Upload
boxxer92
View
53
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Agronomski i prehrambeno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Mostaru
BIOLOŠKI NAČIN SUZBIJANJA BILJNIH UŠI
Seminarski rad
Kolegij: EntomologijaMentor: Zovko Mladen dipl. ing. agr.Studentica: Davor MarjanovićBroj indeksa: 1195/r
Mostar ,sijecanj 2014
UVOD
Lisne se uši ubrajaju u najvažnije štetnike poljoprivrednih kultura. Poznato je više
od 3000 vrsta ušiju i gotovo da ne postoji biljna vrsta koju one ne naseljavaju. Mali je
broj biljnih vrsta koje naseljuje samo jedna ili dvije vrste ušiju, većinu obično naseljava 5-
6 pa i više desetaka vrsta. Lisne su uši sitni kukci, veliki samo nekoliko milimetara. Imaju
2 para opnenastih krila, jednake strukture, od kojih su gornja krila znatno veća od donjih.
Usni ustroj (rilo - rostrum) prilagođen je za bodenje i sisanje. U biljni organ uvlače usnu
bodlju - stilet (koja se nalazi u sredini rila) te njome sišu i unose biljne sokove u svoj
organizam. Na glavi imaju ticala (antenae), koja se sastoje od 6 članaka. Na kraju
abdomena nalaze se dva nastavka - sifoni, a zadnji članak abdomena završava
kaudom. Podjela biljni uši. Problem identifikacije pojedine vrste lisnih uši vrlo je velik. Da
bi se odredila vrsta potrebno je temeljito pregledati sve morfološke detalje, a to su: oblik
i veličina članaka ticala, broj, oblik i veličina rinarija na ticalima, oblik fronta glave, duljina
i oblik apikalnog članka rostruma, broj i raspored žila na krilima, raspored, oblik i veličina
šara, pruga i si. na abdomenu, oblik i raspored stigma na abdomenu, oblik i veličina
kaude, oblik i veličina sifona, broj i duljina seta na nogama i na kaudi itd. Pojavljuju se u
dvije forme: kao beskrilne (apterae) i krilate (alatae). Prema razvojnom ciklusu možemo
ih podijeliti u dvije gaipe, one s potpunim razvojnim ciklusom ili holocikličke vrste i one s
nepotpunim razvojnim ciklusom ili anholocikličke vrste. Holociklički razvoj karakterizira
gamogeneza i oviparitet (uz partenogenezu i viviparitet), dok u anholocikličkom razvoju
postoji samo partenogeneza i viviparitet.
Štete koje nanose lisne uši Izravne (uzrokovane ishranom uši na biljkama) i
neizravne (medna rosa, prenošenje biljnih bolesti). Izravne se štete sastoje u sisanju
biljnih sokova. Iako velika većina uši siše na lišću, neke vrste sišu i na drugim organima:
stabljici, vlati, grani, klasu, metlici, plodu, pa i na korijenu. Neprekidna ishrana tisuća
ušiju oduzima biljci hraniva, što se očituje različitim simptomima. Dodatno, neke vrste
izlučuje u biljne sokove otrovne tvari, primjerice triptofan, što povećava njihovu štetnost.
Posljedice napada lisnih uši jesu deformacije (kovrčanja) lišća, vlati ili stabljika, sušenje
na mjestu sisanja zbog deklorofilacije, pa sve do nekrotiziranja tkiva uglavnom lišća.
2
Zbog sisanja na klasu nastaju prazna "lagana" zrna šturih klasova. Takva ishrana na
klasu može dovesti do prijevremene zriobe zrna, što zajedno s već navedenim
oštećenjima utječe na nižu hektolitarsku težinu zrna i niže prirode. Sisanje na plodovima
uzrokuje njihovo izobličenje. Pri jačem napadu na mladice voćaka uvijaju se njihovi
vrhovi. Sisanje na korijenu vrlo često uzrokuje venuće i propadanje cijelih biljaka,
naročito za suše. Najčešće se to događa na šećernoj repi, pa gubici mjestimice mogu
biti i do 100%. No uši sišu i na korijenju kukuruza salate, voćaka itd. Neizravne štete
nastaju kao posljedica lučenja medne rose i prenošenja virusnih bolesti. Već smo
spomenuli da lisne uši luče mednu rosu. Ona se sastoji pretežno od ugljikohidrata iz
biljnog soka kojeg lisne uši sišu u velikim količinama. Svakog dana lisne uši posišu
višestruko veću količinu soka od vlastite težine kako bi došle do dovoljnih količina
određenih amino kiselina potrebnih za razvoj. Kapljice medne rose pokrivaju biljne
dijelove, naročito lišće, te ih čine ljepljivima. Mednu rosu posjećuju mravi, skupljaju
kapljice i odnose ih u mravinjake kao hranu ličinkama. Stoga je prisutnost mrava na
biljkama najočitiji i jedan od prvih znakova da su napadnute lisnim ušima. Štoviše, mravi
stimuliraju izlučivanje medne rose "kuckanjem" uši po abdomenu.
U pojedinim usjevima (poglavito sjemenskim) lisne uši čine najvažnije štete
prenošenjem virusnih bolesti. Naime, virusne bolesti, kada su u biljci, više ne možemo
nikako spriječiti pa biljke nerijetko propadaju. Jedini je način borbe protiv njih uništavanje
njihova prenositelja (vektora). Lisne su uši najvažniji prenositelji virusa i često su štete
od virusa ovisne gotovo isključivo o prisutnosti lisnih uši.
3
SADRŽAJ
UVOD .............................................................................................................................. 2
1. GRABEŽLJIVE (PREDATORSKE) STJENICE ........................................................... 5
2. GRABEŽLJIVA MUŠICA ............................................................................................ 5
3. PARAZITSKA OSICA ALHIDIUS MATRICARIAE ....................................................... 6
4. BUBAMARE COCCINELLIDAE .................................................................................. 6
5. AZIJSKA BOŽJA OVČICA ........................................................................................... 8
ZAKLJUČAK .................................................................................................................... 9
LITERATURA ................................................................................................................ 10
4
1. GRABEŽLJIVE (PREDATORSKE) STJENICE
Ubrajaju se u najvažnije prirodne neprijatelje brojnih štetnika. U našim je
voćnjacima utvrđena prisutnost dvadesetak vrsta grabežljivih stjenica, a dominantne su
Značajnije su ove vrste: Orius minutus L, O. insidiosus L. i druge vrste ovog roda hrane
se biljni ušima i drugim štetnicima. Utvrđeno je da jedna stjenica za vrijeme razvoja
ličinki isiše 100-200 ličinki biljniuši. Više vrsta roda Orius mogu se nabaviti za biološko
suzbijanje nekih štetnika (npr. kalifornijskog tripsa) u zapadnoj Europi. Primjerice vrsta
O. insidiosus nabavlja se pod nazivom Thripor. Anthocoris nemorum L. i druge vrste
ovog roda sišu na crvenom pauku, resičarima, lisnim ušima I drugim štetnicima. Nabis
vrste vrlo su brojne, a napadaju jaja i ličinke različitih štetnika. Jedna stjenica može
dnevno isisati i uništiti 10-30 lisnih uši ili do pedesetak jaja insekata.vrste Orius
minutusL., Deraecoris lutescens Schl. i Malacocoris chlorizans Pz. Te su vrste posebice
važni neprijatelji biljni usi i crvenog voćnog pauka, ali i brojnih drugih štetnika.
Grabežijive vrste stjenica ubrajaju se u porodice Nabidae, Anthocoridae i neke druge.
5
2. GRABEŽLJIVE MUŠICA
je 2 mm dugi dvokrilac koji se ubraja u porodicu mušica šiškarica (Cecidomyidae).
Odlaže narančastocrvena jaja u blizini kolonija lisnih uši. Jedna ženka odloži 100-150
jaja. Nakon inkubacije od oko 7 dana izlaze ličinke koje se hrane ušima. Jedna ličinka
tijekom jednog tjedna ubije i dijelom isiše 20-50 lisnih uši. Ličinke narastu do 3 mm. One
se kukulje u tlu. Mušica ima više generacija godišnje. U prodaji se nalaze pripravci s
kukuljicama mušice.
6
3. PARAZITSKA OSICA APHIDIUS MATRICARIAE
Porodica Aphidiidae odlaže pojedinačno jaja u lisne uši. Ličinka se razvija u
domaćinu, koji isprva ostaje živ i aktivan. Razvoj traje 8-10 dana. Tada ugiba domaćin i
pretvara se u mumiju. U njoj se ličinka kukulji, a osica izlazi iz mumije kroz dobro uočljiv
okrugli otvor koji ukazuje na prisutnost parazitskih osica. S obzirom na objekt koji
parazitiraju mogu biti jajni paraziti (kojih je najviše), paraziti ličinke, paraziti kukuljice ili
paraziti imaga (paraziti imaga rijetki su, poznati su na lisnim ušima). Bez obzira na oblik
kojeg parazitiraju, osice odlažu svoja jaja u domaćina ili na domaćina, ili pak jaja odlažu
na hranu koju domaćin ishranom unosi u svoj organizam. S obzirom na položaj gdje
7
parazitiraju podijeljeni su na endoparazite, koji parazitiraju unutar domaćina, i
ektoparazite, koji parazitiraju na domaćinu.
4. BUBAMARE COCCINELLIDA
Brojne su korisne vrste bubamara, nazvane i božjim ovčicama. One se hrane
štetnim kukcima i grinjama, napadajući njihova jaja i ličinke, katkad i kukuljice i odrasle
oblike. Prema vrsti domaćina koje preferiraju pojedine vrste bubamara možemo ih
podijeliti na afidifagne, kokcidifagne i akarifagne. Najpoznatiji su neprijatelji lisnih uši pa
često zarazu ušima nalazimo uočavajući brojne bubamare na biljkama. Treba istaći da
su pri tome vrlo aktivne ličinke bubamara, koje nimalo ne sliče na odrasle oblike. One su
vrlo neugledna izgleda, neke sivkasto-plavkaste boje, neke okružene svijetlim
8
izraštajima. Ličinke nekih vrsta imaju na tijelu crne bradavice. Najpoznatija buba mara je
sedamtočkasta bubamara (Coccinella septem-punctata L.) crvene boje sa 7 crnih
točkica, duga oko 9 mm
.
Lisnim se ušima hrani i dvotočkasta bubamara (Adalia bipunctata L.) crvene boje s 2
crne točkice, duga oko 6 mm. Ova se vrsta katkada može javiti i u crnom obliku s
crvenim točkicama. I bubamare roda Scymnus duge samo 3 mm napadaju lisne uši.
Ličinke ovih vrsta razlikuju se od ostalih po bijelim izraštajima kojima su pokrivene.
Poznati neprijatelji štitastih uši su crna bubamara Ličinka sedamtočkaste bubamare
proždire lisnu uš Ličinke bubamare roda Scymnus hrane se lisnim ušima. Jedan od
najpoznatijih primjera biološkog suzbijanja vezan je za bubamaru Rodolia cardinalis
Muls. koja je iz Australije uvezena u Kaliforniju (1888. g.) da bi uništila biljne
Uši.
9
Vrsta Hippodamia convergens G.-M. u velikom se broju uvozila i još uvijek uvozi iz SAD
u Njemačku i neke druge države za suzbijanje duhanova resičara, ali i lisnih uši.
Utvrđeno je da ova vrsta preferira lisne uši, no vrlo je učinkovita i na resičara. U Rusiji je
u 1990. godini introducirana bubamara Leis dimidiata F. i ispuštena u staklenike radi
suzbijanja lisnih uši. Zabilježen je visok učinak. Jedan imago ili odrasla ličinka bubamare
dnevno može pojesti 20-30 lisnih uši, a jedna ličinka za vrijeme svog razvoja pojede oko
500 lisnih uši. Razvoj ličinke traje 3-5 tjedana. Prisutnost bubamara indikator je
prisutnosti lisnih uši, a omjer njihove brojnosti i broja štetnika utječe na odluku o potrebi
suzbijanja. Ako na jednu bubamaru otpada manje od 40 lisnih uši, one same mogu
spriječiti štete, a do 100 uši na jednu bubamaru ukazuje da ne treba očekivati masovniju
10
pojavu uši. Neki podaci ukazuju da će 30-50 bubamara po voćki spriječiti masovno
razmnažanje lisnih uši, a stotinjak tih grabežljivaca na jednoj voćki smanjiti će
zaraženost.Znanstvenici nastoje selekcionirati sojeve bubamara sa smanjenom
sposobnosti migracije kako bi se zadržale u objektu u koji su ispuštene.
5. AZIJSKA BOŽJA OVČICA
Harmonia axyridis za svoje stanište preferira voćnjake i šumsko drveće gdje se
uglavnom hrani lisnim i štitastim ušima, lisnim buhama. Odrasli mogu pojesti od 90 do
270 lisnih uši dnevno, a svaka ličinka može pojesti od 600 do 1200 lisnih uši tijekom
svojega razvoja. Zbog velikog kapaciteta ishrane, poglavito lisnih uši, vrsta H. axyridis
uzrokuje velike probleme autohtonim božjim ovčicama koje zbog pomanjkanja hrane
ugibaju od gladi. Problemi se javljaju kada poraste populacija ove božje ovčice. Naime,
11
vrlo brzo se smanji broj lisnih uši, te u tom slučaju H. axyridis može napasti idruge vrste
božjih ovčica, jaja leptira, razne gusjenice.
ZAKLJUČAK
Jedan od najpoznatijih primjera biološkog suzbijanja vezan je za bubamare. Zabilježen
je visok učinak uništavanja biljnih uši Prisutnost bubamara indikator je prisutnosti lisnih
uši, a omjer njihove brojnosti i broja štetnika utječe na odluku o potrebi suzbijanja. Ako
12
na jednu bubamaru otpada manje od 40 lisnih uši, one same mogu spriječiti štete, a do
100 uši na jednu bubamaru ukazuje da ne treba očekivati masovniju pojavu uši. Neki
podaci ukazuju da će 30-50 bubamara po voćki spriječiti masovno razmnažanje lisnih
uši, a stotinjak tih grabežljivaca na jednoj voćki smanjiti će zaraženost. Bitno je
spomeniti i ostale prirodne neprijatelje biljnih uši :predatorske stjenice ,grabezljive
musice te parazitske osice koje mogu uveliko smanjiti populaciju biljnih uši.Danas se sve
više koriste prirodne metode suzbijanja biljnih uši tako da se u laboratoriju uzgajaju
njhovi prirodni neprijatelji te se pustaju na podrucja zarazena biljnim usima. Ova metode
su dosta skupe pa se primjenjuju u zatvorenim prostorima.
13
LITERATURA
Maceljski M., Poljoprivredna entomologija. Zrinski, Čakovec, 2002.MACALJSKI, M., Poljoprivredna Entomologija, Zrinski , 1999.
IVEZIĆ, M., Entomologija – kukci i ostali štetnici u Ratarstvu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2008.
KOVAČEVIĆ, Ž., Primijenjena entomologija, II. sv. Poljoprivredni štetnici, Poljoprivredni nakladni zavod, Školska knjiga, Zagreb, 1995.
http://gpp.kakonapisatiseminarskirad.agro.hr
14