SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

BORO ROSIĆ

INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK RAZVOJA

REPUBLIKE HRVATSKE

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2013.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

INTELEKTUALNI KAPITAL KAO ČIMBENIK RAZVOJA

REPUBLIKE HRVATSKE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika znanja

Mentor: Doc. dr. sc. Dunja Škalamera -Alilović

Student: Boro Rosić

Studijski smjer: Gospodarstvo Euopske unije

JMBAG: 0081096100

Rijeka, rujan, 2013,

SADRŽAJ

1. UVOD ...................................................................................................................................... 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ....................................................................................... 1

1.2. Radna hipoteza ............................................................................................................... 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja .............................................................................................. 2

1.4. Znanstvene metode ......................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada ................................................................................................................. 3

2. TEMELJNE ODREDNICE INTELEKTUALNOG KAPITALA ............................................ 5

2.1. Pojmovno određenje intelektualnog kapitala ................................................................. 7

2.2. Mjerenje i upravljanje intelektualnim kapitalom .......................................................... 10

2.3. Intelektualni kapital kao ključni čimbenik ekonomskog razvoja ................................. 18

3. ANALIZA I OCJENA RAZVIJENOSTI REPUBLIKE HRVATSKE ................................. 22

3.1. Analiza makroekonomskih obilježja Republike Hrvatske i ocjena stanja razvijenosti

prema odabranim indikatorima razvijenosti ................................................................. 22

3.2. Usporedba razvijenosti Republike Hrvatske i odabranih zemalja ................................ 29

4. ULOGA INTELEKTUALNOG KAPITALA U EKONOMSKOM RAZVOJU REPUBLIKE

HRVATSKE .......................................................................................................................... 35

4.1. Razina obrazovanosti radne snage u Republici Hrvatskoj ........................................... 40

4.2. Razvijenost znanstveno-istraživačkog sektora u Republici Hrvatskoj ......................... 44

4.3. Ocjena inovacijskog kapaciteta u Republici Hrvatskoj ................................................ 46

4.4. Uloga informacijsko-komunikacijske tehnologije razvoja i intelektualnog kapitala u

Republici Hrvatskoj ...................................................................................................... 50

5. PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE ULOGE INTELEKTUALNOG KAPITALA U

RAZVOJU REPUBLIKE HRVATSKE ................................................................................ 53

5.1. Povećanje obrazovanosti radne snage kao pretpostavka povećanja produktivnosti ..... 55

5.2. Povećanje ulaganja u znanost i istraživanje ................................................................. 57

5.3. Definiranje i provedba strategije razvoja inovacijskog sustava ................................... 59

5.4. Implementacija informacijsko-komunikacijske tehnologije kao pretpostavka

ekonomskog razvoja ..................................................................................................... 61

6. ZAKLJUČAK ......................................................................................................................... 64

LITERATURA ........................................................................................................................... 69

POPIS TABLICA

POPIS GRAFIKONA

POPIS SLIKA

POPIS SHEMA

1

1. UVOD

Intelektualni kapital je ključni činitelj za ostvarenje gospodarskog razvoja jedne zemlje.

Intelektualni kapital je nešto što se ne može materijalno odrediti, ali vas može učiniti bogatim

i donijeti vam konkurentsku prednost. Kao pojam predstavlja novost u ekonomskoj znanosti,

pojam „intelektualni“ označava da je izvor tog kapitala intelekt tj. znanje. Intelektualni kapital

nije komparativna prednost niti jedne zemlje pa svaka nacionalna ekonomija ima mogućnost

kreiranja vlastite konkurentnosti na globalnom tržištu znanja. Uz pomoć strategije koja je

proizvod intelektualnog kapitala i bez velikih resursa, a uz pomoć resursa znanje može se

postati pobjednikom svjetskog tržišta. Za opstanak i uspjeh na svjetskom tržištu potrebno je

kontinuirano povećavati vlastiti intelektualni kapital. Budućnost hrvatskog gospodarstva vidi

se u tome da to mora biti gospodarstvo utemeljeno na znanju. Intelektualni kapital je ključni

činitelj pretvorbe hrvatskog gospodarstva u gospodarstvo znanja.

„Tko koristi intelektualni kapital vlada svijetom“

Prof. dr. sc. Dragomir Sundać

„Sadašnjost može shvatiti samo onaj tko shvati da svijet koji dolazi nije više nastavljanje

prošlosti, te da se od nekadašnje učiteljice života nema što naučiti iskoristljiva i primjenjiva u

budućnosti“

Akademik Adolf Dragičević

1.1. Problem i predmet istraživanja

Da bi se došlo do novih znanstvenih spoznaja postavlja se problem istraživanja. Problem

istraživanja je analizirati kakav učinak ima intelektualni kapital na ekonomski razvoj

Republike Hrvatske. Istražit će se razina obrazovanosti radne snage, razvijenost znanstveno

istraživačkog sektora, ocjena inovacijskog kapaciteta, uloga informacijsko komunikacijske

tehnologije u razvoju intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj. Iz postavljenog problema

istraživanja proizlazi i predmet istraživanja. Predmet istraživanja su karakteristike

intelektualnog kapitala, intelektualni kapital Republike Hrvatske te pokušati predvidjeti

2

mogućnosti iskorištenja konkurentske prednosti nacionalnog gospodarstva primjenom

koncepta intelektualnog kapitala.

1.2. Radna hipoteza

Znanstvenim spoznajama o karakteristikama intelektualnog kapitala te njegovom utjecaju na

ekonomski razvoj zemlje, moguće je dokazati kako poboljšanje intelektualnog kapitala u

Republici Hrvatskoj ima pozitivne učinke na povećanje konkurentnosti gospodarstva

Republike Hrvatske.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Na temelju određenog problema i predmeta istraživanja, te postavljene radne hipoteze

određeni su svrha i ciljevi istraživanja. Svrha istraživanja je utvrditi pozitivne učinke

intelektualnog kapitala na gospodarski razvoj Republike Hrvatske.

Cilj istraživanja je prikazati kako upravljanjem i unapređenjem hrvatskog intelektualnog

potencijala se može ostvariti razvoj i postići konkurentnost na globalnim tržištu. Da bi se

riješio problem i ostvario predmet istraživanja, dokazala radna hipoteza, te postigli svrha i

ciljevi istraživanja potrebno je dati odgovore na neka važna pitanja:

1. Što predstavlja pojam intelektualnog kapitala?

2. Koje su njegove važne značajke i komponente?

3. Kakva je kvaliteta intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj?

4. U kakvim će uvjetima hrvatski intelektualni kapital doprinijeti gospodarskom razvoju

zemlje?

5. Koje su pretpostavke za maksimalno iskorištavanje intelektualnog kapitala?

3

1.4. Znanstvene metode

U ovom znanstvenom istraživanju i pisanju ovog diplomskog rada koji nosi naslov

Intelektualni kapital kao čimbenik razvoja Republike Hrvatske korištene su sljedeće

znanstvene metode: induktivna metoda, metoda analize, metoda sinteze, metoda kompilacije,

metoda klasifikacije, metoda dokazivanje, komparativna metoda, metoda deskripcije.

Prilikom izrade korištena je literatura, časopisi, te statističke publikacije domaćeg i

inozemnog podrijetla.

U istraživanju su kombinirane različite metode prikupljanja pouzdanih i korisnih podataka i

informacija. S obzirom da je intelektualni kapital višestruko složen i kompleksan fenomen,

prikupljanjem podataka iz više izvora zaključci dobivaju na uvjerljivosti. Podaci prikupljeni

na različite načine za pojedine indikatore uređuju se prilikom njihovog opisa i koriste se kao

argumenti u izvođenju zaključaka. Pregled rezultata postojećih istraživanja, rasprava i drugih

podataka povezanih s intelektualnim kapitalom kao čimbenikom razvoja Republike Hrvatske.

1.5. Struktura rada

Strukturu ovog diplomskog rada čini pet međusobno povezanih dijelova.

U prvom djelu UVODU iznesen je problem istraživanja, predmet istraživanja, radna hipoteza,

svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode te struktura rada.

Drugi dio nosi naslov TEMELJNE ODREDNICE INTELEKTUALNOG KAPITALA, a

u njemu je objašnjen pojam, bitne značajke i komponente intelektualnog kapitala. U sklopu

ovog djela posebna pozornost je posvećena mjerenju i upravljanju intelektualnim kapitalom.

Također je objašnjena važnost intelektualnog kapitala kao ključnog čimbenika ekonomskog

razvoja.

U trećem djelu rada pod imenom ANALIZA I OCJENA RAZVIJENOSTI REPUBLIKE

HRVATSKE analizirana su makroekonomska obilježja Republike Hrvatske i usporedba

Hrvatske sa odabranim zemljama.

4

Četvrti dio nosi naslov ULOGA INTELEKTUALNOG KAPITALA U EKONOMSKOM

RAZVOJU REPUBLIKE HRVATSKE to je ujedno i najvažniji dio ovoga rada. Za ovaj dio

rada zanima se jer prikazuje cjelokupnu sliku intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj.

Peti dio nosi naslov PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE INTELEKTUALNOG

KAPITALA U RAZVOJU REPUBLIKE HRVATSKE i u sklopu njega razrađene su

preporuke za povećanje produktivnosti hrvatskih ljudskih resursa i angažiranje ključnog

čimbenika razvoja za postizanje konkurentnosti na globalnom tržištu.

U posljednjem djelu ZAKLJUČKU dana je sinteza cjelokupnog rada, te su navedene

spoznaje do kojih se došlo tijekom istraživanja.

5

2. TEMELJNE ODREDNICE INTELEKTUALNOG KAPITALA

Intelektualni kapital je relativno nova, složena ekonomska kategorija koja predstavlja sve

čimbenike poslovanja koji nisu eksplicitno izraženi u tradicionalnim financijskim

izvještajima, međutim stvaraju dodatnu vrijednost u organizaciji i značajno utječu na

dugoročnu profitabilnost i konkurentnost poduzeća. Obično joj se ne posvećuje dovoljno

pažnje i još uvijek je se najčešće promatra kao trošak tvrtke, a ne kao investicija i razvojni

potencijal. Također ju je i prilično teško izmjeriti te knjigovodstveno pratiti. Pod pojmom

intelektualnog kapitala isto tako podrazumijeva se stvaralačka primjena znanja u proizvodnji i

bilo kojoj drugoj kreativnoj djelatnosti, sposobnost da se nevidljiva imovina poput znanja

pretvara u proizvode i usluge koji donose vrijednost. U posljednje vrijeme, definicija koju

često ističu svi oni koji se bave intelektualnim kapitalom u poduzećima jest: intelektualni

kapital je nešto što se ne može materijalno odrediti upotrebom intelektualnog kapitala se

bogatite. Dakle, pojam intelektualni kapital još nema: potpunu, točnu i jedinstvenu definiciju,

ali mu je definirana struktura. Stručnjaci koje se bave izučavanjem pojma intelektualnog

kapitala i nematerijalne imovine naglašavaju da se nova vrijednost i konkurentska prednost

stvara pospješivanjem protoka znanja unutar organizacije i transformiranjem tog znanja u

vrijednost koja poprima oblike: relacijskog kapitala, ljudskog kapitala i strukturnog kapitala -

sastavnih elemenata intelektualnog kapitala tj. stvaranjem sinergijske veze sastavnih

elemenata intelektualnog kapitala (Sundać., Švast., 2009, str. 35).

Mnogi znanstvenici se slažu da je intelektualni kapital od velike vrijednosti. Prošla su

vremena kada su fizička i materijalna imovina bili glavni izvor za ostvariti željeni rezultat u

poduzeću. U ekonomiji znanja većina tvrtki danas temelji svoje poslovanje na znanju u

odnosu na ranije kada se materijalna imovina smatrala glavnim resursom (Ngwenya, Bongani,

2013, str. 303).

Radnici su svoje znanje pretvorili u vrijednost, ovisno o svojim mogućnostima. Skrivena

vrijednost kompanije, njezina nedodirljiva imovina danas čini glavninu vrijednosti uspješne

kompanije. Primjer za to je grafikon 1., u kojem se pokazuje udio materijalne i nematerijalne

imovine u ukupnoj tržišnoj vrijednosti vodećih svjetskih korporacija u posljednjih nekoliko

desetljeća.

6

Grafikon 1. Udjeli materijalne i nematerijalne imovine u ukupnoj tržišnoj vrijednosti vodećih

svjetskih korporacija u posljednjih nekoliko desetljeća

Izvor: www.oceantomo.com (25.8.2013.)

Računovodstveno gledajući, poduzeća danas bilježe sve veće razlike između tržišne

vrijednosti, cijene poduzeća i prikazane knjigovodstvene vrijednosti poduzeća. Najveće

razlike između knjigovodstvene vrijednosti i tržišne cijene poduzeća bilježe upravo poduzeća

visoke tehnologije i industrijske grane intenzivne znanjem (farmaceutska industrija,

informacijsko-tehnološka industrija, biokemijska industrija, i dr.), gdje se najviše investira u

nematerijalnu imovinu: istraživanje i razvoj, tržišne marke (brandove), patente, franšize,

autorska prava, ... (intelektualni kapital) (Sundać., Švast., 2009, str. 32).

Procjenjuje se da intelektualna imovina kompanije, o kojoj će biti riječ u ovom poglavlju,

često vrijedi tri ili četiri puta više od opipljive knjigovodstvene vrijednosti. Revolucija na

području upravljanja znanjem dogodila se 1991. godine kada je Thomas A. Stewart, urednik

časopisa Fortune, objavio članak pod naslovom “Brainpower – How Intellectual Capital Is

Becoming America’s Most Valuable Asset” iako se sam pojam “intelektualni kapital” koristio

i prije (po prvi puta spominje se 1958. godine) dotad se upotrebljavao u drugačijem kontekstu

(Kolaković, 2002, str. 127).

NEMATERIJALNA; 1975; 17%

NEMATERIJALNA; 1985; 32%

NEMATERIJALNA; 1995; 68%

NEMATERIJALNA; 2005; 80%

NEMATERIJALNA; 2009; 81%

MATERIJALNA; 1975; 83%

MATERIJALNA; 1985; 68%

MATERIJALNA; 1995; 32%

MATERIJALNA; 2005; 20%

MATERIJALNA; 2009; 19%

NEMATERIJALNA MATERIJALNA

Udjeli u ukupnoj

tržišnoj vrijednosti

7

Danas kada je znanje postalo primarna sirovina i rezultat gospodarskih aktivnosti, pametni

ljudi koji pametno posluju imaju konkurentsku prednost i dolaze u prvi plan. Za ljude koji

dodjeljuju svoje novce poduzećima (to su investitori), za ljude koji dodjeljuju te novce unutar

poduzeća (to su menadžeri) te za ljude koji dodjeljuju svoje živote tim poduzećima (to su

njezini zaposlenici), intelektualni kapital postao je toliko bitan, da se može reći da poduzeće

koje ne upravlja svojim znanjem ne pridaje pozornost svojem poslovanju (Kolaković, 1998,

str. 137).

Od 1990-ih, domaći i strani znanstvenici proveli su mnogo istraživanja o intelektualnom

kapitalu, uglavnom su proučavali značenje, sastav i vrednovanje intelektualnog kapitala.

(Dounghoa University, 2012, str. 362).

Iz svega navedenog, zaključuje se kako se temeljem uporabe intelektualnog kapitala kao

vodećeg proizvodnog resursa, mijenja čitava ekonomska stvarnost. Uz stvaranje vrijednosti

temeljem nematerijalne imovine gradi se filozofija tržišne konkurencije u kojoj se poduzeća

natječu robama, uslugama, kapitalom, prostorom, informacijama i znanjem.

U potpoglavlju koje slijedi objasnit će se pojmovno određenje intelektualnog kapitala te

razlika između opipljive i neopipljive imovine poduzeća.

2.1. Pojmovno određenje intelektualnog kapitala

Kapitalna imovina koja je danas potrebna za kreiranje bogatstva nije više zemlja niti fizički

rad, već je to intelektualna imovina koja nema fizičko svojstvo, odnosno intelektualni kapital.

Premda je pojam intelektualnog kapitala poznat već godinama, sam koncept je razvijen

devedesetih godina prošlog stoljeća. Intelektualni kapital kao ekonomska kategorija

predstavlja novost u ekonomskoj znanosti. Kao takav nedovoljno je istražen, iako se u

posljednje vrijeme sve češće spominje u mnogim istraživanjima. Znanstvenici i istraživači 21.

stoljeća jednoglasni su u mišljenju da intelektualni kapital predstavlja temelj nove ekonomske

znanosti. Ono što su za industrijsko razdoblje bili financijski kapital i manualni rad, za novu

ekonomiju 21. stoljeća postao je intelektualni kapital. U ovom dijelu prikazano je mišljenje

nekoliko stručnjaka na ovom području. U stručnoj literaturi pojam “Intellectual capital-IC”

koristi se kao sinonim za neopipljivu imovinu (neopipljive faktore poslovanja) tvrtke koja

8

značajno utječe na uspjeh poslovanja, no nije eksplicitno izražena u bilancama (eventualno

pod nazivom goodwill pod čime se podrazumjeva imidž i reputacija kompanije, iskustvo i

uvježbanost zaposlenika, menadžmenta i sl.). Izraz “intelektualni” označava da je izvor tog

kapitala intelekt tj. znanje u različitim oblicima, a susrećemo se s njegova dva pojavna oblika

(Jelčić, 2001, str. 19) :

1. Materijalnim, u obliku planova, nacrta, patenata, licenci, bazama podataka, priručnika,

poslovnika, korporacijskih standarda, kompjutorskih programa, itd.

2. Nematerijalnim, koji je u glavama zaposlenih (znanje, vizije, sposobnost djelovanja,

rješavanja problema, leadership, kultura,…), a u literaturi se naziva skriveno znanje (taict

knowledge).

Marko Kolaković (1998, str. 136.) intelektualni kapital definira kao zbroj svega onoga što svi

unutar poduzeća znaju i što daje kompetitivne prednosti. Za razliku od sredstava o kojima su

menadžeri i računovođe obaviješteni (zemlja, tvornice, oprema, novac), intelektualni kapital

je nevidljiv. To je znanje zaposlenika; vještina i intuicija tima kemičara koji su otkrili

milijardu dolara vrijedan lijek ili znanje radnika koji je razvio tisuću različitih načina za

poboljšanje uspješnosti tvornice. To je elektronička mreža koja prenosi informacije kroz

kompaniju brzinom svijetlosti, tako da možemo reagirati na tržišne promjene brže od

suparnika. To je kolaboracija; zajedničko učenje poduzeća i njezinih kupaca koje kuje sponu

između njih i koja osigurava ponovno vraćanje kupaca.

Dragomir Sundać (2003, str. 5.) navodi da ako se pogleda računovodstvene i knjigovodstvene

podatke nekog poduzeća i utvrdi da ima imovinu od milijun novčanih jedinica, ali da je kupac

koji ga želi kupiti spreman platiti tri milijuna novčanih jedinica, onda je očito nastala razlika

između materijalne vrijednosti i cijene tog poduzeća. Upravo ova razlika između materijalne

vrijednosti poduzeća i s druge strane cijene poduzeća po kojoj se ono prodaje na tržištu, jest

intelektualni kapital. Težnja modernog poduzeća je da po svojoj tržišnoj cijeni vrijedi daleko

više nego materijalna imovina. Na taj način se u poduzeću razvija ili ugrađuje intelektualni

kapital.

Intelektualni kapital definiran je kao kolekcija elemenata neopipljive imovine koja se sastoji

ili koristi ljudski intelekt i inovacije za stvaranje nove vrijednosti (Kolaković, 1999, str. 90).

9

Može se usvojiti osnovne tri komponente intelektualnog kapitala: ljudski kapital, što uključuje

i vrijednosti i stavove, sklonosti i znanja. Strukturni kapital, koji sadrži i organizacijske i

tehnološke elemente kako nastaviti integracije i koordinacije unutar tvrtke. Relacijski kapital,

predstavlja vrijednost odnosa koje tvrtka održava s vanjskom okolinom (De Castro, 2008, str.

27).

Na slici 1., prikazan je model tržišne vrijednosti poduzeća koji obuhvaća opipljivu i

neopipljivu imovinu poduzeća. Prema tom modelu svaki od ova tri dijela intelektualnog

kapitala može biti mjerljiv i ocijenjen za investiranje. Zbog toga je ova podjela postala danas

standard i polazna osnova za daljnja istraživanja.

Slika 1. Model tržišne vrijednosti poduzeća koji obuhvaća opipljivu i neopipljivu imovinu

poduzeća

Izvor: Kolaković, 2003, str 937

Slika 1., pokazuje udio opipljive i neopipljive imovine u stvaranju vrijednosti. Opipljiva

imovina predstavlja manji dio vrijednosti, dok neopipljiva imovina predstavlja veći dio i može

se izračunati pomoću svojih sastavnica: ljudskog, strukturalnog i potrošačkog kapitala.

Očigledno je da u 21. stoljeću intelektualni kapital ima ključnu ulogu u stvaranju vrijednosti i

Trž

išn

a

vri

jed

nost

po

du

zeća

Opipljiva

imovina

Neopipljiva

imovina

LJUDSKI KAPITAL(znanja i

vještine zaposlenih)

STRUKTURALNI KAPITAL

(patenti, procesi, baze

podataka, organizacija, itd.)

POTROŠAČKI KAPITAL(

odnosi s potrošačima i

dobavljačima)

10

zbog toga je zadatak svake nacionalne ekonomije da svoje napore koncentrira upravo na tom

području i na taj način ostvari svoj gospodarski održivi razvoj.

Zaključuje se da intelektualni kapital kao novost u ekonomiji ima veliku važnost u stvaranju

nove vrijednosti. Ukoliko se hoće uspješno poslovati i zarađivati dovoljno novca za život,

obrazovanje i ulaganje u znanje je temelj za opstanak. Živimo se u vremenu globalizacije i

brzih tehnoloških promjena gdje uspjevaju samo najbrži. U uspjehu i ostvarenju ciljeva može

pomoći jedino znanje i intelektualni kapital.

Slijedi potpoglavlje u kojemu će biti riječ o mjerenju intelektualnog kapitala te njegovom

upravljanju. Prikazat će se neke od najvažnijih metoda mjerenja intelektualnog kapital te

shema o upavljanju intelektualnog kapitala u poduzećima.

2.2. Mjerenje i upravljanje intelektualnim kapitalom

Vodeće svjetske tvrtke shvatile su da im mjerenje intelektualnog kapitala, o čemu će biti riječ

u sljedećem poglavlju, otkriva sasvim novu sliku stanja u kojem se nalaze i omogućuje im da

predvide što će se događati u predstojećim godinama, stoga nije rijetkost da se u organizaciju

uvode direktori za intelektualni kapital. Mjerenje, dokumentiranje i evidentiranje sastavni su

dijelovi svakog poslovanja. Bez mjernog sustava nema orijentacije ni u globalnom biznisu.

Samo iz svijesti o performansama resursa u prošlosti i u sadašnjosti može se razviti strategija i

usmjeriti snage na budućnost. Ono što se uspije mjeriti, time se uspješnije upravlja.

Zaposlenici se moraju osposobiti za samostalno mjerenje, odnosno praćenje realizacije

organizacijskih ciljeva uz utvrđivanje vlastitog doprinosa. Vidljiva imovina tvrtke i financijski

kapital uspješno se mjere i bilanciraju, jer je tradicionalni sustav mjerenja, zasnovan na masi,

tijekom vremena razrađen do savršenstva. Za suvremeno poslovanje, osim financijskih

parametara bitne su informacije o performansama intelektualnog kapitala. Tradicionalno,

vrijednost se kompanije temeljila na kvantificiranju njezine opipljive imovine, kao što su

tvornice, postrojenja, uredi, namještaj, novac u banci umanjen za dugove i sl. Tržišna

vrijednost koju bi netko platio prilikom kupnje uspješne kompanije (tvrtke) obično je veća od

njezine knjigovodstvene vrijednosti. Razlika između tržišne i knjigovodstvene vrijednosti

kompanije označena je kao goodwill, pod čim se podrazumijeva imidž i reputacija kompanije,

iskustvo i uvježbanost zaposlenika, menadžmenta i sl. Riječ je naravno o razlici koja proizlazi

11

iz vrijednosti intelektualnog kapitala. Najbolji primjer ove razlike pruža upravo Microsoft čija

je vrijednost na burzi 1999. godine bila 10 puta veća od njezine knjigovodstvene. Kompanija

često hvaljena za invenciju koncepta o mjerenju intelektualnog kapitala jest Skandia Group,

švedska kompanija za pružanje financijskih usluga “teška” 18 milijardi USD u imovini. Na

početku devedesetih godina Skandia je zatražila mjerenje intelektualnog kapitala

razdvajanjem knjigovodstvene od tržišne vrijednosti. Ono što se pojavi kao razlika predstavlja

vrijednost nevidljive aktive, odnosno to je intelektualni kapital. Metoda koju je Skandia

izabrala za mjerenje svog intelektualnog kapital je “Uravnotežena karta zgoditaka” (Balanced

Scorecard) ( Sveiby, 2010, str. 2).

U tablici 1., bit će prikazane odabrane metode mjerenja intelektualnog kapitala koje se danas

uglavnom primjenjuju. Predloženi pristupi za mjerenje neopipljive imovine svrstavaju se u

najmanje četiri kategorije pristupa za mjerenje. Direct Intellectual Capital metode (DIC),

procjenjuju vrijednost neopipljive imovine identificirajući njezine različite komponente.

Jednom kad su te komponente identificirane, mogu biti direktno utvrđene, kao individualni ili

agregirani koeficijent. Market Capitalization Metode (MCM), izračunavaju razliku između

tržišne kapitalizacije tvrtke i dioničarskih temeljnih dionica kao vrijednost intelektualnog

kapitala. Return on Assets metode (ROA), prosječnu bruto zaradu kompanije u jedinici

vremena dijele s prosječnom opipljivom imovinom tvrtke. Rezultat je tvrtkin ROA koji se

potom uspoređuje sa njezinim industrijskim prosjekom. Razlika se množi sa prosječnom

opipljivom imovinom tvrtke, da bi se dobila prosječna godišnja zarada neopipljive imovine.

Djeleći gore navedene prosječne dobiti sa tvrtkinim prosječnim kapitalnim troškom ili

kamatom može se procijeniti vrijednost intelektualnog kapitala tvrtke. Scorecard Metode

(SC), različite komponente neopipljive imovine ili intelektualnog kapitala identificiraju, a

indikatori i indicije se generiraju i prikazuju u karti zgoditaka ili kao grafovi. SC metode

slične su DIC metodama, očekuje se da procjene nisu napravljene na novčanoj vrijednosti

neopipljive imovine. Krajnji indeks može ali i ne mora biti izveden ( Sveiby, 2010, str. 3).

Metoda za mjerenje kapitala ima više odabrani su samo neki primjeri od ukupno 42 metode

među kojima je i metoda Pulića, znanstvenika iz Republike Hrvatske.

12

Tablica 1. Metode mjerenja intelektualnog kapitala

Naziv Autor Metoda

mjerenja Opis metode

The Value

Explorer™

Andriessen&Ti

essen (2000)

DIC

Računovodstvena metodologija za izračunavanje i alociranje

vrijednosti za 5 tipova neopipljivosti: 1. imovine i subvencija, 2.

vještine i skrivenog znanja, 3. kolektivnih vrijednosti i normi, 4.

tehnologije i eksplicitnog znanja i 5. primarnih i menadžerskih

procesa.

Market-to-

Book Value

Stewart (1997)

Luthy (1998)

MCM

Smatra da je vrijednost intelektualnog kapitala razlika između

burzovne i knjigovodstvene vrijednosti tvrtke.

Knowledge

Capital

Earnings

Lev (1999)

ROA

Prihod kapitala znanja računa se kao dio normaliziranog prihoda, te

kao dio očekivanog prihoda upisanog u knjigu imovine. Zarada se

koristi za kapitalizirati znanje.

Value Added

Intellectual

Coefficient

(VAIC™)

Pulic (1997)

ROA

Mjeri koliko i kako efikasno intelektualni kapital i kapital

zaposlenih stvaraju vrijednost bazirano na međuodnosu 3 glavne

komponente: (1) fizički i financijski kapital; (2) humani kapital; i

(3) strukturalni kapital.

Skandia

Navigator™

Edvinssonand

Malone (1997)

SC

Intelektualni kapital se mjeri kroz analizu do 164 metrička mjerenja

(91 bazirana na intelektu i 73 tradicionalna metrička) koja

pokrivaju 5 komponenta: (1) financije; (2) kupce; (3) proces; (4)

obnovu i razvoj; i (5) ljude.

Izvor: www.sveiby.com (27.5.2013)

Tablica 1., prikazuje da niti jedna od navedenih metoda ne može u potpunosti ispuniti sva

očekivanja mjerenja intelektualnog kapitala. Metoda mora biti pomno odabrana zavisno o

situaciji, namjeni i zahtjevima tržišta. Svaka tvrtka mora izabrati odgovarajuću metodu kako

bi dobila što realniju sliku postojećeg stanja, temeljem kojeg bi mogla sa što većom

sigurnošću predvidjeti što je očekuje u budućnosti.

Slijedi shema 1., koja prikazuje upravljanje intelektualnim kapitalom u poduzeću.

13

Shema 1. Prikaz upravljanja intelektualnim kapitalom u poduzeću

Izvor: Sundać., Švast., 2009, str. 78.

Osnovni temelj za afirmaciju koncepta intelektualnog kapitala jest postavljanje vizije, misije i

ciljeva koji su utemeljeni na intelektualnom kapitalu. Strategija poduzeća koja se temelji na

intelektualnom kapitalu, a za cilj ima proizvođenje konkurentskih prednosti poduzeća,

usmjerena je prvenstveno na sve elemente intelektualnog kapitala poduzeća kao potencijal

stvaranja novo-stvorene vrijednosti poduzeća, te na stvaranje: efikasne i inovativne poslovne

prakse, proaktivne organizacijske strukture, inovativne i intelektualno snažne radne snage, te

vizionarskog menadžmenta. Strategija temeljena na intelektualnom kapitalu je (Sundać.,

Švast., 2009, str. 32): (prilagođena misiji i ciljevima poduzeća; usklađena s utjecajima

vanjskog okruženja; usklađena s unutrašnjim snagama, politikama, ciljevima, izvorima i

osobnim vrijednostima menadžmenta i zaposlenika; odražava spremnost za prihvaćanje

određenog poslovnog rizika, omogućuje tržišne komunikacije s tržišnim

segmentom/segmentima na kojem se još ne pojavljuju druga poduzeća, u jedinstvu je s

ostalim postojećim strategijama (poslovnim i funkcionalnim) poduzeća, testirana prikladnim

kriterijima i odgovarajućim analizama, tržišno usmjerena (poslovna inteligencija) usmjerena

na stvaranje dodatne vrijednosti znanjem tj. korištenjem intelektualnog kapitala. Potiče

TEMELJ

POTENCIJAL

STVARANJA

DODATNE

VRIJEDNOSTI

KLJUČNI PROCESI REZULTATI

LJUDSKI

KAPITAL

STRUKTURALNI

KAPITAL

POTROŠAČKI /

RELACIJSKI

KAPITAL

VIZIJA

MISIJA

CILJEVI

-Razvijanje svijesti o

važnosti intelektualnog

kapitala

-Identificiranje i

kategoriziranje

cjelokupne

nematerijalne imovine

poduzeća prema

sastavnim elementima

intelektualnog kapitala

-Određivanje i

vizualizacija načina

upravljanja ključnim

faktorima

MATERIJALNI

NEMATERIJALNI

-Financijska izvješća

-Količina

novoproizvedenih

proizvoda i usluga -

Broj novih

potrošača

-Imidž poduzeća -

Povećanje

zadovoljstva

potrošača -Lojalnost

potrošača - Vjernost

zaposlenika

14

povećanje vrijednosti brandova, autorskih prava, patenata i ostalih oblika intelektualnog

kapitala; omogućuje i olakšava prikupljanje i upravljanje kolektivnim znanjem koji se nalazi u

svim sustavima poduzeća; te naglašava vrijednost i važnost mjerenja i upravlja intelektualnom

kapitalom.

Strategija poduzeća temeljena na intelektualnom kapitalu teži postizanju održive

konkurentske prednosti, a obilježavaju je četiri karakteristike: jedinstvenost, održivost,

nemogućnost replikacije, i visok stupanj primjenjivosti. Međutim, kako bi se kreirala

odgovarajuća strategija temeljena na intelektualnom kapitalu poduzeća, potrebno je

identificirati i kategorizirati cjelokupnu nematerijalnu imovinu poduzeća prema sastavnim

elementima intelektualnog kapitala, kao i indikatore uspjeha.

Intelektualni kapital je u suvremenim uvjetima poslovanja jedan od najvažnijih izvora

konkurentske prednosti. Iz ove činjenice i proizlazi obaveza menadžmenta da se intenzivnije

posveti upravljanju intelektualnim performansama poduzeća. Inače, u teoriji intelektualnih

resursa, koja se naročito razvila u posljednjih deset godina, sreće se više upravljačkih modela.

Upravljanje svojstvima intelektualnih resursa i njihove upotrebe obuhvaća tri faze: (Krstić,

2009, str . 64).

1. Upravljanje znanjem.

2. Upravljanje inovacijama.

3. Upravljanje intelektualnom imovinom.

U tablici 2., koja slijedi bit će prikazane kategorije i faze upravljanja intelektualnim

kapitalom.

Tablica 2. Kategorije i faze upravljanja intelektualnim kapitalom

Faza Ljudski kapital Relacijski kapital Strukturalni kapital

Faza upravljanja

znanjem

Znanje, iskustvo,

pamet,vizija

Iskustvo, znanje,

Odnosi, mreže

Baze podataka IT, baze

znanja, najbolje prakse,

kultura

Faza upravljanja

inovacijama

Ideje, koncepti

proizvoda,vještine

Ideje, koncepti

proizvoda, feedback,

odnosi

Sistemi rada, poslovni

procesi

Faza upravljanja

intelektualnom

imovinom

Know-how Identitet marke,

reputacija, strategija

alijanse

Patenti, marke, autorsko

prvao, poslovna tajna

Izvor: Obrada studenta na temelju Krstić, 2009, str. 64

15

U tablici 2., razvrstani su elementi intelektualnog kapitala po fazama upravljanja. Upravljanje

intelektualnim kapitalom podrazumjeva fazni pristup koji se sastoji iz upravljanja znanjem,

inovacijama i intelektualnom imovinom. U sljedećoj tablici 3., prikazat će se ciljevi i svrhe

upravljanja intelektualnim kapitalom.

Tablica 3. Ciljevi i svrhe upravljanja intelektualnim kapitalom

Faze upravljanja Područje upravljanja Svrha Upravljački ciljevi

Upravljanje znnanjem Znanje kao resurs Kreiranje vrijednosti

Spoznati znanje kao

resurs i osigurati njegovo

najbolje moguće

korištenje radi što

boljeg odvijanja procesa

u organizaciji

Upravljanje

inovacijama

Inovacijski procesi i

resursi Izvalačenje vrijednosti

Osloboditi i

rekonfigurirati

resurse inovacija za brže

kreiranje novih načina

obavljanja posla i

stvaranje novih

proizvoda

Upravljanje

intelektualnom

imovinom

Intelektualna imovina Maksimiranje vrijednosti

Omogućiti takvo

korištenje

intelektualne imovine

koje će poboljšati

konkurentsko

pozicioniranje i stjecanje

prihoda poduzeća

Izvor: Obrada studenta na temelju Krstić, 2009, str. 64.

U tablici br. 3., prikazani su upravljački ciljevi i svrha svake grupe ovih resursa. Na ovaj

način identificira se predmet, odnosno područje upravljačkih aktivnosti u domenu

intelektualnih resursa. Proces upravljanja intelektualnim svojstvima podrazumijeva određene

aktivnosti osiguranja jedinstvenog toka informacija, procesa i aktivnosti. Poduzeća ga trebaju

efikasno osiguravati i usmjeravati na osnovu sistematske procjene svojstava upotrebe

intelektualnih resursa i klasificiranja intelektualnog kapitala. Poduzeća koja su intenzivna

intelektualnim resursima (tzv. „organizacije znanja”) su posebno specifična, pa je i njihov

proces upravljanja intelektualnim kapitalom kompleksan. Stoga, što je intelektualni

17

kapital poduzeća rezultat interakcije različitih segmenata intelektualnih resursa. Koncepcijski

okvir upravljanja intelektualnim svojstvima čini sljedeće faze (Krstić, 2009, str. 65):

1. Planiranje intelektualnih svojstava.

2. Mjerenje intelektualnih svojstava.

3. Analiza i izvještavanje o intelektualnim svojstvima.

4. Unapređenje intelektualnih svojstava u funkciji konkurentnosti poduzeća.

Imajući u vidu navedeno, može se istaknuti da su znanje, inovacije i intelektualna imovina

izvori konkurentske prednosti poduzeća, te da se njihova svojstva moraju sistematski

planirati, mjeriti, analizirati i kontinuirano unaprjeđivati. Upravljanje intelektualnim resursima

podrazumijeva fazni pristup koji se sastoji iz upravljanja znanjem, inovacijama i

intelektualnom imovinom. Imajući u vidu međusobnu povezanost elemenata intelektualnog

kapitala (humanog, strukturnog i relaciskog) u stvaranju vrijednosti, ističe se cjelovitost

upravljačkog procesa. U cilju efektivnog menadžmenta intelektualnim resursima, odnosno

intelektualnog kapitala od važnosti je primjena koncepcijskog okvira upravljanja

intelektualnim svojstvima. Intelektualna svojstva poduzeća su svojstva intelektualnih resursa,

strategijskog ili operativnog karaktera, ali i svojstva upotrebe intelektualnih resursa, kao

efekti koji se njihovom upotrebom ostvaruju. Upravljanje svojstvima intelektualnih resursa i

svojstvima upotrebe intelektualnih resursa moguće je primjenom prezentiranog menadžment

koncepta, koji podrazumijeva planiranje tj. definiranje ciljnih intelektualnih performansi,

potom njihovo mjerenje, klasificiranje i ocjenu, te analizu i izvještavanje intelektualnih

performansi, a u konačnom i determiniranje strategija, programa i akcija za njihovo

unapređenje. Vitalni problem u upravljanju intelektualnim performansama je njihovo

mjerenje. Problematika mjerenja intelektualnih performansi je složena po više osnova, te je

razvijanje prihvatljivog sistema za njihovo praćenje poseban izazov menadžmenta

suvremenog poduzeća.

Zaključuje se da pitanje mjerenja i upravljanja intelektualnim kapitalom još uvjek nije u

potpunosti odgovoreno. Ljudi su osjetljivi na promjene jer donose nešto novo, nepoznato. Što

se mjerenja intelektualnog kapitala tiče ono predstavlja prioritet u poslovanju, međutim od

ukupno 42 metode mjerenja ne postoji ni jedna opće prihvaćena. Ono što se poduzećima

obično mjeri upravo je ono čime se upravlja. Poduzeća moraju pronaći načine za

ujednačavanje postojećeg kao i kreiranje novog intelektualnog kapitala. Upravljanje

18

intelektualnim kapitalom u novoj, globalnoj ekonomiji nužno je za poduzeća koja žele biti

uspješna na svjetskoj razini.

Slijedi potpoglavlje o intelektualnom kapitalu kao ključnom čimbeniku ekonomskog razvoja,

gdje je znanje temelj stvaranja vrijednosti.

2.3. Intelektualni kapital kao ključni čimbenik ekonomskog razvoja

Znanje je temelj stvaranja vrijednosti. Uspješno korištenje tog znanja doprinosi napretku

društva. Znanje u poslovanju očituje se kao intelektualni kapital. Upravljanje znanjem,

organizacijsko učenje, nematerijalne imovine, nevidljiva imovina i prihodi, su neki od

sinonima za intelektualni kapital (Seetharaman, 2004, str. 553).

Živi se u vremenu i svijetu punom konstantnih, brzih i nepredvidivih promjena. Te iste

promjene odnose se na svaki aspekt života, bilo privatni bilo poslovni. Uspješnost prilagodbe

globalizacijskim procesima i mijenama sredine u kojoj pojedinci, poduzeća i nacionalne

ekonomije žive, rade i djeluju očituje se u vrednovanju znanja kao krucijalnog i strateškog

ekonomskog resursa. Upravo se akumulacija znanja te investiranje u ljudski kapital javljaju

kao ključna determinanta tehnološkog progresa, neograničenog ekonomskog rasta, rastućih

prinosa te povećanja životnog standarda. Pa i sam Nikola Tesla je rekao da čovjekov napredak

zavisi u prvom redu od pronalazaka. Ti pronalasci moraju biti prije svega u funkciji održivog

rasta i razvoja ljudi i svijeta (Jakovac, 2012 , str 19).

Kao primjer slijedi tablica 4., koja prikazuje ukupni broj patenata odabranih multinacionalnih

kompanija u 2012. godini od strane USPTO (Patentni ured, United States Patent Office), koje

pridaju veliku važnost intelektualnom kapitalu kao čimeniku razvoja i ostvaruju velike

financijske dobitke.

19

Tablica 4. Analiza ukupnog broja patenata odabranih multinacionalnih kompanija u 2012.

godini od strane USPTO (Patentni ured, United States Patent Office)

Ime

Kompanije

Ukupni

broj patenata

Broj patenata

sumljive

vrijednosti

% od

ukupnog broja

Temeljna

istraživanja

% od

ukupnog broja

Prozvodi

koji se usavršavaju

% od

ukupnog broja

Novi

proizvodi

% novih

proizvoda od

ukupnog

broja patenata

IBM 6180 632 10 1278 21 2992 48 1278 21

Microsoft 2311 451 20 164 7 1367 59 329 14

GE 1448 212 15 345 24 649 45 235 16

QCOM 928 211 23 161 17 321 35 235 25

Izvor: Harlov, Harold, 2013, str189.

Tablica 4., prikazuje četri multinacionalne kompanije visoke tehnologije, IBM, Microsoft,

GE i QCOM te njihov ukupni broj patenata u 2012 . godini. IBM je primjerice imao najviše

prijavljenih patenata 6180 od čega je 10% patenata sumljive vrijednosti, 21% temeljnih

istraživanja, 48% proizvoda koji se usavršavaju (proizvodi koji već postoje), od ukupnog

broja prijavljenih inovacija 21% su novi proizvodi. Najveći postotak novih proizvoda s

obzirom na omjer prijavljenih ostvarila je kompanija QCOM ukupno 25%.

Prema Puliću i Sundaću veliki društveni i gospodarski procesi, promjene i tranzicije nisu plod

slučajnosti nego rezultat interaktivnog razvoja prirode i ljudske znanstvene djelatne

aktivnosti. Odnosno, endogena teorija rasta istaknula je značaj upravo znanja tj. obrazovanja,

istraživanja, inovacija, invencija, tehnološkog progresa te ljudskog kapitala u ekonomskom

rastu (Pulić, Sundać, 2001, str 5).

Znanje je oduvijek bilo jedan od osnovnih instrumenata razvoja društvenih zajednica i

uspješnih nacionalnih gospodarstava. U suvremenim uvjetima, osobito globalizacijskim,

inovacije i novostvoreno znanje kao rezultat istraživanja postaje ne samo temelj razvoja već i

ključni čimbenik društva. Povećanje ulaganja u stvaranje novog znanja na svim znanstvenim

područjima i pretvaranje tog znanja u svekoliki razvoj nužno je ne samo za stvaranje društva

20

temeljenog na znanju već i za poboljšanje nacionalne konkurentnosti, kvalitete života

pojedinca i društva, smanjivanje nesklada na tržištu rada, stvaranje socijalne pravičnosti i

povezanosti svih skupina društva. U današnjem okruženju globalnoga tržišnog gospodarstva

moguć je napredak samo onog gospodarstva koje vrednuje znanje i inovacije te ulaže

odgovarajuća sredstva u inovativnost, istraživanje i razvoj. Globalizacijski trendovi povezuju

svijet informacijski, gospodarski, tehnološki, prometno i medijski u cjeline, u kojima se

primjenjuju jednaka mjerila i vrijednosni sustavi. Razlike u znanju i njegovoj tehnološkoj

primjeni postaju glavni čimbenici koji dijele razvijene zemlje od nerazvijenih, bogate od

siromašnih, visoki životni standard od niskog (Jakovac, 2012, str. 19).

Temeljni čimbenici proizvodnje (zemlja, rad, kapital te organizacija) obilježili su tzv. staru

ekonomsku znanost. No, u okviru nove ekonomske znanosti smatra se da informacija, prostor

i vrijeme postaju novi čimbenici ekonomskog rasta i razvoja (Pulić, Sundać., 2001, str. 23).

Znanje i vještine danas su najvažniji izvor konkurentske prednosti, a ulaganja sa svrhom

povećanja razine znanja mogu značajno povećati ekonomske izglede zemlje i blagostanje

njezinih stanovnika. Naime, znanje (ako se redovito koristi i obnavlja) s vremenom ne

deprecira. Naprotiv, što se više koristi veći su prinosi. Stečeno znanje daje temeljni doprinos

osobnom razvoju (naime, povećanje opće razine znanja doprinosi obogaćivanju sadržaja

čovjekova života i potiče njegove kreativne sposobnosti) kao i razvoju zajednice u kojoj

osoba živi, radi i djeluje. Zajednica osim izravnih ekonomskih koristi ima i pozitivne efekte

na okoliš, zdravlje, razinu kriminala te na produktivnost ostalih koji rade sa i oko osoba koje

su obrazovane. Dakle, znanje postaje glavni preduvjet stvaranja bogatstva i najbitniji razvojni

pokretač ( Sundać, 2002, str. 190).

Prema Sundać i Fatur Krmoptić (2009, str. 316), sve se više prihvaća teza da ekonomije koje

su bogatije imovinom znanja i nacionalnim intelektualnim kapitalom ostvaruju višu razinu

rasta i razvitka. Sundać i Švast (2009.) navode da se proizvodni proces pretvara u znanstveni

proces, da dolazi do promjene kvalifikacijske strukture zaposlenih na način da se fizički

radnici zamjenjuju s tzv. umnim radnicima te da je to povećanje udjela znanja u novo

ostvarenoj vrijednosti temeljno obilježje već spomenute nove ekonomije koja se još naziva i

ekonomijom znanja gdje najvažniji proizvodni resursi više nisu kapital, rad i zemlja nego

znanje, a u njemu intelektualni kapital (Jakovac, 2012, str. 19).

21

Zaključuje se da je nova ekonomija, eknomija u kojoj se sustavno proizvode nove ideje i nova

znanja. Snaga ekonomije zasnovane na znanju je znanje, visoko zastupljenje inovacija u

poduzećima, razvijena informacijsko komunikacijska tehnologija, visokokvalificirani ljudi i

visoka razina vrijednosti socijalnog kapitala. Znanje se postiže, kreira, širi i koristi na efikasan

način u svrhu postizanja ekonomskog razvitka. Najviše dodane vrijednosti može se dobiti na

resursima intelektualnog i socijalnog kapitala. Intelektualni kapital je taj o kome ovisi koliko

će dodatne vrijednosti biti. Znanjem se postaje bogat ako se to znanje ispravno koristi. Iako je

intelektualni kapital važniji od novca i ostale tradicionalne imovine samo se mali broj

kompanija trudi zahvatiti, mjeriti i bolje upravljati intelektualnim kapitalom. Vrijednost

nematerijalne imovine se povećava a poduzeća koja su to shvatila vladaju tržištem. Primjer za

to je grafikon 1. koji prikazuje kako se svake godine povećava udio nematerijalne imovine u

ukupnoj tržišnoj vrijednosti. Neke od najvećih multinacionalnih kompanija prijavljuju veliki

broj patenata. Ekonomija zasnovana na znanju uvjetovana je konstantnim naporima zemlje i

poduzeća da ostvari maksimalne pozitivne rezultate u svim područjima ekonomskog,

socijalnog i političkog života.

22

3. ANALIZA I OCJENA RAZVIJENOSTI REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatska gubi prednost na svjetskom tržištu zbog svog jezika, a taj problem dijele i ostali

mali narodi, te su prisiljeni, ukoliko žele globalno komunicirati, poznavati engleski jezik ili

jezike zemalja kojima se obraćaju. Kad je demokracija u pitanju, Hrvatska je relativno mlada

država i još uvijek gradi svoj demokratski sustav. Međutim, zahvaljujući svome napretku i

političkoj stabilnosti već se prepoznaje kao regionalni lider, što može iskoristiti i u

međunarodnim odnosima. Za regionalno pozicioniranje i širenje utjecaja Hrvatske, prednosti

mogu biti razvijenost demokracije i gospodarstva, članstvo u Europskoj uniji, razvijena

međunarodna suradnja te sličan jezik. U globalnom smislu jedino se prirodne ljepote i kultura

nameću kao komparativne prednosti na kojima Republika Hrvatska dugoročno može graditi

svoju moć(Skoko, Kovačić, 2009, str. 40).

U potpoglavlju koje slijedi analizirat će se makroekonomska obilježja Republike Hrvatske

GDP, GDP/pc, nezaposlenost, HDI, suficit platne bilance i ocjeniti stanje razvijenosti prema

odabranim indikatorima razvijenosti. Koristit će se statistika iz različitih izvora literature kako

bi se dobilo što točnije rezultate.

3.1. Analiza makroekonomskih obilježja Republike Hrvatske i ocjena stanja razvijenosti

prema odabranim indikatorima razvijenosti

Stabilno institucionalno makroekonomsko okruženje kao prvi preduvjet razvitka ekonomije

zasnovane na znanju označavaju situaciju u kojoj akteri javne vlasti i tržišta kreiraju uvjete u

kojima se znanje i inovacije mogu afirmirati kao generatori ekonomskog rasta.

Hrvatska je malo, otvoreno gospodarstvo koje obilježava bruto inozemni dug 44 835 mil. eura

(Državni zavod za statistiku, 2013.) U takvim okolnostima, promjena bilo koje varijable koja

ima međunarodni značaj, može rezultirati promjenom u makroekonomskoj stabilnosti

hrvatskoga gospodarstva (Kovačić, Tomić, 2012, str. 87).

Sljedi tablica 5 ., koja prikazuje kretanje bruto domaćeg proizvoda po stanovniku u Republici

Hrvatskoj od 2002. do 2011. godine izraženog u dolarima (USD). Bruto domaći proizvod po

stanovniku ili per capita se izračunava na način da se ukupni bruto domaći proizvod u

određenoj godini podijeli s brojem stanovnika određene države u toj godini. Bruto domaći

23

proizvod /BDP/, (engleski gross domestic product /GDP/) glavni je makroekonomski

pokazatelj, odnosno mjerilo gospodarske aktivnosti neke zemlje u određenoj godini. Njime se

u novčanim jedinicama iskazuje vrijednost ukupne proizvodnje (finalnih dobara) unutar

granica određene zemlje.

Tablica 5.: Bruto domaći proizvod po stanovniku u Republici Hrvatskoj od 2002. do 2011.

godine izraženog u dolarima (USD).

Godina BDP per capita

($)

Verižni

indeks

2002. 5974 -

2003. 7690 128,7

2004. 9237 120

2005. 10090 109,2

2006. 11229 111,3

2007. 13376 119

2008. 15694 117,3

2009. 14044 89,5

2010. 13461 96

2011. 14180 105

Izvor: Svijetska banka , 2013 a. (25.5.2013)

Tablica 5., prikazuje kretanje BDP-a per capita od 2002. do 2011. godine. Vidi se rast od

2002. do 2008. godine nakon čega BDP per capita 2009. i 2010. godine pada. U 2011. godini

vidi se lagani oporavak tj. rast u odnosu na 2010. godinu.

Slijedi tablica 6., koja prikazuje godišnju stopu rasta bruto domaćeg proizvoda Republike

Hrvatske izraženog u postotcima. Rast je neprekidno povećanje domaćeg prizvoda tijekom

vremena.

24

Tablica 6.: Godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda u Republici Hrvatskoj od 2002. do

2009. godine u postotcima

Godina 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Stopa% 4,9 5,4 4,1 4,3 4,9 5,1 2,1 -6,9 - -

Izvor: Eurostat, 2013. (25.5.2013.)

Tablica 6., prikazuje stope rasta BDP-a u Republici Hrvatskoj izražene u postotcima od 2002.

do 2011. godine. Od 2002. do 2007. godine godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda se

mijenjala i rasla pozitivno . 2008. godine stopa rasta BDP se smanjuje za 3%, a u 2009.

godini BDP pada za visokih 6.9% u odnosu na 2008. godinu.

Slijedi tablica 7., koja prikazuje udio primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora u bruto

domaćem proizvodu Republike Hrvatske. Gospodarstvo se dijeli na tri osnovne djelatnosti, to

su :1. Primarne: poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo i šumarstvo. Primarnom sektoru ubraja se

isključivo proizvodnja hrane i neke sirovine za sekundarne djelatnosti. 2. Sekundarne:

industrija, građevinarstvo, rudarstvo, energetika, brodogradnja i proizvodno obrtništvo. U

ovom sektoru zbog naglog razvoja industrije sve je manje zaposlenih jer ruke radnika sve više

mijenjaju strojevi. 3. Tercijarne: trgovina, promet, ugostiteljstvo, bankarstvo i turizam.

25

Tablica 7.: Udio primarnog,sekundarnog i tercijarnog sektora u bruto domaćem proizvodu

Republike Hrvatske od 2002. godine do 2011. godine. u postocima

Godina Udio prim.sekt.

u BDP-u

Udio

sek.sektora u

BDP-u

Udio

terc.sekt. u

BDP-u

2002 . 9 % 33 % 58 %

2003 . 7,9 % 30 % 62 %

2004. 7,2 % 31 % 62,1 %

2005 . 7 % 30,8 % 62,2 %

2006 . 7,4 % 31,8 % 60,8 %

2007 . 7,2 % 31,7 % 61,2 %

2008 . 7,1 % 30,1 % 63,1 %

2009 . 7 % 28,4 % 64,5 %

2010 . 6,8 % 27,2 % 66 %

2011 . 5,4 % 25,5 % 69,1 %

Izvor: Nationmaster, 2013. (25.5.2013.)

Tablica br. 7., prikazuje udio primarnog sekundarnog i tercijarnog sektora u BDP-u Republike

Hrvatske od 2002. do 2011. godine. Iz tablice se vidi da od 2002. godine do 2011. godine

udio primarnog i sekundarnog sektora u BDP-u se smanjuje a povećava se udio tercijalnog

sektora što je dobar pokazatelj za rast i razvoj zemlje. Tercijarni sektor čini sve uslužne

djelatnost, gdje je potrebna veća obrazovanost kako bi se moglo zapošljavati u tim

djelatnostima. Na najvišem stupnju razvijenosti dominatan je udio tercijarnog sektora u

strukturi nacionalnog gospodarstva.

U tablici 8., koja slijedi prikazano je kretanje stope nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj od

2002. godine do 2011. godine izraženoj u postocima. Ovaj pokazatelj je od velike važnosti jer

nam pokazuje postotak nezaposlenih u državi. Uprvo se ulaganjem u znanje i obrazovanje

broj nezaposlenih u budućnosti može smanjiti. Prema Sundać i Pulić (2001, str. 41): nadnica

koja ne korespondira s efikasnošću kapitala dovodi do visoke nezaposlenosti. Visoko

postavljena nadnica koja nema realnog pokrića u vrijednosti graničnog proizvoda rada neće

moći proizvoditi granični prihod rada, i rezultirat će dodajnom nezaposlenošću, čime

26

nezaposlenost može biti toliko velika da se dovedu u pitanje svi makroekonomski agregati u

nekoj nacionalnoj ekonomiji.

Tablica 8.: Kretanje stope nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj od 2002. godine do 2011.

godine izraženo u postocima

Godina 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Stopa

nezaposlenosti 21,7 19,5 13,8 15,7 18 11,8 13,7 16,1 17,6 17,7

Verižni

indeks - 90 71 114 115 66 116 118 109 101

Izvor: www.indexmundi.com (27.5.2013.)

U tablici 8., prikazano je kretanje broja nezaposlenih osoba u Republici Hrvatskoj izraženih u

postotcima od 2002. do 2011. godine. Vidi se da nezaposlenost u posljednjih pet godina raste

što nije dobar makroekonomski pokazatelj za razvoj. Po objavljenim podacima Hrvatskog

zavoda za zapošljavanje u kolovozu 2013. godini registrirano je 313.675 nezaposlenih osoba

u Republici Hrvatskoj. Iskustvo pokazuje da rast znanja povećava zapošljavanje, što bi

Republici Hrvatskoj pomoglo u smanjenju nezaposlenosti. Dokaz za to je visoko razvijena

zemlja Austrija koja ulažu u obrazovanje i ima nisku stopu nezaposlenosti od 8,7 % za 2012

(Eurostat, 2013).

U tablici 9., koja slijedi prikazan je udio stanovništva koji živi ispod granice siromaštva

(granica siromaštva označava apsolutno minimalni životni standard i obično se temelji na

utvrđenoj potrošačkoj košarici prehrambenih proizvoda, za koju se procjenjuje da podmiruje

odgovarajuće minimalne prehrambene potrebe za očuvanje zdravlja, uvećanu za neke druge

troškove poput stanovanja i odjeće) (Bejaković, 2005, str. 135). od 1999. godine do 2009

godine, prema mjerenjima stranice indexmundi (25.5.2013) koja sadrži detaljne statistike

država prikupljene iz više izvora.

27

Tablica 9.: Udio stanovništva koji živi ispod granice siromaštva (%) u Republici Hrvatskoj

od 1999. godine do 2013 godine.

Godina 1999 2003 2008 2009 2013

% 4 11 17 18 21

Izvor: www.indexmundi.com (26.5.2013)

Tablica br. 9., prikazuje udio stanovništva koji živi ispod granice siromaštva u Hrvatskoj od

1999. do 2013. godine. Vidljivo je da se od 1999. godine do 2013. godine postotak udjela

stanovništva koji živi ispod granice siromaštva povećava. Prema programu Ujedinjenih

naroda za razvoj, grupe koje nisu u mogućnosti postići prihvatljivu razinu životnog standarda

u društvu u kojem žive, imaju najveći rizik od siromaštva to su: starije osobe, umirovljenici,

nezaposlene osobe, osobe s nižim stupnjevima obrazovanja, jednočlana kućanstva, jedno

roditeljske obitelji (Šućur Z., Matković T., 2006, str. 17).

U sljedećoj tablici 10., prikazat će se Human Development Index ili ljudski razvojni indeks

koji je uveden početkom devedesetih godina 20. stoljeća od strane UN-a, a svakoj državi daje

indeks bodove u rasponu od 0.1 do 1.0 gdje spadaju očekivana životna dob, obrazovanje i

dohodak. Na temelju indeksa rangiraju se države. Prema indexu HDI četiri su podjele: zemlje

jako visokog razvoja, zemlje visokog razvoja, zemlje srednjeg razvoja i niskorazvijene zemlje

(United States Country Rewiew, 2013, str. 846).

Tablica 10.: Ljudski razvojni indeks ili HDI Republike Hrvatske od od 2002. do 2011.

godine.

Godina 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011

HDI 0,748 0,751 0,762 0,780 0,785 0,791 0,795 0,793 0,795 0,796

Izvor: www.hdrstats.undp.org (27.5.2013.)

Tablica 10., prikazuje da prema podacima iz ljudskog razvojnog indeksa (HDI), Republika

Hrvatska ima visok HDI u 2011. godini 0,796 što nas uvrštava u zemlje visokog razvoja.

Republika Hrvatska se nalazi na 46. mjestu, očekivano trajanje života za Republiku Hrvatsku

je 76,6 godina, dohodak po stanovniku 15.729 dolara, prosječno školovanje od 9,8 godina

(Ljudski razvojni indeks, 2013.).

28

Iz analize makroekonomskih pokazatelja Republike Hrvatske može se zaključiti sljedeće.

BDP po stanovniku u Republici Hrvatskoj rastao je sve do 2008. godine nakon čeka se vidi

pad u 2010. godini i 2011. godini. U 2012. godini se vidi lagani oporavak tj. rast BDP-a po

stanovniku. BDP po stanovniku u 2011. godini u Republici Hrvatskoj je iznosio 14 180

dolara. Što se udjela zaposlenih u bruto domaćem proizvodu Hrvatske prema sektorima

primarnom, sekundarnom i tercijarnom povećava se udio zaposlenih u tercijarnom sektoru.

Tercijarni sektor čine trgovina, promet, ugostiteljstvo bankarstvo i turizam. Najlošije

razvijene zemlje imaju veliki udio stanovništva zaposlenog u primarnom sektoru. Ulaganjem

u znanje i obrazovanje smanju se broj nezaposlenih u budućnosti. Najmanja nezaposlenost u

Republici Hrvatskoj bila je 2007. godine 11,7%, da bi se do 2011. godine povećala na 17,7%.

Vidi se da Hrvatska ima problem sa nezaposlenošću. Potrebne su reforme i mjere ulaganja u

obrazovanje i edukaciju što bi dugoročno rezultiralo smanjenjem siromaštva. Udio

stanovništva koji živi ispod granice siromaštva u Republici Hrvatskoj od 1999. godine do

2013. godine se povećava, što je pokazatelj lošeg ekonomskog razvoja. Ljuski razvojni index

uzima u obzir tri ključna čimbenika dugovječnost, znanje i životni standard. Hrvatska se

nalazi na 46. mjestu u svijetu prema mjerenju HDI-a što je uvrštava u zemlje visokog razvoja.

Analiza pokazuje problem sa rastom GDP-a, nezaposlenošću, siromaštvom i visokim javnim

dugom. Kao pozitivni pokazatelji ekonomskog rasta pokazuju se povećanje udia stanovništva

zaposlenog u tercijarnom sektoru i rezultati ljudskog razvojnog indeksa. Makroekonomska

nestabilnost zemlje smanjuje opću razinu povjerenja u vladajuću strukturu te institucionanu

politiku. Pod takvim se okolnostima ograničavaju domaća i inozemna ulaganja, ulaganja u

znanje i tehnologiju.

Slijedi potpoglavlje u kojemu će se usporediti razvijenost Republike Hrvatske i odabranih

zemalja.

29

3.2. Usporedba razvijenosti Republike Hrvatske i odabranih zemalja

Nova ekonomija je bitno obilježena poslovanjem u kojem je prikupljanje, obrada,

pohranjivanje i korištenje informacija najvažnija zadaća gospodarskih subjekata. To je

ekonomija u kojoj se sustavno proizvode nove ideje i nova znanja. Obično se kao snaga

ekonomije zasnovane na znanju ističu znanje, razvijena informacijsko-komunikacijska

tehnologija, visoko zastupljene inovacije i dinamično poduzetništvo, visokokvalificirani

ljudski kapital i visoka razina vrijednosti socijalnog kapitala (Cleaver, 2002, str. 2).

Analiza znanstvenoistraživačkog sustava u Hrvatskoj pokazuje prevlast javnog nad privatnim

R&D sektorom: javni sektor upošljava 85 posto istraživača, a privatni svega 15 posto. Za

usporedbu, u razvijenim zemljama Europske unije između 50 i 80 posto istraživača uposleno

je u industriji. Prema podacima Europske unije za 2009. godinu, Hrvatska znatno zaostaje za

zapadnoeuropskim zemljama u broju patenata, osnivanju spin-off tvrtki kao rezultat

komercijalizacije rezultata znanstvenih istraživanja, a ulaganja u istraživanje i razvoj iznose

ispod 1 posto društvenog bruto proizvoda (HGK, 2010, str. 2).

Ljudski je kapital bitna komponenta intelektualnoga kapitala nacije i kao takav važna je

odrednica konkurentnosti nacionalne ekonomije. Kvalitetu ljudskoga kapitala bitno određuje

formalno i neformalno obrazovanje (Sundać, 2009, str. 315.).

Slijedi tablica 11., koja prikazuje godišnje stope rasta BDP-a Republike Hrvatske i odabranih

zemalja Europske unije u razdoblju od 2004. godine do 2012. godine izražene u postocima.

30

Tablica 11.: Godišnje stope rasta BDP-a Republike Hrvatske i odabranih zemalja Europske

unije u razdoblju od 2004. godine do 2012. godine izražene u postocima

Zemlja 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

EU 28 2.2 1.7 3.2 2.9 0.4 -4.4 2.0 1.5 -0.6

Belgija 3.3 1.8 2.7 2.9 1.0 -2.8 2.4 1.8 -0.3

Bugarska 6.7 6.4 6.5 6.4 6.2 -5.5 0.4 1.8 0.8

Češka 4.7 6.8 7.0 5.7 3.1 -4.5 2.5 1.8 -1.2

Danska 2.3 2.4 3.4 1.6 -0.8 -5.7 1.6 1.1 -0.4

Njemačka 1.2 0.7 3.7 3.3 1.1 -5.1 4.0 3.3 0.7

Estonija 6.3 8.9 10.1 7.5 -4.2 -14.1 2.6 9.6 3.9

Španjolska 3.3 3.6 4.1 3.5 0.9 -3.8 -0.2 0.1 -1.6

Francuska 2.5 1.8 2.5 2.3 -0.1 -3.1 1.7 2.0 0.0

Italija 1.7 0.9 2.2 1.7 -1.2 -5.5 1.7 0.4 -2.4

Mađarska 4.8 4.0 3.9 0.1 0.9 -6.8 1.3 1.6 -1.7

Nizozemska 2.2 2.0 3.4 3.9 1.8 -3.7 1.5 0.9 -1.2

Austrija 2.6 2.4 3.7 3.7 1.4 -3.8 1.8 2.8 0.9

Poljska 5.3 3.6 6.2 6.8 5.1 1.6 3.9 4.5 1.9

Slovenija 4.4 4.0 5.8 7.0 3.4 -7.9 1.3 0.7 -2.5

Finska 4.1 2.9 4.4 5.3 0.3 -8.5 3.4 2.7 -0.8

Švedska 4.2 3.2 4.3 3.3 -0.6 -5.0 6.6 3.7 0.7

Rumunjska 8.5 4.2 7.9 6.3 7.3 -6.6 -1.1 2.2 0.7

Hrvatska 4.1 4.3 4.9 5.1 2.1 -6.9 -2.3 - -

izvor: Obrada studenta prema podacima sa Eurostata (28.8.2013.)

Iz tablice 11., se vidi da Republika Hrvatska u usporedbi sa godišnjom stopom rasta BDP-a

prosjeka zemalja Europske unije (EU 28) zaostaje. Najveći pad BDP-a Republike Hrvatske

bio je u 2009. godini od 6,9% dok je u EU 28 taj pad bio 4,4%. U 2010. godini Republika

Hrvatska bilježi pad BDP-a od 2,3% a u EU 28 GDP je rastao 2% u odnosu na 2009. godinu.

Slijedi tablica 12., koja prikazuje kretanje stope nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj i

odabranim zemljama Europske unije u rozdoblju od 2010. godine do 2012. godine. Odabrale

31

su se neke od najrazvijenijih zemalja, prosjek svih zemalja, Grčka kao zemlja koja ima

najlošije ekonomske pokazatelje u Europskoj uniji te susjedna zemlja Slovenija.

Tablica 12.: Kretanje stope nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj i odabranim zemljama

Europske unije u rozdoblju od 2010. godine do 2012. godine.

2010. 2011. 2012.

EU – 27 21.1 21.4 22.8

Euro zona 20.9 20.8 23

Danska 14 14.2 14.1

Njemačka 9.9 8.6 8.1

Grčka 32.9 44.4 55,3

Italija 27.8 29.1 35.3

Austrija 8.8 8.3 8.7

Slovenija 14.7 15.7 20.6

Hrvatska 17,6 17,7 -

izvor: http://epp.eurostat.ec.europa.eu (2.9.2013)

Iz tablice 12., se vidi da Austrija ima najmanje stope nezaposlenosti od odabrnih zemalja

Europske unije. U Grčkoj nezaposlenost od 2010. do 2012. godine raste i najveća je u Europi.

Što se tiče Republike Hrvatske postotak nezaposlenosti je manji od prosjeka nezaposlenosti u

Euro zoni i EU 27 ali daleko od najrazvijenijih zmalja Europe. Republika Hrvatska ima veliki

problem sa visokom stopom nezaposlenosti mladih 55,4%, što se vidi u dolje navedenom

tekstu.

Eurostat procjenjuje da je 26,654 milijuna muškaraca i žena u EU-28 bilo je nezaposleno u

srpnju 2013. U usporedbi sa srpnjem 2012. godine, nezaposlenost je porasla za 995 000 u

EU-28, a za 1 008 000 u eurozoni. Stopa nezaposlenosti za eurozonu iznosila je 12,1% u

srpnju 2013. godine. Među zemljama članicama, najniže stope nezaposlenosti zabilježene su u

Austriji (4,8%), Njemačkoj (5,3%) i Luksemburgu (5,7%), a najviše stope u Grčkoj (27,6 %)

i Španjolskoj (26,3 %). U usporedbi sa pokazateljima od prije godinu dana, nezaposlenost se

povećala u sedamnaest država članica a pala u jedanest. Najveće povećanje zabilježeno je u

Cipru (12,2% do 17,3%), Grčkoj (23,8% na 27,6% u razdoblju između svibnja 2012. i svibnja

2013. godine.), Sloveniji (9,3 % na 11,2%) i Nizozemskoj (5,3 % i 7,0%). U srpnju 2013.

32

godine, 5,560 milijuna mladih osoba (do 25 godina) bilo je nezaposleno u EU-28 , od kojih je

3.500 milijuna u eurozoni. Najniže stope nezaposlenosti zabilježene su u Njemačkoj (7,7%),

Austriji (9,2%) i Malti (10,6%), a najviša u Grčkoj (62,9%), Španjolskaoj (56,1%) i Hrvatskoj

(55,4%) (Eurostat, 2013b).

Slijedi tablica 13., usporedbe razvijenosti Republike Hrvatske i Zemalja Europske unije

(EU27) koja prikazuje u udio visokoobrazovanih u ukupnom stanovništvu, izdvajanja za

istraživanje i razvoj te pristup internetu u 2011. godini i 2012. godini.

Tablica 13.: Usporedba razvijenosti Republike Hrvatske i zemalja Europske unije (EU27) u

obrazovanju, izdvajanju za istraživanje i razvoj te pristupa internetu u 2011. godini i 2012.

godini.

Hrvatska EU 27

Udio visokoobrazovanih u

ukupnom stanovništvu od 25. do

64. godine

18,6 % 27,7%

Udio kućanstava s pristupom

internetu 2012. godine) 66% 76%

Izdaci za istraživanje i razvoj

(kao % BDP-a, 2011. godine) 0,75% 2,03%

Izvor: Jutarnji list, broj 5366, (1.7.2013)

Iz tablice 13., odabranih pokazatelja se vidi zaostajanje Republike Hrvatske za prosjekom

zemalja Europske unije. Udio visokoobrazovanih u ukupnom stanovništvu od 25. do 64.

godine je za 9,1 postotnih poena manji od prosjeka zemalja Europske unije. Što se izdvajanja

za istraživanje i razvoj tiče izdvaja se 1,55 postotnih poena manje novca od prosjeka zemalja

Europske unije. 10% više kućanstava ima pristup internetu u zemljama EU 27 od Republike

Hrvatske.

Slijedi tablica 14., koja prikazuje najtraženija zanimanja u odabranim zemljama Europske

unije.

33

Tablica br.14.: Najtraženija zanimanja u odabranim zemljama Europske unije

Austrija Inžinjeri elektrotehnike i strojarstva, medecinske sestre i

lječnici, informatičari, kuhari, rudarski i naftni inžinjeri.

Belgija Medecinske sestre, fizioterapeuti, kuhari, informatički

programri, IT stručnjaci, građevinski stručnjaci i inžinjeri

industrijske proizvodnje.

Danska Kemičari, biomedicinski stručnjaci i stručnjaci koji rade u

industriji prerade i hrane.

Finska Zdravstveni sektor, metalna industrija.

Francuska Zaposlenici u građevinarstvu, dadilje, informatičari i

programeri, nastavnici.

Italija Medicinske sestre i liječnici, konobari, trgovci, bankovni

službenici, informatičari, njegovatelji starijih osoba i radnici

u ugostiteljstvu.

Luksemburg Kuhari, ugostiteljski radnici, biolozi i ekolozi, razni inžinjeri

i općenito visokoobrazovani stručnjaci.

Nizozemska Profesori engleskog jezika, financijski i ekonomski

stručnjaci, radnici u industriji proizvodnje voća i povrća.

Njemačka Diplomirani inžinjeri strojarstva, elektoinstaleri i monteri,

matematičari, IT stručnjaci, bravari, zavarivači i stolari.

Švedska Stomatolozi, liječnici i medicinske sestre, vozači.

Izvor: Jutarnji list, broj 5366, (1.7.2013)

Tablica br. 14.: prikazuje najtraženija zanimanja u zemljama Europske unije. Ako se traži

posao u zemljama Europske unije iz tablice se može vidjeti koja su zanimanja najtraženija u

odabranim zemljama. Najlakše se zaposliti u zdravstvenom i informatičkom sektoru.

U Hrvatskoj trenutačno radi oko 48,5% posto stanovništva, a u EU je taj prosjek nešto više

od 64%. U Hrvatskoj i u ostatku Europske unije najveći je problem zapošljavanje mladih,

odnosno velike stope njihove nezaposlenosti. Većina njih nema ni dana radnog iskustva. 153

milijardi eura godišnje EU stoji nezaposlenost mladih, 30000 poslodavaca trenutno traži

radnike u EU (Jutarnji list, 2013.).

34

Slijedi tablica 15., popisa Vrlo visoko razvijeni odabranih zemalja Europe i Republika

Hrvatska u 2012. godini prema (HDI) listi. Human developmnet index uzima u obzir tri

ključna čimbenika: dugovječnost, znanje i živorni standard. (Ljudski razvojni indeks, 2013).

Tablica br. 15.: popis vrlo visoko razvijeni odabranih zemalja Europe i Republika Hrvatska u

2012. godini prema (HDI) listi rangiranoj za cijeli svijet

Rank Zemlja

1. Norveška

5. Njemačka

7. Švedska

7. Island

9. Švicarska

15. Danska

17. Belgija

18. Francuska

46. Hrvatska (zemlja

visokog razvoja) izvor: Ljuski razvojni indeks, 2013. (25.8.2013.)

Tablica br. 15., prikazuje popis vrlo visoko razvijenih odabranih zemalja Europe u 2012.

godini. Vidi se da je Norveška u 2012. godini, na 1. mjestu prema (HDI) u svijetu. Republika

Hrvatska se nalazi na 46. mjestu i spada u zemlje visokog razvoja.

Zaključuje se da Republika Hrvatska u usporedbi sa godišnjom stopom rasta BDP-a prosjeka

zemalja Europske unije (EU 28), zaostaje. Većina zemalja Europske unije spada među

najrazvijenije zemlje svijeta tako ovaj podatak ne čudi. Nezaposlenost u Republici Hrvatskoj

sa usporedbom EU-27 zemalja je manja za oko 3 postna poena u 2010. godini i 2011. godini.

Austrija ima najmanju stopu nezaposlenosti u Europi a Grčka najveću. U Europskoj uniji se

najlakše zaposliti u zdravstvenom i informatičkom sektoru. Prema podacima za 2011. i 2012.

godinu, Republika Hrvatska zaostaje za prosjekom razvijenosti zemalja Europske unije. Udio

visokoobrazovanih u ukupnom stanovništvu od 25. do 64. godine je za 9,1% postotnih poena

manji od prosjeka zemalja Europske unije. Izdvajanja za istraživanje i razvoj su za 1,28

postotnih poena manja od prosjeka zemalja Europske unije a 10% više kućanstava ima

pristup internetu u zemljama EU 27 od Republike Hrvatske.

35

4. ULOGA INTELEKTUALNOG KAPITALA U EKONOMSKOM RAZVOJU

REPUBLIKE HRVATSKE

Znanje u odnosu na druge vrste imovina posjeduje tu jedinstvenu prirodu što se više koristi,

njegova se vrijednost povećava (Khalkali, 2012, str. 992).

„Uzmite mi moje tvornice i spalite zgrade, ali ostavite mi moje ljude i započet ću sve

ispočetka.“

Thomas J. Watson

Zemlje znanja su shvatile da u budućnost mogu samo razvijajući ljudski kapital i povećavati

bogatstvo nacije. Ovakvo promišljanje zahtijevalo je pomak od tradicionalne ekonomske misli

k ekonomiji znanja. Da bi se zajednica osnovala i opstala ona mora imati razvojnu

orijentaciju, orijentaciju na budućnost. Ekonomija znanja označila je početak kraja

konvencionalne ekonomske mudrosti okrećući se od tržišta i ekonomskih dobara k pojmu

neopipljive vrijednosti. Konkurentska se prednost seli od fizičkog k neopipljivom, od

vidljivog k nevidljivom, od viđenoga prema neviđenome. Svi koji žele opstati moraju svladati

val ekonomije znanja koji je već ovdje. Živi se u sustavu neopipljive ekonomije u kojoj je

ekonomija znanja nova stvarnost. Ključno je pitanje kako se što bolje i više samoproizvesti.

Nužni preduvjet za tehnološki progres i ekonomski rast je da proces tehnoloških otkrića bude

podržan od znanstvenih institucija koje moraju biti tijesno povezane s institucijama tržišta jer

samo zajedno mogu generirati vrlo visoke povrate. Na razvoj ljudskog kapitala valja gledati

kao na razvoj novog bogatstva nacije. Sagledavanjem slabosti i vrlina ovoga resursa stječu se

pretpostavke za restrukturiranje obrazovnih programa i, kako se to popularno kaže navigaciju

ekonomijom znanja ( Mujić, Legčević, 2008, str. 196).

Danas, ljudski kapital neke zemlje može duboko utjecati na želju stranih tvrtki da se lociraju

na spomenuta područja i otvore svoja tržišta. Zemlje sa većim ljudskim kapitalom atraktivne

su za direktna strana ulaganja koja donose visokokvalificirane poslove (Huseinagić, 2011, str.

85).

Na slici 2., prikazat će se strukture društva znanja podijeljena u četiri stupa: Obrazovanje,

inovacijski sustav, ICT sektor, pravni i ekonomski okvir.

36

Slika 2.: Struktura društva znanja

Izvor: Barić, Raguz, 2010, str 59.

Prvi je stup iznimno bitan s obzirom da je za stvaranje društva znanja potrebno obrazovano i

obučeno stanovništvo koje stvara, širi i koristi znanje koje teži povećanju ukupne

produktivnosti i ubrzanju ekonomskog rasta. Drugi stup na kojemu počiva društvo znanja je

inovacijski sustav. Znanstveno-istraživački rad i djelotvornost prenošenja njegovih rezultata u

dobra, usluge i procese jedna je od temeljnih poluga u stvaranju konkurentnog gospodarstva i

društva znanja. Treći stup društva znanja čini informacijsko-komunikacijska infrastruktura.

ICT sektor ima također ključnu ulogu u ostvarenju i promicanju društva znanja.

Informacijsko- komunikacijska infrastruktura kao dio tehnološke infrastrukture odnosi se na

dostupnost, pouzdanost i učinkovitost kompjutera, telefona (i mobitela), televizora i radio

uređaja i različitih mreža koje ih povezuju. Četvrti stup društva znanja čini učinkovit pravni i

ekonomski okvir koji ima dobro utemeljenu i transparentnu makroekonomsku i konkurentsku

DRUŠTVO

ZNANJA

I. STUP II. STUP III. STUP IV. STUP

OBRAZOVANJE INOVACIJSKI

SUSTAV

ICT SEKTOR PRAVNI I

EKONOMSKI

OKVIR

37

politiku te pravni sustav koji omogućava ekonomskim subjektima slobodno stvaranje i

korištenje znanja (Barić, Raguz, 2010, str 59).

Koristeći metodologiju za sustavno vrednovanje napretka prema društvu znanja Svjetska

banka svake godine izrađuje rang listu zemalja društva znanja prema indeksu gospodarstva

znanja te prema ostvarenjima u sva četiri stupa društva znanja. Indeksi imaju vrijednosti od

nula (najlošiji rezultat) do deset (najbolji rezultat). U nastavku je napravljena usporedba na

temelju indeksa gospodarstva znanja (KEI) i na temelju ostvarenja u svim stupovima društva

znanja. KEI govori koliko je okruženje u zemlji ili regiji pogodno za efikasno korištenje

znanja u ekonomskom razvoju, a čini zbirni indeks koji predstavlja dostignutu fazu u razvoju

zemlje ili regije prema gospodarstvu znanja. Indeks se računa kao prosjek ključnih indikatora

(obrazovanje, inovacijski sustav, informacijsko komunikacijski sektor, pravni i ekonomski

okvir).

Slijedi tablica 16., koja prikazuje rang listu vodećih zemalja svijeta i zemalja Europske Unije

prema indeksu gospodarstva znanja u 2012. godini.

Tablica 16.: Rang lista vodećih zemalja svijeta i zemalja Europske Unije prema indeksu

gospodarstva znanja u 2012. godini

Rang Zemlja KEI 2012 Rang Zemlja KEI 2012

1. Švedska 9,43 39. Hrvatska 7,29

2. Finska 9,33 44. Rumunjska 6,82

3. Danska 9,16 45. Bugarska 6,80

5. Norveška 9,11 49. Srbija 6,02

8. Njemačka 8,90 57. Makedonija 5,65

10. Švicarska 8,87 69. Turska 5,16

15. Belgija 8,71 70. BiH 5,12

24. Francuska 8,21 82. Albanija 4,53

27. Mađarska 8,02 Svijet 5,12

28. Slovenija 8,01 Europa i

centralna Azija

7,47

30. Italija 7,89 Sjeverna

Amerika

8,8

36. Grčka 7,51 Afrika 2,55 Izvor: www.info.worldbank.org/ (27.5.2013.)

Na temelju prikazane usporedbe u tablici 16., moglo bi se zaključiti kako Hrvatska na toj listi

dobro stoji, 39. od ukupno 146 mjesta. Međutim, ukoliko se u obzir uzmu ostale zemlje

38

Europske unije, Hrvatska se na spomenutoj rang listi nalazi na začelju. Prema metodologiji

Svjetske banke s vrijednošću spomenutog indeksa reklo bi se kako je Hrvatska na putu prema

društvu i gospodarstvu znanja te kako Hrvatsku očekuje „težak put“ kako bi uhvatila korak s

razvijenim zemljama društva znanja kao i sa znatno razvijenijim zemljama Europske unije.

Analizu efikasnosti intelektualnog kapitala na nacionalnoj razini čini analiza godišnjih

izvješća o poslovanju koja hrvatska poduzeća predaju FINA-i. Da bi se ta efikasnost

izračunala potrebno je prvo vidjeti koliko su zaposleni s infrastrukturom koja im je stajala na

raspolaganju stvorili dodane vrijednosti. Dodana vrijednost iznimno je važan novi indikator

jer pokazuje sposobnost kompanije, ili gospodarstva da stvara vrijednost. Iz te vrijednosti

namiruju se izdvajanja za zaposlene – plaće, zdravstveno i mirovinsko osiguranje – obveze

prema vjerovnicima, porezi državi te dividende ulagačima. Efikasnost intelektualnog kapitala

pokazuje koliko se na jednu uloženu novčanu jedinicu u zaposlene stvara dodane vrijednosti.

Tako se dobije informacija o efikasnosti kompanije, sektora, regionalnog ili nacionalnog

gospodarstva. U 2009. godini ta analiza izvršena je na temelju godišnjih izvješća 91.320

tvrtki što čini najveći broj tvrtki uključenih u analizu od 2002. godine od kada se vrši ta

analiza (HGK, 2009, str. 4.).

Slijedi grafikon 2., koji prikazuje kretanje efikasnosti intelektualnog kapitala u Republici

Hrvatskoj u razdoblju od 2001. godine do 2009. godine.

39

Grafikon 2: Kretanje efikasnosti intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj u razdoblju

od 2001. godine do 2009. godine.

Efikasnost intelektualnog kapitala - EIK

Izvor: Intelektualni kapital – Uspješnost na nacionalnoj, županijskoj i poduzetničkoj razini u 2009. godini, HGK,

Zagreb, 2009, str. 4.

Iz grafikona 2., se vidi rast efikasnosti intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj od 2001.

godine do 2006. godine. Dakle, nakon jednog dugog razdoblja stalnog rasta efikasnost

intelektualnog kapital počela je padati 2007. godine. Opadajuća tendencija nastavlja se i u

2008. i 2009. godini.

U Republici Hrvatskoj se javlja svijest o važnosti i potrebi izgradnje intelektualnog kapitala,

pa je pri Hrvatskoj gospodarskoj komori osnovan i centar za unapređenje intelektualnog

kapitala. Zajednica za unapređivanje intelektualnog kapitala (ZUIK) u Hrvatskoj nastoji

pridonijeti konkurentnoj sposobnosti hrvatskoga gospodarstva na temelju razvoja hrvatskog

modela mjerenja, upravljanja i kapitaliziranja postojećeg intelektualnog kapitala pojedinaca,

poduzeća i nacionalnog gospodarstva. ZUIK je osnovan prvenstveno radi stvaranja tržšta

znanja i širenja svijesti o značenju intelektualnog kapitala za uspješno poslovanje u novoj

ekonomiji temeljenoj na znanju i upravljanju znanjem (HGK, 2008, str. 12).

40

Zaključuje se da je intelektualni kapital važna uloga za ekonomski razvoj Republike Hrvatske.

Upotrebom znanja u odnosu na druge vrste imovine, njegova se vrijednost time što se više

troši više povećava. Budućnost za razvoj Republike Hrvatske leži u razvijanju ljudskog

kapitala i povećanju bogatstva nacije. Strukturu društva znanja čine inovacije, obrazovanje,

ICT sektor, pravni i ekonomski okvir. Prema metodologiji Svjetske banke s vrijednošću

prema indexu gospodarstva znanja u 2012. godini Hrvatska ja na putu prema društvu znanja

na 39 mjestom, od ukupno 146 mjesta zemalja svijeta.

4.1. Razina obrazovanosti radne snage u Republici Hrvatskoj

Ostvarena razina obrazovanja izražava najvišu dosegnutu razinu obrazovanja odraslog

stanovništva ostvarenu kroz formalni obrazovni sustav. To je najbolji reprezentativni podatak

o znanjima i sposobnostima stanovništva koja su na raspolaganju nacionalnom gospodarstvu i

društvu. Postotak osoba koje su završile više srednje obrazovanje (što odgovara srednjem

obrazovanju u trogodišnjem i četverogodišnjem trajanju) značajno je porasla u gotovo svim

zemljama OECD-a, a u nekima izuzetno jako: u 22 zemlje taj se postotak kreće od 73% do

97% u dobnoj skupini od 25 do 34 godina starosti. Mnoge zemlje s tradicionalno slabijom

obrazovnom strukturom stanovništva brzo sustižu one naprednije pa je svugdje poraslo

završavanje višeg srednjeg obrazovanje i postalo gotovo norma za mlađe generacije

(Bejaković, 2007, str. 432).

Zemlje koje ulažu u povećanje razine obrazovanja izgradnjom široke baze primarnog i

sekundarnog školskog sustava, a koje i podržavaju prihvat i primjenu novih tehnologija u

privatnom sektoru kroz otvorenosti nacionalnih ekonomija ostvaruju značajne razvojne

učinke. Jačanjem podrške znanstvenom istraživanju i umrežavanjem javnog i privatnog

sektora, poticanjem tercijarnog obrazovanja i znanstvenih poslijediplomskih programa

stvaraju jaku osnovu razvojnog koncepta ekonomije zasnovane na znanju (De Ferranti, 2003,

str. 8).

Slijedi tablica 17., koja prikazuje broj studenata koji su diplomirali na visokim učilištima u

Republici Hrvatskoj od 2006. do 2012. godine.

41

Tablica 17.: Broj studenata koji su diplomirali na visokim učilištima u Republici Hrvatskoj od

2006. do 2012. godine.

Godina

2006. /2007. 2007. /2008. 2008. /2009. 2009. /2010. 2010. /2011. 2011. /2012.

Studenti koji su

diplomirali na

Visokim Učilištima 19556 20969 25573 30156 32378 36488

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013. (27.8.2013.)

Tablica 17., prikazuje broj studenata u Republici Hrvatskoj koji su diplomirali na visokim

učilištima od 2006. do 2012. godine. Vidi se povećanje broja studenata iz godine u godinu,

može se zaključiti da je Hrvatska na dobrom putu da postane zemlja znanja. Rezultati su

pozitivni, sada ja Republika Hrvatska članica Europske unije i kakva statistika je očekuje u

budućnosti što se obrazovanja tiče nezna se.

Slijedi tablica 18., koja prikazuje broj osoba koje su stekle znanstveni naslov magistri,

magistri znanosti i specijalisti te doktori znanosti u Republici Hrvatskoj od 2006. do 2012.

godine.

Tablica br. 18.: Osobe koje su stekle znanstveni naslov magistri struke, magistri znanosti i

specijalisti te Doktori znanosti u Republici Hrvatskoj od 2006. do 2012. godine.

Godina 2006. /2007. 2007. /2008. 2008. /2009. 2009. /2010. 2010. /2011. 2011. /2012.

Magistri struke,

magistri

znanosti i

specijalisti

682 793 871 965 1077 1229

Doktori

znanosti 439 466 494 572 838 1072

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013. (27.8.2013.)

Tablica 18., prikazuje broj osoba koje su stekle znanstveni naslov magistri struke, magistri

znanosti i specijalisti te doktori znanosti u Republici Hrvatskoj od 2006. do 2012. godine. Kao

u prethodnoj tablici vide se pozitivni rezultati, broj obrazovanih osoba se svake godine

povećava. Obrazovanje je temelj svakoga društvenog razvitka. Ono je preduvjet za brz i

42

kvalitetan razvoj društvenih odnosa, privređivanja i tržišta. Hrvatska je prema ovom

pokazatelju na dobrom putu da postane zemlja znanja.

Slijedi tablica 19., usporedba Republike Hrvatske s odabranim skupinama zemalja prema

odabranim indikatorima koji prikazuju u obrazovanje.

Tablica br. 19.: Usporedba Hrvatske s odabranim skupinama zemalja prema ostvarenjima u

obrazovanju

Indikatori Hrvatska EU27,

prosjek

10 vodećih

zemalja

društva znanja

Stopa pismenosti (15 i više godina,

%), 2007. 98,72 98,89 100,00

Stopa bruto participacije u srednjem

obrazovanju, 2007. 91,12 102,61 107,89

Stopa bruto participacije u visokom

obrazovanju, 2007. 45,78 61,39 69,70

Javna ulaganja (2006) u obrazovanje

(% BDP) 4,11 5,04 6,1

Profesori i učitelji, % radne snage,

2007. 23,85 28,66 32,38

Izobrazba na poslu (1-7), 2008. 3,90 4,48 5,38

Izvor: Svijetska banka, 2013b. (27.5.2013)

Tablica br. 19., prikazuje da uspoređujući hrvatske vrijednosti indikatora s prosječnim

vrijednostima istih pokazatelja za zemlje Europske unije i vodećih deset zemalja društva

znanja, vidljivo je veliko zaostajanje Hrvatske. Dok je stopa participacije u visokom

obrazovanju, kao postotak populacije odgovarajuće dobi, u zemljama Europske unije nešto

iznad 60%, u Hrvatskoj ista iznosi 45%. Javna ulaganja u obrazovanje, kao postotak BDP-a,

govore o prihvaćanju obrazovanja kao glavnog razvojnog čimbenika. Razvijene zemlje,

prema visokim stopama javnog ulaganja u obrazovanje, učinile su obrazovanje svojih ljudskih

resursa nacionalnim prioritetom. Primjer su zemlje Švedska, Finska, Danska koje spadaju u

prve tri zemlje svijeta u 2012. godini prema KEI indeksu mjerenja.

43

Slijedi tablica 20., koja prikazuje udio stanovništva u odabranim zemaljama koje ima

završeno barem više sekundarno obrazovanje, % po dobnim skupinama.

Tablica br. 20.: Stanovništvo odabranih zemalja koje ima završeno barem više sekundarno

obrazovanje, % po dobnim skupinama

Zemlje OECD-

a 25-56 25-34 35-44 45-54 55-64

Australija 64 77 65 62 49

Austrija 80 87 84 78 69

Kanada 84 91 88 83 73

Danska 81 86 82 79 77

Francuska 65 80 70 59 49

Njemačka 84 85 86 84 79

Italija 48 64 52 44 28

Švedska 83 91 89 81 71

SAD 88 87 88 90 86

OECD prosjek 67 77 71 64 53

EU 19 prosjek 67 78 71 63 52

Hrvatska 69 82 76 67 48

Izvor: (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, 2013.) (20.5.2013.)

Tablica br. 20., prikazuje da je udio odraslih osoba u dobi od 25 do 56 godina s barem

sekundarnim obrazovanjem u Hrvatskoj za 2 je postotna boda viši u odnosu na prosjek

OECD-a. Ova je situacija i povoljnija kod dobnih skupina mlađih od 45 godina, gdje Hrvatska

ima prednost od 5 postotnih bodova u odnosu na prosjek OECD-a, ali kod starije dobne

skupine od 55 do 64 godina postoji zaostajanje od 5%.

Statistički gledano zaključuje se da je obrazovanje u Republici Hrvatskoj u zadnjih deset

godina zadovoljavajuće, rezultati su pozitivni. Broj diplomiranih osoba se povećava kao i

broj osoba sa završenim stručnim magisterijem, specijalisti i doktori znanosti. Ulaskom

Republike Hrvatske u Europsku uniju politika obrazovanja se mjenjala, kakvi rezultati će biti

u budućnosti to se nezna. Da bi se stanje i razvoj obrazovanja mogli odgovarajuće pratiti na

međunarodnom i nacionalnom nivou, potrebna je jedinstvena klasifikacija obrazovanja na

nacionalnoj razini i u skladu s međunarodnim standardima. Obrazovni bi se sustav u

44

Republici Hrvatskoj morao povezati s potrebama tržišta, morao bi prijeći na sustav vođen

potražnjom.

4.2. Razvijenost znanstveno-istraživačkog sektora u Republici Hrvatskoj

Znanstveno istraživačka politika pripada najvažnijim javnim politikama koje bi trebale

Hrvatsku uvesti u društvo znanja. Da bi takve javne politike bile uspješne, potrebna je njihova

stalna evaluacija radi procjene njihove uspješnosti i uvođenja potrebnih modifikacija.

Znanstvena i tehnologijska istraživanja kao implicitni pokretači tehnologijskog razvoja

prerastaju u glavne čimbenike razvitka što je početkom devedesetih godina 20. stoljeća

rezultiralo konceptom gospodarstva znanja čije je ostvarenje danas strategijski cilj brojnih

zemalja, uključujući i Europsku uniju. Državni poticaji istraživanjima doveli su do procvata

javnog sektora istraživanja - državnih instituta i sveučilišnih istraživanja kao i do formiranja

različitih programa potpore znanstvenim istraživanjima. Programi potpore uključuju tako

institucionalno financiranje, kapitalna ulaganja, financiranje istraživačkih programa,

istraživačke opreme, mladih znanstvenika i slično. Drži se da je Švedska prva zemlja koja je

provela sistemsku evaluaciju svojega istraživačkog sektora kasnih sedamdesetih te da su

njezin primjer, nedugo zatim, sredinom osamdesetih slijedile ostale nordijske zemlje - Finska,

Norveška i Danska. Država želi razumjeti učinke znanstvene i tehnologijske politike i

pojedinih programa koje provodi (Švarc, 2008, str 87).

Znanost kao manifest sustavne aktivnosti znanstvene zajednice predstavlja široki okvir

postupaka i procesa vezanih uz identifikaciju činjenica, njihovu smislenu organizaciju i

povezivanje s drugim činjenicama, a sve u smjeru kreiranja novih činjenica na kojima se

znanstvena spoznaja temelji. Povezanost znanstvenih istraživanja, tehničkog napretka,

ekonomskih odnosa i društvenih promjena očigledna je, premda nije izravna i uvijek

vremenski podudarna (Dragičević, 2003, str. 319).

U tablici 21., prikazan je broj objavljenih istraživačkih radova po sektorima u Republici

Hrvatskoj od 2006. do 2011. godine.

45

Tablica 21.: Objavljeni istraživački radovi po sektorima u Republici Hrvatskoj od 2006. do

2011. godine.

Godina 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Visoko

obrazovanje 6 352 6 744 6 990 7 909 5 964 6 368

Drzavni sektor 2 905 3 329 3 123 3 728 3 244 3 279

Poslovni sektor 455 446 471 445 824 323

Neprofitni

sektor 50 41 - - - -

Ukupno 9 762 10 560 10 584 12 082 10 041 9 970

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013. (27.8.2013.)

Iz tablice br. 21., je vidljivo da je u promatranom razdoblju povećan ukupan broj objavljenih

istraživačkih radova do 2009. godine, nakon čega se u 2010. i 2011. godini ukupan broj

smanjuje. Najviše ukupnih istraživačkih radova je objavljeno 2009. godine njih 12 082.

Najviše istraživačkih radova objavljuju se iz visokog obrazovanja. Akcijski plan za povećanje

ulaganja u znanost i istraživanje predlaže mjere i instrumente pomoću kojih se strukturni

problemi u Hrvatskoj mogu postupno otkloniti. U Hrvatskoj je vrlo važno da se usmjere

sredstva iz gospodarstva u istraživanje i razvoj, no kako u ovom trenutku Hrvatskoj nedostaju

ljudski i materijalni kapaciteti za istraživanja, posebno je bitna uloga države u stvaranju

preduvjeta za učinkovito ulaganje gospodarstva u istraživanje i razvoj.

Slijedi tablica br. 22., u kojoj će se prikazati bruto domaći izdaci Republike Hrvatske za

istraživanje i razvoj u tisućama kuna od 2006. godine do 2011. godine.

46

Tablica br. 22.: Bruto domaći izdaci Republike Hrvatske za istraživanje i razvoj u tisućama

kuna od 2006. godine do 2011. godine

Godina 2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Visoko

obrazovanje 798 480 861 489 932 702 902 711 689543 694616

Drzavni sektor 577 682 650 960 776 109 758 811 672 444 685 170

Poslovni sektor 799 891 1 037 832 1 361 423 1 129 337 1 077 264 1 118 722

Neprofitni

sektor 3 107 3 249 3 731 3 311 3 650 3 768

Ukupno 2 179 160 2 553 530 3 073 965 2 794 170 2 442 901 2 502 276

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013. (27.8.2013.)

Iz tablice 22., je vidljivo da je u promatranom razdoblju povećan ukupan broj izdatak za

istraživanje i razvoj do 2008. godine, nakon čega se u 2009. , 2010. i 2011. godini ukupan

broj izdataka za istraživanje i razvoj smanjuje. Najviše Bruto domaćih izdataka je bilo u 2008.

godini 3 073 965 kuna.

Zaključuje se da je razvijenost znanstveno istraživačkog sektora u Republici Hrvatskoj do

2008. godine imala pozitivne rezultate i rast izdvajanja za obrazovanje te broj objavljenih

istraživačkih radova po sektorima. Nakon 2008. godine u svim prikazanim tablicama vidi se

smanjenje izvora sredstava što nije nikako dobro za napredak i razvoj Republike Hrvatske.

Primjetno je kako su Bruto domaći izdaci veći u privatnom sektoru, dok je državni sektor

uspješniji u objavi znanstvenih i stručnih radova. Prema broju međunarodno referiranih

radova Hrvatska se nalazi nisko na ljestvici razvijenih i srednje razvijenih zemalja. Potrebno

je unapređenje kvalitete istraživačkoga sektora.

4.3. Ocjena inovacijskog kapaciteta u Republici Hrvatskoj

Bit inovacijske politike sastoji se u strateškoj integraciji relativno neovisnih politika

znanstvene, tehnološke i industrijske, u jedinstvenu politiku gospodarskog razvoja temeljenu

na znanju i inovacijama.

47

Inovacije su iznad svega, poznavanje radne snage je važnije od sirovog materijala a ponekad i

od samog novca. Empirijski dokazi otkrivaju da je znanje kao imovina stvara vrijednost i

generira prednost (Ngwenya, Bongani, 2013, str. 303).

Prema Švarc i Perković (2011, str. 209), ideja o inovacijskoj politici koja nadilazi okvire

standardne znanstvene politike kao što je upravljanje znanstvenim projektima i znanstvenim

unapređenjima, javlja se u hrvatskoj državnoj upravi sredinom 1990-ih godina, te kulminira

pokretanjem prvog programa inovacijske politike – Program hrvatskog inovacijskog

tehnologijskog razvitka (HITRA) 2001. godine. HITRA donosi posve nove principe

upravljanja znanstvenoistraživačkim potencijalima jer uvodi mehanizme interakcije znanosti i

industrije i komercijalne primjene znanstvenih istraživanja, te naglašava potrebu veće uloge

znanosti u gospodarskom razvoju. Formalno gledajući, Hrvatska danas ima relativno

kompleksan inovacijski sustav koji se sastoji od niza znanstvenoistraživačkih ustanova,

poslovno-inovacijskih centara, poduzetničkih centra, tehnoloških parkova i sl. U upravljanju

inovacijskim sustavom dominiraju dva ministarstva: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i

športa koje je odgovorno za sektor istraživanja i visokog obrazovanja, te inovacijsku politiku

u užem smislu, te Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva koje brine o razvitku

poduzetničke infrastrukture (razvojne agencije, slobodne zone, inkubacijski centri i sl.) i

programima potpore za razvoj malog i srednjeg poduzetništva. Jednostavno rečeno,

Ministarstvo gospodarstva brine o razvoju standardnih inovacija koje nisu zasnovane na

razvoju i istraživanju, dok je cilj Ministarstva znanosti potaknuti inovacije koje su zasnovane

na znanstvenom znanju. Takve inovacije temelje se na komercijalizaciji istraživanja, suradnji

znanosti i gospodarstva i transferu znanja među sektorima, te je Ministarstvo znanosti

odgovorno za institucije i programe koji služe ostvarenju navedenog cilja i čine inovacijski

sustav u užem smislu.

Uloga inovacija u javnom i političkom životu Hrvatske može se promicati gospodarskim

rastom, konkurentnosti i inovacijama. Među ekonomistima postoji opći dogovor da inovacije

imaju središnju ulogu u procesu dugoročnoga gospodarskoga rasta. Gospodarstva u tranziciji

usmjerila su se prema konkurentnosti, sredstvu sustizanja zemalja Europske unije.

Konkurentnost nacije ovisi o potencijalu nacionalne industrije da se inovira i napreduje

(Aralica, 2005, str 129).

Slijedi slika 3., koja prikazuje Hrvatski inovacijski sustav.

48

Slika 3.: Hrvatski inovacijski sustav

Izvor: Švarc, Perković, 2011, str 214

Slika 3., prikazuje inovacijski sustav Republike Hrvatske, čine ga dvije krovne institucije

namijenjenu poticanju inovacija temeljnih na razvoju i istraživanju: Poslovno-inovacijski

centar Hrvatske (engl. Business-Innovation Centre of Croatia – BICRO) i Hrvatski institut za

tehnologiju (HIT). Postoji mreža tehnoloških centara, tehnoloških parkova, te odnedavno i

sveučilišnih ureda za transfer tehnologije. BICRO provodi niz programa kao što su TehCro

(razvoj tehnološke infrastrukture), IRCro (stimuliranje potražnje poduzeća za znanstvenim

uslugama), KonCro (unapređenje poslovne konkurentnosti kroz konzultantske usluge),

VenCro (osnivanje fonda rizičnoga kapitala), te PoC (provjera izvodljivosti ideje). BICRO

49

provodi i Program razvoja na znanju utemeljenih poduzeća (RAZUM program), a koji je

zajedno s programom Tehnologijski projekti (TEST) činio okosnicu HITRA programa 2001.

godine. TEST program koji je korišten u ovom istraživanju za socijalnu evaluaciju

inovacijske politike u Hrvatskoj, danas je u nadležnosti Hrvatskog instituta za tehnologiju

koji, također, obavlja i niz drugih djelatnosti kao što je pomoć istraživačima za sudjelovanje

u Europskim okvirnim programima kroz mrežu nacionalnih kontakt osoba i slično. Također,

2005. godine započelo je financiranje djelatnosti u sklopu Znanstveno-tehnologijskog

projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i Svjetske banke kao što su “Ruđer

inovacije”, restrukturiranje odabranih znanstvenih instituta, sufinanciranje programa BICRO-

a, te programa “Jedinstvo kroz znanje” kojemu je cilj suradnja s hrvatskom znanstvenom

dijasporom (Švarc, Perković, 2011, str. 214).

Prema istraživanju o inovacijskim aktivnostima u Republici Hrvatskoj o poduzećima u

razdoblju od 2008. godine o 2010. godine inovativna poduzeća definiraju se kao poduzeća

koja su u promatranom razdoblju uvela inovaciju proizvoda ili procesa, organizacijsku ili

marketinšku inovaciju (Državni zavod za statistiku, 2013.).

Slijedi tablica 23., Poduzeća prema inovativnosti, djelatnosti i veličini u razdoblju 2008.

godine do 2010. godine u Republici Hrvatskoj.

Tablica br. 23.: Poduzeća prema inovativnosti, djelatnosti i veličini u razdoblju 2008. godine

do 2010. godine u Republici Hrvatskoj

Ukupno Inovatori

Poduzeća koja ne

inoviraju Udio inovatora %

Ukupno 10 068 3 752 6315 37,3

Proizvodna

poduzeća 3 641 1 626 2015 44,7

Uslužna poduzeća 6 427 2126 4300 33,1

Mala poduzeća 8 208 2 745 5463 33,4

Srednje velika

poduzeća 1 520 773 748 50,9

Velika poduzeća 339 234 105 79

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013. (25.8.2013.)

50

Tablica br. 24., prikazuje poduzeća prema inovativnosti, djelatnosti i veličini u razdoblju

2008. godine do 2010. godine u Republici Hrvatskoj. Istraživanje u promatranom razdoblju

od dvije godine je pokazalo da od ukupno 10 068 poduzeća njih 3 752 su uvela inovacije a 6

315 nisu inovirala. Najviše su inovirala velika poduzeća njih 79% od ukupno 339 poduzeća.

Najmanje inoviraju mala poduzeća 33,4% od ukupno 8 208 poduzeća. Od 1520 srednje

velikih poduzeća njih 50,9% je inovatora.

Zaključuje se da prepoznavanje i vrednovanje inovacija mora biti glavna zadaća nositelja

gospodarske politike. Uvođenje novih i poboljšanje starih tehnologija, usluga i proizvoda put

je ka razvijenom gospodarstvu. U Republici Hrvatskoj problem inovativnih tvrtki je

nedostatak novca za poticanje novih proizvoda i nedovoljno prepoznavanje o važnosti

inovacija. Pomoć pri razvoju novih proizvoda hrvatske tvrtke imaju od BICRO-a. Suradnja

sveučilišta i znanstvenih instituta s poduzetnicima je jedan od načina otkrića novih

proizvoda. U Republici Hrvatskoj male i velike tvrtke nemaju dovoljan broj patenata za

uspješnost inovativnosti tvrtki na Europskoj razini. Problem je i taj što mnoga poduzeća

izdvajanja za inovacije još uvjek smatra kao dodatni trošak a ne kao priliku za zaradu.

4.4. Uloga informacijsko-komunikacijske tehnologije razvoja i intelektualnog kapitala u

Republici Hrvatskoj

Državna tijela koja se bave informacijsko komunikacijskim tehnologijama uložila su velik

napor koji bi trebao Hrvatsku dovesti što bliže postojećem informacijskom društvu Europske

unije. Taj proces, trenutačno usporava i iznimno nepovoljna financijska situacija, zbog čega

se minimalno provode započete reforme u području uspostave informacijskog društva.

Pokretanje novih reformi privremeno je obustavljeno. Iako do sada učinjeni koraci

usmjeravaju Hrvatsku na ispravan put prema omogućavanju kvalitetne primjene

informacijsko komunikacijskih tehnologija u obrazovnom sustavu u skoroj budućnosti,

problemi s nestrukturiranim i nedostatnim izvorima financiranja i izostanak monitoringa

reformi te s tim povezano sporo provođenje strateških reformi, trenutačno su najveća zapreka

za uspješnu primjenu informacijskih tehnologija na državnoj razini i razvoj kvalitetnog

informacijskog društva sukladno modelu informacijskoga društva Europske unije

(Petrijavčanin, Boras, 2010, str. 96).

51

Slijedi tablica 24., koja prikazuje komparativni prikaz Hrvatskih poduzeća prema

indikatorima iz ICT sektora u postotcima.

Tablica 24.: Komparativni prikaz Hrvatskih poduzeća prema indikatorima iz ICT sektora u

postocima

Godina 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Uporaba računala 95 98 98 97 97

Pristup internetu 92 97 95 95 96

Internetska

stranica 51 64 57 61 66

Uporaba

financijskih i

bankarskih usluga

79 84 84 85 88

Uporaba e-uprave 50 56 61 63 86

Izvor: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2013. (27.8.2013.)

Tablica br. 25., prikazuje da u prosjeku 97% poduzeća Republike Hrvatske koristi računala,

pristup internetu ima 96% poduzeća u 2011. godini, internetsku stranicu prema posljednjim

podatcima Državnog zavoda za statistiku u 2011. godini ima 66% poduzeća. Uporabu

financijskih i bankarskih usluga koristi 88% poduzeća te uporabu internet bankarstva koristi

86% poduzeća prema podacima za 2011. godinu. Vidi se povećanje u svim promatranim

segmentima kroz pet godina.

Zaključuje se da je informacijsko komunikacijska tehnologija budućnost temeljena na

naprednim tehnologijama, znanju i inovacijama. Ulaganje u informacijsko komunikacijsku

tehnologiju danas predstavlja snažan inovativni alat za razvoj poduzeća, regija i gospodarstva

Republike Hrvatske. Ima važan utjecaj na razvoj gospodarstva i mijenja društveni život. Brzi

napredak informacijsko-komunikacijske tehnologije, rasprostranjenost računalnih mreža i sve

šira upotreba interneta govore o važnosti ove tehnologije. Ukoliko se ne želi zaostajati u

razvoju moraju se povećati ulaganja u informacijsko komunikacijsku tehnologiju jer ova

tehnologija smanjuje troškove i ubrzava procese rada.

52

Zaključak poglavlja 4, govori da je ljudski kapital važna odrednica konkurentnosti nacionalne

ekonomije. Da bi postali društvo znanja potrebni su visokobrazovani i stručni pojedinci.

Visoko obrazovanje povezuje se sa lakšim zapošljavanjem i višim prihodima. Kvalitetu

ljudskog kapitala u Republici Hrvatskoj određuje obrazovanje, znanstveno istraživački sektor,

inovacije i informacijsko komunikacijska tehnologija. Za razliku od polazišta tradicionalne

ekonomske znanosti, koja rast temelji na zemlji, radu, kapitalu, a kasnije i čimbeniku

organizacije, rast ekonomija zasnovanih na znanju temelji se na ulaganjima u neopipljivu

imovinu, istraživanje i razvoj, obrazovanje i tehnologiju. Čitav koncept ekonomije zasnovane

na znanju utemeljen je na tezi da je znanje i njegovo utjelovljenje, intelektulni kapital,

osnovni proizvodni resurs koji pokreće ekonomske razvojne procese i kroz njih utječe na

svaki drugi oblik razvoja ljudskog društva.

53

5. PRIJEDLOG MJERA ZA POVEĆANJE ULOGE INTELEKTUALNOG

KAPITALA U RAZVOJU REPUBLIKE HRVATSKE

Jedino temeljem primjene znanja kao dominantnog proizvodnog čimbenika ostvaruju se

konstantni čak rastući prinosi. Ekonomski razvoj odavno ne označava samo rast bruto

domaćeg proizvoda. Ekonomski je razvoj multidimenzionalan proces u okviru kojega se

događaju pozitivne promjene unutar socijalnih, institucionalnih i ekonomskih struktura.

Ovako kompleksna kategorija neostvariva je kombinacijom i izravnim djelovanjem

jednostavnih čimbenika: zemlja, rad, kapital. Suvremeno poimanje ekonomskog razvoja

temelji se na dominaciji nematerijalnih resursa: znanja, informacija, prostora i vremena. Za

pokretanje procesa transformacije klasične ekonomije zasnovane na znanju potrebni su

sustavni društveni i tehnološki zaokreti. Uspješna tranzicija klasične ekonomije u ekonomiju

zasnovanu na znanju podrazumijeva poticanje i poštivanje odredbi tržišnog gospodarstva,

transparentnu makroekonomsku i regulatornu politiku, dugoročno investiranje u obrazovanje,

razvoj inovacijskih kapaciteta i efikasnih inovacijskih sustava, te modernizaciju informacijske

infrastrukture (Ahmetović, 2010, str 130).

Zastarjela regulacijska ograničenja tržišnog natjecanja, a samim time i ograničenja

potencijalne penetracije inovacijskih aktivnosti trebaju biti zamijenjena sa principima

institucionalne otvorenosti. Niti jedan sudionik, tehnologija niti industrija na tržištu ne smije

biti privilegirana u odnosu na druge. U području ostvarenja poduzetničkog potencijala,

makroekonomski i institucionalni uvjeti trebaju omogućiti i podržati želju poduzetnika da

poduzme rizik i započne novi posao, a zakonski sustav i institucije trebaju poticati

poduzetništvo i olakšavati ostvarenje poduzetničkog pothvata (Chen, 2004, str. 29).

U biti svake studije o ekonomiji zasnovanoj na znaju stoji jednadžba (Boyer, 2004, str. 1) :

Ekonomija zasnovana na znanju= poduzetnički kapital + novo tržište + deregulacija +

fleskibilnost rada + moderna i visokovrijedna sveučilišta + dinamičan istraživački sustav +

fleksibilnost rada + moderna i visokorazvijena sveučilišta + dinamičan istraživački sustav +

čvrsta veza s poslovnim svijetom + porezni sustav koji ohrabruje poduzetništvo.

Shemom 2., prikazano je funkcionioranje socio-demografskog institucionalnog režima kao

režima koji se temelji na poticanju aktivnosti svojstvenih konceptu ekonomije zasnovane na

znanju.

54

Shema 2.: Socio-demokratski institucionalni režim

Cijeloživotno

učenje

SOCIJALNO

DEMOKRATSKE Dobro i Sposobnost

INSTITUCIJE homogeno upravljanja

generalno ICT-om i

obrazovanje inovacijama

Ulaganje u

znanje

izvor: Boyer, 2004, str.18

Kako je prikazano shemom 2., ekonomija zasnovana na znanju oslanja se na

komplementarnosti između visoke opće obrazovane razine, intenzivnog učenja kroz posao i

suradnju s institucionalnim tijelima: akademskim sustavom i istraživačkim centrima te

poslovnim sustavom. Veliki dio ukupne proizvodnje usmjeren je ka daljnjem unapređenju

obrazovanja, bilo kroz razvoj softvera, bilo drugih tehnologija za difuziju znanja. Ekonomija

zasnovana na znanju potiče javne i privatne investicije u informacijsko-komunikacijsku

tehnologiju koja se intenzivno koristi, prije svega kao kanal za difuziju i socijalizaciju znanja.

Tržište u ovakvom sustavu nije dominantan oblik koordinacije, već je koordinacija

organizirana na nacionalnoj institucijskoj osnovi. Sve zajedno doprinosi dinamičnosti

inovacija i proizvodnje, ali i širenju ponude s visokim udjelom znanja i informacija (Boyer,

2004, str. 19).

Specijaliziranjem stručnjaka različitih profila za koordinaciju i harmonizaciju ljudskih resursa

te njihovim osposobljavanjem za efikasno planiranje, organiziranje, koordiniranje i

upravljanje javnom upravom i gospodarskim subjektima moguće je ostvariti značajan

55

doprinos razvoju. Na razvoj intelektualnog kapitala valja gledati kao na razvoj novog

bogatstva nacije. Sagledavanjem slabosti i vrlina ovoga resursa stječu se pretpostavke za

restrukturiranje obrazovnih programa. Za razumijevanje ekonomije znanja valja prihvatiti da

prijelaz s industrijskog na informacijsko društvo karakterizira brz rast neopipljivih dobara,

dok se ekonomska i socijalna aktivnost i dalje većinom uzda u fizičku i opipljivu robu.

Potrebna je orijentacija na budućnost, dimenzionirana kroz stvaranje efikasne i učinkovite,

humane i pravične zajednice uz kvalitetnu pravnu regulaciju. Svakako su za skok Hrvatske

prema ekonomiji znanja potrebne zajednice znanstvenika i svih kojih se razvoj tiče, a koji bi

bili u stanju osmisliti nacionalni navigator znanja (Mujić, 2009, str. 72).

Može se zaključiti da je znanje temeljni ekonomski resurs nove ekonomije, zadatak vlade

Republike Hrvatske jest osigurati uvjete za proizvodnju znanja, kako bi ga stanovništvo

moglo iskoristiti za stvaranje nove i dodatne vrijednosti. Važnost znanja za daljnji

gospodarski razvoj prepoznata je kao ključ koji otvara put rastu kvalitete življenja građana.

Povrat novca uloženog u znanje je veći od povrata bilo kojeg drugog ulaganja.

Slijedi potpoglavlje u kojem će biti riječ o povećanju obrazovanosti radne snage Republike

Hrvatske kao pretpostavka povećanja produktivnosti.

5.1. Povećanje obrazovanosti radne snage kao pretpostavka povećanja produktivnosti

Društvo koje obiluje stručnjacima i obrazovanim ljudima lakše prihvaća promjene i brže na

njih reagira, što ga čini konkurentnijim u međunarodnim odnosima. Visokorazvijene zemlje

imaju veći indeks obrazovanosti stanovništva te ostvaruju brži gospodarski razvoj od srednje i

nedovoljno razvijenih zemalja (Aksentijević, 2007, str 48).

Obrazovanje se može definirati kao proces unaprieđenja djelovanja zahvaljujući boljem

znanju. Stopa učenja mora biti veća od stope promjena u okruženju ukoliko se želi osigurati

profitabilan rast. Od menadžera i ostalih zaposlenih se traži da prihvate principe obrazovanja

kako bi bili u skladu s promjenama na tržištu. Učeći, zaposleni istovremeno utječu na

postojeći fond znanja. Najznačajniji faktor u stvaranju tzv. „društva znanja“ su ljudski resursi.

Ljudski resursi su „nosač“ tzv. „ljudskog kapitala“ kao znanja, vještina, iskustva,

56

inovativnosti i energije koje su ljudi spremni da ulažu u radni proces. Učenjem se utvrđuje ili

podiže nivo znanja, koji za rezultat ima povećanje ekonomskih učinaka, povezanost u radu i

životu ljudi. Usmjerenje na razvoj ljudskih resursa zahtijeva ulaganje i obrazovanje za život i

rad u društvu koje je temeljeno na znanju. Poduzeće koje uči izražava sposobnost da stvara i

pribavlja nova znanja, nove koncepte i uspješno ih prilagođava poslovnom okruženju i svojim

namjerama (Đuričin, Janošević, 2009, str. 5).

Znanje sve brže zastarijeva, pa je nužno permanentno obrazovanje. U svijetu je sve uočljiviji

trend razvoja uslužnih zanimanja, posebice uslužnog sektora koji prodaje znanje. U SAD-u

2/3 ljudi radi u uslužnom sektoru, 50% najbrže rastućih i najrazvijenijih poduzeća su ona

temeljena na znanju čiji su zaposlenici visokoobrazovani stručnjaci (engl. “knowledge

workers”), a posao im je rješavanje problema klijenata pružanjem stručnih savjeta

(financijskih, menedžerskih, pravnih), sa ciljem unapređenja posla klijenta (softver koji

izvršava zadatak, unapređenje prodaje ili veća učinkovitost), pri čemu su glavni resursi i

outputi njihova rada jednaki znanje i obrazovanje (Aksentijević, 2007, str 48.).

Da bi obrazovanje pridonijelo razvitku hrvatskoga gospodarstva u skladu s ekonomijom

znanja, tj. razvitku ljudskoga kapitala, a time i konkurentnosti, njegovo ga okruženje mora

prepoznati kao snažnu proizvodnu snagu. Pojedinci u njemu moraju prepoznati vrijednost

koja im omogućuje poboljšanje materijalnoga položaja i kvalitete života.

Rast ljudskoga kapitala morao bi biti strateški cilj nacionalne ekonomije, i to ponajprije uz

pomoć kvalitetnoga obrazovnoga sustava koji će proizvoditi kadrove potrebne ekonomiji

znanja. Pred Hrvatskom stoje velike i skupe reforme obrazovnoga sustava koje će tek

dugoročno donijeti pozitivne rezultate i koje će omogućiti obrazovanome ljudskome kapitalu

da pridonese rastu i razvijanju nacionalne ekonomije. Nakon provedene komparativne analize

ljudskoga kapitala Hrvatske nameće se zaključak da je taj kapital nedovoljno obrazovan i

kvalitetan da bi odgovorio na zahtjeve suvremenoga gospodarstva. Obrazovni bi se sustav

morao čvršće povezati s potrebama tržišta i morao bi prijeći iz sustava vođenoga ponudom na

sustav vođen potražnjom. Budući da se u Hrvatskoj u posljednjim godinama smanjio broj

diplomanata prirodnih i tehničkih znanosti, valjalo bi povećati upisne kvote za te programe i

povećati učinkovitost tih studija da bi više studenata završilo studij. Istodobno s provedbom

reformi obrazovanja, potrebno je i stalno obrazovanje svih sudionika od donositelja odluka do

57

šire javnosti, a to zato da bi shvatili značenje provedbi reformskih koraka. Bilo bi potrebno

intenzivirati cjeloživotno učenje da bi se većim obrazovanjem odraslih stvorilo fleksibilno i

promjenljivo tržište rada. Time će se stvarati sposoban i okretan ljudski kapital, koji sam

rješava probleme i preuzima rizike, voljan sudjelovati u timskome radu. Veća privatna i javna

ulaganja svih razina društva u ljudski kapital veoma su poželjna, ali to neće u kratkome roku

donijeti pozitivne rezultate. Pritom je važno i okruženje koje mora poticati inovativnost i

poduzetništvo, vladavinu prava i iskorjenjivanje korupcije, učinkovitost države i njezinih

institucija (Sundać, Fatur Krmpotić, 2009, str. 329,).

Zaključuje se da su ulaganja u znanost i obrazovanje jedini pravi pokretači moderne

ekonomije i prosperiteta Republike Hrvatske. Ulaganje u znanje i obrazovanje jedina je i

najbrža strategija uspjeha. Razvijene zemlje potiču obrazovanje koje omogućuje veći broj

obrazovanog stanovništa čime zemlja postaje konkurentnija na svijetskom tržištu. Takva

gospodarstva su uspješnija u globalnoj utrci.

5.2. Povećanje ulaganja u znanost i istraživanje

Izvrsnost znanstvenoistraživačkoga sektora treba se iskazati u inovativnosti, originalnosti,

djelotvornosti, zatim povećanjem broja i kvalitete patenata, objavljivanjem vrhunskih

znanstvenih članaka te nadasve racionalnošću, prilagodljivošću i sposobnošću prijenosa

znanja u gospodarstvo, kao i suradnjom s visokoškolskim ustanovama, istraživačkim

institucijama i gospodarstvom. Akcijski plan vlade Republike Hrvatske koji će se razviti u

2013. godini na temelju programa o povećanju ulaganja u znanost i istraživanje težit će

kvaliteti i učinkovitosti istraživačkoga sektora, poticat će razvoj istraživanja, te jačati

mobilnost znanja, ideja i ljudi. (Vlada Republike Hrvatske, 2013.)

U Hrvatskoj se vrlo mali broj ekonomista i sociologa u svojim istraživanjima bavi analizom

problema koji utječu na održavanje zaostajanja, kako u okviru teoretskih istraživanja tako i u

pogledu empirijskih analiza. Rezultat parcijalnih i „povremenih“ analiza domaćih istraživača

izlučuje sljedeće čimbenike kao bitne za zaostajanje poslovnog istraživačkog sektora u

Republici Hrvatskoj (Bečić, E., Dabić, M, 2008, str. 71.):

58

1. postojeća industrijska struktura gospodarstva RH,

2. nejasna uloga industrijske politike u strategijama gospodarskog razvoja,

3. nedovoljno izdvajanje za istraživanje i razvoj u privatnom sektoru,

4. slaba povezanost znanstvenog sektora i poduzeća,

5. zanemariv udjel istraživača i ukupnog broja zaposlenih u istraživanju i razvoju poslovnog

sektora,

6. nedjelotvorna postojeća struktura izvora financiranja istraživanja i razvoja,

7. znanstvena produktivnost istraživača, napose onih u poslovnom sektoru, niska je i nedov-

oljno kvalitetna da bi utjecala na doprinos hrvatske znanosti u znanstvenoj izvrsnosti na

međunarodnoj razini.

8. niska stopa ulaganja u visoko obrazovanje, unatoč porastu posljednjih nekoliko godina.

Zaključuje se da povećano ulaganje u znanost predstavlja najvažniju osnovu pokretanja

gospodarstva. Potrebno je podići razinu ulaganja BDP-a, povećati ulaganja u hrvatske

najbolje institute i sveučilišta i napraviti od njih centre za istraživanje. Povećati ulaganja u

zajednička istraživanja istraživačkih instituta, sveučilišta i tvrtki. U Hrvatskoj je bitno

osigurati da se ne dupliciraju istraživanja. Poticati globalno razmišljanje kako za akademske

zajednice i istraživačke institute tako i za sve male, srednje i velike hrvatske tvrtke. Pokrenuti

stvaranje spin off tvrtki sa sveučilišta, istraživačkih institucija te osnivanje tehnoloških

parkova u kojima će raditi visoko obrazovana radna snaga u Hrvatskoj. Hrvatska mora

koristiti svoja veleposlanstva u svijetu za promicanje hrvatskih inovacija, tvrtki, sveučilišta i

istraživačkih institucija. Hrvatska dijaspora, pogotovo visoko obrazovani stručnjaci u ovim

naporima mogu imati izrazito važnu ulogu i svakako ih treba uključiti.

59

5.3. Definiranje i provedba strategije razvoja inovacijskog sustava

Inovacijska politika zahtjeva koordinaciju i suradnju svih relevantnih subjekata, uključujući

poslovni, znanstveni i obrazovni politički sektor. Inovacijski sustav teorijski je svojstven

svakom razmatranju na znanju zasnovanog ekonomskog razvoja, a praktično je uvjet uspješne

kapitalizacije znanja kao središnjeg resursa u takvom razvojnom obrascu (Švarc, 2001, str 9.).

Osnovni elementi inovacijskog sustava su (Švarc, 2006, str. 325):

1. politika vlade,

2. akademski sustav koji uključuje javne i privatne obrazovne i istraživačko-razvojne

institucije,

3. industrijski sektor,

O harmoničnom razvoju svih segmenata koji na bilo koji način sudjeluju u nastanku inovacija

ovisi i kapitalizacija znanja u zemlji. Primjerice, transformacija znanstvenih rezultata u nove

tehnologije ne ovisi samo o kvaliteti istraživanja i razvoja nego u o moći gospodarstva,

obrazovanosti radne snage, pravnoj regulativi u domeni komercijalizacije znanstvenih

rezultata, sustavu vrijednosti i sl.

Inovativni ambijent značajan je pokretač gospodarskog rasta i razvoja. Pretpostavlja

korištenje svih tipova znanja i vještina u svim vrstama ekonomskih aktivnosti (Aksentijević,

2007, str. 48.).

Kao rezultat povijesno-razvojnih promjena u svim segmentima društvenih i gospodarskih

zbivanja javljaju se brojna inovativna rješenja s ciljem olakšavanja čovjekova života i rada

(Aksentijević, 2007, str. 1.).

Inovacije su osnovni pokretač gospodarskog razvoja i rasta, pa pravilno prepoznavanje i

vrednovanje inivacija mora biti glavna zadaća nositelja gospodarske politike. Uvođenje novih

i poboljšanih tehnologija, proizvoda i usluga pretpostavka je opstanka na svijetskom tržištu ne

samo razvijenih gospodarstava nego i gospodarstava u tranziciji kao što je hrvatsko. (HGK,

2010, str. 1).

60

TEST program je prvi vladin program usmjeren na razvoj novih tehnologija (proizvoda,

procesa, usluge) do faze originalnog rješenja usmjeren na dvije ciljne skupine: poduzetnike i

znanstvenike. Na temelju istraživanja od znanstvenika Švarca, Perkovića (2011, str. 213.)

može se zaključiti slijedeće: najveći doprinos TEST-a je uvođenje organizacijskih i

kulturoloških novina u standardnu znanstvenu politiku (orijentacija istraživanja k primjeni,

formiranje Tehnologijskog vijeća, nov način prijave, praćenja i evaluacije projekata) tj.

stvaranje baze za inovacijsku politiku koja se prakticira u Europskoj uniji. Korištenje

istraživanja u gospodarskom razvoju traži tehnološki kompetentna poduzeća kojih u

Hrvatskoj ima malo. Uključivanje sveučilišta i instituta u gospodarski razvoj realnije je kroz

šire razvojne platforme vođene konkretnim gospodarskim interesima tj. kroz umrežavanje

institucija u zajedničke strateške projekte. Možda su upravo klasteri moguće rješenje te

problematike koje će polučiti poželjnije rezultate stremljenja inovacijske politike u Hrvatskoj.

Uloga vlade Republike Hrvatske u cijelom procesu je presudna jer tehnološki razvoj valja biti

nacionalni projekt stoga je jedino uz njezinu zainteresiranu i proaktivnu uključenost moguće

proizvesti željeni učinak.

Zaključuje se da treba razviti novi i bolji hrvatski inovacijski sustav koji uključuje rad tri

ministarstava: znanosti, obrazovanja i športa, financija i gospodarstva. Navedena ministarstva

uz pomoć najboljih hrvatskih stručnjaka za znanost i inovacije moraju koordinirati napore i

napraviti strategije koje će dati mjerljive i brze rezultate. Potrebno je djelovanje inovacijskog

sustava koji potiče intenzivnu interakciju između poduzeća, sveučilišta, vladinih istraživačkih

programa. Prijedlog mjera, koji vrednuje i potvrđuje svaku javnu intervenciju u inovacijski

sustav, navodi državne institucije na poticanje istraživačko-razvojnih aktivnosti u poduzećima

kao i na stimulaciju partnerstva s drugim akterima – sveučilištima i javnim istraživačkim

centrima. Osigurava sveučilištima resurse potrebne za kvantitativno povećanje i unapređenje

fundamentalnih istraživanja. Potiče nova istraživanja javnih istraživačkih instituta koja nisu

pokrivena aktivnostima privatnih institucija, a koja će biti od opće društvene korisnosti.

Inovacijski sustav koji potiče umrežavanje malih i srednjih poduzeća na osnovi integracije

znanja i istraživačko-razvojnih aktivnosti. Potreban je inovacijski sustav koji pomaže i potiče

kontakte sa inozemnim akterima kroz akademsku i istraživačku razmjenu, suradnju na razvoju

tehnologije i poduzetničke pothvate.

61

5.4. Implementacija informacijsko-komunikacijske tehnologije kao pretpostavka

ekonomskog razvoja

Ulaganje u informacijsko komunikacijske tehnologije trebalo bi biti jedan od prioriteta

razvijenih zemalja. Spremnost državnih tijela na reforme koje će biti kvalitetno potpomognute

legislativnim i regulatornim aktima, po uzoru na europski model, ključan su čimbenik za

uspješnu implementaciju informacijsko komunikacijskih tehnologija u obrazovni sustav te

razvoj informacijskog društva. Nužna je temeljita reforma obrazovnog sustava i monitoring

provedbe reformi. Među ostalim potrebno je poboljšati obrazovanje stručnjaka iz područja

informacijskih tehnologija, budući da je trenutačno priličan nesrazmjer između potražnje na

tržištu i postojećeg kadra (Petrijavčanin, Boras, 2010, str. 93).

Informacijsko-komunikacijska tehnologija nesumnjivo je nosioc modernog ekonomskog

razvoja. Primjena bilo kojeg obrasca ekonomskog razvoja danas je nezamisliva bez razvijene

informacijsko komunikacijske platforme. Teorijska rasprava o razvoju informacijsko

komunikacijske tehnologije promatra nastanak trendova u kompjuterskoj tehnologiji,

telekomunikacijskoj tehnologiji, robotičkoj tehnologiji i biotehnologiji. Svi ovi segmenti

tehnološkog razvitka socijalno su i materijalno doprinijeli globalnom društvenom razvoju, a

koristi proizašle iz informacijsko-komunikacijske tehnologije u ekonomiji promatraju kao (

Chen, 2004, str. 7):

1. nadilaženje geografskih granica,

2. pojednostavnjenje poslovnih procesa,

3. smanjenje troškova poslovanja,

4. difuzija informacija i znanja,

5. širenje međunarodnog tržišta,

Informacijsko komunikacijska tehnologija važan je čimbenik konkurentnosti poduzeća i

država. Analize i studije provedene posljednjih nekoliko godina upozorile su na činjenicu da

informacijska i komunikacijska tehnologija igra središnju ulogu u ubrzanju rasta

produktivnosti (Nacionalno vijeće za konkurentnost, 2007, str4.) :

1. ICT potiče efikasnost u svakom dijelu poslovanja, od razvoja do marketinga i

računovodstva.

2. ICT potiče inovacije skraćujući vrijeme za razvoj novih proizvoda.

62

3. ICT poboljšava uvjete na tržištima poboljšavajući pristup informacijama.

4. ICT je globalna tehnologija – ICT i prenosi globalizacije su neposredno povezani.

E-Hrvatska (U mandatu Vlade Republike Hrvatske 2011.-2015. organizacijski se spojilo

Ministarstvo uprave i Središnji državni ured za e-Hrvatsku čime se u nadležnost ministarstva

dodalo i poslove informatizacije i modernizacije. Na taj se način spojilo dvije do tada

odvojene cjeline: reformu državne uprave i informatizaciju, koje ne mogu jedna bez druge.)

(Uprava Republike Hrvatske, 2013.).

Šest preporuka za povećanje ICT konkurentnosti Hrvatske (Infotrend, 2013.):

1. Znanost i obrazovanje u službi razvoja društva znanja.

Radi lakše uporabe informacijsko-komunikacijskih i tehnoloških znanja te postizanja višeg

stupnja međunarodne uključenosti i obrazovanosti, predlaže se uvođenje engleskog kao

drugog jezika. Povećati ulaganja u istraživanje i razvoj vezanih uz ICT. Jače povezivanje

znanstveno obrazovnih institucija i poduzeća prema modelu javno-privatnog partnerstva

kontinuirano treba osiguravati transfer znanja i mobilnost stručnjaka. Ujedno, treba osnažiti

znanstvene kapacitete uključene u ICT istraživanja i razvoj, te poticati suradnju znanstvenog

sektora i industrije na transparentan način u kojem neće jedni drugima konkurirati. U tom

smislu važno je poticati razvoj centara inovativnosti.

2. Tehnologija dostupna svima.

Svima i što prije u Hrvatskoj omogućiti širokopojasni pristup Internetu te osigurati

tehnološku, socijalnu i regionalnu uključenost.

3. Elektroničku javnu upravu razviti u cijelosti.

Što prije provesti dosljednu i sveobuhvatnu reformu javne uprave . Što prije razviti i staviti u

funkciju sustav e-Nabave podjednako na lokalnoj i nacionalnoj razini. Osuvremeniti sustav

zdravstvene i socijalne skrbi uz pomoć informacijsko-komunikacijske tehnologije te učiniti

sve kako bi e-Zdravstvo zaživjelo. Podupirati razvoj i provedbu inicijativa za informatizaciju

gradskih uprava i njihovih usluga u sustav e-Grad. Lokalne uprave i samouprave ključni su

čimbenici razvoja i osiguravanja informacijske te komunikacijske uključenosti građana.

63

Važno je nacionalni program e-Hrvatska lokalizirati i time ga učiniti dostupnim svim

građanima.

4. Odlučnije primijeniti elektroničko poslovanje.

Različitim mjerama potaknuti razvoj poslovanja među poduzećima elektroničkim putem, te

ukloniti sva moguća ograničenja za e-poslovanje među poslovnim subjektima.

5. Poticati brži razvoj ICT industrije.

Potrebno je ojačati institucionalni kapacitet ICT industrije. Izjednačiti porezne stope na

softver s onom na knjige, te ujednačiti porezne i poticajne uvjete za razvoj softvera s onim za

istraživanje i razvoj. Time se pridonosi afirmaciji činjenice da je i softver znanje.

6. Ojačati učinkovitost uprave i pravosuđa.

Potrebno je učiniti sve za osiguranje provedbe propisa općenito, a posebice je potrebno

povećati kapacitet i spremnost za zaštitu intelektualnog vlasništva. Ključno je povećati

učinkovitost upravnog aparata odlučnijim uvođenjem novih tehnologija, znanja i vještina.

Zaključuje se da bi ulaganje u informacijsko komunikacijske tehnologije trebalo biti jedan od

prioriteta razvijenih zemalja. Spremnost državnih tijela na reforme koje će biti kvalitetno

potpomognute po uzoru na europski model, ključan su čimbenik za uspješnu implementaciju

informacijsko komunikacijskih tehnologija u obrazovni sustav te razvoj informacijskog

društva. Potrebno je poboljšati obrazovanje stručnjaka iz područja informacijskih tehnologija,

budući da je trenutačno priličan nesrazmjer između potražnje na tržištu i postojećeg kadra.

Zaključak poglavlja 5, govori da se efikasnim korištenem znanja uspostavlja konkurentna

politika. Proizvodnja novih znanja i njihova primjena u određenom ekonomskom sustavu

općenito je povezana s visokim razinama obrazovanja i istraživanja. Obrazovanija radna

snaga teži tehnološkom napretku. Inovacijski sustav odnosi se na sustav institucija, pravila i

procedura koje utječu na način na koji gospodarstva prihvaćaju, kreiraju, šire i koriste znanje.

informacijsko i komunikacijska tehnologija omogućuje transfer informacija i znanja širom

svijeta.

64

6. ZAKLJUČAK

Važnost intektualnog kapitala u ekonomiji temeljenoj na znanju jednaka je važnosti strojeva u

industrijskom društvu. Pojam „intelektualni“ označava da je izvor tog kapitala intelekt tj.

znanje. Do promjene u hijerarhiji odnosa došlo je pojavom društva znanja i intelektualnog

kapitala. Intelektualni kapital je temeljni čimbenik na kojem će izrasti gospodarski razvoj u

budućnosti. Više nije moguće kreirati rast baziran na prirodnim resursima, radu i kapitalu.

Proizvodni procesi se sve više pretvaraju u znanstvene procese. Intelektualni kapital

opisujemo kao cjelokupno znanje zaposlenika koji svojim djelovanjem stvaraju vrijednost na

tržištu. Jedno od glavnih obilježja intelektualnog kapitala je njegova neopipljivost.

Intelektualna je imovina neopipljiva imovina, nema tvrd oblik kao nekretnine niti ima očitu

financijsku vrijednost. Uvjet gospodarskog i tehnološkog napretka predstavlja znanje odnosno

njegovo utjelovljenje u intelektualnom kapitalu. Nova ekonomija je ekonomija znanja a

povećanje udjela znanja u novoostvarenoj vrijednosti glavno je obilježje te ekonomije. U

ekonomiji znanja najvažnije je koristiti intelektualni kapital u svakodnevnom poslovanju.

Intelektualni kapital može se promatrati kao suma ljudskog, strukturalnog i potrošačkog

kapitala čija interakcija stvara vrijednost za poduzeće. Ljudski kapital je najsloženija

kategorija, nije vlasništvo poduzeća, a s druge strane ipak predstavlja njegovu najveću

vrijednost. Strukturalni kapital uključuje potrošački i organizacijski kapital te podržava

infrastrukturu ljudskog kapitala. Potrošački kapital pokazuje kvalitetu djelovanja poduzeća sa

svojim okruženjem a organizacijski kapital sadrži sistematizirane sposobnosti i sustave za

pretvorbu inovativne snage neke kompanije u proces stvaranja vrijednosti. Povezanost

ljudskog, strukturalnoga i potrošačkog kapitala može rezultirati čvrstim intelektualnim

kapitalom koji postaje izvor konkurentske prednosti poduzeća.

Evolucija intelektualnog kapitala kao znanstvene discipline još uvjek je u tijeku, važno je

shavatiti njegovu važnost s mikro i makro aspekta te ga pratiti, mjeriti i njime upravljati.

Prioritet u poslovanju predstavlja mjerenje veličine intelektualnog kapital, međutim u

mnoštvu postojećih metoda ne postoji jedna opće prihvaćena. Pitanje mjerenja i upravljanja

intelektualnim kapitalom još uvjek nije u potpunosti odgovoreno. Čitav koncept ekonomije

zasnovane na znanju utemeljen je na tezi da je znanje i njegovo utjelovljenje, intelektulni

65

kapital, osnovni proizvodni resurs koji pokreće ekonomske razvojne procese i kroz njih utječe

na svaki drugi oblik razvoja ljudskog društva. Upravo je iz tog značaja intelektualnog kapitala

proizašla potreba za njegovim rasčlanjenjem i analizom, a zatim i mjerenjem njegova

doprinosa pojedinim poslovnim aktivnostima. Procesi globalizacije zahtjevaju kontinuirano

prilagođavanje i mijenjanje gospodarskih politika u cilju izgradnje društva temeljenog na

znanju. Prikupljanje, obrada, pohranjivanje i korištenje informacija najvažnija je zadaća

gospodarskih subjekata nove ekonomije. To je ekonomija u kojoj se sutavno proizvode nove

ideje i nova znanja. Kao snage ekonomije zasnovane na zanju ističu se znanje, razvijena

informacijsko-komunikacijska tehnologija, visoka zastupljenost inovacija i dinamično

poduzetništvo, visoko kvalificiran ljudski kapital i visoka razina vrijednosti socijalnog

kapitala. Ljudski kapital je važna odrednica konkurentnosti nacionalne ekonomije i bitna

komponenta intelektualnog kapitala nacije. Kvalitetu intelektualnog kapitala bitno određuju

makroekonomska obilježja zemlje. Nacionalna ekonomija koja prepoznaje važnost

intelektualnog kapitala u 21. stoljeću na dobrom je putu za ostvarenje gospodarskog razvoja i

konkurentnosti.

Što se makroekonomskih obilježja Republike Hrvatske tiče, Hrvatska je malo, otvoreno

gospodarstvo koje obilježava bruto inozemni dug 44 835 mil. eura. Analizom

makroekonomskih obilježja Republike Hrvatske i usporedbom sa odabranim zemljama dobili

su se sljedeći rezultati. Što se BDP-a po stanovniku tiče u Republici Hrvatskoj rastao je sve

do 2008. godine nakon čeka se vidi pad 2010. godine i 2011. godine. U 2012. godini se vidi

lagani oporavak tj. rast BDP-a po stanovniku. Udio primarnog sekundarnog i tercijarnog

sektora u Bruto domaćem proizvodu Republike Hrvatske od 2002. godine do 2011. godine se

mjenjao na pozitivno, iz godine u godinu se povećavao udio zaposlenih u tercijalnom

sektoru, što je jedan od pokazatelja gospodarskog rasta. Republika Hrvatska kao i druge

Europske zemlje ima veliki problema sa nezaposlenošću mladih mlađih od 25. godina. Grčka

,Španjolska i Republika Hrvatska imaju naveći problem sa nezaposlenošću mladih u

Europskoj uniji. Ulaganjem u znanje i obrazovanje može se smanjiti nezaposlenost mladog i

starog stanovništva Republike Hrvatske, upravo iz tog razloga intelektualni kapital je

čimbenik za razvoj Republike Hrvatske. Potrebne su reforme i mjere ulaganja u obrazovanje i

edukaciju što bi dugoročno rezultiralo smanjenjem siromaštva. Ljudski razvojni index koji

uzima u obzir tri ključna čimbenika dugovječnost, znanje i životni standard. Hrvatska se

nalazi na 46. mjestu u svijetu prema mjerenju HDI-a što nas uvrštava u zemlje visokog

66

razvoja. Republika Hrvatska u usporedbi sa godišnjom stopom rasta BDP-a prosjeka zemalja

Europske unije (EU 28), zaostaje, što je za očekivati jer većina zemalja Europske unije spada

među najrazvijenije zemlje svijeta. Austrija ima najmanju stopu nezaposlenosti u Europi.

Najlakše se zaposliti u zdravstvenom i informatičkom sektoru. Republike Hrvatske zaostaje

za prosjekom zemalja Europske unije što se tiče udia visokoobrazovanih u ukupnom

stanovništvu, izdvajanja za istraživanje i razvoj su manja od prosjeka zemalja Europske unije.

Jedan od ključnih nacionalnih prioriteta je osnivanje društva znanja i povećanje Hrvatske

konkurentnosti na globalnom tržištu. Ljudski resursi se u Republici Hrvatskoj postavljaju u

ulogu važnog čimbenika ekonomskog rasta i razvoja. Država i gospodarski subjekti

prepoznali su obrazovanje kao snažan faktor ekonomskog razvoja i povećanja konkurentnosti.

Poduzimaju se razne aktivnosti i poticajne mjere kako bi ljudski resursi sa svojim

intelektualnim kapitalom bili u stanju djelovati kao pokretač gospodarskog razvoja. Pred

Republikom Hrvatskom stoje reforme obrazovnog sustava koje će donjeti pozitivne rezulate i

pomoći pri rastu i razvijanju gospodarstva. U Hrvatskoj gospodarskoj komori osnovan je

centar za unapređenje intelektualnog kapitala, vidi se javljanje svijesti o važnosti i potrebi za

izgradnjom intelektualnog kapitala. Prema metodologiji Svjetske banke s vrijednošću indeksa

KEI može se reći kako je Hrvatska na putu prema društvu znanja. Republiha Hrvatska se

nalaui na 39. mjestu u svijetu od ukupno 149. promatranih zemalja, još je to daleko od

najrazvijenijih zemalja svijeta. Efikasnost intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj je

rasla do 2007. godine nakon čega slijedi pad efikasnosti intelektualnog kapitala. Dolazi do

smanjenja stvaranja novih vrijednosti. Broj studenata koji su diplomirali na visokim

učilištima u Republici Hrvatskoj od 2006. godine do 2012. godine se povećavao, prema ovim

podacima na dobrom je putu da postane zemlja društva znanja. Broj osoba u Republici

Hrvatskoj od 2006. godine do 2012. godine koje su stekle znanstveni naslov magistri struke,

magistri znanosti i specijalisti te doktori znanosti se povećava iz godine u godinu. Javna

ulaganja u obrazovanje, kao postotak BDP-a manja su Republici Hrvatskoj od prosjeka

zemalja EU i vodećih zemalja svijeta. Javna ulaganja u obrazovanje govore o prihvaćanju

obrazovanja kao glavnog razvojnog čimbenika. Razvijene zemlje, prema visokim stopama

javnog ulaganja u obrazovanje, učinile su nacionalnim prioritetom ulaganje u obrazovanje na

čemu grade svoju budućnost. Obrazovni bi se sustav morao čvršće povezati s potrebama

tržišta i morao bi prijeći iz sustava vođenoga ponudom na sustav vođen potražnjom. Javna

politika koja bi trebala Hrvatsku uvesti u društvo znanja je znanstveno istraživačka politika.

67

Što se tiče objavljenih istraživačkih radova po sektorima u Republici Hrvatskoj vidi se

smanjenje objavljenih radova u 2010. godini i 2011. godini uzrok tome je nedostatak izvora

za financiranje i ljudskih kapaciteta. Najviše radova se objavljuje u visokom obrazovanju a

najmanje u poslovnom sektoru. Bruto domaći izdaci Republike Hrvatske za istraživanje i

razvoj od 2006. godine do 2011. godine su se mjenjali. Od 2006. godine do 2008. godine

vidimo rast ukupnih ulaganja iz BDP-a, nakon čega slijedi smanjenje izdvajanja što nije

nikako dobro za razvoj naše zemlje. Bruto domaći izdaci veći su u privatnom sektoru, dok je

državni uspješniji u objavi znanstvenih i stručnih radova. Poznavanje radne snage važnije je

od samog novca i sirovog materijala. Inovacije stvaraju vrijednost i generiraju prednost.

Poimanjem teorijskih veza između gospodarskog rasta, konkurentnosti i inovacija može se

promicati uloga inovacija u političkom i javnom životu Hrvatske. Inovacijski sustav

Republike Hrvatske čine dvije krovne institucije namijenjenu poticanju inovacija temeljnih na

razvoju i istraživanju. Poslovno-inovacijski centar Hrvatske (BICRO) i Hrvatski institut za

tehnologiju (HIT). Istraživanje u promatranom razdoblju od 2008.godine do 2010. godine

pokazalo je da od ukupno 10 068 poduzeća njih 3 752 su uvela inovacije a 6 315 nisu

inovirala šta govori o tome da mnoga poduzeća izdvajanja za inovacije još uvjek smatra kao

dodatni trošak. Potrebna je veća edukacija poduzetnika o važnosti intelektualnog kapitala šta

će pomoći i u razvoju Repubublike Hrvatska. Danas ulaganje u informacijsko komunikacijsku

tehnologiju predstavlja snažan inovativni alat za razvoj regija, poduzeća i gospodarstva

Republike Hrvatske. U svim promatranim segmentima kroz pet godina se vidi povećanje.

Što se tiče prijedloga i mjera za povećanje intelektualnog kapitala u Republici Hrvatskoj,

valjalo bi povećati upisne kvote za studente informatike i prirodnih znanosti. S provedbom

reformi obrazovanja, potrebno je i stalno obrazovanje svih sudionika i građana. Potrebno je

povećati obrazovanje odraslih da bi se stvorilo fleksibilno i promjenljivo tržište rada. U

Republici Hrvatskoj potrebno je stvoriti sposoban ljudski kapital, koji sam rješava probleme.

Potrebna su veća privatna i javna ulaganja svih razina društva u ljudski kapital. Rezultati

ulaganja su vidljivi samo u dugom roku. Važno je okruženje koje potiče inovativnost i

poduzetništvo, vladavina prava i iskorjenjivanje korupcije, učinkovitost države i njezinih

institucija.

Pozitivnu ulogu u poboljšanju ovoga stanja ima članstvo Republike Hrvatske u Europskoj

uniji. Znanstveno tehnološkom revolucijom znanstvene su spoznaje preuzele ulogu

unapređenja opće društvene efikasnosti. To se ostvaruje kroz inovacije i proizvodnju ideja,

68

imitaciju ideja ili uporabu tuđih ideja. Znanstveno tehnološki razvoj izravna je posljedica

razvoja znanstveno istraživačkog angažmana i donosi promjene. Ključni sektorski učinak

primjene ekonomije zasnivane na znanju biti će podizanje razine sektorske proizvodnje na

osnovi povećanja udjela proizvodnog čimbenika znanje, a kao rezultat povećanja aktivnosti

istraživanja i razvoja u svim područjima ekonomskog djelovanja. Primjena koncepta

ekonomije zasnovanje na znanju u razvijenim je zemljama rezultat traganja za daljnjim

napretkom i pokušaj održavanja dominantne pozicije u okviru globalne ekonomije. Preporuke

u cilju formiranja strategije razvoja putem primjene povećanja obrazovanosti radne snage,

ulaganja u znanje i istraživanje, inovacijski sustav i informacijsko komunikacijske

tehnologije mogu se uokviriti u efikasan sustav. Funkcioniranje ovih preporuka treba se

predstavljati planirano organizirano i kontrolirano od svih njegovih sastavnica: poduzeća,

sveučilišta, vlade, državnih institucija, istraživačkih centara i drugih u provođenju ekonmije

razvoja.

69

LITERATURA

KNJIGE:

1. Aralica, Z., Bačić, K., (2005.): Ocjena hrvatskog inovacijskog potencijala“ Institut za javne

financije, Zagreb, vol 1, broj 1.

2. Boras, I., Buterin, V., Buterin, D., (2002.): Znanje u funkciji dinamičkog razvoja

gospodarstva (s osvrtom na stanje u Primorskoj-goranskoj županiji) U: Znanje – temeljni

ekonomski resurs, Sundać, D. (ur.), Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka

3. Dragičević, A., Dragičević, D., (2003.): Doba kiberkomunizma, Visoke tehnologije i

društvene promjene, Golden marketing, Zagreb, vol. 44, broj 1.

4. Jelčić, K., (2001.): Priručnik za upravljanje intelektualnim kapitalom u tvrtkama, Zajednica

za unaprijeđenje intelektualnog kapitala, Zagreb

5. Kolaković, M., (2002.): Povijest intelektualnog kapitala, Znanje – temeljni ekonomski

resurs, Ekonomski fekultet sveučilišta u Rijeci

6. Pulić, A., Sundać, D., (2001.): Intelektualni kapital: ključni resurs 21. stoljeća, drugo

izmijenjeno izdanje, International Business Consulting Center, Rijeka

7. Sundać, D., Švast N., (2009.): Intelektualni kapital temeljni čimbenik konkurentnosti

poduzeća, Ministarstvo gospodarstva rada i poduzetništva, Zagreb

ČLANCI:

8. Ahmetović, M., (2010.): Transformacija klasične ekonomije u pravcu ekonomije

zasnovane na znanju, Sveučilište u Rijeci, Ekonomski fakultet, Rijeka, vol 1, broj 1.

9. Aksentijević, N., Ježić Z., Đurić K., (2007.): Upravljanje ljudskim potencijalima kao

pretpostavka inovativnosti i uspješnosti poslovanja, Ekonomski fakultet, Sveučilište u

Rijeci, Rijeka, Informatologija, vol 1, broj 41.

10. Bečić, E., Dabić, M., (2008.): Analiza ulaganja poslovnog sektora Republike Hrvatske u

istraživanje i razvoj, Revizija za sociologiju, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, vol 39,

broj 1.

11. Barić, V., Raguž, M., (2010.): Hrvatka na putu prema društvu znanja“, Poslovna

izvrsnost, vol. 4, broj 2.

70

12. Bejaković, P., (2005.): Uloga gospodarsko političkih mjera u ublažavanju siromaštva u

Hrvatskoj, Financijska teorija i praksa, vol. 29, broj 1.

13. Bejaković, P., (2007.): Obrazovanje u zemljama članicama OECD-a i Hrvatskoj, Revija

za Socijalnu Politiku, vol. 14, broj 4.

14. Boyer, R., (2004.), New Growth regimes, but still institutional diversity, Socio-Economic

Rewiew, vol 2, broj 1.

15. Budin, L., (2001.): Informacijska i komunikacijska tehnologija kao potpora razvitku

Republike Hrvatske, Nacionalna i sveučilišna knjižnica

16. Chen, D., H, C., Dahlman, C., J. (2004.): Knoweledge and Development, A cross-section

approach, The World Bank, Washington D.C., vol 44, broj 3.

17. Cleaver, K., (2002.): A Prelimunary Strategy To Develop A Knowledge Economy in

European Union Accession Countries, Europe And Central Asia Region Environmentally

And Socially Development, The World Bank, Washington D. C., vol 1, broj 2.

18. De Ferranti, D., (2003.): Closing the Gap in Education and Tehnology, The World Bank,

Washington D.C., vol 14, broj 4.

19. Doughua University.,(2012.): Knowledge Engineering, Intellectual Capital of Creative

Industry Park Based on Multi-objective Decision-Making and Entropy Methods, Systems

Engineering Procedia, vol 3, broj 2.

20. Đuričin, D., Janošević, S., (2009.): Strategijska analiza ljudskih resursa, Economic

themes, vol. 47, broj 1.

21. Huseinagić, E., Duraković, B., (2011.): Vrijednost intelektualnog kapitala, Poslovni

konsultant, vol. 3, broj 12.

22. Jakovac, P., (2012.): Znanje kao ekonomski resusr: Osvrt na ulogu i značaj znanja te

Intelektualnog kapitala u novoj ekonomiji znanje“, Journal of Economic & Politics of

Transition, vol. 14, broj 1.

23. Khalkhali, A., (2012.): Designing a model to recognize and manage intellectual capital

ineducation system, Procedia - Social and Behavioral Sciences, vol. 46, broj 1.

71

24.Kolaković, M., (1998.): Intelektualni kapital poduzeća i njegovo mjerenje,

Računovodstvo, revizija i financije, RRIF-plus, Zagreb, vol. 8, broj 9.

25. Kovačević, Z., Tomić, D., (2012.): Povezanost uvjeta razmjene, otvorenosti i

gospodarskog rasta u Republici Hrvatskoj, Poslovna izvrsnost, vol. 6, broj 4.

26. Krstić, B., (2009.): Upravljanje intelektualnim performansama poduzeća, Economic

Themes, vol. 47, broj 2.

27. De Castro, M., López Sáez, P., (2008.):Intellectual capital in high-tech firms: The case of

Spain, Journal of Intellectual Capital, Vol. 9, broj 1.

28. Mujić, N., (2009.): Ekonomija znanja-imperativ za budućnost, Pravni vjesnik, vol. 9, broj

1.

29. Mujić, N; Legčević, J., (2008.): Razvoj ljudskog kapitala, novo bogatstvo nacije,

informatologija, vol. 1, broj 3, dostupno na: http://bib.irb.hr/

30. Ngwenya, B., (2013.): Intellectual Capital's Leverage on Shareholder Value Growth: A

Lesson for Developing Economies, American Journal of Educational Research,

Zimbabwe, vol 1, broj 8.

31. Petrijačanin, I; Boras, D., (2010.): Hrvatska na putu prema europskom informacijskom

društvu: koraci prilagodbe, Medijska istraživanja, vol. 16., broj 1.

32. Seetharaman, A., Lock Teng Low., K, Saravanan, A., (2004.): Comparative

justification on intellectual capital, Journal of Intellectual Capital, vol. 5, broj 4.

33. Sundać, D., (2003.): Vitalna točka ekonomije je znanje, a ne postrojenje, Poslovni tjednik,

Alfamedia d.o.o., Zagreb, vol. 1, broj 317.

34. Sundać, D., Fatur Krmpotić, I., (2009.): Vrijednost ljudskog kapitala u Hrvatskoj –

Usporedba s odabranim Europskim zemljama, Institute of Economics, Zagreb, vol 60, broj

7.

35. Skoko, B., Kovačić, V., (2009.): Koncept meke moći država i njegova primjena na

Republiku Hrvatsku, Polemos, vol. 12, broj 39.

72

36. Sveiby, K., (2010.): Methods for Measuring Intangible Assets, Copyright, dostupno na:

www.sveiby.com

37. Šućur, Z., Matković, T., (2006): Izvješće o siromaštvu nezaposlenosti i socijalnoj

isključenosti, Program ujedinjenih naroda za razvoj, vol 15, broj 1.

38. Švarc, J., (2001.): Što je nacionalni inovacijski sustav i je li on potreban i moguć u

Hrvatskoj, Ekonomski pregled, Hrvatsko društvo ekonomista, Zagreb, vol 52, broj 9.

39. Švarc, J., (2006.): Institucionalne pretpostavke tranzicije u gospodarstvo znanja: karika

koja nedostaje, Social Research Journal for General Social Issues, vol 15, broj 3.

40. Švarc, J., Lažnjak, J., (2008.): Društvena evaluacija znanstveno - tehnologijske i

inovacijske politike u Hrvatskoj: zašto nam je potrebna, Revija za sociologiju, vol. 39, broj

2.

41. Švarc, J., Perković, J., (2011.): Društvena evolucija hrvatskog inovacijskog sustava na

primjeru test programa, Sociologija i prostor, vol. 49, broj 2.

OSTALI IZVORI:

42. Arhiva trend 2013, dostupno na:

www.arhiva.trend.hr/clanak.aspx?BrojID=59&KatID=10&ClanakID=638 (2.9.2013.)

43. Autopoises foi 2013, dostupno na:

www.autopoiesis.foi.hr/wiki.php?name=KM++Tim+50&parent=NULL&page=Intelektual

ni%20kapital (20.5.2013)

44. Državni zavod za statistiku, 2013. dostupno na: www.dzs.hr/ ( 17.6.2013)

45. Eurostat, 2013a, dostupno na:

www.epp.eurostat.ec.europa.eu/tgm/table.do?tab=table&plugin=1&language=en&pcode

=tec00115 (25.8.2013.)

73

46. Eurostat, 2013b, dostupno na:

www.epp.eurostat.ec.europa.eu/statistics_explained/images/8/8b/Youth_unemployment%

2C_2012Q4_%28%25%29.png ( 2.9.2013.)

47. Hrvatska gospodarska komora ., (2008.): Centar za razvoj ljudskih potencijala , Zagreb.

48. Hrvatska gospodarska komora ., (2009.): Intelektualni kapital – Uspješnost na

nacionalnoj, županijskoj i poduzetničkoj razini u 2009. godini, Zagreb.

49. Hrvatska 21, 2013. dostupno na:

www.hrvatska21.hr ( 17.6.2013)

50. Index mundi, 2013. dostupno na:

www.indexmundi.com/croatia/ (29.5.2013.)

51. Index mundi, 2013. dostupno na:

www.indexmundi.com/g/g.aspx?v=74&c=hr&l=en (17.5.2013)

52. Jutarnji list., (2013.): broj 5366, Zagreb (1.7.2013)

53. Ljudski razvojni indeks, 2013. dostupno na:

www.hdrstats.undp.org/en/countries/profiles/BEL.html (19.5.2013)

54. Nationmaster 2013, dosptupno na:

www.nationmaster.com/time.php?stat=eco_gdp_com_by_sec_ser-economy-gdp-

composition-sector-services&country=hr-croatia (17.5.2013)

55. Nacionalno vijeće za konkurentnost ., (2006.): Preporuke za povećanje informacijsko

komunikacijske tehnologije konkurentnosti Hrvatske, Zagreb.

56. Oceantomo, 2013. dostpno na:

www.oceantomo.com/ice.html ( 25.8.2013.)

74

57. Poslovni savjetnik, 2013. dostupno na:

www.poslovni-savjetnik.com/propisi/statistika-opci-dio/metodologija-nacionalne-

standardne-klasifikacije-obrazovanja-vazeci-teks (16.6.2013)

58. Svijetska banka, 2013b. dostupno na:

www.info.worldbank.org/etools/kam2/KAM_page5.asp (19.5.2013)

59. Svijetska banka, 2013c. dostupno na:

www.info.worldbank.org/etools/kam2/KAM_page3.asp?default=1(11.6.2013)

60. Svijetska banka, 2013a. dostupno na:

www.data.worldbank.org/indicator/NV.IND.TOTL.ZS (18.5.2013)

61. Uprava Republike Hrvatske, 2013. dostupno na:

www.uprava.hr/d

62. United States Country Review., (2013.):

Human Development Index.default.aspx?id=13273 (2.9.2013.)

63. Vlada Republike Hrvatske, 2013. dostupno na:

www.vlada.hr (17.6.2013.)

POPIS TABLICA

Broj

tablice Naslov tablice Stranica

1 Metode mjerenja intelektualnog kapitala 12

2 Kategorije i faze upravljanja intelektualnim kapitalom 14

3 Ciljevi i svrhe upravljanja intelektualnim kapitalom 15

4 Analiza ukupnog broja patenata odabranih multinacionalnih

kompanija u 2012. godini od strane USPTO 19

5 Bruto domaći proizvod po stanovniku u Republici Hrvatskoj od

2002. do 2011. godine izraženog u dolarima (USD) 23

6

Godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda u Republici

Hrvatskoj od 2002. do 2009. godine u postocima (%)

24

7 Udio primarnog,sekundarnog i tercijarnog sektora u Bruto domaćem

proizvodu Republike Hrvatske od 2002. godine do 2011. godine 25

8

Kretanje kretanje stope nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj od

2002. godine do 2011. godine izraženoj u postcima (%)

26

9 Udio stanovništva koji živi ispod granice siromaštva (%) u Republici

Hrvatskoj od 1999. godine do 2009 godine. 27

10

Ljudski razvojni indeks ili HDI Republike Hrvatske od od 2002. do

2011. godine.

27

11

Godišnje stope rasta BDP-a Republike Hrvatske i odabranih zemalja

Europske unije u razdoblju od 2003. godine do 2012. godine izažene

u postocima.

30

12

Kretanje stope nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj i odabranim

zemljama Europe u rozdoblju od 2010. godine do 2012. godine.

31

13

Usporedba razvijenosti Republike Hrvatske i Zemalja Europske unije

(EU27) u obrazovanju, izdvajanju za istraživanje i razvoj te pristupa

internet u 2011. godini i 2013. godini.

32

14 Najtraženija zanimanja u odabranim zemljama Europske unije

33

15 Popis vrlo visoko razvijeni odabranih zemalja Europe i Republika

Hrvatska u 2012. godini prema (HDI) listi rangiranoj za cijeli svijet 34

16

Rang lista vodećih zemalja svijeta i zemalja Europske Unije prema

indeksu gospodarstva znanja u 2012. godini

37

17 Broj studenata koji su diplomirali na visokim učilištima u Republici

Hrvatskoj od 2006. do 2012. godine. 41

18 Osobe koje su stekle znanstveni naslov magistri struke, magistri

znanosti i specijalisti te Doktori znanosti u Republici Hrvatskoj od 41

2006. do 2012. godine.

19 Usporedba Hrvatske s odabranim skupinama zemalja prema

ostvarenjima u obrazovanju 42

20

Stanovništvo odabranih zemalja koje ima završeno barem više

sekundarno obrazovanje % po dobnim skupinama.

43

21 Objavljeni istraživački radovi po sektorima u Republici Hrvatskoj od

2006. do 2011. godine. 45

22

Bruto domaći izdaci Republike Hrvatske za istraživanje i razvoj u

tisućama kuna od 2006. godine do 2011. godine.

46

23

Poduzeća prema inovativnosti, djelatnosti i veličini u razdoblju 2008.

godine do 2010. godine u Republici Hrvatskoj

49

24

Komparativni prikaz Hrvatskih poduzeća prema indikatorima iz ICT

sektora u postocima

51

POPIS GRAFIKONA

Broj grafikona Naslov grafikona Stranica

1

Udjeli materijalne i nematerijalne imovine u ukupnoj

tržišnoj vrijednosti vodećih svjetskih korporacija u

posljednjih nekoliko desetljeća

6

2

Kretanje efikasnosti intelektualnog kapitala u Republici

Hrvatskoj u razdoblju od 2001. godine do 2009. godine.

39

POPIS SLIKA

Broj slike Naslov slike Stranica

1

Model tržišne vrijednosti poduzeća koji obuhvaća opipljivu i

neopipljivu imovinu poduzeća

9

2 Struktura društva znanja 36

3 Hrvatski inovacijski sustav 48

POPIS SHEMA

Broj sheme Naslov sheme Stranica

1 Prikaz upravljanja intelektualnim kapitalom u poduzeću 13

2 Socio-demokratski institucionalni režim 54

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom INTELEKTUALNI KAPITAL KAO

ČIMBENIK RAZVOJA REPUBLIKE HRVATSKE izradio samostalno pod voditeljstvom

prof. dr. sc Dunja Škalamera-Alilović a pri izradi diplomskog rada pomogla mi je prof. dr. sc

Dunja Škalamera Alilović. U radu sam primijenio metodologiju znanstveno istraživačkog

rada i koristio literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove,

zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu

na uobičajen, standardan način citirao sam i povezao sa korištenim bibliografskom

jedinicama. Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika. Također, izjavljujem da sam suglasan s

objavom diplomskog rada na službenim stranicama Fakulteta.

Student: Boro Rosić