Subota, 22. ožujka 2014., u 19 i 30 sati

BBC PHILHARMONICMartin Grubinger udaraljke

Juanjo Mena dirigent

Subota, 22. ožujka 2014., u 19 i 30 sati

BBC PHILHARMONICMartin Grubinger udaraljke

Juanjo Mena dirigent

3

proGraM

GIoaCHINo roSSINI:

Uvertira operi Svilene ljestve

BrUNo HarTL:

Koncert za udaraljke i orkestar, op. 23

Energico, con prezisione – Andante espressivo – Feroce – CadenzaOstinato. Presto, molto ritmico – Coda

Allegro ostinato

KEIKo aBE:

Prizma, rapsodija za marimbu i orkestar

***

FELIX MENDELSSoHN-BarTHoLDY:

Simfonija u a-molu, br. 3, op. 56, Škotska

Andante con moto – Allegro un poco agitatoVivace non troppo

AdagioAllegro vivacissimo – Allegro maestoso assai

Nakon koncerta s umjetnicima će razgovarati Dina puhovski.

U zabavnom programu s plesom i izvlačenjem nagrada za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom nastupit će Grupa IXES.

4

BBC philharmonic pod vodstvom svojeg šefa-dirigenta Juanja Mene jedan je od najcjenjenijih orkestara Velike Britanije. Bivši šef-dirigent Gianandrea Noseda sad je počasni dirigent, dok je John Storgårds glavni gostujući dirigent. Orkestar svake godine održava koncertnu sezonu u Dvorani Bridgewater u Manchesteru, a redovito nastupa i u Hanleyju, Leedsu i Kendalu te u drugim gradovima Engleske. Koncerti ovog orkestra, jednog od šest ansambala radiotelevizije BBC, redovito se snimaju i emitiraju na Trećem programu BBC-ja. Orkestar podupire gradski savjet Salforda, grada u kojem je središte ansambla. Juanjo Mena, ponosan na svoje baskijsko porijeklo, znatno je proširio standardni repertoar orkestra te je zajedno s glazbenicima prionuo velikim vokalno-instrumentalnim partiturama, a kritika je oduševljeno dočekala njegove nastupe. The Artsdesk je objavio sljedeću kritiku: Juanjo Mena dirigirao je kohortama orkestra BBC Philharmonic kao da je orkestar njegov plesni partner, dok je Guardian njegovo dirigentsko umijeće ocijenio veličanstvenim. John Storgårds uveo je, pak, orkestralna djela skandinavskih skladatelja na repertoar ansambla te je s orkestrom snimio cjeloviti simfonijski ciklus Jana Sibeliusa za diskografsku kuću Chandos Records. Snimka će biti

5

objavljena ovoga proljeća. Austrijski skladatelj Heinz Karl „Nali“ Gruber je dirigent koji je orkestar doveo u bečki Konzerthaus, a Gianandrea Noseda kao počasni dirigent radi s ansamblom četiri tjedna tijekom sezone. BBC Philharmonic potekao je od orkestra osnovanog u Manchesteru 1934. koji se zvao Sjeverni orkestar BBC-ja, a 1982. promijenio je tadašnji naziv u sadašnji. Prije tri godine ansambl se preselio u Salford gdje je dobio na korištenje profesionalni akustički studio. Na proslavi preseljenja u nove prostore, orkestar je održao festival koji je trajao sedamnaest dana i uključio suradnju s nizom radijskih ansambala Velike Britanije, ali i svijeta. Dvotjedna turneja u sklopu koje gostuju u Zagrebu, uključuje niz gradova u Njemačkoj, austrijski Beč i Bregenz, Ljubljanu i Budimpeštu.

Juanjo Mena (Vitoria-Gasteiz, Španjolska, 1965.) jedan je od najuglednijih španjolskih dirigenata i šef-dirigent orkestra BBC Philharmonic. Od 2007. do 2013. bio je glavni gostujući dirigent Filharmonije iz Bergena, glavni gostujući dirigent kazališta Carlo Felice u Genovi (od 2007. do 2010.) i umjetnički direktor i šef-dirigent Simfonijskog orkestra iz Bilbaa (od 1999. do 2008.). Dirigirao je nizom cijenjenih orkestara kao što su Filharmonija iz Osla, Francuski nacionalni orkestar, Nacionalni orkestar grada Toulousea, Filharmonija Scale, Orkestar Minhenskog radija, Dresdenska

filharmonija, Simfonijski orkestar iz Göteborga, Simfonijski orkestar Danskog nacionalnog radija; dirigirao je i svim većim španjolskim orkestrima. U Sjedinjenim Američkim Državama debitirao je prije deset godina i od tada je ravnao nizom sjevernoameričkih orkestara: Simfonijskim orkestrom iz Houstona, Cincinnatija, Pittsburgha, Chicaga i Bostona, Orkestrom Philadelphia te Filharmonijom iz Los Angelesa.

6

Kao operni dirigent ostvario je uspješne izvedbe Ukletog Holandeza, Salome, Elektre, Arijadne s Naksosa i Modrobradog. Izvrsno su primljene i njegove kreacije Jevgenija Onjegina u Ženevi, Figarova pira u Lausanni i Billyja Budda u Bilbau. Očekuju ga nastupi sa Simfonijskim orkestrima Bostona, Chicaga i Cincinnatija, s Francuskim nacionalnim orkestrom, Filharmonijom iz Osla i Los Angelesa, Dresdenskom filharmonijom, a pozvan je i da održi koncerte s Londonskom, Roterdamskom i Helsinškom filharmonijom te Kraljevskom filharmonijom iz Stockholma. Debitirat će i s nekoliko ansambala Sjeverne Amerike: Simfonijskim orkestrom iz Toronta, St. Louisa, Motréala, Clevelanda te s Njujorškom filharmonijom. Za tvrtku Chandos Records Mena je s orkestrom BBC Philharmonic snimio djela Manuela de Falle, Gabriela Piernéa, Xaviera Montsalvatgea i Joaquína Turine, a za te snimke dobio je izvrsne kritike u časopisima Gramophone, Telegraph, Financial Times i Guardian. Osim toga, snimio je baskijsku glazbu sa Simfonijskim orkestrom iz Bilbaa za Naxos te Messiaenovu Simfoniju Turangalîla za Hyperion Records s Filharmonijom iz Bergena.

Martina Grubingera (Salzburg, Austrija, 1983.) kritika je prozvala čarobnjakom udaraljki, a taj je mladi austrijski udaraljkaš kao gost vrhunskih orkestara i koncertnih dvorana svijeta u središte pozornosti stavio udaraljke kao solistički instrument par excellence. Rođen u Salzburgu, studirao je u Linzu na Konzervatoriju Bruckner te na salzburškom Mozarteumu. Pažnju javnosti privukao je još kao dječak velikim uspjehom na međunarodnim natjecanjima, kao što su Svjetsko marimbističko

natjecanje u Okayu i Natjecanje EBU-a (Europske radijske unije) u Norveškoj. Martin Grubinger s jednakom predanošću izvodi solistička, koncertna i komorna djela, često surađujući s vlastitim ansamblom

7

Percussive Planet Ensemble te s glasovirskim duom koji čine turske sestre blizanke Ferhan i Ferzan Önder. Grubingeru je posvećen niz djela; ističu se skladba Frozen in Time Avnera Dormana, Koncert za udaraljke i orkestar Friedricha Cerhe te koncert Tears of Nature Tana Duna. Osobito su postali poznati Grubingerovi projekti Udaraljkaški planet i Karipski show. Ove sezone praizveo je novi koncert Heinza Karla Grubera Into the Open i Speaking Drums, četiri poeme za udaraljke solo i orkestar Pétera Eötvösa. U istoj sezoni gostovat će na turnejama s Bečkom filharmonijom, orkestrom BBC Philharmonic, Simfonijskim orkestrom iz Pittsburgha, Komornim orkestrom Mahler i ansamblom Camerata Salzburg. Martin je imenovan rezidencijalnim umjetnikom lajpciškog Gewandhausa, Camerate Salzburg, Filharmonije iz Kölna i Münchena te bečkog Konzerthausa. Do sada je nastupio sa Simfonijskim orkestrom NHK-a iz Tokija, Filharmonijom iz Osla, Tajvanskim nacionalnim simfonijskim orkestrom, lajpciškim Gewandhaus orkestrom, Simfonijskim orkestrom Sjevernonjemačkog radija iz Hamburga, Filharmonijom Sjevernonjemačkog radija iz Hannovera, Bamberškim simfoničarima, Bečkom, Minhenskom, Hamburškom i Dresdenskom filharmonijom, Orkestrom Nacionalne akademije Santa Cecilia i drugim uglednim orkestrima svijeta. Prije tri godine debitirao je u Sjedinjenim Američkim Državama sa Simfonijskim orkestrom grada Kansasa, a zatim i s Filharmonijom iz Los Angelesa. Kao gost nastupio je na nizu renomiranih festivala, od kojih spominjemo glazbene festivale u Rheingauu, Festival Beethoven u Bonnu, festivale u Salzburgu, Baden-Badenu, Chicagu, Luzernu i na Udaraljkaškom festivalu u Tokiju. Osvojio je i brojne nagrade, od kojih ističe Nagradu Bernstein Glazbenog festivala u Schleswig-Holsteinu, Nagradu Würth koju dodjeljuje udruga Jeunesses Musicales te nagradu za snimke Drums ‘n’ Chant i The Percussive Planet.

Gioachino rossini (1792.-1868.), sin trubača Giuseppea, koji je svirao u raznim ansamblima, i Anne Guidarini, pjevačice epizodnih uloga, cijelo je djetinjstvo proveo u kazalištu. S četrnaest godina upisao se na Konzervatorij u Bologni i skladao svoju prvu operu seriu Demetrije i Polibije. S petnaest je intenzivno učio svirati violinu, rog i čembalo. Pjevao je na raznim priredbama pa i u kazalištu, kako bi zaradio novac. Kad mu je pukao glas, Rossini se prekvalificirao u korepetitora i dirigenta i sve

8

intenzivnije proučavao djela Josepha Haydna i Wolfganga Amadeusa Mozarta. Od 1808. do 1828. skladao je više od četrdeset opera, od kojih mnoge pripadaju tada omiljenom žanru opere buffo kao što su Račun za vjenčanje, Ekstravagantni nesporazum i Svilene ljestve. U tom su razdoblju nastale i kantate Smrt Didone i Kir u Babilonu. Prekretnicu u skladateljevoj karijeri označile su dvije opere, obje nastale 1813. i praizvedene u venecijanskim kazalištima: komična opera Gospodin Bruschino i opera seria Tancredi. Uspjeh Talijanke u Alžiru, Aurelijan u Palmiri te Turčina u Italiji širom mu je otvorio vrata La Scale, ali i napuljskih kazališta kojima je vladala diva Isabella Colbran. Njome se Rossini oženio te joj namijenio operu Elizabeta, kraljica Engleske s kojom je požnjeo velik uspjeh. Međutim, u Rimu u koji je pozvan kao gostujući skladatelj, nije bio te sreće: publici se nije svidio čak ni Seviljski brijač koji je diljem Italije postao trenutačni hit. Isto se dogodilo i s Pepeljugom, operom u kojoj, kao i u Seviljskom brijaču, glavnu žensku ulogu pjeva kontraalt, bez obzira na suvremenu praksu korištenja soprana. Slijede Armida, Dama s jezera i Semiramida. Bogat, slavan i željan novih dogodovština, Rossini se seli u Pariz 1823., grad u kojem je dočekan s počastima. Ondje je skladao Put u Reims, kantatu posvećenu krunidbi francuskog kralja Karla X. Postupno uvodeći promjene u skladateljski stil, nastojao je izbjeći suvišnu artificijelnost koloraturnih arija, kao i relativno pasivnu ulogu orkestra i zbora. Rezultat tih nastojanja četiri su djela, od kojih je najpoznatije ujedno i zadnja Rossinijeva opera Wilhelm Tell. Premda je ta opera trebala biti prva od pet predviđenih ugovorom između skladatelja i pariške Opere, slijedom revolucije 1830., nova je vlada poništila valjanost toga ugovora, a Rossini je u 37. godini odlučio prestati skladati za kazalište. Do danas muzikolozi nagađaju o pravim razlozima takve odluke. Neki smatraju da je razlog rastući animozitet pariške publike prema njegovim djelima, dok drugi pravi uzrok Rossinijeva povlačenja vide u skladateljevoj ljubomori prema Meyerbeerovu pariškom uspjehu. Nakon smrti Isabelle Colbran, Rossini se oženio Olympeom Pélissier te se vratio u Italiju, gdje su živjeli do 1855., kad se ponovno sele u Pariz. U mirovini je Rossini skladao Stabat Mater (1832.) i Malu svečanu misu (1864.), pjesme za glas te neka glasovirska djela, no većinom je uživao u jelu, pilu i druženjima, sloveći za jednog od najduhovitijih i stoga najomiljenijih pripadnika pariškoga društva. U pariškom stanu te poslije u vili u Passyju priređivao je večere na koje

9

je pozivao ugledne glazbenike, književnike, glumce i slikare. Richard Wagner svoje je sjećanje na druženja s Rossinijem objavio u eseju Eine Erinnerung an Rossini (Sjećanje na Rossinija).

Svilene ljestve Gioacchina Rossinija, komična operna farsa u jednom činu, nastala je na libreto Giuseppea Marije Foppa. Praizvedena je u venecijanskom Teatru San Moisè 1812., a njezina je uvertira nadživjela djelo samo i do danas se vrlo često izvodi kao uvodni dio standardnih koncertnih programa. Djelo pripada razdoblju u kojem je Rossini skladao četiri talijanske farse, kratka djela popularna osobito u Veneciji potkraj 18. i početkom 19. stoljeća. Tu formu odlikuje komorna postava od pet do sedam pjevača koji uvijek uključuju ljubavni par i nekoliko manjih uloga. U venecijanskoj farsi vizualni aspekt komičnoga umnogome je važniji od same glazbe, a kod izvođača je presudna sposobnost uvjerljive izvedbe komičnog na sceni i, dakako, improvizacije. Svilene ljestve odigravaju se potkraj 18. stoljeća u Parizu. Dormont je učitelj i skrbnik lijepe Giulije i odlučan je udati je za Blansaca, premda ga ona odbija. To je zato što je Giulia već udana za Blansacova prijatelja Dorvila koji konzumira brak uz pomoć svilenih ljestvi koje mu supruga spušta kroz prozor svoje spavaće sobe. Niz peripetija završava dakako sretno za oba para: Giuliju i Dorvila te Giulijinu sluškinju Lucillu koja na kraju postaje Blansacovom dragom.

Keiko abe (1937.), japanska marimbistica i skladateljica, svojim je nastojanjem da marimba postane relevantan solistički instrument do danas ostala sinonim za jednu od najboljih marimbistica svijeta. Svojim je izvedbama, skladbama, ali i suradnjom s tvrtkom Yamaha, s kojom je razvila petoktavnu marimbu koja je u tom obliku postala standardni koncertni instrument na svjetskim pozornicama, trajno zadužila udaraljkaše diljem svijeta. U dobi od trinaest godina osvojila je natjecanje talenata NHK i počela profesionalno nastupati na radiju. Godine 1962. s dvoje prijatelja osnovala je Xebec Marimba Trio koji je izvodio popularnu glazbu i aranžmane folklornih napjeva. Snimili su sedam albuma, a Keiko Abe imala je vlastitu emisiju na japanskoj televiziji. Njezine skladbe Michi, Varijacije na japanske dječje pjesme, San trešnjinih cvjetova i mnoge druge postale su standardnim djelima marimbističkog repertoara. Uz intenzivno solističko djelovanje, skladanje i promicanje marimbe kao instrumenta

10

podjednako prikladnog za tzv. ozbiljni, kao i za popularni repertoar, Keiko Abe je od 1970. predavačica na Školi za glazbu Toho Gakuen u Tokiju, ujedno i prva žena koja je postala članicom Percussive Arts Society Hall of Fame 1993. godine. U četiri desetljeća koliko nastupa, obišla je cijeli svijet i skladala više od šezdeset djela za marimbu (solističke koncerte, duete i solističke komade). Marimba d’Amore iz 1998. te rapsodija Prizma za marimbu i orkestar, nastala dvije godine prije, pripadaju njezinim najpoznatijim djelima.

Bruno Hartl (1963.), solo timpanist Bečke filharmonije, proteklih desetak godina profilirao se i kao vrlo kreativan skladatelj. Najprije je u dobi od šest godina počeo učiti glasovir, a zatim je postao članom Bečkih dječaka. Već je tada skladao prve skladbe. Fascinacija timpanima dovela ga je kao trinaestogodišnjaka na Visoku školu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču gdje je studirao udaraljke, glasovir, trubu i kompoziciju. Prvi profesionalni angažman dobio je kao solo timpanist i prvi udaraljkaš orkestra Mozarteum iz Salzburga 1980. u dobi od sedamnaest godina. Četiri godine poslije postao je članom orkestra Bečke opere, a zatim i Bečke filharmonije kao najmlađi timpanist u povijesti orkestra. Do sada je skladao dvadeset pet djela, od kojih su mnoga izvedena na uglednim koncertnim pozornicama njegova rodnoga grada (Konzerthaus i Musikverein), zatim na Bečkim svečanostima i u Brucknerhausu u Linzu. Većina je, dakako, posvećena udaraljkaškim instrumentima kao što su tri Sonate za timpane i glasovir, Koncert za ksilofon i orkestar ili Koncert za udaraljke i orkestar. Osim toga, autor je i aranžmana za udaraljkaške instrumente Stravinskijeva Posvećenja proljeća te Hačaturjanova Spartaka.

Koncert za udaraljke i orkestar, op. 23 Brune Hartla na poseban način povezuje skladatelja i Martina Grubingera. Grubinger je, naime, upravo s tim koncertom nastupio kao sedamnaestogodišnjak na završnom koncertu Eurovizijskog natjecanja za mlade glazbenike 2000. godine. Naime, Hartlov strelovit uspon na udaraljkaškoj sceni umnogome je sličan uspjehu njegova sunarodnjaka Grubingera godinama poslije. Sam Hartl o djelu je napisao: „U početku je to trebao biti koncert za marimbu, no ja sam ga na kraju proširio na druge udaraljkaške instrumente...

11

Zanimao me eksperiment, svakoj solističkoj udaraljki dati vlastitu temu ili motiv u kojem trebaju pronaći strukturalni temelj.“ Radi se naime o svojevrsnom patchworku, načinu spajanja pojedinih dijelova koji, svaki za sebe, tvore neki od klasičnih oblika, kao što je tema s varijacijama ili rondo, podsjećajući na puzzle.

Felix Mendelssohn-Bartholdy (1809.-1847.), unuk znamenitog židovskog filozofa Mosesa Mendelssohna, rođen je u Hamburgu kao sin bogatog bankara. Obitelj se ubrzo preselila u Berlin u kojem je Mendelssohn pohađao škole i stekao krug utjecajnih prijatelja. Kako bi se što bolje obrazovao, putovao je Europom, najviše u Italiju, Englesku, Škotsku i Wales. U Leipzigu, gradu u kojem je proživio većinu kratkog profesionalnog života, osnovao je konzervatorij te ravnao još i danas uglednim orkestrom Gewandhaus. Plodan i cijenjen skladatelj, danas poznat i po nastojanju da se revitalizira opus Johanna Sebastiana Bacha, napisao je niz djela za orkestar kojima pripada dvanaest mladenačkih simfonija za gudače koje je dovršio u dobi od četrnaest godina, pet simfonija i četiri orkestralne uvertire. Svaka simfonija programskog je karaktera, a najomiljenije su četvrta Talijanska i treća Škotska. San Ivanjske noći, Hebridi (ili Fingalova spilja), Mirno more i sretno putovanje prema Goetheovoj poemi te Ruy Blas, nadahnuta dramom Victora Hugoa, Mendelssohnove su uvertire od kojih se na repertoaru zadržala jedino prva. Sudbina slična onoj preostalih uvertira snašla je i skladateljeve solističke koncerte koje je namijenio violini solo, violini i glasoviru, dvama glasovirima te glasovirima solo: gotovo ni jedan od njih danas se ne izvodi, a jedini koji se može čuti na koncertnim pozornicama jest Koncert za violinu i orkestar u e-molu iz 1844. Komornu je glazbu Mendelssohn počeo skladati kao dječak, u dobi od samo deset godina. Jedno od najslavnijih njegovih komornih opusa svakako je Oktet za dva gudačka kvarteta namijenjen proslavi prijateljeva rođendana, a jednako nadahnuto i profinjeno ostvarenje komorne glazbe jest Sekstet za violinu, dvije viole, violončelo, kontrabas i glasovir. Dva gudačka kvarteta i dva kasna glasovirska trija pokazuju skladateljevu vještinu u nastojanju postizanju raznovrsnih ugođaja unutar jednoga djela, dok komorne skladbe namijenjene violončelu – Koncertantne varijacije za violončelo i glasovir te Pjesma bez riječi za violončelo i glasovir do danas tvore važan dio violončelističkog repertoara. Prva polovica 19. stoljeća

12

značila je uzlet glasovira kao solističkog i komornog instrumenta. Njegova dostupnost i omiljenost među buržoazijom i građanstvom poticala je raznovrsno stvaralaštvo: od jednostavne salonske glazbe do zahtjevnih glasovirskih komada koji i danas predstavljaju izazov profesionalnim pijanistima. Ni Mendelssohn nije ostao imun na spomenutu modu pa je glasoviru posvetio neke od svojih najljepših stranica u osam albuma Pjesama bez riječi.

U dobi od dvadeset godina, Felix je smatran čudom, jednim od najboljih europskih skladatelja, izvrsnim pijanistom i dirigentom, čovjekom iznimna šarma i osobnosti. Njegovo gostovanje u Londonu 1829. bilo je vrlo uspješno, ali i prilično naporno: Mendelssohn je održao desetke koncerata i predavanja. Kako bi se odmorio od napornog londonskog rasporeda, otputovao je u Škotsku da bi planinario po tamošnjim brdima. Stigavši u Edinburgh potkraj srpnja iste godine, skladatelj je zapisao: „Sve izgleda tako surovo i grubo, napola zavijeno u pare dima ili magle.“ Opisuje zatim gorštake u neobičnim kostimima, s dugačkim crvenim bradama, tartanima, golim koljenima i gajdama u rukama kako prolaze uz ruševine dvorca Mary Stuart. „Danas u predvečerje otišli smo do palače u kojoj je Mary živjela i voljela. Ondje je mala prostorija s vjetrovitim stubištem koje vodi do vrata, stubištem kojim su se penjali ubojice i, našavši Rizzija... odveli ga. Tri sobe dalje nalazi se kut u kojem su ga ubili. Obližnja kapela sada je bez krova, ondje rastu korov i trava, a pred slomljenim oltarom Mary je okrunjena za kraljicu Engleske.“ Vjetar, magla, tmurno vrijeme, ruševine dvorca Holyrood i neobični stanovnici Škotske nadahnuli su Mendelssohnovu Treću simfoniju u a-molu, br. 3, op. 56. Simfonija je nastajala polako, više od deset godina, a praizvedena je u siječnju 1842. u Berlinu. Izvedbom lajpciškog Gewandhaus orkestra ravnao je sam skladatelj, a djelo je uvrstio i na svoje londonske koncerte u ljeto iste godine. Nevjerojatan uspjeh koji je postigao tom simfonijom potvrdila je i sama kraljica Viktorija koja je dopustila mladom skladatelju da joj posveti djelo. Premda su mnogi analitičari i komentatori u djelu pronašli svu silu škotskih narodnih napjeva, skladatelj je odlučno odbijao mogućnost nadahnuća folklorom. Međutim, Škotska jest nadahnula Mendelssohna, jer je zapisao: „U njezinim sam slikama, ruševinama i prirodi našao većinu glazbe.“ Škotska simfonija izražava emocije

13

izazvane surovom klimom, grubošću stijenja, oporošću zraka, oštrinom planinskih visova. Zajedno s Beethovenom koji je opisivao svoju Šestu simfoniju (Pastoralnu), mogli bismo zaključiti: „To je glazba koja priziva osjećaje, a ne sliku.“ Četiri stavka Škotske simfonije zamišljena su da budu odsvirana bez pauze. Dug uvod sačinjen od složeno harmonizirane melodije, Mendelssohn je zamislio u Holyroodu. Oblik sonatnog stavka počinje dražesnom, ali odlučnom melodijom, a melodije koje slijede prvu temu bogato su razrađene u provedbi prvog stavka. Drugi stavak nježnog ugođaja razvija se oko dvije teme: prve živahnije, koju donosi klarinet, i druge bodre i okretne, koju donose gudači. Treći stavak smatra se jednim od najljepših stavaka romantične glazbe uopće. Skladan u sonatnom obliku, majstorski uravnotežuje liričnost i eleganciju prve i elegijski ugođaj druge teme. Četvrti stavak, Finale, živahan je ples koji završava veličanstvenom kodom.

Nakladnik: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika: Dražen Siriščević, ravnatelj

producentica programa: Jelena Knešaurek Carić

Urednica: Ana Boltužić

autorica teksta: Jelena Knešaurek Carić

Lektorica: Rosanda Tometić

oblikovanje, grafička priprema i tisak:Intergrafika TTŽ d. o. o., Zagreb

Naklada: 600 primjeraka

Cijena: 20 kuna

www.lisinski.hr

ORFEJ I EURIDIKACristoph Willibald Gluck

29. ož ujka 2014.Dodatne izvedbe 30. i 31. 3. 2014.

CHRISTOPH WILLIBALD GLUCK: ORFEJ I EURIDIKAscenska izvedba opere

Mladen Tarbuk dirigent

Marina Pejnović redateljica

12. travnja 2014.DANIEL ROTH orgulje

Program: C. M. Widor, F. Mendelssohn-BartholdyJ. S. Bach, C. Franck C. Saint-Saëns, D. Roth

GRAD ZAGREB