krojačića k medvjedu, koji odmah navali na mališa, da ga svojom šapom pozdravi.

— Samo polako; umirit ću ja tebe! — nehajno će krojačić, pa izvadi iz džepa oraha te ih stane zubima krhati i jesti jezgru.

Kad to vidje medvjed, prohtjede se i njemu da jede oraha. Krojačić segne u džep i dade mu punu šaku — ali ne oraha već šljunka. Medvjed stavi kamenčiće u svoje čeljusti, pa grizi i grizi, sav se izmučio grizući, ali ih ne mogaše zgristi.

»Ej, kako li si ti glup; ne znaš ni oraha satrati!« pomisli med­vjed, pa će krojačiću:

— Oh, de mi stuci orahe!— Vidiš li kakav si: imaš tolika usta, a ne možeš zdrobiti tako

malena oraha! — naruga mu se krojačić. Uzme dakle kamenčiće, pa kako bijaše okretan, stavi orah u usta i — krc! — razbi ga.

— Moram još jedanput pokušati — promumlja medvjed; — kad ovako pogledam, mislim, da bih i ja mogao!

Krojačić mu opet dade šljunka, a medvjed se svom snagom naprezaše đh satare kamečke.

6

Kad počeše da tuku orahe i šljunak, izvadi krojačić ispod kaputa gusle i zagudi. Medvjed čuo svirku, pa zapleše, a kad neko vrijeme plesao, svidje mu se, te zapita krojačića:

— Reci mi, je li teško guslati?— Sasvim lako! — uzvrati krojačić. — Vidiš: prstima lijeve

ruke hvatam, a desnom rukom vučem gudalo. I onda veselo: đipni, đipni!

— Htio bih da znam tako guditi! — izjavi medvjed. — Mogao bih onda plesati, kad god mi se prohtije. Šta misliš? Bi li me htio naučiti?

— Drage volje, ako si spretan. No pokaži mi prvo svoje šape; preduge su ti, morao bih ti malko odrezati pandže — upozori ga krojačić, pa donese procijep: medvjed metne u nj svoje šape, a krojačić ih čvrsto stegne.

— Pričekaj dok donesem nožice! — lukavo će krojačić, te pusti medvjeda neka brunda, koliko ga volja. Legne zatim u zaku­tak na breme slame i zaspi.

Kad kneginja noću oču gdje medvjed brunda, pomisli da to čini od velike radosti, što je zgnječio krojačića. Ujutro ustane zado­voljna i vesela, ali kad zaviri u staju, a u njoj, gle, krojačić čil i zdrav kao riba u vodi. Sad se, dakako, ne mogaše više protiviti, jer je javno obećala. Kralj pošalje po kočiju, te kneginja morade s krojačićem u crkvu na vjenčanje. Kad uđoše u kočiju, dođu ona dva neiskrena i zlobna krojača te puste medvjeda iz staje. Medvjed, strahovito bijesan, trči za kočijom! Kneginja čuje kako medvjed dahće i brunda, pa se užasno prepadne i krikne:

— Jao, evo medvjeda, ščepat će te!Krojačić, okretan kako jest, izvrne se na glavu pa stane dubiti

na njoj, noge opruži kroz prozor i vikne:— Vidiš li procijep? Ako se ne odalečiš, opet ćeš u nj!Kad medvjed ugleda, što ga čeka, vme se natrag i bježi. A

krojačić se mimo odveze u crkvu i vjenča s kneginjom, s kojom življaše zadovoljno i veselo poput ševe u zraku.

7

CARIC I MEDVJED

Medvjed i vuk pođoše jednog dana ljeti da se prošetaju šumom; medvjed čuje kako neka ptica lijepo pjeva, pa će vuku:

— Brate, vuče, kakva Ii je to ptica, što tako lijepo pjeva?— To je car ptica — odgovori vuk. — Tome se moramo po­

kloniti.Bio to carić!— Ako je tako — opet će medvjed — htio bih mu vidjeti carske

dvore. Odvedi me tamo!— Ne može se to tako, kako ti misliš — upozori ga vuk. —

Moraš čekati, dok dođe gospođa carica.I zaista, naskoro doleti gospođa carica s hranom u kljunu, pa

i gospodin car, da nahrane svoje mlade. Medvjed htjede odmah za njima, ali ga vuk pridrži za rukav i reče:

— Ne! Treba čekati, dok otiđu carska gospoda.Zapamtivši dobro, gdje se nalazi rupa, u kojoj je gnijezdo, njih

dvojica otkasaju. No medvjed nije imao mira, već htio vidjeti carsku palaču, i opet nakon malo vremena pođe naprijed. Doista su car i carica bili odletjeli; medvjed zaviri i opazi pet-šest mladih gdje leže u gnijezdu.

— Zar je to carska palača! — usklikne medvjed. — Jadna je to palača! Pa vi niste carska djeca, vi ste bijednici!

Kad su to mladi carići čuli, ražljute se i stane ih cika:— Baš nismo. Naši su roditelji ugledni ljudi. Čuješ, medo, obra­

čunat ćemo mi s tobom!Medvjed se i vuk preplaše, vrate se i zavuku u svoje brloge.Mladi carići vikahu i bučahu, pa kad im roditelji opet donesoše

hrane, za viču u jedan glas:— Nećemo taknuti i samu nožicu muhe, pa makar krepali od

gladi, dokle god se ne ustanovi, jesmo li ugledni ili nismo; bio ovdje medvjed, vrijeđao nas.

8

— Umirite se, djeco, uredit ćemo to — umiri ih stari carić, i odleti s gospođom caricom pred medvjedov brlog te zakriči i zaprijeti:

— Staro gunđalo, zašto si mi uvrijedio djecu? Skupo ćeš to platiti i krvavo!

I tako bi medvjedu naviješten rat. Medvjed digne u boj sve četveronošce: vola, magarca, goveče, jelena, srnu i sve što još na zemlji ima. Carić pozove sve što po zraku leti: ne 'samo male i velike ptice, već i komarce, stršene, pčele i muhe.

Kad je došlo vrijeme da ratuju, carić pošalje uhode da izvide, tko je u neprijatelja vrhovni zapovjednik. Najlukaviji bijaše koma­rac; lijetaše zujeći tamo-amo po šumi, gdje se skupljaše neprijatelj, i napokon sjedne pod list na drvetu ispod kojega neprijatelj vije­ćaše. Medvjed zovne preda se lisca pa mu reče:

— Lišče, ti si najlukaviji među životinjama: treba da budeš general i da nas povedeš.

— Dobro — pristane lisac — samo kakve ćemo znakove ugo­voriti?

Nitko nije znao. Nato će lisac:— U mene je lijep kitnjast rep; gotovo je kao crvena perjanica;

kad dignem rep uvis, sve je u redu, i vi treba da navalite; kad ga spustim, bježite što vas noge nose.

Kad je to čuo komarac, vrati se k svojima i oda cariću sve potanko.

Na dan same bitke dotrči četveronožna vojska žurno i šumno, sve se zemlja trese; carić doleti sa svojom zračnom vojskom: zuka, kriještanje, roj za rojem — baš da se čovjek zaprepasti. Napokon navale jedni na druge. Carić naloži stršenu, da se zavuče liscu pod rep i da ga izbode.

Kad je lisac bio uboden prvi put, trgne se i digne jednu nogu, ali podnese bol, a rep još držaše visoko; zbog drugog uboda morade ga učas spustiti; ali od trećeg uboda zaboli ga tako, da vrisne i uvuče rep među noge. Kad su životinje to vidjele, pomisle, da je

9

sve propalo, i stanu bježati glavom bez obzira, svaka u svoj brlog. Ptice dakle pobijediše.

Tada gospodin car odleti s gospođom caricom kući k svojoj djeci i klikne:

— Radujte se, djeco! Jedite i pijte, koliko vam srce želi; nad­jačali smo u ratu!

— Nećemo još jesti — usprotive se carići; — neka medvjed najprije dođe pred gnijezdo i zamoli za oproštenje; neka izjavi, da smo ugledna djeca.

Carić odleti pred medvjedov brlog i prodere se:— Ej, gunđalo! Da si došao mojoj djeci pred gnijezdo! Treba

da ih zamoliš za oproštenje! Valja ti izjaviti, da su moja djeca ugledna! Inače polomismo ti rebra.

Medvjed, sav prestrašen, smjesta otpuže tamo i zamoli, da mu oproste. Istom sada mladi carići budu zadovoljni; sjednu zajedno te stanu jesti, piti i veseliti se sve do kasne noći.

TRI LIJENČINE

Imao kralj tri sina, koji mu bijahu jednako mili, te nije znao, kojemu da ostavi kraljevstvo. Kad je došlo vrijeme da umre, po­zove ih preda se i rekne:

— Draga djeco, nešto sam razmislio, pa ću vam to i kazati: onome ću od vas ostaviti kraljevstvo, koji je najljeniji.

— Oče, kraljevstvo pripada meni — javi se najstariji — jer ja sam tako lijen: kad ležim i hoću da spavam, pa mi nešto padne u oči, neću da ih sklopim i da zaspim.

— Oče, kraljevstvo pripada meni — prekine ga drugi — jer ja sam tako lijen: kad sjedim kod vatre, pa se grijem, pustio bih da mi izgore pete, prije nego što bih povukao noge.

10

— Oče, kraljevstvo pripada meni — požuri se treći — jer ja sam tako lijen: kad bi me vješali i uže mi već bilo oko vrata, pa mi netko turio oštar nož u ruku, da prerežem uže, dao bih se prije objesiti, nego što bih digao ruku do užeta.

— Ti si, sinko, najdalje dotjerao; ti treba da budeš kralj! — zaključi otac i umre.

ČETIRI BRATA OD ZANATA

Bio neki siromah pa imao četiri sina. Kad mu sinovi poodra- stoše, on ih pozva te im reče:

— Draga djeco, vrijeme je da pođete u svijet, jer ja vam nemam šta dati; hajte u tuđinu, naučite kakav zanat i gledajte kako ćete se probijati kroz život.

Braća se spreme na put, oproste se s ocem i iziđu na gradska vrata. Nakon nekoga vremena dođu do prekrižja: put vodio na četiri različite strane.

— Ovdje ćemo se rastati — progovori najstariji brat. — Ali ćemo se nakon četiri godine opet ovdje sastati, pošto za to vrijeme budemo pokušali svoju sreću.

I tako pođe svaki svojim putem.Idući neko vrijeme susretne najstariji brat čovjeka, koji ga

zapita, kamo će i šta je skastio.— Htio bih učiti kakav zanat — odgovori mladić.— Hajde sa mnom da postaneš kradljivac.— Ne — usprotivi se mladić. — To nije čestit zanat; a konac

je pjesmi, da te upotrebe za klatno u krvničkom zvonu.*

* tj. da bude obješen kao klatno u zvonu.

11

— O — presiječe čovjek — ne treba da se bojiš vješala; poučit ću te samo, kako ćeš uzeti ono, što inače nitko ne može dobiti, i gdje ti nitko neće u trag ući.

I tako se najstariji brat dade nagovoriti te postane kod toga čovjeka učen lupež; bio je tako spretan, da ništa nije bilo sigurno, čega se on htio dočepati.

I drugi brat susretne čovjeka, koji ga isto tako zapita, šta bi želio naučiti.

— Ne znam još — odgovori mladić.— Hajde sa mnom i budi zvjezdar; nema ništa bolje od toga;

čovjeku ništa ne ostane skriveno.To se mladiću svidi i postane tako vješt zvjezdar, da mu je

majstor nakon svršenih nauka pri odlasku poklonio dalekozor i pouči ga:

— S pomoću ovoga možeš vidjeti, što se zbiva na zemlji i na nebu, i ništa ti ne može ostati skriveno.

Trećega brata uzme neki lovac na nauk i nauči ga svemu, što je potrebno za lovačko zvanje, te postade odličan lovac. Pri odlasku majstor mu darova pušku i reče:

— Ta neće promašiti; što god uzmeš na nišan, zacijelo ćeš i pogoditi.

I najmlađi brat susretne nekoga čovjeka, koji ga zapita:— Bi li ti htio postati krojač?— Da ti pravo kažem — odgovori mladić — pogrbljeno sjediti

od jutra do mraka, tamo-amo bosti iglom i glačati glačalom, ne može mi u glavu.

— Ah, šta — prekine ga čovjek — ti govoriš, što znaš; kod mene ćeš naučiti sasvim drugu krojačku vještinu; čestita je i dje­lomice vrlo časna.

Mladić napokon pristane, pođe s tim čovjekom i potpuno nauči njegovu vještinu. Pri rastanku mu majstor dade iglu i napomene mu:

12

— Njome možeš sašiti što god bilo: mekano kao jaje ili tvrdo kao čelik: sve bude kao jedan komad, i ne vidi se šav.

Kad prođoše četiri godine, sastanu se sva četiri brata' u isto vrijeme na istom raskršću; zagrle se i poljube i pođu kući k svome ocu.

— Dakle šta? — zapita otac veselo. — Opet ste dopirili k meni?Sinovi mu ispripovjede, kako im je bilo i kako je svaki naučio

svoje. Upravo su sjedili pred kućom pod visokim stablom.— Da vidimo, šta umijete, da vas malko ogledam — kaza otac

pa pogleda uvis i zapita drugog sina:— Gore na vrh drveta ima zebino gnijezdo; reci mi, koliko je

u njemu jaja?Zvjezdar uzme svoj dalekozor, pogleda uvis i odgovori:— Pet.— Skini jaja! — okrene se otac najstarijemu. — Ali da se ne

uznemiri ptica, koja na njima sjedi.Kradljivac se od zanata uspe na drvo, izvadi jaja i donese ih

ocu; ptica nije ni osjetila, već je i dalje mimo sjedila. Otac uze jaja i stavi na svaki ugao stola po jedno, a peto u sredinu i reče lovcu:

— Treba da svih pet jaja probiješ jednim metkom.Lovac odapne pušku i probije svih pet jednim hicem, kako je

otac htio. (Da nije možda imao baruta, kojim se može strijeljati oko uglova!)

— Sada je na tebi red! — okrene se otac četvrtom sinu. — Treba da jaja opet zašiješ, dakako, i ptičiće, koji su u njemu, i to tako, da se ne vidi kvar od metka.

Krojač uzme iglu i zašije onako, kako je otac htio. Kad je on svršio posao, morade kradljivac metnuti jaja opet u gnijezdo, a da ptica ne oćuti. Ona je i dalje sjedila na jajima i nakon nekoliko dana izlegu se ptičici s crvenom pragom oko vrata, gdje ih je krojač zašio.

— Moram vas i suviše pohvaliti — napokon će otac svojim sinovima. — Svoje ste vrijeme dobro upotrijebili i ponešto valjano

13

naučili; ne bih znao reći, kome pripada prvenstvo. Vidjet ćemo, čim vam se pruži prva prilika.

Naskoro se poslije toga silno uznemiri čitava zemlja; govorilo se, da je zmaj ugrabio kraljevsku kćer. Kralj je muku mučio i dan i noć; napokon objavi: tko oslobodi djevojku, dobit će je za ženu.

— To bi bila zgoda za nas, gdje bismo se mogli istaći — go- vorahu braća između sebe te odluče da zajedno oslobode kraljevsku kćer.

— Odmah ćemo vidjeti, gdje se djevojka nalazi — samosvje­sno će zvjezdar, pa pogleda na svoj dalekozor i nastavi: — Već je vidim; daleko odavle sjedi na morskoj stijeni, a kraj nje leži zmaj, koji je čuva.

Zvjezdar pođe kralju te ga zamoli, da mu dade lađu, a zatim sa svojom braćom otplovi preko mora. Kad stignu do one stijene, ugledaju kraljevsku kćer gdje sjedi i kraj nje zmaja gdje spava naslonjen na nju.

— Ne smijem pucati — objasni lovac — jer bih mogao ubiti i lijepu djevojku.

— Onda ću ja pokušati sreću — prihvati kradljivac, dopuže onamo i ukrade je ispred zmaja, i to tako tiho i spretno, da neman nije ni opazila, već je i dalje hrkala.

Obradovani, požure se braća s djevojkom na lađu i otisnu se na pučinu. Zmaj se zatim probudio i opazio, da nema kraljevske kćeri, pa poletio za njima po zraku. Kad je već iznad lađe lebdio bijesno dašćući i htio se spustiti, nacilja lovac puškom i pogodi ga upravo u srce. Neman se sunovrati mrtva; bila je tako velika i silna, da je svojim padom razbila lađu. Braći pođe za rukom te prikupe neko­liko dasaka pa na njima zaplove morem.

Velika ih nevolja snašla, no krojač ne budi lijen, uzme svoju čudesnu iglu, brzo sašije daske jednu za drugu, sjedne na njih i skupi sve ostale dijelove lađe. Zatim sašije spretno i njih, te zamalo lađa mogne ploviti, i oni sretno stignu kući.

14

Kada je kralj opet vidio svoju kćer, obradova se da ne može više.

— Jedan od vas dobit će je za ženu; koji je to, odlučite sami između sebe!------ predloži im kralj.

Nato među njima nastade prepiranje, jer je svaki htio imati pravo.

— Da ja nisam vidio kraljevske kćeri sve bi vaše vještine bile uzalud; zato ona mora biti moja! — ispriječi se zvjezdar.

— Šta bi pomoglo tvoje zurenje, da je nisam ja ispred zmaja uzeo; zato ona mora biti moja! -r- usprotivi se kradljivac.

15

— Bila bi vas zajedno s kraljevskom kćeri razderala neman, da je nije pogodilo moje tane; zato ona mora biti moja! — samo­svjesno će treći.

— A da ja nisam ovako vješto lađu opet sastavio, svi biste se jadno podušili; zato ona mora biti moja! — odlučno će četvrti.

Nato kralj mudro rasudi:— Svaki od vas ima jednako pravo; no kako svaki ne može

dobiti djevojke, neka je nitko od vas i ne dobije; ali dat ću svakome po dio kraljevstva.

— Bolje tako, nego da se svađamo — izjaviše braća, pošto su se složili s kraljevom odlukom.

I tako je svaki dobio po dio kraljevstva; svi življahu sa svojim ocem sretno i blaženo, dokle bog htjede.

ZVJEZDANI TALIRI

Bila jednoć djevojčica bez oca i majke, a tako siromašna, da nije imala ni sobice, da u njoj stanuje, ni posteljice, da u njoj spava, i napokon ništa drugo osim haljinice na sebi i kore kruha u ruci, što joj netko samilostan darovao. No bila je dobra i pobožna, pa kako se nitko za nju nije brinuo, uzdajući se u boga pođe u svijet.

Sretne je siromašan čovjek i zamoli:— Daj mi štogod jesti, gladan sam.Djevojčica mu dade sav svoj komadić kruha i reče:— Bog ti blagoslovio!I pođe dalje. Zatim je sretne dijete i zamoli:— Studeno mi po glavi, daj mi štogod, da je pokrijem. Djevojčica mu dade svoju kapicu. Kad je išla još neko vrijeme,

eto ti opet nečije dijete bez prsluka, i prizeblo ga. Djevojčica mu

16

pokloni svoj. Iđaše ona dalje, kad opet naiđe dijete bez kaputića. Djevojčica svuče svoj i dade mu ga.

Napokon stigne u šumu, i uto mrak; i opet pred nju dijete bez košuljice. Pobožna djevojčica pomisli:

»Tamna je noć, ne vidi te nitko, možeš dati i košulju«, pa je svuče sa sebe i obuče djetetu.

Tako bude bez ičega. Najednom stanu padati zvijezde s neba, sve sami tvrdi sjajni taliri. Premda je svoju košuljicu darovala, sada je na njoj bila nova od najfinijega platna. Skupi u nju talire, i bude bogata sav život.

SNJEGULJICA I RUŽICA

Živjela siromašna udovica samotno u kolibici, oko koje bješe vrtić, a u njemu dva grma ruža: jedan bijelih, a drugi crvenih. Imala ona i dvije djevojčice nalik na ta dva ružina grma: jedna se zvala Snjeguljica, druga Ružica.

Obje djevojčice bijahu čedne i dobre, radine i strpljive — jedva bi se takvih još u svijetu našlo; Snjeguljica bijaše samo tiša i njež­nija od Ružice. Ružica radije skakutaše po livadama i travnicima, braše cvijeće i hvataše ptičice; Snjeguljica sjedaše doma kod majke, pomagaše joj u kućanstvu ili joj čitaše, kad ne bješe kakva posla.

Djevojčice se tako voljahu, da se neprestance držahu za ruke, kad god iđahu zajedno od kuće; pa kad bi Snjeguljica rekla: »Nikad nećemo biti jedna bez druge«, Ružica bi prihvatila: »Dokle god živimo!« Nato bi majka dodala:

»Što jedna ima, neka s drugom dijeli.«Često po šumi same trčahu naokolo berući crvene jagode, i ni­

jedna im životinja ne učini ništa nažao, već odano dolažahu k njima: zečić bi jeo zelje iz njihovih ruku, srna bi mirno pasla kraj njih, jelen bi veselo prolazio skačući, ptice bi stajale na granama i pje-

2 Grim: Priče 17

vale što su znale. Nikada se ne desi kakva nezgoda; kad bi zakasnile i omrkle u šumi, legle bi jedna kraj druge na mahovinu i tako bi spavale sve do jutra; majka je za to znala, i nisu je brige morile.

Kad su jednom tako noćile u šumi i zora ih rana probudila, opaziše gdje neko lijepo dijete u sjajnoj odjeći sjedi kraj njihova ležaja. Dijete ustane, pogleda ih prijazno i otiđe u šumu ne rekavši riječi. Kad su se ogledale, opaze da su spavale blizu ponora, i bile bi se vjerojatno strovalile u nj, da su još samo nekoliko koraka išle u tamu. Majka im objasni, kako je ono zacijelo bio anđeo, što čuva dobru djecu.

Snjeguljica i Ružica držahu u majčinoj kolibici takav red, da bijaše prava radost zaviriti u nju. Ljeti se Ružica brinula za kućicu; svako jutro, prije nego bi se majka probudila, metnula bi pred po­stelju rukovet cvijeća u kojem se nalazila s oba grma po jedna ruža. Zimi bi Snjeguljica naložila vatru i objesila kotao o komoštre nad ognjištem; kotao bijaše od mjedi i tako očišćen, da se sjao kao zlato. Kad bi uvečer sniježilo, rekla bi majka: »Hajde, Snjeguljice, zaključaj vrata!« Zatim bi sjele oko ognjišta; majka bi uzela naočale i čitala iz velike knjige, dok su obje djevojčice slušale sjedeći i pre- dući; kraj njih ležalo na podu janješce, a iza njih je na šipki sjedila golubica držeći glavu pod krilom.

Kad jedne večeri tako sjeđahu, pokuca netko na vrata, kao da želi ući.

— Otvori brže. Ružice! — reče mati. — Bit će da kakav putnik traži konak.

Ružica otkračuna vrata, misleći da je kakav čovjek, a kad tamo — medvjed promoli svoju crnu glavu. Ružica vrisne i odskoči na­trag; janješceta stade bleka, golubica uzleti, a Snjeguljica se sakrije za majčinu postelju. Medvjed progovori:

— Ne bojte se, neću vam ništa nažao učiniti; smrzoh se na- pol, pa bih htio da se kod vas malko ogrijem.

— Jadni medo! — sažalno će majka. — Lezi samo kraj vatre i pazi, da ti se ne zapali krzno. — A zatim pozove djevojčice:

1 8

— Snjeguljice, Ružice, dođite, ništa vam neće medo; to je pošten jačina.

Djevojčice se vrate, a pomalo se približe i janje i golubica; više se ne bojahu.

— Dajte mi, djeco, malko otresite snijeg s krzna! — zamoli medvjed.

Djevojčice uzmu metlu i medvjedu očiste krzno. On se pruži kraj vatre; zadovoljno brundaše, jer mu bješe udobno. Malo potraja i već se sprijateljiše s njime; štaviše, stadoše zadirkivati nespret­noga gosta: čupahu mu rukama krzno, stavljahu mu svoje noge na leđa i valjahu ga tamo-amo, ili ga udarahu ljeskovačom, a kad bi zabrundao, one bi se smijale. Medvjedu se to sviđalo, ali kad bi pretjerale, doviknuo bi:

Snjeguljice i Ružice,Zar ste proscu svom ubice?

Kad bijaše vrijeme počinku i kad drugi već pođoše spavdti,upozori mati medvjeda:

— Možeš uime božje ležati kraj ognjišta; neće ti biti studeno.Kad svanulo, djeca ga pustiše van, i on otkasa po snijegu u

šumu. Otada medvjed svake večeri dolažaše u jednako vrijeme; legao bi kraj ognjišta i pustio da se djeca s njime igraju kako god hoće. Tako se na nj priviknuše te i ne zakračunavahu vrata, dokle god ne bi stigao crni gost.

Kad zasja proljeće i sve zazelenje, reče jednog jutra medvjed Snjeguljici:

— Moram otići i čitavo se ljeto ne smijem vratiti.— Kamo ćeš, dragi medo? — zapita Snjeguljica.— Moram u šumu da čuvam svoje blago od zlobnih patuljaka;

dok je zimi zemlja smrznuta, moraju ostati dolje, jer ne mogu pro­drijeti; ali sada, kad je sunce zemlju ogrijalo, pa okopnilo, probiju

2* 19

izlaze, traže i kradu. Sto je jedanput u njihovim rukama i sakri­veno u njihovim pećinama, to više ne izlazi tako lako na vidjelo.

Snjeguljica se ražalosti zbog rastanka, otkračuna mu vrata. Kad se medvjed protiskivao kroz njih, zapne za kvaku, te mu se prodre krzno, a Snjeguljici se pričini, kao da se kroz proderotinu zasjalo zlato; ali ne bješe sigurna da je to zbilja. Medvjed otkasa brže-bolje i ubrzo ga nestade među drvećem.

Nakon nekoga vremena pošalje majka djecu u šumu, da na­kupe suharaka. Idući tako, naiđu na veliko drvo, koje posječeno ležaše na zemlji, a oko njega nešto skače gore-dolje, samo ne mo­gahu razabrati, šta je. Kad se približiše, ono — patuljak, lica stara, uvela i smežurana, a brada mu bijela kao snijeg, dugačka čitav lakat. Vršak mu brade ukliješten u pukotinu debla; mališ skače tamo-amo poput psića na uzici ne znajući kako da se istrgne. Ra- skolači svoje crvene vatrene oči na djevojčice i zaviče:

— Šta stojite! Ne znate priskočiti i pomoći mi?— Šta si to uradio, mali čovuljče? — upita Ružica.— Glupa radoznala gusko! — Ijutito će patuljak. — Htio sam

iscijepati ovo stablo, da u kuhinji imam sitnih cjepanica i trijesaka; od debelih klada i panjeva zagori ono malo jela, što je potrebno ovakvima, kakav sam ja, koji ne gutaju, koliko vaš prosti, pohlepni narod. Već sam bio klin sretno zabio, i sve bi mi bilo po volji pošlo za rukom, no prokleto drvo suviše glatko, i klin iskoči nenadano, a deblo se tako brzo stisnu, te nemadoh više kada izvući svoju lijepu bijelu bradu; i sad je, evo, u procijepu, pa ne mogu ni makac. I tome se smiju bedasta, obla lica, bijela kao mlijeko! Pih, što ste gadne.

Koliko god djevojčice nastojahu, ipak ne mogahu izvući brade; bješe čvrsto prištinuta.

— Hajde da zovnemo ljude — predloži Ružica.— Blesavice! — zamrmlja patuljak. — Tko će odmah zvati

ljude; već mi je vas dvoje previše; ne znate što pametnije?

20

— Samo nemoj biti nestrpljiv! — prekori ga Snjeguljica. — Ja ću ti pomoći.

Snjeguljica izvadi iz džepa nožice i odreže mu vršak brade. Kad patuljak osjeti, da je slobodan, dohvati vreću punu zlata, što se nalazila među korijenjem drveta, istrgne je, i stane gunđati:

— Neotesanci! Odrezali mi komad moje gizdave brade! Neka vam đavo plati! — i zametne se vrećom; ode, a djevojčica više i ne pogleda.

Nakon nekoga vremena pođu Snjeguljica i Ružica pecati ribu za ručak. Kad -bijahu blizu potoka, opaze kako nešto poput velika skakavca skakuće prema potoku i kao da će u vodu skočiti. Dje­vojčice potrče tamo i prepoznaju patuljka.

— Kamo ćeš? — zapita Ružica. — Valjda nećeš u vodu!— Takva budala nisam! — okosi se patuljak. — Zar ne vidite,

kako me prokleta riba hoće da odvuče u vodu?Mališ naime pecao ribu i, na nesreću, vjetar mu zapleo bradu

za osilo i udicu; kad odmah zatim zagrizla velika riba, mališ ne bješe kadar istegnuti je: riba jača i potegni patuljka k sebi. On se doduše hvataše svakakvih vlati i site, ali mu mnogo ne pomože; morade se gibati onako kako god se riba kretala, neprestance u pogibelji, da bude odvučen u vodu. Djevojčice stigoše u pravi čas: pridrže ga i pokušaju da mu odmrse bradu, ali uzalud: brada se nerazmrsivo zamrsila s osilom i udicom. Ne bješe druge, već izvaditi nožice i odrezati bradu, pa je od toga malo propade. Kada to patuljak ugle­da, prodere se na njih:

— Je li to način, vi žabe, da čovjeku iznakazite lice? Nije dosta, što ste mi bradu odozdo podrezale, pa sad mi odrezaste najbolji dio. Ne smijem više svojima na oči. Trčale da bog da, pa vam otpali tabani! — Zatim istegne vreću bisera, koja bješe u šašu, i ne rekavši više ni riječi, odvuče je za sobom, i nestane ga iza stijene.

Naskoro poslije toga pošalje majka obje djevojčice u grad, da kupe konca, igala, vrpca i traka. Put ih nanese preko pustare, po kojoj rasuto silno kamenje. Idući tako, iznenada opaze veliku pticu

21

gdje lebdi u zraku, polako iznad njih kruži, spuštajući se sve niže, i napokon se sunovrati blizu jedne stijene. Odmah zatim čuju prodo­ran i žalostiv vrisak: pritrče i, prestravljene ugledaju, kako je orao ščepao njihova staroga znanca patuljka, hoće da ga odnese.

Samilosna djeca odmah čvrsto prihvate čovječuljka te se stanu s orlom trgati, sve dokle on ne pusti plijen. Kad se patuljak oporavi od straha, zakriči svojim kreštavim glasom:

— Zar niste mogle pristojnije sa mnom postupati? Trzale ste za moj tanki kaputić te je sav rasparan i poderan. Nespretan i ne­zgrapan ološ, to ste vi! — pa zgrabi vreću, u kojoj bješe drago kamenje, i šmugne među stijene, u svoje skrovište.

Djevojčice se već otprije bile privikle na njegovu nezahvalnost; odoše svojim putem i svršiše posao u gradu. Kad se vraćajući opet nađoše na pustari, iznenadiše patuljka, koji na skrovitu mjestu bješe istresao iz vreće drago kamenje: nije ni slutio, da će tkogod tako kasno tuda prolaziti. Sunce na smiraju obasjavaše sjajno ka­menje, što se tako divno svjetlucaše i blistaše svim bojama, da su djeca zastala i promatrala.

— Šta ste tu stale i blenule! — poviče patuljak, i od bijesa mu pepeljasto lice pocrvenje poput rumenice.

Htjede još grditi svojim pogrdama, kadli se najednom oču neko glasno brundanje: crn medvjed kasao iz šume. Patuljak se preplaši i skoči, ali više ne mogaše dospjeti do svoga skrovišta; medvjed mu već bijaše blizu.

— Dragi gospodaru medo, pusti me! — vikne patuljak, sav prestravljen. — Dat ću ti sve svoje blago; vidiš li ovo lijepo drago kamenje, što ga ima ovdje! Nemoj da poginem! Što će ti ovakav malen kepec, kao što sam ja? Nećeš me ni osjetiti među zubima. Eno ti one dvije bezbožne djevojke; to su za tebe nježni zalogaji, pretile kao mlade prepelice; njih možeš požderati uime božje.

Medvjedu ne bješe stalo do njegovih riječi, već toga zločestog stvora smlavi jednim jedinim udarcem svoje šape, te se zlotvor više ne mače.

22

Djevojčice, međutim, odskakutaše, ali ih medvjed zovne:— Snjeguljice, Ružice, ne bojte se; čekajte, zajedno ćemo!Prepoznavši mu glas, djevojke stanu; a kad im se medvjed

približi, spadne s njega medvjeđa koža, i on stane pred njima kao lijep momak optočen zlatom.

— Ja sam kraljevski sin — progovori mladić. — Bezbožni patuljak, koji mi je ukrao blago, začarao me da kao divlji medvjed lutam po šumama, dok se ne oslobodim njegovom smrću. Sada je dobio zasluženu plaću.

Snjeguljica se vjenča s njime, a Ružica s njegovim bratom; oni podijele među sobom veliko blago, što ga patuljak bješe skupio u svoje skrovište. Stara majka još mnogo godina življaše sretno i veselo kod svoje djece. Ona je dva ružina grma presadila: stajahu pred njezinim prozorom i cvjetahu svake godine najljepšim ružama, bijelim i crvenim.

STARI SULTAN

U seljaka bio pas, koji se zvao Sultan; bio star i bezub, te nije više mogao gristi. Jednoga dana taj seljak stojeći sa svojom ženom pred kućnim vratima reče:

— Sutra ću staroga Sultana ustrijeliti; nije nam ni od kakve koristi.

Ženi bijaše žao vjerne životinje, te će nato:— Budući da nam je toliko godina čestito služio, mogli bismo

mu štogod dati da jede.— Ah šta — prigovori muž. — Baš si pametna; ta on nema

više nijednoga zuba, lupeži ga se više ne boje; vrijeme je, da ide. Ako nam je služio, dobivao je zato i dobru hranu.

Jadni je pas, ležeći nedaleko na suncu, čuo razgovor te se raža­lostio, što mu je sutra posljednji dan. Imao je dobra prijatelja,

23

vuka; noću se prikrade k njemu u šumu i potuži mu se na zlu sud­binu, koja ga čeka.

— Slušaj kume! — javi se vuk. — Ne boj se, ja ću ti pomoći da se ukloniš toj nevolji. Nešto sam smislio. Sutra zorom odlazi tvoj gazda sa ženom na kosidbu i povest će sa sobom svoje dijete, jer ne-, će nitko ostati kod kuće. Dok rade, obično ostave dijete iza živice u osjenu) a ti lezi kraj njega, kao da ćeš ga čuvati. Ja ću doći iz šume i dijete ugrabiti, a ti brže bolje potrči za mnom, kao da ćeš mi ga oteti. Nato ću ga ja ispustiti, a ti ćeš ga opet odnijeti natrag roditeljima; mislit će da si ga ti spasio, pa će biti toliko zahvalni, da ti neće ništa nažao učiniti; naprotiv, opet će te voljeti i neće više dopustiti da stradaš.

Prijedlog se psu svidio, pa kako su zamislili, tako i uradili. Otac stane vikati, kad ugleda vuka kako grabi dijete i trči preko polja, ali kad stari Sultan donese mališana natrag, obradova se gospodar, pogladi psa i reče:

— Nitko ne smije u tebe dirnuti. I dobivat ćeš svoju hranu, doklegod si živ.

Zatim će ženi:— Idi odmah kući, skuhaj starome Sultanu kašu, koju ne treba

da grize i podaj mu jastuk s moje postelje; poklanjam- mu ga za log.

Otada je starome Sultanu bilo dobro, baš kako je želio. Naskoro iza toga pohodi ga vuk i obveseli se, što je sve tako dobro uspjelo.

— No znaš, kume — vuk će laskavo — ti ćeš svakako stisnuti jedno oko, ako kojom prilikom tvome gazdi otmem koje tusto janje. Teško je danas kroza život.

— Nemoj se u to uzdati — odrešito će pas. — Treba da osta­nem vjeran svome gospodaru; ne smijem to dopustiti.

Vuk, naprotiv, smatraše, da to ne treba tako ozbiljno shvatiti; prikrade se noću i htjede se dočepati janjeta. Ali seljak, kojemu vjerni Sultan odao kurjakovu namjeru, dočeka lupeža i nemilo ga mlatilom počešlja.

24

Vuk strugne i zaviče psu:— Čekaj, za to ćeš se pokajati.Drugo jutro pošalje vuk divlju svinju, da pozove psa u šumu,

gdje će njih dvojica obračunati. Stari Sultan ne mogaše naći dru­goga svjedoka osim mačke, koja imađaše samo tri noge, pa kad se zaputiše, hramaše jadna mačka i od boli držaše rep uvis.

Vuk i njegova svjedokinja bijahu već na samome mjestu, ali kad opaziše gdje dolazi protivnik, pomisliše da ima sablju jer im se tako pričinjao mačkin rep, što je uvis stršio. Pa kako jadna životinja poskakivaše na tri noge, mišljahu, da svaki put diže ka­men, da ga na njih baci. Oni se preplaše: divlja se svinja zavuče u lišće, a vuk skoči na drvo. Kad njih dvoje, pas i mačka, prispiju, začude se, što nikoga nema. Ali se divlja svinja ne mogaše u lišću sasvim sakriti — virile joj uši. I dok se mačka oprezno ogledala, strigne svinja ušima; mačka, kojoj se učini, da se maknuo miš, skoči i žestoko zagrize. Nato se svinja trgne, stane je strahovita skika, pobjegne i vikne:

— Gore je na drvetu krivac.Pas i mačka pogledaju uvis i spaze vuka, koji se stidio, što je

bojažljiv, pa se pomirio sa psom.

ČAROBNO ZELJE

Mlad lovac, hrabra i vesela srca išao jednom u šumu na čeka­nje. Fićukao na list i sreo ružnu staricu.

— Dobar dan, dragi lovče — progovori starica. — Veseo si i zadovoljan, a ja sam gladna i žedna; daj mi štogod.

Lovac se sažali na jadnu ženu, segne u džep, dade joj, koliko mogaše, i pođe. No starica ga zaustavi i nastavi:

— Čuj, dragi lovče, nešto ću ti reći; za tvoje dobro srce htjela bih te nagraditi; idi samo svojim putem, za kratko ćeš vrijeme naići

25

na drvo, na kojem je devet ptica; u čaporcima drže plašt, pa se tuku za nj. Nanišani svojom puškom i gruni posred srijede; ispustit će plašt, ali će i jedna ptica biti pogođena i pasti mrtva. Plašt ponesi sa sobom, jer to je čaroban plašt; kad ga ogrneš oko ramena, treba samo da zaželiš koje mjesto, utren ćeš biti tamo. Iz mrtve ptice izvadi srce i progutaj onako čitavo; svako ćeš jutro, kad ustaješ, naći zlatnik pod svojom uzglavnicom.

Lovac zahvali mudroj ženi i pomisli: »Lijepih li obećanja, samo ako se ispune!«

Jedva je išao stotinu koračaja, kadli ču iznad glave među gra­njem graju i kriještanje; pogleda uvis i gle: mnoštvo ptica kljuno­vima i pandžama kidaju plašt, kriješte, tegle se među sobom i biju, kao da ga svaka želi sebi. »Čudnovato«, pomisli lovac, »a baš onako kako je kazala majčica.« Uzme pušku s ramena, nanišani i saspe naboj posred njih, te se perje razletjelo naokolo.

Ptice se smjesta rasprše strašno grajeći, samo jedna pade mrtva, a i plašt se spusti niza stablo. Lovac učini, kako mu je stara savje­tovala: razreže pticu, izvadi srce, proguta ga a plašt ponese sa sobom. Kad se ujutro probudi, sjeti se obećanja i htjede vidjeti, da li će se obistiniti. Kad je podigao uzglavnicu, zasja se zlatnik, pa i drugo jutro nađe jedan, i svaki put tako, kad bi ustao. Skupivši napokon hrpu zlata pomisli: »Šta će mi sve moje zlato, ako ostanem kod kuće? Idem obići po svijetu.« Oprosti se sa svojim roditeljima, uzme lovački torbak i pušku te pođe u svijet.

Jednoga dana prolazio gustom šumom, pa kad je došao na kraj, opazi na ravnici lijepe dvore. Na prozoru starica s prekrasnom djevicom. Starica bila baš vještica: gledala ona s prozora i govorila djevojci:

— Eno tamo dolazi netko iz šume, i nosi čudesno blago u sebi, i stoga ga, srdašce moje, moramo zaluditi, jer ono priliči više nama nego njemu. Ima uza se ptičje srce, zato se svako jutro pod njego­vom uzglavicom nađe zlatnik.

26

Starica protumači djevojci sve, kako jest i kako treba da po­stupi; napokon joj zaprijeti ljutito:

— Ako me ne poslušaš, bit ćeš nesretna.Kad lovac dođe bliže, ugleda djevojku i pomisli: »Već toliko

tumaram; hoću da počinem i da se svratim ovdje u dvore; novaca imam napretek.«

Glavni uzrok zapravo bijaše, što je ugledao lijepi lik. Uđe dakle u kuću, gdje ga prijazno dočekaju i uljudno pogoste. Ali ne potraja dugo, i on se zaljubi u čarobnu djevojku, te ni na što drugo ne mišljaše, već je samo pazio na njezine oči, pa kud ona okom, tud on skokom.

— Vrijeme je, da se dočepamo ptičjeg srca — reče stara jednoga dana djevojci. — Neće on ni opaziti, ako mu ga nestane.

I njih dvije pripravljahu napitak, pa kad bijaše gotov, stara ga ulije u vrč, dade djevojci i naloži, da njim ponudi lovca.

— Hajde, predragi, pij u moje zdravlje!Lovac uzme vrč i čim popije napitak, izbaci ptičje srce. Dje­

vojka ga morade potajno odnijeti i sama progutati, jer tako hotijaše stara. Odsada se novac više ne nađe pod njegovom uzglavnicom, već pod djevojčinom, odakle bi ga stara svako jutro uzela. Lovac, zaljubljen i zaluđen, ni na što drugo nije mislio, već da se zabavlja s djevojkom.

— Ptičje srce imamo — opet će stara jednoga dana. — Ali treba da mu oduzmemo i čarobni plašt.

— Kako bi bilo, da mu ga ostavimo — progovori djevojka. — Ta on je izgubio sve svoje blago.

— Onakav plašt divna je stvar, kakva se malo kada nađe u svijetu; hoću ga i treba da ga imam! — ljutne se stara te pouči djevojku i zaprijeti joj, da će zlo proći, ako je ne posluša.

Nato djevojka stane kraj prozora i zagleda se u daljinu, kao da je žalosna.

— Zašto si tako žalosna? — zapita je lovac.

27

— Ah, dragi moj — odgovori djevojka — tamo je prijeko granitno brdo, gdje raste krasno drago kamenje. Težim za njim, te sam posve žalosna, kad na to pomislim; ali tko bi mi ga mogao donijeti! Samo ptice, što lete, mogu onamo, nikad čovjek.

— Ako nemaš ništa drugo, što bi te žalostilo, onda ću taj jad naskoro skinuti s tvog srca — utješi je lovac, pa je uzme pod svoj plašt, zaželi da se nađe na brdu od granita, i utren oka se njih dvoje nađu tamo.

Svuda je brdo sjalo dragim kamenjem. Divota ga bilo vidjeti. Oni pokupe najljepše i najdragocjenije komade. Dotle je stara čarobnjačkim umijećem učinila, te je lovca uhvatio san.

— Sad ćemo malo sjesti i počinuti; umoran sam, ne mogu se više držati na nogama — potuži se lovac, te sjedne, položi glavu u njezino krilo i usne.

Dok je tako spavao dubokim snom, skine mu djevojka plašt s ramena pa se njime ogrne, pokupi drago kamenje i zaželi, da se nađe kod kuće.

28

Kad se lovac ispavao i probudio, opazi, da ga je njegova pre­draga prevarila i na divljem brdu ostavila sama samcata.

»Ej, kako li je nevjera velika na svijetu!« uzdahnu lovac, i ne znade od brige i tuge, šta da radi.

Brdo ono pripadalo divljim i silnim gorostasima, koji su tamo stanovali i živjeli. Nije dugo sjedio, kadli naiđu njih trojica. Lovac se učini, kao da spava. Došavši k njemu, gurne ga prvi gorostas i reče:

— Kakav to crv ovdje leži i promatra svoju nutrinu.— Zgazi ga! — nagovori ga drugi.— Baš bi se isplatilo! — doda treći. — Pustite ga neka živi;

ovdje ne može ostati: popne li se uvis sve do vrhunca brda, spopast će ga oblaci i odnijeti.

Tako u razgovoru otiđu, a lovac je dobro čuo njihove riječi, pa kad je gorostasa nestalo, ustane i popne se navrh brda. Kad je neko vrijeme sjedio, doplovi oblak, uhvati ga i odnese, i tako je s njim lebdio nad obzorom, zatim se spustio na velik zeljnjak, koji bijaše ograđen zidom, te je tiho i mekano sjeo među zelje i povrće. Ogle- davši se naokolo, lovac pomisli:

»Da mi je štogod jesti; tako sam gladan, a i teško ću moći dalje; ovdje ne vidim ni jabuke ni kruške, baš nikakva voća; sve samo zelje. Ali za nevolju, mogu se najesti loćike; ne prija osobito, pa ipak će me osvježiti.«

Izabere lijepu glavicu i stane jesti, no tek što proguta nekoliko zalogaja, osjeti se nekako neobično, kao izmijenjen. Izrastu mu četiri noge, debela glava i dva duga uha: sav u strahu opazi, da se prometnuo u magarca. No kako je ćutio silan glad, a loćika mu, po njegovoj sadašnjoj prirodi, dobro prijala, jeo je pohlepno. Napokon se namjeri na drugu vrstu loćike, pa tek što je okusi, u tili čas osjeti novu promjenu, i on opet poprimi ljudsko obličje. Zatim legne i okrijepi se snom. Kad se ujutro probudio, ubere jednu glavicu opake loćinke i jednu dobre.

29

»To će mi opet pomoći da dođem do svojih stvari i da kaznim nevjeru«, pomisli lovac. Uzme glavice, preskoči zid i otiđe, da potra­ži dvore svoje drage.

Nekoliko je dana tumarao, i, srećom, nađe dvore. Zatim brže pocrni sebi lice, da ga ni rođena mati ne bi prepoznala, pa uđe u dvore i zamoli da noći.

— Umoran sam — oprezno će lovac. — Ne mogu dalje.— Zemljače — zapita vještica — tko si? Čime se baviš?— Kraljev sam glasnik; poslaše me, da potražim najukusniju

loćiku pod suncem. Imao sam sreću i našao je; evo je nosim sa sobom; ali sunčana je žega prejaka, moglo bi mi to nježno zelje usahnuti, pa ne znam, hoću li moći da ga dalje ponesem.

Kad je stara čula o ukusnoj loćiki, pohlepno je poželje i reče:— Dragi zemljače, daj mi da okusim te krasne loćike.— Zašto ne? Ponio sam dvije glavice; jednu ti mogu dati —

odvrati lovac. Razveže vreću i dade joj opaku.Vještica nije slutila zla, a zazubice joj tako rasle za novim

jelom, te je sama otišla u kuhinju, da ga pripravi. Kad jelo bi gotovo, nije mogla dočekati dok bude na stolu, već odmah uzme nekoliko listića pa u usta; no jedva ih proguta, izgubi ljudsko obli­čje i kao magarica otrči u dvorište.

Uto služavka u kuhinju, ugleda zgotovljenu loćiku i htjede je odnijeti na sto, no putem, po starom običaju, obuze je želja da okusi i pojede nekoliko listića. Smjesta se pokaza čudesna moć, i ona se prometne u magaricu, te potrči za starom; a zdjela s loći- kom pade na pod.

Lovac je dotle sjedio kod lijepe djevojke, pa kako nitko nije došao, djevojka željna loćike progovori:

— Ne znam, šta je s loćikom.»Bit će da je zelje već djelovalo«, pomisli lovac. Zatim će

glasno:— Idem u kuhinju da vidim.

30

Kad je sišao, opazi dvije magarice kako skaču po dvorištu, a loćika rasuta po zemlji. »Sasvim pravo; ove su dvije dobile svoje«, promrmlja lovac. Ostale listiće metne na zdjelu i odnese djevojci.

— Evo ti donosim odlično jelo, da ne moraš dulje čekati.Čim djevojka okusi, utren, kao i one dvije, bi lišena ljudskog

obličja i kao magarica potrča u dvorište. Nato lovac opere lice, te ga začarane žene mogahu prepoznati, i otiđe k njima u dvorište.

— Sad ćete primiti plaću za svoju nevjeru — zaprijeti im on, pa ih priveže sve tri za uže i potjera. Napokon stigne k nekom mlinaru i pokuca na prozor. Mlinar izviri i zapita ga, šta želi.

— Imam tri opake životinje — odvrati lovac — kojih neću više da držim. Bi li ih ti preuzeo, da im daš hrane i stelje, te da s njima postupaš, kako ću ti reći; platit ću ti, što zatražiš.

— Zašto ne? Kako samo da postupim s njima?Nato ga lovac pouči: staru magaricu (a to bijaše vještica) tre­

ba da svaki dan triput izbije i jedanput nahrani; mlađu (a to bijaše služavka) da jedanput izbije i triput nahrani; dok najmlađu (a to bijaše djevojka) ne*, treba izbiti, već triput nahraniti. Nije mogao dopustiti, da mlinar bije djevojku. Zatim otiđe u dvore i nađe sve, što mu je bilo potrebno.

Nakon nekoliko dana dođe mlinar i javi lovcu, da je uginula stara magarica, što dobivaše triput batina, a samo jedanput hranu.— Dvije druge — nastavi mlinar — nisu doduše uginule; dobi­

vaju triput da jedu, ali su tako žalosne, te neće dugo izdržati.Lovac se sažali na njih, ublaži gnjev i naloži mlinaru, da ih

dotjera k njemu. Kad dođoše, dade im da jedu dobre loćike, i one po- stadoše opet ljudi. Lijepa djevojka pade pred njim na koljena i reče:

— Ah predragi moj, oprosti mi, što sam ti zgriješila; moja me majka prisilila; bilo je protiv moje volje, jer ja te od srca volim! Tvoj čarobni plašt visi u ormaru, a radi ptičjega srca uzet ću napi­tak za povraćanje.

31

— Pridrži ga samo — prijazno će lovac. — Svejedno je; uzet ću te za svoju vjernu ljubu.

Nato proslaviše svadbu, i njih dvoje življahu zadovoljno do smrti.

VUK I ČOVJEK

Lisica pričala vuku o čovječjoj snazi, da nema životinje, koja bi se mogla oduprijeti čovjeku, te se one moraju služiti lukavstvom, kako bi se održale. Nato će vuk:

— Da mi je samo jednom vidjeti čovjeka, ja bih ipak na nj navalio.

— Pa to je lako — ponudi mu lisica. — Dođi ujutro k meni, pokazat ću ti jednoga.

Vuk dođe u zoru, i lisica ga odvede na put, kojim je svaki dan prolazio lovac.

Prvo naiđe stari vojnik, što je svoje odslužio.— Je li to čovjek? — zapita vuk.— Ne — odgovori lisica. — Taj bijaše nekad.Zatim naiđe malen dječak, što je išao u školu.— Je li to čovjek?— Ne; taj će tek postati.Napokon eto lovca s dvocijevkom na leđima i s lovačkim no­

žem o boku.— Vidiš li, eno dolazi čovjek — upozori lisica vuka. — Na

toga treba da navališ, a ja ću u svoj brlog.Vuk pođe prema čovjeku; a lovac, opazivši ga, pomisli: »Šteta,

što nemam taneta u puški.« Nanišani i saspe vuku sačmu u lice.Vuk žestoko iskrevelji lice, ali se ne dade zastrašiti, već pođe

naprijed, a nato mu lovac saspe drugi naboj. Vuk pregrize bol i navali na lovca, a lovac trgne svoj svijetli lovački nož i udari vuka

52

i

slijeva i zdesna nekoliko puta, te zvijer okrvavljena i zavijajući pobježe k lisici:

— No, brate vuče — upita ga lisica — kako si svršio s čovje­kom?

— Ah — iz jada se vuk — nisam tako zamišljao snagu čovje­kovu; najprije je uzeo s ramena batinu i dunuo u nju, te mi nešto poletjelo u lice, što me strahovito zaškakljalo; zatim je još jednom dunuo u batinu, našto mi poletje nešto oko nosa kao grom i grad, pa kad sam bio sasvim blizu, izvuče golo rebro iz tijela, kojim me tako isprebija, te malone ostadoh na mjestu mrtav.

— Vidiš li — pouči ga lisica — kakav si hvalisavac: bacaš sjekiru tako daleko, da je ne možeš više dohvatiti.

ZLATNA GUSKA

Imao čovjek tri sina. Najmlađi se zvaše Zvekan, a ovoga su prezirali i ismijavali te svakom zgodom zapostavljali.

Jednoga se dana najstariji sin spremi u šumu, da nasiječe drva. Prije nego što pođe, dade mu majka kolač i bocu vina, da ne bude gladan i žedan. Kad je došao u šumu, sretne stara sijeda čovuljka i zaželi mu dobar dan.

— Daj mi malo kolača iz svoje torbe — zamoli ga čovuljak — i deder da malo gucnem tvoga vina; gladan sam i žedan!

No mudri mu sin odgovori:— Ako tebi dam svoj kolač i svoje vino, onda neće biti meni.

Putuj! — I ostavi čovuljka i otiđe.Tek što je počeo sjeći, promaši i posiječe se po ruci, te morade

kući, da mu ruku zaviju. A to mu učini sijedi čovuljak.Zatim pođe u šumu drugi sin. I njemu dade majka kao i sta­

rijemu, kolač i bocu vina. I njega sretne stari sijedi čovuljak i

3 Grim: Priče 33

zamoli ga, da mu dade malo kolača i gutljaj vina. Ali mu i drugi sin sasvim jasno reče:

— Dadem li tebi, neće biti meni! Idi! — Pa ostavi čovuljka i ode.

Kazna ga stiže. Kad nekoliko puta zasiječe u drvo, posiječe se po nozi, te ga moradoše odnijeti kući.

Napokon se javi Zvekan:— Pusti me, oče, jedanput u šumu, da siječem drva.— Tvoja su se braća ozlijedila — odgovori otac. — Ti to ne

razumiješ.No Zvekan je molio, sve dokle otac napokon ne pristane:— Idi samo; kvar će te naučiti pameti.Majka mu dade kolač miješan s vodom, ispečen u pepelu i k

tomu bocu kisela piva. Kad dođe u šumu, i njega sretne stari sijedi čovuljak i zamoli ga:

— Daj mi malo kolača i gutljaj iz tvoje boce; gladan sam i žedan!

— Imam samo pepeljava kolača i kisela piva; ako te volja, možemo sjesti i jesti.

Sjednu, pa kad Zvekan izvadi svoj pepeljavi kolač, bijaše to fina bazlamača, a kiselo pivo odlično vino! Pošto jedoše i piše, čovuljak će Zvekanu:

— Budući da je u tebe dobro srce te daješ od svoga drugomu, htio bih te usrećiti. Eno ti tamo staro stablo; ako ga posiječeš, naći ćeš nešto među korijenjem. — I oprosti se s njime.

Zvekan pođe i posiječe deblo, pa kad se ono sruši, opazi među korijenjem gusku, a na njoj perje od suhoga zlata. Izvadi je, uzme sa sobom i pođe u krčmu da noći.

U krčmara bile tri kćeri. Kad one ugledaše gusku, začude se, kakva je to neobična ptica, i htjedoše jedno zlatno pero.

— Uhvatit ću ja priliku da iščupam pero — javi se najstarija kći, pa kad Zvekan jednom iziđe, ščepa ona gusku za krilo, no prsti joj se i ruka prilijepiše. Naskoro dođe i druga, da i ona iščupa

34

zlatno pero, no čim se dotaknu sestre, prilijepi se i ona. Napokon dođe i treća kaneći isto, ali je upozore druge:

— Ne diraj zaboga, ostavi!No ona ne shvati, zašto da ne dira, i pomisli: »Ako su se one

prilijepile, mogu se i ja.« Priskoči i kako se dotače svoje sestre, tako se i prilijepi. Svu noć moradoše kod guske ostati.

Ujutro uzme Zvekan gusku pod pazuho i pođe a da se ne oba- zre na one tri djevojke, što se držahu guske. Moradoše neprestano za njim trčati, sad nalijevo, sad nadesno, već kako njega noge nosile.

Nasred polja sretne ih župnik, pa kad vidje povorku poviče:

— Stidite se, vi ružne djevojke, što trčite za momkom preko polja; zar se to pristoji? — I uzme najmlađu za ruku, da je povuče natrag; no kako je se dotakne, tako se i prilijepi, te morade za njima trčati.

Naskoro dođe i crkvenjak; opazivši župnika kako uzastopce ide za djevojkama, začudi se i vikne:

— Ej, gospodine župniče, kamo tako brzo? Ne zaboravite, da danas imamo krštenje! — pa priđe k njemu i uhvati ga za rukav, ali se i on prilijepi.

3* 35

Kako njih petoro jedno za drugim tako trčahu, sretnu ih dva seljaka, što s motikama dolažahu iz polja; župnik ih zovne i zamoli, da oslobode njega i crkvenjaka, kadli se i oni prilijepe. I tako njih sedmoro trči za Zvekanom.

Napokon stignu u neki grad, u kojem vladaše kralj; kći njegova bijaše tako ozbiljna, da je nitko nije mogao nasmijati. Stoga objavi, da će je onaj dobiti za ženu, tko je nasmije. Kad Zvekan to čuo, pođe sa svojom guskom i njezinim privjeskom u dvor, a kraljevska kći, videći njih sedmoro kako trče jedno za drugim, prasne u stra­hovit smijeh. Zvekan je nato zaprosi; ali kako se kralju zet ne sviđaše, štošta prigovori: prvo morade dovesti čovjeka, koji može ispiti čitav podrum vina.

Sad se Zvekan sjeti sijedoga čovuljka, koji bi mu mogao po­moći; pođe u šumu i na onome mjestu, gdje je posjekao drvo, nađe čovjeka, ali vrlo žalosna. Zvekan ga zapita, šta mu je tako teško na srcu.

— Silna me žeđa mori, a ne mogu je ugušiti, jer ne podnosim hladne vode; ispio sam doduše bure vina, ali šta će kap na vruć kamen! — uzdahne čovjek.

— Ja ću ti pomoći — upadne Zvekan. — Hajde sa mnom, napit ćeš se da nećeš moći više.

Zatim ga odvede u kraljevski podrum, i čovjek navali na silne bačve te pij i pij, da je strahota — sve ga zabolješe slabine, i prije nego minu dan — podrum prazan.

Zvekan opet zatraži zaručnicu, no kralj, ljutit što će mu niko­gović, kojeg svi nazivaju Zvekanom, odvesti kćer, stavi nove uvjete: prvo treba da dovede čovjeka, koji može izjesti brdo kruha.

Zvekan nije dugo razmišljao, već odmah pođe u šumu, gdje- 11a istom mjestu nađe čovjeka, koji se stegnuo remenom. Ovaj silno zlovoljan, reče:

— Izio sam punu peć kruha od strugotine i mekinja, ali što to pomaže, kad je čovjek gladan, kao što sam ja; želudac mi pra­zan, pa se moram stegnuti što čvršće, neću li da skapam od gladi.

36

— Ustaj i pođi sa mnom; do sita ćeš se najesti — veselo će Zvekan. Odvede ga u kraljevske dvore, gdje je kralj naredio, da se skupi brašno iz čitava kraljevstva i da se ispeče kruh, ogroman kao brdo. Čovjek iz šume jedi pa jedi i za cigli ga dan izjede.

Zvekan po treći put zatraži zaručnicu, no kralj se opet nećkao zbog koječega te zatražio od njega lađu, koja može ploviti kopnom i vodom:

— Ako dojedriš ovamo na njoj, smjesta ćeš dobiti moju kćer za ženu.

Zvekan ode pravo u šumu i nađe staroga sijedoga čovuljka,kojemu je dao svoj kolač, a čovuljak mu reče:

— Ja sam za tebe pio i jeo, dat ću ti lađu, sve ću to učiniti, jer si bio prema meni milosrdan.

Čovuljak dade Zvekanu lađu, što plovi po kopnu i vodi, pa kad kralj to vidje, ne mogaše više ne dati svoje kćeri. Nato proslave svadbu, i Zvekan naslijedi poslije kraljeve smrti čitavo kraljevstvo, te dugo vremena življaše zadovoljno sa svojom ženom.

DITMARSKE LAŽI

Hoću da vam nešto pričam:Vidio sam gdje lete dva pečena pileta; letjeli su brzo, trbuha

okrenuta prema nebu, a leđa prema paklu; preko Rajne plivao nakovanj i mlinarski kamen, lijepo, polako, tiho, a žaba sjedila o Duhovima na ledu i proždirala raonik.

Bila tri momka pa htjeli uhvatiti zeca; hodali su na štakama i drvenim nogama; jedan gluh, drugi slijep, treći nijem, a četvrti ne mogaše micati nogama.

Želite li znati, kako je to moguće?

Ditmarska pokrajina, sjeverozapadno od Hamburga. — Prev.

37

Slijepi je prvi opazio zeca gdje trči preko polja; nijemi je do­viknuo hromome, a hromi ga ščepao za gušu.

Bilo ih je, koji su hotjeli po suhu jedriti; razapeli jedra na vjetru i zaplovili po velikim oranicama; napokon zajedrili preko visokoga brda i jadnici se podušili.

Rak natjerao zeca u bijeg, dok je visoko na krovu ležala krava, što se gore popela.

Otvori prozor, da laži mogu izletjeti.

GUŠČARICA NA STUDENCU

Bila jednom neka starica, što je živjela s jatom gusaka u sa­moći među bregovima, gdje stajaše njezina mala kućica, opkoljena šumom.

Starica bi svako jutro uzela štaku i odšepesala u šumu. Bijaše valjala, više nego što bi se s obzirom na njezinu visoku starost moglo i pomisliti: kupila bi travu za guske, brala divljake s divljih voćaka, do kojih mogaše rukom, pa bi onda sve to prtila i nosila kući. Čovjek bi mislio, da će se teškim bremenom satrti, ali ona ga svaki put sretno donijela doma. Kad bi je tko sreo, pozdravila bi prijazno: »Dobar dan, dragi zemljače; danas je lijepo vrijeme. Čudiš se, što teglim travu; svatko mora nositi svoje breme.«

Pa ipak je ljudi ne sretahu rado: milije im bilo, da je obiđu. Kad bi otac sa svojim dječakom prolazio, govorio bi mu potiho: »Čuvaj se stare; namazana je svim mastima; vještica je to.«

Jedno jutro išao pristao mlad čovjek kroza šumu. Sunce sjalo, ptice pjevale, a povjetarac osvježavao tiho njišući lišće; mladić sav veseo. Nikoga još nije sreo, kadli iznenada opazi staru vješticu kako se priginje i srpom žanje travu. Već je imala čitav tovar svezan, a kraj nje još dvije košare pune divljih krušaka i jabuka.

38

— Ali, majčice kako ćeš sve to nositi? — zapita mladić.— Moram, dragi gospodine — odgovori starica. — Djeca bo­

gatih ljudi, dakako, ne moraju. Seljaci kažu:

Ne gledaj preko ramena,Leđa su ti pogurena!

— Bili mi htio pomoći? — nastavi starica, kad se mladić malo zaustavio. — U tebe su leđa još uspravna i noge mlade; neće ti biti teško, a kuća mi nije odavle daleko; eno je tamo iza brda 11a ledini. Ti ćeš skokom gore.

Mladi se čovjek sažali na staricu i rekne:— Moj otac, doduše, nije seljak već bogat grof; ali da vidiš,

kako i mi znamo nositi, ponijet ću ti to breme.— Bit će mi drago, ako pokušaš. Morat ćeš svakako ići sat

hoda, a šta je to tebi! Jabuke i kruške moraš također ponijeti.Mladome se grofu ipak učini sumljivo, kad čuje, da bi trebalo

da ide čitav sat; ali starica ga više ne pusti; uprti mu breme na leda i o ruke objesi obje košare.

— Vidiš li kako je to lako — prijazno će starica.— Nije baš tako lako — odgovori grof, i lice mu se bolno

iskrivi. — Breme tišti jako, kao da je puno kamenja, a jabuke i kruške teške, kao od olova; jedva dišem. — Uzdahnu i htjede sve baciti, ali mu stara ne dade.

— Gle! — porugljivo će starica. — Mladi gospodin neće da nosi, što sam ja kao stara žena već toliko puta vukla. Puni su lijepih riječi, ali kad dođe do zbilje, onda uteku. Nu, što stojiš i oklijevaš, diži noge! Nitko ti neće toga bremena skinuti.

Dok je išao po ravnome, mogao još podnijeti, ali kad dođoše do brda, pa se moradoše penjati, a kamenje se ispod nogu mu kotrljalo nizbrdo kao živo, bi mu previše. Kapi mu znoja izbiše na čelu i potekoše niz leđa, sad vruće sad hladne.

— Majčice — dašćući će mladić — ne mogu dalje, moram malo počinuti.

39 -

— Ne sada! — strogo će starica. — Kad stignemo gore, možeš počinuti. A sada naprijed! Ne zna se, kad ti to može koristiti.

— Čuješ, stara, malo si i bezobrazna! — ljutnu se grof te htjede breme zbaciti. No uzalud mu muka; breme kao priraslo za leđa. Okretao se i vrtio, ali se ne mogaše osloboditi. Starica se samo smijuckala i skakala na svojoj štaki.

— Nemoj se ljutiti, dragi gospodine; crveniš se kao pijetlova kresta. Nosi samo strpljivo svoje breme; kad stignemo kući, dat ću ti lijepu napojnicu.

Šta je mogao? Morao se pokoriti sudbini i strpljivo tegliti za staricom. Starica sve žustrija, a njegov teret sve teži. Najedanput starica skokne uvis i časkom se nađe na bremenu te sjedne; makar mršava kao suha kozetina, opet je bila teža od najdeblje seoske djevojke. Mladiću drhtahu koljena, pa kad bi stao, starica ga tukla šibom i koprivama po nogama. Neprestance stenjući penjaše se uzbrdo i napokon stigao do staričine kuće, baš kad morade klonuti. Kad guske opaze staricu, uzmahnu krilima i ispruže vratove, dotrče joj ususret i zagaču: ga-ga. Iza jata išla s prutom u ruci postarija curetina, jakovna i krupna, ali ružna kao prikaza.

— Majko — progovori guščarica — da vam se nije što dogo­dilo? Toliko vas dugo ne bi.

— O, ne, kćeri moja — odgovori starica. — Ništa mi se nije dogodilo; naprotiv, ovaj mi dragi gospodin nosio breme; pomisli samo, kad sam se umorila, još i mene digao na svoja leđa. Put nam nikako nije bio dug, bili smo dobre volje i šalili se.

Napokon se starica oklizne s bremena, skine mladiću teret s leđa i košare s ruku, pogleda ga sasvim prijazno pa će:

— Sjedi pred kućom na klupu i počini! Svoju si plaću časno zaradio i ne smije ti izmaknuti. A ti, moja kćeri — ozbiljno će guščarici — idi u kuću; ne pristoji se, da budeš s mladim gospodi­nom nasamo; ne treba da se ulje sipa na vatru; mogao bi se u te zagledati.

40

Grof nije znao, bi li zaplakao ili bi se nasmijao. »Takvo milje«, pomisli mladić, »kad bi bilo i trideset godina mlađe, ne bi moglo ganuti moga srca.«

Starica pomilova svoje guske kao djecu, zatim pođe s kćerkom u kuću. Mladić legne na klupu ispod dvije jabuke. Zrak bio mlak i blag; naokolo se protegla zelena livada, posuta jaglacima i divljim majčinim dušicama, kao i drugim različitim cvijećem; sredinom livade žuborio bistar potok, u kojem se blistalo sunce; a bijele guske tumarale tamo-amo ili bućkale po vodi.

41

»Baš je ovdje ugodno«, šapne mladić, »a tako sam umoran, te mi se oči sklapaju; da mi je malo prospavati. Samo ako ne navali vjetar, pa mi odbije noge, meke su poput stijenjka.«

— Ustani! Ovdje ne možeš ostati. Zaista sam ti bila prilično neugodna, ali ti nije glava pala. Dat ću ti tvoju plaću; imutak ti i novac nije potreban; evo ti nešto drugo. — I dade mu kutijicu, svu izrezanu od jednoga jedinog smaragda.

— Čuvaj je dobro! — doda starica. — Donijet će ti sreću.Grof brže bolje ustane, osvježen i okrijepljen snom, zahvali

starici na daru pa se zaputi a da se za lijepom kćerkom i ne ogleda. Kad već bijaše poodmakao, čuo je još izdaleka veselo gakanje gusa­ka. Tri je dana tumarao po samotnom kraju, prije nego što je izišao, i najposlije došao u veliki grad, gdje ga nitko nije poznavao. Odve- doše ga u kraljevske dvore pred prijesto, na kojem upravo sjedaše kralj s kraljicom. Grof klekne na jedno koljeno, izvadi kutijicu od smaragda i položi je kraljici pred noge. Kraljica mu zapovjedi, da ustane, i on joj dade kutijicu. Tek što ju je otvorila i zavirila, kadli se kao mrtva sruši na zemlju. Kraljevske sluge ščepaju grofa, da ga bace u tamnicu; uto se kraljica osvijesti i poviče, da ga puste i da svi iziđu, jer hoće s njim nasamu govoriti.

Kad je kraljica bila sama, gorko zaplače.— Na što mi sav sjaj i čast, što me okružuje, kad se evo svako

jutro budim pritisnuta brigom i tugom. — I ovako nastavi:»Imala sam tri kćeri, a najmlađa bila tako lijepa, da je čitav

svijet smatraše za čudo. Bijela kao snijeg i rumena kao jabukov cvijet, a kosa joj sjala kao sunčane zrake. Kad bi zaplakala, iz očiju joj padali biseri i drago kamenje. Kad joj bilo petnaest godina, po­zvao kralj sve tri sestre pred svoj prijesto. Da ti je bilo vidjeti, kako su se ljudi začudili, kad je najmlađa ušla; činilo se, kao da sunce izlazi. Nato je kralj rekao:

— Kćeri moje, ne znam, kad će mi kucnuti posljednji čas; hoću danas da odredim, što će svaka nakon moje smrti dobiti. Vi me sve tri volite; no ona, koja me najviše voli, dobit će najbolji dio.

42

Budući da je svaka tvrdila, da ga najviše voli, kralj nastavi:— Možete li izraziti, kako me volite?— Ja volim oca — javila se najstarija — kao najslađi šećer.— A ja volim oca — rekla druga — kao svoju najljepšu

haljinu.Najmlađa šutjela, pa otac ponovio pitanje:— A ti, moje najdraže dijete, kako me ti voliš?— Ne znam — odgovorila najmlađa. — Ne mogu svoje ljubavi

ni s čim usporediti.Otac zahtijevao, da ipak nešto kaže, a onda najmlađa reče:— Ni najbolje mi jelo ne prija bez soli; zato ja oca volim

kao so.Kad to čuo kralj, silno se razljutio:— Ako me voliš kao so, treba da tvoja ljubav bude nagrađena

solju. — I razdijeli kraljevstvo dvjema najstarijima, i naloži da se najmlađoj priveže za leđa vreća soli i da je dva momka odvedu u šumu.

Svi smo za nju usrdno molili, ali se srdžba kraljeva nije dala ublažiti. Kako li gorko plakaše, kad morade od nas otići! Čitav put bijaše posut biserima, što joj kapahu iz očiju. Kralj se doduše naskoro pokajao zbog svoje grozne okrutnosti te zapovjedio, da jadno dijete traže po čitavoj šumi, ali ga nitko ne mogaše naći. Kad pomislim, da su je divlje zvijeri izjele, ne mogu se smiriti od žalosti; katkad se tješim nadom, da je još na životu, da se gdjegod u pećini sakrila ili je našla utočišta kod milosrdnih ljudi. No zamislite, kad sam otvorila vašu kutijicu od smaragda, našla sam u njoj isto takav biser, kakav je curio mojoj kćeri iz očiju. Razumjet ćete kako me se to kosnulo. Kažite mi, kako ste došli do toga bisera.«

Nato joj grof ispripovjedi, kako je kutijicu dobio u šumi od starice i kako mu se čini, da je ta starica zapravo vještica; no dje­teta ni vidio niti što o njemu čuo.

Kralj i kraljica odluče da potraže staricu; mišljahu naime, da bi o svojoj kćeri mogli štogod saznati tamo, gdje se našao biser.

43

Starica dotle sjedila u svojoj samoći i prela uz kolovrat. Već se bješe umračilo; iver, što je gorio na ognjištu, slabo svijetlio. Na­jednom graja: guske se vraćale s paše promuklo gačući. Naskoro uđe i guščarica. No starica joj jedva odzdravi, samo klimnu glavom. Kći sjedne kraj nje, uzme svoj kolovrat i stane sukati pređu okretno kao mlada djevojka. Tako njih dvije sjeđahu dva sata, a ne progo- voriše ni riječi, kadli nešto zašušti na prozoru i pojave se dva žarka oka. Bila to stara sova, što triput huknu: »hu!« — a starica pogleda uvis i reče:

— Vrijeme je, kćerko, da iziđeš i da obaviš svoj posao.Kćer ustane i iziđe. Kamo li je to otišla? Preko livade sve dalje

i dalje u dolinu. Napokon eto je na studencu, kraj kojega stajahu tri stara hrasta. Mjesec se, okrugao i velik, uzdigao iznad brda — bilo jasno, da bi iglu mogao naći. Guščarica skine kožu, koja joj pokrivaše lice, sagne se nad vodu i počne umivati. Kad se umila, zaroni i kožu u vodu pa je razgrne po Jedini, da je mjesec obijeli i osuši. A kako li se djevojka promijenila! Takvo što nigda vidjeli niste! Skinula sivu pletenicu, a zlatna joj se kosa prosula poput sunčanih zraka i kao plašt joj prekrila čitavo tijelo. Samo joj oči blistahu kroz kosu poput zvijezda na nebu, a obrazi joj sjahu bla­gim rumenilom jabukova cvijeta.

Ipak ta lijepa djevojka bijaše žalosna; sjela ona i gorko zapla­kala. Suza joj za suzom iz očiju navrla pa potekla niz duge pra- mene. Sjedaše tako, i još bi dugo ostala, da nije nešto prasnulo i šušnulo u granju obližnjega drveta; skoči poput srne, što oču lovčev hitac. Mjesec se upravo sakrio za crn oblak. Djevojka utren navuče staru kožu, i nestane je kao svjetlosti, kad je vjetar ugasi. Dršćući poput topolina lista, otrči kući. Starica stajaše pred vratima, i kad joj djevojka htjede pripovijedati, što se desilo, prijazno se nasmiješi i reče:

— Već znam sve.Zatim odvede djevojku u sobu i zapali novi iver; no više ne

sjede za kolovrat, već uze metlu te stade mesti i čistiti.

44

— Sve treba da je čisto i uredno — upozori djevojku.— Ali, majko — začudi se djevojka — zašto počinjete raditi

tako kasno u noći? Šta kanite?— Znaš li koliko je sati?— Još nije ponoć — odgovori djevojka. — Ali je prošlo je­

danaest.— Ti i ne pomišljaš — nastavi starica — da si prije tri godine

došla k meni! Tvoje je vrijeme prošlo, i nas dvije ne možemo više ostati zajedno.

Djevojka se uplaši i zapita:— Ah, draga majko, zar ćete me odbaciti? Kamo ću? Nemam

ni prijatelja ni domovine, kome da se obratim? Sve sam načinila, što god ste od mene tražili, i uvijek ste bili mnome zadovoljni; nemojte me tjerati!

Starica ne htjede djevojci reći, šta je čeka.— Ne mogu više ovdje ostati — nastavi starica. — Pa kad već

odlazim, moraju kuća i sobe biti čiste; nemoj me zaustavljati u mom poslu. Zbog sebe ne trebaš biti u brizi; naći ćeš svoj krov, pod kojim možeš stanovati; plaćom, što ti je hoću da dam, bit ćeš zadovoljna.

— Kažite mi samo, šta se to sprema? — radoznalo će djevojka.— Još jednom ti velim, ne smetaj mi u mom poslu. Ne govori

više, idi u svoju komoricu, svući kožu s lica i obuci svilenu odjeću, što si je nosila, kad si k meni došla; čekaj u komorici, dok te ne zovnem.

Međutim, ja moram opet pripovijedati o kralju i kraljici, koji pođoše s grofom, da potraže staricu u samoći. Grof se noću udaljio, pa morade sam dalje. Drugi mu se dan pričini, kao da je na pravom putu. Išao neprestance, dok nije pala noć, a onda se popeo na drvo da prenoći; bojao se da ne zaluta. Kad je mjesec obasjao kraj, opazi spodobu kako silazi nizbrdo. Nije imala šibe u ruci, ali je mogao raspoznati, da je guščarica, koju je vidio kod staričine kuće.

45

— Oho! — poviče — eno je; pa kad već imam vješticu, zašto da nemam i drugu.

Kako li se začudi, kad je stigla na studenac i skinula kožu, da se umije: kad je zlatna kosa pala po njoj, bila je tako lijepa, kakve još nigda vidio nije. Jedva se usudio dahnuti ispruživši vrat između lišća koliko je god mogao; promatraše je netremice. Da li se previše nagnuo, ili bijaše što drugo, iznenada prasnu grana, i u isti čas na­vuče djevojka kožu i otrča poput srne, pa kako se uto mjesec sakrio, nestade je s vidika.

Grof smjesta siđe s drveta i pođe za njom brzim korakom. Na­kon malo vremena spazi u polutami dvije pojave gdje idu preko livade. Bio je kralj s kraljicom; opazili naime izdaleka svjetlo u staričinoj kućici te pošli tamo. Grof im ispripovjedi, kakve je čudne stvari vidio kod studenca, a oni nimalo ne sumnjahu, da je gušča- rica njihova kći. Obradovani, pođu dalje i naskoro stignu do kućice; guske sjeđahu naokolo držeći glave pod krilom i spavahu; nijedna se ne maknu.

Kad zaviriše kroz prozor, opaze staricu gdje tiho sjedi i prede klimajući glavom i ne obazirući se ni tamo ni amo. Soba sasvim čista, kao da u njoj stanuju mali vilenjaci, koji na nogama ne nose prašine. Svoje kćerke ne vidješe. Promatrajući tako neko vrijeme, napokon se ohrabre i tiho pokucaju na prozor. Činilo se, kao da ih stara očekuje; ona ustane, pa će prijazno:

— Samo naprijed, već vas poznam!— Ne bi vam bilo potrebno toliko putovati — nastavi starica,

čim je kralj s kraljicom ušao u sobu — da niste svoje dobro i milo dijete prije tri godine nepravedno odbacili. Njoj to nije naudilo; morala je tri godine čuvati guske; ništa zlo nije naučila; sačuvala je svoje čisto srce. Vi ste za to dovoljno kažnjeni strahom, u kojem ste živjeli. — Zatim pođe prema komorici i zovne:

46

— Iziđider, kćerko moja!

Nato se otvore vrata, i kraljevska kći iziđe u svilenoj odjeći, zlatne kose i sjajnih očiju; kao da se pojavio nebeski anđeo. Dje­vojka priđe ocu i majci, zagrli ih i poljubi; bijaše im svima da zaplaču od radosti. Mladi grof stajaše kraj njih, pa kad ga opazi, djevojka porumenje kao makov cvijet; ni sama ne znade zašto.

— Drago dijete — progovori kralj — svoje sam kraljevstvo poklonio, šta da ti dam?

— Ništa joj nije potrebno — upadne starica. — Ja joj pokla­njam suze, što ih je zbog vas prolila; to su sami biseri, ljepši od onih, što se nađu u moru, i vrijede više od čitava vašega kraljevstva. A kao nagradu za to, što mi je služila, poklanjam joj svoju kućicu.

Čim starica to rekla, nestade je ispred njihovih očiju. Čulo se tiho praskanje u zidovima, i samo što se ogledaše, kućica se pretvori u krasnu palaču, i kraljevski sto već stajaše prostrt; sluge trčahu tamo-amo.

Priča se još nastavlja, ali pamćenje moje bake, k'oja mi je pričaše, nešto popustilo, pa je ostalo zaboravila. Svakako držim, da se lijepa kraljevska kći vjenčala s grofom, i njih je dvoje ostalo u dvorima, gdje su živjeli u sreći i zadovoljstvu, dokle bijaše božja volja. Da li su poput snijega bijele guske, koje su kod kućice čuvali, bile same djevojke (neka nitko ne zamjeri!), što ih je starica uzela k sebi, i da li su opet poprimile ljudsko obličje i kod mlade kraljice ostale kao služavke — ne znam pouzdano, no ipak slutim, da je tako.

Sigurno je, da starica nije bila vještica, kako su ljudi mislili, već mudra usuda, koja je dobro mislila. Bit će da je kraljevskoj kćeri već u času, kad se rodila, dala dar, da mjesto suza biser pro­lijeva. Danas se to više ne događa, jer bi se inače siromasi brzo obogatili.

47

DVANAEST LOVACA

Imao neki kraljević zaručnicu i veoma je volio. Sjedio jednom kod nje sav sretan, a uto stigne glas da mu je otac teško bolestan, pa da ga još prije svoje smrti želi vidjeti.

— Moram otići od tebe; evo ti prsten za spomen. Kad budem kralj, doći ću opet, da te povedem sa sobom — utješi je kraljević i odjaše.

Došavši kući nađe oca na samrti.— Predragi sine — progovori otac — htio sam te još jedanput

vidjeti prije nego umrem; obećaj mi, da ćeš se po mojoj volji ože­niti! — I spomene neku kraljevsku kćer, koja treba da bude nje­govom ženom.

Sin se ražalosti, te ne mogaše razmisliti, već odgovori:— Da, dragi oče, vaša želja treba da se ispuni.Nato kralj zaklopi oči i umre.Kad su sina proglasili za kralja, a vrijeme žalosti prošlo, svoje

obećanje, što ga je dao ocu, morade održati, pa zaprosi onu kraljev­nu, i ona mu bi obećana. Kad to saznadne prva zaručnica, gorko se rastuži s te nevjere.

— Predrago dijete — progovori joj otac — zašto si tako ža­losna? Što god zaželiš, dobit ćeš.

Kraljevska kći razmisli, pa će nato:— Dragi oče, željela bih jedanaest djevojaka, koje su licem,

obličjem i stasom posve nalik na mene.— Ako je moguće, želja će ti se ispuniti — obeća joj otac i

zapovjedi, da po svemu kraljevstvu traže, te nađoše jedanaest dje­vica, sasvim sličnih njegovoj kćeri licem, obličjem i stasom.

Kad su djevice došle, kraljevska kći naloži, da se načini dva­naest lovačkih odijela, jedno kao drugo: jedanaest djevica morade

48

ih obući, a ona obuče dvanaesto. Zatim se oprosti sa svojim ocem i odjaše s njima k dvoru svoga prijašnjega zaručnika, što ga je silno voljela. Ondje zapita, jesu li mu potrebni lovci i da li bi ih sve uzeo u službu. Kralj je pogleda, ali je ne prepozna; kako bijahu sve sami lijepi ljudi, pristane; i tako njih dvanaest postanu carski lovci.

Kralj imao lava — veoma neobičnu životinju, koja je sve znala, skriveno i tajno. Jedne večeri progovori lav kralju:

— Ti misliš da imaš dvanaest lovaca?— Da — odgovori kralj — to je dvanaest lovaca.— Varaš se, to je dvanaest djevojaka.— Nije istina! — samosvjesno će kralj. — Kako ćeš mi to

dokazati?— Naredi, da tvoje predsoblje pospu graškom — pouči ga lav.

— Odmah ćeš vidjeti. Muškarci imaju čvrst korak, pa kad idu po grašku, nijedno se zrno ne makne; no djevojke tapkaju, kaskaju i nogama stružu, pa se grašak pomiče i odvrci nastranu.

Kralju se svidio savjet, te on zapovjedi, da predsoblje pospu graškom. Kad je kraljev sluga, što prema lovcima bijaše dobroho­tan, čuo, da će ih kralj iskušati, otiđe k njima te im sve ispripovjedi:

— Lav bi htio kralja zavarati, da ste vi djevojke.Kraljevna mu zahvali, a zatim naloži svojini djevicama:— Napregnite sve sile i stupajte po grašku čvrsto.Kad ujutro kralj pozove dvanaest lovaca, i oni dođu u pred­

soblje posuto graškom, djevice stupahu tako čvrsto, sigurnim i ja­kim korakom, te nijedno zrno nije vrcilo ili se maknulo. Kad djevice otiđoše, Ijutito će kralj lavu:

— Slagao si mi; idu kao muškarci.— Znale su, da ćeš ih iskušati, pa su napregnule sve sile. Nego

zapovjedi, da se donese u predsoblje dvanaest kolovrata: vidjet ćeš.

4 Grlm: Priče 49

kako će k njima pristupiti i veseliti se, a to ne čini nijedan mu­škarac.

Kralju se svidi savjet, te on naredi da se u predsoblje donese dvanaest kolovrata. No sluga, želeći lovcima dobro, ode k njima i otkrije im namjeru.

— Napregnite sve sile — upozori kraljevska kći svoje druga­rice — i nemojte se obazirati na kolovrate!

Kada kralj sutradan pozove svojih dvanaest lovaca, nijedan se od njih ne osvrnu na kolovrate. Opet će kralj lavu:

— Slagao si mi; sve sami muškarci, nijedan kolovrata ni da pogleda.

— Znale su — uporno će lav — da će biti iskušane, pa su napregnule sve sile.

Kralj ne htjede više lavu vjerovati.

Dvanaest lovaca neprestano slijedilo kralja u lov, a kralj ih sve više volio. Ali kad su jednoga dana bili u lovu, dođe vijest, da se približava kraljeva zaručnica. Čuje to prva zaručnica, i to ju tako dirne u srce, da se onesvijesti. Kralj pomisli, da se njegovu drago­me lovcu nešto dogodilo, te pritrči u pomoć. Skinuvši mu rukavicu, opazi prsten, koji bijaše darovao svojoj prvoj zaručnici, pa kad joj se zagleda u lice, prepozna je. To ga se tako kosnulo, te je poljubi, a kad ona otvori oči, reče joj:

— Ti si moja, a ja tvoj, i nitko na svijetu ne može to promi­jeniti.

Zatim drugoj zaručnici pošalje glasnika s molbom, da se vrati u svoje kraljevstvo, jer da već ima ženu; tko je našao stari ključ, ne treba mu novi. Napokon proslaviše svadbu, a lav ponovo steče milost, jer je doista govorio istinu.

TRI PRELJE

Bila neka lijena djevojka, koja nije voljela presti; koliko god ju je majka opominjala, ipak je nije mogla na to sklonuti. Napokon se mati razljuti pa je izbije, te se djevojka zbog toga grčevito rasplače.

U taj se čas upravo provozila kraljica mimo kuću, iz koje se čuo plač, pa naloži da se kola zaustave; uđe u kuću i zapita majku, zašto bije kćer, te se čuje dernjava čak na ulicu. Ženu bijaše stid da govori o lijenosti svoje kćeri i reče:

— Ne mogu je odučiti od predenja, neprestance bi prela, a ja sam siromašna, te joj ne mogu nabaviti dosta vune.

— Ja opet ništa većma ne volim od predenja — iznenadi se kraljica. — Ništa mi nije tako drago kao kad čujem kako zuji ko­lovrat; pustite svoju kćerku neka ide sa mnom u dvore; u mene ima vune napretek, te može presti koliko je volja.

Mati pristane na to sva sretna, i kraljica odvede djevojku sa sobom. Kad stigoše u dvore, uvede je kraljica, gdje bijahu tri izbe pune puncate prekrasne kudjelje.

— Ispredi mi ovu kudjelju — reče kraljica. — Kad svršiš po­sao, udat ću te za svoga najstarijega sina; nije važno, što si siro­mašna: tvoja neumorna marljivost dovoljna je oprema.

Djevojka se preplaši, jer toliko kudjelje nije mogla ispresti, pa da živi trista godina i da prede svaki dan od jutra do mraka. Kad je kraljica otišla, djevojka stane plakati, i tako je plačući sjedila tri dana, ni da bi rukom maknula. Treći dan dođe kraljica, pa vidjevši, da djevojka još ni počela nije, nemalo se začudi. No djevojka se ispriča, da od velike žalosti za majkom i domom nije mogla da se lati posla. Kraljica je to razumjela, no ipak je pri odlasku opomenu:

— Sutra treba da počneš raditi.Kad djevojka opet bude nasamu, ne znade šta da učini i kako

da sebi pomogne, te sva žalosna stajaše kod prozora. Uto spazi gdje

4* 51

dolaze tri žene: prva imađaše čotastu nogu, drugoj se objesila donja usna čak preko brade, dok je u treće bio plosnat palac. Žene stanu pod prozor i zapitaju djevojku, šta joj je. Kad im se potuži na nevolju, one joj ponude svoju pomoć:

— Ako nas pozoveš na svadbu i nazoveš nas svojim strinama, za svoj nas sto posadiš, a da se nas ne postidiš, isprest ćemo ti ku­djelju u najkraćem roku.

— Drage volje, samo uđite i počnite — djevojka će radosno. Pusti ih unutra, načini u prvoj izbi mjesta, gdje se neobične žene smjestiše i počeše presti.

Jedna je gazila kolovrat i izvlačila nit, druga vlažila, a treća sukala udarajući prstom po stolu, a kad god bi udarila, palo bi na pod mnoštvo niti, vrlo tanko ispredenih.

Djevojka je krila prelje od kraljice i, kad god bi ova došla, pokazala bi joj silesiju pređe, te bi je kraljica pohvalila da ne može više. Kad je prva izba bila prazna, prijeđoše na drugu, napokon na treću, pa i ta bi naskoro ispražnjena. Po svršenom se poslu žene oproste.

— Ne zaboravi, šta si nam obećala; to će biti tvoja sreća.Kad je djevojka pokazala kraljici prazne izbe i gomilu pređe,

kraljica spremi svadbu. Zaručnik se radovaše, što će dobiti tako okretnu i marljivu ženu, i silno je pohvali.

Uoči svadbe djevojka će kraljici:— Imam tri strine, koje su mi mnogo dobra učinile, pa ih ne

bih htjela u svojoj sreći zaboraviti; dopustite, da ih pozovem na svadbu i da smiju sjediti za stolom.

— Zašto da ne dopustimo? — odgovore kraljica i zaručnik.Kad se počela svadba, uđu one tri djevice u neobičnim halji­

nama, i zaručnica ih pozdravi: ,— Dobro došle, drage strine!— Ah, kako si se mogla sprijateljiti s tim ružnim stvorenjima?

— začudi se zaručnik. Priđe k ženi čotaste noge i zapita je:— Od čega vam tako čotasta noga?

52

— Od gaženja, kad predem; od gaženja.— Od čega vam donja usna tako visi? — zapita zaručnik drugu.— Od vlaženja, kad predem; od vlaženja.— Od čega vam plosnat palac? — zapita treću.— Od sukanja, kad predem; od sukanja.Kraljevski se sin nemalo uplaši i opomenu:— Neka moja lijepa zaručnica nikada više ne takne kolovrata!

I tako se zaručnica zauvijek oslobodila nepodnošljivog predenja.

GROBNI HUMAK

Neki bogati seljak stajao u dvorištu i promatrao svoje njive i vrtove; žito bujalo, a grane voćaka savijale se od izobilja plodova. Još od prošle godine velike hrpe žita u hambaru, da su grede jedva držale. Zatim pošao u staju; u njoj tovljenih volova, pretilih krava i glatkih konja. Napokon se vratio u svoju izbu i pogledao na željezne sanduke, u kojima je čuvao novac.

Dok je tako gledao svoje bogatstvo, netko žestoko pokuca, ali ne na vrata njegove sobe, već na vrata njegova srca. Vrata se otvo- riše i on ču glas:

— Jesi li kome dobro činio? Jesi li vidio bijedu siromaha?Jesi li s gladnima dijelio svoj kruh? Jesi li bio zadovoljan onim, što si posjedovao, ili si još više tražio?

I srce odmah odgovori:— Bijah tvrdo i nemilosrdno, te svojima nikad dobra ne uči­

nili. Kad bi došao siromah, okretah se od njega. Ne marih za boga, već neprestano mišljah, kako da mi se poveća bogatstvo. Da mi je sve ono pripadalo, što se pod nebom krije, opet mi ne bi bilo dosta.

Kad čuo taj odgovor, silno se uplaši; koljena mu zadrhtaše, i morade sjesti. Uto opet netko pokuca, i to na vrata njegove sobe.

53

Bijaše to njegov susjed, siromah, koji imađaše mnoštvo djece, te ih više nije mogao nahraniti.

»Znam, da je moj susjed bogat, ali on je isto tako škrt; mislim, da mi neće pomoći, no moja djeca traže kruha; pokušat ću« — pomisli siromah, pa će bogatašu:

— Ti ne daješ lako od svoga; ali ja stojim ovdje kao onaj, kojemu je voda došla do grla; djeca mi gladuju, uzajmi mi četiri varićaka žita.

Bogataš ga dugo promatraše. Prva sunčana zraka milosrđa počela da topi kap s leda lakomosti.

— Neću da ti uzajmim četiri varićaka — odvrati bogataš — već ću ti osam pokloniti uz uvjet.

— Šta mi je činiti? — zapita siromah.— Kad umrem, treba da tri noći stražiš na mome grobu.Seljaka se prijedlog neugodno dojmio, ali, pritisnut nevoljom,

bio bi na sve pristao; pristane dakle i odnese žito kući.Kao da je bogataš slutio, šta će se dogoditi; nakon tri dana

nenadano se sruši mrtav. Nitko ne znade, kako se to dogodi, ali nitko i ne požali za njim. Kad ga zakopaše, sjeti se siromah svog obeća­nja: zaželje, da bude oslobođen te dužnosti, no opet pomisli: »Ipak je prema tebi bio milosrdan; njegovim si žitom nahranio svoju djecu; pa da to i nije, opet treba da izvršiš obećanje, što si mu ga dao.«

Kad se sunoća, ode na groblje i sjede na grobni humak. Na­okolo tišina, samo mjesec sja iznad grobnih humaka; katkad bi proletjela sova tužno hučući. Kad granulo sunce, siromah bez ikakve neprilike pođe kući. Isto tako prođe i druga noć. Ali uvečer trećega dana prožme ga neobičan strah; kao da će se nešto dogoditi. Kad stiže tamo, opazi kraj zida čovjeka, kojega još nikada vidio nije. Neznanac ne baš mlad, a lice mu posuto ožiljcima; oči mu naokologledaju oštro i vatreno; ogrnut starom kabanicom, samo mu sevide velike jahaće čizme.

54

— Što tražiš ovdje? — zapita ga seljak. — Ne bojiš li se sa­motna groblja?

— Ne tražim ništa — odgovori čovjek. — Niti se bojim. Ja sam kao i onaj mladić, što je pošao da nauči strahovati, ali se uzalud trudio; ali on je dobio kraljevsku kćer za ženu i s njom veliko bogatstvo, a ja ostao vječiti siromah. Ja sam obični otpušteni vojnik, pa bih htio ovdje noćiti; inače ostah bez krova.

— Ako se ne bojiš, ostani sa mnom i pomozi mi da čuvam onaj grob tamo — predloži seljak.

— Držati stražu, to je dužnost vojnika — samosvjesno će ne­znanac. — Što god nas ovdje zadesi, dobro ili zlo, snosit ćemo skupa.

Seljak pristade, i njih dvojica sjedoše zajedno na grob.Svuda vladao potpun mir, kadli oko ponoći zazviždi nešto u

zraku, i oba stražara opaze nečastivoga, koji je stajao glavom pred njima.

— Otale, lupeži! — poviče na njih. — Taj, što leži u grobu, pripada meni, uzet ću ga; ako ne otiđete, zavrnut ću vam vratom.

— Gospodine s crvenim perom — javi se vojnik — vi niste moj kapetan, i ja vas ne moram slušati; straha još ne poznajem. Idite samo svojim putem; mi ćemo sjediti ovdje.

»Ta ćeš dva odrpanca najlakše predobiti zlatom«, pomisli đa­vao, pa udesi mekše žice i zapita prijazno, ne bi li htjeli kesu zlata, pa da pođu kući.

— To bi se moglo — prihvati vojnik. — Samo se kesom zlata nećemo zadovoljiti; ako nam možeš dati toliko zlata, koliko stane u moju čizmu, uklonit ćemo se i otići.

— Nemam toliko uza se — odgovori đavo. — Ali donijet ću; u obližnjem gradu stanuje novčar, moj dobar prijatelj; pozajmit će mi.

Kad je đavo otišao, skine vojnik lijevu čizmu, pa će odlučno:— Nasamarit ćemo mi ugljenara; daj mi samo nož, kume! —

pa skine s čizme đon, te je stavi kraj grobnoga humka u bujnu travu, tik uz rub napol obrasle jame.

55

— Tako, sad je sve u redu — završi vojnik. — Sad može dim­njačar doći.

Obojica sjedoše pa čekaj; ne potraje dugo, kad eto ti đavla s vrećicom zlata u ruci.

— Samo saspi unutra! — žurno će vojnik i digne čizmu malo uvis. — Ali to nije dosta.

Đavo isprazni vrećicu; zlato propade kroz čizmu, i ona ostade prazna.

— Ludi đavole! — vikne vojnik. — Neće doteći; nisam li ti odmah rekao? Vrati se i donesi više.

Đavo zavrti glavom, otide i nakon jedan sat vrati se s mnogo većom vrećom pod pazuhom.

— Samo sipaj! — zahihoće vojnik. — No sumnjam, da će se čizma napuniti.

Zlato je zvečalo i padalo, no čizma opet prazna. Đavo napo­kon sam zaviri u nju svojim žarkim očima i uvjeri se o tomu.

— U tebe su strahovito jaki listovi — Ijutito će đavo i iskrivi usta.

— Misliš li, da ja imam konjsku nogu kao ti. Otkada si tako škrt? Gledaj, da još doneseš zlata, inače propade naša trgovina.

Čudovište opet otkasa; no ovaj ga put dugo ne bi, pa kad se napokon pojavi, dahtaše pod teretom vreće, što ju nosaše na ramenu. Saspe zlato u čizmu, a ona prazna kao i prije. Razbjesni se i već htjede vojniku istrgnuti čizmu iz ruke, kadli se u taj čas pojavi na nebu prva sunčana zraka, a zli duh odleti vrisnuvši strahovito. Uboga duša bi spasena.

Nato seljak htjede podijeliti zlato, ali mu vojnik reče:— Daj siromasima, što pripada meni; a ja ću k tebi u tvoju

kolibicu, i nas ćemo dvojica od preostaloga zajedno živjeti u miru i slozi, dokle je volja božja.

56

LISICA I MAČKA

Jednom mačka sretne u šumi gospođu liju; kako mišljaše, da je ona pametna i iskusna te da mnogo znači u svijetu, pozdravi je prijazno i rekne:

— Dobar dan, draga lijo! Kako ste, kako živite? Kako se promećete u ova teška vremena?

Lisica, ohola i naduvena, promotri mačku od glave do pete ne znajući, bi li joj odgovorila. Napokon će:

— 0, ti jadna čistibrado, ti šarena ludo, ti puka sirotinjo i mišja pokoro; ti li se usuđuješ pitati kako mi je? Šta si naučila? Koliko vještina znaš?

— Znam samo jednu jedinu — odvrati mačka čedno.— Kakva je to vještina? — zapita lisica.— Kad me progone psi, mogu skočiti na drvo i spasiti se.— Zar je to sve? — prezirno će lisica. — A ja znam stotinu

vještina; osim toga, imam još i punu vreću lukavština. Žao mi te; hajde sa mnom, da ti pokažem, kako se može uteći od pasa.

Uto naiđe lovac sa četiri psa. Mačka brže-bolje skoči na drvo i sjedne sasvim ispod vrška pa se tako sakrije u granju i lišću.

— Otvorite vreću, prijo lijo, otvorite vreću! — dovikne joj mačka; no psi liju već ščepali i čvrsto držali.

— O, prijo lijo — rugala se mačka — prisjelo vam uza sve vaše vještine. Da ste se mogli popeti ovamo gore kao ja, ne bi vas stigla ta zla kob.

MAJSTOR SILKO

Majstor Šilko bio malen, mršav, ali živahan čovjek, i ni časka nije mirovao. Lice mu kozičavo i blijedo, a iz njega stršio prčast nos; kosa mu sijeda i čupava, oči male i neprestano sijevale lijevo

57

i desno. Sve vidio, sve grdio, sve znao bolje i u svemu imao pravo. Kad je išao cestom, živo bi veslao objema rukama, te je jednom nekoj djevojci, što je nosila vodu, izbio vjedro iz ruku i sam sebe polio.

— Koza! — dobaci joj tresući se. — Zar nisi vidjela da dola­zim straga?

Po zanimanju majstor Šilko bio postolar; kad je radio, trgnuo bi dretvom tako snažno, te bi gurnuo šakom svakoga, tko nije stajao podalje. Nijedan djetić nije kod njega ostao dulje od mjesec dana, jer on je uvijek imao što da prigovori i kod najbolje rade. Sad bodovi nisu jednaki, sad jedna cipela dulja, jedna peta viša od druge, sad opet koža nije dovoljno čekićem umekšana.

— Čekaj! — rekao bi šegrtu. — Pokazat ću ti, kako treba kožu umekšati. — Uzeo bi remen i- maznuo ga nekoliko puta po leđima.

Svi mu bili lijenčine. Ali ni on sam nije mnogo vrijedio, jer ni četvrt sata nije mogao mimo sjediti. Kad bi mu žena rano ujutro ustala i naložila vatru, skočio bi iz postelje, otrčao bosonog u kuhinju i viknuo:

— Zar ćete mi kuću zapaliti? Ta to je vatra, da bi čovjek mogao na njoj vola ispeći. Zar drva ne zapadaju novaca?

Kad bi služavke stajale kraj čabra za rublje i smijući se štogod novo pripovijedale, izgrdio bi ih:

— Evo, stoje kao guske i blebeću, a zaboravljaju svoj posao. Čemu novi sapun? Rasipnost, da ne može biti veća, a povrh toga još i sramotna lijenost; čuvaju ruke, neće da čestito istrljaju platno. Zatim bi otrčao i puno vjedro luga prolio, da bi čitavu kuhinju poplavio.

Kad se gdjegod gradila nova kuća, stajao bi kod prozora i promatrao.

— Opet upotrebljavaju crveni pješčanik — promrmljao bi, — koji se nikada ne isuši; u toj kući neće nitko zdrav ostati. Kako li ti zidari loše slažu kamenje! Ni žbuka im ne vrijedi; treba je

5i

miješati sa šljunkom, a ne s pijeskom. Još ću doživjeti, da će se kuća srušiti ljudima na glavu.

Sjeo i načinio nekoliko bodova, zatim opet skočio, otkopčao kožnu pregaču i viknuo:

— Moram onamo, samo da ljude upozorim.Uto naišao na tesare.— Šta je to? Vi ne tešete prema koncu; mislite K, da će vam

grede uspravno stajati? Sve će se to jednom raspasti! — vikne, istrgne tesaru bradvu iz ruke, da mu pokaže, kako treba tesati, kadli se u taj čas proveze seljak na kolima, što bijahu natovarena ilovačom; postolar baci bradvu, priđe k seljaku i poviče:

— Jesi li ti pri pameti! Tko će upregnuti mlade konje u teška kola? Lipsat će ti jadne životinje.

Seljak mu ne odgovori ni riječi, a Šilko ljutito otrči u svoju radionicu. Kad htjede sjesti da radi, šegrt mu pruži cipelu.

— Šta je to opet? — okosi se na nj. — Nisam li ti rekao, da ne izrezuješ cipele tako duboko? Tko će kupiti takvu cipelu, koja se sastoji samo od đona. Hoću da se moji nalozi tačno vrše.

— Majstore — odvrati djetić — imate pravo, da cipela ne vrijedi; ali to je ona ista cipela, koju ste sami skrojili i uzeli da pravite. Kad ste maloprije skočili, bacili ste je sa stola, a ja sam je samo digao. Vas ni anđeo s neba ne bi mogao zadovoljiti.

Majstoru se Šilku snilo jedne noći, da je umro i da se nalazi na putu u nebo. Kad je stigao onamo, pokuca žestoko na vrata i reče:

— Čudim se, što nemaju koluta na vratima, čovjek bi svoje članke od prstiju izranio kucajući.

Apostol Petar otvori da vidi, tko to tako silovito želi da uđe.— O, to si ti, majstore Šilko! — Petar će došljaku. — Pustit

ću te unutra, samo te moram upozoriti, da se okaniš svojih običaja i da ništa ne kudiš, što vidiš u nebu; moglo bi ti prisjesti.

59

— Nije trebalo da me opominješ — odvrati Šilko. — Znam ja, što se pristoji; ovdje je, hvala bogu, sve savršeno, i ne treba ništa kuditi kao na zemlji.

Šilko uđe i odmah se ushoda po prostranome nebu. Ogledao se desno pa lijevo tresući tu i tamo glavom, ili bi štogod za sebe gunđao. Uto opazi dva anđela gdje nose brvno. Bijaše to brvno, što ga netko imao u oku, dok je u očima drugih tražio trun. No brvna nisu nosili po duljini već poprijeko.

»Je li tko još vidio takvo bezumlje?« pomisli majstor Šilko, ali se odmah smiri i ne reče ni riječi. »Napokon je sasvim svejedno«, nastavi razmišljajući, »kako tko nosi brvno, uzduž ili poprijeko; glavno je, da se može, i doista nigdje ne zapinju.«

Naskoro opazi i opet dva anđela gdje zahvaćaju vodu iz stu­denca i lijevaju u bure; ali ujedno spazi, da je bure isprovrćeno i da voda na sve strane curi. To su anđeli natapali zemlju kišom.

— Dobijesa! — vikne, ali se srećom sjeti i pomisli: »Moguće je, napokon, ovakvom se besposlicom baviti, osobito ovdje u nebu, gdje se drugo i ne radi nego planduje, kako sam već vidio.«

Idući tako dalje naiđe na kola, koja su zastala u dubokoj jami.— Nije ni čudo — majstor će čovjeku, što je stajao kraj kola.

— Zašto tovariti tako nerazumno? Šta voziš?— Pobožne želje — odgovori čovjek. — Nisam mnogao s njima

izići na pravi put, ali sam kola još nekako sretno dovle dogurao; nadam se, da me neće ovdje ostaviti na cjedilu.

Uto dođe anđeo i upregne dva konja.»Vrlo dobro«, pomisli majstor Šilko. »Samo dva konja ne mogu

izvući kola; treba da su najmanje četiri.«I doista dođe drugi anđeo sa još dva konja i upregne ih

straga, a ne sprijeda. To majstor Šilko nikako nije mogao podnijeti.— Šmokljane! — vikne majstor. — Šta to radiš? Zar su se

ikada tako mogla izvući kola, otkada svijet postoji? I onda oni misle u svojoj uobraženosti i obijesti, da sve bolje znaju ...

60

Htio je još govoriti, ali ga već netko od nebeskih stanovnika šeepa za šiju i s neodoljivom snagom izgurne napolje. Pod visokim vratima okrenu se majstor još jedanput i opazi, kako su četiri krilata konja digla kola uvis ...

U taj se čas majstor Šilko probudi.»Svakako je u nebu drukčije nego kod nas na zemlji«, pomisli

majstor, »pa treba štošta ispričati; ali tko bi mogao mirno gle­dati, kad netko u isto vrijeme upregne konje straga i sprijeda? Oni, dakako, imaju krila, a tko će to znati? Uostalom, strahovita je glupost, što se konjima, koji imaju četiri noge za trčanje, pri- kapčaju još i dva krila. No vrijeme je da ustanem, jer inače mi izvmuše čitavu kuću. Svakako je sreća, što nisam zaista umro.«

SEDMORICA ŠVABA

Sastalo se jednoć sedam Švaba*, jedan bješe gospodin seoski knez, drugi Jakša, treći Maso, četvrti Đuro, peti Miso, šesti Ivo, sedmi Vitko.

Sva sedmorica odlučiše, da zajedno odu u svijet, u pustolovine, i da izvedu velika djela. Kako bi se dobro naoružali i tako osigu­rali, načiniše ražanj, doduše jedan jedini, no čvrst i dug; i njih sedmorica ponesu taj ražanj tako, da je sprijeda išao najhrabriji i najmuževniji, a to bješe gospodin seoski knez; zatim su slijedili redom ostali, od kojih Vitko bješe posljednji.

Kad su tako jednoga srpanjskog dana dugo pješačili, a još im bilo dobrano popoići do sela, gdje je trebalo da prenoće, livadom

* Švabe nastavaju u jugozapadnoj Bavarskoj (glavni grad Augsburg); njima se Nijemci rado rugaju, kao mi zagorskim Krapinčanima ili požeškim Sijačima (Korajac). Imena su im ovdje prevedena, jer tamo se oni zovu: Schulz (ili Schulze: tj. seoski knez), Jackli, Marli, Jergli, Michal, Hans i Veitli. Ova su imena dijalektni deminutivi na -li (-lein), na pr. Jackli: Jacklein, prema Jakob, hrv. Jakša. — Prev.

61

kraj njih iza grma proletje velik zujak* ili stršen, i neprijateljski zazuja. Od toga se gospodin seoski knez uplaši, te mu malne ispade ražanj, a po svemu ga tijelu probi znoj.

— Slušajte, slušajte! — viknu svojim drugovima. — Bože, pa to je bubanj!

Jakša, koji je iza njega držao ražanj, a nekakav miris ušao mu u nos, reče:

Svakako se nešto miče, bez sumnje, jer osjećam puščani prah.Čuje to gospodin seoski knez, i nagne bježati; skoči preko

plota, pa kako stade na zupce od grabalja, što su ostale pošto se pokupilo sijeno, držak od njih nemilo ga udari po obrazu.

* Zujak, veliki kukac (tvrđokrilac). — Prev.

62

— Jao, jao! — viknu knez. — Zarobi me, predajem se, pre­dajem!

I ostala šestorica potrči jedan preko drugoga i nadadnu se u viku:

— Kad se ti predaješ, predat ću se i ja; kad se ti predaješ, predat ću se i ja.

Kako ondje ne bijaše nikakva neprijatelja, da ih sveže i odvede, uvidješe, da su se prevarili; a da to ne bi doznali ljudi, koji bi im se rugali, zakleše se, da će o tome šutjeti, sve dok jedan od njih iznenada ne otvori gubicu. I tako odu dalje.

Druga se opasnost, koju međutim doživješe, ne može usporediti s prvom. Nakon nekoliko dana vodio ih put preko ugara*, gdje na suncu ležaše zec i spavaše naćulenih ušiju i velikih i izbačenih staklenih očiju.

Opazivši strašnu divlju životinju svi se preplaše, stadoše se savjetovati, što bi počeli a da nije opasno; jer ako bi htjeli pobjeći, neman bi mogla potrčati za njima i redom ih žive progutati.

— Treba da izdržimo veliku i opasnu bitku; hrabrima sreća pomaže! — To rekavši, sva sedmorica prihvatiše ražanj, gospodin seoski knez sprijeda, a Vitko straga. Gospodin knez htjede još sa­čuvati ražanj, no Vitko stajaše straga i ohrabrivši se viknu:

»Švabe hoće da se lomi,Jer inače svi ste hromi!«

Nato ga Ivo bočnu:»U borbi sa zmajem tako Posljednjemu brbljat lako!«

A Mišo će:»Pogriješimo V i za vlas,Odnijet će đavo nas!«

* Ugar, preorana njiva. — Prev.

63

K tome nadoda Đuro:»Ne bude li s vražjom majkom,Bit će posla bar s babajkom!«

Tad se Mašo u dobar čas sjeti i reče Vitku:»Treba Vitko naprijed poći!Ja ću stajat, za njim doći!«

No Vitko ne posluša, pa će Jakša svoju:»Knez je uvijek ispred nas,Jer uživa častan glas.«

Uto se gospodin seoski knez ojunači, pa će svečano:»Hajte u boj, hrabri vi ste!Ta, kukavci valjda niste!«

Nato svi jurnuše na zmaja. Gospodin se knez prekrsti i prepo­ruči bogu. Kako sve to nije pomoglo, a on se sve više približavao neprijatelju, napokon vikne sav dršćući od straha:

— Hu! huhahu! hu! huhu!Zec se od toga probudi pa bježi. Kad gospodin seoski knez

vidje gdje zec trči poljem, povika sav radostan:

»Gledaj, Vitko, obrat taj:V zeca se stvori zmaj.«

Ta družina hrabro i dalje iđaše za pustolovinama i tumarajući stiže do Mozele, tihe i duboke rijeke, pokrivene žabokrečinom; pre­ko rijeke ne vodi mnogo mostova, te se na više mjesta mora preko nje ploviti lađom. Budući da naša sedmorica Švaba to nisu znali, stanu dozivati nekog čovjeka, koji je na drugoj strani obavljao svoj

64

posao, da im kaže, kako bi prešli. No čovjek daleko, pa ne razumije­vajući im jezika, ne razabra, šta žele, te ih zapita trierskim na­rječjem*.

— Wat? wat? (Što? što?)Gospodin seoski knez mišljaše, da onaj čovjek kaže »wate,

wate« (»gazi, gazi«), pa kako bješe prvi, doista zagazi u Mozelu. No zapade u mulj i duboke brze valove, a vjetar mu odnese šešir na drugu obalu. Uto i žaba zakreketa »w a t, w a t, w a t« (gazi, gazi, gazi). v

Čuvši to, ostala šestorica viknuše:— Eno nas zove naš drug; kad može on pregaziti rijeku, zašto

ne bismo i mi?Rekavši to, svi zajedno poskakaše u vodu te se udušiše. Tako

je žaba upropastila svu šestoricu, i nitko se od te švapske družine ne vrati kući.

VUK I LISICA

Najmio vuk lisicu za najmenicu; što god vuk htio, morala lisica učiniti, jer je bila slabija, pa se htjela osloboditi toga gospodara.

Jednog dana njih dvoje išlo kroza šumu.— Lijo, pribavi mi štogod da pojedem, ili ću izjesti tebe! —

ljutito će vuk.— Znam za seljački majur, gdje ima dvoje janjadi; ako želiš,

jedno ćemo lovnuti — predloži lisica.

* Triersko narječje, kako se govori oko Triera na Mozeli: »wat« mjesto »was« (što), dok »vvaten« (lat. v a dere) znači: gazit i vodu, pa kad čovjek od Triera pita »wat« (tj. was) , ili kad žaba zakrekeće sličnim glasom »wat«, onda Švaba misli na »wat« (ili »wate«, imperativ): gazi ! — Prev.

5 Grim: Priče 65

— Vuku bijaše pravo, i oni pođu tamo; lisica ukrade janje, donese ga vuku i otiđe. Kad je vuk janje izjeo, još nije bio zado­voljan, već htjede i drugo, i pođe po njega. No kako je bio nespre­tan, opazila to majka maloga janjeta i nadala se u strahovito blejanje. Dotrčali seljaci, našli vuka i izmlatili ga tako žestoko, da je došao k lisici hramljući i zavijajući.

— Lijepo si me nasamarila — prekori je vuk. — Htio sam uzeti drugo janje, ali me seljaci zatekli i na mrtvo isprebijali.

— Zašto si takva izjelica! — prigovori mu lisica.Drugi dan pođu opet u polje, i vuk će lisici:— Lijo, pribavi mi štogod da pojedem, ili ću izjesti tebe.— Znam za seljačku kuću — odgovori lisica. — Tamo će ve­

čeras žena peći uštipke; hajdemo po njih.Dođu oni tamo, i lisica se stane šuljati oko kuće zavirujući i

njuškajući, dokle god nije pronašla, gdje se nalazi zdjela; izvadi šest uštipaka i odnese ih vuku.

— Evo ti, pa jedi — reče lisica i ode.Vuk utren oka proguta uštipke i pomisli: »Mirišu na više«, te

pođe onamo, ali mu se zdjela, dok ju skidaše, razbi na komadiće.Upozorena bukom, iziđe žena, pa kad opazi vuka, zovne ljude,

koji dotrče i izmlate vuka na mrtvo ime. Hramljući na dvije noge i jaučući dovuče se vuk lisici u šumu.

— Baš si me gadno nasamarila! — poviče vuk. — Seljaci me zatekli i strahovito izdevetali.

— Zašto si takva izjelica! — zajedljivo će lisica.Kad su treći dan zajedno izišli, vuk, koji se mučio i šepesao,

opet će lisici:— Lijo, pribavi mi štogod da jedem, ili ću izjesti tebe!— Znam za čovjeka, koji je klao; posoljeno mu meso leži u

badnju u podrumu; hajdemo tamo.— I ja ću odmah s tobom, da mi pomogneš, ako ne bih mogao

uteći.

66

— Što se tiče mene, možeš — pristane lisica i pokaže mu stranputice i staze, te napokon stignu do podruma.

Tu bijaše mesa napretek, pa se ona odmah dade na posao i pomisli: »Ima vremena, dobro ću se najesti.«

No i lisici dobro prijalo; ipak se na sve strane ogedala; često bi otrčala do rupe, kroz koju su ušli,- i kušala, da li je još dosta tanka, da se može provući.

— Draga lijo — zabrinuto će vuk — zašto trčiš tamo-amo i skačeš van pa unutra?

— Moram vidjeti, da ne bi tko došao — odvrati lukavica. — Samo nemoj previše jesti.

— Neću prije otići, dok badanj ne bude prazan — vuk će svoju.Oni tako, kad eto ti seljaka u podrum; čuo lisicu gdje skače,

pa požurio. Kad lisica spazi, jednim skokom prođe kroz rupu; i vuk htjede za njom, no on se tako napunio, te se zbog debljine ne mo­gaše provući, već zape. Nato seljak pritrči s toljagom i ubije ga. Lisica šmugne u šumu, sretna, što se oslobodila stare izjelice.

DJED I UNUCE

Živio na svijetu slabunjav starac. Oči mu se pomutile od sta­rosti, koljena mu drhtala, nevoljnik slabo čuo. Sjedeći za stolom jedva je mogao držati žlicu u ruci, pronosio je mimo usta i proli­jevao juhu po stolnjaku. Sin njegov i nevjesta gledali na nj gnu­šajući se i napokon ga premjestili u zapećak te mu donosili oskudnu hranu u staroj zemljanoj zdjeli.

Starcu se često zalile oči suzama pogledajući žalosno k onoj stani, gdje je bio prostrt stol. Jedanput mu ispadne zdjela, koju su ruke njegove nemoćno držale, te se razbije. Mlada nevjesta stane koriti nesretnoga starca. Odgovoriti nije smio, nego uzdahnuvši

5* 67

ponikne glavom. Kupe mu drvenu zdjelu, iz koje je od toga vremena jeo.

Nekoliko dana zatim opazi sin njegov i nevjesta kako im dje­tešce, kojemu su bile četiri godine, sjedeći na zemlji, slaže daščice.

— Šta to radiš? — upita ga otac.— Pravim koritašce — odgovori dijete — iz kojega će tata i

mama jesti kad ostare, a ja budem velik.Muž se i žena šutke pogledaju, pa zaplaču. Od tog doba sjedali

su opet starca za svoj sto i nikad više nisu s njime loše postupali.

VRIJEME ŽIVOTA

Kad je bog stvorio svijet i svakom stvoru htio odrediti vrijeme života, dođe magarac i zapita:

— Gospode, dokle ću ja živjeti?— Trideset godina — reče bog. — Je li ti pravo?— Ah, gospode — uzdahne magarac — to je mnogo vremena.

Pomisli samo na moj mukotrpni život; od jutra do mraka nositi teške tovare, vrće žita tegliti u mlin, da drugi kruha imaju, dok me pritom batinama i udarcima nogom okrepljuju i očiljuju. Skini mi jedan dio dugih godina.

Bog se sažali na magarca i dade mu osamnaest godina.Magarac ode zadovoljan, a uto dođe pas.— Dokle bi ti htio živjeti? — zapita ga bog. — Magarcu je tri­

deset godina previše; no ti bi mogao time biti zadovoljan.— Gospode— ponizno će pas — je li to tvoja želja? Pomisli,

koliko moram trčati: noge mi toga ne mogu izdržati; pa kad one- moćam za lajanje i izgubim zube, te ne mognem više ujedati, šta mi ostane drugo, već da iz jednoga zakutka trčim u drugi i da režim?

68

Bog usliša opravdanu molbu i dade mu dvanaest godina.Nato dođe majmun.— Ti bi sigurno htio živjeti trideset godina, zar ne? — zapita

bog. — Ne treba da radiš kao magarac i pas, a osim toga vazda si dobre volje.

— Ah, gospode — majmun će uvjerljivo — to se samo tako čini; no sasvim je drukčije: kad pada prosena kaša, nemam žlice; vječno moram praviti šale, kreveljiti se, da se ljudi mogu smijati; a kad mi dadu jabuku i ja zagrizem, kisela je. Kako li se često iza veselja krije žalost! Trideset godina neću izdržati.

Bog mu se smilova i dade mu deset godina.Napokon dođe čovjek veseo, zdrav i čio, i zamoli boga, da mu

odredi vrijeme.— Trideset ćeš godina živjeti — odlučno će bog. — Je li ti

dosta?— Tako malo! — uzdahne čovjek. — Kad sagradim kuću i na

mom vlastitom ognjištu zaplamsa vatra; kad usadim drveće i ono stane cvasti i plodove nositi, a ja se počnem veseliti životu, zar da onda umrem! O, gospode, produlji moje vrijeme!

— Dodat ću ti osamnaest magarećih godina — odlučno će bog.— Nije mi dosta — prigovori čovjek.— Evo ti još dvanaest pasjih — požuri se bog.— I to mi je premalo.— Dobro — nestrpljivo će bog. — Dat ću ti još deset majmu-

novih i ništa više.Čovjek otiđe nezadovoljan.Prema tome, čovjek živi sedamdeset godina. Prvih trideset, to

su njegove čovječje godine; one brzo prođu; tada je on zdrav i vedar, radi s veseljem i raduje se životu. Zatim dolazi osamnaest maga­rećih godina; tada mu natovare jedan teret za drugim, mora nositi

69

žito, kojim se drugi hrane; batine i udarci njemu su plaća za to, što vjerno služi. Onda dođe dvanaest pasjih godina; tada se gura po zakucima, reži i nema više zuba. A kad i to vrijeme prođe, onda završi s majmunovim godinama; tada je čovjek slabouman i smi­ješan, bude djetinjast i služi djeci kao ruglo.

TRI BRATA

Bio jednom otac, pa imao tri sina i nikakva imutka, osim kuće, u kojoj je s njima stanovao. Svaki sin hotijaše poslije smrti očeve imati kuću. Ocu sva tri sina bila jednako draga, pa nije znao, kako da nijednome ne učini krivo; prodati kuće nije htio, jer je bijaše naslijedio od svojih pređa; inače bi novac lako razdijelio među sinove. Napokon se sjeti, kako će, te će sinovima:

— Idite u svijet i okušajte sreću; naučite kakav obrt, pa kad se vratite, dobit će kuću onaj, koji izvede najbolju majstoriju.

Sinovi pristanu; najstariji htjede postati kovač, drugi brijač, a treći učitelj mačevanja. Zatim utanačiše vrijeme, kad će se opet sastati kod kuće, i pođoše.

Uspjeli, te je svaki od njih našao vješta učitelja, u kojega mo­gaše nešto valjano naučiti. Kovač potkivaše kraljevske konje i mi­šljaše: »Ne možeš izgubiti; dobit ćeš kuću.« Brijač brijao samo ot­mjenu gospodu; mislio, da je kuća već njegova. Učitelj mačevanja dobio već gdjekoji udarac, no stisnuo bi zube i trpio misleći: »Ako se bojiš udarca, ne dobi kuće.«

Prošlo utanačeno vrijeme, i oni se opet sastali kod oca. Ali kako naći najbolju zgodu, da pokažu svoje umijeće? Sjedili zajedno i vijećali o tome, te najednom opazili zeca gdje trči preko polja.

— Ej, onaj mi dolazi kao naručen! — javi se brijač, pa uzme zdjelicu i sapun te stane praviti pjenu, sve dok se zec nije približio,

70

a kad zec onuda, on ga u najbržem trku nasapuna i obrije podre- zavši mu brkove; pritom ga nije ni porezao ni bilo kako povrijedio.

— To mi se sviđa —veselo će otac. — Ako drugi valjano ne prionu, kuća je tvoja.

Ne potraja dugo, kadli opaze gospodina gdje juri na kolima.— Sad ćeš vidjeti, oče, šta mogu — isprsi se kovač, pa potrči

za kolima, otkine konju u punom trku sve četiri potkove i potkuje mu četiri nove.

71

— Baš si majstor — pohvali ga otac. — Razumiješ se u svoj posao, kao i tvoj brat; ne znam, kome da ostavim kuću.

— Dopusti, oče, da i ja pokažem svoje umijeće — zamoli treći. Kako je uto okrenula kiša, trgne on mač i stane njime iznad glave vitlati, te ni kap ne pade na nj.‘ Kiša padala sve jače, i napokon tako silno, kao da se nebo provalilo, a on vitlaj mačem sve brže i brže, i osta suh kao da sjedi pod krovom. Vidi to otac, nemalo se začudi i usklikne:

— Ti si izveo najbolje majstorsko djelo; kuća je tvoja.Druga se dvojica time zadovoljila. Među sobom se braća vo­

ljela, pa sva trojica ostala u kući i bavili se svaki svojim obrtom; sposobni i spretni, zarađivahu mnogo novaca. Zajedno su živjeli zadovoljno do svoje starosti, pad kad je jedan od njih obolio i umro, ražalostiše se druga dvojica tako, te i oni obolješe i umriješe. Sva trojica bili vješti majstori i među sobom složni, pa ih zajedno u jedan grob spustili.

PRIČA 0 ZEMLJI LIJENČINA

U doba lijenčina i besposličara pođoh jednom u svijet i vidjeh gdje o kratkoj svilenoj niti visi Rim i Lateran*; zatim vidjeh, kako je čovjek bez nogu prestigao brza konja, a strahovito oštar mač presjekao most.

Vidjeh mlada magarca srebrna nosa gdje trči za dvojicom brzih zečeva, zatim široku lipu, na kojoj rastu vruće pogače; napo­kon staru mršavu kozu gdje nosi stotinu tovara masti i šezdeset tovara soli.

Nisu li to nenadmašive laži?

* Lateran, palača s umjetničkim starinama u Rimu, iz 16. stolj. — Prev. .

72

Vidjeh plug gdje ore bez konja i volova, i dijete od jednu go­dinu, što baci četiri mlinska kamena od Regensburga do Triera, i ođ Triera do Strassburga, dok jastrijeb plivaše preko Rajne.

Cuo sam kako se svađaju ribe, te odjekuje sve do neba, a slatki med teče poput vode iz duboke doline na visoko brdo. Čudnih li događaja!

Dvije vrane kosile livadu; vidjeh i dva komarca gdje grade most, dva goluba gdje deru vuka, dok dvije žabe zajedno mlate žito.

Vidjeh dva miša kako zaređuju biskupe, te dvije mačke, što su medvjedu jezik iščeprljale. Nato došao puž trkom i ubio dva bije­sna lava.

Vidjeh brijača kako nekoj ženi striže bradu, i dvoje dojenčadi kako ušutkaše majku.

Nadalje vidjeh dva hrta, što izvukoše iz vode mlin, dok str­vina pritom stajaše i govoraše, da je tako pravo.

U dvorištu stajala četiri konja i svim silama mlatila žito; dvije koze ložile peć, a crvena krava pekla kruh; kokoš kukurijeknula:

— ICukuriku, priča je svršena, kukuriku!

VILENJAK-TVRDOGLAVAC

Živio nekoć siromašan mlinar i imao lijepu kćer. Slučilo se jednoga dana te on razgovarao s kraljem i hvastao se: — Imam kćer, koja od slame može presti zlato.

— To je vještina — priznade kralj — koja mi se sviđa, pa ako je tvoja kći, kako ti kažeš, tako vješta, dovedi je k meni u dvor, da prokušamo, šta umije.

Kad je djevojka došla u dvor, odvede je kralj u izbu punu slame, dade joj kolovrat i motovilo i zapovjedi:

73

— Evo posla. Ako noćas iz te slame ne ispredeš zlato, morat ćeš umrijeti. — Zatim zaključa izbu, i djevojka ostane u njoj sama.

I tako jadna mlinareva kći sjedaše i ni za živu glavu ne zna- đaše, što da radi. Kako se od slame može ispresti zlato? I strah je bijaše toliko, da poče plakati. Uto se otvore vrata i u izbu upane nekakav čovuljak i pozdravi:

— Dobar večer, djevice mlinarice. Zašto plačeš?— Ah — odgovori djevojka — treba da od slame ispredem

zlato, a ja to ne umijem.— Šta ćeš mi dati, ako ti ja ispredem?— Svoju ogrlicu — odgovori djevojka.Čovuljak uzme ogrlicu, sjedne pred kolovrat i — fr, fr, fr, triput

povuci i kalem bijaše pun. Zatim natakne drugi i — fr, fr, fr, triput povuci, i drugi se napuni, i tako sve do jutra, sva slama bi ispre- dena, svi kalemi zlata puni.

O ishodu sunca dođe kralj, pa kad opazi zlato, začudi se i obra­duje, i srce mu stane još više hlepiti za zlatom. Stoga naloži, da mlinarevu kćer odvedu u drugu izbu punu slame, još veću od prve, pa da i od te slame isprede preko noći zlato, ako joj je život drag.

Djevojka, nemoćna, stane plakati, kadli se opet otvoriše vrata i uđe čovječuljak.

— Šta ćeš mi dati — zapita on djevojku — ako ti od te slame ispredem zlato?

— Svoj prsten — odvrati djevojka.Čovuljak uzme prsten, stane presti i do jutra isprede čitavu

slamu u sjajno zlato.Kad kralj vidje zlato, silno se obradova, ali mu još ne bi dosta,

te mlinareva kćer morade u još veću izbu punu slame, a usto joj zapovjedi:

— Ovo moraš još noćas ispresti; ako ti uspije, bit ćeš moja žena. — A u sebi pomisli: »Makar je i mlinareva kćer, bogatije žene ne bih mogao naći u svemu svijetu.«

74

Kad je djevojka bila sama, dođe čovuljak po treći put i zapita:— Šta ćeš mi dati, ako ti i ovaj put ispredem slamu?— Nemam više ništa da ti dam — odgovori djevojka.— Obećaj mi prvo dijete, kad postaneš kraljica.»Tko zna, kako će sve to još biti«, pomisli mlinareva kći, a u

nevolji i nije znala, šta će i kako će; obeća, što je čovuljak tražio, i on joj još jedanput od slame isprede zlato.

Kad ujutro kralj dođe i nađe sve onako, kako je želio, priredi svadbu, i lijepa mlinareva kći postane kraljica.

Nakon godinu dana rodi kraljica lijepo dijete; čovuljka se više nije ni sjećala; no najednom evo ti njega u njezine odaje pa će:

— Daj mi, što si obrekla!Kraljica se uplaši i ponudi čovuljku sve blago kraljevstva, ako

joj ostavi dijete; ali čovuljak ne pristane:— Ne, nešto živo milije mi je od svega blaga na svijetu.Nato stane kraljica tako kukati i plakati, te joj se čovuljak

smiluje:— Dajem ti tri dana vremena; ako dotle saznaš moje ime,

onda eto ti dijete.Kraljica svunoć razmišljala o imenima, što ih je igda čula;

poslala glasnika po čitavoj zemlji, da raspituje, kakvih još ima imena. Kad drugi put dođe čovuljak, počne kraljica nabrajati ime­na: Gaspar, Melhior, Baltazar i doda još sva imena, koja je znala po redu, ali pri svakom njezinu spominjanju imena čovuljak prigovori:

— Tako se ne zovem.Zatim kraljica zapovjedi, da se u susjedstvu propitaju, kako se

tamo ljudi nazivaju, i sutradan čovuljku rekne najneobičnija i naj­rjeđa imena:

— Možda se ti zoveš: Teleća žljezdica, Ovnova goljenica, Riblja koštica?

No čovuljak sveudilj odgovaraše:— Tako se ne zovem.

75

Kad se treći dan glasnik vrati, pripovjedi kraljici:— Nisam mogao naći nijedno novo ime, no kad sam išao šum­

skim proplankom na podnožju visokoga brda, gdje lisica i zec sebi vele »laku noć«, opazio sam malu kućicu i pred njom vatru, a oko vatre skače neobično smiješan čovuljak, i to na jednoj nozi, i viče:

Danas pečeni, sutra vazdan varim Prekosutra ja za drugo marim:Dovesti ću kraljičino dijete,Nitko neće moći da me smete.Vilenjak sam tvrdoglavac zvani,To mi ime ne zna nitko strani!

Lako vam je zamisliti, kako kraljica bijaše sretna, kad saznade ime. Naskoro stigne čovuljak i zapita:

— No, gospođo kraljice, kako se zovem?— Zoveš li se Konrad? — zapita ona prvo.— Ne!— Zoveš li se Hernik?— Ne!— Možda se zoveš Vilenjak-tvrdoglavac?— Sam ti je đavo kazao, sam đavo! — vikne čovuljak i od bi­

jesa udari desnom nogom o zemlju, te u nju propade do trupa, zatim u svom jadu ščepa lijevu nogu i raskine sam sebe posred srijede.

MEDO DANGUBA

Bio jednom mlad momak; uzeli ga u vojsku, a on se hrabro borio, uvijek među prvima, kad god bi daždio plavi grah*. Sve dobro, dok trajaše rat, no kad bi sklopljen mir, otpustiše ga. Ka­petan mu reče, da može ići, kuda mu drago. Roditelji mu bijahu

* To jest zrna iz pušaka. — P r e v.

76

već mrtvi, te ne imađaše ni kuće ni kućišta; pođe svojoj braći, pa ih zamoli, da ga uzdržavaju, dok opet počne rat. No braća bila tvrda srca pa mu rekli:

— Šta ćemo s tobom? Ne možemo te upotrebiti; gledaj kako da se prometneš.

Vojnik nemaše ništa drugo osim puške; uzme je na rame i pođe u svijet. Idući tako dođe do velike pustare, na kojoj ništa ne bijaše osim nešto drveća uokrug; sjedne pod to drveće, sav žalostan, i razmišljaj o svojoj sudbini: »Nemam novaca, niti sam što naučio osim ratovati, a sad sklopili mir, pa im nisam više potreban; već vidim, da ću skapati od gladi.«

Uto oču šum i kako se okrenu, opazi pred sobom nepoznata čovjeka u zelenu kaputu, otmjena i naočita, samo što imaše ružnu konjsku nogu.

— Znam ja, što ti je potrebno — progovori čovjek. — Možeš dobiti i novaca i imanja, koliko god si kadar potrošiti; no hoću prvo da znam, bojiš li se možda, da ja svoj novac ne bih uzalud bacio.

— Vojnik i strah, kako se to slaže? — odgovori ratnik. — Mo­žeš me prokušati.

— Dobro — pristane čovjek. — Pogledaj iza sebe.Vojnik se okrene i vidi kako velik medvjed mumljajući kasa

prema njemu.— Oho, poškakljat ću ja tebe po nosu, pa će te proći volja da

mumljaš! — vikne vojnik, naperi pušku, a medvjed, pogođen u njušku, sruši se i ni makac.

— Vidim, da si hrabar — reče stranac; — no ima tu još jedan uvjet, koji valja da ispuniš.

— Samo ako ne nastrada moje blaženstvo — prihvati vojnik, koji je već opazio, s kime ima posla — inače se ni u što ne upuštam.

— To ćeš i sam vidjeti — nastavi čovjek u zelenom kaputu. — Ne smiješ se sedam godina prati, bradu i kosu češljati, nokte rezati, niti očenaš moliti. Dat ću ti kaput i kabanicu, koje ćeš za to vrijeme

77

nositi. Ako u tih sedam godina umreš, pripast ćeš meni; ostaneš Ii pak na životu, slobodan si i bogat svega svog života.

Vojnik pomisli na veliku bijedu, u kojoj se nalazaše, pa kako je često išao u smrt, htjede i sad pokušati te pristade. Đavo svuče svoj zeleni kaput, dade ga vojniku i reče:

— Kad je na tebi kaput, segni rukom u džep, imat ćeš punu šaku novaca. — Zatim odere s medvjeda kožu i nastavi:

— To neka ti je kabanica i postelja; na njoj moraš spavati, ne smiješ ni u kakvu drugu postelju. I zbog te nošnje treba da se zoveš Medo Danguba. — I đavla nestane.

Vojnik obuče kaput, odmah turi ruku u džep i ustanovi, da je tačno, što đavo reče. Zatim baci medvjeđu kožu preko ramena, pođe u svijet dobre volje i ništa ne propusti, što bi njemu prijalo, a novcu udilo. Prva je godina još nekako prošla, no drugu je godinu već bio neko čudovište. Kosa mu pokrivala gotovo čitavo lice, brada mu podsjećala na komad klobučine, na prstima imao čaporke, a lice mu tako prljavo, da bi na njemu izrastao dragušac, kad bi ga posijao. Sve bježalo od njega, gdje god bi se pojavio. Svuda davao sirotinji novaca, da se za nj moli, da ne umre u onih sedam godina, i sve dobro plaćao, pa dobivao i konak.

Kad je četvrte godine došao u neku gostionicu, ne htio ga gostioničar primiti; ni u staji mu nije dao mjesta, jer se bojao, da t mu se konji ne poplaše. No Medo Danguba segnuo u džep te izvadio punu šaku dukata, pa se gostioničar smekšao i dopustio mu, da smije noćiti u dvorišnoj kućici; ali mu morade obećati, da se neće nikome pokazati, kako mu kuća ne bi bila na zlu glasu.

Uvečer Medo Danguba sjedio sam te od srca želio, da onih sedam godina već jednom mine, kadli začuje kako u susjednoj sobi netko glasno kuka. Milosrdna srca, otvori vrata i ugleda stara čovjeka gdje plače držeći nad glavom sklopljene ruke. Kad mu se približio, skoči čovjek i htjede pobjeći. No čuvši ljuski glas, umiri se i na prijazne riječi Dangubine kaže uzrok svome jadanju. Imutka

78

mu nestalo; on i njegove kćeri gladuju, siromah te ne može platiti gostioničaru, u opasnosti je, da ga zatvore.

— Samo kad nemaš druge brige; novaca imam napretek; — utješi ga Medo Danguba te pozove gostioničara i plati mu, a ne­voljniku gurne u džep punu kesu zlata.

Starac vidje, da se oslobodio briga, pa ne znade, kako da se zahvali.

— Hajde sa mnom! — pozove ga starac, — Moje su kćeri prave ljepotice; izaberi sebi jednu za ženu. Čuju li, što si za mene učinio, neće se opirati. Ti dakako izgledaš malo čudnovato, no one će te već urediti.

Dangubi se to svidi te on pođe s tim čovjekom. Kad ga opa­zila najstarija kći, preplaši se od njegova lica, te krikne i pobjegne. Druga doduše ostade, no omjerivši ga od glave do pete reče:

— Kako da uzmem čovjeka, koji nema više ljudskoga obličja? Onda mi se više svidio obrijani medvjed, što smo ga jednom ovdje vidjeli, a koji se izdavao za čovjeka; barem je imao husarsko krzno i bijele rukavice. Da je samo ružan, mogla bih se priviknuti na nj.

— Dragi oče — javi se treća kći — mora da je dobar taj čo­vjek, što ti je pomogao iz bijede; ako si mu obećao zaručnicu, onda treba riječ održati!

Šteta, što je lice Dangubino bilo pokriveno nečistoćom i kosom, inače bi se vidjelo, kako mu se srce smijalo, kad je čuo te riječi. Skine prsten, prelomi ga i dade jednu polovicu djevojci, dok je drugu zadržao. Zatim upiše u njezinu polovicu svoje ime, a u svoju polovicu njezino i zamoli je, da dobro čuva svoj dio. Napokon se oprosti govoreći:

— Još tri godine moram pješačiti; ako se ne vratim, slobodna si, jer ću biti mrtav. Moli boga, da me održi u životu.

Jadna se zaručnica obuče u crninu, pa kad bi pomislila na svoga zaručnika, suze bi joj na oči navrle. Sestre joj se rugahu i prezirahu je.

79

— Pazi, kad mu daš ruku, udarit će te šapom — dobaci joj najstarija.

— Pazi, medvjedi vole slatko; ako mu se svidiš, izjest će te — zlobno će druga.

— Treba da neumorno ispunjavaš njegovu volju, jer će inače brundati — opet će najstarija.

— No, svadba će biti vesela; medvjedi dobro plešu — dodala bi druga.

Zaručnica je šutjela i nije se dala smesti. A Medo Danguba tu­marao po svijetu od mjesta do mjesta, činio dobro, gdje god je mogao, dajući siromasima obilno, da se za nj mole. Kad napokon dođe posljednji dan od onih sedam godina, otiđe na pustaru i sjedne pod ono drveće. Ne potraja dugo, kadli zahuji vjetar, i već stajaše đavo pred njim zlovoljno ga motreći; baci mu stari kaput i zatraži svoj zeleni.

— Dotle još nismo; prvo ćeš me očistiti — odlučno će Danguba.Đavo morade donijeti vode htio-ne htio, umiti ga, očešljati mu

kosu i odrezati nokte. Tako je Medo Danguba opet bio naočit, valjan ratnik i ljepši nego prije.

Kad je nasreću đavo otišao, odlanu ratniku, i on pođe u grad. Obukavši prekrasan kaput od kadife, sjedne u kola, u koja bjehu upregnuta četiri bijelca, i odveze se kući svoje zaručnice.

Nitko ga ne poznade. Otac ga držaše za otmjena vojvodu, te ga odvede u sobu, gdje sjeđahu njegove kćeri, i tu morade sjesti među dvije najstarije. Natoče mu vina i podvore ga najboljim jelom. Mišljahu da ljepšega čovjeka još nigda vidjele nisu.

Zaručnica sjedaše u crnini sučelice njemu; niti ga pogleda, niti što progovori. Kad on napokon zapita oca, bi li mu jednu od svojih kćeri htio dati za ženu, skoče dvije najstarije i otiđu u svoju komo- ricu, da obuku prekrasne haljine, jer svaka mišljaše, da je ona njegova odabranica.

80

Kad stranac bijaše sa svojom zaručnicom nasamo, izvadi polo­vicu prstena, baci je u vrč vina i pruži piće zaručnici preko stola. Kad je ispila, opazi na dnu polovicu prstena, te joj zakuca srce; uzme drugu polovicu, koju je nosila na vrpci oko vrata, sastavi ih, i eto — oba se dijela slažu.

— Ja sam tvoj zaručnik, kojega si vidjela kao Medu Dangubu; no milošću sam božjom opet dobio ljudsko obličje i opet sam čist. — Rekavši to, ratnik priđe k njoj, zagrli je i poljubi.

Uto dođu obje sestre krasno obučene, pa kad vidješe, da lijepi junak pripada najmlađoj, i kad čuše, da je to onaj Medo Danguba, pobjegoše uvrijeđene i bijesne; jedna se uduši u studencu, druga se objesi o stablo.

Uvečer netko pokuca na vrata, a kad zaručnik otvori — isprsi se pred njim đavo u zelenom kaputu i reče:

— Vidiš, sad imam dvije duše za tvoju jednu.

DVA PUTNIKA

Ne susreću se brda i doline, ali svakako ljudi, osobito dobri i zli. Tako se jednom na putu našli postolar i krojač. Krojač bio omalen, pristao čovjek, vesele ćudi i dobre volje. Idući putem opazi postolara gdje mu dolazi u susret, pa kako je po torbi prepoznao obrtnika, zapjeva rugalicu:

šivajder mi šav,Uzmi konac sav.Namazi ga smolom jako,Zabij čavlić isto tako.

6 Orim: Priča SI

No postolar nije znao za šalu, naceri se, kao da je popio octa, te se činjaše, da će krojača za vrat ščepati. No mali se čovo nasmije, pruži mu svoju bočicu, pa će pomirljivo:

— Nisam zlo mislio; pij, nek te prođe zlovolja!Postolar dobro povuče, i lice mu se razvedri; vrati krojaču

bočicu i dobaci:— Baš sam dobro potegnuo; govori se, kako ljudi mnogo piju,

ali se ne govori, kako je velika žeđa. Nas bismo dvojica mogli za­jedno putovati, zar ne?

— Ja sam za to — spremno će krojač — ako misliš ići u veliki grad, gdje ima rada.

— I ja ću tamo — upadne postolar. — U malome mjestu ne možeš ništa zaraditi, a na selu ljudi radije hodaju bosi.

Pođu, dakle, njih dvojica zajedno; stavljahu stopu pred stopu kao lasice u snijegu. Vremena su imali dosta, samo ne šta jesti. Kad bi došli u koji grad, išli bi okolo, da zažele majstorima dobru sreću, pa kako je krojač bio okretan i veseo i lijepih zdravih obraza, svatko mu rado dao, a kad bi mu se sreća osobito nasmijala, dala bi mu majstorova kći pred vratima još i poljubac za put; i tako je sve više imao u svome svežnju.

Zlovoljni bi postolar iskrivio lice i mislio: »Što veća hulja, to veća sreća!« A krojač se smijao, ili bi pjevao, i pritom dijelio sa svojim drugom sve, što bi dobio. Kad je u njegovu džepu zazvečalo nekoliko groša, naručio bi štogod i od radosti udarao po stolu, te su čaše poskakivale; za njega je vrijedila ona: kako došlo, tako prošlo!

Kad su tako neko vrijeme putovali, dođu do velike šume, kroz koju je vodio put do kraljevskoga grada. Bila su upravo dva puta, jedan dug sedam dana hoda, a drugi dva; no nijedan od njih dvojice

82

nije znao, koji je put kraći. Sjednu, dakle, pod hrast i stanu se svjetovati, kako da se opskrbe i za nekoliko dana da ponesu sa sobom kruha.

— Treba misliti dalje — upozori postolar — nego što čovjek ide; uzet ću kruha za sedam dana.

— Što! — začudi se krojač. — Tegliti kruha za sedam dana kao tegleća marva? Ja se uzdam u boga i ne osvrćem se ni na što. Novac, što ga imam u džepu, vrijedi ljeti kao i zimi, dok se kruh za vrućine osuši; osim toga upljesnivi se. Ni moj kaput ne seže dalje od gležnja. Zašto da ne nađemo pravi put? Za dva dana kruha, i to je dosta.

Svaki, dakle, kupi za sebe kruha, i oni pođu nasreću u šumu. U šumi kao u crkvi: ni vjetar da bi dunuo, ni potok zažuborio, ni ptica zapjevala, ni sunčana zraka kroz gusto lišće zasjala. Postolar nije ni riječi progovorio, pritisnuo ga kruh, te mu znoj oblio zlo­voljno, mrko lice. No krojač se veselio poskakujući i zviždukajući, ili bi pjevao misleći: »Sam se bog u nebu raduje, što sam tako veseo.«

Tako je to išlo dva dana; no kad ni treći dan šumi ne bi kraja, a krojač svoj kruh pojeo, pade mu srce za lakat dublje; ipak ne klonu duhom, već se pouzda u boga i u svoju sreću. Treći dan legne uvečer gladan pod drvo i sutradan opet ustane gladan. Tako bijaše i četvrti dan, pa kad bi postolar sjeo na koje oboreno stablo, da po­jede svoj obrok, ne preostade krojaču drugo, već da iz prikrajka promatra. Kad bi zamolio komadić kruha, nasmijao bi se postolar porugljivo i rekao: »Ti si vazda bio veseo; treba da jedanput osjetiš, kako je, kad je čovjek neveseo; pticu, koja ujutro pjeva, može uvečer jastreb ščepati.« — Ukratko: bio je nemilosrdan.

6* 83

Peti dan jadni krojač nije više mogao ustati i od umora jedva bi riječ progovorio; obrazi mu blijedi, oči crvene. Napokon će postolar:

— Dat ću ti danas komadić kruha, no zato ću ti izvaditi desno oko. Nesretni krojač, da spasi život, pristane; zaplače još jedanput na svoja dva oka, a zatim mu postolar srca kamenoga, oštrim nožem probode desno oko. Pritom se krojač sjeti, što bi mu majka govorila, kad se u smočnici oblizivao: »Jedi, koliko možeš, a trpi, što moraš.«

Kad je krojač skupo plaćeni kruh pojeo, zapute se obojica dalje; tješio se time, što jednim okom može još dovoljno vidjeti. No šesti ga dan opet napade glad, te mu malone izjede srce. Uvečer se sruši kraj drveta, a sedmi dan nije više mogao ustati od slabosti; smrt mu sjedila za vratom.

— Bit ću milosrdan — zagunđa postolar; — dat ću ti još jedanput kruha; dakako, badava ne; probost ću ti i drugo oko.

Krojač se sjeti svoga lakoumnog života, zamoli dragoga boga za oproštenje i reče:

— Učini, što moraš, a ja ću trpjeti, što mogu; samo pomisli, da naš gospod bog ne sudi svaki čas, i da će doći vrijeme, kad će se rđav čin naplatiti, što ga ti meni činiš, a kojega ja nisam zaslu­žio. Dijelio sam za dobrih dana s tobom, što sam upravo imao. Moj je zanat takav, da jednim bodom tjeram drugi. Ako nemam očiju, te ne mogu siti, moram prosjačiti. Samo me nemoj ostaviti ovdje sama, jer bih poginuo.

No postolar otjerao boga iz svoga srca, uzeo nož te krojaču probo i lijevo oko; zatim mu dao komadić kruha, pružio mu štap i poveo ga sa sobom.

Kad je sunce zapalo, iziđoše iz šume, a pred šumom usredpolja vješala. Postolar odvede krojača do vješala, ostavi ga tamo

84

i pođe svojim putem. Nesretni čovjek zaspi, slomljen umorom, bolom i gladom, te spavaše svu noć. U zoru se probudi, no ne znade, gdje je. Na vješalima vise dva osuđenika; svakome od njih vrana na glavi.

— Čuješ li, brate? — progovori jedan od obješenih.— Čujem — ozva se drugi.— Nešto ću ti reći — nastavi prvi; — rosa, što je noćas pala

s vješala, vraća onome vid, tko se njome umije. Kad bi to znali slijepci, koliki bi mogli progledati, koji ne vjeruju, da je to moguće.

Čuvši to, uzme krojač rupčić, prostre ga po travi i rosom ovlaži, te umije njime očne šupljine. Odmah se iza toga obistini, što je obješeni rekao — dva svježa i zdrava oka ispune šupljine. Ne potraja dugo, i krojač opazi gdje izlazi sunce iza brda; pred njim se na ravnici pružio kraljevski grad sa svojim krasnim vra­tima i tornjevima, a zlatna puceta i križevi na šiljcima stanu se žariti. Svaki je list na drveću mogao razlikovati, vidio je ptice, što mimo njega prelijeću, pa i komarce, što po zraku igraju; izvadi iglu iz džepa, pa kad je mogao udjenuti konac, zadrhta mu srce od radosti; klekne, zahvali bogu na iskazanoj milosti i izmoli jutarnju molitvu; nije zaboravio pomoliti se i za osuđenike, koji su tamo visili poput klatna u zvonu, a koje je vjetar tamo-amo njihao. Zatim uzme svoj svežanj na leđa, zaboravi naskoro pretrpljene muke i zaputi se pjevuckajući i zviždukajući.

Idući tako sretne smeđe ždrijebe, što obijesno skakaše po polju. Ščepa ga za grivu i htjede uzjahati.

— Ja sam još premlad — progovori ždrijebe. — I lagani kro­jač, kao što si ti, može mi prebiti leđa; pusti me, dok budem jači. Možda dođe vrijeme, kad ću ti to naplatiti.

— Bježi; vidim da si neki vjetrogonja — veselo će krojač. Mazne ga prutom po sapima, te se ždrijebe od veselja stražnjim nogama još i ritnulo, pa onda preko živica i jaraka jumulo u polje.

85

Ali krojač od jučer nije ništa jeo.»Sunce mi doduše puni oči«, pomisli on »ali mi kruh ne puni

usta. Prvo, što ću putem sresti, mora mi poslužiti, pa bilo samo napol jelo.«

Uto je prolazila roda posve ozbiljno preko livada.— Stoj, stoj! — vikne krojač i ščepa je za nogu. — Ne znam,

jesi li za jelo, no glad mi ne da mnogo birati; moram ti glavu odrezati i ispeći te.

— Nemoj — zamoli roda. — Ja sam sveta ptica, kojoj nitko nažao ne čini, a čovjeku je od velike koristi. Ako me ostaviš na životu, moći ću ti kojom prilikom platiti.

— Putuj, dugonoga kumo! — reče krojač i pusti je.Roda se digne spuštenih nogu i polako odleti. »Šta će biti?«

promrmlja krojač. »Glad sve veća, želudac mi sve prazniji. Što god mi dođe u susret, propalo je!« Uto opazi gdje u ribnjaku plivaju dvije patke.

— O, vi mi dolazite kao naručene — veselo će krojač te ščepa jednu i već joj htjede zavrnuti vratom.

Nato počne kreštati stara patka, koja sjedaše u šašu, dopliva otvorena kljuna i zamoli ga usrdno, da se smiluje njezinoj dragoj dječici:

— Zar ne pomišljaš, kako bi tvoja majka kukala, kad bi te netko htio oteti i ubiti?

— Nemoj kukati; evo ti tvoje dječice! — utješljivo će krojač. I pusti patku u vodu.

Kad se okrenuo, nađe se pred visokim đrvetom, napol šupljim; divlje pčele u nj ulazile i iz njega izlazile.

— Evo mi plaće za moje dobro djelo! — veselo će krojač — Med će me okrijepiti!

Uto iziđe matica i zaprijeti mu:— Dirneš li u moj narod i moje gnijezdo razoriš, naši će ti

se žalci poput deset tisuća užarenih igala zabosti u kožu. Ostaviš li nas u miru, učinit ćemo ti kadgod uslugu.

86

Kad je krojač vidio, da se ni tu ne može ništa, pomisli: »Tri zdjele prazne, a u četvrtoj ništa; baš je to rđav ručak.« Tako se prazna želuca vukao polako u grad, pa kad je zazvonilo podne, bio je već u gostionici za nj gotov ručak, i on odmah sjede za sto. Kad se najeo, promrmlja:

— Sad treba da radim!Tražeći po gradu rada naiđe na majstora, koji ga primi u

službu. Budući da je svoj obrt temeljito izučio, ne potraja dugo i on postade znamenit krojač; svatko htjede imati kaput od maloga krojača. Svakim mu danom rastao ugled.

»Ne mogu da u svom umijeću napredujem«, pomisli. »No ipak je svaki dan bolje.«

Napokon ga kralj učini dvorskim krojačem. No kako to već u svijetu biva, isti je dan i njegov bivši drug postao dvorski postolar.

Kad je postolar ugledao krojača i vidio, da opet ima dva zdrava oka, stala ga mučiti savjest. »Prije nego što mi se osveti«, pomisli postolar, »moram mu iskopati jamu.« Ali — tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada! Kad je, dakle, uvečer svršio posao, a već potamno, došulja se do kralja i reče:

— Kralju gospodaru, tvoj je krojač obijestan čovjek; usudio se izjaviti, da će opet dopremiti zlatnu krunu, koje je u davnini nestalo.

— Bit će mi drago — odgovori kralj te drugi dan naredi, da dovedu krojača preda nj; zapovjedi mu, da opet dopremi krunu ili da zauvijek ode iz grada.

»Oho«, pomisli krojač, »jedna hulja daje više, nego što ima. Ako mrzovoljasti kralj od mene traži, što nitko ne može izvesti, neću čekati do sutra, već odmah danas otići iz grada.« I stegne svoj svežanj i pođe. Kad bijaše izvan gradskih vrata, bi mu žao da ostavi svoju sreću i grad, gdje je tako lijepo živio.

Idući neko vrijeme dođe do ribnjaka, gdje se upoznao s pat­kama; upravo je na obali sjedila stara, kojoj je ostavio pačiće,

87

i čistila se kljunom. Odmah ga prepozna i zapita, zašto je tako žalostan.

— Nećeš se začuditi, kad čuješ, što mi se dogodilo — reče krojač, i ispripovjedi joj svoju nevolju.

— Ako je to sve — mirno će patka — možemo ti pomoći. Kruna je pala u vodu i leži na dnu; kako li ćemo je samo brzo iznijeti! Ti dotle prostri svoj rubac na obali.

Patka zaroni sa svojih dvanaest mladih i za pet časaka opet se vrati s krunom na svojim krilima, dok dvanaest pačića plivahu naokolo i pomagahu nositi podmetnuvši kljuniće. Isplivaju na obalu i metnuše krunu na rubac. Ne bi čovjek vjerovao, kako je krasna bila kruna; kad ju je sunce obasjalo, blistala se kao sto tisuća dragulja. Krojač sveže četiri vrška rupca i odnese krunu kralju, a ovaj se silno obradova, te krojaču objesi zlatan lanac oko vrata.

Kad je postolar vidio, da mu je pothvat propao, pomisli na drugo; pođe kralju te mu reče:

— Kralju gospodaru, krojač se opet tako uzobijestio, te se hvasta, da će čitav kraljevski dvor, sa svim što je u njemu pokret­ljivo i pričvršćeno, iznutra i izvana u vosku izraditi.

Kralj pozove krojača i zapovjedi mu, da čitav kraljevski dvor, sa svim što je u njemu pokretljivo i pričvršćeno, iznutra i izvana, izradi u vosku; ako to ne učini, ili da samo za jedan čavao na zidu pogriješi, morat će čitav život sjediti pod zemljom.

»Sve gore i gore; to se više ne da izdržati«, pomisli krojač. Prebaci svoj svežanj preko ramena i zaputi se.

Kad je došao do šupljega drveta, sjedne i zamisli se. Uto iz­lete pčele, i matica ga zapita, da mu se nije ukočio vrat, kad tako nakrivo drži glavu.

— Ah, ne; mene tišti nešto drugo — odvrati krojač, i ispri­povjedi im, što kralj od njega traži.

Pčele stanu između sebe zujati i mrmljati; napokon će matica:— Idi samo kući, pa se sutra opet u to vrijeme vrati i ponesi

velik rubac sa sobom; sve će dobro biti.

Krojač se vrati u grad, a pčele odlete u kraljevski dvor, upravo kroz otvorene prozore, te stanu puzati po zakucima i razmotre sve najpomnije. Zatim se vrate i izrade dvor u vosku tako brzo, te bi čovjek pomislio, kao da je' izrastao pred njegovim očima. I već uvečer bijaše sve gotovo. Kad je krojač drugo jutro došao, stajala je čitava krasna zgrada gotova; nijedan čavao na zidu nije nedo­stajao, nijedan crijep na krovu; usto bijaše nježna i bijela poput snijega, a mirisala je kao med. Krojač je oprezno zamota u svoj rubac i odnese kralju, koji se nije mogao dosta načuditi, te naloži da se postavi u najvećoj dvorani, a krojaču pokloni veliku ka­menu kuću.

No postolar nije mirovao, te po treći put pođe kralju, pa mu reče:

— Kralju gospodaru, krojač je dočuo, da u kraljevskom dvo­rištu nema vodoskoka, i on se drznuo da izjavi, kako će usred dvorišta skakati voda visoka kao čovjek, bistra kao kristal.

Kralj naredi da pozovu krojača, te mu zapovjedi:— Ne bude li sutra u mom dvorištu vodoskoka, kako si obe­

ćao, krvnik će u tomu dvorištu učiniti, da budeš za glavu kraći.Jadni krojač nije dugo razmišljao; iziđe na gradska vrata, pa

kako mu ovaj put bijaše glava u torbi, potekoše mu suze niz lice. Idući tako žalostan naiđe na ždrijebe, kojemu je jednom poklonio slobodu, a koje se razvilo u lijepa dorata.

— Došlo je vrijeme — progovori dorat — da ti tvoje dobro­činstvo nagradim. Znam već, što ti je; no naskoro ću ti pomoći; uzjaši, moja leđa mogu nositi takvu dvojicu!

Krojač se osmjeli, uzjaše jednim skokom, a konj potrči trkom u grad upravo u kraljevsko dvorište. Trčao je triput naokolo poput munje, a treći se put strovali. U taj čas zatutnji strahovito; komad se zemlje istrgne i poput kugle poleti uvis iznad dvora, a zatim se digne mlaz vode, visok kao jahač na konju; voda čista kao kristal blistaše na suncu.

89

Kad je kralj to vidio, ustane od začuđenja, priđe krojaču i zagrli ga naočigled sviju ljudi.

Ali sreća ne potraja dugo. Kralj imađaše mnogo kćeri, jednu ljepšu od druge, ali nijednoga sina. Da to upotrebi, pođe zlobni postolar četvrti put kralju, pa mu reče:

— Kralju gospodaru, krojač ne popušta od svoje obijesti; hvasta se, da će kralju pribaviti sina zrakom.

Kralj naloži, da dovedu krojača, te mu zapovjedi:— Ako mi za devet dana dopremiš sina, dobit ćeš moju naj­

stariju kćer za ženu.»Nagrada je dašto velika, te bi čovjek učinio više, nego što

je potrebno; no trešnje su mi previsoko; stanem li se penjati, mogla bi pući grana, i ja bih se strovalio«, pomisli krojač. Pođe kući, sjedne prekrštenih nogu za svoj sto i stane razmišljati, što da učini.

»Ne može se; idem: ovdje mi nema života!« poviče krojač. Uzme svoj svežanj i jume na vrata.

Kad je došao na livadu, sretne svoju staru prijateljicu rodu, koja je tu šetala kao kakav svjetski mudrac, tamo-amo; katkad bi stala i koju žabu pobliže promatrala, te je onda progutala. Opazivši krojača pozdravi ga i zapita:

— Vidim, da imaš torbu na ramenu; zašto odlaziš iz grada?Krojač joj ispripovjedi, što kralj zahtijeva, a on ne može da

izvrši, i stane kukati zbog svoje nesreće.— Nemoj se uznemirivati; ja ću ti pomoći u nevolji — utješi

ga roda. — Već odavna nosim malu djecu u grad; mogu jedanput donijeti i maloga kraljevića iz studenca. Hajde kući i mirno čekaj! Od danas za devet dana dođi u kraljevski dvor, i ja ću doći.

Krojač otiđe kući, a zatim se u pravo vrijeme nađe u dvoru. Naskoro doleti roda i pokuca na prozor. Krojač joj otvori, i dugo­noga kuma oprezno uđe; zatim je dostojanstveno stupala po glat­kom mramornom podu držeći u kljunu dijete; dijete bilo lijepo kao anđeo i pružalo ruke prema kraljici. Roda joj položi dijete u

90

krilo, i ona ga stane milovati i ljubiti; bila je sva izvan sebe odradosti.

Prije nego što je odletjela, skine roda putnu torbu s ramena i dade je kraljici. Unutri bijahu kesice slatkiša šaroliko obojenih, koje razdijeliše kneginjicama. Najstarija ne dobi ništa osim vese­loga krojača za muža.

—- Čini mi se — veselo će krojač — kao da sam dobio veliku srećku. Imala je pravo moja majka, kad bi mi govorila: »Tko se u boga pouzdaje, sreća ga prati, te ima svega.«

Postolar morade načiniti cipele, u kojima je krojač plesao na svadbi, a zatim bi zauvijek protjeran iz grada. Put u šumu vodio ga do vješala. Nezadovoljan, bijesan i umoran od žege, baci se na zemlju. Kad je zaklopio oči i htio usnuti, sletješe dvije vrane s obješeničkih glava, strahovito grakčući, i iskljuvaše mu oči. Kao lud pobježe u šumu, gdje jamačno i pogibe, jer ga nitko više ne vidje niti šta o njemu ču.

BRAT VESELJAK

Kad su poslije nekoga velikog rata mnogi vojnici bili otpuš­teni, oprosti se i Brat Veseljak s vojskom; s vojničkim kruhom i s četiri novčića u džepu pođe u svijet. Sveti Petar kao siromašan prosjak sjedio kraj puta, pa u našeg putnika, Brata Veseljaka, zamolio milostinju.

— Dragi prosjače, šta da ti dam? — milosrdno će on. — Bio sam vojnik, a sad me, eto, otpustili, i nemam ništa više doli ovaj kruh i četiri novčića; kad to potrošim, morat ću prosjačiti kao i ti. No dat ću ti nešto.

Razreže on kruh na četiri dijela, dade apostolu četvrtinu i jedan novčić. Sveti Petar mu zahvali, ode dalje i prerušen opet kao

91

prosjak sjedne kraj puta, da dočeka vojnika. Kad je vojnik stigao, apostol kao i prvi put zaprosi milostinju. Brat mu Veseljak uz iste riječi kao i prije dade četvrtinu kruha i jedan novčić. Sveti Petar zahvali i produži putem pa onda i po treći put sjedne kraj puta i zaište u Brata Veseljaka da mu što udijeli. Vojnik mu dade i treću četvrtinu kruha i treći novčić. Sveti Petar zahvali i otiđe. Brat Veseljak imađaše još svega četvrtinu kruha i jedan novčić; s time otiđe u krčmu, pojede kruh a za preostali novčić popije piva. Okrijepivši se, opet put pod noge, kadli mu evo ususret Svetog Petra u spodobi otpuštena vojnika, koji progovori:

— Dobar dan, druže! Bi li mi mogao dati malo kruha i koji novčić da što gucnem?

— Odakle mi? — odgovori Brat Veseljak. — Otpustili me iz vojske, i ništa drugo nisam dobio doli vojnički kruh i četiri novčića. Tri me prosjaka sreli na cesti, i svakome sam dao po četvrtinu kruha i po jedan novčić. Ja posljednju sam četvrtinu pojeo u krčmi i nešto za posljednji novčić popio piva. Sad sam bez išta, pa ako i ti nemaš ništa, možemo zajedno prosjačiti.

— Ne — reče Sveti Petar. — To ne moram; ja se pomalo ra­zumijem u vidarstvo, pa ću zaraditi toliko, koliko mi je potrebno.

— Da, ali u to se ja nikako ne razumijem — reče Brat Vese­ljak. — Moram, dakle, sam prosjačiti.

— Hajde sa mnom! — pozove ga Sveti Petar. — Kad što zara­dim, dobit ćeš polovicu.

— Ja sam za to — pristane Brat Veseljak i pođe sa Svetim Petrom.

Idući tako njih dvojica naiđu na seljačku kuću i čuju kako netko kuka i tuguje; ušavši u kuću, nađu čovjeka na samrti i ženu mu gdje glasno plače i nariče.

— Ne jauči, ne nabrajaj, ozdravit ću ti muža! — utješi je Sveti Petar. Uzme neku mast iz džepa i učas izliječi bolesnika, te jadnik mogaše ustati, i bi posve zdrav.

92

— Čime da ti to platimo? Što da ti damo? — zapita žena, uzbuđena od velike radosti.

No Sveti Petar ne htjede uzeti ništa; i što ga njih dvoje više moljahu, to većma se on nećkao. Nato Brat Veseljak gurne Svetog Petra i promrmlja:

— Pa jami nešto, bit će nam potrebno.Napokon seljanka donese janje i zamoli Svetog Petra, da ga

uzme; ali on ne htjede.Brat Veseljak opet gurne Svetog Petra u rebra, pa će Ijutito:— Uzmi, ludo, bit će nam potrebno.— Pa dobro, janje ću primiti; ali ga nositi neću; ako hoćeš,

onda ga nosi ti.— Lako za to; ja ću ga nositi — požuri se Brat Veseljak, pa

ga uprti na rame, i njih dvojica putuj dalje.Nakon nekog vremena stignu u šumu, pa kako Bratu Veseljaku

janje oteščalo, predloži Svetom Petru:— Gledaj, evo zgodne prilike, mogli bismo janje skuhati i

pojesti.— Meni je pravo — odvrati Sveti Petar. — Samo ja ne umijem

kuhati; ako hoćeš, vari, evo ti kotla, a ja ću se dotle prošetati. Samo nemoj jesti, dok se ne vratim; doći ću u pravo vrijeme.

— Samo ti hajde — brzoreko će Brat Veseljak. — Vješt sam ja kuharskom zanatu; udesit ću kako valja.

Sveti Petar ode, Brat Veseljak zakolje janje, naloži vatru, pa meso u kotao i pristavi.

Kad je janje bilo kuhano, izvadi ga Brat Veseljak iz kotla, razreže i potraži mu srce.

— To je kažu, najbolje — promrmlja on, pa ga prvo malo oku­ša, a onda pojede čitavo. .

Uto stiže Sveti Petar i reče:— Možeš izjesti čitavo janje; ja bih samo srce, daj mi ga!Brat Veseljak za nož i viljušku, pa tobože pomno premeći ja­

njetinu tamo-amo, ali srcu ni traga; napokon će bez okolišanja:

93

— Nema ga!— A gdje je? — začudi se apostol.— Ne znam — progunđa Brat Veseljak. — Ali kako li smo

obojica ludi; tražimo srce u janjeta, a nikome ne padne na pamet, da ono i nema srca.

— Oho, to je nešto novo! Zašto ne bi janje imalo srca? — pri­govori Sveti Petar.

— Doista ga nefna, brate; janje nema srca; treba da samo malo promisliš, vidjet ćeš, da ga sigurno nema.

— Dobro — pomirljivo će Sveti Petar. — Ako nema srca, dru­go od janjetine i neću; možeš sam sve izjesti.

— Što ne mogu pojesti, ponijet ću sa sobom u torbi — zado­voljno će Brat Veseljak, pa izjede pola janjeta, a ostalo turi u torbu.

Kad su pošli dalje, učini Sveti Petar, te je protekla velika voda preko puta, kojim su morali proći.

— Idi ti naprijed! — Sveti će Petar Bratu Veseljaku.— Ne, idi ti naprijed! — opre se Veseljak i pomisli u sebi:

»Ako je njemu voda preduboka, ostat ću.«Sveti Petar pođe i zagazi samo do koljena. Zatim će i Veseljak

prijeko, no voda se uto digla i doprla mu do vrata.— Pomozi mi, brate! — vikne Veseljak.— Hoćeš li priznati, da si pojeo srce od janjeta?— Ne, nisam ga pojeo — uporno će Veseljak.Nato je voda još jače narasla, te mu doprla do usta.— Pomozi mi, brate! — poviče Veseljak.— Hoćeš li priznati, da si pojeo srce od janjeta? — opet će

Sveti Petar.— Ne, nisam ga pojeo — tvrdoglavo odvrati Veseljak.Budući da Sveti Petar ipak nije htio, da se čovjek uduši, učini

da voda oteče i pomogne mu prijeko. Zatim pođu dalje i dođu u neko kraljevstvo, gdje je kraljevna ležala na samrti.

— Cuj, brate, eto za nas dobre lovine; ako je ozdravimo, onda smo za sva vremena spaseni — predloži Brat Veseljak.

94

Kako mu Sveti Petar nije dosta brzo išao, podbode ga:— Diži noge, dragi brate, da još zavremena stignemo.No Sveti Petar iđaše sve polaganije, makar ga Brat Veseljak

tjeraše i guraše. Napokon se proču, da je kraljevska kći umrla.— Evo ti! — ljutne se Brat Veseljak. — To je zbog tvoga

sanenog hodanja.— Šuti! — ozbiljno će Sveti Petar. — Ja mogu više nego bole­

sne izliječiti; ja mogu mrtve probuditi.— Ako je tako — pomirljivo će Veseljak — drago mi je; no

treba da nam time pribaviš najmanje polovicu kraljevstva.Zatim pođu u kraljevske dvore, gdje vladaše velika žalost. Sveti

Petar reče kralju, da će mu kćer opet oživiti. Nato ga odvedoše k njoj, i Sveti Petar zatraži kotao vode. Kad su mu donijeli, naredi, da svi iziđu; samo je Brat Veseljak smio ostati.

Sveti Petar razreže mrtvacu sve udove, baci ih u vodu, i pri­stavi, da se vare. Kad je meso spalo, izvadi lijepe bijele kosti, stavi ih na sto i poreda prema njihovu prirodnom položaju; uredivši tako, stane pred njih i triput progovori;

— U ime presvetoga trojstva, mrtva, ustani!Kad izusti treći put, ustane kraljevska kći živa, zdrava i lijepa.Kralj se silno obradova i reče Svetom Petru:— Zahtijevaj šta da ti platim, pa ako je i polovica moga

kraljevstva, dat ću ti.— Ne zahtijevam ništa — odvrati Sveti Petar.»O, ti luđače!« pomisli brat Veseljak, te gurne svoga druga u

rebra i promrmlja:— Nemoj biti glup; ako ti nećeš ništa, hoću ja!No Sveti Petar ne htjede ništa. Kad je kralj vidio, da bi onaj

drugi nešto htio, naloži rizničaru, da mu torbu napuni zlatom. Zatim se njih dvojica zapute dalje i dopru u neku šumu; Sveti Petar stane i progovori:

— Hajde, da podijelimo zlato!— Dobro, podijelit ćemo — spremno će Brat Veseljak.

95

Nato Sveti Petar podijeli zlato na tri dijela. »Šta mu se opet brka u glavi! Načinio čovjek tri dijela, a nas smo samo dvojica«, pomisli Brat Veseljak.

— Evo sam tačno podijelio — mudro će Sveti Petar. — Jedan dio meni, jedan tebi, a jedan onome, tko je pojeo srce.

— Dobro onda, ja sam ga pojeo; možeš mi vjerovati — izusti Brat Veseljak i brže-bolje pokupi novac.

— Kako je to moguće? — začudi se Sveti Petar. — Pa janje nema srca.

— Ali što ti misliš; ima janje srce kao i svaka životinja; zašto ne bi jedino ono imalo?

— Dobro, dobro — mimo će Sveti Petar. — Zadrži ti čitavo zlato; no ja neću više s tobom, već idem svojim putem.

— Kako ti drago, brate moj — odgovori vojnik zadovoljno. Sretno ti bilo!

Sveti Petar pođe drugim putem, a Brat Veseljak pomisli: »Do­bro što je otišao; čudan svat!« Sad je doduše imao dosta novaca, ali nije znao gospodariti, i tako ga što potrošio, što razdijelio; napokon osta bez išta. Tumarajući tamo-amo, nabasa u neku zemlju, gdje je umrla kraljevska kći. »Oho!« pomisli. »To bi moglo štogod donijeti; treba je oživjeti i to naplatiti kako valja.«

Ode kralju i ponudi, da će mu oživjeti kćer. Kako kralj dočuo, da se pojavio neki otpušteni vojnik, što mrtve oživljava, pomisli, da bi to mogao biti Brat Veseljak; ali nije vjerovao, i zapita svoje savjetnike, a oni mu objasne, da je njegova kćer i onako mrtva, pa neka pokuša.

Braj: Veseljak zatraži, da se donese u kotlu vode, naredi, da svi iziđu, odreže udove, baci ih u vodu i naloži vatru, upravo kako je to vidio u Svetog Petra. Voda stane ključati, i meso spadne s kostiju; Veseljak ih izvadi i metne na sto, ali ne znade, kojim ih redom treba složiti, već ih izmiješa naopako, zatim stane pred njih i vikne:

— U ime presvetoga trojstva, mrtva, ustani!Zatim ponovi riječi triput, ali uzalud.

96

— Djevojko od oka, ustaj! — vikne ponovo. — Ustaj, ili ćeš zloproći!

Kad je to izgovorio, eto ti iznenada Svetoga Petra u svom pri­jašnjem obličju, kao otpušteni vojnik, uđe kroz prozor i progovori:

— Ti bezbožni čovječe! Šta radiš? Kako će mrtva uskrsnuti, kad si joj kosti tako ispremiješao?

— Dragi brate, načinio sam, što sam znao — odvrati vojnik.— Ovaj ću ti put još pomoći iz nevolje; samo ti kažem, ako još

jedanput takvo što poduzmeš, propao si; ni od kralja ne smiješ za to ništa zahtijevati ni uzeti. — Rekavši to, Sveti Petar poreda kosti kako treba i progovori triput:

— U ime presvetoga trojstva, mrtva, ustani! — I kraljevska kći ustane zdrava i lijepa kao i prije, a Sveti Petar iziđe kroz prozor.

Brat Veseljak bijaše sretan, što se stvar tako dobro svršila, samo se ljutio, što ne smije ništa primiti. »Htio bih samo znati, kakve su mu to mušice u glavi, jer što jednom rukom da, drugom oduzme; tu nema razuma.«

Kralj ponudi Bratu Veseljaku što god želi. Ali ovaj ne smjede ništa uzeti; lukavstvom je i prepredenošću udesio, da mu kralj na­puni torbu zlatom. Kad je izišao, nađe pred vratima Svetog Petra koji ga stane prekoravati.

— Gledaj, kakav si čovjek; nisam li ti zabranio, da išta primiš, a u tebe puna torba novaca.

— Pa šta ja mogu, kad su mi je natrpali.— A ja ti kažem, da drugi put toga ne činiš, jer ćeš stradati.— 0, moj brate, ne brini se; sad imam zlata, čemu da se bavim

ispiranjem kostiju!— Da, da — porugljivo će Sveti Petar. — Zlato će ti dugo tra­

jati! Ali da i opet ne zađeš na krivi put, dat ću tvojoj torbi moć, da se sve u njoj nađe, štogod poželiš. Zbogom, više me vidjeti nećeš!

— Bog s tobom! — odgovori Brat Veseljak. I pomisli: »Sretan sam, što odlaziš, moj čudače; bogme neću za tobom.«

7 Grlm: Priča 97

Na čudotvornu moć, što ju je dobila njegova torba, Brat Ve­seljak nije više mislio, već je tumarao sa svojim novcem, dok ga nije rastepao kao i prvi put. Kad napokon nije više imao doli četiri novčića, dođe do neke gostionice i pomisli: »Novac mora van!« Naruči za tri novčića vina i za novčić kruha.

Sjedeći uz vino osjeti miris pečene guske. Osvrne se na sve strane i opazi u peći dvije guske. Uto mu padne na um, kako ga je drug poučio, da mu treba samo poželjeti, i već će se naći u torbi. »Ej, to bi trebalo pokušati s guskama!« — pomisli on te iziđe pred vrata i progovori:

— Želim da imam one dvije pečene guske u svojoj torbi!Kad je to izgovorio, otvori torbu, zaviri u nju, i kad tamo —

obje guske unutri.— Tako valja, sad sam potpun čovjek! — veselo će on pa otiđe

na livadu i izvadi pečenje.Dok je uživao u jelu, dođu dva obrtnička šegrta; kako bijahu

gladni, zapne im oko za gusku, koja bijaše još čitava.»Jedna ti dosta«, pomisli Brat Veseljak i pozva onu dvojicu te

im reče:— Evo vam guske; pojedite je u moje zdravlje!Šegrti mu zahvale, odu u gostionicu, naruče po litru vina, izva­

de poklonjenu gusku i jedi. Vidjela to gostioničareva žena, pa će svome mužu:

— Ova dvojica jedu gusku; pogledaj, da možda nije naša.Našavši praznu peć, gostioničar se nadadne u viku:— Šta, vi lupeži! Zar ćete tako jeftino jesti guske! Smjesta da

ste platili, ili ću vas išibati!— Nismo mi lupeži — mirno će djetići. — Dao nam je otpu­

šteni vojnik na livadi.— Ne dam se ja za nos vući; vojnik je bio ovdje i otišao kao

čestit čovjek; pazio sam na njega; vi ste gusku ukrali, i treba da je platite.

98

Budući da djetići nisu mogli platiti, gostioničar ih izbatina i otjera.

Brat Veseljak pođe svojim putem i stigne do nekoga dvora, blizu kojega bijaše neka krčma. Uđe i zatraži noćište, ali ga krčmar odbije rekavši:

— Nema više mjesta; kuća je puna otmjenih gostiju.— Čudim se, što dolaze k vama — reče Brat Veseljak — a ne

idu u onaj krasni dvor.— Nije tako lako ondje prespavati; tko god je pokušao, nije

više živ izišao — objasni krčmar.— Kad su drugi mogli — odlučno će Brat Veseljak — mogu i ja.— Okani se toga — upozori ga krčmar. — Glava je posrijedi.— Ta neće me odmah stajati glave! — uporno će Veseljak. —

Daj mi samo ključe, jela i pila, da ponesem sa sobom.Krčmar mu dade ključeve, jela i pila, i Brat Veseljak pođe u

dvor. Tu se dobro najede i napije i napokon, drijeman, legne na ze­mlju, jer postelje nije bilo. Tako je naskoro i zaspao. Noću ga pro­budi silna buka, i on opazi devet ružnih đavola, koji su oko njega plesali kolo.

— Plešite, koliko vam drago — progunđa Brat Veseljak. — Sa­mo mi nemojte doći u blizinu.

No đavli se primicali sve bliže, te mu svojim ružnim nogama malone gazili po licu.

— Mir, đavolske sablasti! —ljutito će Veseljak. Ali oni posta- doše još nasrtljiviji. Nato se Brat Veseljak ražesti:

— Hej, sad ćemo načiniti mir! — pa dohvati nogu od stolice i stane mlatiti uzduž i poprijeko.

No devet đavola protiv jednoga vojnika bilo previše; dok je lupao po prednjima, stražnji bi ga ščepali za kosu i žestoko čupali.

— Đavolski nitkovi! —vikne Veseljak. — Sad mi je toga dosta; čekajte, svih devet u moju torbu!

Začas bijahu svi unutri. Vojnik zakopča torbu i baci je u kut. Kad je zavladao mir, on opet legne i tako spavaše do jutra.

7* 99

Sutradan dođu krčmar i vlastelin, kojemu pripadaše dvor, da vide, šta je s vojnikom; pa kad ga nađoše zdrava i vesela, začude se i zapitaju:

— Zar ti dusi nisu ništa učinili?— Šta još! — ponosno će Brat Veseljak. — Imam ih svih devet

u torbi. Možeš mirno stanovati u svom dvoru, neće se odsad nijedan više pojaviti.

Vlastelin mu zahvali, bogato ga nagradi i zamoli, da ostane kod njega u službi; htio mu osigurati, da može do smrti dobro živjeti.

— Ne, ja sam navikao na lutanje; idem svojim putem — od­govori Brat Veseljak i otiđe.

Putem naiđe na kovačnicu; uđe, stavi torbu na nakovanj i za­moli kovača i njegove šegrte, da po njoj lupaju. Navale oni, udri svim silama, stade strahovita vriska đavola. Napokon Veseljak otvori torbu i nađe u njoj osmoricu mrtvih; samo jedan ostade živ — jer je čučao među naborima. Taj se kradom izvuče i odjuri u pakao.

Još je dugo Brat Veseljak tumarao po svijetu, i tko zna, mogao bi mnogo o tom pričati. Napokon ostario, te stao razmišljati o smrti; stoga pođe k pustinjaku, koji bijaše poznat kao pobožan čovjek, pa mu reče:

— Sit sam potucanja, a sad treba da se pobrinem, kako ću u nebo.

— Dva su puta — objasni mu pustinjak. — Jedan je širok i udoban, a vodi u pakao; drugi uzak i hrapav, a vodi u nebo.

»Bio bih lud, da hodam uskim hrapavim putem«, pomisli Brat Veseljak. Ustane i uputi se širokim udobnim putem.

Napokon dođe do velikih crnih vrata; bijahu to vrata od pakla. Brat Veseljak pokuca, a vratar izviri, da vidi tko je. No kad opazi Veseljaka, nemalo se uplaši; bijaše to naime upravo onaj deveti đavo, koji se spasio iz torbe. Brže-bolje zakračuna vrata, otrči do glavara svih đavola i vikne:

100

— Vani je neki pustolov s torbom, htio bi unutra; nemojte ga zaboga pustiti, jer će čitav pakao strpati u svoju torbu. Jedanput me već žestoko u njoj izdevetao.

Đavo dovikne Bratu Veseljaku, neka ide kud hoće, jer da za nj nema mjesta. Veseljak se okrene i ode. Napokon stigne do rajskih vrata i pokuca. Upravo je kao vratar sjedio Sveti Petar. Brat ga Veseljak prepozna i pomisli: »Tu ću naći staroga prijatelja; tu će biti bolje.«

— Meni se sve čini, ti bi u nebo? — javi se Sveti Petar.— Pusti me unutra, brate; negdje se moram skloniti; da su

me primili u pakao, ne bih došao ovamo.— Ne! — odgovori mu Sveti Petar. — Ne možeš unutra.— Kad me već ne možeš pustiti unutra, onda evo ti tvoja

torba; neću više ništa da imam od tebe — zlovoljno će Brat Veseljak.— Daj, dakle! — pozove ga Sveti Petar.Brat Veseljak pruži torbu kroz rešetku u nebo, a Sveti Petar

je uzme i objesi kraj svoga stoca.»Želio bih, da budem u torbi!« pomisli Brat Veseljak, i čas­

kom se nađe u njoj.Tako je Brat Veseljak dospio u nebo, i Sveti ga Petar morade

ondje ostaviti.

STOLICU, PROSTRI SE!Zlatni magarac i u vreći kijača

Živio nekoć krojač pa imao tri sina i jednu kozu. Kako ih je koza sve zajedno svojim mlijekom hranila, morali su je dobro krmiti i svaki dan voditi na pašu. To su sinovi redom i činili.

Jedanput je najstariji odvede na groblje, gdje bijaše lijepa grmlja, da naokolo skače i brsti. Kad uvečer došlo vrijeme kući, on je zapita: — Kozo, jesi li sita?

101

»Toliko sam brsta jela, Više lista ne bih htjela!«

zameketa koza.— Hajde onda kući! — reče momak, povede je za priuzu i

sprati u tor.— Nu — zapita stari krojač — je li se koza dosta nabrstila?— O, sita je, neće više ni lista — odgovori sin. No otac se

htjede sam uvjeriti, pa siđe do koze, pogladi dragu životinju i zapita: — Kozo, jesi li mi sita?

»Od čega bih sita bila,Kad nikakva nema bilja.Po grobiću skačeš,Listića ne žvačeš!«

— Šta to čujem! — viknu kojač, otrča gore i dobaci momku:— Ej, lazove, šta ti kažeš, da je koza sita, a pustio si je da

gladuje? — I bijesan dohvati rif* sa zida, izbije sina i otjera ga od kuće.

Sutradan dođe red na drugoga sina. On pronađe uz vrtnu ži­vicu sve same sočne zeleni, i koza je svu pobrsti. Kad uvečer bijaše vrijeme kući, zapita je momak: — Kozo, jesi li sita?

»Toliko sam brsta jela,Više lista ne bih htjela!«

— Hajde kući! — reče joj momak, pa je odvede i sprati u tor.— Nu — zapita stari krojač — je li se koza nabrstila?— O, sita je, neće više ni lista — uvjerljivo će sin.Krojač nije vjerovao, već ode k toru i zapita: — Kozo, jesi li

sita?

* Rif, krojačko mjerilo od drveta, a može biti i od željeza. — P r e v .

102

»Od čega bih sita bila, Kad nikakva nema bilja. Po grobiću skačeš,Listića ne žvačeš!«

odvrati koza.— Bezbožni zlikovac! — poviče krojač. — Ovako dobru živo­

tinju pušta da gladuje! — I otrča gore te rifom istjera sina iz kuće.Tada dođe red na trećega sina. Taj htjede posao obaviti kako

treba. Potraži grmlje s najljepšim lišćem i pusti kozu da brsti. Kad uvečer bilo vrijeme kući, zapita: — Kozo, jesi li sita?

»Toliko sam brsta jela,Više lista ne bih htjela!«

zamekeće koza.— Hajde kući! — reče joj momak, pa je odvede i sprati u tor.— Nu — zapita stari krojač — je li se koza najela?— O, sita je, neće više ni lista — kaza mu sin.Krojač nije vjerovao, nego siđe k toru i zapita: — Kozo, jesi

li sita?

»Od čega bih sita bila,Kad nikakva nema bilja.Po grobiću skačeš,Listića ne žvačeš!«

odmeketa koza.— O lažljivi skote! Jedan kao i drugi bez boga i bez osjećaja

za dužnost! Nećete vi mene držati za ludova! — viknu krojač, sav bijesan, potrča gore i jadnoga momka strahovito izdeveta rifom po leđima, te taj nevoljnik pobježe iz kuće.

Sad stari krojač ostane sam sa svojom kozom. Sutradan siđe u tor, pomilova kozu i reče:

103

— Hajde, draga životinjice, ja ću te odvesti na pašu! — Jami priuzu i odvede je k zelenim živicama do stolisnika* i do štošta, čega koze najvole jesti.

— Ovdje se zbilja možeš nabrstiti — reče joj, i pusti je da brsti sve do večeri, a onda je zapita: — Kozo, jesi li sita?

»Toliko sam brsta jela,Više lista ne bih htjelaU

zamekeće koza.— Hajde onda kući! — reče krojač, pa je odvede i sprati u tor.Izlazeći još se jednom okrene i zapita:•— Nu, sad si već jednom sita, je li?Ali koza se ni prema njemu nije bolje ponijela, nego zameketa:

»Od čega bih sita bila Kad nikakva nema bilja.Po grobiću skačeš,Listića ne žvačeš!*

Kad to ču krojač, zabezeknu se i vidje, da je otjerao svoja tri sina, a bez razloga.

— Čekaj, ti nezahvalni stvore! Premalo bi bilo, da te samo otjeram; obilježit ću te, te nećeš smjeti da se pokažeš kod čestitih krojača.

Rekavši to, jumu gore, uze britvu, nasapuna kozi glavu i obrije glatko kao svoj dlan; a kako je rif bio previše častan, zgrabi bič i osinu je nekoliko puta, te ona pobježe velikim skokovima.

Sad se krojač, ostavši sasvim sam u svojoj kući, ražalosti zbog svojih sinova i zaželi da opet budu s njim; nu nitko ne znade, kamo se djedoše.

Najstariji bješe otišao k stolaru za djetića, te je učio marljivo i veselo; a kad mu se navršilo vrijeme, pokloni mu majstor stolić

* Stolisnik, biljka. — P r e v .

104

od običnog đrveta i sasvim priprost, ali imađaše naročito svojstvo: kad bi ga postavio i rekao »Stoliću, prostri se!« namah bi se taj dobri stolić pokrio čistim stolnjakom i na njemu bi stajao tanjur uz nož i viljušku te zdjele varena i pečena mesa, koliko god je u njih moglo, a k tomu bi zasjala još i velika čaša puna rumena vina, da bi se čovjeku i srce razigralo, a brkovi mu se smijali.

Mladi kalfa pomisli: »To ti je dosta za čitav život«, i zaputi se drage volje u svijet, a da se ne morade brigati, je li koja gostionica, dobra ili rđava, i može li se u njoj šta dobiti ili ne može. Kad mu se ne bi prohtjelo, ne bi se u nju ni svratio, već bi u polju, u šumi, na livadi, gdje god bi mu se svidjelo, skinuo svoj stolić s leđa, metnuo ga preda se i rekao »Prostri se!« i odmah bilo svega, što bi mu srce zaželjelo.

Napokon mu pade na pamet, da se vrati svome ocu, čija se srdžba zacijelo bila stišala, i sigurno će ga lijepo dočekati, jer mu sin donosi stolić. I tako je na povratku kući unišao u neku gostioni­cu, punu gostiju. Oni ga pozdrave i pozovu, da sjedne k njima i večera, jer inače će jedva štogod dobiti.

— Ne! — odgovori stolar. — Tih nekoliko zalogaja neću da vam otkinem od usta; bolje će biti da vi budete moji gosti.

Ljudi se nasmijaše, jer su držali, da momak zbija šalu. No on postavi svoj drveni stolić usred sobe i reče:

— Stoliću, prostri se!Stolić se u tili čas pokrije jelima, kakvih gostioničar ne bi

mogao zgotoviti, a njihov miris prijatno dodirivaše nos.— Izvolite, dragi prijatelji! — reče stolar.Kad gosti vidješe, šta im valja činiti, ne skanjivahu se, da ih

po drugi put zamoli; priđoše, izvadiše noževe i živo prionuše. Naj- većma se začudiše, što bi se odmah pojavila druga zdjela puna, na mjestu one, iz koje bi sve izjeli.

Gostioničar je sve to iz prikrajka promatrao; nije znao, šta da kaže, samo je u sebi mislio: »Ovakav bi mi kuhar bio potreban!«

105

Stolar se sa svojim društvom zabavljao do u kasnu noć. Na­pokon legoše da spavaju, pa i mladi kalfa leže, stavivši svoj čudo­tvorni stolić kraj zida. Samo se gostioničar ne mogaše smiriti; napokon se sjeti, da u svojoj ropotarnici ima stari stolić, koji nali­kovaše baš na onaj čudesni. Donese ga i zamijeni za čarobni stolić.

Ujutro stolar plati, što je noćio, uprti stolić, ne pomisliv da bi mogao biti lažan, te uze put pod noge.

Oko podne stigne k ocu, koji ga dočeka, sav veseo:— Nu, dragi sine, šta si naučio? — zapita otac.— Postao sam stolar.— Dobar zanat — otac će zadovoljno. — A šta si to donio sa

svoga putovanja?— Od svega, što sam donio, najbolji je stolić.Razmotrivši stolić sa svih strana, otac će sinu:— Nije baš kakvo majstorsko djelo; star je i rđav.— Ali to je »stolić što se sam prostre« — odvrati sin. — Kad

ga postavim i kažem, da se prostre, odjedanput se na njemu pojave prekrasna jela i uz to i vino, što razveseljava srce. Pozovi samo sve rođake i prijatelje, da se jednom okrijepe; stolić će ih sve nahraniti.

Kad se društvo skupilo, momak metnu svoj stolić usred sobe i reče:

— Stoliću, prostri se!No stolić se ne maknu, već ostade prazan kao i svaki drugi sto,

koji ne razumije jezika. Istom je sada jadni momak primijetio, da su mu stolić zamijenili. Stidio se, što je ispao kao lažac, a rođaci mu se rugahu, jer moradoše kući, a ništa ni okusili. Otac se opet latio krpa i nastavio svoj obrt, a sin se najmio u nekoga majstora.

Drugi je sin, međutim, učio mlinarski zanat, pa kad se i njemu navršiše godine, mlinar mu reče:

— Bio si vrijedan, pa ti poklanjam magarca posebne pasmine; ne vuče kola, i ne nosi vreća.

— Za što je onda? — zapita momak.— Sipa zlato! — reče mlinar. — Ako ga izvedeš na čohu i ka­

žeš »Briklebrit!«*, ta će ti dobra životinja sipati zlatnike straga i sprijeda.

— To je divno! — veselo će momak; zahvali mlinaru i zaputi se u svijet. Kad god bi mu trebalo novaca, rekao bi svome magarcu

* »Briklebrit«, riječ od čaranja, basma, načinjena prema riječi: die B r i c k e l ( d e r A b f a l l ) : o t p a d a k ; »brit« prema b r a t e n , p e ć i ; »briklebrit«: »daj ispeci otpatke«. — P r e v .

107

»Briklebrit«, a zlatnici bi pljuštili poput kiše, i on nije imao druge brige, već da ih pokupi. Gdje god bi došao, sve što bijaše najbolje, nije mu bilo na odmet, i što bilo skuplje, to i draže; ta uvijek je imao pun novčanik.

Pošto se tako natumarao po svijetu, pomisli: »Treba da poho­diš oca; kad dođeš sa svojim zlatnim magarcem, proći će oca srdžba, pa će te lijepo dočekati.«

Dogodi se, te uniđe u istu gostionicu, gdje je njegovu bratu zamijenjen stolić. Magarca je vodio vlastitom rukom, pa kad mu gostioničar htjede životinju prihvatiti i privezati, momak se uspro­tivi:

— Nemojte se truditi; svoga ću ja sivca sam odvesti u staju i privezati, jer moram znati, gdje je.

Gostioničar se nemalo začudi i pomisli, da neće baš - mnogo potrošiti, tko svoga magarca sam timari; no kad je stranac segnuo u džep, izvadio dva zlatnika i rekao, da mu štogod dobro zgotovi, izvali gostioničar oči, jurnu brže, da potraži najbolje, što ima.

Kad je nakon večere gost zapitao, šta je dužan, gostioničar mu naplati sve dvostruko i zatraži još nekoliko zlatnika. Momak segnu u džep, ali novca više ne bi.

— Pričekajte časak, gospodine gostioničaru; idem samo da do­nesem zlata — objasni momak i ponese sa sobom stolnjak.

Gostioničar nije znao, šta to znači, no, radoznao, odšulja se za gostom, ali morade viriti kroz rupu od daske, jer je gost međutim, vrata zakračunao.

Stranac prostre ispod magarca stolnjak, viknu »Briklebrit!« i učas stade životinja sipati zlato straga i sprijeda, te je padalo obilno poput kiše.

»Dovraga!« reče gostioničar u sebi. »Pa tu se dukati časkom skuju kao ništa! Takav novčanik nije na odmet!«

Gost plati svoj račun i legne da spava, a gostioničar se noću odšulja u staju, odvede kovača novca, a na njegovo mjesto priveže drugoga magarca. Sutradan u zoru zaputi se momak s magarcem,

108

misleći da vodi svoga zlatnoga magarca, i tako oko podne stigne k svome ocu, koji se vrlo obraduje, kad ga opet ugleda, i lijepo ga dočeka.

— Šta si postao, moj sine? — zapita otac.— Mlinar, dragi oče, — odgovori sin.— A šta si donio sa svoga putovanja?— Ništa drugo, već jednoga magarca.— Magaraca ima ovdje napretek — otac će na to. — Kakva

dobra koza bila bi mi milija.— Ali to nije običan, već zlatan magarac; kad ja kažem »Bri-

klebrit!« naspe ta dobra životinja punu čohu zlatnika. Pozovite samo sve rođake ovamo, sve ću ih obogatiti.

— To mi se sviđa — veselo će krojač. — Onda se neću morati više iglom da patim. — I skoči brže-bolje, te pozove rođake.

Kad se svi skupiše, zamoli ih mlinar, da načine mjesta, prostre svoju čohu i dovede magarca u sobu.

— Pazite sad! — viknu momak i izgovori »Briklebrit!«No zlatnici ne padoše. Vidjelo se, da životinja ništa ne zna o

tom umijeću; ne može svaki magarac doprijeti dotle.Videći jadni mlinar, gdje je prevaren, iskrevelji lice i zamoli

rođake, da mu oproste, što se vraćaju kući siromašni, baš kao što bijahu i došli. Starome pak krojaču ne bi drugo, već se prihvatiti igle, a sin se najmi u nekoga mlinara.

Treći brat htio postati tokar, pa kako je to umjetnički zanat, morao je najdulje učiti. Braća mu pisala, kako su zlo prošli kod onoga gostioničara, koji ih posljednje večeri lišio njihovih lijepih čudotvornih predmeta.

Kad je tokar izučio zanat i nakanio da putuje, majstor mu pokloni vreću i reče:

— U njoj je kijača.— Vrećom se mogu ogrnuti i može mi dobro doći — napomenu

momak. — No šta će ta kijača u njoj? Samo će mi vreću oteščati.

109

— Reći ću ti — upadne majstor. — Kada te tko uvrijedi, a ti samo kaži »Napolje kijačo!« Nato će kijača skočiti na ljude i tako im veselo plesati po leđima, da se neće moći ni da maknu; i ona ne­će prestati da šiba, dok ne kažeš »U vreću kijačo!«

Momak mu zahvali, ogrnu se vrećom i ode. Čim bi ga tko dir­nuo ili na nj navalio, rekao bi »Napolje kijačo!« Kijača bi smjesta skočila i jednome za drugim već na leđima isprašila kaput ili pršnjak ne čekajući, dok ga taj skine; to je išlo tako brzo, te je bila već na drugome, prije nego bi se nadao.

Mladi tokar stiže tako u gostionicu, gdje su mu i braća jednom prenoćila; stavi svoj torbak na sto i udri pričati, kakva je sve čuda vidio po svijetu.

— Da! — glasno će on. — Čovjek nađe »stolić prostri se«, »zlatnoga magarca« i slično; sve same dobre stvari, kojih ja ne prezirem, no to sve nije ništa prema onome bogatstvu, što sam ga stekao i imam ovdje u vreći.

Gostioničar naćuli uši i pomisli: »Šta bi to, dođavla, moglo biti; zacijelo je vreća puna dragoga kamenja; treba da se i nje dočepam, jer do tri puta bog pomaže.«

Kad bijaše vrijeme počinku, gost legne na klupu i stavi ispod glave svoju vreću mjesto jastuka. Gostioničar misleći, da je stranac tvrdo zaspao, priđe potiho te stane oprezno trzati vrećom tamo-amo, ne bi li je nekako izvukao i drugu podmetnuo. No tokar je već odavna čekao, pa kad je gostioničar upravo htio trgnuti, on vikne:

— Napolje kijačo!Kijača smjesta iskoči, pa na gostioničara, te ga stade voštiti,

da je milina. Gostioničara stane vika, te bi kamen proplakao, i što on većma viče, to žešće kijača tuci, sve odmjereno bij ga po leđima, dok on iznemogao ne pade na zemlju.

Napokon će tokar:— Ako mi ne daš stolića, što se prostire, i zlatnoga magarca,

ples će početi iznova.

110

— Ah, nemoj! — ponizno zamoli gostioničar. — Sve ću vra­titi, samo neka prokleti đavo opet uđe u vreću.

— Neka vlada milost mjesto prava; no čuvaj se, da ne na- stradaš!

Rekavši to tokar viknu: »U vreću kijačo!« i pusti je, da miruje.Ujutro tokar sa »stolićem prostri se« i »zlatnim magarcem«

ode kući k svome ocu. Krojač se veoma obradova, kad ga opet vidje, i zapita, šta je naučio u tuđini.

— Dragi oče — reče sin — postao sam tokar.— Umjetnički zanat — potvrdi otac. — A šta si donio s puto­

vanja?— Skupocjen komad, dragi oče: kijaču u vreći.— Šta! — viknu otac. — Kijaču! Zar se to isplati! Pa to

možeš naći na svakom drvetu!— Ali ovakve ne, dragi oče; kad ja kažem »Napolje kijačo!«

kijača smjesta skoči iz vreće; teško onome, tko mi je neprijatelj, jer ona ga ne prestane šibati, dok on ne legne na zemlju i zamoli milost. Gledajte, s pomoću ove kijače dopremio sam stolić, što se sam pro­stire, i zlatnoga magarca, što ih onaj lupeški gostioničar bijaše oteo mojoj braći. Neka sad dođu obojica, a i rođake pozovi; nahranit ću ih i napojiti, pa i džepove im napuniti zlatom.

Stari krojač nije mogao vjerovati, no ipak skupi rođake. Tokar rasprostre čohu, dovede zlatnoga magarca i reče svome bratu:

— Eto, dragi brate, govori sad s njim!Nato mlinar izgovori »Briklebrit!« i začas zapljuštiše zlatnici.

Magarac nije prestao, dok svi ne imadoše toliko, da više ne mogahu ponijeti. (Vidim, da bi i ti volio, da si ondje!)

Zatim tokar donese stolić i reče:— Dragi brate, de govori s njim!Jedva stolar izgovorio »Stoliću, prostri se!« i već bi prostrt i

na njemu prekrasne zdjele.

111

Sad nastade gošćenje, kakva dobri krojač u kući svojoj još nigda vidio nije; sva se rodbina gostila do u kasnu noć; svi bijahu veseli i zadovoljni.

Krojač zaključa u ormar iglu i konac, rif i glačalo, i življaše otada sa svoja tri sina u slasti i lasti.

A kamo je nestalo koze, koja bješe skrivila, te je krojač otjerao svoja tri sina? I to ću reći.

Stidjela se svoje ćelave glave; pobjegla u lisičju rupu i sakrila se. Kad je lisica došla kući, opazi gdje se u tami svjetlucaju dva velika oka; od toga se silno uplaši i pobjegne. Putem sretne med­vjeda, koji, vidjevši je onako zbunjenu, zapita:

— Šta ti je, seko lijo, kako to izgledaš?— Ah! — odvrati riđa. — U mojoj rupi sjedi ljuta životinja,

što me prostrijelila svojim vatrenim očima.— Sad ćemo je istjerati! — odlučno će medvjed, te pođe s lisi­

com zajedno do rupe i zaviri. No kad opazi vatrene oči, spopade i njega strah; s ljutom se životinjom ne htjede ni u šta upuštati, nego pobježe.

Idući putem sretne pčelu; i ona, opazivši da se medvjed u svo­joj koži ne osjeća najbolje, zapita:

—- Medo, ta ti mi izgledaš strahovito zlovoljno; kamo ti tvoja radost?

— Lako je tebi govoriti! — odvrati medvjed. — Ljuta životi­nja izbuljenih očiju sjedi u kući riđe; ne možemo je istjerati.

— Žalim te, medo — uzvrati mu pčela. — Ja sam jadna, slaba životinja, na koju se vi usput i ne obazrete, nu mislim, da bih vam mogla pomoći.

Pčela uleti u lisičju rupu, sjedne kozi na glatku obrijanu glavu i ubode je tako žestoko, te ona, skočivši kao pomamna, zamekeće »Me, me!« i pobjegne u bijeli svijet. Nitko do ovoga časa nije saznao, kamo je nestala.

112

SELJAK I ĐAVO

Bio neki pametan i lukav seljak, o čijim bi se šalama moglo mnogo pripovijedati; no najljepša je priča, kako je nadmudrio đavla te mu se narugao.

Jednoga dana taj seljak uzorao njivu i pošao kući, kad se već bilo smračilo. Najednom ugleda nasred njive hrpu žerava, pa iz­nenađen priđe da vidi šta je, a ono na žaru sjedi mali crni đavo.

— Ti zacijelo sjediš na blagu? — zapita seljak.— Da — odgovori đavo. — Na blagu, i to na više zlata i sre­

bra, nego što si ga ti u svom životu vidio!— Blago leži na mojoj njivi, dakle je moje — isprsi se seljak.— Bit će tvoje — složi se đavo — ako mi dadeš u dvije godine

polovicu onoga, što tvoja njiva nosi; novaca imam napretek, nego ja želim zemaljskih plodova.

Seljak na to pristane.— Da ne bi došlo do svađe pri diobi — lukavo će seljak — neka

bude tebi, što je nad zemljom, a meni što je pod zemljom.Prijedlog se đavlu svidio. No seljak posije repu. Kad dođe vri­

jeme ljetini, eto ti đavla po svoj dio, ali ne nađe ništa drugo osim uvelo lišće, dok seljak veselo iskapaše svoju repu.

— Jedanput si se okoristio — ljutito će đavo. — Ali nećeš drugi put; tebi će pripasti, što raste nad zemljom, a meni što je pod zemljom.

— I meni je pravo — prihvati seljak.No kad je došlo vrijeme sjetvi, posije seljak pšenicu, a ne repu.

Plod dozrio, te seljak otiđe na njivu i požanje puno klasje sve do zemlje. Stigne i đavo, pa kad nađe samu strninu, strmoglavi se u provaliju.

— Tako treba liscima podvaliti! — poviče seljak, te ode i uzme blago.

8 Grim: Priče 113

LIJENI HINKO

Hinko bio lijen, i premda nije imao šta drugo da radi, već da svaki dan tjera na pašu svoju kozu, opet bi uzdisao, kad bi uvečer došao kući nakon svagdanjeg rada.

»Doista je velik teret«, govorio bi u sebi, »i mučan posao tjerati u polje ovakvu kozu, iz godine u godinu, do kasne jeseni. Kad bi čovjek mogao pritom ležati i spavati! Ali ne; on treba da pripazi, da koza ne ošteti mladoga drveća, da kroz plot ne uđe u vrt ili da ne pobjegne. Kako da čovjek dođe do mira i da se veseli životu!«

Sjedne i stane razmišljati, kako da skine sa svojih ramena taj teret. Dugo se uzalud patio razmišljanjem, i najedanput mu se otvore oči:

»Znam šta mi je činiti!« uzvikne. »Oženit ću se debelom Ka­tom: i ona ima kozu, pa može i moju zajedno čuvati; neću da se više patim.«

Odlučivši tako, ustane i pođe svojim umornim nogama preko ceste, gdje stanovahu roditelji debele Kate, i zaprosi njihovu mar­ljivu kćer.

Roditelji ne razmišljahu dugo. »Slično se sa sličnim slaže«, po- misliše oni i pristaše. I tako je debela Kata postala Hinkova žena.

Hinko provodio sretne dane, te nije trebalo da počiva ni od kakva posla, osim od vlastite lijenosti. Samo bi tu i tamo izišao i rekao: »Činim to zato, da mi počinak to bolje prija; inače čovjek izgubi svaki osjećaj za odmor.« Ali ni debela Kata ništa manje lijena.

— Dragi Hinko — progovori Kata jednoga dana — zašto da ogorčavamo svoj život bez potrebe i da svoje najljepše mladosno vrijeme potratimo nekorisno? Zar ne bi bilo bolje, da obje koze, koje čovjeka svako jutro uznemiruju svojim meketanjem u najbo­ljem snu, dademo svome susjedu, a on nama košnicu pčela? Košnicu ćemo metnuti u prančiok iza kuće, i ne treba da se za nju brinemo.

114

Pčeli ne treba čuvati niti u polje tjerati; one izlete i opet same nađu put natrag kući, kupe med, a mi pritom nemamo nikakve muke.

— Rekla si kao pametna žena — potvrdi Hinko. — Tvoj ćemo prijedlog odmah izvršiti; osim toga, med je prijatniji i hranjiviji od kozjega mlijeka, a dade se i dulje očuvati.

Susjed drage volje dade za dvije koze jednu košnicu. Pčele ne­umorno lijetale van i unutra od rana jutra do kasne večeri i punile košnicu najljepšim medom, te Hinko u jesen izvadio pun vrč meda.

Vrč postaviše na dasku, pričvršćenu visoko na zidu u njihovoj spavaonici. Kako se bojahu, da im ga tko ne ukrade ili da ne naiđu miševi, pronađe Kata čvrstu Ijeskovaču i stavi je kraj svoje postelje, da je, ne ustajući, može rukom dosegnuti i nepozvane goste otjerati.

Lijeni Hinko nije volio dizati se prije podne. »Tko rano ustaje, harči svoje dobro«, govorio on. Kad jednoga vedroga jutra još u postelji ležaše odmarajući se od duga spavanja, dobaci ženi:

— Žene su sladokusci, i ti pomalo kusaš med; bilo bi bolje, da ga promijenimo za gusku i jedno gušče, prije negoli ga ti sama izjedeš.

— Ali ne prije — opre se Kata — dok nemamo djeteta, da nam ih čuva. Zar da se mučim s mladim guskama i trošim svoju snagu bez potrebe.

— Misliš li — prigovori Hinko — da će mališ čuvati guske? Dandanas djeca više ne slušaju; rade po svojoj volji, jer misle da su pametnija od roditelja, upravo kao onaj sluga, što je trčao za trima kosovicama, mjesto da traži kravu.

— O — Ijutne se Kata — zlo će proći, tko ne učini, što mu ja kažem. Uzet ću batinu i nebrojeno puta ću ga maznuti. Vidiš, Hinko — uzvrpolji se Kata i zgrabi Ijeskovaču, kojom je htjela tjerati mi­ševe — ovako bih ja po njemu.

Kata mahnu i na nesreću pogodi nad posteljom vrč, u kom bi­jaše med; vrč lupi o zid i razbi se na komade, a lijepi med poteče niza zid na pod.

8* 115

— Evo, ovdje leži guska s gušće tom! — vikne Hinko. — Ne treba je čuvati. Svakako je sreća, što mi vrč nije pao na glavu; ima mnogo razloga, da budemo svojom sudbinom zadovoljni.

Kad je u jednoj krhotini vidio još nešto meda, dohvati je, pa će veselo:

— Pojest ćemo još ovaj mali ostatak, ženo, a onda ćemo na­kon pretrpljena straha, malko počinuti; ne smeta, ako nešto kasnije ustanemo nego obično; dan je dug.

— Da — potvrdi Kata — ima vremena! Znaš kako su pozvali puža na svadbu, i on pošao, ali stigao istom na krštenje; pa kad je pred kućom pao preko plota, uzdahnuo: »Hitnja je gotova propast!«

REPA

Bila dva brata vojnika: jedan bogat, drugi siromašan. Siro­mašni se htio izbaviti iz nevolje, pa svukao vojničko odijelo i vratio se na selo. Uskopao svoje malo zemlje i posijao repu. Jedna od te repe rasla, jačala i naočigled debljala: nikako nije prestala da raste. Mogla se nazvati kneginjom svih repa, jer takve još nitko vidio nije, niti će je vidjeti. Napokon bude tako velika, te sama ona za- premi čitava kola, pa dva vola imadoše šta vući. Seljak ne znade, šta će, i da li je to njegova sreća ili možda nesreća. I razmišljaše ovako:

»Da je prodam? Šta mogu za nju dobiti! Da je izjedem? Za to su dobre i manje. Najbolje će biti, da je odnesem kralju i poklonim u znak poštovanja.« Natovari je dakle na kola, uhvati dva vola u jaram, dopremi je u dvor i pokloni kralju.

— Kakvo je to čudo? — upitat će kralj. — Već sam svašta u životu vidio, ali takve grdosije još nikada. Od kakva je sjemena to izraslo? Ili je to samo tebi pošlo za rukom? Zbilja si sretnik.

116

— 0 ne, nisam ja sretnik; ja sam siromah vojnik, a svoju sam vojničku kabanicu objesio o klin, jer nisam imao od čega živjeti, i sad obrađujem njivu. Imam bogata brata, a i tebi je, kralju, dobro poznat; a mene, koji ništa nemam, čitav je svijet zaboravio.

— Izbavit ću te iz siromaštva i tako nadariti, da ćeš biti jednak svome bratu. — Pokloni mu mnogo zlata, oranica, livada i stada, i tako ga učini bogatim, te se bogatstvo njegova brata s njegovim nije moglo ni usporediti.

Kad je bogati brat čuo, šta je siromašni stekao jednom jedi­nom repom, spopane ga zavist i stane razmišljati, kako bi i on došao do takve sreće. Ali on je htio udesiti mnogo pametnije. Uzme zlata i konja, te ih dopremi kralju, uvjeren da će mu kralj dati za uzdarje mnogo veće darove: ta ako je njegov brat toliko dobio za jednu repu, šta će istom dobiti on za tako lijepe stvari.

Kralj uzme darove i izjavi, da ne zna, čime da mu vrati, što bi bilo bolje i neobičnije od one velike repe. I bogatome ne preos- tade drugo, već da repu svoga brata natovari na kola i odveze. Došavši kući nije znao, na kome da iskali svoj gnjev i jad, dok napokon ne dođe na ružnu misao, da ubije brata. Najmi ubojice, koji će čekati u zasjedi, a zatim ode k bratu, pa mu reče:

— Dragi brate, znam za skriveno blago; hajde da ga zajedno dignemo i podijelimo.

Brat pristane i pođe ne sluteći ništa zlo. Tek što iziđoše, kadli navališe ubojice iz zasjede, svezaše ga i već htjedoše da ga objese. Uto odjekne u daljini pjesma i topot, te ubojice spopadne strah, i oni na vrat na nos strpaju uhvaćenoga u vreću, objese o granu i pobjegnu. On stane vreću derati, dok ne načini, rupu i turi kroz nju glavu.

Čovjek, što je naišao putem, bio đak potukač, te je pjevao i jahao kroza šumu. Kad je onaj u vreći opazio da netko ispod njega prolazi, poviče:

— Zdravo da si, dobro mi došao!

117

Potukač se ogleda na sve strane, ali ne dokuči, odakle glas; napokon vikne;

— Tko me zove?— Pogledaj uvis! — odvrati onaj iz vreće. — Evo sjedim ovdje

gore u vreći mudrosti; u kratko sam vrijeme naučio velike stvari; sve su škole prema tome priče u vjetar; još malo, pa ću sve izučiti, sići i biti pametniji od svih ljudi. Poznajem zvijezde, nebeske znake, duvanje svih vjetrova, pijesak u moru, liječenje bolesti, moć bilja, ptice i kamenje. Da si ovdje unutri, osjetio bi, kakve krasote izlaze iz vreće mudrosti.

Kad je to potukač čuo, nemalo se začudi, pa će oduševljeno:— Blagoslovljen neka je čas, kad sam te našao; ne bih li i ja

mogao malko u vreću?— Za plaću bih te i za dobre riječi pustio na kratko vrijeme

unutra — lukavo će onaj u vreći, kao da mu se ne mili. — No treba da čekaš barem sat, jer još nešto moram naučiti.

Potukač je neko vrijeme čekao, ali napokon mu dojadi; zamoli, da ga pusti unutra, jer da ga veoma mori žeđa za znanošću. Nato se onaj u vreći stane pretvarati, kao da želi popustiti, te nadoveže;

— Da mognem izići iz kuće mudrosti, treba da spustiš vreću na užetu, a onda možeš ući.

Potukač ga spusti, razveže vreću, oslobodi ga i poviče:— Povuci me brže gore! — I htjede onako stojeći u vreću.— Čekaj! — svjetuje ga drugi. — Tako se to ne radi. — Ščepa

ga za glavu, ugura ga obrnutog u vreću i sveže, te učenika mudrosti potegne užetom u vis. Zatim zaljulja njime u zraku i zapita:

— Kako ti je, dragi moj druže? Osjećaš li kako ti dolazi mudrost i dobro iskustvo? Ostani samo mirno, gdje jesi, dok se opametiš.

Zatim sjedne na potukačeva konja i odjaše; no nakon koji sat pošalje čovjeka, da ga skine.

118

LISICA I GOSPOĐA KUMA

Vučica dobila mlado, pa zamoli lisicu, da kumuje. »Ona nam je bliža rodbina« pomisli vučica. »Pametna je i okretna; mogla bi moga sinčića poučavati i biti mu na pomoć u životu.« Lisica spr&< mno pristala i kazala:

— Zahvaljujem ti, poštovana kumo, na počasti, što si mi je iskazala, a ja ću doista nastojati, da budeš mnome zadovoljna.

Na gozbi lisica uživala u jelu i bila dobre volje.— Draga kumo — progovori lija — naša je dužnost da se bri­

nemo za djetešce; zato ti ga valja dobro hraniti, da ojača. Znam za ovčju staju, odakle bismo mogle izvući popriličan komad.

Vučici se pjesmica svidjela, te ona pođe s lisicom do seljač­koga majura. Lisica joj izdaleka pokaže staju te je pouči:

— Tamo se možeš uvući, a da te nitko ne vidi; ja ću dotle na drugoj strani pogledati, ne bi li ščepala kakvo pile.

No lisica ne pođe onamo, već na ulazu u šumu legne i pruži noge, da počine. Vučica se provuče u staju, ali pas, što je ondje ležao, nadiže takvu graju, da dotrčaše seljaci, te joj žestoko ispra- šiše krzno sirovim ljeskovačama. Ipak joj uspije pobjeći, pa kad se s mukom dogura do lisice, gorko joj se ova izjada:

— Ah, draga kumo, kako sam ti nagrajsala! Seljaci me izne­nada napali i isprebijali; ako nećeš, da ovdje ostanem i poginem, moraš me odnijeti.

Vučica se sama jedva vukla, pa ipak se pobrine za lisicu, digne je na svoja leđa te sasvim zdravu i nepovrijedenu kumu odnese polako do njezine kuće.

— Ostaj mi zdravo, draga kumo; nazdravlje ti pečenje! — za- grohće lisica pucajući od smijeha, te uze put pod noge pa bježi.

119

IVICA I MARICA

Pred velikom šumom stanovao siromašan drvosječa sa svojom ženom i sa svoje dvoje djece; dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica. Življahu veoma bijedno, a kad u zemlji nastade velika skupoća, drvosječa ne mogaše više nabaviti ni svagdanjega krušca.

Kad jedne večeri, ležeći u postelji, razmišljaše i u brizi se tamo-amo okretaše, uzdahne i progovori svojoj ženi:

— Šta će od nas biti? Kako ćemo svoju jadnu djecu prehra­niti, kad već ni za sebe nemamo ništa?

— Znaš li što, čovječe? — reći će žena. — Sutra ćemo djecu odvesti u šumu, gdje je najgušća; tamo ćemo im naložiti vatru, svakome dati komadić kruha, a mi ćemo na svoj posao i njih ostaviti same. Djeca neće znati da nađu puta kući, i tako ćemo ih se osloboditi.

— Ne, ženo, to ne mogu! Kako da to podnesem: svoju djecu ostaviti samu u šumi? Mogu doći divlje zvijeri i razderati ih.

— Baš si ti lud — prigovori žena. — Onda je bolje, da nas sve četvoro propadne; treba samo da još izblanjaš daske za ljeso- ve. — I stane navaljivati, dok muž napokon pristane.

Ni djeca nisu mogla od gladi usnuti te su čuli sve, što je ma­ćeha govorila ocu. Marica gorko zaplače, pa će Ivici:

— Jao, propadosmo.— Tiho, Marice — šane Ivica. — Ne žalosti se, ja ću pomoći.Kad su stari zaspali, ustane Ivica, obuče svoj kaputić, otvori

vrata te se prokrade iz kuće. Bila sjajna mjesečina, bijeli se šlju­nak pred kućom svjetlucao poput srebmilca. Ivica se sagne i napuni svoj džepić plosnatim kamenčićima, koliko god u nj mo­gaše stati. Zatim se vrati i rekne Marici:

120

— Ne brini se, draga sestrice, spavaj mimo, bog nas neće ostaviti. — I zatim legne u svoju postelju.

Sutradan, još prije nego što se sunce rodilo, dođe maćeha i probudi oboje djece:

— Ustajte, lijenčine; idemo u šumu po drva.Pošto dade svakome komadić kruha, nadoveza:

— To vam je za ručak, i da niste prije pojeli, jer više ništa nećete dobiti.

Marica stavi kruh pod pregaču, jer je Ivica imao pun džep kamenja. Zatim pođu svi zajedno u šumu. Kad su neko vrijeme išli, Ivica stane i obazre se na kuću; sve je tako od vremena do vremena zastajkivao i obazirao se.

121

— Šta ti to gledaš, Ivica, i zaostaješ? Pazi i ne zaboravi svojih nogu! — opomenu ga otac.

— Ah, oče — odgovori Ivica — gledam za svojom bijelom mačkicom; eno je na krovu, želi mi »zbogom«.

— Ludo! — upade maćeha. — Nije ono mačkica; ono je jutar­nje sunce, što osvjetljava dimnjak.

No Ivica nije gledao za mačkicom, već bi svaki put od svojih glatkih kamenčića po jedan bacio na zemlju.

Kad su bili usred šume, reče otac:— Nakupite, djeco, suharaka; naložit ću vatru, da vam ne

bude studeno.— Ivica i Marica nakupe suharaka čitavo brdašce. Otac zapali

vatru, i kad se plamen poče visoko dizati, maćeha će djeci:— Legnite ovdje kraj vatre i počinite; mi ćemo u šumu, da

nasiječemo drva. Kad svršimo, doći ćemo po vas.Ivica i Marica sjeđahu kod vatre, a kad je bilo oko podne,

svako je od njih pojelo svoj komadić kruha. Slušajući kako sjekira udara, mišljahu da je otac u blizini. Ali to ne bijaše sjekira, već grana, koju je otac privezao za suho drvo, te je vjetar njome tamo-amo njihao. Kad su djeca dugo tako sjedila, sklopiše im se oči od umora; čvrsto zaspaše, a kad se probuđiše, bijaše tamna noć.

— Kako ćemo izići iz šume? — zapita Marica plačući.— Pričekaj još malo; čim iziđe mjesec, lako ćemo naći put —

utješi je Ivica.Kad je izišao pun mjesec, uzme Ivica svoju sestricu za ruku i

pođe za kamenčićima, što se svjetlucahu poput netom skovanih srebrnjaka i pokazivahu im put. Išli su svu noć i u zoru dođoše kući. Pokucaše na vrata, a kad maćeha vidje, da je Ivica i Marica, okosi se na njih:

— Zločesta djeco, što ste tako dugo u šumi spavali; mislili smo, da nećete više kući.

No otac se obradovao, jer mu bijaše teško pri srcu, što ih je tako same ostavio.

122

Naskoro iza toga opet zavlada nevolja na sve strane, i djecačuše, kako je maćeha noću rekla ocu:

— Sve smo pojeli, imamo još samo polu kruha, i onda smo gotovi. Djeca moraju odavle; odvest ćemo ih dublje u šumu, da opet ne nađu puta; inače nam nema spasa.

— Bolje bi bilo, da posljednji zalogaj podijeliš s djecom — ispravi je muž, koga su riječi ženine ljutito dirnule u srce.

No žena ne htjede slušati, već ga stane grditi i prekoravati. Ali tko jedanput počne, mora i nastaviti, pa kad je prvi put po­pustio, morade i drugi put.

Djeca bijahu još budna, pa čuše razgovor. A kad su stari za­spali, Ivica opet ustane i htjede izići, da nakupi kamenja, kao i posljednji put, no kako je maćeha vrata zaključala, Ivica ne mo­gaše izići.

— Ne plači, Marice — tješio Ivica sestricu. — Bog će nam pomoći.

Rano ujutro dođe maćeha i potjera djecu iz postelje. Dade svakome komadić kruha, još manji od pređašnjega. Putem u šumu mrvio je Ivica kruh u džepu; često bi stao i bacio mrvicu na zemlju.

— Sto stojiš, Ivica, šta se ogledaš? Idi svojim putem! — do­baci mu otac.

— Gledam za svojom golubicom, što sjedi na krovu, pa mi želi reći »zbogom« — odgovori Ivica.

— Ludo, nije to tvoja golubica, to je jutarnje sunce, što osvje­tljava dimnjak — reče maćeha.

Ivica je malo-pomalo sve mrvice prosuo putem. Maćeha odve­de djecu još dublje u šumu, gdje još nikad nisu bila. Opet nalože veliku vatru, i maćeha će djeci:

— Ostanite samo ovdje, djeco; ako ste umorni, možete malo i pospavati; mi ćemo u šumu, da nasiječemo drva, a podvečer, kad budemo gotovi, eto nas po vas.

Kad bijaše oko podne, podijeli Marica svoj komadić kruha s Ivicom, koji je svoj prosuo putem, a zatim oboje usnuše. Već

123

bijaše i večer prošla, no nitko nije došao po jadnu djecu. Istom se kasno u noć probudiše.

— Počekajmo malo, Marice — tješio je Ivica. — Kad iziđe mjesec, vidjet ćemo mrvice, što sam ih putem prosuo; one će nam pokazati put.

Kad se pojavio mjesec, ustanu i pođu; ali mrvica nisu višenašli; nebrojene su ih ptice pozobale, što po šumi i polju lete.

— Ipak ćemo naći put — hrabro će Ivica. Ali ga nisu našli.Išli su svu noć i vazđan od jutra do mraka, ali iz šume nisu

više mogli izići; bili su gladni, te ništa drugo nisu imali osim nekoliko jagoda, što su tamo rasle. Bijahu toliko umorni, da ih noge nisu više mogle nositi, pa legoše pod neko drvo i zaspaše.

Već osvanulo treće jutro, otkako su otišli iz očinske kuće. I opet pođu dalje, no sve su dublje ulazili u šumu, i da ne bi pomoći, propadoše. Oko podneva opaze na drvetu poput snijega bijelu ptičicu, koja je tako lijepo pjevala, da su stali i slušali. Svršivši svoju pjesmicu,,raširi ptičica krila te stane pred njima letjeti; oni pođu za njom i napokon stignu k nekoj kućici, gdje je sjela na krov. Kad su bili sasvim blizu, opaze, da je kućica načinjena od kruha i da je pokrivena kolačima; prozori bijahu od samog šećera.

— Hajde — veselo će Ivica — da se ljudski najedemo. Uzet ću komadić od krova, a ti, Marice uzmi štogod od prozora; to je slatko.

Ivica segne rukom uvis i otkine komadić, da okusi, kako će mu prijati, a Marica stane k prozoru i počne griskati. Uto se ču sitan glas iz izbe:

Grizi, grizi, griskalo! Tko to griska kućicu?

Vjetrić, vjetrić, Nebeski djetić! —

124

odgovore djeca i nastave da jedu: ne daju se smesti. Ivici je oso­bito prijao krov; otkine dobar komad, a Marica izbije čitavo okruglo okno, sjedne i stane uživati. Uto se otvore vrata, a kad ta­mo — izviri neka stara žena sa štakom. Ivica se i Marica uplaše, te im ispade sve što u rukama držahu. Klimajući glavom stara progovori:

— Ej, draga djeco, tko vas je doveo ovamo? Dođite k meni i ostanite kod mene; neće vam se ništa dogoditi. — Uzme ih oboje za ruku i povede u svoju kućicu.

Vještica im dade ponajboljih jela: mlijeka, kolača sa šećerom, jabuka i oraha. Zatim prostre dvije lijepe bijele posteljice, u koje Ivica i Marica legnu; činilo im se, kao da su u nebu!

Stara se zapravo samo tako ljubazno pretvarala, no ona bijaše opaka vještica, koja je vrebala djecu: načinila kućicu od kruha, samo da ih primami. Kad bi se dočepala djeteta, zadavila bi ga, skuhala i izjela, i to je za nju bio blagdan. (Vještice imaju crvene oči te ne mogu daleko vidjeti, ali imaju osjetljiv njuh kao životinje, koje osjećaju, kad im se ljudi približuju.)

Kad su joj Ivica i Marica bili na dohvatu, zlobno se nasmijala i porugljivo rekla: »Imam ih; ovi mi neće pobjeći.«

Ustade već rano ujutro, prije nego što se djeca probudiše, pa kad vidje kako oboje njih milo počivaju punih, rumenih obraza, promrmlja: »Ovo će biti dobar zalogaj!« pa dohvati Ivicu svojom mršavom rukom, odnese ga u malu staju i zatvori rešetkom. Koliko god je Ivica vikao, nije mu pomoglo.

Zatim vještica pođe k Marici, prodrma je iza sna i vikne:— Ustaj, lijenčino, donesi vode i skuhaj svome bratu štogod

dobro; eno ti sjedi u staji i treba da se tovi, pa kad bude pretio, izjest ću ga.

Marica stane gorko plakati, ali sve joj bijaše uzalud; morade učiniti, kako joj je opaka vještica naložila. Za Ivicu se odsad kuhala ponajbolja jela, dok je Marica dobivala samo rakove ljuske.

Vj eštica bi svako jutro išla k staji i viknula:

125

— Ivica, pruži prste, da opipam, hoćeš li biti naskoro pretio. — No Ivica bi joj pružio košticu; stara ne mogaše dobro vidjeti: kraj svojih mutnih očiju mišljaše, da su Ivičini prsti. Čudila se, kako se još nije utovio. Kad su prošla četiri tjedna, a Ivica jednako bio mršav, postade nestrpljiva i ne htjede dulje čekati.

— Hej, Marice! — vikne vještica. — Brže nosi vodu! Bio Ivica mršav ili pretio, sutra ću ga klati i kuhati.

Kako Ii bijaše teško jadnoj sestrici, kad morade nositi vodu, kako li je suze ronila!

— Dobri bože, pomozi nam! Da su nas barem divlje zvijeri u šumi izjele, bili bismo zajedno umrli! —zapomagaše Marica kroz plač.

— Ne deri se toliko! — opomenu je stara. — Ništa ti ne koristi.Sutradan zorom morade Marica ustati, objesiti kotao i naložiti

vatru.— Prvo ćemo peći kruh; u krušnoj sam peći već naložila vatru

i tijesto umijesila — promrsi stara i gume jadnu djevojčicu k peći, iz koje je plamsala vatra.

— Zavući se u peć, da vidiš, je li dobro ugrijana za kruh — lukavo će vještica. Htjela je zatvoriti peć, čim bi Marica ušla unutra, da se jadna djevojčica ispeče i da je onda mogne izjesti.

Ali je Marica odmah opazila, što stara namjerava, i zapita:— Ne znam, kako da to učinim, kako ću unutra?— Luda gusko, otvor je dosta velik, ja bih sama mogla unutra

— okosi se stara, doskakuta do peći i metne glavu unutra. Marica je gurne, tako te je sunula duboko u peć, zatvori željezna vrata i zakračuna.

Uh, kako li je urlala, strahovito zapomagala! Marica pobjegne a bezbožna vještica morade sva izgorjeti. Zatim Marica otrči pravo k Ivici, otvori mu stajicu i vikne:

— Ivica, slobodni smo; stara je vještica mrtva!Ivica skoči iz staje kao ptica iz krletke, kad joj se otvore vrata.

Kako li su se radovali, grlili i ljubili, veselo poskakivali! Budući da

126

se nisu više bojali, uđu u vještičinu kuću, a kad tamo — svuda ormari napunjeni biserom i dragi kamenjem.

— Ovi su još bolji od mojih oblu taka — reče Ivica i natrpa pun džep, koliko god je moglo stati.

— I ja bih štogod kući donijela — oglasi se Marica i napuni svoju pregaču.

— A sada hajdemo! — Ivica će odlučno. — Da što prije iziđemo iz vještičine šume.

Hodali su već nekoliko sati i stigli do velike vode.— Ne možemo prijeko — uzdahne Ivica. — Ne vidim ni brvna

ni mosta.— Nema ni lađice — doda Marica. — Ali, gle! eno tamo pliva

bijela patka; ako je zamolim, pomoći će nam da prijeđemo — dosjeti se Marica i vikne:

Patko, patko, o patkice,Evo Ive i Marice!Da prijeđemo, nema mosta,Tvoja su nam leđa dosta!

Patkica priđe. Ivica sjedne i pozove Maricu, da i ona sjedne kraj njega.

— Ne! — usprotivi se Marica. — Bit će patkici preteško; neka nas prenese jedno po jedno.

Dobra je životinja tako i učinila, pa kad njih dvoje sretno pre- ploviše i pošto već neko vrijeme iđahu, učini im se šuma sve pozna­tija i poznatija, dok napokon izdaleka ne opaziše očinsku kuću. Po- trčaše, da što prije stignu, jumuše u kuću i zagrliše oca, koji bijaše nesretan, otkada je djecu ostavio u šumi; maćeha je, međutim, umrla.

Marica istrese svoju pregačicu, iz koje poletje biser i drago kamenje, a Ivica je iz svog džepa sipao po sobi jednu pregršt za drugom. Sad bijaše kraj nevolji, te oni zajedno življahu u radosti.

127

VJESNICI SMRTI

Hodio gorostas širokom cestom; uto skoči preda nj nepoznat čovjek i vikne:

— Stoj! Ni koraka dalje!— Sta — začudi se gorostas — ti kukavče, među prstima ću

te smrviti. Ti ćeš zar meni prepriječiti put? Tko si ti, te se usuđuješ tako drzovito govoriti?

— Ja sam Smrt — odvrati nepoznati. — Meni se nitko oprijeti ne može; pa i ti treba da slušaš moje zapovijedi.

No gorostas se opre te se stane sa smrću boriti. Bješe to duga i žestoka borba; napokon gorostas svlada Smrt i tresne njome o zemlju, te je klonula kraj kamena. Gorostas se zaputi svojim putem, dok Smrt ostade ležeći pobijeđena i nemoćna, i više se ne mogaše ustati.

»Šta će biti«, šapne, »ako ostanem ležeći ovdje u zakutku? Ni­tko više neće umrijeti, a svijet će se tako napuniti ljudima, te ne­će više imati mjesta jedan kraj drugoga.«

Uto naiđe mlad čovjek, čio i zdrav. Kako, se, veselo pjevajući, na sve strane živo ogledao, opazi napol onesviještena čovjeka; pri­stupi milostiva srca k njemu, uspravi ga, dade mu svoju bocu da iz nje popije i okrijepi se, te počeka, dok se oporavi.

— Znaš li ti — zapita nepoznati — tko sam ja i kome si po­mogao na noge?

— Ne — odgovori mladić. — Ne poznam te.— Ja sam Smrt! — isprsi se nepoznati. — Ja ne štedim nikoga,

pa ni od tebe neću praviti iznimke. Ali da vidiš, kako sam ti za­hvalna, obećajem ti, da te neću iznenada napasti, već ću ti poslati svoje glasnike, prije nego što po te dođem.

128

— Dobro, svakako je za mene dobitak, što znam, kad ćeš doći, pa da budem barem dotle siguran od tebe — veselo će nato mladić, te pođe dalje, zadovoljan što može bezbrižno živjeti.

Ali mladost i zdravlje ne potraja dugo; naskoro se javiše bo­lesti i bolovi, te ga uznemirivahu obdan i obnoć.

»Umrijeti još neću«, pomisli. »Smrt će najprije poslati svoje glasnike; htio bih samo, da zli dani bolesti već jedanput minu.«

Cim osjeti, da mu se zdravlje vraća, opet nastavi svoj veseli život.

Jednoga dana potapša ga netko po ramenu. On se obazre i opazi Smrt kako stoji za njim.

— Hajde sa mnom; došao je čas, da se rastaneš sa svijetom.— Kako? — začudi se čovjek. — Zar ćeš prekršiti svoju riječ?

Nisi li obećala, da ćeš mi poslati glasnike, prije negoli sama dođeš? Nijednoga nisam vidio.

— Šuti! — zaprijeti mu Smrt. — Zar ti nisam slala glasnike, sve jednoga za drugim? Nije li došla groznica^ uhvatila te, tresla i svalila? Nije li te spopala omaglica? Nije li te kostobolja štipala po udovima? Nije li ti šumilo u ušima? Nije li zubobolja svrdlala u tvojim vilicama? Nije li ti se smrkavalo pred očima? Zar te nije moj rođeni brat, San, svaku večer na me opominjao? Zar nisi noću ležao, kao da si već umro?

Čovjek ne umjede ništa odvratiti; pokori se svojoj sudbini i ode sa Smrću.

Čavao

Svidio neki trgovac na sajmu dobre poslove: prodao svu robu te napunio kesu zlatom i srebrom. Požurio se tada da stigne kući prije nego se sunoća. Privezao torbak konju za sedlo i od jahao.

9 Grim: Priče 129

Na podne počine u nekom gradu. Kad htjede da se zaputi dalje, dovede mu momak konja i upozori ga:

— Gospodine, na lijevoj stražnjoj nozi nema u potkovi čavla.— Ne smeta — trgovac će na to. — Ovih šest sati, što mi još

ima do kuće, željezo će izdržati. Nemam kad čekati.Kad se popodne opet negdje svratio, da nahrani konja, dođe

momak i reče: )— Gospodine, konj vam nema potkove na lijevoj stražnjoj

nozi; da ga odvedem kovaču?— Nije potrebno — trgovac će bezbrižno; ovih nekoliko sati,

koliko mi je do kuće, izdržat će konj. Nemam kad čekati. — I odjaše.

Nakon malo vremena počne konj hramati; ne potraje dugo, te konj počne posrtati; napokon se sruši i prebije nogu. Trgovac mo- rade konja ostaviti; odriješi torbak, uzme ga na rame pa pješice kući, kamo je prispio kasno u noći.

»Svoj nesreći«, tješio se trgovac, »kriv je nesretni čavao.«Tko polako ide, daleko dođe.

ŠEST POMAGAČA

Živjela nekoć stara kraljica; ona bila vještica, a kćer joj naj­ljepša djevojka pod suncem. Stara ni na što drugo nije mislila, već kako bi upropastila kojeg čovjeka, i kad bi došao neki prosac, rekla bi: tko želi njezinu kćer imati, treba prvo da izvrši, što mu zada, ili da umre.

Mnogi ljepotom djevojke bili opčarani, te se usuđivali na ono, što bi im stara naredila, ali im ne bi pošlo za rukom, i onda ne bi više bilo milosti; moradoše kleknuti, da im glavu odrube.

Kraljević neki također čuo o velikoj ljepoti djevice i zamolio svoga oca:

— Pusti me, oče, tamo, da je zaprosim.— Nipošto! — reče kralj. — Ako odeš, snaći će te smrt.Sin nato teško obolio: ležao sedam godina, i nijedan mu liječ­

nik nije mogao pomoći. Kad otac vidio, da nema nimalo nade oža­lošćen pristane:

— Idi i pokušaj sreću; inače ti ne mogu pomoći.Kad je sin to čuo, odmah ozdravi i veselo pođe na put. Jašući

preko neke pustare, opazi izdaleka gdje nešto leži na zemlji kao velik stog sijena, pa kad se približi, vidje, da je to trbuh čovjeka, što se ispružio: trbuh mu nalik na malo brdo. Kad debeljko ugleda putnika, uspravi se pa će:

— Ako ti je tko potreban, evo mene.— Šta ću s tako nepokretljivim čovjekom? — upitat će

kraljević.— O, nije to ništa; kad se ja onako ljudski raširim, još sam

tri tisuće puta deblji.— Ako je tako, mogao bi mi biti potreban; hajde sa mnom! —

pozove ga kraljević.I debeljko pođe za kraljevićem. Nakon nekoga vremena naiđu

na drugoga čovjeka, što ležaše na zemlji, s jednim uhom na travi.— Šta radiš tuđe? — zapita kraljević.— Slušam — odvrati čovjek.— Šta slušaš tako pažljivo?— Slušam, šta se upravo zbiva u svijetu; mojim ušima ne može

ništa izbjeći; čujem dapače kako trava raste.— Reci mi, šta čuješ sa dvora stare kraljice, što ima lijepu

kćer?— Čujem kako sikće mač, koji upravo nekom proscu siječe

glavu — odgovori slušač.

131

— Možda ćeš mi biti potreban; hajde sa mnom!Pođu dalje i opaze na zemlji nečije noge do gležanja; više se ne

mogaše vidjeti. Prođoše dobar dio puta i naiđoše na tijelo, pa i na glavu.

— Ej, kako li je taj klipan dugačak! — vikne kraljević.— O, to još nije ništa — reče dugonja. — Kad se ja potpuno

pružim, još sam tri tisuće puta dulji i veći od najvećega brda na zemlji. Rado ću ti služiti, ako želiš.

— Hajde sa mnom! — pozove ga kraljević. — Možda ćeš mi biti potreban.

— Pođu dalje i nađu čovjeka gdje zavezanih očiju sjedi kraj puta.

— Zar si slaba vida, pa ne možeš gledati svjetlosti? —zapita kraljević.

— Ne — odgovori čovjek. — Ne smijem skinuti povoja, jer što svojim očima pogledam, raspadne se; tako mi je oštar pogled. Ako ti može koristiti, rad sam ti poslužiti.

— Hajde sa mnom! — pozove kraljević oštrovidnoga. — Možda ćeš mi biti potreban.

Pođu dalje i nađu čovjeka gdje leži na sunčanoj žegi dršćući i zebući čitavim tijelom, pa i zadnjom žilicom.

— Kako možeš zepsti? — začudi se kraljević. — Sunce grije da ne može toplije.

— Ah — odgovori čovjek — moja je narav sasvim drugačija: što god je toplije, to više zebem, i studen mi prodire kroz kosti; a što je hladnije, to je meni toplije; usred leda ne mogu da izdržim od vrućine, usred vatre od studeni.

— Čudan si mi ti svat! — na to će kraljević. — Ako hoćeš služiti, hajde sa mnom!

Pođu dalje i opaze čovjeka duga vrata; kad bi se obazreo, vidio bi preko sviju brda.

132

— Kamo gledaš tako radoznalo? — upita kraljević.— U mene su tako bistre oči, da mogu vidjeti preko svih šuma

i polja, bregova i dolina, kroz čitav svijet — odgovori vidoviti.— Ako hoćeš, možeš sa mnom — pozove ga kraljević. — Takav

može biti potreban.Napokon kraljević uđe sa svojih šest pomagača u grad, gdje

življaše stara kraljica.— Ako mi dadeš svoju kćer — progovori kraljević, ne odavši

tko je — izvršit ću, što mi narediš.Vještica se obradova, što je opet lijep mladić zapao u njezine

mreže.— Tri ću ti zadatka zadati; ako ih izvršiš, bit ćeš gospodar i

muž mojoj kćeri.— Koji će biti prvi? — zapita kraljević.— Treba da mi doneseš prsten, što sam ga bacila u Crveno

more.Kraljević ode svojim pomagačima i reče:— Prvi zadatak nije lak: treba da se izvadi prsten iz Crvenoga

mora. Šta da se radi?— Moram prvo vidjeti, gdje je — javi se vidoviti, pa pogleda

u more i usklikne:— Eno ga tamo na šiljastom kamenu.Zatim ih dugonja sve odnese tamo i reče:— Izvadit ću ja njega, samo da mi ga je vidjeti.— Ako je to sve, onda je lako — nadoda debeljko te legne i

primakne usta k vodi, a valovi se izliju u nj kao u bezdan — ispije čitavo more, te ono suho kao livada. Nato se dugonja malo sagne i izvadi rukom prsten.

Kraljević se nemalo obradova, kada dođe do prstena, pa ga odmah odnese staroj. Ona se začudi i zagunđa:

— Da, to je pravi prsten; prvi si zadatak sretno izvršio; sad dolazi drugi. Vidiš li, tamo na travniku pred mojim dvorom pase trista ugojenih volova; treba da ih izjedeš do mrvice, i kosti i ro­

133

gove; dolje u podrumu ima trista bačava vina, treba da ih ispiješ. Ako od volova ostane samo dlačica, a od vina samo kapljica, tvoj život pripada meni.

— Smijem li pozvati goste? Bez gostiju ne prija gozba.— Jednoga možeš pozvati — zlobno se nasmije stara — da

imaš društvo, ali više nikoga.Kraljević otiđe k svojim pomagačima, pa će debeljku:— Danas ćeš biti moj gost; treba da se jedanput sit najedeš.Debeljko se nato još više raširi i izjede trista volova, te ni dla­

čice ostalo nije, i zapita, nema li još štogod osim doručka; vino pio iz samih bačava, te mu ni čaša ne bi potrebna, te ispio sve do po­sljednje kapi. Kad se gozba svršila, pođe kraljević k staroj i javi, da je drugi zadatak ispunjen.

— Dotle nije dopro nijedan; ali ima još jedan zadatak — pro­mrmlja stara, i pomisli: »Nećeš mi pobjeći, nećeš sačuvati glavu.« A zatim nastavi:

— Večeras ću dovesti kćer u tvoju komoru, i ti je smiješ za­grliti; čuvaj se da ne usneš, dok budeš s njom; ja ću doći u dvanaest sati, pa ako je ne nađem u tvome naručju, izgubio si.

»Zadatak nije težak; bit ću na oprezu«, pomisli kraljević. Po­zove svoje pomagače, saopći im, šta je stara naložila, i dometne:

— Tko zna, kakvo se lukavstvo u tome krije; treba da budem na oprezu; stražite i pazite, da mi djevica ne pobjegne iz komore.

Kad se smračilo, dođe stara sa svojom kćeri i preda je kralje­viću u naručje; a nato se dugonja smota oko njih uokrug, a debeljko stane pred vrata, te nitko živ ne mogaše ući. Njih dvoje sjeđahu zajedno; no djevica ne progovori ni riječi, a mjesec joj obasjavaše lice, te kraljević mogaše promatrati divnu joj ljepotu. Promatraše je, obuzet radošću i ljubavlju, i oči mu se umoriše. Tako je to trajalo do jedanaest sati; uto ih stara začara i oni svi redom usnu, i u taj čas nestane djevice.

Spavahu čvrsto, dok moć začaran ja ne prestade, a onda se svi opet probude u četvrt prije ponoći.

134

— Jao, tugo moja! — poviče kraljević. — Propadoh!Vjerni pomagači stanu također kukati. Nato se javi slušač:— Umuknite! Moram slušati. — Zatim za časak dva progovori:— Ona sjedi u jednoj pećini trista sati daleko odavle i oplakuje

svoju sudbinu. Jedini ti, dugonja, možeš pomoći; ako se uspraviš, treba ti samo nekoliko koračaja, da stigneš onamo.

— Da, — odvrati dugonja — ali i oštrovidni treba da pođe sa mnom, da razbije pećinu.

Nato dugonja uprti druga i učas, što bi dlanom o dlan, budu pod začaranom pećinom. Smjesta skine dugonja oštrovidnome po­voj s očiju, i samo što taj pogleda, raspadne se pećina na tisuće komada. Dugonja uzme djevicu u naručje i utren je odnese natrag; isto tako brzo odnese i svoga druga; i prije nego odbi dvanaest, sjede svi zajedno kao i prije, budni i veseli.

Kad je odbilo dvanaest, došulja se stara vještica i kao da će porugljivo: »Sada je moj!« uvjerena da joj je kći trista sati uda­ljena u pećini. No kad opazi kćer u kraljevićevu naručju, uplaši se i promrsi:

— Ovo je neki, što može više od mene!Vještica se više ne smjede opirati, već mu morade djevicu

obećati, a kćeri šapne na uho:— Bila bi za tebe sramota, da se pokoriš prostim ljudima i da

sebi ne izabereš muža po svojoj volji.Nato se ražljuti oholo srce djevice i pomisli na osvetu; naloži,

da se doveze trista hvati drva, i reče kraljeviću, da su tri zadatka ispunjena, no ona neće biti njegova žena, dok jedan od njih ne bude spreman da sjedne na lomaču i da izdrži vatru. Mislila je, da se nijedan od njegovih pomagača neće dati da bude spaljen, niti će on od ljubavi sjesti na lomaču, pa da će ona biti slobodna. Ali jave se pomagači i reknu:

— Svaki od nas je nešto učinio, a sada je red na smrzavcu. — Metnu ga na lomaču i zapale je.

135

Vatra je tri dana gorjela, dok nije sve drvo izgorjelo, pa kad se plamen ugasio, smrzavao nasred pepela drhtaše poput lista na topoli.

— Ovakve studeni nisam za svoga života izdržao, a da je još potrajalo, bio bih se ukočio.

Sad više ne bi izlike; lijepa djevica morade nepoznatoga mla­dića uzeti za muža. Kad su se vozili u crkvu, Ijutito će stara:

— Ne mogu da podnesem sramote! — I pošalje svoju vojsku za njima, da ih sve pobije i da joj kćer dovede natrag.

No slušač naćulio uši i čuo tajne riječi vještičine.— Šta da se radi? — zapita debeljka.Debeljko se snađe i ispljune jedan dio morske vode, koju bijaše

popio, a od toga nasta veliko jezero, te se vojska poduši u njemu. Kad to sazna vještica, pošalje oklopljene konjanike, no slušač oču zveket njihova oružja i odriješi oštrovidnome oči; ovaj pogleda neprijatelja malo oštrije, a oni se svi rasprše razmrskani kao staklo. Sad se nesmetano odvezu dalje, pa kad njih dvoje u crkvi prime blagoslov, oproste se pomagači sa svojim gospodarom:

— Tvoje su se želje ispunile; više ti nismo potrebni; poći ćemo dalje da prokušamo sreću.

Na po sata od dvora bijaše selo, gdje je svinjar čuvao svoje krdo. Kad su tuda prolazili, kraljević zapita svoju ženu:

— Znaš li, tko sam ja? Nisam ja kraljević, već svinjar, a onaj tamo moj je otac; i nas dvoje treba da se latimo posla i da mu pomognemo.

Kraljević uđe zatim sa ženom u krčmu i reče kriomice krčma- revim ljudima, da joj noću dignu kraljevske haljine. Kad se žena ujutro probudi, nemaše šta obući, te joj krčmarica dade staru suknju i stare vunene čarape, praveći se, kao da joj mnogo daruje, te joj dobaci:

— Da nema tvoga muža, ne bih ti uopće dala.

136

Sada se žena uvjeri, da joj je muž svinjar, te s njim čuvaj svinje. »Zaslužila sam to«, pomisli u sebi, »zbog svoje obijesti i oholosti.«

Potrajalo tako osam dana, a onda ne mogaše više izdržati, jer joj noge bijahu ranjave. Uto dođu dva čovjeka te je zapitaju, da li zna, tko je njezin muž.

— Da — odgovori žena. — On je svinjar i upravo je izišao, da malko trguje vrpcama i gajtanima.

— Hajde, da te odvedemo k njemu! — pozovu je ta dvojica i otpreme u dvore.

Kad je ušla u dvoranu, nađe muža u kraljevskom ruhu. Ali ga ne prepoznade, dok je on ne zagrli i poljubi.

— Ja sam toliko za tebe patio, pa je trebalo, da ti patiš zbog mene.

Istom sada proslaviše svadbu. Onaj, koji je ovo pripovijedao, volio bi, da je i on bio na onome slavlju.

DVANAEST LIJENIH SLUGU

Dvanaest slugu, koji vazdan plandovahu, ne htjedoše da se još i uvečer naprežu, već legni u travu, pa se hvalisaj svojom lijenošću.

— Šta me se tiče vaša lijenost — počne prvi. — Dosta mi je muke s mojom. Prije svega brinem se za tijelo; ne jedem malo, ali zato više pijem. Pošto pojedem četiri obroka, postim neko vrijeme, dok ne ogladnim; to mi najbolje prija. Rano ustajati, to baš nije moje, a kad se približava podne, počnem se odmarati. Zovne li me gospodar, gradim se kao da ne čujem, a kad me drugi put zovne, čekam još neko vrijeme, dok se dignem, pa onda idem sasvim polako. Tako se život da još podnijeti.

— Treba da timarim konja — nastavi drugi. — No ja mu stavim žvale u usta, pa kad neću, ne dam mu krme, nego kažem

/ 137

da je već jeo. Mjesto da ga timarim, legnem u sanduk za zob i spavam četiri sata. Zatim doista pružim jednu nogu i nekoliko puta povučem po konju i tako sam ga otimario; što da se još time mu­čim? Pa ipak mi služba preteška.

— Čemu da se mučim radom? — javi se treći. — Od toga je malo koristi. Ležao sam na suncu i spavao. Počela kiša; no zašto da ustanem? Neka u ime božje pada. Napokon navali pljusak, i to tako jak, te mi počupa kosu i odnese je, i pritom mi nasta rupa na luba­nji. Stavio sam melema, i dobro. Takve sam štete imao počešće.

— Kad treba da se latim kakva posla — produži četvrti — lunjam čitav sat naokolo, da štedim snagu. Zatim počnem sasvim polako i pitam, nema li ljudi, da mi pomognu. Pustim ih, da obave glavni posao, a ja samo motrim; pa i to mi je previše.

— Šta to znači! — Ijutne se peti. — Pomislite, treba da iz konjske staje odstranim đubre i natovarim na kola. Polako se spre­mim, pa kad zahvatim naviljak, dignem samo do polovice, da malko

138

počinem, pa tek onda bacim gore. Dosta je, izvezem li na dan jedan tovar. Neću da se ubijem radom.

— Stidite se! — dobaci šesti. — Ja se ne bojim rada, samo što ja ležim tri nedjelje dana, a ni odijela ne svučem. Čemu da stavljam kopče na cipele? Mogu mi baš i pasti s nogu, šta to smeta. Treba li da se penjem po stubama, vučem jednu nogu polako za drugom do prve stepenice, zatim prebrojim ostale, da znam, gdje ću počinuti.

— Kod mene je to nemoguće — odlučno će sedmi. — Moj gospodar nadzire moj rad, samo ga vazdan nema kod kuće. Pa ipak ja ništa ne propustim; trčim, koliko god je to moguće čovjeku, što se polako smuca. Treba li da kamo pođem, morala bi me četiri jaka čovjeka svim silama turati. Jedanput sam naišao na šestoricu gdje jedan kraj drugoga spavaju na daskama, a ja legao k njima i spa­vao. Nisu me mogli više probuditi, pa kad su htjeli da odem, morali me odnijeti.

— Vidim — oholo će osmi — da sam ja jedini momak od oka; ako preda mnom leži kamen, neću da dignem noge i koračim preko njega, već legnem na zemlju, pa makar mokar, blatan i prljav, le­žim dok me sunce ne osuši; jedino što se okrenem prema suncu, da me bolje obasja.

— To je već nešto! — potvrdi deveti i nastavi: — Danas je preda mnom bio kruh, no ja prelijen, da ga dohvatim; malo što nisam krepao od gladi. I vrč stajao, težak i velik, te se nisam htio dignuti, već sam radije crkavao od žeđi. Bilo mi previše, da se samo okrenem; ležao sam vazdan kao klada.

— Meni je lijenost nanijela štetu — potuži se deseti — prebi­jenu nogu i otečene listove. Nas trojica ležali nasred ceste, ispru­ženih nogu; uto netko naiđe s kolima i preko njih mi prijeđu toč- kovi. Mogao sam, dakako, noge povući, ali nisam čuo kola; komarči mi zujali oko ušiju, ulazili su mi kroz nos i izlazili na usta; tko će se mučiti i goniti tu gamad.

— Jučer sam kazao, da neću više služiti — isprsi se jeda­naesti. — Nisam više imao volje da svome gospodaru donosim i od­

139

nosim teške knjige; poslu povazdan ni kraja ni konca. Ali, da pravo kažem, upravo je gospodar meni otkazao; nije me htio više držati, jer mu moljci izjedoše odijela, što sam ih pustio da leže u prašini; i to bijaše kako treba da bude.

— Danas sam kolima morao u polje — napokon će dvanaesti. — Učinio sam na njima udoban ležaj od slame i lijepo zaspao. Vodice mi ispuzle iz ruke, pa kad sam se probudio, konj se gotovo sasvim ispregao: nestalo ama i sapnog remena, pa kamuta, uzde i zvala. Zacijelo je netko prošao i sve odnio. Osim toga, kola zapala u glib i ni makac. Napokon stigao sam gospodar te izgurao kola; a da nije došao, ne bih ja ovdje ležao, već bih tamo lijepo na miru spavao.

DOSADA IZAŠLO U BIBLIOTECI VJEVERICA

Svezak 1 Anton Ingolič

DJEČAK S DVA IMENA

Svezak 11 Vladimir Colin

BAJKE

Svezak 2 Anđelka Martić

PIRGO

Svezak 12 Kornej Cukovski

BAJKE

Svezak 3Herminia zur Miihlen

ŠTA PRIČAJU PETROVI PRIJATELJI

Svezak 4 Fran Levstik

NAJDIHOJCA

Svezak 13 Marija Majerova ROBINZONKA

Svezak 14MAKEDONSKI PISCI DJECI

Svezak 15 Josip Vandot

KEKEC NAD SAMOTNIM PONOROMSvezak 5

N. Veretennikov VOLOĐA ULJANOV

Svezak 16 Charles Perrault

BAJKESvezak 6

Johanna Spiry HEIDI

Svezak 17 Mato Lovrak

DEVETORICA HRABRIH

Svezak 7 Angel Karalijčev

U SVIJETU PRIČA

Svezak 18 Krišančandar

PREOKRENUTO DRVO

Svezak 8 Erich Kastner

DON OUICHOTTE

Svezak 19 Mihail Zoščenko

PRIČE ZA DJECU

Svezak 9Nathaniel Hawthome ČUDESNA KNJIGA

Svezak 20 William Saroyan TATA, TI SI LUD

Svezak 10 Kornej Cukovski

DOKTOR JOJBOLI

Svezak 21 William Saroyan

MAMA, VOLIM TE

141

i Svezak 22 PERZIJSKE BAJKE

Svezak 23 Braća Grimm

BAJKE

Svezak 24Milan šega

ČAROBNI KLJUČIC

Svezak 25 Vesna Parun

TUGA I RADOST ŠUME

Svezak 26 KNJIGA RADOSTI

Svezak 21 Danko Oblak

MODRI PROZORI

Svezak 28 Josip Vandot

KEKEC NA VUČJEM TRAGU

Svezak 29 Erich Kastner

EMIL I DETEKTIVI

Svezak 30 Lewis Carroll

ALICA U ZEMLJI ČUDESA

Svezak 31 Gabro Vidović

KURIR SA PSUNJA

Svezak 32 Miroslav Hirtz

PRIČE IZ PRIRODE

Svezak 33Vojin Jelić

PSIĆU A KAKO JE TEBI IME

Svezak 34 Grigor Vitez

KAD BI DRVEĆE HODALO

Svezak 35 Erich Kastner

TONCEK I TOCKICA

Svezak 36 'Ivana Brlić-Mažuranić

PRIČE IZ DAVNINE

Svezak 31 Gianni Rođari

CIPOLINO

Svezak 38 Anđelka Martić

DJEČAK* I ŠUMA

Svezak 39KNJIGA RADOSTI II

Svezak 40Ivana Brlić-Mažuranić ČUDNOVATE ZGODE

ŠEGRTA HLAPIĆASvezak 41

Astrid Lindgren RAZMO U SKITNJI

Svezak 42 Milivoj Matošec

TIKI TRAŽI NEZNANCA

Svezak 43 Gianni Rodari

PUTOVANJE PLAVE STRIJELE

Svezak 44 Mato Lovrak

ZELENI OTOK

Svezak 45 Vjekoslav Majer

ŽUNA NA TELEFONU

Svezak 46 Nusret Idrizović MRAV I AŽDAJA

Svezak 41 France Bevk

MALI BUNTOVNIK

142

Tehnički urednik

Irislav Meštrović

Korektori

Mirjana Vaniček i Ivanka Nikolić

*

Izdavačko knjižarsko poduzeće MLADOST

Zagreb, Ilica 7 i 30

Za izdavača

Lađislav Indik