199Bosanskohercegovački slavistički kongres I: Zbornik radova (knjiga 1)

stiraju samo dva govora: istočnohercegovački - ijekavski i zapadnohercegovački - ikavski, moglo očekivati .

Naime, uvijek se polazilo od toga da Neretva dijeli te govore, tj . da su istočno od nje svi ijekavci, a da su zapadno katolici i muslimani ikavci . Ova podjela je samo idealno tačna i ona ne odgovara u potpunosti činjeničkom stanju . Evo zašto: prvo, nisu svi katolici i muslimani zapadno od Neretve ikavci . Postoje i sela sa jekavskim govorom(…) i, drugo, istočno od Neretve nisu svi čisti ijekavci . Postoji jedan pojas između čistih ikavaca i čistih ijekavaca koji po svojim karakteristikama obrazuje zaseban govorni tip . (Peco 2007a:335)

U radu Akcenat sela Ortiješa Peco predstavlja akcenatski sistem svoga rodnog mje-sta, a u radu Mostarski govor u svjetlosti hercegovačkih govora kao cjeline autor analizira govor Mostara, koji je specifičan spoj istočnog – ijekavskog i zapadnog – ikavskoga go-vornog tipa . On smatra da su u procesu naseljavanja i formiranja grada “jedno vrijeme preovlađivali ikavci, odnosno oni su bili brojniji, da bi docnije postali brojniji jekavci” . (Peco 2007a:425) Također, veoma je značajno i njegovo analiziranje štokavskih ikavskih elemenata, za koje kaže da su oni “autohtoni u sklopu štokavskog narječja” i da su se začeli “u granicama najarhaičnijih štokavskih govora – u granicama šćakavštine” (Peco 2007a:429) – što je predstavljalo značajan iskorak u dotadašnjim dijalektološkim pristu-pima i analizama .

Druga knjiga u ovom izboru jeste Govori zapadne Hercegovine . Objedinila je dva rada: Ikavskoštakavski govori zapadne Hercegovine (1986) i Jekavske oaze u zapadnoj Hercegovini (1967) .

Na početku Ikavskoštakavskih govora zapadne Hercegovine Peco problematizuje štakavski i ikavski element . Ističe “da je ovdje štakavština autohtona, da je ona tu stigla zajedno sa našim dalekim precima i da čini sastavni dio štakavštine kao dijalekatskog fenomena” . (Peco 2007b:21) Ikavski element dovodi u vezu sa zapadnijim govorima, pod čijim okriljem se razvio, a pod čijim utjecajem se i ustalio te postao dosljedniji negoli u zapadnoj Bosni . Potom, autor daje potpun opis govora Čitluka (kod Posušja), Vitine (kod Ljubuškog) i Gruda . Naime, iako su navedena mjesta smještena na uskom području zapadne Hercegovine, autor je pokazao da postoje izvjesne razlike u govoru tamošnjeg stanovništva, te da čak i ne pripadaju istom govornom tipu: Čitluk pripada ikavskošća-kavskom, Vitina ikavskoštakavskom govornom tipu, a Grude karakteriše i prvi i drugi govorni tip . Očigledne razlike u govoru stanovništva nastale su pod utjecajem religije i gradskih centara kojima su se stanovnici okretali . Naime,

. . .dok su Muslimani bili okrenuti sredinama sa muslimanskim stanovništvom – u našem slučaju na prvom mjestu su se nalazili Mostar i Sarajevo, Hrvati su bili okrenuti sredinama sa hrvatskim stanovništvom – pored zapadnohercegovačke zone tu je dolazila Dalmacija . (Peco 2007b:38)

Govor Hrvata, osim ikavizma i štakavštine, odlikuje još i:

. . .pojava -n mj . -m na kraju određene kategorije riječi, nepoznavanje fonema h i f; govor Muslimana, opet, karakteriše čuvanje ovih dviju fonema (h i f) u svom konsonan-tizmu, što odvaja njihov govor od govora Hrvata, ali i nerazlikovanje dvaju afrikatskih parova i, često, svođenje palatalnih sonanata lj i nj na j i n . (Peco 2007b:25)