aprepaštenje dokumentom pristiglim iz Carinske upra-ve u redakciju Foruma bilo je potpuno. Na upit o količinama uvezenih proizvoda od azbesta u Republiku Hrvatsku, Carinska uprava poslala nam je tablicu s podacima iz svoje evidencije, prema kojoj su, nakon apsolutne zabrane od 1. siječnja 2006., u našu zemlju azbestni proizvodi uvezeni čak 275 puta, odnosno ukupno 11.677 tona.Isti dokument kazuje i to da se čak 87 posto svega uvezenog odnosi na uvoz iz EU, iz one iste unije čiju je pravnu stečevinu Hrvatska prepisala kada je u svoje zakonske i podzakonske akte unosila da je “upotreba, stavljanje na tržište i

Hrvatska je iz EU uvezla tisuće tona tog otrova nakon što ga je 2006. godine zabranila po naputku Bruxellesa kao uvjet za članstvo

Piše Sergej Županićfotografija Ivo Čagalj/Pixsell

*

Zproizvodnja” bilo čega što u sebi sadrži iole azbesta “zabranjena”.Kada je o azbestu riječ, govorimo o “tihom ubojici”, vrlo opasnom otrovu koji uzrokuje takve bolesti i smrt u agoniji, s kojom je po boli i mučnosti usporediv rijetko koji način umiranja. Samo između 2005. i 2009. službeno je azbest mezoteliomom pobio 345 osobe, a konačan broj žrtava višedeset-ljetne proizvodnje i uporabe na kraju će se brojati u tisućama. EU ga je stoga definitivno zabranio od 1. siječnja 2005., a godinu poslije i Hrvatska, kao jedan od uvjeta u procesu pristupanja EU. Čovjek bi pomislio da uvoz više nikome normalnom ne bi pao na pamet. Ako ni zbog čega drugog, ono zato

što bi to zbog izričite zakonske zabrane moralo biti skoro ne-moguće. Međutim, tragom nekih naznaka da se zabrana uvoza az-besta ne primjenjuje striktno kako nalažu hrvatski zakoni, Forum je od Carinske uprave zatražio popis uvezenih azbestnih proizvoda. Nakon poduže prepiske i vaganja argumenata “u odnosu na dosta-vu statističkih podataka vezanih za uvoz azbesta”, poslane su nam tri tablice, bogato ispunjene podacima o zemlji porijekla svake pošiljke, masi, pa čak i s carinskim tarifnim brojevima. Službenici ravnatelja Zlatka Gra-bara potrudili su se dostaviti nam što informativniji dokument, pa je iz dostavljenih podataka postalo

jasno da je svaki uvoz azbesta tako registriran da je odgovornima svih tih godina moralo biti jasno o čemu je riječ. Tablice iz Carin-ske uprave svjedoče o totalnom užasu. Ispada da je “potpuna za-brana” dovela samo do toga da se uvoz iz 2005. od devet i pol tisuća tona smanjio za puku trećinu - na 6357 tona iz 2006. godine. Čak i za hrvatske prilike takav nered je ne-čuven. Azbestnih valovitih ploča, onih istih po kojima je ozlogla-šen solinski Salonit, iz Mađarske je 2006. uvezeno 3785 tona, iz Slovenije 1522 tone, 298 tone iz Ukrajine... Iz pravno superuređe-ne Njemačke raznih građevinskih materijala s azbestom uvezeno je 103 tone, iz Slovenije 107 tona, 53

Tihi ubojicaAzbest “made in EU”

tone kočionih azbestnih obloga iz Indije, 52 tone iz Njemačke... i tako u nedogled. Sljedeće 2007. godine uvoz je pao na 3246 tona, od čega se više od četiri petine odnosilo na građevinski mate-rijal s azbestom iz Mađarske. A slučajno su u rujnu iste godine sve one kancerogene krhotine iz tvornice Salonit u Vranjicu, vrlo srodne netom uvezenoj robi iz Mađarske, istresene u obližnju Mravinačku kavu. To je bio uvod u 111 milijuna kuna tešku sanaciju zagađenog područja, zbog koje je Uskok 2010. otvorio sezonu lova na ravnatelja Fonda za zaštitu okoliša Vinka Mladinea.I dok je ministrica Marina Matulo-vić Dropulić tvrdila da je sanacija

u Vranjicu “savršeno obavljena”, 2008. nam je iz Mađarske stigla još jedna pošiljka; 1552 tone građe-vinskih elemenata s azbestom. Tek 2009. ukupni uvoz azbesta osjetno je pao, i to na 16 tona. Od toga se skoro sve odnosilo na građevinske elemente iz Ukrajine, dok nam je iz EU u manjim količinama pristi-zala razna azbestna odjeća, mate-rijal za brtvljenje, kočione obloge i slično. Trend smanjenja uvoza nastavio se do danas, ali skoro sa 100-postotnim udjelom iz EU, a posljednja registrirana pošiljka kojoj smo ušli u trag jest izvjesnih 10 kilograma “ostalog što sadrži azbestna vlakna”, uvezenih iz BiH. Naravno da je Forum zatražio i popis tvrtki koje su više od šest

godina neometano uvozile jednu od najgorih tvari s Liste opasnih kemikalija. No, Carinska uprava se pozvala na obavezu zaštite po-slovne tajne iz Carinskog zakona.

može li i obogaćeni uran?Na istu odbijenicu naišli smo i obrativši se direktno uredu mini-stra financija Slavka Linića, iako smo kao jedan od argumenata naveli da u ovom slučaju javni interes ima apsolutno veću težinu od poslovne tajne kakva god bila, jer se poslovna tajna valjda ne bi čuvala i u slučaju da se otkrije da je netko nelegalno uvozio, primje-rice, obogaćeni uran. Na sljedeći zid šutnje naišli smo pokušavajući utvrditi tko je u stvari najodgovor-

niji za skandalozno odobravanje uvoza azbesta i kako je to tehnič-ki uopće bilo moguće. Iz ureda ravnatelja Grabara odgovoreno nam je da je provjera da li je roba za uvoz u skladu s trgovinskim, sanitarnim i zdravstvenim propi-sima, u isključivoj domeni Službe granične sanitarne inspekcije. - Carinski službenici na temelju odobrenja inspekcijskih službi samo odobravaju unos robe u carinsko područje - priopćeno nam je.Zlu ne trebalo, to smo provjerili po zakonima i pravilnicima i utvr-dili da je istina, koliko god logika kazivala da je vrlo teško previdjeti tisuće tona azbestno cementnih elemenata u, primjerice, vlaku i

marina matulović dropulić je hvalila sanaciju salonita, a istodobno su iz mađarske stizale još tisuće tona istog takvog materijala

minisTarsTva nemaju pojma šTo se događa, kako su i zašTo porozne granice, ali šTiTe imena uvoznika kao poslovnu Tajnu

Samo u Vranjicu župnik je do 2005. registrirao 110 radnika umrlih od bolesti prouzročenih azbestom

pritom se još ne prisjetiti da je ri-ječ o ilegalnoj aktivnosti. Sljedeća adresa nam je bilo Ministarstvo zdravlja kao indirektno prozvano. No, stvar tek tu postaje miste-riozna. Ministar Rajko Ostojić odgovorio nam je da Uprava za sanitarnu inspekciju nema pojma (!?) o uvozu azbestnih vlakana ili roba s udjelom azbesta. Ipak, jedna stvar je bila jasna:- Obzirom na zabranu uvoza azbestnih vlakana i proizvoda od 2006. godine, eventualno prelaže-nje granice i uvoz u RH podrazu-mijevao bi ilegalan uvoz - odgovo-rio je ministar Ostojić.Pritom ni riječju nije spomenuo da bi se nekoliko dana prije toga kod njega o istome raspitivalo i Ministarstvo zaštite prirode i oko-liša, kod kojega smo prethodno također pokušali doznati o čemu je riječ te nam je odgovoreno da je azbest prema raspodjeli resora u domeni ministarstva Mirele Holy tek onda kad postane otpad, ali da će o tome obavijestiti Ostojićevo ministarstvo.Prvi kod koga smo uspjeli dobi-ti naznake kako je moguć uvoz zabranjenih tvari koje će narednih godina života koštati tko zna ko-liko hrvatskih građana, bio je Fra-njo Plavšić, ravnatelj Hrvatskog instituta za toksikologiju. Njegova je teza šokantna i po tome koliko je objašnjenje skandalozno po dr-žavne službe, ali i po tome koliko je logično.- Jednostavno nitko nije prijavio graničnoj sanitarnoj inspekciji.Očito je bila loša veza između svih na granici. Inače su špediteri ti koji moraju prijaviti graničnoj in-spekciji robu, carinik samo gleda one carinske brojeve, a granična inspekcija, ako joj to nije prijav-ljeno, ona to neće ni primijetiti - kaže Plavšić.Prvi hrvatski toksikolog na takvu je praksu već nailazio s brojnim drugim zabranjenim tvarima.- Sjećam se jednom prilikom jed-na tvrtka je uvozila vrlo otrovan plin fosfin, koji kad se primijeni, ubije sve, od štakora do grinja.

I onda su tog čovjeka jednom i uhvatili. Pa kad je taj podivljao: “Ja 10 godina uvozim i nikada mi se ništa nije dogodilo!” On jed-nostavno nije znao da mu treba dozvola i ništa nije prijavljivao, a granična sanitarna inspekcija ne može ići od jednog do drugog kamiona i pregledavati. Činjenica je da stvari cure preko granice. U tom sustavu nešto ne valja. A kad bi se špeditere i uvoznike išlo rigoroznije kažnjavati, oni se to ne bi usudili raditi - opisao je Plavšić nevjerovatan primjer nefunkcio-nalnosti države u Hrvatskoj.

Dosje o “Vranjičkoj bolesti”S azbestom je očito riječ o prije-vari, kaže on, a službe možda nisu dovoljno povezane. Tako dolazi-mo i do EU, koja se kroz ovu priču također strašno kompromitira. Forum je, u stvari, dobio popis uvoza azbesta u Hrvatsku još od 2000. godine do danas. A kada se izdvoji samo onaj uvoz koji se tiče članica EU, dolazi se do toga da nam je iz EU 2000. isporučeno 38 posto sveg uvezenog azbesta, da je to 2001. bilo 48 posto, sljede-će godine 66 posto i tako svake godine sve više koliko je Hrvatska dalje odmicala na putu prema članstvu. Izuzetak je 2009. sa samo dva posto, ali je zato 2010. i 2011. udio uvoza iz članica EU skočio na 90 i 99 posto. Netko bi još mogao otrovno zaključiti da smo Bruxellesu poslužili kao sto-varište otrova koji ne smije ubijati u europskom, ali smije u hrvat-skom dvorištu, unatoč tome što je Hrvatska do tada već godinama usvojila taj dio famozne europske pravne stečevine. - Što se Europe tiče, to je stvar slobodnog protoka roba i kapitala. Ako ne kršiš propise EU, a želiš izvesti u Hrvatsku, to je u redu što se EU tiče. Njih nije briga što mi sami prema našim propisima ne bismo smjeli uvoziti bilo što od azbesta - objašnjava Plavšić i sasvim je u pravu.Na pitanje Foruma kako Europska komisija objašnjava to da se u

skoru članicu izvozi nešto što bi u EU bio smrtni grijeh, iz ureda povjerenika EK za okoliš Janeza Potočnika odgovoreno nam je:- Uredba o Regulaciji, ocjeni, dopuštenju i ograničenjima kemi-kalija (REACH) obavezuje članice EU da primjenjuju zabranu i izvoz azbesta te azbestnih proizvoda. Ipak, uredba REACH tiče se isklj-čivo tržišta u EU i ne primjenjuje se na izvoz azbestnih vlakana u zemlje nečlanice.Drugim riječima, ako netko iz EU ima kupca u Hrvatskoj koja, čini se, ne kontrolira svoje granice, Bruxelles je sasvim načisto s tim da mu dopusti ne samo izvoz u Hrvatsku, nego čak i proizvodnju u EU za potrebe izvoza u Lijepu našu. U razgovoru s Plavšićem stoga smo zaključili i to da EU radi i u korist vlastite štete, jer izvozom azbesta u Hrvatsku EU pothra-njuje problem s azbestom u našoj zemlji, koji će ubrzo postati i problem Bruxellesa kad Hrvatska danas, sutra bude primljena u EU. - To je potpuno točno! To je eko-nomska računica. Na ulazu smo u

EU, preuzeli smo sve direktive, pa su naši propisi ujedno i europski. A oni to znaju, pa je to ujedno i nemoralno - zaključuje Plavšić.Itekako je nemoralno, a ako hrvat-ske političke elite nisu spoznale koliko je nemoralan odnos EU, nego su se bogatile na korup-ciji oko navodnog zbrinjavanja azbesta, toga su svjesne obitelji 519 osoba u Hrvatskoj koje su od 2002. do 2010. poumirale od me-zotelioma, azbestoze i pleuralnog raka. Nimalo slučajno, učestalost smrtnosti u Istarskoj županiji duplo je viša od nacionalnog pro-sjeka, a u Splitsko-dalmatinskoj skoro triput viša. Riječ je o poda-cima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, kojima, međutim, Lovre Grgić predsjednik ekološke udruge Barbarinac iz Vranjica ne vjeruje previše. Prvenstveno zbog podataka do kojih je Barbarinac došao neslužbenim putem.- 2005. sam otišao sam do župnika u Vranjicu. Na uvid mi je dao knjigu umrlih, čije je sprovode vodio 30 godina. Kod svakoga je stavljao napomenu o uzroku smr-ti; starost, srce, prometna, što god, a postojala je i oznaka “vranjička bolest”, što je bila azbestoza ili bolesti uzrokovane azbestom. Bilo je popisanih oko 110 umrlih, i to samo ljudi iz Vranjica - svjedočio je Grgić podacima o smrti radnika u Salonitu i drugih Vranjičana.Tvornica je nekoć zapošljavala 1400 radnika, bitno više od 1100 stanovnika Vranjica, dakle i mnoš-tvo radnika iz sela u okolici Splita.- Zna se točno tko je u Vranjicu sljedeći na redu za otići. Simptomi se lako prepoznaju, odete u bolni-cu, oni vam izvade vodu iz pluća, vratite se doma, ali ste svjesni da ste za pola godine, godinu gotovi. To nije lijepa smrt, to je umiranje u bolovima koje ne bih poželio ni-kome - mirno će Grgić, uz opasku da će toga biti još 20-ak godina.- U EU se procjenjuje da će vrhu-nac oboljelih biti 2018., a mi smo azbest zabranili tek 2006., pa ni to ne poštujemo.Grgić se prisjetio da je stečajni upravitelj Salonita 10 dana prije zabrane naručio 900 tona azbesta, dobivši mig tadašnjeg ministra zdravstva Nevena Ljubičića da će im proizvodnja biti dopuštena, a ubrzo je Ljubičić na sastanak pozvao i Barbarinac i udrugu Eko Kvarner Vjerana Piršića.- Ministar je tvrdio da to nije bila njegova odluka, da jest bio njegov

Provedba zakona na hrvatski način - ispada da je na granici dovoljno jednostavno se ne javiti

sanitarnoj inspekciji i svi otrovi prolaze

posto od 11.677 tona azbesta koji je od 2006. ilegalno uvezen u Hrvatsku, na naše granice stigao je iz zemalja članica EU

87

I dok EU zbog kratkoročne materijalne koristi dopušta izvoz azbesta u “treće zemlje”, istodobno se događa da u vlastitom dvorištu, točnije u Torinu, sud nemilosrdno odreže 16 godina zatvora švicarskom milijarderu Stephanu Schmidheinyju i Belgijcu barunu Louisu de Cartieru de Marchienneu zato što su svojom tvrtkom Eternit svjesno prouzročili smrt više od 2000 ljudi. Odrezana im je kazna i od 300 milijuna eura odštete oboljelima, obiteljima pokojnih i lokalnoj samoupravi, sve zato što im je dokazano da su znali što rade radnicima i okolnom stanovništvu.No, to dokazati nije trebao biti problem, jer su se spoznaje

A, NA svom teritoriju eu NemA milosti zA trovAče

“ako ne kršiš propise eu, a želiš izvesti u hrvatsku, njih nije briga što se prema našim propisima azbest nikako ne smije uvoziti”

Franjo Plavšić hrvatski zavod za toksikologiju

o opasnosti od azbesta pojavile još krajem 19. stoljeća u V. Britaniji. (Istraživanje za članak provedeno je u suradnji s Danskim udruženjem za istraživačko novinarstvo)

potpis, ali da je pritisak bio odoz-go - kaže Grgić, a Piršić pojašnjava da se pravdao pritiskom ministara Bože Vukelića i Ivana Šukera.Na sastanku je ministar tvrdio da je bolje da se azbest ugradi u gotov proizvod, jer je tako vezan cementom i manje opasan po zdravlje. O rizicima tijekom proi-zvodnje, rada s prahom, ni riječi.- U tom trenutku smo izvadili vre-će s azbestom koji smo večer prije ukrali u tvornici. Držao sam vreću u ruci ispred njegove glave i rekao mu: “Zar vi stvarno mislite da je bolje da ovu vreću otvorim, nego da je ostavim ovako zapakiranu?” Problijedio je, sastanak je završio, a mi smo mu azbest ostavili kao poklon - opisuje Grgić.

oDVjetnici plaču naD DjecomUnatoč argumentima da je zbri-njavanje gotovih proizvoda deset skuplje, proizvodnja je i u 2006. nastavljena. Piršić se prisjeća da se govorilo o izvozu tih cijevi u zemlje u kojima azbestni proizvo-di još nisu bili zabranjeni - Srbija, Nigerija, Iran - te da se spominjala

dogradnja kanalizacije Teherana.- Ne znam što se s time na kraju dogodilo, ali tu je nastupio Vinko Mladineo sa zbrinjavanjem i svojim pljačkama o kojima se još uvijek priča - kaže Piršić o nastav-ku priče.- Kada se poslije krenulo s poslom sanacije, shvatili su da na tome mogu dignuti lovu. U stvari nisu ni radili sanaciju, nego su izvlačili novac iz Fonda za zaštitu okoliša. Iz državnog proračuna to ipak ide malo teže, nego iz Fonda s proračunom od 1,2 milijarde kuna. Stotinjak milijuna potrošili su na “sanaciju” koja je samo dodatno ugrožavala stanovništvo - navodi Grgić, koji je s kolegama iz Barbarinca automobilom pratio kamione koji su noću istovarivali otpad u Mravinačku kavu.Sve su uredno snimili, pa tako i to da je zaštitna cerada na kamioni-ma bila jako loše učvršćena te da je područje oko kave nakon iskr-cavanja bilo obavijeno oblakom azbestne prašine, otprilike kao da pada snijeg. Piršić dodaje da je uz Mladinea jednu od najsramotnijih

uloga igrao APO, tvrtka koja je vo-dila nadzor nad poslom zbrinjava-nja azbestnog otpada.- APO je pokrivao bitan dio aktera u tim svinjarijama, a tu je i sabor-ski Odbor za zaštitu okoliša koji je u to vrijeme vodila Marijana Petir, koja je s Mladineom otvarala no-gometna igrališta na odlagališti-ma azbesta. Ipak, nadzorni posao nad sanacijom, znači mehanizam države da se napravi nešto dobro, dobivao je u principu APO. U nekoj normalnoj zemlji takva bi tvrtka odavno izgubila sve licence za obavljanje poslova iz domene zaštite okoliša. Npr., kod Gorjaka i Plive APO je proglašavao tajnom metode sanacije.Što se tiče aktualnog otkrića Foru-ma o uvozu azbesta, Piršić smatra da je tu također na djelu potpuni nemar države na takve probleme.- Hrvatska zakone EU prenosi po načelu copy/paste. Ili, da citiram čuveni stih jednog čuvenog ben-da: “Jednim klikom u Photoshopu već su spremni za Europu.” Kod nas nije sazrela svijest da je azbest jedan od najvećih ubojica čovje-

čanstva - kaže Piršić i navodi pro-cjene da je posljedica svojedobnih tvrdnji nekih izlobiranih fran-cuskih znanstvenika o navodnoj neškodljivosti “bijelog azbesta” života koštalo 50.000 Francuza.EU, doduše, ima i svoje druga-čije lice, pa su tako Grgić i Piršić prošle godine po Salonitu i okolici prošetali njemačkog zastupnika u Bundestagu Manuela Sarrazina iz Zelenih. Sarrazin se zgrozio nad onime što je vidio.- Rekao je da je takvo što oče-kivao u Sibiru, a ne u Hrvatskoj - kaže Grgić, a Piršić se prisjeća i reakcije talijanskih odvjetnika koji su nedavno na sudu u Torinu uni-štili švicarsko belgijski azbestni milijarderski dvojac koji se bavio proizvodnjom azbesta. Bila 1999. godina, u Italiji su se na suđe-nju brojale tisuće žrtava među radnicima. Pa, kada su odvjetnici kod tvornice Salonit vidjeli da se djeca igraju na hrpama azbestnog otpada, odrasli ljudi, prekaljeni u brutalnim pravosudnim bitkama, pri pogledu na djecu - doslovno su briznuli u plač.

Uvoz azbesta

2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005.

2006. 2007. 2008. 2009. 2010. 2011.

Ukupan uvoz azbesta u kilogramima Udio uvoza iz zemalja EU 27 u kilogramima i postocima

4,106.190 9,454.8174,651.014 10,031.280 9,402.024 9,164.060

1,541.161 6,680.7602,214.290 6,660.784 7,081.106 5,728.23037,53% 70,65%47,61% 66,40% 75,31% 62,50%

6,357.301

5,896.485

278

275

3,246.138

2,711.627

2,056.544

1,554.330

16.413

321

718

70383,53% 75,58% 1,95% 97,91%92,75% 98,92%

tona10.000

8000

6000

4000

2000

0

‘00. ‘01. ‘02. ‘03. ‘04. ‘05. ‘06. ‘07. ‘08. ‘09. ‘10. ‘11.

Krivulja ukupnog uvoza azbesta u RH po godinama

Krivulja uvoza azbesta iz tadašnjih zamalja članica EU

Lovre Grgićpredsjednik udruge barbarinac

“simptomi se lako prepoznaju, u bolnici vam izvade vodu iz pluća, vratite se doma svjesni da ste za pola godine gotovi. to je umiranje u bolovima koje ne bih poželio nikome”