UNIVERZITET U ISTOČNOM SARAJEVU

MUZIČKA AKADEMIJA

SEMINARSKI RADPredmet : Harmonija sa harmonskom analizom I

Tema: Beethovenov harmonski jezik sa detaljnim prikazom II stava klavirske

sonate op. 10 br. 1

Predmetni nastavnik: mr. Valentina Dutina, vanr. prof.

Student: Marija Bilić

Lipanj, 2013. godine

SADRŽAJ

1. Uvod................................................................................................................4

2. Muzički klasicizam........................................................................................5

2.1. Opća stilska obilježja klasicizma..............................................................5

2.2. Harmonska sredstva razvijenog klasičnog stila........................................5

2.3. Bečki klasičari- sličnosti i razlike.............................................................6

2.4. Beethovenov harmonski stil.....................................................................8

3. Ludwig van Beethoven.................................................................................9

3.1. Beethovenov stvaralački opus...................................................................9

3.2. Beethovenove klavirske sonate.................................................................9

3.3. Sonatni oblik u okviru sonatnog ciklusa.................................................10

4. Centralni dio.................................................................................................12

4.1. Muzički oblik..........................................................................................12

4.2. Dinamika tonalnih promjena..................................................................13

4.3. Akordika..................................................................................................13

5. Zaključak......................................................................................................15

6. Literatura......................................................................................................16

1. UVOD:

Klavirska sonata br. 5 u C molu op. 10 br. 1 djelo je Ludwig van Beethovena.

Posvećena je grofici Anni Margarete von Browne, ženi njegova poslodavca i spada u prvi dio

njegova stvaralaštva. Ova sonata, nazvana još i „Malom patetičnom“ , ima, što je i uobičajno

za klasični period, tri stava:

1. Allegro molto e con brio u C molu,

2. Adagio molto u As duru,

3. Finale: Prestissimo u C molu.

Drugi stav je lirični Adagio u As duru sa brojnim ukrasima. Ono po čemu je ovaj stav

neobičan jest to što je sonatni oblik bez razvojnog dijela.

2. MUZIČKI KLASICIZAM

2.1. Opća stilska obilježja klasicizma:

Klasicizam je oznaka za stilski pravac u europskoj glazbi u drugoj polovici 18. i

prvoj četvrtini 19. stoljeća. Kao pojam za glazbu uveden je početkom 19. stoljeća. Obično se

dijeli na rano (pretklasično) razdoblje i na razdoblje visokog ili, nazvanog prema najvažnijem

središtu, bečkog klasicizma. Klasično u njemu je savršeno jedinstvo oblika i sadržaja.

Najveći majstori klasike su bečka trojka: Haydn, Mozart i Beethoven, iako je Beethoven ušao

i u romantizam. Glavne značajke su sažetost, egzaktnost, jednostavnost i lepršavost. Temeljno

oblikovano načelo klasicizma je tematsko-motivski rad; motiv i tema podvrgnuti su

ritmičkim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz zadržavanje svojega

osobnoga prepoznatljivog oblika; načelo suprotnosti izraženo je tematskim dualizmom,

harmonijskim i tonalnim oprekama kao elementima dramske napetosti; prevlast homofonije,

harmonija utemeljena na tonalnom sustavu (tonaliteti se ističu u naslovu skladbi, npr. sonata u

cis-molu, simfonija u D-duru); prevladavanje sonatnog oblika i 4-stavačnoga sonatnog

ciklusa; simfonizam, usko povezan s motivičkim radom, kao prevladavajuća skladateljska

metoda; stvaralaštvo usmjereno na instrumentalnu glazbu (solistička, komorna, orkestralna);

označavanje tempa u rasponu koji je uglavnom ostao do danas; povećanje orkestra;

dinamiziranje i izdiferenciranje (punktiranje, sinkope, ligature, duole, triole) ritamsko-

metričkih elemenata; nagli revolucionarni razvoj u kretanju od Haydna prema Beethovenu.

Usavršava se gudački kvartet, sonatni oblik, klasična simfonija, te opera.

2.2. Harmonska sredstva razvijenog klasičnog stila:

„Uprošćavanje fakture, pa i harmonskih sredstava, koje je- u poređenju s

prethodnom, baroknom epohom- donela rana klasika, bilo je prolazna pojava. Razvoj

muzičkog stvaralaštva u novom stilu ubrzo je, nužnom doveo i do U klasici se upotrebljavaju

sve vantonalne dominante i zamjenici, svi alterirani akordi dijatonskog tipa, kao i svi akordi

kromatskog tipa, a koriste se i eliptička razrješenja. Dominantni nonakord postaje samostalna

harmonija. Koriste se kromatski, vanakordski, figurativni tonovi.Vrlo su česti disonantni

sudari akordskih i vanakordskih tonova. Primjenjuje se dvostruki pedal (najčešće kvinta).

Koriste se sve vrste dijatonskih i kromatskih modulacija, a često se koristi i enharmonska

modulacija. Vrlo često se koriste modulacije po kvintnom krugu na više ili na niže (naročito

su omiljene kod Beethovena) gdje su modulacije po kvintnom krugu na više predstavljale

kretanje „ka svjetlosti“, a modulacije ka kvintnom krugu na niže kretanje „ka tami.“ Te

modulacije su bile praćene izvjesnim „tonalnim odmorištima“ (kraći boravak u novonastalom

tonalitetu). Beethoven je pravio i modulacije po malim ili velikim tercama na više ili na niže,

što je karakteristično za romantičare (modulacija u medijantne tonalitete), ili je, pak,

modulirao po sekundama na više ili na niže.

2.3. Bečki klasičari- sličnosti i razlike:

Velikani klasičnog perioda su  Mozart, Beethoven,Haydn, to jest Bečka trojka.

Za njih se običavalo reći da je za klasicizam u muzici Haydn stvarao pravila, Mozart im se

pokoravao, a Beethoven ih je rušio. Beethoven je napola zakoračio u romantiku, jer je

elementima iz nekih svojih kompozicija koji ne pripadaju klasičnom stilu glazbe počeo

stvarati romantičnu glazbu.

Haydn je napisao relativno veliki broj klavirskih sonata, ali one nemaju značaj simfonija i

kvarteta. Nastale su uglavnom kao instruktivna literatura, tako se i danas izvode, sa malim

brojem izuzetaka. U njima se može pratiti postupno napuštanje čembalskog stila mišljenja i

obraćanje suvremenom klavirskom zvuku.

Posebnu oblast u Mozartovom djelu predstavlja muzika pisana za klavir – sonate i varijacije.

Iako u njegovom ranom opusu nema velikog broja klavirskih djela, to ne znači da ih nije bilo

već da ih je on uglavnom improvizirao. Njegova posljednja djela su okrenuta ka budućnosti i

pokazuju romantičarski aspekt Mozartove prirode.

Početak Beethovenovog stvaralaštva je vezan za klavirsku glazbu- možda zbog prilika u

kojim je stvarao, a možda zato što je klavir dobro poznavao- na njemu je sticao prva znanja o

glazbi. Glazba za klavir zauzima posebno važno mjesto u njegovom stvaralaštvu. On je

značajno obogatio dijapazon zvučanja klavira, te otkrio njegove nove izražajne mogućnosti.

Uspoređujući Haydna i Mozarta dolazimo do zaključka, za mnoge nedovoljno upućene,

da su dva imena često mnogo bliža nego što zaista jesu. Među njima postoje krupne razlike.

Haydn je živio više nego dvostruko duže od Mozarta, a život mu je protekao mnogo mirnije.

Decenije svog zrelog stvaralaštva provodio je ne mijenjajući okolinu. Mozart, naprotiv,

zarana i u više mahova poduzima umjetnička putovanja kroz Europu, upoznaje uvijek nova

središta, nove ljude i prilike. To se odrazilo i u njihovom stvaranju. Mozart je bolji

poznavalac ljudske duše nego Haydn, ali je Haydn ( koji je baš zbog svog načina života imao

više prilike da boravi u prirodi i zavoli je

) razumije i ocrtava ljepote prirode, za koju Mozart kao da nema nikakvih interesa. Ali,

Mozart je bio svestraniji od Haydna; on je više kosmopolit, dok je Haydn bliži narodu i

narodnoj umjetnosti iz koje često crpi građu za svoja instrumentalna djela. On

 je i prvenstveno instrumentalni kompozitor i na tom polju leže njegove trajne

zasluge za puno osamostaljenje nove instrumentalne glazbe u drugoj polovini 18. stoljeća.

Mozart je, naprotiv, u prvom redu operski kompozitor po svom umjetničkom interesu i po

rezultatima svog operskog rada. On posvuda proučava čovjeka, odnose među ljudima, život,

stvarnost. Njegov je scenski realizam vrhovna tekovina opere 18. stoljeća. Za razliku od

Haydna i Mozarta, gigantska ličnost Beethovena stoji na međi između dva stoljeća: gotovo

jednaki broj godina proživio je veliki umjetnik u 18. i 19. stoljeću. U toj činjenici leži duboka

simbolika Beethovenove uloge u razvoju europske glazbe. Beethoven gleda u prošlost: on

sintetizira nastojanja Haydna i Mozarta, vodeći ih neslućenom vrhuncu. On smjelo vodi u

budućnost, zato njegova djela snažno održavaju uzburkanu i bolnu svakidašnjicu i nastaju

subjektivnim ispovijestima titanskih sukoba.

Beethoven je čovjeg svoga vremena. On je republikanac; sloboda, jednakost i bratstvo za

njega su jedini temelj na kojemu je moguće sagraditi bolju budućnost čovječanstva. On

neprestano ruši sva pravila koja su u glazbi do tada napisana i uvjeren je da je umjetnost,

naročito glazba – „otkrivenje, koje je veće nego sva mudrost i filozofija“ 

, kako je sam govorio:

 „Tko shvati smisao moje glazbe, oslobodiće se bijede u kojoj se muče ostali ljudi“ .

2.4. Beethovenov harmonski stil:

Beethovenovo stvaralaštvo možemo podijeliti na tri perioda:

- Prvi period: do 1801. godine- oslanja se na svoje prethodnike: Haydna i Mozarta i tek

ponegdje najavljuje svoju snažnu individualnost.

- Drugi period: do 1815. godine kada ta individualnost dolazi do punog izraza i potpune

zrelosti, pa ovoj fazi pripada najveći broj tipično betovenvskh ostvarenja: 7 simfonija,

9 uvertira, polovina klavirskih i violinskih sonata, pretežno mnoštvo kamernih i drugih

djela.

- Treći period: od 1815. do kraja života. Tada nastaju njegove posljednje klavirske

sonate i gudački kvarteti, zadnje dvije simfonije, te brojna druga po mnogo čemu

neobična ostvarenja, u kojima istražuje nove puteve i mogućnosti dalje od klasičnih

obrazaca. Takvih istraživanja, razumljivo, ima i u prethodna dva perioda, ali je u

posljednjem težište upravo na njima.

Beethoven proširuje harmonski jezik i to je uočljivo već u srednjem, a ponegdje i u prvom

periodu svog stvaralaštva. To je razumljivo s orbzirom da je klasični obrazac stvaranja

(sonatnog stava i sonatnog ciklusa) tek postavljeni i učvršćeni kroz stvaralaštvo Haydna i

Mozarta. Kod Beethovena, počevši od drugog stvaralačkog perioda, druga tema u sonatnom

obliku nije više isključivo u dominantnom ili paralelnom tonalitetu, već može biti i u

medijantnom tj. tercno srodnom tonalitetu što je karakteristično za romantičare. Do

Beethovena, svaka je kompozicija morala početi tonikom ili dominantom osnovnog tonaliteta,

dok se kod Beethovena može javiti na DII, II65 ili čak na DD7. Na početku devete simfonije

nalazi se prazna čista kvinta u trajanju od 16 taktova, što je jedan od najranijih primjera

kolorističke primjene harmonije. Beethoven je vrlo često koristio varijantni VI stupanj. Pored

toga, koristi i modulaciju preko unisona, tj. modulaciju na istom tonu. Mnoge pojave kod

Beethovena već pripadaju romantičarskoj harmoniji: često ekspresivna uloga harmonije,

modulacija po tercama, pozajmljivanje akorada iz istoimenog tonaliteta suprotnog tonskog

roda, te upotreba vantonalnih subdominanti.

3. LUDWIG VAN BEETHOVEN (1770. – 1827. )

3.1. Beethovenov stvaralački opus:

„Ogledajući Beethovenovo stvaranje u njegovoj cjelokupnosti, jedna činjenica u

prvom redu privlači pozornost. Beethoven je napisao priličan broj vokalnih skladbi: pjesama,

kanona, kantata, opsežnih duhovnih radova, vokalnih točaka za različita dramska djela i

operu Fidelio. No, iako među tim skladbama ima visoko vrijednih, glavno težište

Beethovenova rada nije na području vokalne glazbe. Beethoven je ponajprije instrumentalni

skladatelj. Njegove instrumentalne skladbe sadrže sve vidljive značajke njegove umjetničke

djelatnosti ; u njima se on očituje i kao čovjek i kao umjetnik; one osvjetljuju sve njegovo

htijenje, naprednost misli i sredstava izraza, smionost u rušenju tradicionalnih oblika i u

izgradnji novih, borbenost i upornost, ljubav k prirodi i čovjeku.“ 1 Beethovenova

instrumentalna djela možemo grupirati u četiri skupine: simfonije, klavirske sonate, gudački

kvarteti i ostale instrumentalne skladbe. Prve tri skupine su najvažnije.

3.2. Beethovenove klavirske sonate:

„Beethoven je za klavir pisao gotovo čitav svoj umjetnički život pa je

razumljivo što se u veličanstvenom nizu od 32 sonate ogleda majstorsko sazrijevanje i puna

njegova zrelost, sa svim oznakama njegove umjetničke naravi i težnje za prilagođavanjem

umjetničke forme novoj sadržajnosti.“2 On u svoje sonate uvodi novosti, ima specifične teme,

ima svoj način njihovog izlaganja i razvijanja, specifičnost ritma i boje, te se ne boji

dramatizacije sonatne forme. Svaka njegova sonata, počevši od prve, ima elemente

borbenosti, tragike, fatalnosti i dramatičnosti. Patetična sonata je jedan od najljepših primjera

za njegovo sonatno- simfonijsko stvaranje koje raste iz jednog motiva i obuhvaća sve stavke u

jedinstvu glazbene misli. Karakteristično za Beethovena je i to, što pored elemenata

slobodnog iživljavanja umjetničke mašte, unosi i principe polifoničke konstrukcije. On se

osobito u svojim posljednjim sonatama koristi polifonijom, posebice u finalima.

1 Andreis, Josip, „Povijest glazbe“, Zagreb, 1989., 165. strana2 Andreis, Josip, „ Povijest glazbe“, Zagreb, 1989., 180. strana

3.3. Sonatni oblik u okviru sonatnog ciklusa:

Sonatni oblik najčešće imaju prvi stavovi sonate, a on ima tri dijela: ekspoziciju, razvojni dio

i reprizu.

Ekspozicija je prvi dio sonatnog oblika u kojem se izlaže tematski materijal. Ona u sebi

sadrži prvu temu, most i drugu temu. Sonatni oblik klasičnog perioda ima tipični dvojaki

kontrast prve i druge teme: to je kontrast u tematskom sadržaju i karakteru te kontrast

tonaliteta u ekspoziciji. Prva tema je obično dramskog karaktera, uglastih melodijskih

kontura, te se u njoj suprotstavljaju različiti motivski materijali. Prva tema ima oblik rečenice,

perioda, niza rečenica ili neku drugu formu koja nije prezatvorena. Nasuprot njoj, druga tema

je obično lirska, mekana, te je melodijska linija raspjevana.Što se tiče tonaliteta, ako je prva

tema bila durska, druga će biti u njenom dominantnom tonalitetu, a ako je bila molska- druga

tema je u paralelnom duru. I ona, kao i prva tema, može imati oblik rečenice, perioda, niza

rečenica i slično. „Snažni kontrasti između prve i druge teme postaju naročito značajni kod

Beethovena, pre svega u njegovom ranom i srednjem stvaralačkom razdoblju. Njegove teme

su često do te mere profilirane, individualizovane i suprotstavljene jedna drugoj da ih rado

upoređuju sa dramskim ličnostima, a čitav sonatni oblik sa dramom u kojoj se te ličnosti

pojavljuju, stupaju u konflikt, iz čega se rađa razvoj dramskog zbivanja, da najzad dovede do

raspleta.“3 U kasnijem Beethovenovom stvaralaštvu taj kontrast se smanjuje. U mostu se

može obrađivati materijal iz prve teme, ali materijal može biti i sasvim novi. Zna se desiti i da

završetak mosta nagovještava drugu temu. Za oblik mosta je karakteristična fragmentarna

struktura. Ekspozicija može sadržavati i završnu grupu (ili kodetu) koja predstavlja zaključni

odsjek ekspozicije, a ima zadatak da je formalno i harmonski zaokruži. Ona se obično nalazi u

istom tonalitetu kao i druga tema.

Razvojni dio je srednji dio sonatnog oblika u kojem se tematski materijal ekspozicije

razrađuje. Kontrast tema različitog karaktera i u raznim tonalitetima, izloženih u ekspoziciji, u

razvojnom dijelu se razvijaju. Zato ovdje najjasnije dolazi do izražaja dramski karakter

sonatnog oblika. Dakle, ovaj dio sonatnog oblika karakteriziraju harmonska nestabilnost, rad s

motivskim materijalom i fragmentarnost strukture. On se može podijeliti na tri odsjeka:

uvodni, centralni i završni odsjek koji priprema reprizu.

3 Skovran, Dušan; Peričić, Vlastimir, „ Nauka o muzičkim oblicima“, Beograd, 1991., 209. strana

Repriza predstavlja izmjenjeno ponavljanje ekspozicije. Ona najčešće u sebi sadrži sve

djelove kao i ekspozicija, uz neke izmjene: druga tema i završna grupa se nalaze u osnovnom

tonalitetu, most se mora izmijeniti kako bi vodio u osnovni tonalitet (iako se i dalje mogu

pojaviti modulacije).

4. CENTRALNI DIO

4.1. Muzički oblik:

EKSPOZICIJA: RAZVOJNI DIO: REPRIZA:

1. -16. t. I tema u As duru 45. takt 46.-61. t. I tema u As duru

17. -23. t. Most 62.- 70. t. Most

23. -35. t. II tema u Es duru 71.- 90. t. II tema u As

36. -44. t. Završna grupa 91. t. Koda

Prva tema: Počinje sa dvije fraze, svaka po dva takta, zatim fraza od 4 takta i završava

polukadencom u 9. taktu. Ove fraze su zatim varirano ponovljene, te u 16. taktu završava

izlaganje prve teme. Prva tema je po obliku veliki period.

Most: On započinje sa frazom koja traje dva takta i ta fraza se ponavlja još dva puta. Nakon

tih ponovljenih fraza završava most u 23. taktu. On je fragmentarne strukure, sastoji se od

sekventno ponovljenih dvotakta.

Druga tema: Po obliku druga tema je velika rečenica sa vanjskim proširenjem.

Završna grupa ekspozicije: Fragmentarna struktura. Sastoji se od jednog takta koji je 3 puta

sekventno ponovljen, a nakon njega slijedi dvotakt koji je ponovljen za oktavu niže. Završava

u 44. taktu.

Razvojni dio: Ne postoji, ulogu poveznice između ekspozicije i reprize odigrao je jedan

arpeđo D7 akord u 45. taktu.

Most: Pojavljuje se izmjenjen nakon tri takta. Produžen je u odnosu na prvi put, ima dva takta

više.

Koda: Fragmentarna struktura. Temelji se na elementima prve teme.

Formalna struktura čitavog stava je simetrična, kvadratna.

4.2. Dinamika tonalnih promjena:

Tonalni plan u ovom stavu je usaglašen sa njegovim formalnim planom.

Razlog tome je to što je klasika potencirala mišljenje da su „harmonska sredstva prvenstveno

u službi muzičkog oblika.“4, te da je uloga harmonije prevashodno konstruktivna, tj

oblikotvorna. Dinamika tonalnih promjena u ovom stavu je uobičajna za sonatni oblik. Prva

tema je u osnovnom tonalitetu- As duru, most tonalno i harmonski priprema drugu temu te u

zadnjem taktu (21. takt) mosta događa se kromatska modulacija preko promjene sklopa

akorda u, kako je za drugu temu i karakteristično, dominantni tonalitet- Es dur. Ipak, ove

sekventno ponovljene dvotakte u mostu možemo protumačiti kao kratka tonalna istupanja,

najprije u B mol, zatim vraćanje u As dur te naposljetku, Es dur u kojem se zadržavamo. U Es

duru je napisana druga tema. Dominantni tonalitet se zadržava i u završnoj grupi, sve do kraja

ekspozicije. Na završnom akordu ekspozicije događa se dijatonska modulacija u početni

tonalitet- As dur koji nepromijenjen teče sve do 66. takta od kojeg počinje vrhunac napetosti

ovog stava. Nizom akorada bez razrješenja (elipsa) skladatelj nas provodi kroz Fes dur koji se

enharmonski može shvatiti kao E dur. Iz Fes dura u As dur Beethoven se vraća preko

posrednika i njegovog dominantnog tonaliteta- Es dura. Ovoj elipsi prethodi molska tonika i

molska subdominanta As dura. As dur se zadržava do kraja. Ovaj stav je nije osobito bogat

modulacijama, čemu vjerojatno doprinosi i to što nema razvojni dio u kojem se obično

dešavaju brojne modulacije i raznolika harmonska zbivanja. Zato ovaj Adagio molto ima

posebnu mirnoću i staloženost.

4.3. Akordika:

Ova sonata, kao što je već rečeno, spada u prvi period Beethovenovog

stvaralaštva, tako da je i harmonija koju Beethoven ovdje upotrebljava poprilično jednostavna

i tipična za klasiku. Od vantonalnih akorada u ovom stavu nalazimo VIIII (14. i 59. takt) , DII

(17. i 62. takt), DS (32. i 79. takt), DD (68. takt) i VIID (34., 39., 81. i 86. takt). Što se tiče

vanakordskih tonova, nalazimo prolaznice, skretnice i zadržice. U samoj prvoj temi možemo

primijetiti zadržice. Što se tiče sekvenci, dosta su korištene, prije svega u samim temama, ali i 4 Despić, Dejan, „Harmonija sa harmonskom analizom“, Beograd, 2002., 86. strana

u mostu. Prvi takt prve teme sekventno (za malu sekundu) je ponovljen u sljedećem taktu.

Most je izgrađen od dvotakta koji je dva puta sekventno ponovljen.

5. ZAKLJUČAK

Ova sonata, kao što je već navedeno, pripada prvom periodu Beethovenovog

stvaralaštva. To pokazuje jednostavna harmonija koju je koristio u ovom stavu, bez puno

vantonalnih akorada. Ipak, i u najranijim Beethovenovim djelima osjeti se njegova duboka

individualnost te svakim od svojih djela pokazuje da je pravi klasičar i pravi romantičar.

Njegova genijalnost se očituje kroz kompletan njegov opus, od najranijih do zadnjih djela i

zato se nije čuditi što su mnogi kompozitori pisali upravo po uzoru na Beethovena.

LITERATURA

1. Despić, Dejan, „Harmonija sa harmonskom analizom, Beograd, 2002.

2. Andreis, Josip, „Povijest glazbe“, Zagreb, 1989.

3. Skovran, Dušan; Peričić, Vlastimir, „Nauka o muzičkim oblicima“, Beograd, 1991.

4. Ainsley, Robert, „ Enciklopedija klasične glazbe“, Zagreb, 2004.

5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Ludwig_van_Beethoven

6. www.zanimljivamuzika.com