Diel prvi Povjest Bogomilâ i Patarena.

I .

Bugarski pop Bogomil. Bugarska, kolievka vjere Шобпт Bogomilom i zapadnim Katharom i Patarenom.

Polovicom X I I stoljeća bješe zapad Evrope tako oknžen krivom vjerom, da j e božja crkva, kako jadikuje suvremeni pisac Eckber to , 1 izložena bila velikoj pogibelji. I sami pristaše nove vjere nisu tajili, da j ih imade mnogo i da su svuda raztreseni. Njeki od njih odkriveni u Liegi god. 1 144 uvjeravahu, da j i h imade po svih gradovih Belgije i F rancezke ; drugi izpovjediše dvie go­dine kašnje u Kolonji, da njihova vjera, koja j e bila sakrivena od dobe mučenika, imade učenika po cielom svietu ; a opet za njeko-liko godina kašnje izjaviše drugi u istom gradu, da j e došlo vrieme, kada će bog svietu očitovati, kako j e u njih samih prava c rkva . a

Čitave pokrajine bjehu u to doba zaražene krivom vjerom, a medju nj imi osobito južna F rancezka i gornja Italija. „Ondje j e bilo, kako se pravovjerni glas tužbom odazivao, više učenika Ma-nihejevih nego Krstovih, više nasljednika Simeona čarobnika nego Simeona Petra, poglavice apoštola." J o š su se više potužili sakup­ljeni god. 1179 u sveobćem saboru rimskom biskupi: ,,u Gaskoniji , Albiju i Toloskih stranah i na drugih mjestih tako j e osudjena opačina krivovjeraca mah preotela, da svoje pakosti nečine više, kano što gdjekoji, u potaji, nego da svoju bludnju javno očituju, te к sebi privlače prostođušne i s l ab i će . " 3

U ovo se doba ušlo u trag privrženikom krive vjere osim u južnoj Francezkoj u Parizu, Orleansu, Rheimsu; za tieni u Italiji u Veroni, Trevisu, Bergamu, Mantui, Milanu, Piacenzi, Ferrar i , Bolonji, Firenzi , Faenzi ; u Njemačkoj u Goslaru, Kolonji, Trieru, Metzu i Strassburgu. Pristašam nove dualističke sekte nadjenuta su na zapadu različita imena, Njeki su j ih zvali „ M a n i c h e r ' ,

1 Od njega imamo 1 2 govora „ađversus Catharos", koji su štampani u „bibliotheca maxima patním" Lugd. tom. X X I I I , 6 0 0 — 6 3 3 .

- Id. ib. Item epist. ccci. Leod. ар. Marlene et Durand : amplissima colleetio vet. script. I, 7 7 6 .

: | Can. 2 7 . ap. Mansi: collectio cone. X X I I , 2 3 1 — 3 .

te j im lozu vukli upravo od ovoga heresiarha ; 1 po navedenom

sveobćem lateranskom I I I saboru (1179) zvali su j ih njeki K a t h a r i,

drugi P a t r i n i ili P u b l i k á n i . Prvo od ovih triju imena zavlada

osobito u Francezkoj i Njemačkoj,- a drugo u Italiji i u onih

iztočnih zemljah, koje su s Italijom po crkvi spojene bile. S toga

ćemo i mi pristaše ove dualističke sekte u Francezkoj nazivati

K a t h a r e , 3 one u Italiji P a t a r e n e . 4 Redje j e navedeno ime

P u b l i k á n i ili Ρ о b u 1 i к a η i ; ·' ime A l b i g e n s e s nadjenuto

j i m od pokrajine i grada Alby u južnoj Francezkoj , gdje jih j e mnogo

bilo i gdje su oni najžešće branili svoju vjeru ; i prozvani su gdje-

što i " t i s s e r a n d s , tesserane, texerantes, j e r j ih j e mnogo bilo

medju tkalci . Ostala imena možemo ovdje mukom proći, te ćemo

j ih navesti gdje treba. Oni sami (Kathari i Patareni) zvali su sebe

1 Eekbert loc. cit. p. 6 0 2 : „Secuiidum vero est . . quoiiiam indubi-tanter secta corni», de quibus agimus, origìiiein accepit a Maniehaco

haeresiarcha . . ."

- Cf. Cone. Lumbariense a. 11G5 ар. Mansi X X I I , 1 5 7 . Eckber t : ib. pag. 6 0 0 : „In vestra dioecesi (Coloniensi) frequenter contiiigit de-prehendi haeretieos, quos vulgo C a t h a r o s vocant . . Hos nostra Germania C a t h a r o s appellai." Ovo ime nije bilo nepoznato ni u Italiji: „Dicuntur a Lombardie G a z a r i." Muratori antiq. i tal. V, 1 2 4 .

3 Suvremenik m. Alarms ( f 1 2 0 2 ) ovako tumači ovo ime: „dicuntur Cathari . . . quasi c a s t i , quia se iustos et eastos faciunt." Odavle bi sliedilo, da su si ovo ime nadievali sami sektirci, te bi se izvo-vođilo od grč . καθαρός, purus, čist. Iz ovoga imena izvode nj. Ketzer, česk. kacíř, koje j e u početku znamenovalo upravo pristaše ove dua­lističke sljedbe, a kašnje svekolike krivovjerce.

4 Muratori op. cit. V, 8 3 : „ P a t a r in i apud Mediolanenses sunt ap­pellati." Ovo se ime čita različito : Patareni , Patarini, Paterini, Ра-trini , Pathariste itd. Scienim da se kod Eckberta (loc. cit. p. 6 0 2 ) „Mattharii" ima čitati „Pattharii". Od raznih tumačenja ovoga imena (V. Schmidt: histoire et doctrine de la secte des Cathares ou Albi­geois. Paris 1 8 4 9 . I I , 2 7 8 ) najvjerovnije j e ono od predgradja u Milanu „Pataria", gdje su i po kojem su ovi krivovjerci u Milanu naj­prije tako nazvani. U njem su stanovali po najviše cunjari , prnjari (pates u razrieèju franc, cunja, prnja) i zanatlijo. Tržci stare robe zvani su bili još g. 1 2 7 6 „Patar i" u Milanu, Pavii i Parmi. U Mi­lanu bijaše još prošloga vieka ,,contrada de Pattali", u Rimu „vico Patarima". Nova j e vjera u tom razredu ljudi našla s početka najviše privrženika. Sami se nisu nikada ovim imenom nazivali.

0 Po svoj prilici pokvareno od Ιίαυλ'./.αν:;, ΙΙαυλί'/.'.ανοί frane. Politi­cane, naime Pavlikani, grana manihejske sekte.

k r š ć a n e , Christiani, i d o b r e k r š ć a n e , bos crestias, boni Chri­stiani, ponoseć se svojom vjerom kano pravom krstovom vjerom. Prema tomu rado su se takodjer zvali d o b r i l j u d i , b o n i ho ­m i n e s , bos homines, les bos hommes. '

Tako su u drugoj polovici X I I vieka raztreseni bili od Ga-rone do Adrije, od Arna do Rajne novi sektirci, koji su sebe sma­trali za prave kršćane, za dobre kršćane i ljude, a u svojoj obćini nazírali pravu crkvu kršćansku ; tim pako crkvi katoličkoj i nje­zinoj nauci otvoreno rat naviestili.

T k o znade, kako se kriva nauka, ugadjala ona koliko j o j drago ljudem i vremenu, polagano širi, koliko li treba vremena, dok dodje do one snage: taj će lasno priznati, da j e ona nauka, koju su izpovjedili Kathari i Patareni polovicom X I I stoljeća, ni­knula mnogo prije. Ovo umovanje potvrdjuje povjest. Zametak onoj nauci, koja se kašnje u toj sljedbi razvila, nalazimo u Fran-cezkoj već koncem X stoljeća. Gerberto naime, učitelj glasovite škole u Rheimsu, bio j e osumnjičen s krivovjerstva. Postavši dakle nadbiskupom one, i nam Slovenom ugodne uspomene, stare stolice, položi god. 991 javno vjeroizpoviest, u kojoj j e izrično odsudio njeke bludnje, koje j e katharska novotarija, jedno stoljeće kašnje u onih stranah propoviedana, za svoje priznavala, kao što j e dua­lizam počela, doketizam itd. 2 Iz prve polovice sliedećega vieka sačuva se još više tragova ovoj nauci u onoj zemlji. U kojem j e savezu s ovom naukom stojala ona, koju j e god. 1 0 0 0 propoviedao Leutardus u njekom selu Francezke , nije dovoljno raz jašn jeno; 3

tim nam jasni je sačuvano svjedočanstvo, da j e ona nauka malo

1 Acta inquisitionis a. 1 3 0 5 (ар. Schmidt op. cit. II , 1 0 4 ) : „Malae gentes nos vocant haeretieos, et nos non sumus haeretici, imino sumus b o n i c h r i s t i a n i . Uli , qui recipiunt filiationem seu adoptionem a Christo, íIli sunt boni christiani." U saboru od god. 1 1 6 5 u L o m -Ьегиц „interogavit Lodovensis episcopus eos, qui faciunt se mmcupari b o n i h o m i n e s . . Judico istos, qui vocant se b o n o s h o m i n e s , haereticos esse . ."

2 Gerberti epistolae (ep. 7 5 ) ap. Bouquet: recueil des historiens des Gaules et de la France . X , 4 0 9 : „Christum passum esse vera carnis passione, mortuum vera sui corporis morte . . Novi et vestris testa­menti unum eundemque credo auctorem et dominum et deum. Dia-bolum non per conditionem, sed per arbitrium factum esse malum . . Nuptias non prohibeo . . ."

3 Glaber apud Bouquet X , 2 3 -

kašnje, god. 1017 , javno stupila u Aquitanii. 1 Ovdje joj grad Tolosa (Toulouse) bude glavnim sielom ; a odanle se na sve strane razširi i razgrani do rieke Loire . Pače i onkraj ove rieke nalazimo tragova dualističke nauke u prvoj polovici X I stoljeća, naime u Orleansu, gdje j u dva ugledna kanonika oko god. 1022 učahu i radi nje bi trinaest ljudi na lomaču odsudjeno, 2 u Arrasu 3 god. 1025 , i u Chalonsu na Marni, gdje j e god. 1048 nadjeno medju seljaci više njih, koji su sliedili mrzku nauku manikejsku.*

Iz ovih se primjera vidi, da se onoj dualističkoj sekti u Fran­cezkoj , koja j e okô polovice X I I stoljeća zaokupila bila sav jug, osobito knežine tolosku i albijsku, te vojvodstvo Aquitaniii, nalaze nesumnjivi tragovi početkom X I , ako ne koncem X stoljeća,

Nu ova sekta nije niknula u Francezkoj . Za mnoge se ob-ćine tamošnje znade, da su osnovane od krivovjeraca pridošlica iz I ta l i je ; tako imenito ona u Or leansu 5 i u Arrasu. 0 I doista u ovo se doba ova sekta širila po Italiji. Mimoišavši nejasne viesti о krivoj nauci gramatika Vilgarda u Raveni 7 spomenut ćemo samo to, da j e dualistička sekta našla oko god. 1030 dosta privr-ženika u Lombardij i medju plemići i da j o j milanski biskup He­ribert xx trag udje u Montefortu kod Turína na svojem kanoničkom pohodu. 8 Ovdje bijaše njeki Gerardo starješinom ove sekte ; on bude odsudjen a grad Monteforte oružjem pravovjernih plemića osvojen.

Pcvjestni dakle spomenici dokazuju, da j e Katara i Patarena bilo u Italiji i F rancezkoj već početkom X l stoljeća, a da se j e u Francezkoj držalo, da j e ova sekta presadjena u Francezku iz Italije.

1 Chronicon: Ademari Cab. ibid. Χ , 1 5 4 : „Pauco post tempore per Aquitaniam exorti sunt M a η i с h a e i , seducente» plebein."

2 Glaber apud Bouquet X , 3 5 — 3 8 . Mansi: coll. cone. X I X , 4 2 4 . 3 Mansi ib. p. 4 2 3 . 4 Gesta episc. Leod. ap. Bouquet X I , 1 1 . 5 G-Iaber loc. cit. : „Fer tur namque a muliere quadam e x I t a l i a p r o ­

c e d e n t e h a e с i η f a m i s s i m a h a e: r e s i s in G a 1 i i s h a b u i s s e. e x o r d i u m . . ."

6 Mansi op. cit. X I X , 4 2 4 : „rektum est ei , quosclam a b I t a l i a e f i n i b u s viros eo loco advenisse, qui quandam novae haerescjs sectam introduccntes . . P . 4 2 5 : „at i Ili refenmt, se esse audi-tores Gimdulfi cuiusdam a b I t a l i a e partibus viri."

* Glaber apud Bouquet op. cit. X , 2 3 . 8 Landulphi sen. Mediolan, histor. ар. Muratori : script, rer. ital. IV,

8 8 — 8 9 .

Sada nam se nameće ovo pitanje: edali j e zapad, imenito Italija kolievkom ove dualističke sek t e? Ako nije, gdje j o j j e prvo­bitna postojbina i kako iz nje prieđje u Italiju ?

Ovo pitanje l'azjasnit će nam najprije predavanje, koje j e medju Kathari i Patareni na zapadu živjelo.

Dva Kathara, obsudjena god. 114U u Kolonji na lomaču, iz­povjediše, kao sto nam suvremeni pisac sv jedoč i : ' da j e njihova vjera sve donle bila od vremena prvih kršćana sakrivena i čuvala se u Grčkoj i njekih drugih zemljak. U krilu dakle zapadnih K a ­thara držalo se, da j e njihova nauka na zapadu kroz više stoljeća tinjala ali živjela na iztoku. Jasn i j e nam razlaže ovo predavanje Reinerio Sachoni, koj j e u prvoj polovici X I I I stoljeća sam bio kroz І 7 godina učiteljem Patarena u Italiji. On izbrajajuć, kako ćemo na svojem mjestu vidjeti, crkve ove sekte svoje dobe, izrično veli : da sve obćine njezine tako na zapadu kako na iztoku početak svoj izvode od crkve Bugarske i Dragov ićke . 2 Na što su ona dva Kathara samo obćenito, na to j e bivši talijanski Pataren po­bliže i točnije pokazao. Tali janski su Patareni držali, da su nji­hove obćine vodile lozu iz Bugarske , iz slovenskoga plemena bu­garskoga, kojega su Drago vici, tako macedoński kako trački, ogranak bili.

Ovo j e predavanje svoj izraz našlo u nazivu „ B u l g a r o r u m h a e r e s i s, B u l g a r i , В u 1 g r i , В u g a r e s , В u g r i , " odakle fr. B o u g r e , kojim se na zapadu zvaše takodjer Kathari i Pa tareni , 3

kašnje krivovjerci u obće, kao što u Njemačkoj „ K e t z e r " od Cathari. Ovaj j e naziv sjećao zapad na kolievku ove sljedbe, kojoj bijaše Bugarska takodjer osebnim zatočištem.

1 Evervini epist. ad s. Bernardům ар. Mabillon : Vetera analecta III , 4 5 7 : ,,Hane haeresim usque ad hac tempora occultatam fuisse a temporibus martyriím , et permansisse i n G г a e e i a et quibusdam aliis terris."

2 Reinerii Sachoni : contra Waldenses. Bibl. max. patrům X X V , 2 6 9 : ,,Ecclesia Bulgariae, ecclesia Dugunthiae (Dugranicae). E t omnes ha-buerunt originem de duabus ultimis."

3 Izvodi iz ljetopisa kod Schmidta op. cit. II, 2 8 2 : „ B u l g a r i , qiios quidam vocabaiit Bulgaros . . B u r g a r i , quia latibulum eorum spe­ciale est in B u r g a r i a." Chron. mon. altissiodor. ad a. 1 1 8 0 : „ІІае-reticos, quos B u l g a r o s vocant , vehementer (Philippos Augustus) sructuit insectari . . Per idem tempiis B n l g a r o r u m haeresis exe-eranda, errorum omnium faex extrema, multis serpebat in locis."

Ali ne samo imenom priznavala se Bugarska kolievkom ove sekte, nego i činom. Kada j e god medju Katari i Patareni zavladao razdor, doskočila j i m jednovjerna braća sa istoka, da slogu obnove i razmirice izravnaju. Kada se Katarom i Patarenom prohtjelo čiste nauke njihove vjere, odaslaše ljude na istok, da j u ondje crpu. Imati ćemo priliku, njekoliko primjera o tom navesti.

Ako su Kathari i Patareni držali južno-iztočnu Evropu, po­imence Bugarsku, za kolievku svoje vjere, pa ako se ovim nalaze u Francezkoj i Italiji tragovi već u početku X I v ieka : to bi ova sekta još prije bila imala na iztoku nastati, svakako prije konca X stoljeća.

Ako se prije osvrnemo na grčke izvore, naći ćemo u njih, da j e dualistička sekta Bogomila imala u Carigradu svoju obćinu već polovicom X I stoljeća. Njezin naime starješina Vasilj, inače Petar, izpovjedio j e oko god. 1111 , da upravlja obćinom preko 40 godina, pa da j e prije u njoj bio 15 godina. 1 Ako dakle kakovih 58 godina odbijemo od god. l i l i , naći ćemo, da j e Vasilj stupio medju Bogomile oko god. 1050 — 1053 t. j . polovicom X I vieka. Ali ovaj Vasilj Petar nesmatra se za osnovatelje heresie bogu­milske (ή των Βογομίλων αί'ρεσις). Ona j e obstojala prije njega, i to toli od davna, da se u Carigradu bio zametnuo pravi početak njezin. U tom se ipak sačuvalo ondje istinito predavanje, da ovoj sekti nije kolievka medju Grci nego medju Bugari . S toga su učeni Grci ime sekte iz bugarsko-slovenskoga jez ika , prem krivo, tu­mači l i . 2

O tom prvom pojavljenju Bogomila medju Grci, progovorit ćemo kašnje obširnije. Za sada nam bijaše dovoljno navesti ovo svjedočanstvo, da se iz njega vidi, kako se dualističkoj sekti na­lazi trag u grčkom iztoku, u ono isto doba, naime u prvoj polovici X I stoljeća, kada se ona bješe pojavila na latinskom zapadu ; zatim

1 Euthymii Zygadeni monachi : Panopliae l'. II, tit. X X I I I . Bibl. max. patrum X I X , 2 2 0 . E d . Grieseler: Euthymii Zygadeni navratio de Bo-gomilis. Gottingae 1 8 4 2 p. 4 5 : ,,μαθοντα μέν та δόγματα της πλάνης έν έτεσι πεντεκαίδεκα, διδάξαντα òl ταύτα πάλιν iv πλείοσι των τεσ-σαράκοντα."

'2 Id. ib. p. 5 : ,,Βόγ μέν γαρ ή των Βουλγάρων γλώσσα καλεί τον θεον, μ.ίλουι δέ το έλεησον . εϊη б1 αν Βογόμιλος κατ' αύτους б του Οεοΰ τον έ'λεον επισπώμενος." Ove j e vieči izpisao takodjer Nicetas Chômâtes : Monífauconii Palaeographia graеса p. 3 3 3 .

94 VU. Н Л С К 1 .

da se vidi, kako su i Grci početak i kolievku ovoj sekti tražili u Bugarskoj i u bugarsko-slovenskom narodu.

Ako j e tomu tako , ako se u tom slažu latinski i grčki iz­vori , onda nam nepreostaje drugo, nego se obazreti na slovenske spomenike.

Još ne davno nisu bili povjestnici u stanju razmrsiti zago­netku о postanku ove krive vjere medju Bugari , koju nadjoše ne-riešenu u grčkih i latinskih pisaca. I u tom smo sada sretniji, j e r budu odkriveni spomenici, koji nam odkriše i osnovatelja bogomilske vjere i dobu, u kojoj j e on živio. Sada imademo pred sobom „слоко с к д т л г о I ÎO^MIJ п р е ^ к н т е р д нд е р е т н к н " , 1 koje j e govoreno proti bu­garskim Bogomilom koncem X stoljeća, pa se u njem ve l i : „ н mm ж е с д о у у и сд гсдъгдрстѣіі : с е ш н к ъ д Ѣ τ д п р д к о с л д к и д г о і | д р га

π e τ ρ д к ъ і ο τ ι» π о π ъ u м е и е м ι. к о г о ν м н л ъ, д п о нсгши; вогоу не м н л ъ , н а : e н я ν д n p h i ť í c о у у н т н е р е с н къ ζ, e м л н к л ъ г д р -

С Т Ѣ І І . " Ovo isto potvrdjuje drugi bugarski spemenik, naime sinodik ili sbornik, koj j e bio god. 1210 na zapovied bugarskoga cara Bor i sa „ п р і ш н с д н ъ ωττ. г р ъ у ь с к д г о ид в л ъ г д р с к ы н свои а^ыкь 2." U tom se dakle spomeniku o bogomilskoj eresi medju ostalima ovo piše : „ п о н е ж е к ъ с о л ш к д ш н д ш ь к р д г ъ п о пиеси Б д т ы д р с т ѣ н ^СІІЛІІ МДІІНѴОН-

ск&л ересь ранена, œ кепкк CÏ.Ï. СЪ МДСДДУЛИСКОЛ; . . π о π д ι; о г о) ы и д д .

н ж e η ρ и п о т р и ц д ρ н к я ъ г д ρ с τ т. у ь , к ъ с η ρ ϊ е м ш д г о u д и н -

\ С II С К m m С Ï Љ 6 ρ С С I i , II К % Г, Л Τ, Г Д р С Τ l i II ^ 6 M il II Џ Д 'A С Ѣ Д К III Д Г О

. . . д ІІ д * e м д . . . "

Ova dva slovenska spomenika potvrdjuju viest latinskih i grčkih izvora o kolievci ove dualističke sek te , ali j i h popunjuju i razjasnjuju t iem, što svjedoče: d a j e osnovatelj sekte bio pop Bogomil , po kojem se ona i prozva, 3 za tiem da j e pop Bogomil

1 Sačuva se u rukopisu X V I v. u akađ. knjižnici u Moskvi ; preštarnpano u Arkivu za Jugoslav, povjest knj. I V , 7 1 — 9 7 . Izpravnije право­славный собесЁДникъ. Казань 1 8 6 4 . U svezcíh za mjesec travanj do kolovoza. Iz ovoga su slova pojedini izvadci prešli u druge rukopise. Tako one rieči o popu Bogomilu navode п р д в н л д р у с с к д г о прекодл. rkp. X V I v. kod Kalajdovića: J o a n exarh str. 1 0 0 , 1 0 1 , u odlomku: „ O БОГуМНЛЂ ПОНТ.."

" Opisa ga S. I. Palauzov: Сннодикъ царя Бориса. Рукопись XIV ВѢКЛ. О njem na svojem mjestu.

3 Već je pokojni Kopitar u listu pisanom dru Gieseleru (narratio de Bogornilis p. 6 ) opazio, da tumačenje Eutliymijevo rieči Bogomil „cum slavicae linguae indole conciliari nequit. Nam Bogumil slavíce est

živio i razširio u Bugarskoj svoju nauku u vrieme bugarskoga cara Petra, koj j e vladao od 927 do 968 god. О samom Bogomilu nezna se n iš ta ; ali on se po svoj prilici prije zvao J e r e m i j a , j e r njeki slovenski spomenici pripisuju popu Bogomilu onaj isti apo-kiňf „о Доѣки крьстнѣілъ", koj pripisuju drugi popu J e r emi j i . 1 Ovaj običaj , da naime učitelji nose dva imena i da oni usvoje ime drugo, osobito ime kojega učenika sv. Pavla, bio j e obljubljen i poprimljen kod drugih takodjer ogranaka dualističkih sekta, Tako za Pavli-ćane znamo 2 , da se kod njih učitelj Sylvanus prozvao Titom, Ge-nesius Timotejem, Jos ip Epafrom, Sergij Tihokim itd. ; da su naime njihove starješine nadievale si imena Pavlovih učenika. I receni starješina carigradskih Bogomila , Vasi l i je , nosio ime Petra. J e r e -mija dakle stupivši pred bugarski narod kano vjerozakonski re­formator prihvati ime Pavlova učenika Theophila, Bogomil.

Prem j e vrieme djelovanja Bogomila u Bugarskoj navedeními svjedočanstvi dosta jasno označeno, kušat ćemo ga ovdje j o š toč­nije ustanoviti ; za to nam može služiti slovo Kozine presbitera. Ovo j e slovo govoreno, kada j e mnogo još Bugara živjelo, koji su Joana presvitera i bugarskoga eksarha dobro poznavali . 3 Joan j e pako crkvom vladao u , vrieme Petrova otca, cara Simeona ( 8 9 3 — 9 2 Î ) . U ono su dakle doba mnogi slušaoci Kuzmini , tada na razkršću izmedju muževne i staračke dobe, bili mladići od 15 do 2 0 godina, te j i h j e govornik mogao sjećati onoga „pastira" i vladiku bugarskoga. Uzmemo li sve ovo na um, to ćemo lasno dopustiti, da j e ono slovo govoreno bilo negdje izmedju 9 8 5 — 9 9 7 godine, ako ne štogod prije, Pošto se pako u tom slovu udara na bogomilsku v je ru , kano na novotariju razgranjenu i učvršćenu, opasnu pravovjerju i za pravovjerne veoma zavodljivu : to scie-nimo, da smo vlastni zaključiti , da se ova vjera nije počela u Bu-

Deo earns , Bogomil De um diligens . . . quod graeeo Θεοφίλον re-sponđet . . . Nomen illud igitur cum preeatione у.уріг έλεησον nihil commune habet , quam Slavi partim G-ospodine pomiluj, partim Ho­spodine smiluj se vertimt," Kopitar nije još dakako ništa znao о popu Bogomilu.

1 Vidi Šafařík : památky hlahol, písemnictví L X . Nomokaiion Pogo-dinov iz X I V v. J a g i ć : historija književnosti str. 8 2 , 8 3 .

2 Svjedoči patrijar Fot i j ap. Euth. Zygad. panopliae řit, X X . 3 U njem bo veli Kozina (pag. 9 7 ) svojim slušaocem: „подрджднте

ішпл іі()С^і5ИТ(:()Д новдго, егогке н ω τ ъ κ д е ъ с д м Ѣ χ ъ м н о % н І С І І Д Ю Т Ь , R U ВША го пдетоухл н с^лр.ѵл, nase въ семди кдъгдрстѣн."

garskoj naučati tek prije 30 godina, t. j . posljednjih godina Pe­trova carovanja, nego mnogo prije. Prema tomu bih mislio, da j e pop Bogomil počeo svoju vjeru učiti u prvoj polovici Petrova ca­rovanja, t. j . izmedju 9 2 7 — 9 5 0 god.

I doisto ovo bijaše najsgođnije u Bugarskoj doba za novo­tarije.

Jedva j e pol vieka bilo prošlo, j edva su dva naraštaja izumrla, od kako se pokrštenjem Petrova djeda Bogora-Mihajla ( 8 6 % ) bješe kršćanstvo u Bugarskoj udomilo, kada Bogomil „poče u njoj prvi učiti krivu vjeru." Pokrštenjem vladaoca postade do duše Bugarska kršćanskom državom; ali kršćanska vjera nije mogla na lahku ruku iztisnuti poganske, kao što nam svjedoče nemiri i bune , koje su privrženici poganstva bili podigli proti samom pokrštenom kralju, i ona strogost, kojom j e ovaj nastojao ugušiti onaj poganski pokret . ' J o š su manje mogli u tako kratko vrietne izčeznuti poganski tisuću-godišnji običaji. S toga nije čudo , što .se u Bugarskoj bio takav j a z izmedju privrženika jedne i druge vjere razjazio, koj j i h j e lučio u svakdanjein takodjer životu. Sreća j e po kršćanstvo u Bu­garskoj bi la , što j e u Mihajlovu nasljedniku i sinu caru Simeonu dobilo ravna revnovatelja, ali j o š umnijega pobornika. Simeon j e umio u sklad dovesti narodnost s v jerom, vjersko i narodno od-go jen je , sveobćenitost s narodnom osebinom u crkvi. Kao što j e bugarsku državu oprostio od skrbničtva bizantinskoga dvora, tako j e i crkvi bugarskoj priskrbio samostalan položaj naprama cari­gradskomu patrijarku (okolo god. 9 0 7 ) , te se približio rimskoj sto­l i c i . 2 Ovimi nazori vodjen postavi Simeon u Bugarskoj takove pa­s t i re , vladike i učitelje, koji su ondje u kršćanskom i narodnom duhu nastavili djelo prosvjetitelja slovenskih sv. Girila i Metoda. Dovoljno j e čitatelju spomenuti imena episkopa Klimenta, episkopa Konstant ina, exarha J o a n a , popa Grigori ja i td. , da se sjeti one obilne djelatnosti knj iževne, koja j e onda u Bugarskoj vladala i koju j e sam „knjigoljubac" car Simeon svojim primjerom podupirao. Nije bilo u ondašnjoj grčkoj književnosti struke, koja nebi u Bu-

1 Svjedoči; Responsa papne Nicolai I ad consulta Bulgaroruin ар. Mansi : coll. cone. X V , 4 0 1 seq.

- J o š god. 1 2 0 4 bilo je u državnom arkivu bugarskom spomenika, iz kojih se, kako svjedoči pismo cara J o a n a Asjena (Theiner: lnonum. Slavor. ineriti. 1, 2 8 ) , doznalo, da j e car Simeon krunu bio dobio iz Rima.

garskoj bila našla prevodilaca i pisaca, od askese i bogoslovije do mudro- jez iko- i pravoslovja. 1

Prem se j e tim putem kršćanska prosvjeta prelievala u bu­garski narod, to nije ona mogla jednim mahom proniknuti sve njegove slojeve i odnošaje. J o š se j e imao Ivan exarha, taj plodni pisac i revni uči te l j , boriti proti „poganom Slovjenom i jaz ikom zlovjernim" 2 ; pa to j e bivalo u doba „hristoljubna" cara Simeona!

D o k se u Bugarskoj vodila u tišini borba izmedju drevnoga poganstva narodnoga i izmedju kršćanstva tek uvedenoga, dok j e skladnu borbu ovoga posljednjega smućivala razmirica izmedju iztočne i zapadne crkve s j e d n e , te izmedju carigradske crkve i države i izmedju Bugarske s druge strane: bila j e Bugarska u ovo prvo doba, u doba prielaza i preustrojstva ono zemljište, na kojem su druge takodjer vjere i druge nauke kušale svoju sreću. Bugarska j e svojim položajem naličila vodovodu, kroz koj se virovi iztočnih izuma prelievahu na zapad. Jedva se bila ukazala nada, da će bugarski narod prigrliti vjeru krstovu, kada nahrupe u Bu­garsku učitelji različitih sekta nastalih u iztoku, „koji su po svojem vjerovanju mnogo i razliko učili." Izrično se medju njimi navode J e r m e η i 3 , sljedbenici nauke carigradskoga arhimandrita Eutycha, po njoj prozvani prije monotizite, kašnje prema nebitnoj preinaki monothelete. Ova se j e sljedba primila bugarskoga zemljišta, j e r joj nalazimo tragova j o š u X I I stoljeću u zapadnom kraju bugar­skoga naroda. 4 U ovo doba bilo j e Jermena takodjer u Solunu; samo nije nam poznato koje su vjere b i l i . 5

1 Sr. V. J a g i ć a : historija književnosti naroda hrv. i srb. str. 6 4 — 7 8 . 3 U četvrtom slovu šestodneva (kod Palauzova op. cit. р. 3 ) : „ д л ш

c f h u n i A i O T i . ο γ ι ; ο в е н н о ш н Б е н н н с к в е р н ы 11 д н и ν α ι н в е н н о г д и і і

с д о в е н н Н в е н г л ^ ы ц м ^ д о в ѣ р ш н . " Po mladjem rukopisu. 3 ßesponsa papae Nicolai op. cit. с. C V I : „Asserentes, quod in patriam

vestram multi ex diversis locis Christiani advenerint, qui prout voluntas eorum existit, multa et varia loquuntur i. e. Grraeei, A r m e n i et ex ceteris locis."

4 U biskupiji Moglenskoj, kako svjedoči žitie sv. Ilariona, koje po rukopisu Vladislava gramatika priobći mi prijatelj Gjuro Daničić. Ondje se č i t a : „ в н д ѣ ш е ж е c ï a с к в р ь н н м е н в о г о м р ь ^ с к ы е е р е с н

д (> м К H € К hi e п р ѣ д ь с т д т е д і е . ." Na dalje se navodi nauka mono-fizitska, po kojoj u Isukrstu bijaše samo jedna narav, t. j . božanska, a njegovo tielo bijaše od našega bitno različito.

5 T a f e l : de Thessalonica Berolini 1 8 3 9 . p. X V — X I X .

R . J . A . V I I . 7

Ovi Jermeni bili su privrženici sljedbe kršćanske, koja se u Christologiji glavno razlikovala od nauke pravovjerne. Ali i druge vjere, nekršćanske, gledale su steći proselita u Bugarskoj u prvom početku njezina pokršćenja. Izrično se navode Židovi , Muhame-danci i dualističke sekte gnostičko-manihejske.

Židovi su od starijih vremena imali svoju obćinu u Solunu 1 , gdje su trgovali i odkle su prolazili kroz balkanski poluotok i tako lasno dolazili u Bugarsku. Ovdje su oni već pod kraljem Bogor-Mihajlom kušali svoju vjeru šir i t i . 2 Isto se veli o Saracenih, koji da su đieljenjem knjiga nastojali izlam razprpstraniti. 3 Saraceni su o ono doba, kao što j e poznato, napadali obale sredozemnoga mora. Ali imadoše već oni od vremena cara Teofila ( 8 2 9 — 8 4 1 ) jednovjeraca na dolnjem Vardaru, u solunskoj pokrajini. Ovamo j e naime onaj car preselio bio odiel Turaka iz Az i j e ; s toga su i prozvani bili vardarski T u r c i . 4 Oni su se malo kašnje pokrstili i pripadali posebnoj eparhi j i 5 ; ali prvobitno su jamačno Muhame-danci bili. Bugarska j e dakle u svojem susjedstvu imala Muhame­danaca, koji su lasno mogli djelovati na puk bugarski.

Iz daljih se j o š strana bacilo oko na bugarski narod. Petar naime Sikulac pripovieda, da kada se on god. 8 6 8 kano izaslanik cara Vasilija bavio u Tephrici i ondje se često s Pavlićani sasta­j ao , razumi iz njihovih usta : „da će njeke iz svoje sredine po­slati u Bugarsku, da odvrate puk od prave (katoličke) vjere i navabe na njihovu vjeru. Oni su se uspjehu nadali, što j e ondje propoviedanje božjega slova tek započelo ; s toga su mislili, da j o š mogu svoj kukolj posijati na čisto neniklo žito." Pe tar j e u ovoj nakani te manihejske sekte nazirao toliku pogibelj za pravo­vjerje u Bugarskoj , koje se vladalac tek prije tri godine bio po­krstio, da j e napisao о njoj posebno djelo i posvetio ga arhiepis-

1 Ibiđ. p. X I V seq. 2 Responsa papae Nicolai loc. cit. с. CIV. 3 Ibid. с. CIII . 4 Tafel op. cit. p. 7 9 seq. ä Leonis sap. index ecclesiarum ed. Tafel p. 4 7 navodi u metropolij

solunskoj eparhiju „б Βαρδαριοτών ήτοι Τούρκων." Kod potomaka ovih 1

Turaka, koji su govorili „1е turc tar tare" našao j e Pouqueville (kod Tafe la: de Thessalonica p. 8 0 ) „des fragments des évangiles tra­duits dans cette langue pour leur usages."

kopu B u g a r s k e . 1 Ali već prije bijaše ova sekta Bugarskoj na domaku. Pavličani su se bili u istom Carigradu početkom I X vieka tako umnožili, da j im ear Nićifor god. 810 podieli pravo gra-djanstva. Nastala proti njim progonstva za cara Mihajla ( 8 1 1 — 1 3 ) i bogoljubne Theodore (845) niesu j ih mogla izkorieniti. Neznámo, u koliko su t ibrički Pavličani bili izveli pomenutu osnovu glede B u g a r s k e ; ali to znamo, da j ih j e iza toga u Carigradu i u Tra-kiji toliko bilo, da se j e car Nikifor Phokas malo kašnje (896) njihovom pomoćju poslužio u svojem ratovanju u dolnjoj Italiji ; znamo i to, da je patrijarak Photij koju godinu prije Petra proti njim razpravu napisao. 2 Sve ovo svjedoči, da su Pavličani u car­stvu byzantinskom u drugoj polovici I X stoljeća dosta veliku silu predstavljali. U Traki j i j e sliedećega vieka njihova sila najviše oko i u Plovdivu osredotočena bi la ; vjerovno j e , da j i h ondje i u ovom stoljeću bilo. Nu bilo da su tibrički Pavličani sbilja svojih učitelja u Bugarsku poslali, bilo da su thrački Pavličani prodirali u tu zemlju: njihova j e nauka onamo svakako doprla. J e r onaj isti Joan exarha bugarski, koj se j e borio proti „poganim Slove-nom" napada takodjer „skvrně Maniheje". Sjeme indi, ovom ma­nihejskom sektom u Bugarskoj razbacano, nicalo j e ondje u vrieme istoga pravovjernoga cara Simeona.

Jednakim se putem i načinom iz iztoka na zapad širio drugi ogranak manihejsko-gnostičke sekte, masalijanska naime ili euhit-s k a ; koja uzprkos tolikim zábranám sa strane crkve i države i pojedinim proti njoj naperenim spisom 3 držala se u cielom iztoku j o š u prvoj polovici X I s tol jeća. 4

Ovo j e u kra tko nacrt vjerskih onih sila, koje su na bugar­ski narod u drugoj polovici I X stoljeća djelovale. S jedne strane obje c rkve s latinskim i grčkim obredom, s rimskom i grčkom prosvjetom, s druge strane starodavni poganski sustav sa svimi tisućogodišnjimi običaji i sujevjerji ; pa opet židovstvo i izlam, napo-

1 Petr i Siculi : historia Manicliaeorum sen Paulieiauoriun. E d . I. С. L . Gieseler. Gottmgae 1 8 4 t í . Ιστορία περί τί)ς ν.ενής -/.α! ματαίας αιρέ-σεως των Μανιχαίων, των ζ,α: ναπλ'.κιανών λεγομένων, προσοποποιηΟεΐσα ώζ προς τον Άρχ'.επίσ/,οπον Βουλγαρίας."

" Montfaucon izdade ju prvi : Bibliotheca Coisliana p. 3 4 9 . л Prot i njoj j e pisan Euth. Zygadeni panopliae tit. X X I I : adversus

Masalianos. 4 Cf. Cedreui chroń. р. '2i5'2, ed. Veneta.

kon Jermeni monophysite i ogranci manihejsko-gnostičke sljedbe, Pavlićani i Masalijani. Ako su se različite ove nauke samo do­takle sviesti naroda, koj j e bio tek uniŠao u kršćanski hram, lasno su j u mogle zabuniti. Dovoljno j e dakle bilo, da se nadje smjeli čovjek, koj će ovu zabunu upotriebiti te proti pravovjerju drugu za­stavu podići. Ali doba Simeonovo nije prijalo takovu pokusu, komu bi se bio opro tako sam vladalac, kako i četa onih bogoljubnih i umnih pobornika. U ovo su takodjer doba, kako vidjesmo, sekte u potaji rovale; ali reformatoru nebijaše ono prijazno.

Inače j e bilo, kada poslije Simeona stupi njegov sin Petar na priestolje. Dvor j e byzantinski stekao kroz novoga vladaoca onaj na Bugarsku upliv, koga nije već od davna imao ; ugovorom od god. 927 s carem Romanom izpravljene su granice bugarske dr­žave ne na njezinu koris t ; vez rodbinstva izmedju oba dvora lišio j e bugarski prijašnje samosvojnosti. Sve j e to narodnu bugarsku stranku, ljude Simeonove, vriedjalo i dalo povoda nutrnjim pobu-nam i ustankom, koji ako su i ugušeni bili silom, doisto nisu j ača l i države. Jedinu možebit korist crpe Bugarska iz ovoga prijateljevanja s Bizanci jem, što j e bugarska crkva „na zapovied cara Romana" přiznaná bila samostalnom, i njezin metropolita postao naprama carigradskomu patrijarku ,, αυτοκέφαλος".1 Ali о djelovanju ovih gla­vara bugarske c rkve , stolujućih u carskom gradu Preslavi , ništa nam nije poznato; samo imena su nam se sačuvala . 2 Kano da nije imala povjest mnogo о njih bilježiti. Vel ikih j e prosvjeti­telja, koji su Simeonovu dobu proslavili, bilo nestalo ; za Petra se iztiče u crkvi samo pustinjak Joan , rodom iz Skr ina kod Sredca ( f 18 kolov. 9 4 6 ) ; ali njegovo j e djelovanje stegnuto više na ril-ske pećine. On j e svetinjom života djelovao na bugarski narod; nu nije duboko zasizao u njegovo državno i crkveno s tanje . 3 Car Petar bijaše vladalac blage duše i krjepostna života, te j e s toga

1 Kod Le-Quiena: oriens christiarms II , 2 9 0 . Assemana: calendar, eccl. mriu. . I I I , 1 4 3 .

2 U sinodiku kod Palauzova str. 1 4 . Bijahu tečajem X stoljeća: L e -ontij , Dimitrij , Serg i j , Grigorij. Zovu se „ПЛТ(НД(іСН HfłfiC.UUCKl.lH."

3 Zitie sv. Joana ßilskoga iz mineja monastira sv. Prohora Pšinskoga u Vrani u izvješéih с. akad. petrograd. V I I I , 1 5 0 - 3 . Za tiem izda ga po rukopisu Vladislava gramatika St. Novakovu? u Glasniku srb. uč. društva X X I I , 2 6 5 — 3 0 2 .

zaslužio, da ga bugarska crkva uvrsti medju svoje svetitelje. 1 Ali on nebijaše sretan, da se obkoli onakovom i onolikom kitom odličnih vladika i učitelja* kao što njegov otac.

U ovakovo dakle doba nutrnje nemoći, neučvršćenih držav­nih i crkvenih odnošaja, mogao j e u Bugarskoj ustati Je remi ja ili Bogomi l , te sabravši sve neuredjene elemente, propoviedati novu vjeru, kojoj su navedene sekte bile priredile zemljište u puku bu­garskom. О nauci popa Bogomila kano takodjer о ustrojstvu nje­gove vjerske obć ine , razpravljat ćemo u drugom djelu. Ovdje budi dovoljno primjetiti, da j e njegov sustav samo ogranak onoga stabla, komu j e deblo gnostičko-manihejski dualizam iztočni. Ovo j e deblo tečajem vremena u različitih stranah i na različitom zem­ljištu izbacilo različite ogranke, od kojih su znamenitiji pavličanska sekta na iztoku, bogomilska u južno-iztočnom poluotoku evrop­skom, a od ove na zapadu kataro-patarenska. Ovi ogranci imadu u bitnosti jedno vjerovanje, jednu nauku, jedno bogoštovje, jedno uredjenje. Ako pokupimo one podatke, koje nam zapadni pisci sačuvaše о nauci Kathara i Patarena u prvoj polovici X I stoljeća te j i h sravnimo s razpravami Petra Sikulca i Photija o Pavličanih a prezvitera Kozme i Evthimija Zygadena о bugarskih i grčkih Bogomil ih: to ćemo opaziti, da j e svim, pored njekih razlikosti, о kojih na svojem mjestu, osnovna nauka ova: u metaphyzici duali­zam, razlikujući dva počela, dobro i zlo, od kojih j e posljednje stvorac tvari i svieta; u dogmatici nepriznavanje staroga zavjeta kano djela onoga zla počela, nepriznavanje svih onih ustanova i uredaba u crkvi, koje su na tvar vezane, kano što krštenje vodom, priobćenje milosti rukopoloženjem itd. Odavle nepriznavahu reda svećeničkoga, a odsudjivahu (bar za savršene) ženitbu.

Iz ovih glavnih načela, koje j e pop Bogomil prigrlio iz gno-stičko-manihejskoga sustava, razabrati će svaki, da j e on, razvivši zastavu reformatorsku, rat naviestio crkvi i državi u Bugarskoj , te podrovao onaj osnov, na kojem su bile jedna i druga podignute, te da j e svojimi nazori o ženitbi podkopao i obitelj, a kroz nju takodjer obćinu.

1 Изслвдованія и замѣчанія С. Петерб. 1856. стр. 26 : „IIЛ МАТЬ І іртліО-довнаго отьца нашего Петра, цар* вдгярскаго . . . крьѵокпомоу ты сънменнкъ сън, црькве свож съада на кдменн оуткрьднвь вѣрож съпротнвішнмъ рѣкамъ въісБранѣДі."

Koliko j e j o š isti Bogomil η bugarskom narodu uspio, nije nam poznato. Ali sudeć po razmjerju njegove sljedbe koncem istoga vieka, rekli bismo, da j e uz njega pristalo sve, što j e u Bugarskoj odano još bilo staroj poganskoj vjeri, takodjer dualističkoj, i obi­čajem s njom skopčanim. J o š početkom pokrštenja naroda bugar­skoga običavalo se u njega prije svakoga većega podhvata i čina uz obrede i pjevanje gatati i cara t i 1 , i vjerovao u svakojaka prazno­vjer ja . 2 Pa se upravo о Bogomilih pripovjeda, da su oni u kašnje j o š doba pridržali one narodne poganske običaje : da su imenito noćju 24 lipnja činili ,,ΐίΛί,ιιικϋΐιϊΛ и пшдовь вддуеіш н елнкд сккръидд тлнисткл н бііііннстѣн сяоужвѣ ПОДОБНАЯ ; " 3 napokon da su pored nauke crpene iz sv. knjiga „spletali njeke b a s n e . " 4 T a k o j e Bogomil onomu dua­lističkomu sustavu, koj j e upravo odanle postao, što j e iztočno poganstvo htio u sklad dovesti s kršćanstvom, pridržao stare obi­ča je , obrede i praznovjerje bugarskoga puka, a kroz to olakotio pristup svim onim, koji nisu j o š proniknuli bili u čistu nauku kršćanske vjere i u obrede crkve.

К tomu dodajmo, da j e Bogomil j amačno bio uzor onomu zavedljivomu naprama puku ponašanju, koje se i kasnijim pri-stašam njegovim spočituje u velikoj mjeri. Bogomili su se i u Bugarskoj držali "iz vana kano ovce, licem krotki i smjerni, šut­ljivi, bliedi od prividna posta; govorom pritaje, grohotom se ne smiju, sve čine samo spoljašno da j ih pravi kršćani nerazpoznaju a iznutra su vuci i razdiraoci. Ljudi videć toliku i takovu po­niznost njihovu i držeć j ih za pravovjerne, k njim se približuju i traže u njih spas duše. Oni pako nalik vuku, nakanivšu jagn je oteti, izprvice se prinavljaju uzdišuć i smjerno odgovarajuć: kako oni traže samo ono što na nebo vodi ; a gdje opaze čovjeka pro-stodušna i nevjesta, ondje odkriju pljevu svoga učenja . " 5 Osim toga nije se Bogomil odciepio od kršćanske zajednice, u koju j e puk bugarski unišao bio ; nije on svoje nauke hristovoj u oprjeku postavio : on j e pače, kao što vidismo i kod Kathara i Patarena, svoju nauku razglasio za pravu nauku hristovu, a svoje pristaše za

J Cf. Kesponsa papae Nicolai с. X X X V . Napominju se pred ratom я іп-cantationes, auguria. "

- Ibid. с. L X I I , L X X V I I , L X X I X . 3 Sinodik kod Palauzova. 4 Slovo Kozme presv. p. 8 5 . 5 Id. ib. p. 7 2 .

prave „hristijane." Sljedbenici popa Bogomila nisu se zvali Bogo mili, nego „hristijani." 1 S toga su Bogomili u mnogih mjestih, gdje j ih j e manje bilo, svieta radi polazili pravovjerne c r k v e . 2

Pošto su Bogomili prikazivali pred pukom krotost, čednost, svetinju, svoju vjeru držali za pravu hristovu vjeru, sebe nazivali „hristijani", neđielili se od ostaloga naroda, svoje nauke silom nenametali : ni je čudo, što mnogi od pravovjernih nisu niti znali „što j e njihova e r e s . " 3 Sve su ove okolnosti, nutrnji naime od-nošaji države i crkve bugarske, kulturno stanje puka bugarskoga, sustav nove vjere, išle Bogomilu na ruku, da „razsije" svoju nauku i da j u pusti vremenu, neka nikne i plod donese. Nova j e vjera imala i u Bugarskoj , kano što na zapadu, izprvice zaraziti nižje slojeve naroda, koj j e u njoj s jedne strane našao stara vjero­vanja i običaje drevne, s druge laglje shvaćao jednostavnu nje­zinu nauku nego li dogme kršćanske crkve.

U koliko j e već sam Bogomil uredio u Bugarskoj obćinu svoju vjerozakonsku, nenalazimo nigdje zabilježeno. Nutrnje će ustrojstvo jamačno od njega poticati; ono j e bilo posvema jedno­stavno, pošto j e zabačen bio sav hierarhijski red jedne i druge crkve. Ali ovo nas na tom mjestu nezanima; pa i bogomilske ob-ćine imadjahu svoje starješine, dolazile pod ovim ili onim imenom, kako ćemo drugdje vidjeti. Ovdje nam se nameće pitanje: j eda li j e već sam Bogomil obćine nove vjere podielio u kotare, okružja, představiv j im načelnike, b iskupe?

Pavlićani su u iztoku porazdieljeni bili u crkve (εκκλησία), kojim su imenom oni nazivali svoje religiosne obćine (συνέδρων). Ovim su obcinam oni obično davali druga imena t. j . imena cr­kava, koje se kano apostolske, osobito pavlinske, navode u novom-zavjetu. T a k o pavlićanska obćina u Kibossi zvala se Makedonia, u Mananali Ahaja, u Argaju ,,τών Κολασσέων", u Mopsuestii Ephesus i td . 4 Znamo na dalje, da su i Bogomili imali svoju crkvu u Ca­rigradu polovinom X I stoljeća i da j o j ondje bio starješinom V a -silij Petar. Na zapadu se već u prvoj polovici X I vieka navode starješine Patarena i Katara , a sliedećega vieka, kano što ćemo

1 Ibid. p. 8 9 : ..гддголюціе: гако х р н с т і г а н н н ъ есмь." 2 Ibid. р. 7 9 . 3 Ibid. p. 8 5 .

4 Petr i Siculi : Historia Manichaeorum seu Paulicianorum ed. cit. p. 4 8 , 4 9 . P a t r . Photius apud Euth. Zygad. paiiopl. tit. X X .

vidjeti, bjehu oni razđieljeni po biskupijah. Ako sve ovo na um uzmemo, te se sjetimo kako su grčki Bogomili, zapadni Patareni i Kathari smatrali Bugarsku kolievkom svoje c r k v e : to nećemo sumnjati, da se uredjenje c rkve bugarske kod Bogomila imade potisnuti tja u prvi početak ove sekte u onoj zemlji. Prema tomu scienim, da osnovanje „crkve bugarske", koju navodi spomenik X I I I stoljeća, pada u dobu postanka ove sekte, i da j u sam B o ­gomil uredi. Ali isti spomenik stavlja bugarskoj crkvi uzpored crkvu „Dugunthiae", te veli, da su iz nje, kano iz bugarske, po­tekle sve ostale crkve bogomilske i kataro-patarenske: „e t o m n e s (ecclesiae) o r i g i n e m h a b e n t d e d u a b u s u l t i m i s". Dugun-thia, D(r)ugunthia i Dugranica, drugdje „Drogowetia i Drogo-metia", kod byz. pisaca ,,Δραγουβιτία" j e s t pokrajina, u kojoj su stanovali Δραγουβιταί t. j . bugarsko-slovenski Dragovići . Ovo j e pleme, kao što j e poznato, 1 stanovalo tako u Traki j i na rieci Dragovići kod Plovdiva, kako u Maćedoniji u pokrajini solunskoj, izmedju Soluna i B e r e j e e , susjedno jeđnoplemenim Sakulatom, Berzitom i Runchinom. Oba su ova kra ja znamenita u crkvenoj povjesti iz-točnoj. Metropolite Plovdivski (Philippopolis) imali su takodjer na­slov exarhâ Θράκης Δραγουβιτίας; medju macedońskimi Dragovići bijaše takodjer stolica biskupa, koje j e biskup Petar sjedio god. 877 u carigradskom crkvenom saboru, i koj j e bio pod solinskim metropolitom. 2 Prva j e pokrajina i s toga znamenita, što j e Plovdiv i okolica njegova bio upravo u to doba glavnim sielom Pavlićana, Ovamo j e naime car Ivan Cimisces (967 —976) dvie godine poslije smrti bugarskoga cara Petra, naime god. 970 , preselio bio azijske Pavlićane, da j i m povjeri čuvanje balkanskih klanaca s jedne, a s druge strane da j ih u Aziji oslabi. Ovdje su se Pavlićani tako bili osmjelili, da su nepazeć na prietnje carske napadali pravo­slavne „plovdivské grad jane" . 3

Odavle bi se u prvi mah moglo zaključiti, da j e onoj crkvi Dragovićkoj bogomilske vjere sielo bilo medju trackimi Dragovići, tiem više što su ondje Pavličani stanovali, a ovi bili ogranak istoga

1 Šafařík: slov. starož. str. 6 1 9 , 6 2 3 . Památky hlah. pisemn. str. L X . Tafel: đe Thessalonica p. L X X V I I , 5 9 , 2 5 2 .

2 U imeniku L a v a ed. cit. p. 4 7 navodi se medju sufragani solunskimi na trećem mjestu: „ з Δρουγουβιτίας."

3 Svjedoče Leo diac. ed. Bonn. VI , 6. Anna Comnena: Alexiados lib. X I V , p. 4 5 1 , 4 5 2 ed. Paris .

debla. Ali tomu nije tako. Reinerio naime Sachoni napose na\4>di crkvu „Philadelphiae in Romania", razlikujuć j u od Dragovićke i bugarske. Poznato j e , da j e zapadnim piscem „Romania" pokra­j i na „Thracia" , odkle i Turc i ovu prozvaše „Rumiii, Rumeli ja" . S toga j e „ecclesia Philadelphiae in Romania" bila u staroj Thra-kij i , gradu Philadelphii. AH u Traki j i neima traga tomu imeim: mislim dakle, da j e „ecclesia Philadelphiae" crkva bogomilska u Plovdivu, gdje se početkom X I I stoljeća izrično navode Bogo-mili. Odkle j o j dakle ono i m e ? ili su plovdivski Bogomili po pri­mjeru svoje braće Pavl ićana nadjenuli svojoj obćini ono ime bi­blicko, 1 ili su se plovdivski Pavličani, koji su svoju obćinu onim naslovom okrstili bili, do polovice X I I I stoljeća slili s ondješnjimi Bogomili , a ovi pridržali ono ime. Ovo mnienje potvrdjuje se i tim, što se u onom spomeniku „ecclesia Philadelphiae in Romania" navodi izmedju crkve bogomilske u Carigradu i u B u g a r s k o j , što nas upućuje na Trac i ju i u njoj na Plovdiv.

Ako j e tomu tako, onda j e crkva Dragovićka bila ne u Trak i j i nego u Maćeđoniji. Ovo se može i tiem podkriepiti, što i drugi spomenici svjedoče, kako ćemo vidjeti, da j e uprav u onom dielu Maćedonije bilo sliedećih stoljeća najviše Bogomilâ.

P rema tomu imadu se crkva bugarska i dragovićka zbilja držati za najstarije obćine, za majku i kolievku ove vjere. Odanle se j e ona, kano iz središta trakovi, razširila na sve strane, tako u Trak i ju i к crnomu moru, gdje su za rana osnovane crkve plov­divská i carigradska, ona za bugarske Slovene u Traci j i stanujuće, ova ponajviše za Grke sljedbenike nove vjere, kano takodjer prama zapadu. U iztoku su svagdje novoj vjeri Pavlićani put pro-krčili . Ondje j e Bogomilom pridržano i medju Orci ime osnovatelja : Βογομίλο;, ή των Βογομίλων αϊρεσις, δόγαα, prem su j im i druga imena nametnuta b i la . 2

1 Apocalipsis s. Joan . I , 1 1 . Bile su u Aziji dvie Philadelphie, koje se i u srednje doba spominju, jedna u Isauriji, druga u Lydiji . Cf. Tafe l : Symbol, critic. I , 1 0 1 .

2 P o Euth . Zygad. : triumphus de Massalianorum secta (Tollius : in­signia itinerari italici p. 1 1 4 ) prozvani su Bogomili takodjer M e s -s a l i a ri i i E u h i t a e (Εΰχίται). Ovo sam Euthimij ovako tumači (bibl. max. patr. X I X , panopliae tit. X X I I ) : „quod quidem voea-bulum (Messaliaui) Euchitas i. e. supplices et precantes (εύχομαι, ευ-χετης) significai; multus eiiim apud ipsos est sermo de precatione. " U ostalom sekta Messaliana ili Euh i ta , kojoj su dodana imena E n -

Odavle ćemo lasno razumjeti, kako se j e vjera popa Bogo­mila dosta brzo na zapad presadila. T o se j e dogodilo do početka X I stoljeća, kada nalazimo trag ovoj nauci u gornjoj Italiji i južnoj Francezkoj . Onamo se ona přenesla iz Bugarske, kao što to osim predavanja svjedoči i ime „Bulgarorum haeresis, Bulgar i" (Bougres) , upotrebljavano u Francezkoj za naznačenje katarske sljedbe i Katara . Ova se nauka mogla prenieti običnim obćenjem izmedju iztoka i zapada, koje j e medju balkanskim i apeninskim poluotokom živahnije bilo, nego li bi se u prvi mah mislilo. Ovdje sjećamo na ono preseljivanje južnoslovenskih obitelji u Italiji, za koje ima-demo i u dosta jalovih izvorih mnogo dokaza. 1

Iz dosadašnjega iztraživanja dosta jasno sliedi ovo : a) K o -lievka manihejsko-gnostičke sljedbe, kojoj su se priznavali Bogo-gomili u iztoku, Kathari i Patareni na zapadu, nije drugdje nego u Bugarskoj . Tamno predavanje, ko je se sačuvalo u krilu sljedbe medju Grci i Latini, razjasnjuju slovenski spomenici, po kojih j e utemeljitelj sekte bio pop Bogomil za vrieme cara Pet ra u prvoj polovici X stoljeća. U kojem j e odnošaju nauka Bogomilova stala naprama Pavlićanskoj, koja j e uticala na Bugarsku, kada j e ova ulazila u zajednicu kršćanskoga svieta, o tom ćemo kašnje raz-pravljati. Ъ) Odmah u početku sekte osnovane su dvie crkve, j edna u Bugarskoj , druga u Maćedoniji u krajini Dragovićkoj . Odanle su veoma rano nastale obćine u Plovdivu i Carigradu, gdje j e od-prije Pavlićana bilo. S druge strane prenesena j e nauka u Italiju, a odavle u Francezku, gdje j o j zametak nalazimo početkom X I stoljeća, c) Pristaše vjere popa Bogomila zvali su sebe svudjer, u Bugarskoj , u iztoku, u Italiji i F rancezkoj , hristijani κατ' εξοχήν ;

thusiaste, Mai-cianite od mienjača Marciana, Ъііа j e poseban ogranak u istom deblu. Na dalje E n k r a t i t a e od εγκράτεια, ime, koje se davalo i drugim sektam ponosećim se askezom i strogošću života. Napokon φουνδαίται, ψουνδαγιαγίται, rieč nerazumljiva, ako nije po sr. viečnoj „Funda", i. e. crumena, ventrale , torba, koju su valjda pristaše one sekte nosili.

1 О južnoslovenskih obiteljih, koje su se u Mletke počem od VIII i I X stoljeća preselile vidi Arkiv za Jugoslav, pov. I , 3 5 — 5 4 . P r e m a rieči „Schiavone", koja se davala Ijudem našega n a r o d a , nalazimo u Italiji i mjesta „Bulgaro", i ljudi de B u l g a r o , Bulgarini; Reine-rius, Fa lco (Vlk) , Vilelmus de B u l g a r o , Bulgarel lo , Bulgari is , Ale­xander Bulgarini itđ. Ova se imena nalaze već u X I vieku. Cf. Schmidt op. cit. II , 2 8 6 .

sva ostala imena, pod kojimi oni dolaze u spomenicih, nepolaze

od njih nego od katolika, njihovih protivnika.

I I .

Nova se vjera širi na istoku po balkanskom poluotolm medju Grci i

južnimi Sloveni. Sudbina Bogomïlâ do konca XII vieka.

Upoznavši se s osnovateljem i početkom bogomilske vjere prelazimo, da progovorimo о njezinoj sudbini najprije u samoj ko-lievci, onda u drugih zemljan.

Nemoć bugarske države, kojoj se zametak pokazivao za vladanja cara Petra, urodila j e poslije njegove smrti neblagim plodom. Borba, ko ja j e nastala izmedju bizantinske i bugarske politike svršila j e tiem, da j e Bugarska tri godine kašnje ( 971 ) postala grčkom pokrajinom. S bugarskom državom izgubila j e i bugarska crkva samostalnost ; j e r car Ivan Zimisces osvojivši prie-stolni grad Prieslav skine Damjana s patrijaršije i podčini Bu­garsku carigradskoj patrijaršiji.

Ovo j e poniženje bugarskoga naroda kratko trajalo ; on bo predvodjen hrabrim boljarom Sišmanom Mokrom odbaci poslije pet godina (976) j a r am grčki, proglasi Bugarsku neođvislom dr­žavom i uzvisi na Simeonov priestol Šišmanova sina Samuila. Ovaj junačk i vladalac povrati Bugarskoj slavna vremena Krumova i Simeonova. On razširi dalje no ikada prije njezine granice, praćen pobjedami i slavjem. Carevina se bugarska prostirala od Dunava prieko Prieslava do Traki je , preko Ohrida do Adrije, prieko Me-lenika, Seresa i Be re j e do Arhipelaga, preko Larise do Termo­pila. Samuilove čete prelažahu pače u staru Grčku, preko Korintha u Peloponez sjedinjujuć svuda razdrobljena plemena slovenska. Ovako razširenoj na j u g državi nije mogla ostati priestolnica ovkraj B a l k a n a ; Samuil j u prenese u stari Ohrid. On j e i patrijaršiju bugarsku uzpostavio. German inače Gavrilo, glava crkve, stolovao j e najprije u Vodenu, onda u Prespi, nasljednik mu Filip napokon u carskoj priestolnici, u Ohridu. 1 Tako j e bugarska crkva sveudilj dielila sudbinu države bugarske, j e r j e samostalnosti obiju bio jedan protivnik, na Bosforu.

1 Le-Quien: oriens christ, loc. c it . : „Γερμανός, ό και Γαβριήλ, εν Βο-ϊίνοις και εν -ft Πρεσπγ; . . Φίλιππος έν Λυχνίο η προσαγορευμενγ; νΟν c-d Άχρίδη .

Ovaj odsjek bugarske po vješti, koliko j e slavan, označuju rieke krvi, prolivane za neodvislost. Bugarskomu narodu nebijaše dopušteno, da odahne, da se odmori i ruku postavi na nutrnje ure-djenje. Poslije jedne slavne bi tke pripravljao se on za drugu; a vojna, koja započe god. 995 nije svršila, dok po drugi put ne doče sa­mostalnost narodna. Borba j e u to doba svu narodnu snagu za­nimala; sve j e zaglušio zveket oružja. Ali crkva i njezine sluge nisu zatvorili očiju pred pogibelji, koje nije ni u onih okolnostih narođnjega napora bilo nestalo čistoći prave vjere. Ni sada se do duše kano ni u vrieme cara Pet ra neiztiču crkovnjaci, vladike i učitelji, kojih bi slava viekove preživjela. Ali sačuva nam se ipak uspomena jednoga svećenika, kojega j e ime s razvitkom bogomilstva u Bugarskoj uzko skopčano. Ta j j e svećenik Kozma, našemu či­tatelju po imenu poznat. On j e jamačno u Samuilovo doba bdio nad pravoslavjem, te odvraćao pravovjerne od njihovih zemljaka Bogomila.

Ako i odbijemo nješto žestine u govoru popa Kozme na revnovanje njegovo za pravovjerje i na govorničke naki te : to ćemo iz njega ipak razabrati, koliko j e pravoslavni u ono doba mrzio na Bogomila i na privrženike njegove. Bogomila j e on stav­ljao u isti red s davnimi heresiarsi, s Arijem i Makedonijem. B o ­gomila j e držao za tim većega bugarskoga naroda zlotvora, što „on prvi poče naučati kriv nauk u zemlji bugarskoj ." Bogomilova nauka bijaše mu nadahnuta samim nečastivim, koj neprestano za-vađja rod čovječji, kako „bi veću njega čast к sebi potegnuo u muke." Bogomili su mu „gorji od kumira gluhih i sliepih, od bie-sova, od Židova i nevjernih, oni su vrazi božji, oni pokrivaju l ico-mjernom smjernošću svoj j e d . " 1 S toga se kano j e k a svuda oda­ziva pravovjernomu puku ova opomena: „Ako tko к vam dolazi i nenosi prave nauke, neprimajte ga u kuću. I ako o njekom do-znaste, da j e u krivovjerstvo pao, podučite ga i na pravi put povratite." 2 Medju pravovjernim dakle i medju Bogomilom ne budi nikakova drugovanja; a pravovjerni ne sastani se s Bogomilom, osim da ga о njegovoj bludnji uputi i privede u krilo crkve.

Znamenito bi bilo točnije doznati, kako su se Bogomili u ono vrieme ponašali naprama državi i crkvi, i obratno. О prvom Kozma

1 Slovo str. 7 4 , 7 7 , 8 7 , 9 0 . 2 Ibid. p. 9 6 .

j i m ovo spočituje : „oni uče svoje nepokoravati se poglavarom, oni grde bogate, nenávidě otce, starješinam se rugaju, boljare vriedjaju, mniju da su oni, koj i caru i njegovim slugam služe, bogu mrzki, nezapovieđaju svomu gospodaru služiti." Prema tomu bili bi B o -gomili nepokorni podanici i nemarni u tečenju imetka. Nije dakle čudo, ako j e gdješto državna vlast upotriebila proti njim strožije kazne, uze i tamnice. Ali Bogomili su se upravo ovim stradanjem ponosili, a mnogi od pravovjernih u tom nazírali „stradanje za pravdu." 1 T o j i m j e u puku slavu mučeničku pribavilo.

Nije ipak vjerovno, da bi državna vlast već tada bila od­redila obéi progon proti Bogomilom. Car j e Samuil pribrao i velik broj Je rmena u Maćedoniji, koji nezadovoljni s grčkom vladom pobuniše se i pridružiše se Bugarom." a Ako tako postupaše car s inostranci, kako da odbije svoje podanike?

Osim toga imali su Bogomili privrženika u istoj vladalačkoj porodici. Samuilov naime sin Gavrilo, inače Radomir-Roman i nje­gova supruga, kako nas jedan spomenik obavješćuje, 3 bijahu revni pristaše ove sekte. Ovo bi bio prvi, nam poznati slučaj, da j e bo-gomilska sekta, više desetak godina pokle j e postala, prodrla tja u vladalačke dvorove. Ovaj slučaj nebi bio medju južnimi Sloveni jedini, kao što ćemo kašnje vidjeti. Prem ono svjedočanstvo nije nevjerovno; ali ako se i posumnja u cielom obsegu, sliedi iz njega bar to, da su bugarski Bogomili u Samuilovu sinu i njegovoj ženi bili našli zaštitnika. Odavle, kano iz navedena u dvoru uva­žena razloga političkoga možemo si protumačiti, za što u slovu Kozminu nenalazimo trag bi državna vlast bila kakove stro­žije naredbe izdala proti Bogomilom; a inače takodjer o tom svi spomenici šute.

U takovih okolnostih, da su one dulje potrajale, bila bi se vjera bogomilska u Bugarskoj ojačala. Ali slava i moć nove bu­garske države skoro smrkne. J e r poslije krvava ratovanja i grozne

1 Ibid. p. 8 5 : ,,ΜΝΟςιι . . . мнютъ нхъ zjx. нрдкдоу стрддоуцід H

ХОТ1ДЦ1Д HHYTO ВЪСПрШТН ПДОДЪ ОТЪ БОГД ψ ΟγίζΜ Η ТСШІНІ |Д." 2 Svjedoči Jernien Matija iz Edesse: chronique (Bibliothèque historique

Arménienne par E . Dulaurier) kod Grilferdinga : писма объ исторіи Волгаръ и Сербовъ. I l l , 1 3 3 .

3 Grčko žitie sv. Vladimira. U Moschopolu 1 7 4 1 . Izadje takodjer u Mletcih 1 8 5 8 : Ακολουθία του άγιου . . Ιωάννου του Βλαδίμηρου. Ο Gavrilu i njegovoj supruzi veli se : „ot όποιοι, ώς αιρετικοί, βαστώντες τοις ρίζαις της ιοβόλου αιρέσεως των Βογομίλων και Μασσαλιανών .

smrti cara Samuila (15 rujna 1 0 1 4 ) , poslije neuspješna odpora nje­govih sinova i nasljednika, -rečenoga Radomir-Romana ( 1 0 1 4 . 1 5 ) i Joana Vladislava ( 1 0 1 5 — 1 8 ) grčki car Vasil i j I I osvoji Bugarsku i podčini j u svojoj carskoj vlasti ( 1 0 1 9 ) . Prem j e Bugarska po drugi put izgubila svoju neodvislost i postala bizantinskom pokra­jinom, njezina crkva nije sada dielila posvema jednaku sudbinu. Car Vasilij , taj ,,Βουλγαρόν.τονος", bijaše naprama bugarskomu sve­ćenstvu iz političkih razloga uljudan. On j e monaha Ioana potvrdio za metropolita bugarskoga, nedirnuv u njegovu samostalnost. 1 Sielo metropolije ili patrijaršije ostalo u Ohridu ; a podčinjeni mu bijahu vladike u Moglenu, Citru (Κύτρος, Κίτρον prije Πύονα), Kastorei , Debr i , Seresu, Prištini, Moravici, Maleševu, Biogradu, Bdinu; Braničevu i Dr i s t ru ; 2 Po tom j e vlast metropolita bugarskoga dopirala do Dunava, i protezala se na eparhije u Bugarskoj i velikom dielu Macedonije. Ali prem se nije vanjski položaj bugarske crkve pro-mienio, to j e u njoj sasma zavladao tndji, bizantinsko-grčki duh. Vladike nisu bile otci narodu bugarskomu, već su ga, kano što imademo primjer u metropoliti (oko god. 1071) Theophilaktu, izobraženu inače mužu, prezirali, a prostodušne običaje njegove „varvarskimi i surovimi" nazival i . 3 S razlogom se dade nagovieš-tati, da su vladike bugarske i tamošnje grčke oblasti budno pazile na svaki pokret Bogomila; ali i ovim j e onakovo ponašanje tudjih gospodara naprama poniženu puku išlo u toliko u prilog, što su Bogomili zastupali na njeki način stari živalj bugarski.

U ovo su doba Bogomili već prekoračili bili granice bugarske zemlje. Nalazimo j i m naime traga u dukljanskoj kneževini, sasto-j ećo j se iz trebinjske, humske, zetske i podgorske župe s gradovi Dukljom, Skadrom, Barom, Olgunom, Svačenu, Danom, Sardonikom

1 Eazabire se iz odlomka careve naredbe : J u s graeeo-romanum. P . I I I , nov. constit. E d . Zachariae a Langenthal . Lipsiae 1 8 5 7 . nr. X X X . p. 3 1 9 . Ovaj se J o a n navodi takodjer u imeniku kod L e - Q u i e n a : oriens christ, loc. cit. Neodvislost bugarske crkve potvrdjuje takodjer bugarski metropolit Theophilakt : epist. ad Michaelem chaleed. episc. Bibl. max. patr. X V I I I , 5 4 5 : „Quae enim inter Bulgaros partici-patio et communio cum Constantinopolitano patr iarcha, qui neque suffragia iusta in ipsam aut vota habet ? . . "

2 Theophilakt. ibid. 3 Idem: „Meum mihi somnium e n a r r a s , me in media Bulgaria bar­

bares et rusticos mores cx-edens imitari . . . E s t Bulgarorum natura omnis sceleris, omnisque mali nutrix."

i Drivastom. Ova j e kneževina graničila s j uga i iztoka s Bugar­skom Samuilovom, te j u ova država skoro neproguta. Neprijateljstvo, odavle izmedju cara Samuila i dukljanskoga kneza Vladimira na-stavše pretvori se u prijateljstvo, koje bude tim utvrdjeno, što Vla­dimir dobi ruku careve kćeri Kosare . Tako susjedstvo, kako i obćenje izmedj obiju država otvori Bogomilom put u Duklju. Po­ložaj ove župe na razvodju jadranskoga mora i Podunavlja bio j e veoma zgodan za razširenje nove vjere. Ali ona naidje na odpor u bogabojećem Vladimiru. Ne samo nije se sam okaljao krivim naukom, nego nije j e ni trpio u svojoj oblasti; on j e , po riečih njegova životopisca, 1 „uništio Bogomile, krivo vjerne Massalijane, rušio bludnju i obnovio vjeru." Braneć pravovjerje proti Bogo­milom zamjerio se svomu šurjaku caru Radomíru Romanu, pa j e i to uz drugo povoda dalo mučeničkoj smrti dukljanskoga kneza dne 22 svibnja 1 0 1 5 .

Odavle vidimo, da se j e nauka bogomilska pojavila oko Drima, Morače i Ađrije koncem X ili početkom X I stoljeća, dakle j edva njeŠto preko pol v ieka iza postanka njezina. Kneževina j e dukljanska skrajna-sjeverno-zapadna točka balkanskoga polu­otoka, gdje nam se već u ovom stoljeću ukazuju stalni i ne­sumnjivi tragovi ove dualističke sekte. A kako j e ona kneževina bila pretežnijim đielom naseljena narodom hrvatsko-srbskoga po-riekla, to su se Bogomili prvi put u našem narodu pokazali u onoj zemlji, ko ja j e osim današnje Crnogore i Kotora obsizala bližnje prieđjele Hercegovine i Arbanaske. I to potvrdjuju ine viesti, da j e bogomilska vjera bila presadjena u naš narod iz B u ­garske. Ne samo susjedstvo ovih dvaju plemena slovenskih nego i burno ono stanje Bugar ske dalo j e mnogoj porodici bugarskoj povoda, da prekorači medje svoje uže domovine i da potraži uto­čište u krilu svoje hrvatske i srbské braće. O tom nam se sa­čuvao primjer, koj nam valja ovdje iztaknuti. U Hrvatsku naime dodje bugarski boljar P inč i j , koga bješe car Samuil prognao sa svojom b r a ć o m , sa sinom i rodbinom. Hrvatski kralj Držislav primi ove odlične doseljenike, pomože j i m „капо dobar i milostiv gospodin i smjesti j i h u predgradju Kl i skom." Ovdje su ovi bu­garski velmože „ostali i primili pravu vjeru katoličku po ustanovi

1 Loc. cit.: „Τών Βογομίλων, τών αιρετικών Μασβαλιανών ή κατάλυσις, ή της πλάνης καθαίρεσις και της πίστεως άνόρθωσις."

r imske crkve", te j o j postali dobrotvori, kao što svjedoci pove l ja 1

od 9 veljače 994 . Ovaj nam slučaj potvrdjuje, kako nije bilo riedko obćenje izmedju Bugarske i susjednih slovenskih država i kako su mogli u ove dolaziti ljudi nekatolíci . Ona bol jarska obitelj nije ta-kodjer bila katol ička; ali se iz rieči listine ne dade razabrat i : j e li bila iztočno-pravoslovne crkve, što se čini vjerovnije, ili bo-gomilska.

Dok sudbinu Bogomila medju bugarskim i hrvatsko-srbskim narodom tečajem X I stoljeća gusta tmina krije, razastire se ko­prena nad njihovom braćom razsijanom u iztocnom dielu poluotoka. U Plovdivu se naime i u Carigradu pojavljuje ova sekta koncem X I i početkom X I I vieka.

U Plovdivu i okolici pokaza se, kao što jedna pravovjerna duša jad ikuje , 2 „smradna smjesa opakoga gada, svedena onamo sa sviju strana. Oko toga građa na daleko bijaše sve krivovjersko ; j e r su onuda stanovali i Je rmeni i Bogomili (Βογομι'λοι) i Pavlićani , od svih najbezumnije o bogu učeći ." Pavlićanom bjehu starješine Κουλέων, Κονσίνως i Φώλος. Kada j e car Aleksij I Komnen ( 1 0 8 1 do 1118) prvih godina svoga vladanja došao u Plovdiv, da učvrsti balkanske granice proti turanskim Polovcem : upotriebi on ovu pri­liku, da očisti onaj priedjel od krivovjerstva. Cara su u tom poslu pođpomagali plovdivski metropolita i nikejski Evst ra t i j . „Cara bi vidio, kako zabludjile, koje bi к sebi dozvao, od ju t ra do mraka strpljivo sluša i kako j i h nagovara." Ovaj j e posao Aleksij nastavio, kada j e dočuvši za provalu Polovaca ( 1 0 8 6 ) pohitio bio к Dunavu te se iz Bdina povratio u Plovdiv. Ni ovo mu nebijaše dosta; on j e mnoge Pavlićane dao u Carigrad dovesti, te njeke od njih obratio milom i silom, a medj njimi i starješinu Kuleona. Obi'aće-nike ove nagradi i odlikova, druge naseli u nov grad Νεόκαστρον, po njem prozvan Αλες'.ούπολ'.ς, koj sagradi kod Plovdiva, onkraj r ieke Marice. Tvrdokorne pako odsudi na vejčnu tamnicu. 3

Car Aleksij jednako j amačno postupaše proti plovdivskim Bogomilom, prem se ovdje Pavlićani više iztiću. K a k o j e ovaj vladalac bizantinsku državu podigao iz truleži, tako j e nastojao i

1 Priobći ju F a r l a t i : Шут. sacr. I I , 1 1 . „Ulic igitur remansimus, et recepimus veram fidem catholicam secundum institutionem romanae ecclesiae."

2 Anna Comnena: Alexiados lib. X I V , p. 4 5 0 , 5 2 . ed. Paris . 3 Ibid. p. 2 5 3 — 5 7 .

pravoslavje ojačati. „О njem se bio po eielom svietu raznio glas slavan, da iz svih sila nastoji, kako bi krivovjerce izkorienio ili j i h u crkvu priveo." Ali dok j e o tom nastojao u Plovdivu, dodje mu do ušiju, kako se svuda mnogo govori о Bogomilih, о njihovoj novoj sljedbi i napredku. Ovaj se glas bio odanle razsuo, što njeki monah Vasilij izabra si 12 učenika, koje prozva apostole, kako bi novu nauku čim dalje razširi l i , pa j e njimi zaveo i učenice, žene zla ponašanja. Razaslav ove na sve strane svoje j e nevjerstvo za čudo razsijao. Ovo dočuvši car nije se mogao uzdržati, da neiztraži tragova do najtajnijih kutova ove sljedbe, tajno nastale. Zapovjedi к sebi u dvor dovesti njekoje Bogomile ; svim j e u tom bio složan odgovor: d a j e cieloj sljedbi starješinom Vas i l i j , da j e on njezin načelnik, glava i vrhovni učitelj. D a se ova stvar jo š točnije raz­vidi , bude izmedju Bogomila njeki Divlacij (Διβλάτιος) uhvaćen, a j e r nije htio dobre volje ništa odkriti, bješe pred sud poveden, dok nije izpovjedio, tko i gdje j e taj Vasilij i tko su oni po njem re-djeni apostoli. Pošto se na taj način sve doznalo, car j e mnoge na sve strane razaslao, da pronadju i uhvate sakrivene početnike ove bludnje. Njihovom j e pomnjom napokon uhvaćen satanaelov arhi-satrapa Vasi l i j , po odjeći kaludjer, lica mršava, riedke brade, čo­vjek sa tisuće svojstva da pozornost probudi, i preporuči nečistu sektu. Car j e bio odlučio iz njega izmamiti tajne mračne družbe; s toga j e držao da nebi shodno bilo odmah iznieti mržnju i j e d . On si htjede otvorenim licem pridobiti toga čovjeka , podje dola-zećemu u susret, i čini ga uza se posjesti, onda ga i к carskomu stolu pozove; pače dade mu razumjeti kao da bi sam i brat mu I z a k , sevastokrator , voljni bili pristupiti u sektu, s toga da žele upoznati se s njezinom naukom. Divim bo se tebi — veljaše car Vasil i ju — prečastni o č e ! i štujem te, zapanjen tvojom krjepošću, i za to veoma čeznem, da me naučiš ona tajna načela nauke ne­obične , koja njekojim predaješ, i kojimi tvrdiš, da ono, što mi v jeru jemo, j e s t izprazno i ništetno. U početku se Vasilij ustru­čavao; ali kada mu car stade j o š većma laskat i , u čem ga I z a k podupiraše, razriešiše se napokon starcu usta ; progovori kano к svojim pouzdanikom i sasma izriga one nečiste i vječnoga ognja dostojne nauke. Mjesto dogovora bijaše u dvoru odieljeno od buke gradske, a zavjesom njekom obastrto. Iz nutra bijaše car i njegov brat s hereziarhom; a u tajnom mjestu sjedjaše pisar, sagom za­str t , koj j e brzo bilježio sve što Vasilij govoraše. Kada j e starac

R . J . A . v i i . 8

sve izbrbljao, smetne car s viđa prenavljanje, odmakne zavjes i zapovjedi vrata otvoriti. Odmah pristupi sazvani zbor o taca , sa­kupe se pretoriani, dodje vojničko i crkveno vieće. Tada j e na priestolju carskoga grada sjedio sveti patrijarak gramatik Nikola. Pročitana bude bezbožná i mrzka nauka Vasil i jeva. Vasilij sve potvrdi dodajuć, da j e za obranu svoje nauke pripravan trpjeti vatru, bič i nebrojene smrti. I doisto on se nedade odvratiti, tako da mu se zaluđ grozilo lomačom i sličnimi kaznami. Cesto u zatvor odveden, često к caru doveden ; gluhomu se govorilo. Car j e medju tiem naložio, da se po svietu razsijani učenici i saučitelji Vasili-j e v i , osobito one starješine, koje su 12 apoštola nazivali , potraže i u Carigrad dovedu. Onda j e on lično nje nagovarao, da se obrate ,· ali j i h pretvrdokorne nadje, ne samo odobravajuće bludnju Vasilija nego i nasljedujuće njegovu opornost. U ostalom prona-djeno j e , da j e zlo veoma naraslo, j e r j e broj zabludilih veoma velik b io ; j e r j e kuga , šireća se ta jno , unišla u utrobu istih ve­likih kuća , i njekim ljubkim zaraženjem zamamljive novosti ne-vjerovano množtvo svakoga razreda obuzela. S toga j e car nasto­jan je svoje , da crkvu očisti od kuge tako razprostranjene podvo­stručio , i pronašao za najsgodnije sredstvo, da se oglasi naredba, kojom se svi , bili oni državljani ili inostranci , koji su đoglašeni kano krivci bogomilskoga nevjerstva, odsudjuju na lomaču. I sbilja se ono dogodi, što j e car predvidio. Kada se takova osuda pro­čula , mnogi uplašeni izpričaše se i j avno izpovjediše, da su pravi i čisti katolici. Ali bilo j e i takovih, koj i su očitovali, da su pravi Bogomili i da će takovi do smrti ostati. U tih okolnostih car za­sjedne vladalački priestol, obkoljen viećern crkvenih i državnih dostojanstvenika i sborom najučenijih redovnika. Na ovaj sud budu dovedeni svikol ici , koj i su bili s bogomilske sekte osumnjičeni. Car zapovjedi zapitati svakoga od n j ih : j e li Bogomil ili ka to l ik? Njeki su se od njih izpovjedili za Bogomile , dočim su drugi tajili. Na to j e car zapovjedio naložiti dvie lomače, a nad jednom podići krst. Bogomili su tamo vodjeni, da podju u vatru. Ali j i h car j o š nehtjede smrću kazniti davši j i m vremena da se obrate. Pošto j e dakle s pohvalom one odpustio, koj i bjehu krivo potvořeni, poraz-dieli prave Bogomile u različite tamnice , odielivši ipak onih dva­naest apoštola. Njeki su od njih vratili se u naručaj crkve, drugi u tamnici poginuli. Grlede Vas i l i j a , starješine sek te , vidjevši ga tvrdokorna, patrijarak Nikola, svećenstvo i monasi scieniše, da j e

smrt zaslužio. Ovo odobrivši napokon i sam Alexij poslije novih opomena naloži, da se lomača pripravi u trkalištu. Dodje množtvo krivovjeraca gledajuć u svoga načelnika. Vasilij nije odmetnuo tvrdokornosti niti u očigled lomače; pače gledajuć u nju smijaše se i proričuć njeke budalaštine nadaše se pomoći od angjela, koji će ga spasiti iz sredine vatre. Ali kada se jadnik približio buk-tećoj lomači, on smion stade strepiti, bojati se ognja, češće odvra­ćati oči, ruke sklapati , prsa tući i druga davati znamenja nesum­njive plašivosti. Car nije prestajao podjeljivati opomene u ovoj skrajnoj pogibelj i , kušati posljednja sredstva i crpsti zadnje nađe. Ali sve uzalud proti najtvrdjoj opornosti. Sluge skinuvši Vasili jev plašt , bace ga u vat ru , da se pokaže, imade li na n j , kako se heresiarcha hvalisao, ona kakovu moć. Iza toga porinu Vasilija u sredinu lomače. A vatra ga ne samo ne poštedi, nego kano raz-srdjena odmah cieloga obuze. Onda j e puk zahtievao istu kazan i za Vasilijeve ne malobrojne sljedbenike ; pače bi j ih bio sam u lomaču b a c i o , da car nije zabranio zapovjediv da se zatvore u tamnice, gdje su dugo čuvani, dok niesu ondje izginuli." 1

Iz ovoga se pripoviedanja jasno vidi, d a j e bogomilska sekta u Carigradu i bližnjih priedjelih byzantinske carevine u prvom desetku X I I stoljeća dosta razprostranjena bila i da j e obuzimala sve razrede pučanstva doprvši tja u odličnije porodice. Ona se bila poslužila osobito drugim spolom, da prodre u obitelj. I ovdje j e spoljašnjost i ponašanje Bogomila djelovalo na mačtu puka: „Bogomili iznosili su na vidik vjerozakonsku strogost i pokoru, i odlikovali se lukavštinom prenavljanja. Od dugokosih ljudi svjet­skih malo j e uz bogomilsku sektu pristajalo. Ona se sakrivala pod plastom i kukuljom. Kada si vidio čovjeka turobna, do nosa pokri­vena, hodeća prignutom glavom i potajno njeke molitve mrmlja-juća, bio si siguran, da j e ovaj čovjek Bogomil ." 12 Ova smjernost vanjska, siromaštvo, strogost, razlikovala se od sjajnosti i bogatstva, kojima j e stupala vladajuća crkva pred svietom.

Početak bogomilske obćine u Carigradu daje se, kako vidjesmo, dokazati i utvrditi do polovice X I stoljeća; ali j e vjerovatno ona j o š prije osnovana bila. Nu prvi j e put ona oko god. l i l i na se

1 Ovako pripovieda kćer cara Alexija povjestkinja Ana Komnena : Alexiados lib. X V , 4 8 7 — 4 9 4 . ed. Paris . J a sam pripoviest Aninu samo u toliko pokratio, u koliko sam izpustio suvišne opise.

- Tako opisuje Ana Komnena. ibid p. 4 8 6 . *

povukla pažnju državne vlasti, koja j o j odmah podje u potjeru. Byzantinska država bijaše osnovana na pravoslavju, a stojala u najužjoj svezi s istočnom crkvom i njezinimi uredbami. Ni j e indi nikakovo čudo, što su se obje vlasti sročile proti Bogomilom. Na­vedena pripoviest nam pokazuje, kako su obje proti sekti postu­pale. Najprije se nastojalo liepim načinom odvratiti krivovjerce od bludnje. Ta j posao preuzeee u svoje ruke same glave obiju vlasti : car Aleksij i patrijarak Nikola; o bok j im stojahu crkveni i državni dostojanstvenici. Iztraga onih, о kojih se znalo ili bar sumnjalo, da su Bogomil i , bijaše prvi korak u tom postupku. SHedila j e kazan proti onim, koji su о svojoj vjeri toliko bili osvjedočeni, da j o j se nehtjedoše odreći. Lomačom za starješine, doživotnom tamnicom za ostale zadovoljilo se crkvenim i državnim zakonom byzantinske carevine one dobe.

Ali pouka mogaše Bogomile pouzdanije obratiti od tamnice i kazne. I za nju se pravovjerni car pobrinuo, povjeriv Evthymiju , učenomu monahu samostana της Περιβλέπτου, koj j e u Carigradu pokraj mora ležao, a nazvanu Ζυγαδηνός, po svo j prilici od mjesta Ζύγαδα ili Ζύγαδος, da oprovrgne bogomilsku nauku, „kako j u bio onaj bezbožni Vasilij razvio," Evthimij j e na taj poziv sastavio djelo, koje razpravlja i oprovrgava sve krive vjere , koje su do tada crkvom odsuđjene bile. U tom j e djelu ν.τίλος КГ. namienjen ,,κατχ Βογομίλων." Dočim j e učeni kaludjer razpravljajuć о starijih heresih ponovio ono što su stariji o tom pisali , poslužio se u X X I I I titulu izpravami iztražnimi proti Bogomilom a i vlastitim izpitivanjem. J e r j e Evthimij jednom putovao s njekira Bogomilom, koj mu otvoreno razloži, nauku sekte. Pače bilo j e u samostanu, u kom j e Evthimij živio, kaludjera, koj i su potajno uz Bogomile pristali bi l i . 1 Od njih j e pisac mogao koješta о sekti doznati.

Evthimieva razprava, kano što j e sada za nas dragocjen spo­menik, bijaše za pravovjerne učitelje g rčke uputom, kojom su se mogli proti Bogomilom koristno služiti.

Strogost, kojom se u početku X I stoljeća proti Bogomilom u Carigradu postupalo, nije ipak ove sekte izkorienila. Ona j e osim u puku stekla novih privrženika u samostanskih stanicah. Ovdje j e pače našla pobornika, koji su j u nastojali pismom širiti

1 Euthimij sam u „ Συγγραφή στηλιτευτικη " : Nic. Fogini i : Anecdota litterai'ia vol. IV, p. 2 7 (Roinae 1 7 8 3 . 8 ) . Navodi dr. Gì-ieseler u

predgovora svoga izdanja Euth . Zygad. Narratio de Bogomilis.

i braniti. Od takovih se navodi Konstantin Chrysomalos. Njegovi spisi, koji se rado osobito u samostanih čitahu, dadoše carigrad­skomu patrijarku Lavu povoda, da god. 1140 ureče sabor, u kojem su se oni točno izpitali. Sakupljeni otci crkve i grčki bogoslovi pronadjoše u Konstantinovih spisih mnogo „novih i bezumnih čla­naka, koji bogomilsku nauku j o š nadkriljuju." Tako se ondje dua­listička nauka preniela i na čovjeka, u kojem da su dvie duše, dobra i zla, a da čovjek nije kršćaninom dok j e u njem zla duša. S toga budu po saborskom zaključku ovi spisi na lomači spa­ljeni a izobćeni on i , koji onu nauku izpoviedaše. Dva kaludjera, osumnjičena, oporekoše krivu nauku; stariji, iguman, s ove časti skinut prenesen u drugi samostan, a mladji bez kazne odpuštěn. 1

Niti ovom odsudom nije prestala bogomilska sekta zabunji-vati iztočnu crkvu. Malo kašnje poslije onoga sabora bijaše dogla-šeno , da su i dva episkopa Klemente i Leontij pristali uz Bogu­mile, a isto tako monah Niphon (Νήφων). Ovako j e i bilo; j e r oba biskupa biše u saboru, koj patrijarak Mihajlo Oxites god. 1144 držaše, pronadjeni krivi i sa svojih stolica skinuti, a Niphon ba­čen u tamnicu. Ovaj kaludjer bijaše neuk ; nu u puku ugledan, zavodljiv svojom spoljašnjosti noseć predugu bradu. Sve mu ovo pripomoglo kod Mihajlova nasljednika patrijarka Kozine Att ika ( 1 1 4 6 — 7 ) , te Niphon bude pušten na slobodu. On se pače umio patrijarku tako priljubiti , da ga j e ovaj uzeo medju svoje doma-šnje. Ovakov j e položaj Niphon na to upotrebio, da započe odsu-djene bludnje u istih skupštinah propoviedati. Ova nemarnost i popustljivost naprama kaludjeru dade patrijarkovim protivnikom priliku, da ga obtuže, a Kozma bude zbilja sa stolice svrgnut. 2

K a k o se odavle vidi, iztočna j e crkva nastavila i za vladanja cara Joana Komnena ( 1 1 1 8 — 4 3 ) i Manojla I . Komnena ( 1 1 4 3 — 8 0 ) onakovo proti Bogomilom postupanje, koje bijaše pod njihovim predšastnikom Aleksi jem uglavljeno i ustanovljeno. Sto j e patrijarak Nikola započeo, to su L a v i Mihajlo nastavili. Pa ipak nisu mogli ove sekte niti iz priestolnice iztisnuti. U ovo doba, za Manojlova carovanja, bijaše načelnikom sekte u Carigradu njeki Niketas, na­sljednik na lomači izgorjeloga Vasilija. On j e za sektu tako rev-

1 О saboru kod L a v a Allat ia: De eeclesiae occid. atque oriental, per­petua eonsensione. Coloniae 1 6 4 8 , pag. 6 6 4 seq.

2 J o a n . Cinnami: hietor. lib. II , p. 6 7 — 6 9 . E d . Trajecti ad Rhenum 1 6 5 2 .

novao, da se nije plašio daleka na zapad putovanja, kao što ćemo do skora vidjeti.

Dotle se vratimo medju bugarske Bogomile. Ono malo spomenika, što no daju kakovu takovu svjetlost

našemu pitanju, vodi nas u zemlje bugarskoga naroda onkraj Šare planine. Dragovićka crkva bijaše na ovoj strani sveudilj Bogo-milom središte i točka jedinstva. Polovicom X I I vieka bijaše j o j starješinom njeki Simeon, koj j e pomenutoga carigradskoga starje­šinu Niketu bio učinio biskupom. 1 U Meleniku (Μελεν.κον), gradu na podnožju rodopske planine a na rieci S t rumi , bijaše takodjer bogomilska crkva u to doba. 2 Ona j e bila kano osrednja postaja izmedju plovdivské i dragovićke, i radi toga za sektu vele zna­menita. J o š su gušće bogomilske obćine razsijane bile izmedju rieke Vardara (Axius) i Ohridskoga jezera , s jedne i druge strane gore Babune. Kada su križari Boemundovi god. 1 0 9 7 došli к Ohridu, dočuše, da su stanovnici Pelagonie skoro sami krivovjerci, te su si ovi križari držali za dužnost, da provale u onu pokrajinu i porobe one krivovjerce te j im opljačkaju imetak . 3 Pelagonia (Πελαγονία), u slov. spomenicih пологь, j e s t pokrajina s glavnim gradom Bi to l jem, Babuni na jugu ; kroz nju teče rieka Cerna (Erigon). Samostan treskavački sa svojimi zemljanu ležao j e tako­djer u Pologu. Onaj nam do duše svjedok izrično ne kaže, koje sekte bijahu oni krivovjerci ; ali mislimo, da su bili Bogomili iz onoga razloga, što za druge nebismo znali a njih j e bilo u cielom priedjelu do Vardara. Na ovu sektu u onom kraju sjeća nas tako­djer „стясь ογ κοιοπιίΛΤ.χι., s БОГОМНАН KI. кдкоунт,", što no j e imala treskavačka c rkva . 4 Polazeć od Pologa pram zapadu nalazimo Bogomila odmah u eparhiji Moglenskoj. Grad Moglen (Μογλενων) ležaše izmed Ohrida i Soluna; u njem bijaše biskupska stolica, odvisna od metropolite ohridskoga. Na ovoj j e stolici u vrieme cara Manojla I Komnena ( 1 1 4 3 — 8 0 ) sjedio I lar ion, prije iguman a uzvišen na biskupsku čast po metropolitu ohridskom Eustati ju. Kada j e Ilarion došao u svoju biskupiju, nadje u njoj mnogo ere-

1 Vignier: recueil de l'histoire de l'église p. 2 6 8 kod Schmidta op. cit. I, 5 7 .

2 Ibid. r Ecclesia Melenquiae" mj. Meleniquiae, Melenikiae. 3 Guilelmi Tyrii : historia belli sacri, lib. П. с. 1 3 . 4 Sr. spomenik u Glasniku društva srb. slovesn. X I , 1 3 5 . X I I I , 3 7 1 ,

3 7 3 . Gj. Daničić: rječnik: K o r O M H . U .

t ika : „ о у в и д ѣ , и н о м н о ж д і і і і і д д у е с т ь ПДНІІШІСКДД к * и д р м ѣ н с к д д н

ец іе ж е и в о г о м н д с к д д . " 1 P o t o m bio bi Ilari on našao u Moglenskoj eparhiji Maniheja, J e rmena i Bogomila. Ovi Jermeni, kao što na-pomenusmo, bijahu monofisite, j e r su po onom žitiju učil i : „ г о с п о д н и

п л ь т ь с ь е д н н н в ь се в о ж ь с т в о у к ы с т ь е д и н о і е с т ь с т в о ?срнстось . . н е

і і р і е т н л р н с т о у е д н н о с о у ц ш о у ю н д м ь н л ь т ь , ІІІ. н е т д и н н о у н - ь к д к о в о у H

в е с с т р д с т н о у н т ь н к о у н и е с ь с д д н и о у " н е в е с н о у ; a ova nauka da j e bila odsudjena u zboru, „ и ж е к ь Х.ѴДКІДМІИ;" (god. 4 5 1 ) . Sve ovo može se odnositi samo na monofisite. Ali kako to, da se ondje raz­likuje „čest (pučanstva) m a n i h e j s k a a i ešće že i bogomilskaa" ? Zar se pod onom razumievaju Maniheji u znamenovanju užem, ili Pavl ičani , pod ovom pravi Bogomili ? Prem nebi nemoguće bilo, da se onamo i Pavličana naselilo, to ipak scienimo, d a j e ondje pisac pod obima imenima razumievao jedine Bogomile, kao što se ovi često zovu Maniheji i Massilijani. Tako mislimo s toga, što se u spomeniku iza toga navodi nauka i nje oprovrgavanje samo J e r ­mena monořizita i Bogomila. О nauci manihejskoj i pavlićanskoj na pose a bogomilskoj napose neima u žitiju spomena.

Ilarion našavši Bogomila u moglenskoj eparhiji postupao j e s njimi, kako j e bilo crkvenom i državnom vlasti u byzantinskoj carevini, pod koju j e ona eparhija spadala, jurve prije ustanov­ljeno. On najprije upotriebi pouku, živu rieč. Sastavši se s njimi, pobijaše njihovu nauku od članka do članka. Bilo j e njih, koji biše upućeni о bludnji svojoj , te se povratiše u krilo crkve. Proti opornim Ilarion se prizva na državnu vlast. Car Manojlo, vladalac visoko izobražen ali razkošan, ratoboran, smion, gnjilim inače dvorjanstvom obkol jen , nije mogao biti manji od ostalih Komnena branitelj pravoslavne crkve. Izdana j e dakle proti mo-glenskim Bogomilom naredba, da se imadu svi oni , koji se neo­brátě, prognati iz zemlje.- Jednakom se strogošću jamačno postu­palo proti svim Bogomilom, koji su u onih stranah nadjeni.

1 U žitiju sv. Ilai-iona od bug. patr. Euthyinia. Ekp. X V v. 2 Ibid. „Сі'д ж е ОѴКТ.ДѢКЬ H БДДГОУЬСТНВЫН І|ДрЬ ВѢДЮ р д д о с т ь н ь Б Ы С Т Ь ,

н в ь е ш ь і ц к т . с т в о и д д i n e д о в р д д г о п д с т ы р а д о в р о д * т * д н ж е н Д Ѣ -

ДНІД; ІІДІІНС.Д ж е к ь п і е м о у р о у к о н н с д н і е п о в е д и в д н и п е е к ь с о у в г а -

г о м н д с к о у ю е р е с ь д о к о н ц д <оть с т д д д OYHCTHTH H п о к д р д ю ц і е c e

н в ю БДДГОУЬСТІД д о п л а т и ш ь о ѵ с р ь д н о п р і е м д т н н н ^ в р д н н о м о у с ь ѵ е -

т д в д т н с т д д о у ; і і е н о к д р д ю ц і е е ж е се н вь с в о е н НСУЬСТНВѢН H м р ь -

? с і ) * н і і р ѣ в ы в д і о ц і е е е р е с н , д д д е у е п г г д е (Й Т Ы Д І Ш Т Н сать п р д к о -

с д д в н ы ^ ь с т д д д . "

120 Vìi. KAČKl.

Iz ovih raztresenih a u jedan skup sabranih viesti dozna jenio, da j e koncem X I i tečajem X I I stoljeća bilo obćina bogu­milskih u krajevih Maćedonije od rodopske planine tja do preko Babune i ohridskoga jezera i crne Drine. Na ovom su prostoru oni glavno stanovali u Melen iku , Dragovićkoj pokraj ini , moglen-skoj eparhiji i Pologu. Ako na dalje uzmemo na um, da j e bilo bogomilskih obćina u isto vrieme oko Plovdiva i u Carigradu : to nara j e jasno, da j e ova sekta u X I I stoljeću raztresena bila po cieloj južnoj polovici balkanskoga poluotoka. О sudbini Bogo­mila u samoj Bugarskoj , ništa nam se nepripovieda.

Ali u ovo se upravo doba pojavlja razkolje medju Bogomili , koje j e djelovalo takodjer na njihovu jednovjernu braću s one strane jadranskoga mora. Razkol ju ovomu dade povod različito mnienje о glavnom članku njihove nauke. Po čistoj naime nauci gnostičko-manihejskoj o dvih počelih, oba su počela j ednaka i ravna, zlo j e počelo od vieka bilo z lo , a ne u vremenu nastalo odpadši od dobra, ili drugimi riečrni djavol j e ravan bogu, on tvorac tvari i vidljiva a ovaj nevidljiva svieta, pa se za to u čovječanstvu na­stavlja borba izmedju dobra i zla. Nu veoma j e rano ublažen bio ovaj strogi, absolutni dualizam. U vrieme Kozme prezvitera bilo j e već učitelja u bogomilskoj sekti dvaju o tom članku mnien ja 1 : „дндколд τΐίθ(ιΐμ ид(>ні|діоі|іе УЬІІОВѢКОМ н всен ткдрн пожш, govori on о jednih — о drugih pako: „нмін же днгедд отііддшд ндрнцдютъ t. j . jedni su vjerovali, da j e počelo, od vieka zlo (дшволъ), tvar stvo­rilo, drugi da j u j e stvorio angjel, koj j e bio bogom stvoren dobar ali od njega odpade (inače djavol). Po jednoj i drugoj nauci bijaše vidljivi sviet stvoren od zla b i ć a ; ali ovo bijaše po prvoj zlo od vieka, zlo mu bijaše immanentno, dočim po drugoj zlo j e biće u vremenu postalo odpadši od dobra , koje j e prema tomu jedino vjekovito. Absolutni j e dualizam pravi ditheizam, dočim ublažen dualizam j e monotheizam. Posljednja j e nauka dualistička samo glede odnošaja svieta naprama tvorcu i u drugih posljedicah. Absolutni se dualizam mogao još manje od ublaženoga održati uz veće razviće umno i kršćanske sviesti. S toga j e u istoj domovini sekte nastala proti njemu reakcija, kojoj nalazimo tragova već na kraju X stoljeća. Malo kašnje ublažen dualizam zavlada posvema u crkvi bugarskoj, dočim se s t rogi , absolutni održa u crkvi dra-

1 Slovo str. 8 6 .

govićkoj . T a k o zavladaše medju Bogomili dva reda, bugarski i dra-govićk i , „ordo de Bulgar ia , ordo de Dugrutia i. e. Dragovitia", kako se u zapadnih spomenieih čita. Ovo j e razkolje mah preo-telo takodjer medju Patareni i Kathari . U Italiji bijaše polovicom X I I stoljeća starješina sekte biskup Marko. On se j e , prihvativ ubla­ženi dualizam, prislonio na crkvu bugarsku. Uz Marka pristade Ro­berto de Sperone, starješina patarenske crkve francezke („ecclesia Francigenarum") u Lombardij i . U isto j e vrieme (oko 1163) slovio u Milanu patarenski učitelj imenom Bonacursus, koj napominje ovu razliku u sek t i . 1 Ona j e već bila počela prodirati u Francezku medju tamošnje Kathare , koji su se bili u toliko ojačali, da j e papa Eugenio I I I ( 1 1 4 5 — 1 1 5 3 ) izaslao bio u tolosku knežinu Albericha i učenoga redovnika sv. Bernarda, da krivovjerce obrate, pa da su dva sabora c rkvena , jedan god. 1163 u T u r u , drugi god. 1165 u Lombersu, držana, u kojih se viećalo kako da se krivovjerstvu u onih stranah na put stane.

Razkol je medju Patareni i Kathari bilo bi već tada dublje pustilo kor ienje , da nije bilo revnosti carigradskoga bogomilskoga biskupa Nikete. Carigradska crkva ostade vjerna prvobitnomu dua­lizmu, đragovićkomu redu; njezin se indi starješina uputi g. 1167 na zapad, najprije u Italiju, gdje j e biskupa Marka odvraćao od bugarskoga reda, za tiem u Francezku, gdje izhodi kod svoje b r a ć e , da se ureče sabor svih Kathara i Patarena u sv. F e l i x de Caraman kod Tolose. Od zastupnika francezkih Kathara , koji su došli u taj sabor, napominju se biskup albiski Siccardo, .Bernardo j e zastupao biskupiju carcassonsku, tada izpražnjenu, i toloska, takodjer izpražnjena, poslala svoga zastupnika. Tal i janske Pata­rene zastupahu glavom rečeni biskupi Marko i Roberto. Osim ovih zastupnika katarskih i patarenskih crkava bilo j e u saboru mnogo odličnijih sljedbenika sekte. Glavni predmet ovoga sastanka bijaše riešen po volji biskupa Nike te ; absolutni dualizam steče pobjedu u zboru, bude utvrdjen i proglašen kano nauka sekte. Odstup od ove nauke takovom se držao povredom ove sljedbe, da su Marko i Roberto, odrekavši se reda bugarskoga, po Niketi iznovice redjeni i na svoje stolice uvedeni bili. U blažem su dakle dualizmu ortho-doxni Bogomili nazírali odmetničtvo od vjere. Razpravu o parnicah

1 Bonacursus : manifestatio seetae Catharorum ap. Baluz. Miscellanea. E d . Mansi I I , 5 8 1 : „ Haeret ic i , qui haJbent o r d i n e m s u u m d e D u g r u t i a . . . docent duos dominos sine principio et fine . . . "

izmedju crkve toloske i carcassonske, koja se u ovom zboru riešila, navodimo ovdje za to , što se biskup Niketas pozvao na crkve g rčku , maćedonsku i bugarsku, navodeć kako su izmedju njih granice točno ustanovljene, te kako neima međj njimi zbog toga nikakove razmirice. '

Ali ova pobjeda bogomilske orthodoxije bijaše veoraa kratka trajanja. Umjereni se dualizam sam po sebi preporučao ; к tomu nadje zagovornika. S one naime strane mora („des parties ď outremer") dodje u Lombardiju njeki Petrač (Petracus), koj stade raditi za red bugarski. Ove nas okolnosti upućuju, da j e Petrač imao biti Bugarin i elan bugarske crkve. On je svojoj nauci pri­bavio pristaša i tiem, što j e ugled biskupa Nikete podkopao pri-poviedajuć svašta о njem i о njegovu rukopoložitelju, dragovićkom biskupu Simeonu. Tim se zbude, da j e medju talijanskimi Pata­reni nastalo podpuno razkolje, dočim su se oni pociepali u dva logora i razdielili u dvie crkve. Markov nasljednik Ivan ostao j e u redu dragovićkom, privrženici pako bugarskoga reda t. j . umje­renoga dualizma izabraše si za biskupa Petra Lombarda iz F i r e n z e . 2

Od ono doba bijahu crkve patarenske u Ital i j i pociepane u ova dva reda ; ali većina njih, kao što ćemo do skora vidjeti, pristade uz red bugarski.

Ovo razkolje, koje j e u sekti buknulo polovicom X I I stoljeća, slabilo j e nju više u nutri nego li naprama katoličkoj crkvi, zapad­noj i iztočnoj. Bogomili, Kathari i Patareni, koliko su medju sobom bili različita mnienja, dobro su se pazili i jedno bili naprama svomu protivniku. S toga su njihove c r k v e , bile one reda bugar­skoga ili dragovićkoga, medju sobom obćile i smatrale se za čla­nove iste zajednice. 3

Ova episoda u povjesti Ka tha ra i Patarena potvrdjuje ono, što rekosmo о postanku sekte u Bugarsko j . Zapadni j e ogranak sekte ostao uviek u svezi sa svojim deblom. Ka ta r ske i Patarenske crkve u Italiji i FVaneezkoj sveudilj su se osvrtale na svoju majku u Bugarskoj . Kada se ovdje osnovna nauka razvila u dva pravca,

1 Notitia conciliabuli apud s. Fel icem de Caraman sub papa haereti-corum Mquinta celebrati ар. Bouquet op. cit. X I V , 4 4 8 .

2 Schmidt op. cit. I, 5 8 , 6 1 — 6 5 , 7 3 — 7 5 . 3 Ovo svjedoči sam Keinerius Sachoni : contra Waldenses. Bibl. max.

patr. X X V , 2 7 1 : „Omnes ecclesiae Catharorum recipiunt se invicem, licet diversas habeant opiniones et contrarias."

te usljed toga nastala dva reda, ovo j e razkolje i na crkve u Ita­liji i Francezkoj djelovalo. Iraademo i drugi primjer, iz koga se razabire kol ik se upliv i ugled davao na zapadu bugarskim Bogu­milom. Koncem X I I vieka bio j e njeki Nazario biskup Patarenom u gornjoj Itali j i . On j e posietio Bugarsku, nije li sam bio iz iztoka ; a kada j e svoju nauku о Isukrstu htio utvrditi, pozivao se na biskupa i djeda crkve bugarske, od kojih da j u bio čuo . 1

Takovo bijaše nutrnje i vanjsko stanje ove sekte druge polo­vice X I I stoljeća. Ona se protezala od Bospora i Ba lkana do Pireneja, od Dunava i Marice do Clarone i Rajne. T h r a k i j a , Bu­garska i Maćedonija na iztoku, gornja Italija i južna F rancezka na zapadu bijahu j o j u to doba glavne postojbine. Na zapadu j e svoje ogranke pružila tja u Bonu i Kolonju, gdje jo j okolo god. 116a bijaše starješinom njeki Arnoldo. Ovdje se s njimi prepirao učeni bonski kanonik Eckber to i prijatelj mu Bertolfo. 2 Kada nije više pouka koristila, i ovdje uzela se lomača u pomoć.

Pošto smo razpravili о Bogomilih bugarskih i grčkih Pata-renih i Katharih talijanskih i francezkih sve do kraja X I I stoljeća, a znamo, da j e početkom X I vieka bilo Bogomila takodjer u duk-ljanskoj kneževini : to nam se nameće pitanje, j e li i koliko j e ova sekta u ovo doba napredovala u našem hrvatskom i srbskom narodu ?

Politički život naroda, koj se početkom X I stoljeća osredo-toČio bješe u dukljanskoj kneževini , pomicao se više к iztoku, dok se u X I I vieku ustalio na Ibru i Raši . Stara srbska župa­nija Raša postade jezgrom nove srbské države, koju osnova veliki župan Stjepan Nemanja oko polovice X I I stoljeća. Ovu j e državu jedina Sar-planina dielila od Maćedonije, u kojoj nalazismo u ono vrieme bogomilskih obcina, tako u Pologu kako tekom rieke Var­dara. Duž ove r ieke i crne i biele Drine, koja izvire na granici Raše , bila su Bogomilom vrata otvorena u srbsku državu. J e s u li oni ovaj naravski prolaz upotriebili?

1 Idem ibid. p. 2 7 0 : „ Quidam vero episeopus eorum et antiquissimus Nazarius coram me Reinhero et multis aliis dixit pluries . . . quod habuerit hunc errorem a b e p i s c o p o e t f i l i o m a i o r e e c c l e -s i a e B u l g a r i a e , iam ferre elapsis annis L X . "

2 Svjedoči sam E c k b e r t : adversus Catharos. Bibl. max. patr. X X I I I , 6 0 0 : „Cum essem eanonicus in ecclesia Bunnensi saepe ego, et un-animis meus Bertolphus, cum talibus altercati sumus. "

(24 Fît. UAÒK1.

U prvo doba samostalnoga vladanja Stjepana Nemanje t. j .

iza uredjene s njegovom braćom razmirice i prije ratovanja s carem Izakom I I Angelom (1185—95), dakle izmed 1159 i 1185 god., bude veliki župan srbski obavješćen od jednoga svojih „pravo­vjernih vojin" : da se u njegovu zemlju uvriežila „трькдетділ ересь." Stjepan dade pomnjivo iztražit i , što j e u stvari. I zbilja se pro­našlo, da j e Srbija okužena krivom vje rom, da j e i velemoža uz nju pristalo, pa da j e ona u Srbi j i ustrojena kano posebna obćina vjerska s vlastitim „načelnikom". Pravovjerni i bogoljubni vla­dalac odmah odredi, da se za iztrebljenje krivovjerstva poprimu ona sredstva, koja su se upotrebljavala u drugih takodjer državah, imenito u bizantinskoj carevini, od koje bijahu malo prije i raški župani odvisni. Stjepan naime dade heretike pohvatati; onda sa­zove sabor, u koj dodje raški arhierej Evtimij sa svećenstvom, igumani s kaludjeri, poglavari zemlje i velemože. Veliki se župan opisuje kano osoba glavna u tom zboru r ieč vodeća, upravo kano car Aleksij I Komnen prije kakova pol stoljeća u Carigradu. On iztaknu svojim govorom, kako j e nastojao sačuvati svoju oblast od krive nauke; ali kako se u njoj „ukorieni доулоу прнносецід на светн доу,хь н рдадъдкшшд неделимое EOÎKUCTKO." Zboru se takodjer predstavi kćer jednoga velemože, bivša „obručena" za jednoga tih „krivovjernih". Ona padši na koljena izpovjedi, kako bijaše ,,ογ ^дконопръстоупьныхъ ТѢХЬ , н КНДѢХЬ. истиною, с л ο y «t: с ψ e Η μ ο ι -» л д ι. ш о у м о у с д д к м ι; о ж и іе с д г ι о 11 о у С Ѳ Т О Н Ѣ ; Η мемогоуцін трь-ІІѢТІІ снрддд гдоуѵнхі, коуунрь н мрь^ькыю ісреси, нстрьгьшн се ιι/3ι>

роукы нхъ н ιιρτ.ι;ΐΐΓΐίΐιιιι . . ." Iz ovoga se kratkoga očitovanja ove žene, koja j e sama bila mužem zavedena u eres, dosta j a s n o može razabrati , da se pod njom nemože razumjeti druga eres nego bo­gumilska. Ovi su krivovjerci služili „samomu sotone, odpadšumu slávy božije" t. j . priznavali su „sotonu", djavola, za vrhovno b i će ; tim pako što su priznavali dva vrhovna načela , izpo vi edali su ditheizam t. j . dielili su „nedjelimoe bož tvo" , podmećuć stva­ranje svieta nevidiva bogu, vidiva djavlu. Iz onih riečih о sotoni podjeđno se vidi, da su srbski Bogomili pripadali bugarskomu redu ; a same rieči slažu se posvema s onimi u Kozme prezvitera. Osim toga, kada se pod ovom krivom vjerom nebi razumievala bogomilska, nebismo znali , koja druga bi se tada bila mogla u Srbiju uvući.

Pošto se sabor osvjedočio ob obstanku i obsegu bogomilske vjere u Srbij i , odsudi j u i izreče na nju kazne. Knj ige bogomilske

budu spaljene, načelniku crkve j ez ik odrezan a onda u zatočište prognan, njeki od Bogomila na lomaču, drugi na izagnanje iz dr­žave odsudjeni, a svim imetak oduzet i medju pravovjerne raz-dieljen. 1

Ovako strogo postupanje nije ostalo bez uspjeha. U srbskoj se državi , koliko znamo, Bogomili više neočituju javno. К tomu j e mnogo doprinielo uzorno uredjenje srbské crkve, koje j e sin mladji Stjepana Nemanje, naime sv. Sava, prvi metropolita srbski ( 1 2 2 1 — 1 2 3 4 ) izveo, dočim j e on u svih glavnih točkah srbské države podigao biskupi je , 2 a hierarhiju osovio na narodnom osnovu. U tako uredjenoj državi, u kojoj se narodna crkva brinula za prosvjetu i odgojenje naroda, nije mogla kriva nauka sjeme sijati a j o š manje uroditi.

Izagnanim iz Srbi je Bogomilom bijaše susjedna Bosna i Hum najbliže utočište. Iz Raše vodi u ovu zemlju najkraći put; pa nam se zbilja u njih pojavlja ova sekta na izmaku X I I stoljeća. Ona se u Bosni više nego li u ikojoj južnoslavenskoj pokrajini ojačala i razširila, imala se s velikimi protivštinarni boriti, došla j e napokon u osobite odnošaje. Toga j e radi potrebito, da о sudbini ove sekte u Bosni napose progovorimo.

I I I .

Patareni u Bosni.

Bosna sa svojim kašnje sastavnim dielom Humom spadaju po narodnosti medju hrvatsko-srbske zemlje, a po položaju prva u sustav podunavskih, drugi u sustav zemalja jadranskoga mora. Radi ovih odnošaja nije mogla Bosna nikada sastaviti trajne samo­stalne države, već j e bila privlačena ili od hrvatsko-ugarske ili od srbské države. Kada se u drugoj polovici X I V stoljeća htjede osoviti na svoje noge, nije se Bosna stegnula na svoje granice,

1 Ovu dragocjenu viest o Bogomilih u Srbiji sačuva nam Stjepan prvo­vjenčani u žitiju sv. Simeona gl. VI. Izd. P . Šafařík str. 6 — 8 .

2 Po starom pripisu к žitiju od god. 1 4 5 0 (Šafařík: památky , ljeto­pisi str. 7 4 ) bila su „mjesta episkopom srpskim" u Z e t i , u R a s i , u H v o s t n u (gdje su Dečani i Peć) , u H u m u , u T o p l i c i (gdje teče rieka Toplica izlievajuća se u bug. Moravu), u R o d i m I j u (u kraju Jablanice) , u D a b r u kod sv. Nikole, napokon u M o r a v i c a h kod sv. Arhilije (u priedjelu srbské Morave).

već zasizajuć preko njih nastojaše pridružiti si hrvatske i srbské zemlje.

U ovih j e riečih sadržana skoro sva povjest bosanska. Kada početkom X I I vieka kraljevina Dalmaci ja i Hrvatska pozva na svoj priestol ugarske kralje, ugarski dvor, ojačan ovom stečevi­nom stade možno uplivati na Bosnu. Ovaj upliv bijaše tim za­mašniji, što ga Srbija, koja si pod Stjepanom Nemanjom steče neodvisnost i koja se tek pod ovim vladaocem i njegovim nasljed­nikom preustroj avala, nemogaše slabiti i suzbijati. Nemanjin suvre­menik bosanski ban Kulin priznavaše vrhovnu vlast krune ugar-sko-hrvatske, ali upravljaše zemljom samostalno, kao što se dade nagovieštati takodjer iz povlastice podieljene dne 29 kolovoza 1 1 8 9 obćini dubrovačkoj. 1

Još j e odvisnija bila Bosna u crkvenom pogledu. Ona j e u to doba pripadala zapadnoj crkvi , kano što susjedna Dalmaci ja i Hrvatska. U njoj bijaše jedina biskupija sa stolnom crkvom posve­ćenom sv. Petru i s kaptolom u mjestu Brdu u vrhbosanskoj župi . 3

Ona j e bila njekada odvisna od prabiskupa spljetskoga; polovicom X I stoljeća otimahu se za nju metropolite barski i dubrovački, dok j u papa Aleksandro I I odlukom od 18 ožujka 1067 nedosudi prvomu. 3

Tada su pod dukljanskim ili barskim metropolitom bile bis­kupi je : kotorska, pulatska, svačka, srbska, bosanska i tribunjska. Ali dvie posljednje dodjoše već sliedećega vieka pod metropoliju dubrovačku, te bijahu pod njom i za vladanja bana Kulina u Bosni a Miroslava, brata Stjepana Nemanje, u Humu. U obsegu barske metropolije bilo j e pravovjernih j edne i druge, t. j . iztočne i zapadne crkve, a rečeni papa nalaže arcibiskupu Petru : neka se jednako brine za samostane tako latinske kako grčke ili slovenske znajuć, da su oni „jedne c r k v e . " 4 Kao da se onda j o š nebjehu

1 Kod Miklošića: monumenta serbica, p. 1 — 2. 2 Da je ovdje bilo sielo bosanske biskupije, о kojem se do sada raz­

ličito mislilo, izvodim iz ovih rieči listine od god 1 2 4 4 (Theiner: monum. Slav, merid. I , 2 9 8 ) : „in suppa U r h b o z n a : B u r d o (Bardo) cum omnibus suis pertinentiís, u b i i p s a e c c l e s i a с a-t h e d r a l i s s a n c t i P e i r i e s t fu η d a t a. " Brdo, sada Ban-Brdo, selo ne daleko od Vrh-Bosne.

3 Kod Baronia : Annal, eecl. ad a. 1 0 6 2 . Far la t i : Illyr. sacr. VII, 1 8 — 1 9 . 4 Ibid. „Monasteria quoque tam Latinorum quam Graecorum sive S l a ­

v o r u m cures, ut scias, haec omnia u n a m e c c l e s i a m e s s e . "

izoštrile one opreke izmedju jedne i druge crkve u onih zemljah, koje su kašnje nastale na golemu nesreću našemu narodu. Ali već nastade zavada izmedju rečenoga kneza Miroslava i rimske crkve, kao što nam svjedoči pismo pape Aleksandra I I I nanj 7 srpnja 1 1 8 1 upravljeno. 1 U ovom se pismu humskomu županu spočituje, što nepušta urediti ona mjesta, u kojih bijahu njekada stolne crkve, i što nije htio primiti papina poslanika izaslana к njemu za izrav-nanje razmirice, s toga bješe ga on izobćio.

Odavle se vidi, da Miroslav nebijaše prijatelj rimskoj crkvi i da se izmedju njih bilo prekinulo obćenje. Ovaj župan imaše za ženu sestru bosanskoga bana Kuli na ; a ona j e kano udova ozloglašena bila, da j e pristala uz patarensku vjeru. S toga nam se nameće pi tanje: nije li upravo bogomilska vjera povoda dala onomu prama katoličkoj crkvi neprijateljskomu duhu, koj se u župana Miroslava očitovao? nije li ona vjera prodrla bila u Hum za vladanja župana Miroslava? Ovoga nagovieštanja ne samo ne-pobijaju suvremene okolnosti nego ga i podupiru. Sjetimo se, da j e srbski veliki župan Stjepan Nemanja izagnao bio Bogomile iz Raše i Srbi je . Ovim izagnanikom bijaše, kako rekosmo, najkraći put u Bosnu i Hum. Ondje se koncem stoljeća Patareni pojavljuju u velikom mnoštvu. U Humu j i h takodjer sveudilj bilo. Srbsk i Bogomili, izagnani iz Srbi je imali su naći kod Miroslava utočište, što j e ovaj, kako znamo, protivnik bio svomu bratu Stjepanu, pače se njekada s njim bio krvavo zaratio. Izmedju braće opaža se njeko takmenje,,jasno na državnom polju, a na crkvenom nam j e nejasnije.

Sto se glede župana Miroslava dade samo naslućivati, ne­sumnjivo j e glede njegova svaka bana Kulina. O tom nam se sa­čuvala viest u pismu, koje god. 1199 upravi papi Inocenciju I I I mladji sin Stjepana Nemanje a sinovac župana Miroslava, knez V u k „kralj Dalmaci je i Dukl je" . Kako se veliki župan Stjepan Nemanja odreče ( 1 1 9 5 ) priestolja srbskoga na korist svomu sta-

1 Pismo j e prvi put štampano kod Theinera: monuin. Slavor. meriđ. I, 1. ,, Nobili viro Miroslavo , corniti Τ (Ζ) а с h о 1 m i t a η о. " Pisano je god. 1 1 8 1 . B r a ć a Stjepana Nemanje Straeimir i Miroslav navode se još u listini dubrovačkoj god. 1 1 8 6 , 2 7 rujna (kod Miklošića : т о ш ш . serb. p. 1 ) . God. 1 1 9 0 , 17 lipnja uglaviše Dubrovčani savez s Miroslavom knezom, bratom Stjepana Nemanje. Odavle nemože biti sumnje, da j e knez Miroslav, župan zahumski, na koga je upravljeno pismo papae Alexandra III , i „Mirosclavus Chelmensis?, koj j e imao za ženu Kulinovu sestru, jedna te ista osoba.

rijemu sinu Stjepanu ( 1 1 9 5 — 1 2 2 8 ) , upravljaše Vukan Zetom („Dal-matia et Diocl ia") i bude tiem nasljednikom sv. Vladimira. V u k j e svoju korist našao, da goji prijateljstvo s rimskom stolicom i s kraljem ugarsko-brvatskim Mirkom ( 1 1 9 6 — 1 2 0 4 ) . S toga zamoli Vuk papu, da bi mu poslao svoje poslanike, s kojimi bi uredio crkvene i državne odnošaje. Ovakovom indi prigodom priobći Vuk papi ovu viest: „Nećemo, da vaše očinstvo neznade, kako krivo-vjerstvo ne maleno niče u zemlji kralja ugarskoga, naime u Bosni, u toliko, da isti ban Kulin, grješno zaveden, sa svojom suprugom i sa sestrom svojom, udovom pokojnoga Miroslava kneza hum­skoga , i sa mnogimi rodjaci svoj imi , zavede u isto krivovjerstvo preko deset tisuća kršćana." 1

Vuk nenavodi u svojem pismu imena ove kr ive vjere (hae-res is) ; ali u pismu pape Inocenci je I I I , komu j e Vukovo dalo po­voda, navodi se izriekom ime sek t e : „cum in terra nobilis viri Culini bani quorundam hominum multitudo moretur, qui de dam-pnata C a t h a r o r u m h a e r e s i sunt." 2 Oni dakle krivovjerci u Bosni bijahu od osudjena krivovjerstva Katara . Odavle vidimo, da j e rimska stolica priznavala istovjetnost ove sekte u Bosni i u Italiji i F r ancezko j , gdje j e ona svu strogost Inocencijevih pred-šastnika jurve izazvala bila. K a k o j e Bosna spadala na zapadnu c rkvu , to su za bosanske Bogomile pridržana u spomenicih za­padnih ona imena, koja su se nametala njihovim zapadnim jedno-vjercem, naime: C a t h a r i , P a t a r e n i ili u obće M a n i c h a e i . 3

Katolici našega roda obično i najradje zvali su j ih Patareni ; tako izmedju ostalih Spljećanin a Cuthe is 4 i Dubrovčani . 5 S toga ćemo i mi bosanske Bogomile zvati u toj razpravi ovim imenom. Kano ni drugdje tako ni u Bosni nisu se privrženici ove sekte zvali

1 Pismo kod Theinera loc. cit. p. 6. U svih izdanjih toga važnoga pisma krivo se čita „ipse B a c i l i n u s " mj. Ba(n) Culinus i. e. Ban-Culinus, onda „cum sorore s u a , que fuit defuncti M i r o s c l a v i k e -m e n s i s " mj. Mirosclavi chelmensis (comitis).

2 Ibid. p. 1 5 . 3 Cf. epist. ibid. p. 2 0 , 3 0 8 , 4 0 8 . Item : Theiner : monum. Hungariae

II, 2 5 4 , 2 6 4 , 2 6 6 , 3 6 3 , 3 5 8 , 3 5 9 . 4 Summa historiarum de gestis civium Spalatinorum éd. Luci i p. 3 8 4 :

r I b i marient P a t a r e n i Boznensium, qui dicuntur Manazei" i. e. Manachei.

5 Puč i ć : Spomenici srpski I , primjetbe str. V I I : „alguni dei P a t a r i η i. " IV : „ in perseneia dei P a t a r i n i " etc.

timi imeni, kojimi su j ih nazivali katolici; oni su u Bosni sebe takodjer zvali „krst i jane" ' upravo kano njihova jednovjerna braća u Bugarskoj , Italiji i F rancezko j .

Iz Vukova indi pisma od god. l i 9 9 suedi, da j e na izmaku X I I stoljeća bilo u B o s n i , po njegovu računu, preko 1 0 . 0 0 0 Pa­tarena; pa da j e , što jo š više od toga broja znamenuje, novu vjeru prigrlila bila sva vlađajuća porodica, ban i banica, sestra banova, koja j e valjda poslije smrti svoga muža Miroslava ( f poslije 1190) stanovala kod bra ta , i ostali rodjaci. Ovo j e poslije bugarskoga Gavrila, inače Radomira Romana, i njegove supruge, drugi primjer, ako j e on u ostalom nesumnjiv, da j e vlađajuća porodica južno-slovenska pristala uz ovu sektu.

Ako i ne drugim putem, to j e rimska stolica pismom Vu-kovim doznala za ovu sektu u Bosni. Što j e dakle ona na to uči­nila, da spasi pravovjerje u onoj zemlji, koja bijaše rimskoj crkvi pređstražom proti iztočnoj ?

Rimska crkva imaše već gotovu osnovu svoga postupanja proti sekti u Italij i i F rancezko j . Ovu j e osnovu papa Inocencio I I I popunio. S toga dobit ćemo na ono pitanje najjasniji odgovor, ako ovdje u kratko razvijemo onu osnovu ; j e r su rimsku stolicu is ta načela i proti bosanskim Patarenom vodila.

Crkva se smatra jedinom od boga opunovlaštenom učiteljicom božanstvene nauke, jedinim zakonitim skladištem prave vjere i mi­losti. U heresiji nazire ona svojevoljno odmetničtvo od vjere Isu­sove; u krivovjercu oholost uma i izopačenost srdca, kojima on samovoljno b i ra , što mu j e po ćudi, izmedju članaka i ustanova crkvenih , te se ovako postavlja iznad proroke, evangjelje i apo­stole, a zametnuvši ugled c rkve stvara odieljene vjerske obćine ili j im se pridružuje.' 2 S ovoga gledišta nemože crkva mira sklapati

1 U vjeroizpoviesti od god. 1 2 0 3 (Theiner: monmn. Slav, merid. I, 2 0 ) : „Nos autem de eaetero non C h r i s t i a n o s , sieut haetenus, sed fratres nos nominabimus ne singularitate nominis aliis Christianis iniuria in-feratur . . . " Sr. u Daničićevu riecmku: i s p h C T i m i i H t i h , крьстшіннь.

2 Can. Haéresis 2 7 . С. 2 4 . Q. 3 : „Haeresis graeee ab electione di-c i tur , quod scilicet unusquisque sibi eligat disciplinám, quam putat esse meliorem. Cf. Isid. Sentent. I, с. 1 6 : „Qui sunt haeretici, nisi qui relieta dei ecclesia privatas elegerunt soeietates?" Can. Quid autem 3 0 . С. 2 4 . Q. 3 . „Qui non ad propheticas voces, non ad apostolicas literas, nee ad evangelicas auctoritates, sed ad semetipsos recurrunt. "

R. J . A. VII. 9

s onimi, koji su se od nje odielili, nemože bludnji pored istine na priestolju mjesta dopustiti. Ona oprašta bludnji i pogrješci, ako priznaju istinu, ali se nepokorava oporoj volji. S toga j e sveudilj nastojala krivovjerce ili obratiti ili izkorieniti. Ako j e crkva ovo stanovište zauzimala naprama svakoj heresij i , koliko ga više bra­nila naprama dualističkoj sek t i , koja j e isto kršćanstvo u pitanje stavila i koja j e njoj samoj na zapadu о glavi radi la? Cujmo, kako jadikuje knez Rajmondo V god. 1177 nad razvraćenosti, koju j e sekta u južnoj Francezkoj proizvela bila : „ova j e heresija tako mah preotela, da j e razdor zavladao izmedju muža i žene, otca i sina, svekrve i nevjeste. Svećenici pustili su se zavesti, crkve su zapuštene i razpadaju se, uzteže se krstiti, sveta j e pri­čest omrzila i zamrzila izpoviest. Neće se vjerovati u stvorenje čovjeka i uzkrsnuće puti, jednom riečju : sva su svetotajstva uklo­njena a uvedena dva počela." 1 Dodajmo j o š к tomu, da j e ova sekta tako na katoličku crkvu zamrzila b i la , da j e — kako se bar glasalo — izaslala bila punomoćnike к Saracenom, da j im po­nude savez proti zapadnomu kršćanstvu. 2

Ako dakle uzmemo na um s jedne strane stanovište crkve naprama krivovjerstvu u o b ć e , s druge odnošaj dualističke sekte naprama historičkomu kršćans tvu , njezino razširenje i osebnost njezinu: onda se nećemo čuditi , što j e crkva prihvatila najozbilj­nija sredstva proti sekt i , čim ova ojača. V e ć u saborih, držanih god. 1163 u Touru i god. 1 1 6 5 u Lombersu, izdane su stroge na­redbe tako proti krivovjercem Katharom, kako proti njihovim za­šti tnikom. 3 Ali kada se uzprkos ovim naredbam ova sekta sve to dalje širila, crkva j e osobito na to svoju pozornost obratila, kako da se krivovjerci pronadju, pred sud pozovu i kazne. S toga j e u saboru, držanom god. 1 1 8 4 u Veroni pod predsjedničtvom sa­moga pape Luci ja I I I zaključeno i odredjeno 4 : da j e svaki biskup, ili sam ili kroz arcidjakona ili drugoga izaslanika dužan jedan ili dva puta na godinu posietiti župu, u kojoj bi po prijavi živjeli krivovjerci , i ondje istragu povesti. Iztraživalac j e pred sebe po­zivao ođličnije ljude one župe; izpitivao j ih za kr ivovjerce; oni su bili dužni pod prisegom odkriti takove obćinare , koji su od

1 Kod Ch. U. H a l m a : Geschichte der Ketzer im Mittelalter. I , 1 6 6 . 2 Schmidt op. cit. I , 1 0 0 . 3 Αρ. Mansi: collec. cone. X X I , 1 1 7 7 . Hahn op. cit. p. 5 3 4 .

4 Mansi op. cit. X X I I , 4 7 8 .

crkve odpali , koji su sumnjivi, koji polaze tajne sastanke itd. Prema potrebi bila j e pozvana i ciela župa na prisegu, kano odgo­vorna za čistoću vjere. Onda su obtuženici bili prizvani pred iz­traživaoca, koj j im najprije razloži stanovište crkve naprama sekti, za tim j i h izpita о krivoj nauci i о protivnoj jo j katoličkoj, a pi­tanja i odgovore pisao j e u zapisnik iztražiteljev bilježnik. Kada ob-tuženik nebi bio htio odgovoriti na pitanja ili j i h obilazio, bila su X I I vieka upotrebljavana njeka sredstva, kano kušnja s vodom i željezom, kojimi se u srednjem vieku u obće služahu kano s do­kazali nevinosti ili krivnje. Ako se krivovjerac svoje volje pred­stavio pred iztraživaoca, bio j e dužan prije svega javnom i sve­čanom prisegom odreći se sl jedbe, zabaciv sve članke njezina nauka , obsudiv j u i p roklev , i obvezav s e , da će sudjelovati kod obraćenja svoje dosadanje braće. Onda j e obraćeniku nametnuta pokora. Proti svim drugim krivovjercem proglašene su kazne.

Za pape Inocenci ja I I I uvedena j e glede iztraživaoca pro­mjena. Pošto se s j e d n e strane dogadjalo, da su redoviti iztraži-vaoc i , biskupi, mlohavo taj posao t jeral i , s druge strane krivo-vjerstvo bješe onda visoko podiglo g lavu: to j e ovaj papa mislio, da iztraživanje proti krivovjercem i sav proti njim postupak imade pribrati u svoje ruke sama rimska stolica, kojoj j e bditi nad pravo­vjerjem u kršćanskom svietu. К tomu pristupi i taj razlog, što su njeki biskupi zaraženi bili krivom vjerom ili bar sumnjivi. Sada j e r imska stolica imenovala i izašiljala iztraživaoce, koji su dobi­vali od nje neposredno naputke i povlasti i sačinjavali posebno su­dište iztraživalačko — vlast biskupa naprama krivovjercem predje na papinske poslanike (legate). Ovo j e početak tako zvane „inqui-sitionis haereticae pravitatis", inkvisicije. U samom iztraživanju papa Inocencij uvede ovu promjenu, što j e barbarske one kušnje za­branio. 1

Glavne crkvene kazne proti kr ivovjercem bijahu izobćenje i zabrana (interdictum), kojoj bise kadšto ciela mjesta i zemlje podvržene. Proglašivale su se svake nedjelje i blagdana uz zvo­njenje i utrnute svieće ; biskup, koj bi to propustio, bio j e obu­stavljen u svojoj časti i službi na tri godine.-

1 Cone. L a t e r . IV, с. 1 8 . Mansi X X I I , 1 0 0 6 : „Ne quisquam purgationi aquae ferventìs vel frigidae, seu ferri candenti*, ritum cuiuslibet bene-

dietionis aut consecrationis impendat. " й Zaključak Veron, sabora god. 1 1 8 4 ibid p. 4 7 8 .

*

Ali proti krivovjercem bijaše izvadjen ne samo „gladius spi-ritualis" nego i „materialis". U onoj strastnoj borb i , koja se bila zametnula, malo su odziva našle one liepi rieči učenoga sv. B e r ­narda: „neka se krivovjerci uhvate radje nego raztjeraju, uhvate — velim — ne oružjem nego dokaz i , kojimi se njihove bludnje oprovrgavaju; a oni, ako j e moguće , neka se po katolički izmire, neka se povrate к vjeri ." 1 V je ra j e bila u ono doba pronikla sve svjetske i državne odnošaje u toliko, da se j e ođmetničtvo od nje smatralo za zločin ne samo u crkvenom nego i državnom zako-narstvu, za uvredu božjega veličanstva. S toga j e svak i , o kom

j e iztraga dokazala da j e kr ivovjerac , lišen bio svih gradjanskih prava. Osim toga već j e rimski sabor god. 1157 odredio b io , da se krivovjercu imade uzeti sav njegov imetak. Papa Inocencio I I I potvrdi (1199) ovu odluku, te odredi, da se oduzeta dobra poraz-diele na tri jednake čest i , od kojih se jedna imade dati onomu, koj j e krivovjerca uhvatio, druga poglavarstvu, koje ga kaznilo, t reća za učvršćenje mjesta , gdje j e bio uhvaćen . 2 Smrtnoj su se kazni dugo opirale crkvene vlasti i najugledniji crkveni dostojan­stvenici, te su krivovjerci upravo u njih nalazili ondje zagovoriteljâ, gdje ih puk razdražen na lomaču tjeraše. Ali kašnje su državni zakoni i u tom strožiji b i l i , te postali živim izrazom svoje dobe.

Crkva i država postupahu strogo ne samo proti pronadjenim krivovjercem, nego i proti sumnjivim i proti zaštitnikom krivo­vjeraca. Prvi od obiju pozvani pred iztraživaoca, ako se nepred-staviše tečajem godine, bijahu izobćeni, a pravovjernim zabranjeno da se nesmiju s njimi družiti pod kaznom, da j im j e inače ulaz u crkvu kroz mjesec dana zabranjen. 3 Zaštitnici pako krivovjeraca bijahu takodjer izobćeni , sramotnimi (infames) proglašeni ; oni su izgubili pravo na javnu službu, glas u izborih i skupštinah, pravo na svjedočanstvo kod suda, pravo oporuke, odvjetnik pravo odvje-tovati , bilježnik pravo izdavati valjane izprave itd. Papa Ino­cencio I I I pooštri ( 1200 ) ovu kaznu t iem, što odredi, da se za­štitnik krivovjeraca imade kazniti globom novčanom, koja nesmije biti manja od četvrtine vriednosti njegova imetka.

Državne su vlasti bile obvezane izvršiti z a k o n e , koji su proti krivovjercem učinjeni bili. Poglavarstva su se svake godine

1 Sermo 6 4 opera S. Bernardi ed. cit. I , 1 4 8 6 . 2 Vidi Mansi XXI, 8 4 3 . 3 Zaključci sabora Veron, i obéega L a t e r . IV. Mansi X X I I , 4 7 7 , 9 8 7 .

na nje imala zapriseći ; ona su, kano i vlastela, imala se obvezati, da ée iztraživaocem u njihovu poslu ići u svem na ruku. S toga j e iztraživalac izrekao sa svoje strane samo crkvenu osudu, a za svjetsku kaznu predao krivovjerca državnim vlast im, koje su ga bez svakoga preslušanja kaznile po zakonu. 1 Vladalac, koj bi sam štitio krivovjerce ili pače uz nje pristao, bio j e j ednak im, kano što i drugi, kaznam podvržen; ali osim toga izgubio j e pravo na priestolje, ako nije za godinu dana dao crkvi zadovoljštine, nje­govi su podanici riešeni dužnosti da mu budu vjerni, a zemlja mu otvorena neprijateljstvu susjednih pravovjernih vladalaca, koji budu pozvani na obranu crkve u onoj državi. Odavle se porode tako zvane k r i ž a r s k e v o j n e , koje su podignute bile ne samo proti nevjernikom nego i proti krivovjercem. Kršćanski vladaoci neka se, poput Josue pred Je r ikom, sdruže sa svećenstvom proti otrovu krivovjerstva. Prem j e takav poziv sa strane vrhovne crkvene vlasti mnogim vladaocem, koji su ovakovu priliku rado upotriebili proti svojim susjedom, dobro došao : to nije rimska stolica propu­stila upotriebiti i druga sredstva, da j ih ohrabi na one vojne. J e r osim što takovim vladaocem podjeljivaše duhovne milosti, stavljaše ona njihove države za vrieme križarske vojne pod osobitu zaštitu apostolske stolice ; podupiraše j i h i novcem i oružjem u ratu ; do-zvoljivaše da osvoje zemlje krivovjeraca s pravom vlastničtva itd.

Ovako se crkvena i državna vlast sroči proti krivoj nauc i ; a ova strogost, namienjena inače svakomu krivovjerstvu, bude naperena osobito proti Katharom i Patarenom, glavnoj i najjačoj one dobe sekti na zapadu. Isto j e bivalo u iztoku. Ako i nisu ovdje do konca X I I stoljeća zakoni proti krivovjerstvu bili onako razvi­jen i kao na zapadu: to nisu oni bili b laž i , kao što nam svjedoči postupak proti Bogomilom u carstvu byzantinskom i u Srbiji . I ovdje se iztraga vodila proti krivovjercem ; oni budu na sud pozvani ili pohvatani ; sakupi se zbor da j im sudi ; tvrdokorni budu osudjeni na tamnicu, izgon iz zemlje, na osakaćenje, pače i na smrt.' 2

1 Tako j e već god. 1 1 8 4 zaključeno (Mansi X X I I , 4 7 7 ) u Veroneskom saboru : „sine ulla penitus audientia . . animadversione debita puniendi."

2 Dušanov zakon pridrža starije naredbe proti jeretikom : „ д а кджсті, се ( е р е с ь ) НО УЧПіОІіоу СВеты ,ХЬ САТЬЦЬ." On medju ostalim određjuje :

„ н к т о ce с а в р ѣ т е е р е т н г ь ЖНВѢ СЬ ?срнст і *лны , дл ce ж е ж е т і . по

ω κ ρ Λ ζ , ο γ , н п р о ж е н е т ь c e . к т о m гд ИЛУНСТЬ т л н т н , н т ь дд ж е -

ж е т ь с е . " Sr. I I , 3 — 9 . L X X V , 1 3 1 Šafaříkova izdanja.

Bosanski dakle Patareni , kada su se pojavili, našli su se naprama takovoj crkvenoj i državnoj sili. К tomu imadoše u pro­tivnom logoru papu onako izraženih nače la , kao što j e bio Ino-cencio I I I . Sjediniti sviet k r šćansk i , očistiti ga od krivovjerstva, izhoditi glavi crkve takav u sve odnošaje upliv, da crkvena vlast bude nalik na sunce, od koga državna dobiva svoje svjetlo — ovo bijaše zadatak, koj si taj veliki muž preduze i koj j e on osam­naest godina ( 1 1 9 8 — 1 2 1 6 ) ostvarao visokim umom i željeznom dosljednosti. J edva stupiv na stolicu sv. Pe t r a , poprimi proti tali­janskim Patarenom i francezkim Katharom sva sredstva, koja mu davaše u ruke i vlast i obstojeći zakoni. Dne 1 travnja 1198 opomene nadbiskupa od Aucha, da složno sa svojimi sufragani stane na put Katharom one pokrajine, te da uzme u pomoć, ako bi potrebito bilo, i svjetski mač. Odmah iza toga (21 travnja) izasla dva redovnika cistercitskoga reda , Kaj nera i Guja, u južnu F ran cezku s podpunom vlasti . 1 U isto j e doba izaslao svoga poslanika u gornju I ta l i ju ; a sliedeće godine (u srpnju 1199) izdade oštru naredbu proti Patarenom u Vi te rbu . 2

Kada j e indi Inocentio I I I iz Vukova pisma ( 1 1 9 9 ) doznao, da imade u Bosni tih kr ivovjeraca, nije mnogo promišljao što da radi. Ovdje se njegovu umu predstavi riedki s lučaj , da j e sam vladalac zemlje i sva njegova porodica i rodbina okrivljena. J e r ban Kul in , kako se papi j a v i l o , „ne samo davao sigurno utočište krivovjercem, nego j ih i j avno podupiraše ; izlažuć njihovoj opa­čini i sebe i zemlju svoju, te časteć j ih kano kato l ike , pače više od katolika, nazivajuć j i h p r a v e k r š ć a n e . " S toga razloga, a к tomu znajuć da j e ban bosanski priznavao vrhovnu vlast ugar­ske krune, obrati se papa pismom od 11 listopada 1 2 0 0 na Mirka, kralja ugarskoga. 3 On sjeća kral ja na c i e l , radi koje dobi vlada-lacki mač, i na opasnost, koja prieti Ugarskoj i njezinu pravo­vjerju, ako nepomogne iztriebiti heresiju u Bosni te i bana čim prije od nje odvratiti. Onda nastavlja ovako : „da ova bolest (haeresis), nestane li j o j se na put u početku, neokuži bližnje zemlje i nepridje, što bog očuvaj, u kraljevinu Ugarsku , molimo, opominjemo i na­govaramo kraljevsku visost u gospodinu, nalažuć tebi za opro-štenje griehâ, da se pripraviš silom i kako dolikuje kral jevskoj

1 Epist. papae Inoc. III ed. Baluz. lib. I, ep. 8 1 , 9 4 . > l Ibid. lib. I, ep. 2 9 8 . 3 Pismo kod Theinera ; monum. Slav, merid. I, 1 2 , 1 3 .

moći, kako bi toliku nepravdu, nanesenu Krstu i kršćanom, osve­t io ; te da ti, ako nebi rečeni ban (Kulin) izagnao svih krivovje­raca iz podčinjene si zemlje i sav j i m oduzeo imetak, izagnaš tako njega kako krivovjerce njegove ne samo iz zemlje njegove nego i iz ciele Ugarske kraljevine ; a da njihova dobra, gdje god bi u tvojoj zemlji bila, oduzmeš ; pače obzir tvoj neka banu neo-prosti, već izvrši proti njemu pravo državne vlasti, ako se inače nebi dao na put pravde svrnuti."

Papa Inocencio I I I , kako se iz ovoga pisma razabira, postu­paše proti banu Kulinu i bosanskim krivovjercem onako, kao što bijaše ustanovljeno dotadanjim zakonom i običajem. On učini kral ja ugarskoga izvršiteljem ovih zakona. Mirko j e imao najprije po­zvati Ku l ina , da se odvrati od Patarena i da j ih prestane zaštići­vati. Ako bi taj poziv ostao bez uspjeha, onda j e kralj ugarski imao provaliti u Bosnu, posjesti ovu zemlju, osvojiti imetak Pata­rena , izagnati nje i bana njihova. Ova j e prva križarska vojna, koju j e r imska stolica htjela na patarensku Bosnu podići.

Ali ban j e Kulin umio odvratiti ovu pogibelj od svoga prie-stolja i svoje zemlje. On se na poziv kralja Mirka „izpricao, da j e Patarene držao ne za krivovjerce nego za katolike i da j e pri­pravan poslati u Rim njeke od njih, neka papi razlože svoje vje­rovanje i ponašanje, kako bi njegovom odlukom bili ili u dobru utvrdjeni ili od zla odvraceni, pošto su voljni držati se neoskvr­njeno nauke apostolske stolice." Ovakovim j e odgovorom sam Ku­lin odbacio od sebe sumnju odmetničtva uvjeravajuć, da njegova bludnja, ako j e kakova, nepotiče iz zle volje i opake namjere ; a s druge j e strane sav posao prenesao neposredno pred rimsku sto­licu i tako obišao umiešanje ugarskoga kralja. Kulin posla zbilja u Rim svoga metropolita dubrovačkoga arcibiskupa i arcidjakona Marina i s njimi njekoliko Patarena, te zamoli papu, da pošalje u Bosnu „sposobnoga čovjeka" iz svojega kruga. Ovaj poslanik papin imao bi se sam uvjeriti о vjerskom stanju Bosne, a prema tomu „izkorieniti i posaditi, što bi se po njegovu sudu imalo izkorie-niti i posaditi."

Ovakovo ponašanje bosanskoga bana imalo j e i ugarski dvor iznenaditi i r imsku stolicu umiriti. D a j e on upravo tada nastojao vlast svoju na prekosavske zemlje razširiti, svjedoči nam zapodje-nuta razmirica sa Srbi jom. U toj j e razmirici Mirko našao savez­nika kneza Vuka . Srbski veliki župan Stjepan htjede namienjeni

136 FR. R A O K I .

si udarac tim odbiti, što se i on približi r imskoj stolici. On j e učtivo primio poslanike papine kapelana Ivana (de Casamaris) i poddjakona Simeona, koji su bili u Dukl ju poslani ( 1 1 9 9 ) i ondje držali sabor pokrajinski 1 ; te posebnim pismom svoju naprama rim­skoj stolici odanost papi očitovao. Ali sve ovo nemogaše ublažiti ugarskoga gospodoljubja, te j e kralj Mirko negdje u jeseni 1 2 0 2 papu posebnim poslanikom, pravo ili neprávo, izviestio 2 , da j e „zemlju velikoga župana pod svoje gospodstvo uzpostavio" t. j . Stjepana prisilio, da prizna vrhovnu vlast krune ugarske. Ako j e dakle ugarski dvor naprama južno-slovenskim zemljam takovu poli­tiku tjerao, punim se pravom može zaključiti, da bi kralj Mirko zbilja bio križarsku vojsku poveo u Bosnu, kada nebi ban Kulin bio pokazao onoliku pripravnost naprama zahtjevom rimske stolice.

Ova j e s druge strane ponudu i molbu bosanskoga bana objeručke prihvatila. Papa Inocencio , koj j e osobitom pozornošću pratio crkvene i državne odnošaje južno-slovenskih država, Srbije, Bugarske i Bosne te j ih nastojao čim uže privezati apostolskoj stolici, „posavjetovavši se s biskupi" izasla Bernarda spljetskoga arcibiskupa i svoga dvorskoga kapelana Ivana de Casamaris u Bosnu, pođieliv j i m punomoćje p ismom 3 od 21 studenoga 1 2 0 2 . Inocencio nije mogao bolje udesiti toga izbora. Ivan, kano bivši poslanik u Duklj i i Srbiji , bijaše točno obaviešten о stanju stvari u južnoslovenskih zemljah. Spljetski pako arcibiskup Bernardo, rodom iz Perugie , posvećen ( 1 2 0 0 ) od samoga pape za onu sto­licu metropolitsku, bijaše „čovjek učen i r ječi t" , а к tomu imajuć sam posla s Patareni u Dalmaciji , dobro upućen u nauku i ustroj ove sekte. J edva j e naime Bernardo zasio bio stolicu sv. Dujma, kada mu dodje do znanja, da se Patareni uđomiše i u njegovoj

1 Zaključci sabora čitaju se kod Theinera ibid. p. 6 — - 8 . Ovi su bi­skupi bili na tom saboru: Ivan dukljanski i barski nadbiskup, Pe tar biskup skadarski, Ivan polatski, P e t a r drivastski, Dominik svački, Božo oghmski, Božidar sardijski, mjesto arbanskoga biskupa bio j e arcipop Dominik. Iz ovih se imena vidi obseg metropolije barske , о kom smo gore govorili. On se j e njekako podudarao s obsegom kneže­vine Vukove, Duklje i Dalmacije. Mjesta, od kojih su one biskupije imale ime, jesu poznata. „Sarda" (episcopus Sardanensis) ili Σάροο: jest Гі(>доііп,ніі грддь, koj j e Stjepan Nemanja bio od Grkâ osvojio. V. Žitie sv. Symeona od Stjepana prvovjenč. gl. VII . Izd. Šafařík.

- Ibid. p. 1 4 . 3 Štampano ondje str. 1 5 .

metropoliji, osobito u gradovih Spljetu i Trogiru. Patarenska j e sekta po svjedočanstvu suvremenoga povjestnika spljetskoga 1 pre­nesena u Dalmaciju iz Bosne . Glavni j o j učitelji bijahu dva sli­kara i zlatara braća Mato i Aristodio, građjanina zadarska ali rodom iz Pulje. Oni bijahu vješti „latinskoj i slovinskoj knjizi," a veći su dio života sproveli u Bosni, gdje su novu vjeru upili bili. Oni su u Spljetu našli dosta pristaša, tim pako izazvali revnost novoga metropolite. Bernardo kušaše najprije naukom obratiti zabludile; onda poprimi strožija sredstva po obstojavših zakonih : izobći naime kr ivovjerce , zapovjedi da j i m se imetak oduzme a oni izgnaju iz zemlje. Mato i Aristodio ođrekoše se svoje bludnje; ali bilo j e takovih, koji su rađje ostavili domovinu nego li vjeru svoju. Neima sumnje, da su ovi prekoračili medje hrvatske domovine i utekli se u susjednu Bosnu к jednovjernoj braći, gdje j ih primi ban Kulin, pače i bosanski biskup Danilo, ako j e ova posljednja viest istinita. 3

I ovo j e prvi javni pojav Patarena u našoj hrvatskoj domovini ; kao što su oni po toj viesti potekli iz B o s n e , tako su se u nju uticali, kada god j im nebijaše odmora u Dalmaciji i Hrvatskoj.

Bernardo i Ivan, oba Tal i jana rodom, bijahu prvi iztražitelji, inquisitori, proti Paterenom bosanskim. Poslanstvo j im propisuje rečeni apost. list od 21 studenoga 1202 . U njem se iztražiteljem nalaže : „da došavši u zemlju rečenoga Kulina iztraže vjerovanje i ponašanje tako njegovo, kako supruge i ljudi zemlje njegove, te da vlašću apostolske stolice potvrde po crkvenih propisih, što bi ondje našli potvrdjenja dostojno u smislu katoličke vjere i apost. nauka. Ako bi pako ondje što god našli, što krivovjerskom opačinom zaudara, i što se pravomu protivi nauku, neka ono po propisu svedu na stazu istine. Ako li nebi htjeli u Bosni slušati nji­hovih opomena i naredaba, da proti njim postupaju bez svakoga obzira u smislu odredaba proti krivovjercem izdanih." Naputak dakle izdan rimskim poslanikom Bernardu i Ivanu glasio j e onako, kao što njihovim sudrugom, koji su se slali u Francezku i Italiju.

1 Thomae archici, historiae salonit, c. X X I V . 2 Ovo potvrdjuje pismo pape Inocentija na ugarskoga kralja od 11 listo­

pada 1 2 0 0 , kojim ovoga pozivlje, „quod Culinum banuin compellat desistere a favoribus hereticis, quos archiepiscopus Spalatensis de sua provincia exulavit. " Ovako rubrice regesti literarum secretarum papae Inoc. I I I , ар. Theiner: mommi. Slav, merid. I , 5 2 . Par la t i : Illyr. sacr. III , 2 3 2 .

I njim su crkveni propisi, donie izdani , proti krivovjercem, imali služiti za mjerilo. Ovi su propisi čitatelju iz navedena nacrta do­voljno poznati.

U travnju god. 1203 nalazimo pap. kapelana Ivana u Bosni u podpunoj poslaničkoj djelatnosti; о njegovu drugu nadbiskupu Bernardu neima nigdje spomena. Žalibože što nam se nisu saču­vali iztražni spisi. Ali sama j e stvar sa sobom donosila, da se iztra-žitelj obaviesti о istinitosti prijava proti banu Kulinu i njegovu dvoru. Ove su prijave, kako znamo, glasile, da j e Kulin pristao uz Patarene, da j ih štiti, pače drži za prave kršćane. Iz listina odnosećih se na djelovanje papina poslanika u Bosni, u koliko su nam sada poznate, ne nalazi se nigdje traga, da bi se ban Kulin odricao krivovjerstva. Iz njih sl iedi, da j e ban poslaniku išao na ruku i jamčio za njegove naredbe ; ali sliedi i to, da j e imao prije štititi Patarene, te obećao, da j i h više neće trpjeti. Za sada se dakle nedade izvjestno izreći : eda li ban Kulin bijaše i sam pristaša ili samo zaštitnik Patarena. Ako prvo, to j e on uz nje pristao poslije 29 kolovoza 1 1 8 9 ; j e r se u povelji, koju izdade onoga dana Dubrovčanom, saziva u pomoć presveto trojstvo, na­vodi se „usječenje glave Jovana krst i tel ja", što s e , kao što ćemo na svojem mjestu vidjeti, nemože u sklad dovesti s vjerom ove sekte.

Iztraga j e i u Bosni bez sumnje onako povedena kano što j e to na zapadu bivalo. Patareni, koji su priznali svoju bludnju, moradoše se nje i sekte svečano odreći , te se i pismeno vezati, da će ostati kod crkve. Na veliku korist narodne povjesti sačuva nam se listina, kojom su se njekoliko odličnijih Patarena odrekli svoje vjere. Ona j e izdana dne 8 travnja 1203 „u Bosni kod r ieke na mjestu zvanom Bje l inopol je . " 1 Odavle bismo nagovieštali, d a j e

1 Preštampana iz vatik. arkiva kod Theinera loc. cit. p. 2 0 . Mjesto je ovako naznačeno : „ A c t a apud Bosnám iuxta flumen loco, qui vo-catur В о l i n o P o i l i . " Ovdje „flumen" jamačno znači rieku Bosnu ;

. a „Bolino Poili" bit će mj. Belino-polje. U današnjoj parokiji Su-tinskoj nalazim po šematizmu od god. 1 8 6 4 „Bielo-polje". Njeka su mjesta ove parokije, kano D o b o j , Catići, uz Bosnu; ali Bielo-polja nenalazim na Roskievićevu zemljovidu. Ovo je očitovanje sudeć po latinskom slogu imalo biti izvorno pisano našim jezikom a prevedeno na latinski, i to dosta rdjavo. Ovakovu prevadjanju imamo upravo u dobi pape Inocencija III jasan primjer. Tako se u regestih vatikan­skih ovoga pape nalazi pismo bugarskoga cara J o a n a Asjena od god. 1 2 0 3 , te se о njem veli (kod Theinera ibid. p. 1 5 ) : „litterae Calo-

glavni sastanak papinih poslanika bio u srdcu Bosne. Izpoviest je ona bila izdana u prisutnosti Ivana de Casarnaris, bana Kulina i dubrovačkoga arcidjakona Marina, koji su oba ovo očitovanje podpisała; izdaše ga pako Dragiša, Ljubin, Dragota, Pribiša, Lju-ben, Radoš i Vladoš u ime svoje i svoje braće. Ova nam imena svjedoče, da j e Patarenstvo zahvatilo bilo upravo bosanski narod. Izpoviest j e tako znamenita, da j e ne možemo nikako ovdje pro­pustiti; glasi ovako : „U ime vječnoga boga, stvoritelja svih stvari i odkupitelja čovječanskoga roda ; godine od upućenja njegova 1 2 0 3 , a gospodina pape Inocencija I I I godine šeste. Mi načelnici (priores) onih ljudi, koji se do sada navlastito nazivasmo ovlasticami kršćanskoga imena na bosanskom zemljištu, mjesto svih prisutni, obećajemo pred bogom i njegovimi svetci u nazočnosti g. Ivana de Casamaris, kapelana pape i rimske crkve, u tu svrhu u Bosnu izaslana, pred zaštitnikom (patrono) banom Kulinoin, gospođarem Bosne, za sve koj i su od navedene zajednice naše bratovštine, da ćemo se držati uredbe i zapoviedi rimske crkve toli u životu i ponašanju svojem, koli da ćemo jo j poslušni biti i živjeti polag njezinih propisa, obvezujuć se za svekolike od naše družbe i j am­čeći, ako bi ikada od sada sliedili krivovjersku opačinu, sa svojim posjedom i cielim imetkom. Najprije se o d r i č e m o r a z к о 1 j u, kojim smo ozloglašeni i priznajemo crkvu rimsku za svoju majku, glavu svega kršćanskoga jedinstva. U svih mjestih naših, gdje imade samostana (fratrum conventus) , imat ćemo b o g o m o l j e (oratoria), gdje ćemo se braća javno sastajati noćju za pjevanje jut rnje a danju za pjevanje časova; u svih pako e r к v a h imat ćemo oltare i krize, i čitat, kao što čini rimska crkva, k n j i g e tako novoga kako s t a r o g a zavjeta. U svih naših mjestih imat ćemo s v e ć e n i k a , koji će bar u nedjeljah i blagdanih čitati m i s e po crkvenom obredu, slušati i z p o v i e s t i dieliti pokoru. Uz bogomolje imat ć<rno g r o b l j a , u kojih da se sahrane braća, i pridošlice, ako bi slučajno ondje umrli. Sedam puta najmanje primit ćemo iz ruku svećenika t i e l o gospodnje, naime na božić, uskrs, duhovo, petrovo, na veliku i malu gospodju i na sve svete

Joarmis, domini Bulgarorum et Blachorum, missae domino Inocentio papae I I I , t r a η s 1 a t a e d e В u 1 g a r i с о in G r a e c u m , e t d e G r a e c o p o s t e a i n l a t i n ů m . " Bugarski se izvornik nije sačuvao ; upravo se tako mogla izgubiti hrvatsko - srbska matica onoga očito­vanja, koja je pisana iste godine, koje i pismo cara bugarskoga.

t. j . prvoga studenoga. Obdržavat ćemo p o s t e crkvom odredjene i našimi starijimi obzirno zapovieđane. Ž e n e , koje od našega reda budu, bit će od muževa odieljene, tako u spavalištih kako u blago-valištih ; i ni jedan brat neće razgovarati sam sa samom, odkle bi se mogla kriva sumnja poroditi ; u ostalom nećemo primati ože-njenoga ili udate osim da se obojica obrate obećavši čistoću sa zamjenitim privoljenjem. Blagdane ćemo s v e t a c a , koji su od sv. otaca ustanovljeni, svetkovati. I ni jednoga nećemo u buduće medju se primati, koj bi po sigurnom znanju bio M a n i к e j ili bud ka­kav krivovjerac. I kao što se od ostalih svjetskih dielimo živo tom i ponašanjem, tako ćemo se razlikovati i odjećom, koja će biti zatvorena, ne šarena (colorata) , do gležanja odmjerena. U ostalom n e ć e m o s e u b u d u ć e k a n o š t o do s a d a , z v a t i k r š ć a n i n e g o b r a ć a , d a s e o n i m p o s e b n i m i m e n o m k r i v i c a n e ­č i n í d r u g i m k r š ć a n o m . Kada umre starješina (magister), od sada će za sva vremena u buduće, načelnici (priores) sa sa­vjetom bogoljubne braće birati poglavara (prelátům), da ga jedini papa potvrdi. Ako bi j o š štogod drugo r imska stolica htjela dodati ili oduzeti, ono ćemo s počitanjem primiti i obdržavati ; a da sve ovo steče vjekovitu krjepost, potvrdjujemo vlastoručnim podpisom."

Iz ovoga se očitovanja razabire dosta jasno dvoje : prvo, da su ga izdali obraćenici iz patarenstva na vjeru katol ičku; drugo, da ovi obraćenici bijahu načelnici bosanskih samostana. Iz prve t o č k e , u kojoj se obraćenici odriču najprije razkolju („abrenun-tiamus scismati") moglo bi se u prvi mah zaključiti, da oni bijahu prije članovi iztočne crkve a ne Patareni . Ali takovu se tumačenju protivi tako ime, kojim su se ovi razkolnici prozivali, kano i sav sadržaj njihove izpoviesti. Oni naime vele, da su se prije nazivali kršćani, pa da se u buduće neće tako nazivati, j e r ovo ime vriedja ostale, prave kršćane ; a znamo, da su se sljedbenici ove duali-lističke sekte tako u iztoku kako i na zapadu ovim imenom iz-ključivo ponosili. Na dalje obraćenici se odriču svake zajednice s Manikeji, kojih j e dakle u Bosni u ono vrieme bilo, a pod onim se imenom razumievahu Patareni. Ali kada i nebi bilo ovih imena u očitovanju, navode se u njem takove uredbe, na kojih se obdržavanje obraćenici vežu, koje su u iztočnoj i zapadnoj crkvi j ednako propi­sane a koje su Patareni odsudjivali; ovamo idu: crkve i bogomolje (ecclesiae, oratoria), liturgija (missae), oltari i križ u crkvi, štovanje svetaca, od svetotajstva (sacramenta) eucharistia i pričest, izpovied

i red svećenički. Kada bi obraćenici bili članovi iztočne crkve, te prešli u zapadnu, dovoljno bi j i m bilo položiti običnu vjeroizpoviest odnoseću se na jedinstvo crkve i glavu njezinu ; onakova izpoviest bila bi u crkvi bez primjera. Napokon se vlastitim izvješćem Ivana de Casamaris, ko je j e on podnesao papi obavivši svoje poslanstvo u B o s n i , potvrdjuje, da j e on imao ondje posla s Pa ta ren i : „tra-ctato negotio illorum — piše Ivan — q u o n d a m P a t a r i n o r u m i n B o s n a . " 1 Nemože indi biti sumnje, da j e ova vjeroizpoviest od obraćenika patarenskih a ne od bivših članova iztočne crkve.

I drugo j e dosta jasno u očitovanju izraženo; j e r oni starje­šine ili načelnici govore о svojih samostanih, odričuć se imena „ k r š ć a n a " , kano osebno patarenskoga, obvezuju se da će se u buduće zvati braća (fratres), dakle imenom, koje se osebno u jednoj i drugoj crkvi daje redovnikom. Osim toga obvezuju se obra­ćenici na obdržavanje osebno redovničkih i samostanskih uredaba, kano što j e pojanje noćju i danju jutrnje i časova, češće pri­manje pričesti, češći post, clausura naprama ženskomu spolu, raz­ličita od svjetske nošnja ili odjeća ; napokon govore о izboru svoga poglavara.' 2

Odavle se vidi , da se j e patarenstvo kano u iztoku tako i u Bosni za rana bilo uvuklo u samostane ; u njih j e pače ono našlo najjaču zaštitu i podporu zbog ugleda, koj su redovnici (kaludjeri) svagdje imali. U ženske j e takodjer samostane imala ova sekta prodrieti, te j e imao kod Patarena taj običaj zavladati, da su kaludjeri i koludrice njihove stanovali pod jednim krovom. S toga se u očitovanju obvezaše : „femine vero , que de nostra erunt rel igione, a viris separate erunt, tam in dormitoriis quam

1 Ibid. p. 1 9 . 2 Težko j e u ostalom ustanoviti : kojemu su redu pripadali ovi bo­

sanski redovnici. Iztočna j e crkva imala tada redovnika sv. Vasilija ; u zapadnoj j e bio red sv. Benka (Benediktini), kojega su ogranci Benediktini od Clugny-a , od Cistercia (Cistercite), od Gramonta, od Chartreaux-a (Karthusiani) i od Premontre-a (Premonstratezi). Redov­nici bosanski mogli su dakle biti ili reda sv. Vasilija ili sv. Benka, od kojih j e prvoga bilo i u obsegu zapadne crkve. „Magister" u listini našoj bit će άββας u Vasi l i janaca, „abbas" u Benediktina, „priores" pako predstojnici pojedinih samostana, ηγούμενος, αρχιμανδρίτης. U jednom i drugom redu nije se obično u ono doba većina članova samo­stana sastojala iz svećenika; s toga se „priores" obvezuju: „per sin­gula loca nostra habebimus sacerdotes."

refectoriis, et nullus fratru ra solus cum sola confab ulabitur-, unde possit sinistra suspicio suboriri." U ostalom bilo j e i u Francezkoj u isto doba slučajeva, da su katol ičke koludrice, pridržavši redov­ničku odjeću, pristupile Ka tharom. 1

Ovakovih očitovanja, kakovo su dali načelnici samostana bo­sanskih, izdali su papinu poslaniku, j amačno i drugi, osobito odlič-niji obraćenici , obvezujuć se u njem svim svojim imetkom, ako bi se opet povratili u sektu. Ova obveza bijaše obično jemstvo za izkrenost obraćenja. Ali obraćenici bosanski zajamčiše se j o š sve­čanijim načinom. Pokle j e naime poslanik papin obavio u Bosni važniji dio svoga poslanstva, te ob uspjehu njegovu obaviestio rimsku stolicu, odputova on u Ugar sku , a s njim bosanski ban Kul in , te Ljubin i Dragota kano punomoćnici svoje braće. Ovi su punomoćnici dne 30 travnja r. g. zaprisegli pred samim kraljem Mirkom, nadbiskupom koločkim , biskupom pečuškim i mnogimi drugimi, da će se točno onoga očitovanja držati. Ugarski j e za tiem kralj njihovo pismeno oči tovanje, podkriepljeno kral jevskim pečatom predao u ruke bana K u l i n a , te mu naložio, da bdi nad izvršivanjem propisa u njem sadržanih. Ban se na to obvezao j a m ­čeći globom od 1000 srebrnih maraka, ako bi trpio u svojoj zemlji, bilo one obraćenike, kada bi opet odpali, bilo druge k r ivov je rce . 2

Tako j e dospjela ova prva u Bosni proti Patarenom iztraga. Ban j e Kulin zasvjedočio svoje pravovjerje i odanost naprama rimskoj stolici, te dao jamstvo, da neće više trpiti kr ivovjeraca u svojoj zemlji. Ovo j e jamstvo on dao tako glavi c r k v e , kako i kruni ugarskoj. S banom su dali j ednako očitovanje i načelnici reda; čim se patarenstvu oduzeo najodličniji u zemlji živalj . Vlast i ugled odpade tako od ove sekte god. 1 2 0 3 .

Osebujne okolnosti Bosne učiniše, što j e papa Inocencio I I I ondje tolik uspjeh stekao bez silnoga napora i u kratko vrieme od njekoliko mjeseci , dočim j e kod jeđnovjeraca bosanskih Pata­rena na zapadu naišao na golemi odpor, koj se samo vojnom i velikim prolićem krvi slomio. Inocencio j e svu svoju moć upro, kako da razori silu Katara u južnoj Francezkoj , gdje j e ona, oso­bito u toloskoj knežini pod zaštitom gr. Rajmonda V I , usredo­točena bila. On j e najprije kušao obratiti zabludile kroz svoje poslanike i propoviedaoce. U tu j e svrhu redom poslao u one

1 Schmidt op. cit. I, 2 0 0 . 2 Theiner: тонпш. Slavor. merid. I, 2 2 .

priedjele stožernika Ivana ( 1203) , za tieni dva cistercite Petra iz Novigrada (Chateau-neuv) i Radulpha (1205) , kojim su se u srpnju g. 1 2 0 6 pridružila dva Španjolca, Diego biskup od Osme i njegov subprior Dominik. Petar se bio sastao s Kajmondom, te j e u njega u svibnju 1 2 0 6 bio izliodio, da će iz svoje zemlje krivovjerce izagnati. Ali ovo obećanje nebijaše iskreno ; s toga j e papin po­slanik grofa izobćio i na njegovu knežinu udario interdikt, a ovu j e osudu papa potvrdio pismom od 27 svibnja 1207 izraziv ujedno nadu, da će se Raj mondo pokoriti crkvenim zakonom i tako sam onu kaznu uklonuti. Kada j e napokon sam Petar, poslije dogovora s grofom u St . Gillesu, dne 15 siečnja 1 2 0 8 iz zasjede bio smaknut, te j e ovo ubijstvo u grieh grofu upisano : onda j e Inocencio po­danike i vasale Rajmonđove lišio dužnosti podaničke vjernosti , te kršćanske velemože Francezke (10 ožujka 1208) pozvao na kri­žarsku vojnu proti toloskomu gospodaru. Na ovaj se poziv odazva mnoštvo pravovjernih a ratobornih velikaša, pod kojih se stjegovih sakupi silna vojska do 2 0 0 . 0 0 0 križara. Rajmondo ovom silom u tjesnac utjeran poželi izmiriti se s apostolskom stolicom, što se i zbude dne 18 lipnja 1208 u St . GHllesu pred papinim poslanikom Milonom i mnogimi vladikami. Ali tko da sada uzpregne onu rato­bornu če l j ad? Ona j e pod vojvodstvom hrabroga i bezobzirnoga gr. Simeona od Montforta krenula proti knežinam Beziers, Carca­ssonne i Fo ix , ležećim izmedju bonskoga zaljeva i rieke Garonne, u kojih j e bilo mnogo krivovjeraca, te j e ondje robila, palila i ubi­j a la . Onda se okrenula proti toloskoj knežini i posjela njeke kra­j e v e . Od Rajmonda se zahtievalo, da odstupi posjednute priedjele; ali on nehtjede, pa se glavom u Rim uputi. Inocencio j e pismom od siečnja 1 2 1 0 naložio, da se grofu, koj ga opet uvjerio о svo­jo j naprama rimskoj stolici odanosti, vrate osvojena dobra. Ali kada j e Rajmondo Katarom pomagao kod obsadę grada Lavaura ( 1 2 1 1 ) , sva se kr ižarska vojska nanj sruši. Krvava se j e borba, koja se različitom za obje stranke srećom sliedećih godina vodila, i koja bješe pregovori pomirljivimi kadšto prekinuta, tiem svr­šila, da j e sabor u Montpellieru, koj otvori papin poslanik Petar od Beneventa dne 8 siečnja 1 2 1 5 , rečenoga Simeona od Mont-ferta proglasio gospodarom toloske knežine. Ovu j e osudu proti gr. Rajmondu potvrdio sveobći sabor, koj j e pod predsjedničtvom pape Inocencia I I I u Rimu u crkvi lateranskoj mjeseca studenoga r. g. svečano otvoren. Na tom se saboru glavno razpravljalo о krivo-

vjercih u južnoj Francezkoj ; nanj đodjoše gr. Rajmondo sa sinom i druge velemože, koje su trpjele u prošloj križarskoj vojni, tužeći se svi na Simeona od Montforta. U ovom je saboru stvoren za­ključak (can. 3 de Haereticis) propisujući kako da se proti krivo­vjercem postupa i kako da se oni kazne. U njem su svedene prijašnje naredbe, kojih j e mnoge Inocencio u svojih pismih bio izdao.

Iz ovoga se kratkoga nac r t a 1 one dugotrajne i žestoke borbe, koja se vodila u južnoj Francezkoj izmedju Katol ika i Katharâ, lasno razabira istina naših r i eč i , da j e crkva i r imska stolica stekla u Bosni pobjedu bez svake skoro žrtve. Ona nije našla ondje u banu Kulinu bosanskoga Rajmonđa, a niti u kralju Mirku Simeona od Monteforta ; pa niti nisu bile u Bosni strasti izmedju pravovjernih i Patarena tako razdražene, kao što bjehu s one strane Rhone. Da su ove vjerske strasti pođpirivane bile vlasto- i gospo-doljubjem velemoža, koji križem na grudih sakrivahu svoje nečiste namjere, o tom netřeba nikoga uvjeravati. T k o zna nebi li se i u Bosni i u Ugarskoj bilo našlo takovih ve lemoža , da nije ban Kulin od svoje zemlje odvratio pogibelj križarske vojne ?

Drugo j e da kako bilo pitanje, koje se papinu poslaniku nametalo : bude li ona toli lahko stečena pobjeda u Bosni dugo­t ra jna? i šta bi valjalo učiniti, da se učvrs t i? Na ovo pitanje nije bilo težko s crkvenoga gledišta odgovoriti. Crkva katol ička u Bosni nije imala toliko organa, koliko j i h zahtievala duhovna po­treba puka. U onoj zemlji, „prostranoj preko deset dana", bijaše, kako znamo, samo jedna biskupija, pa i ova bijaše smrću vla­dike upravo onda izpražnjena. S toga j e poslanik Ivan u svojem izvješću, podastrtom papi iz Ugarske , savjetovao rimskoj stolici : da se u Bosni podignu tri ili četiri nove biskupije , a neuzdajuć se u tamošnje svećenstvo da se Latinjanin imenuje na izpražnjenu stol icu. 2 Prvi dio ovoga predloga jamačno bijaše razborit ; pače bi korist crkve bila zahtievala, da se u Bosni osnuje metropolija sa

1 Obširno opisuju ovu križarsku vojnu Hahn : Geschichte der Ketzer im Mittelalter I , 1 7 7 — 3 0 5 . Schmidt: histoire de la secte des Ca­thares I , 2 0 5 — 2 6 5 .

2 Kod Theinera: топиш. Slav, merid. I, p. 1 9 : „Noveritis praeterea, quod in regno bani Culini de Bosna non est nisi unus episcopatus, et episcopus modo mortuus est. Si posset fieri, quod aliquis Latinus ibi poneretur, et aliqui etiam ibi tres vel quatuor crearentur novi, non modicum exinde utilitari accrescerei ecelesiastice, quia regnimi est ipsius ad minus dietarum decem et plus."

više biskupija, kano što bijaše zavedena i uredjena u ono vrieme u Bugarskoj a malo kašnje u Srbiji ; pa da se ovoj metropoliti dadne značaj čim narodniji. Nauka j e i prosvjeta najodlučnija i najblaža protivnica bludnji uma i zlu nagnuću srdca.

Ali upravo ovo najuspješnije duhovno sredstvo bijaše zane­mareno, bilo što j e pažnja Inocencija I I I sve do njegove smrti (16 srpnja 1216) privezana bila na zgode veće buke i naglijega razvijanja, kano što bijahu nacrtane vojne u južnoj Francezkoj , zauzeće Carigrada, pitanje bugarsko; bilo što j e takovo samo­stalno uredjenje bosanske crkve naišlo na tajni odpor ugarske poli­tike, kojoj nije po ćudi bilo niti ono, što j e u tom pravcu bivalo u Bugarskoj i Srbij i . Patarenstvu dakle u Bosni trebalo j e malko odmora, da se poslije god. 1203 oporavi i sabere, pa oprošteno od vanjskoga pritiska opet pridigne, da u sgodno vrieme tira silnije na pozorište stupi.

T a k o j e i bilo. Poslije onoga za Inocencija I I I udarca osam­naest godina nije izvana Patarenstvu ništa smetalo. Inocencijev nasljednik papa Honorio I I I ( 1 2 1 6 — 2 7 ) bijaše odviše zaokupljen razmiricom s carem Friderikom I I , s poslovi u Italiji i nastojanjem oko nove križarske vojne na iztok, nego li da bi odmah prvih godina bio pazio na daleku i malenu Bosnu. U Ugarskoj, koje se stanje Bosne najbliže ticalo, zavlada za kralja Andrije I I ( 1 2 0 5 — 3 5 ) veći j o š nered, nego li bijaše za njegova predšastnika brata Mirka . Trvenja izmedju braće podkopala su ugled kruni, a takmenje nji­hovo oko vlasti podiže smjelost velikaša. Andrija, slab inače vla­dalac, vodjen svojom suprugom Gertrudom, uplete se u različite podhvate: poduze vojnu proti Haličů (1206 . 1213. 1215) , uputi se

(1217 ) u iz tok, odkle bezuspješno vrativši se nadje u Ugarskoj ( 1 2 1 8 ) podpuno bezvladje. U takovih okolnostih puštena j e Bosna u miru. Neimamo razloga o tom sumnjati, da j e ban Kulin vjerno držao god. 1203 tako rimskoj stolici kako i kruni ugarskoj zadanu u pogledu Patarena vladalačku rieč, te da j ih nije više štitio, ako j i h možebit i nije proganjao. Ovo isto bismo rekli о njegovu na­sljedniku banu Stjepanu; u čem nas to podkrepljuje, što Stjepa-nova supruga, udova Anka i njegov sin knez Sebislav malo kašnje (1236) slove s pravovjerja. Inače j e bilo, kada ban Matej Ninoslav zasjede banski s tolac. 1 Njegovi roditelji i predji bijahu Pa ta ren i ;

1 U listini pape Grgura I X (Theiner: monum. Hung. I , 1 4 7 ) od g. 1 2 3 6 govori se , da j e Sebislav sin „quondam Stephani bani de

R. J. A. VII. 10

on j e dakle u toj vjeri odgojen b i o 1 ; njegov rod bijaše takodjer ove vjere, što se izrično znade о banovu rodjaku velemoži bosan­skom Ubanu inače Pri jezđi , 2 koj se u slovenskom spomeniku 3 piše Пршссьдл Сьфнндрь. Već ovo, što j e Pataren postao banom, što j e njegov rod bio iste vjere, dovodi nas na misao, da se nova vjera poslije 1203 u povoljnijih za nju vanjskih okolnostih imala ojačati i razširiti u Bosni. Pače i to nam svjedoči, kako j e ona isto sve­ćenstvo bila zarazila, što j e malo kašnje ( 1 2 3 3 ) pronadjeno, da se j e isti bosanski biskup od crkve odmetnuo i pristao uz patarensku sektu. Tako j e u trećem desetku X I I I vieka Bosna bila zemljom patarenskom, dočim su ovu sektu izpoviedali glave države i crkve, ban i biskup te veći dio velemoža i pučanstva.

Ovo stanje crkve u Bosni nije moglo ostati sakriveno rimskoj stolici. I zbilja j e papa Honorio I I I doznao: da „krivovjerci u Bosni, primani kano u špiljah, hrane poput vještica svoje mlade otvorenima prsima, j a v n o propoviedajuć opake svoje bludnje na veliku štetu gospodnjega s tada ." 4 Honorio bio j e „izmedju ostalih nebrojenih i ogromnih brigali, koje su ga prekomjerno tištile, ovom osobito — kako sam jadikuje — potisnut, da iz vinograda gospoda vojske posvema iztjera krivovjerce, koji kano lisice, medju trsovi sakrivene, nastoje j u svestrano poharati." Ovoga se j e on držao i naprama Katharom. Na njegov j e poziv francezki kralj Pilip August izaslao (1218) po drugi put svoga sina Ljudevita s vojskom proti onim heretikom, a osobito na obranu Siroeonova ( f 2б lipnja 1217) sina Amaura; prem ovaj oružani pohod, osobito kako j e križar­skoj vojsci bilo dne 1 kolovoza 1 2 1 9 dignuti obsadu grada Tolose, nije imao željenoga uspjeha. 5 Kada j e dakle Honorio uredio njeke važnije poslove i izravnao razmiricu s carem Priderikom, okruniv ga u Kimu dne 22 stud. - J 2 2 0 carskom krunom, odluči jednakom odvažnosti postupati proti bosanskim Patarenom. On dakle ime-nova m. Akoncija, svoga dvorskoga kapelana rodom iz Viterba,

Bosna", u ono ѵтіеше bijaše Ултен НиИОСДДКЬ već banom Bosne ; dakle j e Stjepan banovao prije Ninoslava t. j . medju ovim i Kulinom. Godina smrti bana Kulina nije nam poznata.

1 Ibid. p. 1 2 0 : „qui (sc. progénitures bani Ninoslavi) fuerunt vitio haereticae pravitatis infecti. "

2 Ibiđ. 3 Listina kod Miklošića: mommi, serb. p. 2 8 .

4 Ibid. I, 3 1 . 5 Cf. Hahn op. cit. I, 3 2 1 — 2 4 .

čovjeka „veoma razborita i dobra," komu j e Ugarska poznata bila, j e r j e tamo 1 2 1 8 izaslan b io , 1 apost. poslanikom u Bosni i Ugar­skoj , te mu dne 3 prosinca 1221 izdade punomoć. 2 Ova j e puno­moć bila neograničena; glede Bosne imao j e poslanik pozvati kralja, svećenstvo i puk na križarsku vojnu proti Patarenom, a proti onim, koji j ih primaju i brane („adversus receptatores et fautores"), po­stupati apostolskom vlašću. Podjedno se papa pismeno obrati na kral ja Andriju, ostrogonskoga arcibiskupa Ivana i na ostale b iskupe, 3

da se na poslanikov poziv dignu „muževno i silno" ; da svoje poda­nike opomenu, kako bi se na poziv poslanikov svi podigli — u kratko, neka svikolici i svaki pojedini sva sredstva prihvate, da se ova kuga uništi.

Ali namjera se rimske stolice taj put posvema razbi o neu-redjenu stanju kraljevina krune hrvatsko-ugarske. Došavši papin poslanik sliedeće god. 1222 u Spljet, nadje ondje na inetropolij-skoj stolici Dalmaci je i Hrvatske čovjeka imenom Guncela, po-rieklom Ugrina, „roda plemenita ali ne velike vriednosti." Gun-celo bijaše prije vitez sv. Ivana („erucifer"), a postade (1221) arci-biskupom uplivom hrv. bana Ojule. Akoncio j e arcibiskupiju „veoma sažalio, video preuzetnost i neznanje" njezina pastira. Nastojeć po­slanik oko popravka u svećenstvu dodje s nevaljalim arcibiskupom u sukob ; s toga obustavi predaju nadbiskupskoga plašta, koj bješe papa kroz kanonika Vukašu poslao pismom* od 4 prosinca 1 2 2 1 , digne Guncela sa službe i zapovjedi mu da se papi u Rimu pred­stavi. Ovakova trvenja nisu mnogo prijala glavnoj svrsi poslan­stva Akoncijeva. On j e za to ipak svu Hrvatsku i Dalmaciju po­zvao na oružje proti krivovjercem propoviedajuć ovdje križarsku vojnu. 5 Ovdje j e na čelu kraljevine kano vojvoda hrvatski stojao kraljević Bela , sin kralja Andrije I I , a banom bio Ochuz. e U zemlji samoj , inače ratobornoj , obstojaše red božjaka („milites templi),

1 Kod Theinera ibid. I, 1 9 . 2 Ibid. I, 3 1 .

3 Ibiđ. p, 3 1 , 3 2 . 4 Ibid. p. 3 1 . 5 Suvremeni Toma areidjakon spljetski: hist, salonit, c. X X V I I : „Соп-

voeavit autem (Aeoncius) totam Dalmatian! et Chroatiam in adiu-torium suum c o n t r a h a e r e t i с о s. "

6 Sr. listine od god. 1 2 2 0 , 1 2 2 2 kod F e j é r a : cod. diplom. III , 1 p. 3 0 1 , 3 8 1 .

komu bijaše rečeni kralj god. 1219 svu Gacku poklonio. 1 Zvanje pako ovoga vitežkoga reda bijaše, kako j e poznato, voditi rat proti nevjernikom i krivovjercem na svaki poziv crkve. Koliko j e dakle papin poslanik propoviedajuć križarsku vojnu proti bosanskim Pa­tarenom u našoj zemlji uspio, o tom naši spora enici šute.

Jo š se većma bijaše crkvena stega u Ugarsko j razpala. Višje svećenstvo bijaše bogato, samostana reda sv. Benedik ta , Ргешоп-strateza i Cistercita mnogo, к tomu dodjoše vitezi Ivanovi i božjaci — a godinu dana prije ( 1 2 2 1 ) uveden j e i nov red sv. Dominika sa prvim samostanom u Gjuru ; ali vjera i ćudorednost nisu u Ugarskoj tada ni najmanje c v a l e . 2 К tomu dodje zavada izmedju kralja i njegova sina vojvode B e l e , koja razciepi zemlju u dva neprijateljska logora.

Poziv dakle, koj j e poslanik Akoncio upravio radi križarske vojne, naidje u Ugarskoj na mlitav odziv, a i taj se mlitavije iz-puni. Kralju Andriji bijahu ruke vezane; on j e gradjanski rat jedva prepriečio podieliv zlatnu bullu, ovu „charta magna" ugar­skoga ustava (1222) , kamo li da vojsku digne na Bosnu. Ali da se prama papi zahvalnim izkaže, ko j j e u minulih razmiricah na njegovu korist posredovao, povjeri koločkomu arcibiskupu Ugo-linu, da Bosnu očisti od Patarena. U tu j e svrhu kralj Andrija predao arcibiskupu „Bosnu, Sol i Usoru," kako bi ga potaknuo na odvažniji podhvat. Ugolin j e primio ovaj poklon te tražio po­tvrdu od rimske s to l ice 3 ; ali nije bio muž takov da sam Bosnu osvoji i posjede. S toga uglavi ugovor s kraljevim sinovcem Iva­nom, po kojem se ovaj obveza, da će sakupiti i povesti vojsku križarsku „proti krivovjercem bosanskim," te j e u to ime bio već primio od Ugolina 2 0 0 maraka.

Nu sva ova nastojanja poslanika papina ostadoše bez uspjeha. Poslanik Akoncio uputi se, po svoj prilici iz Dalmacije, u Bosnu ; ovdje j e djelovao na korist crkve ka to l i čke 4 ; ali j o š iste godine ondje premine. 5 Sada se u Ugarskoj j o š manje mislilo na križarsku

1 Povelja kod Theinera: monuin. Hung. I, 6 8 , 6 9 . Potvrđjena od pape Honoria III 4 svibnja 1 2 2 6 .

2 Sr. papine listove ibiđ. p. 2 2 , 2 4 , 2 6 , 2 8 , 2 9 , 3 0 . 3 Ibid. I, 5 5 . 4 Thom. archid. op. cit. X X I X : „Interea Iegatus Áconcius in Bosnám

profectus pro cxterminandis haercticis multo ibi tempore laboravit. " 5 Idem. ibid.

vojnu; papa j e još jednom sjetio koločkoga arcibiskupa pismom od 14 svibnja 1 2 2 5 i Ivana pismom od 15 siečnja 1227 na njihove dužnosti i obvezanosti . 1 Ali i ove opomene ostaše glas vapijućega u pustinji, koj malo kašnje sa smrću pape (dne 18 ožujka 1227) oniemi posvema.

T a k o prodjoše taj put preko Patarena u Bosni gromonosni oblaci , koj i se god. 1221 na nje sakupljahu. Kratko djelovanje Akoncievo u Bosni nije imalo ostaviti iza sebe mnogo tragova. Patareni imali su opet s te strane mira više godina, dok se na nje Honorijev nasljednik papa Grgur I X 1 2 2 7 — 4 1 sa svom silom svoje vlasti i odvažnosti neobori. Ovaj j e papa svoju za pravo­vjerje gorljivost pokazao najprije na francezkih Katharih. J edva j e on bio zasjeo stolicu sv. Petra, kada u svibnju r. g. pozva mladoga franc, kralja Ljudevita I X , da nastavi rat proti Katha­rom. Opori knez Rajmundo V I I bude prisiljen s papinim legatom kard. Romanom i franc, kraljem Ljudevitom dne 12 travnja 1 2 2 9 u Parizu mir uglaviti i tako zaključiti 20-godišnju borbu svoje porodice. 2 Prisilivši ovako na mir glavnoga protivnika radila j e r imska stolica sada odvažno, kako da satre krivovjerstvo u Fran­cezkoj . Papin poslanik držao j e u zimi iste godine 1229 dva crkvena sabora , u Tolosi i u Orange-u, u kojih su pooštrene na­redbe о iztrazi proti krivovjercem. A da se ove naredbe točno izvršuju, te da propoviedanje božjega slova dodje u vještije ruke, iztragu i obraćanje Kathara povjeri papa Grgur I X . god. 1233 redu propovjednika (ordo Praedicatorum), osnovanom netom po sv. Dominiku, k o j , jedva osnovan, u tinji se čas razširi na sve strane.

Jednakom se gorljivosti obrati proti iztočnomu ogranku sekte. Grgur upotřebivši poziv kralja Andrije I I , da bi u Ugarsku izaslao poslanika, koj bi razvidio razmiricu nastalu odanle, što j e arci­biskup ostrogonski Roberto god. 1 3 3 2 udario na kraljevinu inter­dikt, imenova poslanikom stožernika Jakova , biskupa prenestin-skoga. Taj j e poslanik ponajprije u Ugarskoj izmirio kralja sa svećenstvom izhodiv od njega dne 12 kolovoza 1232 poseban ugo­vo r . 3 J a k o v a nalazimo u proljeću sliedeće godine u Ugarskoj, gdje

1 Ibid. p. 5 5 , 7 2 . 2 Hahn op. cit. I, 3 4 5 — 6 4 . 3 Cf. Theiner : moimm. Hung. I, 1 0 7 — 1 1 1 .

se dne 25 ožujka bavio u Ostrogonu. 1 Odmah poslije toga uputi se poslanik u Bosnu, da obavi drugi, od prvoga mučniji zadatak svoga poslanstva, da naime povede iztragu proti krivovjercem i odredi, što mu se potrebito činilo za učvršćenje pravovjerja. K a ­kovu j e papin poslanik našao Bosnu u vjerozakonskom pogledu?

„Stanovnici one zemlje bijahu v e l i k i m d i e l o m okuženi krivovjerskom opačinom. Biskup B o s n e , koj bi imao biti vođja drugim, prekršiv Isukrstov zakon upade u grčinu bezumne nauke, te davajuć hranu drugim i nekušajuć nebeskih rieči zaplete po­vjerene si duše u nerazrješive okove." Glava državne vlast i , ban Matej Ninoslav, rodjen u sekti , ostade u njoj dižuć j o j svojim primjerom ugled. Uz glavu državnu pristadoše i bosanski velemože s banovim rodjakom Prijezdom na čelu u toliko, d a j e usorski knez Sebis lav, sin pokojnoga bana St jepana, bio „medju velikaši bo­sanske biskupije, zaraženími ljagom krivovjerske opačine, kano ljiljan medju trnjem." Iz domaćih spomenika" doznajemo, da su tada ovi bili znamenitiji velemože bosanski i dostojanstvenici ban­skoga dvora: „Prijezda Satinar, vojvoda Purča, vojvoda Jur iš , knez U g r i n , tepačija knez Radona i brat mu Simeon, Zabav Prodasa, Slávko Poličić, Gradislav Turbić , banovi peharnici Mirohna i Gru-beša , gramatik Desoe i Borislav Vojs i l i ć , kaznac Grdoman i Se-mijun, kaznac Bielhan, J e ž Občenovičenović, Domaslav Gunetić, Hranislav Svrač i ć , Radoje Drugov ić , Beris lav B a n i ć , Kakmuž Odramčić, Vlkča Vlkasović ."

Papin poslanik kard. J a k o v uze si u pomoć dominikane, I ovo j e prvi s lučaj , da j e ovaj red stupio na bosansko zemljište, da propovieda vjeru proti Patarenom i povede proti njim iztragu, inquisitiu. Ovaj j e red, kao što znamo, upravo osnovan proti K a -tharom; osnovatelj mu sv. Dominik ( f 1 2 2 1 ) , doda pravilom sv. Augustina, koje propisa svojim redovnikom, kano glavni zadatak reda propovieđanje i obraćanje krivovjeraca na pravu vjeru ; a papa Grgur I X povjeri mu, kako rekosmo, upravo ove godine iztragu proti zapadnomu ogranku sekte. Dominikani su dakle prije no dodjoše u Bosnu izvježbani bili u ovom svojem poslanstvu.

1 Vidi listinu ibid. p. 1 1 6 — 1 1 9 , 1 1 1 — 1 1 2 . Ovaj j e ugovor stariji sin kraljev Bela utvrdio sa svoje strane posebnim pismom izdanim dne 2 0 kolovoza 1 2 3 3 . Ibid. p. 1 2 3 . Isto tako mladji sin, brv. voj­voda Koloman. Ibid. p. 1 1 9 .

3 Kod Miklošića: monum. serb. p. 2 4 , 2 8 , 3 3 .

Oni su u to doba imali već samostana u Ugarsko j , imenito u Ojuru, Ostrogonu i Pečuhu, 1 odakle su pošiljani bili (1228) i medju Po lovce , da j i m propoviedaju kršćansku vjeru. 2 Odanle j ih kard. J a k o v po svoj prilici povede u Bosnu. U našoj domovini podigoše Dominikani već tada samostan u Čazmi. 3

Papin poslanik povede u Bosni iztragu po crkvenih propisih. Biskup bosanski izpovjedi, da j e pristao uz patarensku sljedbu; ali se poslaniku izpričaše, „ d a j e iz prostodušnosti sagriešio" (ex simplicitate asserii se peccasse) t. j . da j e Patarene držao za pra­vovjerne. Ako j e ova izpoviest biskupa bosanskoga bila iskrena, onda bismo bili vlastni zaključiti na njegovo veoma nizko bogo­slovno izobraženje, kojemu se u ostalom nebi valjalo čuditi imajuć jednakih primjera medju Kathari na zapadu. Ovo nam ujedno svje­doči, da poslanik nenaiđje na odpor kod glave crkvene bosanskih Patarena. Iz dalnje iztrage dozna na dalje isti poslanik, d a j e du­brovački metropolita, koj j e onoga odmetnika bio postavio za bi­skupa, doznavši za to , „da su tako ovaj kano i njegovi podanici istom ljagom okuženi , i da se u crkvah bosanske biskupije neiz-vršuje služba bož ja , sve ovo ipak trpio." S toga j e poslanik bo­sansku biskupi ju , odciepivši j u umah od dubrovačke metropolije, povjerio koločkomu arcibiskupu. 4 Kard. J a k o v nenaiđje na odpor niti kod bosanskoga bana. Ninoslav se naime odreče vjere, u kojoj bješe rodjen i pristupi u kat. crkvu ; a da zasvjedoči, kako j e ovaj prielaz njegov iskren, pokloni njeku svotu za zidanje stolne crkve u B o s n i , te j u u poklad predadu otcem Dominikanom. 5 Ovaj j e primjer sliedio banov rodjak, pomenuti Prijezda, te svoje obraćenje utvrdi dajuć svoga sina u taostvo istim redovnikom. Prijezda j e osim toga umah zasvjedočio svoju „čistu i iskrenu odanost na­prama sv. crkvi ne samo riečmi nego i činom vjerno progoneć heretike." 0 Bi lo j e jamačno i drugih velemoža, koji su se odrekli svoje bludnje.

Ovoliko se znade о uspjehu papina poslanika kard. J a k o v a u Bosni prve polovice 1 2 3 3 god. Znali bismo i v i še , da nam se

1 Cf. Theiner op. cit. I, 1 2 7 , 1 6 9 . 2 Ibid. p. 8 7 . 3 Thomas archici, histor. salonit, с. X X X V I I I . 4 Theiner op. cit. p. 2 0 1 . 5 Ibid. p. 1 6 9 . 6 Ibid. p. 1 1 9 .

kojom srećom sačuvaše iztražni spisi, ko je poslanik odmah odpravi u Rim. Apostolska j e stolica ove iztražne spise „marljivo izpitala", te j e ogledajuć se na nje izdala svoje naredbe glede Bosne . Pr i je svega j e papa Grgur pismom 1 od 30 svibnja 1233 naložio svomu poslaniku, da biskupa bosanskoga, koga j e našao u krivovjerstvu, ukloni od vladanja biskupije. Ovu j e svoju naredbu proti vladici, koj izpovjedi da nije zlom namjerom nego iz prostodušnosti sa-griešio, papa tiem opravdao, što miš l jaše , da „nije u tom griehu (krivovjerstvu) velike razlike medju onim, koj va ra , i onim, koj može biti prevaren ; osobito kada se on i , koji bi kano cedri L í ­baná imali stati , upletu u mrežu različitih bludnja, i koji postanu povodom propasti, dočim bi imali biti uzrokom spasenja." Osim toga vrati se papa к onomu predlogu, koj j e bio poslanik Ivan prije trideset godina učinio papi Inocenciju I I I : odredi naime, da se u Bosni podignu na sgodnih mjestih dv ie , tri ili četiri bisku­pije ; pa da isti poslanik kard. J a k o v za ove biskupije redi sve­ćenike „učene u božjem zakonu, koje bi on držao ove časti do­stojne", bez povrede ipak prava zakonitoga metropolite, za tada dubrovačkoga. Ovi biskupi neka „gorućim duhom pristupe к siro­mahom sliedeć u tom uboštvo siromašnoga Krsta , da j ih primjerom dobroga djela i svjedočanstvom govora odvrate od bludnje."

Od ove j e odredbe apost. stolice izpunjen samo prvi dio ; redjen j e naime (1233) nov biskup bosanski u osobi Ivana , reda dominikanskoga, rodom Niemca iz Wildhausena u Vestphalskoj a prijatelj njemačkomu caru Fr ider iku I I . Lasno se dade pogoditi namjera, koju j e imao kard. J a k o v , kada j e izabrao redovnika Dominikanca za biskupa bosanskoga; tiem izborom preprieči se povod sukobu, koj se izmedju biskupa i reda, providjena obširnom vlašću u zemlji krivovjerstvom zaraženoj, obično porodi, gdje nije biskup bio istoga reda. Ivan j e bez sumnje s kardinalom bio u Bosnu došao, te se ovdje propoviedanjem odlikovao.

Dočim j e na taj način Bosna providjena duhovnim pastirom, apostolska j e stolica sve učinila, da si odanost bosanskoga bana zajamči. Ninoslav, prešavši u krilo * katol ičke c r k v e , poče po­stupati proti Patarenom u smislu njezinih propisa. On j e vele-možam, koji se nehtjedoše obratiti, oduzimao njihove župe, sela i dobra. Ali u tom naidje na odpor. B a n se imao obratiti u Rim,

1 Kod Theinera ibid. p. 1 1 3 .

tražeć odanle podporu. Papa Grgur I X pozva uslied toga pismom od 10 listopada 1 2 3 3 hrvatskoga vojvodu Kolomana, da podupre bana „na korist vjere a štetu krivovjerske opačine." 1 Osim toga apostolska stolica primi drugim pismom, upravljenim istoga dana na Ninoslava, 2 u zaštitu sv. Petra tako njegovu osobu kako Bosnu, „sa svimi dobri, koje j e on tada zakonito posjedovao, zabranjujuć da ga itko smeta u očinoj zemlj i , d o k u z t r a j e u k a t o l i č k o j v j e r i . "

T im j e kard. J a k o v svršio svoje poslanstvo u Bosni . On se imao j o š koncem god. 1233 u Ugarsku vrati t i , da uspjeh svoga poslanstva zajamči vlašću suverenoga dvora. Ovamo smjera pri­sega 3 , kojom se kral jević B e l a dne 23 veljače 1234 u Ostrogonu poslaniku obveza, da će po mogućnosti iztriebiti „sve krivovjerce", koga j im drago imena, iz zemalja sebi podčinjenih, ili kojimi će u buduće vladati. S kardinalom dodje u Ostrogon i bosanski biskup Ivan.

Sve ovo nije se dovoljno činilo apostolskoj stolici. Po viestih, koje su u Rim dolazile, „tolika j e u В o s η i i bližjih pokrajinah narasla množina nevjernika, da se sva zemlja, kano pusta i ne­přístupna u crno zavi la , napunjena trajem i kopřivami." S toga nije se ondje scienilo propustiti zemlju bez neposrednoga nadzora. U tu j e svrhu papa Grgur I X imenovao novim poslanikom pred­stavnika samostana sv. Bar to la od Trisulta , kartuzianskoga reda, te ga p i s m o m 4 od 13 veljače 1234 preporučio svim biskupom K r a n j s k e , I s t r e , Da lmac i je , B o s n e , Hrvatske, Srbije i ostalih ze­malja slovinskih. Ondje se novi poslanik hvali, kano „muž apost. s rdca , prijatelj božj i , silan djelom i r ieč ju , koj nasljedujuć siro­maštvo Isukrsta neplaši se pristupiti u smjernoj odjeći i gorljivom duhu, da oslobodi duše, prevarene djavolskom lukavštinom."

I doisto one viesti nebijahu bez temelja. U Bosni su Pata­reni opet glavu digli ; pače bi apostolskoj stolici đoglašeno, da se isti ban Matej Ninoslav opet od crkve odmetnuo. 5 U koliko bijaše

1 Ibid. p. 1 2 0 . 2 Ibid. 3 Ibid. p. 1 2 3 , 1 2 4 .

4 Ibid. p. 1 2 2 , 1 2 3 . 5 Ibid. p. 1 6 9 : „ Indignimi se gratia (Ninoslaus) dux Bosne constituens,

quam in eo circa ipsum dei dementia feceraf, quod pravitatem con-tempnens haereticam ad catholicam rediit unitatem, i n e г г о r i s i η­ν i u m , s i с u t а с с e ρ i m u s , d a m ρ n a b i 1 i t e r e s t r e 1 a p s u s. "

ova prijava istinita, vidjet će se kašnje. Ali izvješća glede Bosne bijahu u toliko istinita, u koliko su uvjeravala, da poslanstvo kar . J akova nije ondje za kat. crkvu imalo odlučna i trajna uspjeha.

Ovoj nepovoljnoj viesti pridruži se druga, da se naime krivo-vjerstvo pojavilo u Slavoniji. Ovo j e prvi javni dokaz, da j e pata-renstvo do god. 1234 prekoračilo granice bosanske , razširivši se ovkraj Save , i ovdje se u toliko ojačalo , da su za izkorienjenje njegovo izvanredna sredstva bila potrebita. Patareni su se uvriežili ponajviše u diel hrvatske države izmedju S a v e , Drave i Dunava, a najpače u kašnje tako zvanoj đolnjoj Slavoniji. Ovaj diel naše domovine bijaše u duhovnom obziru tada najjače zanemaren i za­pušten. Od kada j e prije više stoljeća bilo nestalo sremske bisku­p i je , obavljahu ondje duhovne poslove za hrvatske narodne dina­stije hrvatski biskup ninski i odnosno spljetski metropolita, a kašnje nješto pečuški biskup, nješto koločki arcibiskup. Ali iz Ugarske se onaj dieł tako nemarno upravljao, da j e sam koločki arcibiskup uvidio, kako j e potrebito da se uskrisi prastara biskupija srernska, tiem više što j e pučanstvo u Srieinu pripadalo jednoj i drugoj crkvi t. j . iztočnoj i zapadnoj. 1 Papa j e dakle Grgur I X poslanicom od 2 0 siečnja 1229 dozvolio, da se podigne nova biskupija sremska sa sielom u samostanu „de Cuhet , K e w , K o " , a za prvoga j o j biskupa bude Inocencio imenovan.' 2 R imska j e stolica da kako na­mjeravala širiti zapadnu crkvu preko sremske biskupije , što se vidi takodjer iz poslanice rečenoga pape od 12 travnja 1332 , kojom se odredjuje, da se sremskoj biskupiji podvrgnu i biogradska i braničevska, ako se njihove vladike opet nesjedine s kat. c rkvom. 3

Nemože dakle biti čudo, ako j e ovaj vjerozakonski pokret, koj j e susjednu Bosnu poslije 1 2 0 3 god. toliko uzburkao, djelovao i na bližnju Slavoniju, po crkvah razdieljenu, a u duhovnom po­gledu zapuštenu. Patarenstvo moglo se u nju iz Bosne dovući, ako

1 Ibid. p. 8 9 : „Sivmia . . in maiori ecclesia, quam terre iłlius homines episcopalem appellant, provisor est deputatile ad tempus, donee de ipsa, q u e G r e с о г u m r i t u m t e n e t et nondum sedi apostolice obeđivit . . disponamus . . ut S c i a v i e t G r a e с i , qui inhabitant terrain illam . . "

2 „Inocentius sirmiensis" ubilježen medju biskupi god. 1232 . Ibid, p. 107. K e w , K o držim da je K a m e n i c a u Sriemu, a ne B a -noštor, kao što se obično uzima. Ono je ime u listinah, potekših iz koločkih, pomagjareno.

3 Ibid. p. 103.

ne drugim načinom a to onim, kojim se presadi u ovu zemlju iz susjedne Srbi je .

Rimska stolica, ovako о stanju stvari u Slavoniji i Bosni obaviešćena, odluči podići križarsku vojnu proti Patarenom. Na čelu hrvatske države stojaše u ono vrieme poslije god. 1226 voj­voda Koloman, okrunjeni kralj galički, drugi sin kralja Andrije I I . Ovoga dakle hrvatskoga vojvodu pozva papa Grgur I X iz Perugie poslanicom od 14 listopada 1 2 3 4 , da udari na krivovjerce u Sla­vonij i , 1 koja bješe pod vladanjem vojvode. Ujedno j e papa dragim pismom uzeo vojvodu i njegova dobra u zaštitu sv. Pe t ra , dokle god bude u vojni „proti kr ivovjercem". O tom j e papa obaviestio Stjepana biskupa zagrebačkoga, naloživ mu da nepusti vojvode dotle od koga mu drago smetati, a proti takovom da postupa po crkvenih propisih. 2 Na dalje j e papa naložio Ivanu biskupu bo­sanskomu, da propovieda križarsku vojnu, kako bi se krivovjerstvo „izkorienilo tako u njegovoj biskupiji kano i u susjednih mjestih", te da onim katolikom „kraljevine Ugarske, koji bi na njegov poziv križ uzeli za uništenje krivovjeraca, onaj oprost i onu povlast po-dieli, koja se daje križarom idućim u pomoć sv. zemlj i ." ' 5 Na­pokon j e papa sve kr ižare , koji su prihvatili oružje proti krivo­vjercem u Slavoniji, i sva njihova dobra uzeo pod zaštitu sv. Petra i о tom opet biskupa zagrebačkoga obaviestio. 4

Ovako j e dakle r imska stolica našla i vojvodu za križarsku vojsku i snubila križare i odredila propovjednika, da ovimi sredstvi uguši sektu u Slavoniji . Ovaj podhvat bijaše i Bosni namienjen. Kral j Andrija I I bio jamačno pozvan, da ustane proti banu Nino­slavu, obtuženu s odmetničtva, kano što bijaše njegov brat Mirko njekada pozvan proti banu Kulinu. Uslied toga prijavi kralj papi, da

1 Ibiđ. p. 1 2 8 , 1 2 9 : „ad convertendum in robove tue fortitudinis in­fectes macula haeretica pravitatis te versus p a r t e s S c i a v o n i e ita magnanimiter et potenter accingas , quod et alii huiusmodi san-ctitatis opus animo prompte suscipiant, et sedentes in perfidie tenebri» ad lucem catholice properare fkìei non postponaut. "

2 Oba pisma ondje p. 1 3 0 . Veli se o Kolomanu „qui zelo fidei ас de-votionis accensns, signo vivifiée crucis assumpto, proposuit haereticos de S с 1 a ν ο η i e ρ a r t i b u s in manu forti et brachio extento viri-liter extirpare .

3 Oba pisma ondje str. 1 2 9 , 1 3 0 . 4 Ibid. „Cum ergo . . signo vivifiée crucis assumpto proposueritis in

S c l a v o n i a m contra łiaereticorum perfidiam proficisci . ."

j e „iznovice znamenje križa primio u službi propetoga." 1 On j e na dalje svomu sinu Kolomanu, hrvatskomu vojvodi, ustupio Bosnu, a ovaj ustup papa poveljom od 9 kolovoza 1235 apostolskom vlašću potvrdio. 2 Ovim j e činom pravo na Bosnu i na banski priestol od­uzeto banu Mateju Ninoslavu.

God. 1235 zametne se dakle rat proti krivovjercem u Slavo­niji i Bosni ; vojsku j e predvodio sam Koloman, a sprovodio ga biskup Ivan. Tečaj vojne nije nam žalibože poznat. Ali j e borba imala biti žestoka, j e r su ratni trudovi i bosanskoga biskupa tako oslabili, ratni mu poslovi tako dosadili, da j e bio naumio čast biskupsku ostaviti te se u samostan povući. Papa ga medju tim pismom od 20 rujna r. g. odvraćao od ove nakane, i nagovarao da i na dalje upravlja svojom biskupijom te pobija „krivovjerce i ostale pobijajuće kat. v je ru ." 3 Po izvješćih, koja j e primila rim­ska stolica, bijaše konačni uspjeh ove križarske vojne taj, da j e „Koloman kralj i vojvoda Bosnu, očistivši l jage krivovjerne opa­čine, ne bez velika napora priveo к svjetlosti katol ičke č i s toće" , 4

i da j e ondje pomoćju „Kolomana i ostalih pravovjernih bližnjih pokrajina božja desnica pobjedu stekla te se vjera kršćanska pri­digla ." 5 Ovaj se uspjeh postigao ne samo u Bosni , nego i u Humu, j e r j e i ova zemlja djelovanjem istoga vojvode očišćena bila od istoga krivovjerstva. 0

Ovaj uspjeh učinio j e crkvi moguće dalnje djelovanje za razširenje vjere u Bosni i Humu. Pošto j e bilo potrebito, „da se iznovice usadjena ondje kršćanska vjera pod upravom sposobnoga pastira uzgoji," bude Ivanu, koj se odrekao časti biskupske, po-dieljen nasljednik u osobi druga mu redovnika imenom Ponse . Novomu biskupu bude takodjer Hum povjeren, a rimska j e stolica

1 Ibid. p. 1 3 5 . 2 Ibid. p. 1 3 3 . 3 Ibid. p. 1 3 7 : „Si cruce officii pontificalis assumpta h o s t e s c r u -

c i f i x i , indutus armaturám dei, hactenus viriliter expugnaris ; si te b e l l i 1 a b о r e s ο ρ ρ r i m u η t ; si ad regressum e contra insurgentia pro fide c e r t a r n i n a te inducimi . ."

4 Ibid. p. 1 6 2 . 5 Ibid. p. 1 6 9 . ö Ibid. p. 1 6 3 : „ t e r r a C h o l i m , per eiusdem regis (Colomani) mini­

sterium a pravitate consimili nutu divine potentie depurata." Ovdje j e C h o l i m pogrešno mj. Cholm, Him, Hum.

bila nakanila podići ondje novu biskupiju s kaptolom.' Sdruženje dakle Huma s Bosnom u crkvenom obziru imalo j e biti samo pri­vremeno. Bosanskomu biskupu bude na dalje naloženo, da u svoj­stvu apost. poslanika uznastoji iztriebiti „ostanke" krivovjerstva u svojoj biskupiji, te su mu s jedne strane poslani u pomoć Domi-nikani iz Ugarske, imenito iz Pečuba, a s druge strane bijaše opu-novlašten propoviedati u Ugarskoj križarsku vojnu, dozvati ju u pomoć u biskupiju; u što su mu takodjer doznačena potrebita sredstva. 2 Za izveđenje svega toga bude bosanski biskup toplo preporučen ugarskim biskupom, 3 a hrvatski vojvoda Koloman iz Rima pohvaljen, što na tim bdije „da u Bosni sjaje svjetlo kato­l ičke istine," i što uznastoji „iztriebiti krivovjerstvo i razprostra-niti katoličku vjerni", te bude potican, da uzgoji svoju „odanost prama crkvi ." Koloman j e zbilja zasvjedočio svoju prania bosan­skoj crkvi privrženost i tim, što j e biskupiju i njezin stolni kaptol sv. Petra novimi obdario dobri; a rimska j e stolica njegovo po­sljednje darovanje potvrdila listinom 4 od 7 prosinca 1239 . Osim toga arcibiskup koločki Ugolin sagradi u Bosni na zgodnih mje-stih tvrdjave „na obranu bosanske crkve i vjere i na iztrebljenje krivovj eraca. " 5

K a k o se j e u toj borbi, zapodjenutoj god. 1235 , bosanski ban Ninoslav vladao? Iz preostalih nam listina doznajemo samo to , da j e on bio rimskoj stolici obtužen s odmetničtva; ali se kašnje pronašlo, da j e ovo sumnjičenje odanle poteklo, što „je Ninoslav njekada primio u nuždi pomoć proti svojim neprijateljem od kr ivovjeraca ." 6 Kada se to dogodilo, to nam se ne kaže ; ali ako se ban bosanski nije mogao sročiti s Patareni proti Patare­nom, to j e veoma vjerovatno, da j e on primio njihovu pomoć proti

1 Vidi pismo pape Grgura I X od 2 6 travnja 1 2 3 8 ibid. p. 1 6 2 , 1 6 3 . 2 Ibid. p. 1 6 9 , 1 7 0 , 1 7 3 . 3 Ibid. p. 1 6 8 , 1 7 2 . 4 Ibid. p. 1 7 2 . Koloman j e bosanskomu biskupu poklonio ovkraj Save

dobra Djakovo i „Bleznu", tada u županiji Vukovskoj. Biskup bo­sanski imao je u Bosni imanja u župi Vrhbosanskoj, Neretvanskoj, Lepeničkoj , Vidoškoj , Losonskoj , Skopljanskoj, za tiem „in supa Bored (?) et in comitati! Berez (?). Cf. Theiner: monum. Slavor. merid. I, 2 9 7 .

5 Theiner: monum. Hung. I, 2 0 1 . 6 Ibid. I , 2 0 6 : „licet olim necessitatis tempore ab h a e r e t i c i s contra

suos inimicos auxilium et favorem recepisse dicatur. "

vanjskomu neprijatelju. S toga bismo kazali, da se j e Ninoslav križarskoj vojsci opro sa svimi stanovnici Bosne bez razlike na vjeru. Ali ako j e ban Ninoslav i bio lišen svoje čast i , te kruna ugarska, kano suverena vlast , predala Bosnu hrvatskomu vojvodi Kolomanu : to j e ova uredba posvema kratko trajala, j e r se Matej Ninoslav već 22 ožujka 1 2 4 0 piše „по м н д о с т н коже к r u ms» в д н ь

Босеньскіі", te kao takav ugovara s dubrovačkom obćinom. 1 Nino­slav se ili izmirio s ugarskim dvorom ili silom okolnosti došao opet do banske vlasti. Provala Tatara i Mongola u Ugarsku, ko ja god. 1241 postade plienom ovih divljih čopora, smrt vojvode K o -lomana, dopadšega smrtnih rana na junačkom poprištu, nastali poslije odlazka ovih Azijata metež u Ugarskoj i našoj domovini — sve j e ovo učvrstilo samostalan položaj bana bosanskoga, a pažnju ugarske krune na više godina od Bosne odvratilo.

Ali i Patarenom dodje jamačno ovaj odmor u prilog. Ugarski kralj Bela I V tuži se bar god. 1244 , da „je u Bosni opačina kri-vovjerska tako silno mah preotela, da imade u onih stranah veoma malo revnovatelja i štovatelja prave v j e r e . " 2 Isto se tako tuži papa Inocencio I V u svojem pismu od 27 kolovoza 1248 , da j e tako crkva kako biskupija bosanska podpunoma upala u krivo-vjerstvo, u toliko da više ni nespadá na crkvu r imsku . 3 U ovo dakle kratko vrieme od njekoliko godina u toliko po ovih vie-stih oslabi u Bosni crkva ka to l ička ; malo j o j koristi lo, što se križarskom vojskom „počeše razmicati medje katoličke vjere," što su koločki nadbiskupi „ne bez velikoga prolića krvi, gubitka ljudi i troška velik dio zemlje bdi osvojdi i odveli odanle mnogo tisuća krivovjeraca." Tvrdjave i gradovi, koji su bili ondje podignuti, nisu se mogli obraniti od navala i obsjednuća ; pa kada su i ova spoljašnja sredstva propala, „nije se mogla ona zemlja uzdržati u čistoći v j e re . " 4

! Kod Miklošića : moiium. serb. p. 2 8 . 2 Ap. Theiner: monum. Slavor. meriđ. I, 2 9 7 : „ Attendentes in Bozna

baereticorum pcrfiđiam ađmođum invaluisse seu pullulasse ita, q u o d p a u c i i u v e n i r e n t u r i n p a r t i b u s i 11 i s v e r e f i d e i z e l a -t o r e s v e l c u l t o r e » . "

3 Αρ. Theiner: monum. Hung. I, 2 0 4 : „eum tam ecclesia, quam dioe-cesis Bosnensis, que ad Bomanam ecclesiam nullo modo pertinet, to-taliter lapsa sit peccatis exigentibus in perfidiam haereticae pravitatis. "

4 Ibid.

Rimska stolica i kruna ugarska nisu ni sada propustile, da poprave na korist crkve ono, što se j e u novije doba bilo razo­rilo. U Ugarskoj bijahu osvjedočeni, da se Bosna neće dobro­voljno vratiti u krilo crkve. Odanle se dva sredstva preporu-čahu : j e d n o , da se Bosna podvrgne metropoliti ko ločkoj , koja j e toliko štětovala u križarskih vojnah. Ovaj j e predlog podupirao i biskup bosanski Ponsa, koj j e nagibao ugarskoj crkvi, odkako bosanski biskupi dobiše Djakovo u dolnjoj Slavoniji, što j im bude poveljom Bele I V od 2 0 srpnja 1244 svečano potvrdjeno. 1 Drugo se sredstvo preporučalo — nova križarska vojna proti Bosni. О prvom dao se papa Inocencio I V pismom od 20 kolovoza 1246 najprije izviestiti tim više, što j e valjalo razvidjeti, pade li zbilja, kako se razglasilo, i „metropolitska crkva dubrovačka u takovu ljagu." 3 Izviestivši se papa odredi drugim pismom 3 od 27 kolo­voza 1.248, da se bosanska crkva slobodno podčini ko ločkoj , ako su istinite sve one okolnosti, koje prijaviše kralj ugarski , koločki nadbiskup i bosanski biskup.

I drugi j e predlog r imska stolica prihvatila. Rečeni papa, dočuvši kroz poslanike koločkoga nadbiskupa, da ovaj želi „uzeti znak križa proti krivovjercem zemlje bosanske", posla mu takov znak uz pismo od 3 kolovoza 1 2 4 6 ; a drugim mu pismom dozvoli, da smije kano poslanik apostolski pravovjernim podieliti one zemlje, koje bi oni u Bosni heretikom osvojili. 4 I kralj se ugarski bio odlučio „da pobije bosansko krivovjerstvo" ; na to ga papa nukaše pismom od 3 0 siečnja 1247 uvjeravajuć ga, da bez njegova sa­vjeta i njegove privolje neće ništa о Bosni odrediti. 5 Ako zlo­volja kral ja ugarskoga nije naperena bila jedino proti inovjercem bosanskim, to j e imala tek malo prije nastati razmirica izmedju njega i bosanskoga bana ; j e r se iz navedene listine od 20 srpnja 1244 razabire, da j e izmedju Be le i Mateja Ninoslava vladalo tada pod-puno sporazumljenje.

Koliko j e r imska stolica odlučno postupala proti bosanskim inovjercem, te j i h predala Ugarskoj na milost i nemilost, toliko

1 Monum. Slav, nieriđ. loc. cit. - Theiner : monum. Hung. I , 2 0 1 . 3 Ibid. p. 2 0 4 . 4 Oba pisma ondje str. 2 0 2 . 5 Ibid. p. 2 0 2 : „sciturus pro certo, quod super facto terrae Bosnensis

nil penitus statuemus, nisi de tuo Consilio et assensu."

j e ona oprezna bila naprama banu M. Ninoslavu. Ona se najprije dala obaviestiti о istinitosti onoga glasa, da se j e ban odmetnuo od c rkve ; pa kada j e doznala iz pismenih, prem nješto starijih svjedočanstva, da „ban nije odstupio od pravoslavne v je re , nego da kano katolik živi po propisu crkve ," s jedne j e strane pismom od 27 ožujka 1248 dala po biskupu senjskom i drugu mu pred­stojniku spljetskih Franjevaca izpitati „о življenju, glasu i pona­šanju" njegovu, dočim j e s druge strane pismom od istoga dana, upravljenim na koločkoga nadbiskupa kano apost. poslanika, svako proti njemu neprijateljstvo obustavila, dok se stvar jasno nerazvidi . 1

Ovako se god. 1 2 4 6 — 4 8 spremala u Ugarskoj druga pro­vala u Bosnu. Ali ne nalazimo traga, da bi se ona izvela bila. Kral j Bela I V bio se upravo tada zaratio s Austrijom ; posije prvoga s vojvodom Frider ikom sukoba (1246 ) , sliedilo j e osvo-jen je (1248) Štajerske. Kral j Be la ne mogaše na križarsku vojnu sada tim manje misliti, što mu iztočne granice države nebijahu sigurne proti novoj provali Ta ta râ . I tako nalazimo, da j e Matej Ninoslav „ро milosti božijoj veliki ban bosanski" u ožujku 1249 god. sklopio s Dubrovnikom ugovor u podpunu uživanju svoje banske vlasti. Ova listina imade osim toga sve znakove, iz kojih se može zaključiti, da j e ban Ninoslav tada bio pravovjerni k ršćanin . 2

Iz svega ovoga smijemo zaključiti , da se prošlih godina nije poduzimalo ni jedno proti Bosni nasilno sredstvo, te da su one osnove tako sa strane rimske stolice kako sa strane ugarske krune ostale neizvedene. Vjera katol ička stala j e koncem prve polovice X I I I stoljeća u Bosni u stanju onakovu, na kakovo se god. 1 2 4 4 i 1 2 4 8 tuže kralj B e l a I V i papa Inocencio I V ; katol ička crkva bosanska imala j e ondje protiv sebi i uza sebe patarensku crkvu bosansku, katolički biskup patarenskoga biskupa.

Ovo posljednje nam potvrdjuje zapadni suvremeni spomenik, na koj nam se valja ovdje osvrnuti.

Bivši kroz 17 godina katarski učitelj, za tim dominikanac i inquisitor u Italiji, često spomenuti Reineris Sachoni svjedoči, d a j e ova dualistička sekta u njegovo doba t. j . polovicom X I I I sto-

1 Oba pisma ondje str. 2 0 5 , 2 0 6 . 2 Kod Miklošića: monum. serb. p. 3 2 . U njoj se navodi: „ Д ѣ Т О нпель-

ψοιπιτ, господа нашего Нснхрнста . . γ просвет» вогороднц» девню к л д д и к и марню, н 8 YI.CTI.IIH жнвотворешн персть . . . н 8 св. Власн, влдженогд шѵыінкл, н s вьсн свете »годнвше вогв . . ."

l jeća, imala svih skupa šestnaest crkava ili biskupija. On j i h iz-

b r a j a 1 počimajuć sa zapadnimi, naime u Italiji i Francezkoj , i za-

kljueujuć s iztočnimi t. j . u južno-iztoěnoj Evropi. U Italiji bilo

j i h sedam: Albanska ili ona u de Sensanu, mjestu i sada kod

j eze ra Garde u Mletačkoj , u С ο η с о г г e z u, mjestu u Lombar­

diji kod Monze, u В a n j о l u , gradu izpod Mantove ne daleko

od r ieke Mincia, u V i c e n c i , u F i r e n c i , u Spoletskoj dolini (de

Valle Spolletana) i c rkva francezkih Kathara stanujućih u Lom­

bardiji i Veroni. Ove su crkve raztresene bile u gornjoj i sred­

njoj I ta l i j i ; najviše j e ipak Kathara ili Patarena bilo u zapadnom

dielu gornje Itali je, u Lombardiji . U Francezkoj imaše Kathari

tri crkve : u T o l o s i , u C a r c a s s o n i i u A l b i j u , glavnih gra-

dovih knežija istoga imena. U južnoj j e dakle Francezkoj imala

sekta najveću silu u zemljan, koje su pritoci rieke Garonne pre-

siecali. U južno-iztocnom poluotoku Europe navodi Reiner šest

1 Reinerii Sachoni : contra Waldenses. Ovaj je naslov svojevoljno od izdavatelja podmetnut. Više bi dolikovao „contra Catharos" ili „contra haereticos" u obće. Razpravu Reinerovu izda najprije Gretser god. 1 6 1 3 . Odanle j e preštampana u biblioth. max. patrům, tom. X X V , p. 2 6 9 . Objelodani ju takodjer Martène et Durand : thesar. nov. anecdot. V, 1 8 5 9 seq. J a ću ovdje oba Izdanja sravnati i variante metnuti u zaporku. Ovo znamenito Reinerovo mjesto glasi ovako : „Quot sunt ecclesiae Catharorum. Sunt autem X V I omnes ecclesiae Catharorum ; nee imputes mihi lector quod eas nominavi (appello) ecclesias, sed potius eis , quia ita se vocant. Quaruui nomina sunt haec : Ecc les ia Albanensium vel de Donnezacho (Sensano), Eccles ia de Concorrezo, Eccles ia Baj(gn)olensium, sive de Baj(gn)olo, Ecclesia Vincentina, sive (vel) de Marchia , Ecclesia Fiorentina, Eccles ia de Valle Spoletana, Eccles ia Pranciae, Ecclesia Tolesana, Eccles ia Car-cassonensis, Ecc les ia Albigensis, Ecclesia Sclavoniae, Eccles ia Lat i ­norum de Constantinopoli, Eeclesia Graecorum ibidem, Ecclesia Phi­ladelphiae in Romania (Romanioliae), Ecclesia Burgariae (Bulgariae), Eccles ia Dugunthiae (Dugranicae). E t omnes habuerunt originem de duabus ultimis. Pr imi , scilicet Albanenses, morantur Veronae et in pluribus civitatibus Lombardiae ; et sunt numero fere circiter quin-genti utriusque sexus. Uli autem de Concorrezo (Concorrozezo) dif­fusi sunt fere per totam Lombardiam et sunt utriusque sexus M. et D. et plures et iam, Baj(gn)olenses (morantur in) Mantuae , Brìxiae,

Bergami, et in comitato Mediolani(ensium), sed perpauci et in Roma-

niolia; et sunt ferre CC. Eccles ia de Marchia nihil habet Veronae,

et (sed) sunt circiter С ( C L ) . Uli de Tuscia et de Valle Spoletana fere С. Eccles ia Franc iae morantur Veronae et in Lombard ia ; et sunt circiter C L . Ecc les ia Tolosana, et Albigensis, et Carcassonensis, cum

R. J. A. VII. Π

c rkava : dvie u C a r i g r a d u , j edna za G r k e , jedna za Latine.

Prva j e nam već od polovice X I stoljeća poznata ; druga j e po

mojem sudu bila za zapadne sljedbenike ove sek te , koji su imali

uz ostale zapadne naselbine 1 nagrnuti u Carigrad, od kako j e ovaj

god. 1204 osvojen od Latina i postao priestolnicom novoga iztočno-

latinskoga carstva ( 1 2 0 4 — 1 2 6 1 ) . Navodi se na dalje c rkva u P i o v-

d i v u (Philadelphiae i. e. Philippopolis) u Romaniji , b u g a r s k a i

d r a g o v i ć k a , ove dvie matice svih ostalih četrnaest, о kojih smo

dosta progovorili. Napokon „ e c c l e s i a S c l a v o n i a e " , koja se u

prvoj stavci navodi medju iztočnirai na prvom mjestu, u drugoj

izmedju carigradske i plovdivské. Gdje bijaše ova „ecclesia Sc la ­

voniae", crkva slovenska ?

Poznato j e , da su u talijanskih spisih kadšto sve zemlje

južno-slovenske dolazile pod ovim obćenitim imenom „Sclavonia" ·,

a kadšto pojedine njih, imenito Da lmac i j a , Hrvatska i Slavonija,

quibusdam qui ohm fuerunt Agennensis (Âuzinensis) eeclesiae, quae fere destructa est, sunt fere CC. (CCC). Eccles ia Latinorum in Con-stantinopoli sunt fere L . Item Eccles ia Sclavoniae, et Graecorum Philadelphiae, et Graecorum Bur(l)gariae, et Dugunthiae (Duguniťhiae, sunt omnis gentis) omnes simul fere D. О Lec tor discere potes se­cure, quod in toto mundo non sunt Cathari utriusque sexus numero quatuor rnillia, sed credentes innumeri, et dicta computatio pluries olim facta est inter eos. " Tko ovaj izvod pomnjivo proč i ta , taj će u prvi mah shvatiti, da Keinerio izbrajajuć crkve katharske počima s talijanskimi, nastavlja s francezkimi, a zaključuje s iztočnimi, te da u drugom stavku navodi glavna mjesta i predjele onih talijanskih crkava. S toga nam je za čudo , kako j e oštrouman inače Pavao Šafařík tražio (Památky hlahol pisemn. L X ) mjesta „Concorezo seu Corezium, de Sensano" u Arbanaskoj, te u prvom nazirao „Goricu v Albanii, južne od jezera Ochridského", a n drugom njeko mjesto „snad někde v Albanii." Ovim j e pravcem pošao i dr. Božidar Pe-tranović, koj osim toga misli (Богомили стр. 8 1 ) : „da je ime B a -gnaroli vierni prievođ slavjanskoga Polivaki , kojim se po svjedočbi V. Grigorovića još od najstarija doba i dan današnji nazivlju bu­garski žitelji blizu mjesta Vodene, sjevero-zapadno od Soluna . . ." Isto tako učeni Schmidt, koj „Dugunthia, Dragometia" proteže na dalmatinski Trog ir , razumieva si pod „Corezium, Concorezzo" slo­vensku Goricu na Soci (Histoire de la secte des Cathares I , 5 7 ) . Čemu tražiti „de Sensano, Albanum, Concorrezzium, Bagnolo" po Arbanaskoj, Mačedoniji, Dalmaciji i Gorici, kada se ova imena upravo u tom obliku odazivaju u mjestih u gornjoj Italiji : Albanu, Desenzauu, Concorezzu i Bagnolu, kamo nas sam Beinerio upućuje?

1 Sr. dra К. Hopfa: Griechenland im Mittelalter I, 2 0 5 slied.

za tim Bosna i Srbi ja . Ovo j e nazivlje pače prešlo u latinske i talijanske spise dubrovačke državne pisarne. Prema tomu nazivlju mogla bi „ecclesia Sclavoniae" imati svoje sielo u ma kojoj onih južno-slovenskih zemalja. Ali iz ove j e razprave poznato, da se B o ­gomili nepojaviše više u S rb i j i , od kako bise pod vladanjem St je­pana Nemanje izagnani. S ove strane Save bilo j e Patarena, j e r se pod vojvodom hrvatskim Kolomanom na nje bila križarska vojna podigla; ali о kakovoj samostalnoj crkvi njihovoj na ovoj strani neima govora. Dočim protivno u B o s n i , gdje j e i nosilac državne vlasti pristao bio uz ovu sljedbu, gdje se pače i biskup к njoj odmetnuo. Nemože indi biti sumnje, da j e Reinerova „eccle-sia Sclavoniae" ona ista c rkva patarenska, koja se u domaćih spo-menicih piše „ ц р ь к в д Б о с д н ь с к а " , i koja j e imala jednako nutrnje ustrojstvo kao što ostale c rkve ove sekte. O tom ustrojstvu pro­govorit ćemo obširnije u drugom dielu; ovdje budi dovoljno na­pomenuti, da j e na čelu crkve bosanske stojao е п н с к о у п ь inače ДѢДЬ . 1 Od patai'enskih biskupa u Bosni izrično su nam do sada poznata samo tri iz X I V i X V stoljeća, naime Miroslav 2 ( 1305 ) , Radomjer 3 ( 1404 ) i M i l o j 4 ( 1 4 4 6 ) .

Imamo j o š drugo svjedočanstvo, iz kojega se vidi, d a j e „ecclesia Sclavoniae" bila na zapadu u trećem desetku ovoga sto­l jeća ne samo poznata, nego i onolika ugleda, kakav se prošloga v ieka davao bugarskoj . Iz p isma 5 naime, koje j e Konrad, papin u južnoj Francezkoj poslanik, god. 1223 pisao arcibiskupu rotho-mažkomu, doznajemo: da j e tada medju francezke Kathare bio došao „heresiarcha, koga heretici Albigezi zovu svojim papom, a

' Sr. Daničićev riečnik pod Дѣдь. 2 U listini kod Miklošića: monum. serb. p. 6 9 . 3 Ibid. p. 2 5 3 . 4 Ibid. p. 4 4 0 . 5 Matthaeus Parisinus ad a. 1 2 2 3 ар. Farlat i : Illyr. sacr. ГѴ, 4 7 :

„Ессе , quod vidimus loquimnr et quod scimus testifìcamur . . . Ille

homo perditus . . . iam habet perfidiae suae praeambulum haeresi-

areham, quem haeretici Albigenses p a p a m suum appellant, h a b i -

t a n t e m i n f i n i b u s B u l g a r o r u m , C r o a t i a e e t D a l m a t i a e ,

i u x t a H u n g a r o r u m n a t i o n e m . Ad eum confluunt haeretici Al­

bigenses , ut ad eorum consulta respondeat. Etenim de Carcassona

oriundus vices illius antipapae gerens Bartholomaeus, haereticorum

episcopus, funestam ei exhibendo reverentiam, sedem et locum con­

cessit in vi l la , quae dicitur Porlos, et se ipsum transtulit in partes

Tolosanas . . . "

*

koj stanuje u podkrajevih B u g a r s k e , Hrvatske i Da lmac i j e , na medji Ugarske. Kod njega se stiču heretici Albigezi , da j i m na pitanja odgovori. Namjestnik onoga antipape Ba r to l , biskup here­t ika, rodom iz Carcassone, izkazav mu štovanje zlosretno dade mu sielo i mjesto u selu, koje se Porlos zove, a on se prenese u toloske strane." Po opisu granica one zeml je , iz koje dodje taj biskup heret ički , koga su Kathari francezki štovali kano svoga papu t. j . glavu c r k v e , ne može biti sumnje , da to bijaše Bosna. Papin poslanik utvrdjuje svoje izvješće ovimi riečmi : „evo govo­rimo, što vidjesmo, a svjedočimo, što znamo." Ako se njegove rieči i neimadu u tom smislu uzeti, kano da j e , nalik na ustrojstvo kat. c r k v e , biskup bosanski bio svim Katharom i Patarenom glava c r k v e : to leži u njih jamačno ovaj smisao, da su oni na zapadu u načelniku crkve bosanske štovali starješinu one c r k v e , koja j e najbliža vrelu njihove v je re , iztičuću na balkanskom poluotoku, te s toga ovu vjeru najčistije sačuvala. Ako к tomu ovu viest pa­pina poslanika u sklad dovedemo sa sgodami onih godina u Bosni, koje smo na svojem mjestu izpripoviedali : onda neće nam se činiti nevjerovatna. Znamo naime, da j e r imska stolica god. 1221 izaslala u Bosnu Akoncia i da j e ovaj sliedeće godine u Bosni po riečih ljetopisca „mnogo vremena radio oko iztrebljenja heretika". Ovom j e prigodom imao biskup bosanskih Patarena otići iz zemlje i prieći к jednovjercem u južnu Francezku, gdje j e о njem papin poslanik Konrad docuo i o tom god. 1223 svoga brata obaviestio. Ovomu bosanskomu biskupu imao biti nasljednikom po svoj pri­lici onaj patarenski biskup, koga drugi papin poslanik kard. J a k o v poslije deset godina u Bosni zateče.

Ova dva svjedočanstva zapadnih pisaca , biskupa Konrada i dominikana Reinera, potvrdjuju dakle jasno , da j e bosanska crkva patarenska već u trećem desetku X I I I stoljeća spadala u sustav bogomilskih, patarenskih i katarskih crkava.

Nije nam poznato, gdje bijaše stolica biskupije patarenske u Bosni. U jednom pismu епнсккня ирькне Б О С Я І І Ш І С od god. 1 4 0 4 kaže s e : „ннсяно e к господния епнсккпя ня шінкнхь". 1 Ovomu imenu nalazimo sada u Bosni srodna: J en j i ć , podružnica vidovićke paro-k i j e , i J a n j a , rieka i varoš kod Drine. Ova su mjesta u sjevero-iztočnom kutu B o s n e , koj čini Sava i D r i n a , u njekadanjoj po-

1 PuČić: spomenici srbski str. 5 1 .

krajini Soli. Osim ovih nalazim J a n j priedjel u jezerskoj nahiji, i janinsku r ieku, koja onuda teče u Pl ivu, te se s ovom izlieva u Jezero . Ovaj priedjel leži izmedju J a j c a i Glamoča, u južno-zapadnoj Bosni . Ovdje su po mojem sudu bili oni „Janić i" , na kojih j e ono pismo „u gospodina episkupa pisano", j e r j e u prie-djelih Bosne, bližih к Humu i Dalmacij i , patarenstvo sveudilj sil-nije i j a č e bilo. U onom dielu Bosne bijaše po svoj prilici stolica „episkupa crkve bosanske" ; j e da li upravo „na Jenj ić ih" , to se nemože bez prigovora odsjeći.

Većina onih c rkava , koje Reiner izbroji , pridruži se bugar­skomu redu, prihvativ nauku umjerenoga dualizma; na zapadu su samo dvie crkve : albanska u Italiji i toloska u Francezkoj ostale, po izričnom uvjeravanju Reinera , vjerne prvobitnoj strožijoj nauci dualističkoj. Bosanska j e c r k v a , kano što ćemo na svojem mjestu vidjeti, takodjer uz bugarski red pristala.

Polovicom X I I I stoljeća ova j e kriva vjera najveći prostor zauzimala. Podieljena u 16 velikih kotara razprostirala se ona od Bosfora i crnoga mora skoro do Pireneja i Atlanta. Na jugu Europe bijaše j o j najveća snaga; ali j e i prama njezinoj sredini žile pru­žila. U Njemačkoj bilo j e u različitih sektah one dobe dosta dua­lističkoga primjesa. 1 U njezin su red po svoj prilici spadali i oni heretici u Ceskoj , koji su si, kako se papa Inocencio I V u pismu od 19 kolovoza 1244 ugarskim biskupom tuži, bili izabrali poseb­noga starješinu, papu. 2 Bro j pristaša ove sekte nije da kako bio prema ovomu silnomu prostoru, koj zauzimaše. Reinerio broji do 4 0 0 0 Kathara višega stupnja (perfecti), dočim drugih (credentes) da j e bilo bez broja. Svakako j e ovaj drugi red, iz koga su se riedki popeli u onaj prvi, daleko prvoga nadmašio.

Ali polovica X I I I v ieka j e s t podjedno obratnikom u povjesti sekte ; od ovo doba počima ona na zapadu silno padati. U Francezkoj bješe j o j korien podsječen predajom „glave zmajeve", tvrdjave Montségura, iza koje j e dne 14 ožujka 1244 do 200 krivovjeraca pogubljeno na lomači. Smrću toloskoga kneza Rajmonda V I I u rujnu 1 2 4 9 izgubi sekta posljednjega zaštitnika; a u njegovu na­sljedniku i zetu Alfonsu dobi žestoka protivnika, koj j e u onom

1 Hahn op. cit. I, 4 0 2 — 4 0 7 . 2 Pa lacký : o stycích a poměru sekty Waldenské к někdejším sektám

v Čechách. V Praze 1 8 6 8 . str. 6 — 9. V. Brandl u časopisu matice moravske. Ročn. Г seš. 2 str. 7 8 i sijed.

gniezdu Kaťhara strogo izvodio pooštrene naredbe sabora držanih u Béziersu (1246), Valenci (1248) i Lisli (1251). Složnomu naporu crkvene i državne vlasti podje za rukom tako ovu sektu oslabiti u južnoj Francezkoj, da nije ona poslije dva desetka godina (1274) imala više ondje ni jedne od biskupija, koje Reinerio napominje; jer su se katharski biskupi preselili u gornju Italiju, jedan u Ser-mione kod Garde (gdje je u de-Sensanu bio biskup patarenski), drugi u Paviju, u Cremonu itd., a s njimi i mnogi jeđnovjerci, na-selivši se u Asti, Alessandriji, Paviji, Milanu, Mantovi, Cremoni itd. Odavle su iza toga takodjer upravljani ostanci sekte u Francezkoj, kojih nisu više branili plemići i gradovi, nego planine i šume.1

Ovimi iz Francezke pribjeglieami ojačana j e sekta u gornjoj Italiji, gdje j e bila dosta razširena. Ona politička razvraćenost, koja j e tada bila mah preotela u gradovih tamošnjih, za tim raz­mirice izmedju rimske stolice i njemačkoga carstva, osim toga pri­jazan njekih lombardskih velemoža — sve j e ovo išlo sekti u pri­log. U Lombardiji nadje zaštitu u gospodara njezinih Ezzelina (f 1259) i njegova nasljednika Uberta Palavicina, te u mnogih odličnih plemića. S toga su ovdje na velik odpor naišli inquisi­tori Petar od Verone, Reinerio Sachoni i brat Moneta u toliko, da j e prvi bio umoren (1252), a dva druga jedva iznesoše glave. U Milanu i ostalih lombardezkih gradovih bilo je slobodno stano­vati patarenskim biskupom; pače gdješto su izdane od gradskoga vieća naredbe proti inquisiciji, tako u Bergamu, u Mantovi, gdje je sjedio patar. biskup Ivan od Casalotte, u Veroni, gdje su sje­dili biskupi Alberto (1267) i Bonaventura Belasmagra, i francezki Vilelmo Petit (1270), u Vicenci, Paviji, Tortoni, Alessandriji, Comu, Sermionu itd. Ali po malo redale su se i ovuda čete patarenske; osobito od kada j e dominikanu Aldobrandinu i franjevcu Filipu Bonacorsiu god. 1277 pošlo za rukom Patarene u Sermionu, sielu francezkih bjegunaca, izmiriti s crkvom. U ostalih takodjer gradovih padala je sila sekte prama kraju ovoga stoljeća.2

Tako se i u ovoj sekti, kao što u drugih, obistinilo, da vr­hunac njezine sile jest ujedno početak razsuća. Zapadni ogranak njezin podleze u onom boju, koj papa Inocencio III odlučnije započe, a nastaviše istim smjerom njegovi nasljednici Honorio III Grgur IX , Inocencio IV i Aleksandro IV.

1 Obširno kod Schmidta op. cit. I , 2 9 3 — 3 4 1 . 2 Ibid. p. 1 6 5 — 1 8 8 .

J e li ista sudbina Patarene u Bosni već sada st igla? Ovo je pitanje, na koje se vraćamo, pošto smo vidjeli, kako j e „bo­sanska c rkva" smatrana bila i na zapadu za družicu ostalih crkava katharsko-patarenskih i bogomilskih te tako su zapadne padale.

U Bosni opaža se život u svih odnošajih javnih , dokle j o j domaći vladaoci stoje na čelu. Ali čim ova zemlja postaje podnožje ugarske države, pada na nju zastor zaboravnosti i mrtvila. T a k o j e opet bilo poslije banova Kulina i Mateja Ninoslava. Tečajem druge polovice X I I I stoljeća iztiču nam se u Bosni samo imena njezinih upravljatelja, koje j e ugarski dvor pređpostavljao ili cieloj zemlji ili pojedinim dielom njezinim. 1 Sav život, državni i crkveni u B o s n i , kao da j e bio obamro pod vjetrom, koj j e duvao s one strane Save. Ugarsku bijaše poslije provale mongolske, osobito za vladanja kr. Ladislava I I I ( 1 2 7 2 — 9 0 ) , bezakonje pritislo. Razuz-danost putenoga vladaoca, samovolja mogućnika, prostopášnost po­ganskih Polovaca, Muhamedanaca i Zidova, koji su bili puk skučili, mutavost velikoga diela višega svećenstva; sve to bijaše razvezalo j a v n e i sukromne odnošaje. 2 U ovakovih se okolnostih nije doisto mislilo u Ugarskoj niti na učvršćenje pravovjerja niti na iztreb-ljenje krivovjerstva u Bosni . Na to j e ugarski dvor bio upozor-njen tek po rimskoj stolici, koja j e pismom od 22 rujna 1 2 7 8 iza-slala onamo biskupa od Fe rma i kard. sv. Marije „in via lata" imenom Filipa, podielivši mu punomoćje apost. poslanika i prepo­ručivši ga izmedju ostalih takodjer hrvatskomu vojvodi Andri j i . 3

Kral j se Ladislav dne 23 lipnja 1279 u Budimu papinu poslaniku obvezao, da će sve, kojih se tiče, silom takodjer podupirati u sa-tiranju kr ivovjeraca. 4 Za tim j e on sliedeće godine obrekao, da će j i h iztriebiti „osobito iz Bosne i bližnjih priedjela, u kojih su raz­ličite sljedbe krivovjerske opačine već od davna niknule i pona-

1 Tako je Agnes, kćer kr. Bele IV a supruga Rastislava vojvode ga-ličkoga ( 1 2 4 5 ) i hrvatskoga bana ( 1 2 4 7 ) te gospodara Mačve ( 1 2 5 4 , 1 2 5 5 ) bila „de Bozna et de Machou domina" ( 1 2 6 4 ) . Tako njezin sin Bela bijaše 1 2 7 1 vojvoda mačvanski i bosanski. Za tiem Stjepan „banus de Bozna" ( 1 2 7 2 — 7 3 ) , onda Egidij ( 1 2 7 3 ) i Ugrin ( 1 2 7 9 ) . U isto se vrieme J a n , Hinko i Ernej pišu banovi IJsori i Soli. Iz listina.

2 Zalostno stanje Ugarske opisuje papa Nikola III u pismu od 2 2 rujna 1 2 7 8 kod The inera: rnonum. Hung. I, 3 2 7 .

3 Pisma ondje I, 3 2 8 — 3 3 6 . 4 Ibid. p. 3 4 0 .

ras le" . 1 Ovo j e isto kraljeva majka Je l i sava pismom od 19 kolo­voza 1280 obrekla, obvezujuć se, da će kano „vojvodkinja ma-čvanska i bosanska" izvesti sve crkvene naredbe proti krivo­vjercem ,,u vojvodinah Mačvi i Bosni, te u županijah požežkoj i vukovarskoj i ostalih njezinoj vlasti podvrženih , koji nastoje sru­šiti ondje i razoriti sv. crkvu i v j e ru . " 2

Ovom se izjavom potvrdjuje, da se j e krivovjerstvo i poslije križarske vojne pod hrvatskim vojvodom Kolomanom u Slavo­niji, osobito u požežkoj i vukovskoj županiji , sačuvalo a karno li da bi u Bosni izkorenjeno bilo. Ali ni sada nije mu se bilo bojati, dok j e na priestolju ugarskom sjedio takav vladalac, kakav j e bio Ladis lav, koj j e sam tako malo živio po zakonu c r k v e , da se poslije njegove smrti moglo povesti pi tanje , j eda li j e on kano kršćanin preminuo. 3 A šta se moglo nadati ili bojati od ženskih ruku, u koje bješe tada uprava Bosne položena?

T im j e veću nadu začela r imska stolica, kada j e Bosnu posjeo srbski kralj Stjepan Uroš I I Milutin, šurjak kral ja Ladislava po njegovoj sestri Jel isavi . Ovoga j e vladaoca, umna i poduzetna, onaj u politici proti byzantinskomu dvoru antagonizam približio rimskoj stolici. Papa Nikola I V zametne sa Stjepanom dogovor о sjedinjenju srbské s rimskom crkvom izaslav punomoćjem od 23 srpnja 1288 dva franjevca, Marina i Cipriana. Papa j e veliku nadu polagao u posredovanje udove J e l e n e , majke kra l jeve , kano što se vidi iz pisma na nju dne 8 kolovoza r. g. upravljena. 4 I zbilja porazumljenje izmedju rimske stolice i srbskoga dvora bi­j a š e postignuto; p a p a j e pismom od 15 ožujka 1291 kral ja Stje­pana i Srbiju postavio pod zaštitu sv. P e t r a , te potaknut kralji-

1 Ibiđ. p. 3 4 8 : „et specialiter d e d u c a t u n o s t r o e t d i o e c e s i B o z n e n s i , et quibusdam adiacentibus terris sub nostra iurisdictione ас dominio constitutis, in quibus diverse haeretice pravitatis secte . . iam dudum miserabiliter pululasse et dampnabiliter excrevisse nos-cuntur . ."

2 Ibid. p. 3 4 7 : „in ducatibus de Machau et de W o z n a , et in comi-tatibus de Posega et de Wolkou, ceterisque comitatibus nostre iuris-dictioni subiectis . . . eliminatis atque destructis inde hereticis , qui ecclesiam sanctam et fidem ipsius demoliri atque destruere dampna­biliter moliuntur."

3 Ibid. p. 3 6 9 — 3 7 1 . 4 Oba pisma ondje na str. 3 5 9 — 6 1 .

com Je lenom zapođjeo dogovor о istom predmetu i s Gjurom kra­ljem bugarskim. 1 Počela se dakle opet izvoditi misao o vjeroza-konskom jedinstvu južnoga Slovenstva, koje bi bilo državnomu put prokrčilo.

Stjepan Uroš vladajuć nad Bosnom doznade, da imade u toj zemlji „veoma mnogo takovih, koj i odstupivši od puta istine blude po stranputici laži, te svojimi pogubnimi i kužnimi tvrdnjami kvare kat. vjeru." Znajuć dakle, da j e u Bosni i prije bilo Patarena, da se j o š prije njekoliko desetak godina bila proti njim povela kri­žarska vojna — znajuć na dalje, da j e Stjepan Uroš sam pripadao iztočnoj crkvi : to ne možemo sumnjati, da se pod onimi krivo­vjerci u B o s n i , о kojih govori izvješće kralja srbskoga, imadu razumievati Patareni. Nemože se na to misliti, da bi srbski vla­dalac bio onakova šta rekao о svojih u Bosni podanicih iztočne crkve. Stjepan j e u primjeru Nemanjinu, za tiem u propisih cr­kvenih našao uputu, po kojoj da postupa proti Patarenom. J e li on svoju državnu vlast proti ovim ino vjernim podanikom upo-triebio, nije nam poznato ; ali to znamo, da j e on nalazio najzgod­nije proti bludnji sredstvo u pouci i osvjedočenju. S toga j e Stjepan putem svoga poslanika, barskoga arcidjakona Marina (Petra Cara) papu Nikolu zamolio, da izašalje u Bosnu „njekoliko osoba spo­sobnih, vještih jez iku one zemlje , kojih bi ponašanje, suglasno s njihovom spasonosnom obukom, bilo svim za primjer poštenoga života i izgled čistoće." Doisto uzvišena misao о načinu, kojim se bludnja najuspješnije može iztriebiti! Stjepan j e sa svoje strane rimskoj stolici obećao „savjet i pomoć" u tom poslu. P a p a j e poziv srbskoga kral ja prihvatio, te pismom od 23 ožujka 1291 naložio starješini pokrajine hrvatske reda male braće (ordinis minorum), da u Bosnu pošalje dva redovnika, dobra življenja i ponašanja, književna i vješta hrvatskomu i srbskomu jeziku. Ovima se redov­nicima nalaže, „da u onoj banovini (principátu) izvršuju iztražnu službu (inquisitionis officium) proti kr ivovjercem, sljedbenikom, pomagačem, braniteljem i zaštitnikom njihovim po propisih cr­kven ih , sadržanih u drugih apost. pismih." О toj svojoj .od­redbi izviestio j e papa srbskoga kralja posebnim pismom hvaleć njegovu revnost za vjeru i odanost prama apost. stolici, te pre-poručujuć njegovoj zaštiti one redovnika, kako bi svoj zadatak

1 Ibid. p. 3 7 5 - - 7 7 .

riešili „na slavu božju, uzvišenje kršćanske vjere i čast njegova imena." 1

Spomenici o tom šute , j e su li inquisitori po odluci papinoj od god. 1291 zbilja pošli u Bosnu i koj im ondje uspjehom radili oko obraćanja Patarena. Posli je sedam godina izadje od pape B o -nifacia V I I I na starješinu iste redovničke pokrajine j ednaka na­redba pismom od 19 travnja 1 2 9 8 , kojim mu se ona naredba pape Nikole I V skoro doslovno ponavlja, samo što se područje inquisi-torom razširuje osim na Bosnu takodjer na „Srb i ju , Dalmaciju, Hrvatsku i Istru", u kojih pokrajinah da j e „smrtonosna kuga krivovjerske opačine obilnije narasla." 2 Odavle se može nagovie-štati, da se naredba apost. stolice od god. 1291 ili nije izvela, ili da nije imala žudjena uspjeha. Patarena u Bosni ne samo nije nestalo, nego j i m se tragovi nalaze u istom humskom primorju. 3

Ovdje su se oni udomili b i l i , kano što znamo, u početku; ali u to se doba, u koje Hum dodje pod istu državnu vlas t , koja j e Bosnom vladala, odavle razseliše i u primorje. R imska j e stolica onimi naredbami od god. 1 2 9 1 i 1 2 9 8 povjerila „officium inquisi-

1 Oba pisma ondje na str. 2 7 7 — 7 9 . Iz pisma na Stjepana Uroša va­dimo ove rieči : „ Sane cum tu fili carissime, zelo fidei ac devotionis accensus, per dilectum filium Marinum archiepiscopum (rectius arehi-diaconum) antibarensem, tue celsitudinis nunciům, apostolatui nostro duxeris humiliter supplicandum, quod cum in pavtibus B o s n e , t u e d i t i o n i s u b i e c t i s , sint quam plurimi h e r e t i e a p r a v i t a t e infecti, qui a semita varitatis adversi per falsitatis devium damp-nabiliter oberrantes in eterni regis eontemptum, animarum suarum evidens periculum et scandalum fidern catholicam depravare et per-nitiosis seu pestiferis suis assertionibus multipliciter moliuntur, aliquas personas idoneas, regionis illius ydiomatis non ignaras . . . mittere dignaremur . . ." Marin j e god. 1 2 9 1 bio još arcidjakon barski, kao što svjedoči drugi list pape Nikole IV od 3 1 ožujka o. g. (Theiner: monum. Slavor. merid. I , 1 1 0 ) . Barskim arcibiskupom bijaše onda Mihajlo. U izdavanju je pogrieška prepisača. U onom drugom listu zove se Marin još Petar Car.

2 Ibid. p. 3 8 1 . 3 Monum. Hung. I, 3 9 5 : „Cum . . ex relatione didieimus fide digna,

i n b a n a t u B o z n e n s i et aliis diversis partibus Coloeensis pro-vinciae c i r c a m a r i t i m a s huiusmodi pravitas consueverit admodum pullulare . . . fraternitati tue procedendi contra heretieos et P a t a-r e η о s , credentes et receptatores eorum . . . " Bosna i Hum spadaše tada , kako znamo, de iure pod metropoliju koločku; s toga su ona „maritima" primorje humsko.

t ionis" u Bosni i Humu redovnikom sv. F ran j e , koji su u prvoj dobi osnovana reda ( 1 2 0 8 ) zaveli više samostana u hrvatskoj zemlji, te se već god. 1 2 6 0 napominje i „vicaria Bosnae" ovoga reda. Ali u ovih j e odlukah red dominikanski, komu bješe od prije po­vjerena inquisicia u onih stranah, nazirao povredu svojih starijih povlastica. Odavle nastade razmirica izmedju oba reda, koja j e samu inquisiciu slabila, a tiem Patarenom odmor davala.

Ali i državni odnošaji, u kojih j e Bosna tada stojala, išli su sekti u prilog. Kruna ugarsko - hrvatska smatraše Bosnu sveudilj kano zemlju svojoj vrhovnoj vlasti podčinjenu; s toga se ban hr­vatski Pavao Subić, knez bribirski, navodi u svih spomenicih hr­vatskih gospodarom i banom B o s n e , 1 prem j e ovom zemljom srbski kral j Stjepan Uroš više godina faktično vladao. Stjepanu j e dakle iz obzira na ugarsku politiku valjalo snošljivim biti naprama ino-vjercem u Bosni . Osim toga posao sjedinjenja srbské crkve s rim­skom, zametnut već god. 1 2 8 8 , stupao j e veoma polagano napred. U Srbij i bijaše tada župa katol ičkih, kano u Brestovcu, Rudniku, Rogoźnu, Trebč i i Grračanici ; ali tamošnji biskupi iztočne crkve bijahu istomu obredu u toliko protivni, da su na onih župah na­mještali paroke svoga obreda . 2 Nije dakle čudo, što Stjepan Uroš j o š god. 1 3 0 3 pokazivaše tek volju pristupiti u zajednicu c rkvenu. 3

Ali on nije s druge strane bar onda nadahnut bio neprijateljskim duhom prama rimskoj crkvi , pače nalazimo, da j e njezine zavode i hramove obđarivao kano one crkve iztočne. 4 Iz ovih j e istih državnih razloga i obzira srbski vladalac pazio takodjer starje­šine patarenske. Liep nam primjer ove vjerozakonske snošljivosti daje povelja Stjepana Uroša od 15 ožujka 1305, izdana u gradu Koto ru . 5 Ova j e povelja podieljena samostanu sv. bogorodice u

1 Knez Pavao se već 1 6 lipnja 1 2 8 5 piše „bamis Chroatorum et do­minus Bosne" ( J . Šafařík: monum. hist. serb. u Glasniku X V , 2 0 5 ) . Opet god. 1 2 9 9 , 7 travnja: „Paulus banus Croatie, Dalmatie et do­minus Bosne" (monum. spectantia histor. Slav, merid. I , 1 9 0 ) .

3 Theiner: monum. Hung. I , 4 0 8 . Ovdje „de Bristonia" mj. Bristovca, Брѣстовьць u rječniku Gj. Daničića.

3 Ibid. p. 4 1 0 . 4 Sr. njegove listine kod Miklošića: monum. serb. p. 5 7 , 6 7 , 7 1 , 7 3 , 7 7 . 5 Ibid p. 6 7 . Ova je listina izdana 1 3 0 5 god. kako se i u Ljubišinu

apografu č i t a , a ne izmedju 1 3 0 5 — 7, kako Miklošić misli; j er j e arcibiskup Marin, koj j e u njoj pođpisan, umro mnogo prije (duđum)

Rataeu, reda sv. Benedik ta , u barskoj nadbiskupiji , podieljena dakle katoličkomu zavodu od vladaoca istočne crkve. U vieću kra­ljevu, u kojem j e podieljena, bijahu prisutni rimo-katolički biskupi : barski Marin, i kotorski Dojmo, iztočno-pravoslavni zetski Mihail i humski J o a n , napokon ДѢДЬ мнрослявь t. j . biskup patarenski. Stjepan Uroš bio j e dakle obkoljen starješinami svih vjeroizpo-viesti, kojih j e sljedbenika imao u svojoj državi.

Ako su Patareni u miru pušteni bili od državne vlasti, s rbské i ugarske, niesu j im u to doba ni bosanski biskupi dodijavali. Oni ni esu redovito stanovali više u Bosni nego u Djakovu, j e r j i m stanovanje u pravom sielu biskupije postade u onih vjerozakonskih i političkih okolnostih nepovoljno. 1 Ova odsutnost biskupa od svoga stada nije bila doisto na korist kat. crkvi . Ali osim toga nala­zimo ove biskupe upletene u one razmirice, ko je su Ugarsku sbog priestolnoga nasljedstva potresale i u stranke pociepale. T im j e djelatnost bosanskih biskupa, stanujućih i onako izvan zemlje, svra-ćana bila na poslove druge vrsti. Biskup Nikola bješe njeko vrieme kancelarom kralja Većeslava ; pristupivši Kar lu Robertu uglavi (1304) uz druge biskupe i velikaše savez s Rudolfom vojvodom austri jskim. 2 Pače se u ovo razvraćeno doba i to dogodilo, da j e biskupija bosanska ostala bez pastira, te povjerena drugima ru­kama. Kada se Nikolin nasljednik Grgur, prije redovnik sv. Au­gustina, takodjer privrženik rečenoga kral ja ugarskoga, odrekao svoje časti biskupske, a papa Klemente V ovu ostavku pismom od 2 3 siečnja 1314 pr imio 3 ; pa kada j e njegov nasljednik Bene­dikte Guicciardi, dominikanac, poslije kratkoga biskupovanja ( 1 3 1 6 ) ovo isto učinio: bude biskupija bosanska povjerena upravi biskupa svaökoga Benedikta . 4 Ovo j e privremeno stanje u ostalom pre-

2 5 ožujka 1 3 0 7 , kojega mu dana imenovan nasljednik Andrija (li­stina kod Theinera: monum. Slavor. merid. I , 1 2 3 ) .

1 Sada se crkva bosanska počela zvati „ecclesia Bosnensis seu de Diaco." Djakovo je bilo podčinjeno biskupiji bosanskoj, dočim je njekada na pečuhsku spadalo. Cf. The iner : monum. Hung. I , 4 4 5 , 4 5 8 .

2 F e j é r : cod. diplom. Hung. VIII , 1 p. 1 6 0 . 3 Theiner: monum. Hung. I , 4 4 5 . 4 Ibid. p. 4 5 8 . Ovdje j e „Benedicto ohm v a c i e n s i episcopo", stam­

pano mj. „ s v a c i e n s i " kano što se vidi iz listine kod Theinera: monum. slav. merid. I , 1 3 3 . Svačka biskupija j e ležala unutar gra­nica srbské države. Cf. monum. Hung. I , 4 2 2 .

stalo imenovanjem dominikanca Petra za bos. biskupa apost. pi­smom' od 3 srpnja 1317 .

U takovu političkom i crkvenom stanju Bosne nastojanja rim­ske stolice proti Patarenom nisu mogla imati velika uspjeha. Papa Bonifacio V I I I pozva Stjepana koločkoga arcibiskupa pismom 2 od 30 svibnja 1 3 0 3 , da se u smislu crkvenih propisa podigne proti bosanskim i humskim Patarenom (contra hereticos Patarenos) , pa da, ako j e od potrebe, pozove u pomoć i vlast državnu. Ali u ono su se vrieme zanimali u Ugarskoj pitanjem o priestolnom nasljed­stvu, pa i „brachu secularis auxilium" našao sasma drugo opre­djeljenje. S toga nalazimo, kako se pismo papino od 31 svibnja r. g. kojim se pravo nasljedstva izriče Karlu proti češkomu Većeslavu, svuda po zemlji razglasilo, kako j e bosanski biskup Nikola isto učinio, što nam svjedoči njegovo očitovanje 3 od 6 kolovoza za r. g. ; ali propoviedanju križarske vojne ili inomu podhvatu proti bosanskim Patarenom nenalazimo nigdje traga. Jed ino , što se s ove strane učinilo bilo j e to, da j e papin poslanik kard. Gentiiis god. 1309 u budimskoj skupštini zabranio, 4 da nitko nesmie svo­j e g a djeteta vjenčati s krivovjercem, imenito s Patarenom i Katha-rom („Patereno, Gazaro") .

Odavle se dade lasno pojmiti, što su u drugom desetku X I V stoljeća u Rim stizali crni glasovi о tužnom stanju crkve u Bosni a napredku patarenstva; da j e naime Bosna „tolikom nevjerstva ljagom okal jana, da se ondje crkve pustoše, da j e red svećenički do koriena iztriebljen; a Isukrstove svetinje kužnom porugom ga­žene, da neima više ondje križ štovanja, da se svetotajstva nediele, pače da se u narodu na mnogih stranah sv. kršćenje nezna ni po imenu, prem j e ono osnov vjerozakona; a da se sve ovo za to dogodilo, što su okuženi učitelji okaljali vjeru prostote sijući svoju opaku nauku pod izlikom vjerozakona". 5 Možebit j e u takovih iz-vješćih, koja su u Rim dolazila, što god pretjerano bilo; ali j ezg ra j im doisto istinita, da j e naime u Bosni patarenstvo početkom ovoga stoljeća silan mah preotelo bilo, j e r su ga uzgojile nacrtane

1 Ibiđ. p. 4 5 8 . 2 Ibid. p. 3 9 5 . 3 Ibid. p. 4 0 3 . Osim Nikole podpisani su: predstavnik bosanskoga kap­

tola Ivan, čuvar Mihajlo i pjevalac Grgur. 4 Ibid. p. 8 2 4 . 5 Ibid. p. 4 6 3 , 6 4 .

crkvene i državne okolnosti, ko je su skoro kroz svu drugu polo­vicu X I I stoljeća trajale i bile mu povoljne. Ali osim patarenstva iztočna takodjer crkva stegnu vlast r imske stolice u Bosni . Ova se zemlja, kao što vidjesmo, smatrala članom zapadne c rkve ; j e li u njoj bilo već prošloga vieka obćina iztočne c r k v e , toga ne-bismo mogli dokazati a niti zanijekati. Ali Bosna bješe s j uga obko-Ijena zemljami, u kojih j e iztočna crkva vladajućom bila, Srbijom naime i Humom. Ovoj j e dakle crkvi vladanje srbsko u Bosni otvorilo vrata u ovu takodjer zemlju. Ist ina j e , da su u ono upravo doba pokusi učinjeni, kako bi se izgladile u srbskoj državi opreke izmedju jedne i druge crkve. Stjepan Uroš nije se odbijao od pre­govora potaknutih iz R i m a ; pače ovdje su bili j o š god. 1308 uvje­r en i , da se vladalac srbski „želi pridružiti rimskoj c r k v i " . 1 Ali se već poslije godine kralj opisuje kano odmetnik od c r k v e 2 ; a u listovih od 9 svibnja i 17 lipnja 1 3 1 8 naslikan j e on kano pro­gonitelj kat. crkve u svojoj državi . 3 S toga se godinu dana prije moglo rimskoj stolici glede Bosne doglasiti: „in civitate et dioe-cesi Boxinensi nihil vacavit . . . quia ilia civitas et dioecesis eius sunt prope scimaticos et sunt quasi destructae." 4 Ovim jedino na­činom možemo si protumačiti, kako se to dogodilo, što se iztočna crkva većom silom j a v l j a u Bosni tečajem ovoga vieka.

Dočim se u Rimu nije nada izgubila, da će sjedinjenje j edne i druge crkve napokon uspjet i , te su malo kašnje u tom smjeru opet sa srbskim dvorom navezani pregovori : nije se moglo ondje oklievati sa čim strožijimi sredstvi proti Patarenom, s kojimi nije crkva dopuštala nikakovih pregovora. Ako su rimsku stolicu bile izdale nade u pomoć Stjepana U r o š a , to se ona tiem više uzdala u novoga gospodara B o s n e , u kneza Mladena S u b i ć a , Pavlova s ina; j e r j o j ovaj bio poznat kano muž , koj si dobar glas steče „svojom krjepošću i izpoviedanjem prave v jere" . U pismu od 18 srpnja 1319 opisuje papa Ivan X X I I banu Mladenu žalostno stanje crkve u Bosni a převládu kr ivovjers tva. 5 S j e ć a ga na dalje,

1 Sr. pismo Klementa V od 1 travnja 1 3 0 8 kod Theinera : monum. Slavor. merid. I, 1 2 7 — 3 0 .

2 Monum. Hung. I , 8 2 4 . 3 Ibid. p. 8 3 0 , 3 1 .

4 Ibid. p. 4 8 6 . 5 Ibid. p. 4 6 3 , 6 4 . R ieč i : „quod ibi desolentur ecclesiae, c l e r i -

e a l i s o r d o sit extirpatus radicitus, et C h r i s t i s a c r a irrisione pestifera conculcentur; non ibi c r u c i s r e v e r e n t i a . . non vivi-

kako j e „svaki pravovjernik dužan ustati" na obranu crkve, te ga poziva, da svoju desnicu podigne na iztrebljenje krive a uveđenje prave v j e re ; j e r da će samo onda slavodobitnikom svojih protivnika biti, „ako iztjera iz gospodnjega polja neprijatelje krsta".

Banu Mladenu bilo bi milo, da j e u Bosni sekte nestalo. On j e polagao nadu u Stjepana, sina bivšega bosanskoga bana istoga imena, koj j e „želju gojio da uništi krivovjersku opačinu, u otač-bini mu Bosni od davna niknuvšu", te j e s toga, kao što se raza-bire iz papina pisma 1 od 18 srpnja r. g. snubio ruku kćerce or-tenburžkoga kneza Mainharda, nebi li njegovom pomoćju u tom podhvatu prije uspio. Mladen ga u toj namjeri podupiraše ; ali sam nemogaše učiniti ništa ; j e r j e upleten bio s jedne strane u saveze 2 proti Stjepanu Urošu I I i u razmirice s mletačkom repu­bl ikom, 3 s druge u zavade s dalmatinskimi gradovi. Napokon ( 1 3 2 2 ) izčezne malo kasnje taj silni ban sa pozorišta povjesti. 4

T a k o se rimska stolica i taj put badava prizvala na pravo­vjerje bosanskoga bana. S druge j o j strane bješe prijavljeno, „da se veliko mnoštvo krivovjeraca sa mnogih i raznih strana steklo u banovini bosanskoj , ležećoj na medji Dalmaci je , nadajuć se da će ondje bez svake zapreke sijati svoje gadne bludnje." 5 S toga papa Ivan X X I I prihvati opet ona sredstva, koja mu crkvena vlast položi u ruke ; izasla naime god. 1325 malobraćana Fab i j ana u svojstvu inquisitora „haereticae pravitatis in provincia Sclavoniae et principátu Bosnensi" , običnu vlast mu podielivši. Ujedno pozva papa poslanicami od 5 lipnja r. g. ugarskoga kralja Kar la Rober ta , te Mladenova nasljednika bosanskoga bana Stjepana i njegovu su­prugu banicu Jel isavu, da inquisitori! idu na ruku, gdje i kada god bi njihovu pomoć uztražio. 6

fi ci s a c r a m e n t i c o m m u n i o , ipsius etiam b a p t i s m i n o m e n in plerisque partibus ignoretur a gentibus" — ove se rieči nemogu nikako protegnuti na iztočnu crkvu ili njezine pravovjerne. O iztočnoj crkvi pisa rimska stolica sasma drugčije. Vidi kod Theinera ibid. p. 3 6 0 , 3 7 6 etc.

1 Theiner : monum. Slavor. merid. I , 1 3 5 . 2 The iner: monum. Hung. I , 8 3 0 . 3 Monum. spectantia histor. Slav, merid. edidit Acad. slav. merid. I , 3 0 5 . 4 Michae Madii: histor. c. X V I I — X I X . 5 The iner : monum. Hung. I , 5 1 7 . 6 P a r l a t i : Illyr. sacr. IV, 5 7 . Dilecto filio, nobili viro Stephano Bos­

nensi . . Dilectae in Christo filiae, nobili mulieri Elisabethae, prin-cipissae Bosnensi . . . "

Fabijan se uputi najprije u Ugarsku. U Trs tu propoviedaše proti Patarenom, naselivšim se ovamo iz gornje I t a l i j e ; ali ovdje naidje na neočekivani ođpor, osobito kod dvaju svećenika, Mihajla iz Padove i Rajmonda iz Crémone, koji toga radi dođjoše u sumnju krivovjerstva te budu osudjeni. 1 U Ugarskoj bude inquisitor u dvoru dobro primljen; kralj se milostivo s njim dogovoraše о njegovu dalnjem rádu; ali ga nemogaše poduprieti. Kar lo j e imao sasma druge brige državne, a najpače s Hrvatskom i Dalmacijom, gdje se bješe borba zametnula izmedju velemoža, cetinskoga kneza Nelepića i bribirskoga Gjure Subića. Ovdje j e Kar lu saveznikom bio bosanski ban Stjepan, pomažuć 2 knezu Nelepiću ( 1 3 2 4 ) i hrvatskomu banu Mikcu (1326) . P a upravo za to nije se ni ban Stjepan mogao mnogo brinuti za inquisiciju; a nastojeć oko učvršćenja svoje vlasti u zemlji , nije htio proti sebi izazvati Pa tarena , velik dakle diel svojih podanika. К tomu se do skora pridruži razmirica izmedju dominikanskoga i franjevačkoga reda о pravu inquisicie na Bosnu i susjedne j o j zemlje. Ova se razmirica ogorča jo š v i še , kada j e dominikanu Mihajlu iz Zagreba pošlo za rukom izhoditi u Rimu pismo od 1 veljače 1327 , kojim se „officium inquisitionis" prenosi na Dominikanę. 3 Pomenuti Fabi jan podiže pred papom proti ovoj naredbi tužbu pozivajuć se na prava podieljena franjevačkomu redu Nikolom I V i Bonifaciom V I I I kano i na višegodišnje djelovanje ovoga reda u onih stranah. Ova j e tužba imala taj uspjeh, da j e „officium inquisitionis" novom odlukom predan redu franjevačkomu, a ova odluka doglašena poslanicama 4 od 1 srpnja 1327 toli kralju koli biskupom ugarskim.

Tako j e Fabi jan opet ostao inquisitor i kano takav prepo­ručen Karlu drugim pismom 5 od 1 2 kolovoza r. g. Fabi jan se god. 1329 uputi najprije u Dalmaci ju ; ali u toj zemlji, koja j e početkom ovoga vieka gostoljubivo primila bila Dulcina, zanesenoga proroka novoga vieka, naidje inquisitor na nov odpor. Zadarski arcibiskup Ivan oprie se Fab i j anu ; s njim se zavadiše Martin opat i Franjo redovnik samostana sv. Kuzme i Damijana ; s toga su osumnjičeni bili da krivovjerstvo primaju u zaštitu; napokon se i razmirica

1 W a d i n g : annal, minorum VII , 4 0 . 2 Michae Madii с. X X I I I , X X V I I I . 3 Theiner: monum. Hung. I , 5 1 1 . 4 Ibid. p. 5 1 4 . 5 1 5 . 5 Ibid, ρ 5 1 7 .

s Dominikani ponovi. Uslieđ toga nepreosta Fabijanu drugo, nego da se opet u Avignon vrati ; on to i učini ; ali prolazeć kroz Lom­bardiju pade u ruke njekomu plemiću, zaštitniku tamošnjih Pata­rena , te bude svojih stvari l išen; a medju ovimi i izprava proti zadarskomu arcibiskupu. Sada j e papa Ivan pismom od 16 ožujka 1 3 3 0 zabranio Dominikanom Franjevce u inquisiciji smetati, a za konačno riešenje razmirice dozva preda se kroz spljetskoga i za­darskoga arcibiskupa punomoćnike jednoga i drugoga reda, da do Miholja u Avignon dodju. 1 Razmiricu j e rimska stolica i taj put riešila na korist reda sv. F r a n j e , povjeriv mu opet „officium in-quisitionis in provinciis Dalmatie, Sclavonie et Boszne" .

Fabi jan j e valjda svoj posao nastavio ; ali uspjehu neima mu traga. Ni s j e d n e strane nije mu se išlo na ruku onako, kako bi bio želio. U Dalmacij i nije se mislilo na silu, kada j e papi Bene­diktu X I I valjalo god. 1335 poticati' 2 arcibiskupa spljetskoga Do­minika i trogirskoga biskupa Lampreda, da ozbiljnije i odvažnije podpomognu iztriebiti krivovjerstvo u onoj zemlji. S ove se strane u Dalmacij i malo radilo, dočim se moglo biskupa Lampreda u Rim tužiti , da brani bosanske heret ike . 3 Nije nevjerovatno, da se u Dalmacij i sačuvalo heretika jo š iz prošloga stoljeća. Osim toga bilo j e ondje pravovjerje izloženo pogibelji , koja j e proizticala iz svakdanjega obćenja s Bosnom, osobito od kada j e za Stjepanova banovanja bio s Bosnom sdružen Hum i rnakarsko primorje, u kojem su „nevjernici" sva mjesta osim Omiša zauzeli bi l i , pa i bosanska vojska češće u Dalmaciju dolazila. Odavle ćemo lasno pojmiti, za što su gradska vieća zabrinuta bi la , da se puk pata-renstvom nezarazi, i za što su u to doba u spljetskom i trogirskom vieću izdani bili z akon i , 4 kojimi se Patarenom ili bud kojim kri­vovjercem strogo zabranjuje prebivanje u onih gradovih ili kotarih

1 Ibid. p. 5 2 6 , 5 2 7 . 2 Kod Raynalda: annal. X V I , p. 17 η. 6 2 . 3 Monum. Slavor. merid. I, 2 0 0 : „Lampredius episcopus . . . Bosnen-

sium hereticorum fautor . . ." 4 F a r l a t i : Illyv. sacr. I I I , 3 1 7 . IV, 3 7 7 : „Ut autem haereticae pra-

vitatis zizaniam nequeant infidèles in catliolico solo seminare : dis tri eta

auctoritate saneimus, ut haeretici et P a t a r e n i , vel alio quoque

nomine constent, in civitate Tragurii vel eins districtu non audeant

apparare ; et si qui repertus fuerit, dummodo iuđicio ecelesiae sit

denunciarne vel per se confessile aut testibus convictus sive perfecta

evidentia detectus fuerit haereticus manifestais, flammis tradatur, usque

R. J. A. VII 12

njihovih. Proti takovu, koji bi sudom crkvenim bio pronadjen, odredjuje se za kaznu lomača i gubitak imetka. I u Dalmaciji se dakle jednako kano i drugdje s Patareni postupalo.

Ove u susjednoj Dalmaciji proti Patarenom izdane naredbe potvrdjuju, da oni nijesu bili u Bosni napastovani. P a od koga da budu? Katolička crkva bosanska nalazila se u toli izvanrednih okolnostih, da si j e sama rimska stolica odlukom od 6 siečnja 1 3 3 1 priđržala pravo imenovanja biskupa. ' Pače poslije smrti biskupa Petra (prije 10 lipnja 1334) utisnu Karlo Roberto njekoga „svje­tovnjaka" proti kanoniku Lovr i Lorandu, koga j e kaptol izabrao bio. Rimska j e stolica Lovru priznala za pravoga biskupa i pre­poručila ga pismom od 9 prosinca 1 3 3 6 ugarskomu kralju i banu bosanskomu. 2 Sve ovo svjedoči, da katolička crkva bosanska veoma malo mogaše zasizati u religiozno stanje one zemlje. A kako se ponašala državna v las t? Stjepan „ро milosti božjoj ban Bosni i Usori i Soli i gospodin humskoj zemlji", kao što se sam pisao, 3

bijaše više zabrinut za utvrdjenje nove u Bosni dinastije u svojoj porodici Kotromanovoj i za razširenje svoje vlasti,, nego li da u svojoj mladoj državi zametne vjerozakonski rat. On si u onoj na­mjeri izprosi ruku J e l i s a v e , bratučede srbskoga kral ja Stjepana Uroša I I I ( 1 3 2 0 — 3 6 ) , a svoga brata Vladislava združi s Je lenom, kćerju hrvatskoga velemože kneza Gjure Subića bribirskoga. Sam ban Stjepan i brat mu Vladislav bijahu članovi iztočne c r k v e ; pa i ova ga okolnost nije toliko nukala , da sluša pozive r imske sto­lice i od nje izaslanih inquisitora. Ali pored svega toga nenalazimo Stjepana u zavadi s rimskom crkvom ; pače on j o j ne bijaše ne­pri jatel j , dočim j e apošt. stolicom, koja j e bila zametnula prego­vore о sjedinjenju s njegovim po ženi svojtom srbskim kra l jem, 4

toliko obćio, i dočim j e dopustio, da mu brata Vladislava kat. biskup trogirski vjenča u gradu Klisu s katolikinjom J e l e n o m . 5

S druge se ipak strane r imska stolica uvjeri, da j o j j e badava bosanskoga bana pozivati proti Patarenom. Bude j o j pače dogla-

ad pulverem exurendus absque dilatione; bono vero ipsius ad com­mune devolvantur .

1 Monum. Hung. I , 5 3 3 . 2 Ibid. p. 6 0 8 — 1 0 . 3 Miklošić: monum. serb. p. 1 0 3 . 4 Monum. Hung. I, 4 8 8 . 5 Lue . Memorie di T r a ù loc. cit.

seno, da „Stjepan i njeki drugi velemože onih strana primaju i brane krivovjerce". Odatle j e naravski sljedilo, da „inquisitori ne-mogahu ondje svojega posla onako obavljat i , kako j e to korist crkve i pravovjernika zahtievala". U tih okolnostih rimska stolica udari drugim putem : papa naime Benedikte X I I doznavši, da bi kninski knez Nelepić pripravan bio podupirati inquisiciju u Bosni, obrati se nanj pismom od 22 svibnja 1337 te pozove njemu u pomoć i ove hrvatske velikaše : knezove krbavske Budislava, Gr­gura i Pav la , senjske i modruške Dujma i Bar to la , Subiće Pavla i Gjuru kl iske i Pavla ostrovičkoga, i ključkoga kneza Konstan­t ina. 1 Ovi su hrvatski velemože imali prostrani posjed duž bosanskih granica ; zapremali su svojim imetkom velik dio Hrvatske i Dal­macije a bijahu po svojem rodu i položaju velikoga ugleda i upliva. Ali papin poziv stiže u nevrieme; j e r i nespominjuć sukoba iz­medju dalmatinskih gradova, osobito Spljeta i Trogira, zaratiše se upravo tada Subići s kninskim Nelepićem i krbavskim Budislavom (1337) , s druge strane i bosanski se ban Stjepan na Kliš spremaše. Po tom bijahu medju sobom i s drugimi u zavadi upravo oni, na koje bješe onaj poziv upravljen. T o j e ipak rimska stolica bdienjem nad onimi stranami postigla, da su biskupi dalmatinski strožijimi naredbami svoje stado od obćenja s nekatoličkimi Bošnjaci odvra­ćali . Ovamo j e smjerala naredba trogirskoga biskupa Lampreda od 15 kolovoza 1 3 3 8 , kojom bješe pod kaznom izobćenja zabranjeno obćiti s bosanskom vo jskom, koja j e imala onieh dana onuda pro­laziti. Biskup bijaše na ovu strogost potaknut, da opravda pravo­vjerje svoje, koje bješe u toliko osumnjičeno, da ga papa pismom od 15 travnja r. g. bio u Rim na sud pozvao. 2 S toga j e Lam-pređo, kada j e gradsko poslanstvo bilo izašlo u susret vojvođam županu Ostoji i Bogdanu Grdoševiću, onu naredbu zbilja izveo, što j e nov sukob izazvalo.

1 Monum. Hung. I, 6 1 6 , 6 1 7 . 2 Monum. Slavor. merid. I , 1 9 9 . 3 Luc ius : memoire di T r a ù p. 2 3 4 .

*