R�������

20|S������ ���|svibanj 2011.

BORIS MAGAŠBORIS MAGAŠarhitekt

Ja osobno vidim jednu crkvu koja je u zbilji

strujanja, koja nije introvertna.

... mislim da bi se, s obzirom na elemente,

u međuodnosu svjetla i sjene, zračenja i mira,

morao napravi� prostor u kojem ja nalazim ono

što sakralna arhitektura mora ima�

sr20-23-49.indd 20 28.4.2011 14:16:50

svibanj 2011. |S������ ���|21

Razgovarao: Mirko JOZIĆSnimio: Zvonko BENKOVIĆ

Prof. dr. Boris Magaš rođen je 1930. u Karlovcu. Diplomirao na Ar-hitektonskom odjelu Tehničkog

fakulteta u Zagrebu 1955, od 1956. asi-stent prof. Turine. U projektnom birou Inženjering u Zagrebu od 1967. voditelj projektne grupe, a od 1969. vodeći pro-jektant u Građevno-projektnom zavo-du u Rijeci. Na Fakultetu građevinskih znanosti u Rijeci 1974-83. izvanredni pa redoviti profesor. Doktorirao 1977. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu gdje je redoviti profesor 1983-1993, a od 1994. honorarni profesor. Od 1988. izvanredni član JAZU, a od 1991. redo-viti član HAZU. Djelovao je u Umjet-ničkom savjetu Saveza arhitekata Jugo-slavije i Udruženju hrvatskih arhitekata, Upravnom odboru Društva arhitekata Zagreba, komisiji za međunarodne veze UHA-e, Sudu časti UHA-e, bio savjetnik predsjednika Republike Hrvatske za ar-hitekturu i urbanizam (1992). Izabran u počasno zvanje professor emeritus.

Profesore Magašu, Vi ste cijeli život u arhitekturi. Diplomirali ste arhitektu-ru, bili ste asistent, prodekan, redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu, a sada ste professor emeritus. Od 1988. ste izvanredni član JAZU, od 1990. savjetnik za arhitekturu i urbanizam Predsjednika Republike, a od 1991. re-doviti član HAZU-a.

Tako je. Bio sam član predsjedništva zadnjih 36 godina mandata, a sada sam tajnik Razreda za likovnu umjetnost. Osim toga, zamjenik sam Predsjednika Savjeta za prostorno uređenje Vlade RH.

Osim istraživačke, predavačke i sa-vjetničke djelatnosti, Vi ste projektirali i realizirali razne projekte. Možete li nam iz svoga bogatog iskustva ukratko kazati što je istina arhitekture?

Ja bih rekao sljedeće: Arhitektura je kreativnost ljudskosti u domeni građenja i svaki trenutak koji dovodi do toga da se ispoljava kreativnost ljudskosti u domeni građenja sâm po sebi mora biti istinit. Me-đutim, ljudskost ne bi bila ljudskost kada

� u tome ne bi tražila ono što se zove izričaj, odnosno, kada čin građenja ne bi trans-formirala u oblikovnu vrijednost iskazi-vanja smisla toga čina. Prema tomu, arhi-tektura je oblikovna nadgradnja građenja, umjetnost građenja, a ako se ona iskazuje u karakterizaciji i kvaliteti prostora i obli-ka, ona je sama po sebi istina.

Ako stvaramo arhitekturu koja ne od-govara ni našem vremenu, ni funkciji, ni karakterizaciji samog građenja objekta, onda izlazimo iz domene istine. Tu na-stupa kič. Mnogi ljudi govore o kiču, ali ne shvaćaju taj pojam. Kič je kreativan, on želi biti kreativan, ali on je neistinit.

U Sarajevu ste 1963. s kolegama radi-li Muzej revolucije. Vi ste tada imali 33 godine. Što je tajna te kuće?

Imao sam manje, imao sam 28 godina kada smo dobili natječaj. Gledajte, danas slobodno mogu reći, ja sam dijete ende-hazije. Formiran sam za vrijeme Nezavi-sne Države Hrvatske. Naravno, da mno-ge stvari iz toga perioda ne branim, ali sigurno branim vrijednosti koje su tada postojale. U tome vremenu sam primio odgoj u kojemu su čast i dužnost temeljne

vrednote s kojima mogu živjeti i raditi. A onda se događa režim koji ti nije blizak, ne zbog namjere jednakosti među ljudima, nego zbog načina funkcioniranja i enor-mnog zločina koji je u svijetu načinio, a ti moraš živjeti u takvoj situaciji. Kada sam napravio muzej, održao sam predavanje na fakultetu i rekao: “Ovo nije spomen niti jednoj vlasti niti jednoj partiji. To je spomen onima koji su ostali pošteni i koji su stradali. Što će biti u perspektivi s tim objektom, to ja ne znam, ali će nadživje-ti i mene i vas.” To je jedna komponenta zašto sam ga radio. Druga je komponenta oblikovna, tema htijenja stvaranja jed-ne suvremene arhitekture. Suvremena se arhitektura nastoji sve više osloboditi klasicističkih zakonitosti. Ja sam se socija-lističkom realizmu suprotstavio efektnim i najčiš ćim momentom zapadnih apstrakt-nih izraza koji izlaze iz vulgarizacije poj-ma građenja što je socijalistički realizam sa sobom nosio. ...

Problem toga objekta je u tome što ono što sam ja nosio u sebi nije moglo biti realizirano. Ona kocka nije zami-

šljena u kamenu, ona je trebala biti od metala i kristala – dolje čisto staklo kao kristal. Taj je oblik prešao vrijeme jer je karakteriziran teoretskim mogućnosti-ma mišljenja toga vremena. Taj je spo-menik za mene spomen i na one mom-ke koje sam kao dječak gledao kroz prozor, od kojih su rijetki preživjeli, kao i spomen na poštene partizane. Ni-sam radio interijer Muzeja revolucije, ali sam napravio memorijal, signum jednoga vremena, i ako bude sreće, ostat će spomenik jednoga vremena i ljudi kojima je posvećen.

Od 1968. gradite kompleks Solaris u Šibeniku, a onda Haludovo u Malinskoj na Krku. Što je ideja vodilja u gradnji tih zgrada i koje mjestu tu ima čovjek?

Pitanje je koliko je ljudskost promje-njiva i koliko je ljudskost prisutna. Kad sam radio Solaris, bio je to nastavak iste teme vezane za sarajevski objekt. Ja sam tada rekao da mogu najsuvremenijim je-zikom ući u to mjesto i potpuno sve po-drediti toj situaciji. Solaris je objekt koji je odgovorio na problematiku hotelske izgradnje i uklopio se u jedan teren i da-

nas je adekvatan i nije ostario jer govori o trajnim vrijednostima.

Kad je Solaris izgrađen, zvali su me da napravim hotel u Malinskoj. To je vrijeme kada Oscar Niemeyer radi zgradu Brazi-lije, a onda netko kod nas kopira stupove te zgrade iz Brazilije, ili kada Kenzo Tan-ge radi svoje objekte u Japanu u betonu, pa ga opet kod nas netko kopira. Ja sam Solaris povezao s pejzažom što je više bilo moguće, ali ako radim prostor relaksacije, onda moram dobiti prostor i oblike koji vesele, relaksiraju. Tako sam prepravio ve-liki centralni vrt u kojem se može boraviti tijekom cijele godine, koji sam staklom povezao s morem i to stvara taj relaksi-rajući ugođaj. S druge strane, ovo je bio odgovor na izvjesnu tehnokratsku simpli-fi kaciju arhitekture koja je postala svjetska manira i traženje oblikovnog rječnika. Ja-sno da je traženje oblikovnog rječnika teš-ko ostvariti, ... ja sam napravio sve što sam u tom trenutku mogao. Za mene je Halu-dovo u Malinskoj hrvatska postmoderna, a ja tada nisam imao nikakva saznanja o postmoderni u svijetu.

Arhitektura je kreativnost ljudskosti u domeni građenja i svaki trenutak koji dovodi do toga da se ispoljava kreativnost ljudskosti u domeni građenja sâm po sebi mora biti istinit

sr20-23-49.indd 21 28.4.2011 14:17:01

22|S������ ���|svibanj 2011.

I napokon 1979. gradski stadion na Poljudu, prozvan Poljudskom ljepo-ticom. Neki ga smatraju najljepšim stadionom. Kao da se spustio s nekog drugog svijeta da primi 50.000 ljudi. Stadion je prihvaćen kao djelo trajne vrijednosti. Vi pak imate novo rješenje. Što ste, dakle, smislili za novi Poljud?

Gledajte, propisi FIFE su se promije-nili. Ondašnji su propisi tražili 50% sje-dećih i 50% stajaćih mjesta, i stadion je na taj način imao 50.000 mjesta. Dodao sam i stazu za atletičare. Danas više nema stajaćih mjesta, sva su sjedeća. Druga tema je da sve mora biti natkriveno. I treća tema: stadion ispod 40.000 mjesta ne priznaje se za natjecanja. E sada: Po-ljud je pretvoren u sjedeća mjesta, nije sve natkriveno i sada ima 36.000, a treba ga navući na 44.000. Što sam ja napravio? Stadion je jasno izražen kao plitica koja je natkrivena i izašla iz zemlje. Ja sam rekao da će čitav stadion kakav je osta-ti netaknut, a sredinu ću “preskočiti” s tri jaka, velika lučna nosača, uhvatiti se za određene ležajeve, za postojeću kon-strukciju. Ostavit ću vidljiv stari stadion, dodat ću mu sve ono što traže propisi i pravila, doreći ću ono što nije završeno, jer stadion nikad nije dobio prsten oko sebe, a imao je oblikovan prsten koji simbolizira zategu koja drži konstrukciju – za to nije bilo novca i nikad nije izve-den. Ako ja sve to sada izveden, sačuvao sam memoriju rješenja koje je tu, a dao sam mu još jednu novu vrijednost. To je moguće. Ja iza toga stojim.

Stadion na Poljudu transcendira vremensko-prostorne zadatosti od ko-jih ste Vi počeli i u tome smislu otvara neki novi horizont, neki novi obzor za percipiranje i razumijevanje, čovjeka, društva, života.

Pa dobro, to su velike riječi, ali one nisu krive jer arhitektura je transcendencija.

Čini se da Muzej revolucije, stadion na Poljudu kao i župna Crkva blaže-noga Augustina Kažotića u Volovčici, imaju neko zajedničko određenje koje se tiče biti arhitekture. Možete li reći što je to, što je zajedničko?

To je nastojanje da se najčiš ćim jezi-kom građenja, transcendiranog u obli-kovnu komponentu ostvari karakterizaci-ja prostora, oblika i danog vremena, koja govori istinu ljudskog kreativnog djela.

Živimo u svijetu u komu su posvuda vidljivi tragovi čovjekove nazočnosti pa nastaje dojam kao da u našem svijetu

Boga i nema. To je veliki problem. Što za Vas znači praviti crkvu za vjersku zajed-nicu u kojoj članovi mole Boga koji je na neki način nestao iz našeg svijeta?

Nisam siguran da je Bog nestao, svijet je uvijek bio takav. Imate priču iz Biblije o Sodomi i Gomori, neke stvari nisu no-vum na tom svijetu. Svijet se transformi-rao i događa se tako kako se događa. Što znači graditi? Znači stvarati ovaj prostor u kome će čovjek osjetiti da to nespo-znajno postoji. Graditi crkvu znači stvo-riti prostor koji to donosi, koji to znači.

A kako?Ja sam pokušao ovako kako sam po-

kušao, to je moj put.

Vi to dobro znate da crkve grade mnogi ljudi koji apsolutno ne uvažava-ju tu činjenicu.

Ja to ne bih komentirao. Znate što, doktori o mrtvacima i kolegama ne pričaju.

Znam, ali mnogi vjernici mole u ta-kvim crkvama.

Unutar povijesti arhitekture sa-kralne građevine predstavljaju ne-što posebno. Što bi bilo specifi čno za sakralne građevine?

Sakralna građevina uz karakte-rizaciju vremena i društvene svijesti zajednice koja gradi treba također biti oblik nazočnosti nespoznatljivog i vanvremenskoga te čovjeka koji u nju uđe uključiti, prebaciti u jedno shvaćanje drugog mentalnog sklopa. Ona izlazi iz ćevapčića i pomfrita, ona ulazi u duhovnost, ja je osjećam, do-življavam i na neki način joj se preda-jem. Međutim, ona istovremeno ima nekoliko komponenata.

Mi u sakralnoj arhitekturi imamo problem misnog slavlja koje varira od običnog do najsvečanijeg. Taj objekt mora omogućiti da misno slavlje na

neki drugi način govori is tine – kao, recimo, kad svi kličemo hosana. No za mene bi crkva trebala biti još ne-što. Osim što služi za obred, crkva je također prostor s kojim mora ko-municirati ljudskost. I ja kad trebam, moram otići u crkvu i moram naći sebe, i za mene crkva ne bi smjela biti zaključana. A onda, kad uđem u tu crk vu, sigurno neću sjesti u sredinu, ja ću pogledati gdje mi je mjesto mira, kontemplacije, gdje je jače osjećam. Zato ja uvijek u crkvi, uz centralni prostor, tražim također subprostor kontemplacije i mira. Ja kontempla-tivno moram uspostaviti dijalog iz-među sebe i onoga o čemu smo priča-li. To dominikanci nisu htjeli, tražili su jedinstven prostor. Crkva svetog Nikole u Rijeci ima dva stupa ...

sr20-23-49.indd 22 28.4.2011 15:52:08

svibanj 2011. |S������ ���|23

Ima jedna stvar koju vam moram reći. Meni je jako dobro kada idem s trga u Ili-cu i kada uđem u kapelu Ranjenog Isusa. Ona je vrlo jednostavna, ona je samo ku-tija, ali je ona napravila jedan prijelaz iz svega ovoga što je efemerno u jedan novi svijet i stvorila mir sakralnoga prostora. I meni to prija. Prema tomu kada o tome razmišljam, ja čak mislim da sam u mno-gim stvarima i pretjerao, da sam mogao i mnogo jednostavnije.

Sada radim na krstionici i svetohra-ništu. Krstionica nije problem, ... ali sve-tohranište je veliki problem. Ne pada mi na pamet da metnem svetohranište u ku-glu ili da ga metnem u dorski stup – to je totalni nesporazum. Svetohranište je mjesto gdje stoji tabernakul s hostijama, i ništa drugo. Ono mora imati časnost tog jednog dijela. Ono mora imati oblikova-nje koje mu daje taj značaj. ...

U kakvom odnosu stoje Vaša dva nova reprezentativna objekta – u Rijeci i u Volovčici – prema svojemu nepo-srednom okolišu?

Imam još objekata: kapela na groblju u Kostreni, rekonstrukcija crkve sv. Luci-

je u Kostreni, kapela u psihijatrijskoj bol-nici u Vrapču, kapela u krčkoj biskupiji.

A odnos objekata koje ste spomenuli pre-ma neposrednom okolišu je tragičan. Oni urbanistički nisu smješteni u prostor koji bi bio adekvatan pojmu sakralnog objekta. Objekt u Rijeci je dobio načelnu dozvolu, ali se s mora nikako ne može vidjeti, kao što se vidi crkva na Kozali. I kad je, nakon što se počela graditi, tuda prošla zaobilaznica, gradski komitet je vrisnuo, pozvao me i pi-tao kako se moglo dogoditi da crkva dođe u zaobilaznicu. Sad je opet zatvaraju ...

Nemamo urbanizam koji projektira adekvatne prostore, nismo ga ni ima-li. Ovo su adaptacije. Kad je urbanizam projektirao crkvu u doba Tita? Gdje ste to vidjeli? Toga nije bilo.

Od Vaših sakralnih građevina meni je najdraža Crkva bl. Augustina Kažo-tića u Volovčici u Zagrebu. Građena je u nesretnim uvjetima, ali se ipak “snaš-la”. Što je bila Vaša temeljna ideja?

Drago mi je da Vam se sviđa. Kad se gradila, ljudi su u čudu gledali dok je bila u betonu i govorili kako je strašna. Pro-blem je bio što tu prolazi tramvaj, imate

jako gust promet, raskrš će. Prvo što je trebalo napraviti bio je trg kojeg je tre-balo dignuti metar u zrak. Kad na tom trgu postaviš vodoskok, onda to postaje pojam života. To je bila prva distanca koja je napravljena. Druga distanca, koja još nije riješena, jesu kiparski reljefi koji su tu trebali doći, ali trenutno nema nov-ca. Uglavnom, podizanjem metar od ze-mlje digao sam se od prometnog kaosa. Nakon toga moram napraviti prijelaz iz svjetovnoga u duhovno, ono što je ra-dila gotika. Nakon toga ulazim i radim vjetrobran koji je čipka, sakralna čipka, nematerijalna u karakteru. Dakle, ispod vjetrobrana ja sam gotovo u crkvi, treba mi još jedan korak, ali već znam da sam u crkvi. Potom radim bijelu osovinu koja ide ravno na menzu. Došle su klupe i sad se razlučuje karakter centralnog prosto-ra. Prije toga nitko ništa nije shvatio.

Iako je za dobru crkvu važno samo sve, ipak su neki elementi važniji od drugih. Jedan od tih jest organizaci-ja prostora: čist, jedinstven, na oltar usmjeren i svijetao prostor. To je pro-stor Vaše crkve i još mnogo više od toga, i svi kažu da je dobar. Što je tajna toga prostora?

Ako čitate presjeke ovoga prostora koji je veliki, bijel i zaobljen, kružni, i vodi bazilikalno, i drugi koji raste i raste pa se spušta, imate gradacije koje formi-raju prostor, usmjeruju ga i daju karak-terizaciju. Niste ni svjesni da ta crkva uopće nema prozore, svjetlo dolazi samo s vrha tornja, a to je svjetlo normalno. Prema tomu, koncepcija je da crkva ra-ste prema svom klimaksu, a klimaks se događa u žarištu zbivanja, u žarištu litur-gije. To je ono što arhitektonski i tehnički mogu dokumentirati.

Prostor je krajnje nekonvencionalan, to je posve očito. Je li takvo oblikova-nje prostora proizišlo iz koncepta crkve kao lađe?

Ne bih rekao crkve kao lađe. Pazite, ima još jedna stvar u arhitekturi, a ona se

veže za način kako kreativnost dolazi do same sebe. Gledajte, ako ja uzmem pero, dobivam misao i bacam je na papir. Za ono što je ruka povukla, moj duh je bio inspiracija. I moja ruka nastavlja pisati. ... Moja ruka gradi prostor, jasno vezana za oči i olovku. Kad sam radio presjek cr-kve, onda je ova linija došla sama po sebi, pa druga, pa treća itd. Trebalo mi je još dva mjeseca, jer sam osjećao da ideja nije dovoljno sazrela, nije bilo dovoljno izba-lansirano. Ali početne ideje nosim u sebi. Neke stvari mogu biti dorečene odmah, a neke stvari treba dorađivati.

Ja to nazivam intelektualnom i senzi-bilnom komponentom. Intelektom pro-mišljam, a senzibilitetom reagiram. ... Prema tome, kad nešto kreira, čovjek ima ratio, kontroliranu svijest, zatim nešto što

Sarajevski Muzej revolucije,

splitski Poljud i Crkva bl. Augus� na

Kažo� ća u Zagrebu

Nastavak na 49. stranici

sr20-23-49.indd 23 28.4.2011 14:17:23

svibanj 2011. |S������ ���|49

zovemo podsvijest, i nesvijest, mada po-jam nije adekvatan. Iz te dubine dolazi kreativnost, ali ja ne znam što će doći. Ja mogu isključivo racionalno misliti i tako projektirati, toliko znam svoj posao i svo-ju rutinu, ali ako vi otvarate nova vrata ...? Ja osobno mislim da bih tek sada mogao napraviti pravu crkvu, ali to neću stići.

Svetište je središte prostora crkve i najdelikatnije pitanje. Možete li Vi za-misliti da Vam svetište u Crkvi bl. Ka-žotića netko drugi uređuje, bez Vas, a znate da se to često događa?

To se često događa. Ako je taj čovjek dobar arhitekt i shvaća što treba napravi-ti, nemam ništa protiv, ali ako je u pitanju lutalica, onda imam protiv. Nije arhitek-tura formalistička igra nekih stvari koje ja hoću, ona je najdublja duhovnost.

To Vas pitam jer se nerijetko u pro-stor koji je netko projektirao ozbiljno, kompetentno, dovode amateri koji ap-solutno suvereno rade što hoće.

Da, ali je tu kriv onaj tko vodi taj prostor. Sad su rekonstruirali Crkvu sv. Nikole koju vode fratri provincije sv. Jeronima. Mene nisu zvali, Talijan je to uradio. Srećom čovjek je uradio dobro, znao je. Ali za mene je to gore od pljuske. Pa da su me barem nazvali.

Osvjetljenje? Je li svjetlo kôd za rješa-vanje sakralnog prostora?

Svjetlo je osnovni element egzisten-cije. Sve što postoji, postoji zahvaljuju-ći svjetlu. Ako netko radi takav jedan objekt, a to ne shvaća i pojam svjetla nije uzeo kao dominantnu temu, to je nedo-pustivo. Ono što je problem u arhitekturi, jest pitanje svjetla. Dok je rađena gotička katedrala, onako da ona diše, užasno je teško bilo to pretvoriti u refl eksiju umjet-noga. Kada gledamo nebo i kad gledamo totalni prostor, onda je taj prostor nasta-janja pojam neba i sve ono što se doga-đa gore na nebu. U noćnim vremenima tama postaje nesaznajno. I sada, kad vi pretvarate taj objekt koji je kroz svoju transparenciju dobio taj osjećaj totali-teta kao dio postojanja, kad ga trebate umjetno osvijetliti, ne možete staviti re-fl ektore izvana da dobijete to isto. Morate napraviti nešto što će sačuvati duh toga prostora i adekvatno osvijetliti, ne da bi se vidjelo, nego da bi prostor živio ona-ko kakav bi morao biti. Svjetlo je, dakle, abeceda odnosa. Karakterizacija svjetla i odnos prema totalitetu, to su autoriteti.

Vi ste u Volovčici prostor crkve defi -nirali, ali su ostale niše i apside i male bočne niše, koliko vidim, za križni put. Ne znam što će se dogoditi s plohom iza oltara, kao da bi tamo također nešto moglo doći. Kip možda?

Apsida iza oltara bi trebala biti onako cijela reljef, kao Rodenova Vrata pakla. Cijela priča trebala bi biti veliki reljef. A onoj priči o podu koji prelazi u zido-ve davao bi akcentuaciju i križni put. Za mene on nije crtež nego skulptura. Na konzoli puna plastika, može biti, jasno, i reljef, ali sve su novci, novci. Ni za ovo nema mogućnosti ni fi nancija.

Profesore Magašu, zašto se arhitekti toliko muče sa zvonicima?

Zvonik je u povijesnom razdoblju bio i kula, imao je više namjena. Bio je akcent samoga naselja, zatim je služio kao mje-sto signalizacije. Crkveni zvonik je dobio zvona koja su imala najveći učinak. Bitna je simbolika zvona. Težak je zadatak gra-diti zvonik. Ja sam ga odmah gradio kao štapić, u varijanti stakla.

Kada ćete završiti crkvu u Volovčici?Defi nitivno ću umrijeti prije nego je

završim.

A što će biti sa svetištem?Morate pitati investitora.

Kako će izgledati sakralna arhitektu-ra u budućnosti?

Ja to ovako gledam: ja sam se do sada tražio u nekim genezama, bio je u pitanju “nacionalni” zadatak – čovjek ipak nosi u sebi obvezu prema vlastitom narodu – a s druge strane, bio je zadatak vraćanja izgubljenih vrijednosti. Volov-čica govori prastarim jezikom, ona ima apside, ali izražene na način na koje ih ne biste mogli misliti, kao što ima zvo-nik na način na koji čovjek jednostavno ne misli. Tema je: vraćanje zaboravlje-nih i simplifi ciranih istina. U cijeloj toj situaciji ja sam se tražio u transformaciji uzora, bilo hrvatskog, bilo općeg sakral-nog okvira.

Sljedeća faza je arhitektura oslobođene invencije. Ako ja tražim pojam sakralno-ga, ako je sakralni prostor pitanje prisut-nosti nesaznajnoga, onda se postavlja pi-tanje: na koji način mogu napraviti objekt koji će dio toga uhvatiti, konceptivirati i dati mu one vrijednosti koje je gotika u svoje vrijeme briljantno izvela? ...

Ja osobno vidim jednu crkvu koja je u zbilji strujanja, koja nije introvertna. ... mislim da bi se, s obzirom na elemente, u međuodnosu svjetla i sjene, zračenja i mira, morao napraviti prostor u kojem ja nalazim ono što sakralna arhitektura mora imati, inače nije sakralna arhitek-tura. Ja od tog prostora tražim da u nje-ga uđe čovjek kadgod mu to treba, bez obzira na vrijeme dana, noći, godine. To gotika još uvijek ima.

Ako Vas jednoga dana netko pozove u Bosnu da gradite, hoćete li prihvatiti?

Nemam ništa protiv. Meni je Bosna draga, jako mi je prirasla srcu. �

Cjelovit razgovor možete pročita� na našoj stranici www.svjetlorijeci.ba

Likovno uređenje sakralnih prostora koji su arhitektonski za-vršeni predstavlja poseban pro-blem. Po kojim kriterijima treba odlučiti što od likovnoga može doći u sakralni prostor, a što ne? Postoji li nekakva metodologija koja bi mogla vrijediti općenito?

To nije jednostavno. Zašto? U pravilu, ono što dolazi moralo bi slijediti prostorni kompleks, od-nosno prostorni koncept i funkciju liturgije. Međutim, imate, recimo, sv. Petra u Rimu koji ima gomilu ogromnih kipova koji su degradi-rali prostor, jer je prostor izgubio mjerilo. Nastao je sukob oblikov-noga i prostora. Istovremeno u sv. Petru imate jedan od najljepših ki-pova ikada napravljenih u svijetu, a to je Michelangelova Pietà. Ona je toliko jaka da onom prostoru ne treba više ništa.

Nastavak s 23. stranice

sr20-23-49.indd Sec1:49 28.4.2011 17:24:50