KLETVA i & II dioAugust enoa

I Nekoga popodneva javi zvono Svetoga Marka da je poela veernica. Bila je dakle upravo dospjela etvrta ura. Od pameti ne bje veernica u Zagrebu prije ili kanje poela nego upravo u etiri ure. Uto prosu se jato ivih djeaka poput divlje vrapadi iz stana grikog kolnika u Mletakoj ulici. Otev se ibi nemilog pedagoga, dizahu djeaci, krijetei, svoje kutrave glavice. Svaki outi to vrijedi slobodica, a osobito danas, u bujnu zelenilu pod vedrim nebom, jer valja znati da je bilo upravo Margaretinje godine 1382. Hitro uminue djeaci ispred oka kolskog tirana, metra Jakoba Kuzmia, kako ga kronika zove. Daleko slovijae metar Jakob. U gradu poznavae ga svaka dua, a djeca su ga se plaila kao vrag tamjana. Tu slavu ne stee si dakako velikom uenosti svojom. Umio je dodue itati, pae i pisati, a i sve latinske litanije pri prohodu i pogrebu znao je kako-tako napamet. Pisanje po papiru ili koi bijae dakako njegovim krupnim rukama poteko, zato je i volio djeici ogromna pismena tapiem crtali u blatu ili pijesku svojega dvorita. Slovio je poglavito sa svoje ljute ibe koja je nemilice padala na lea grike djece, pae i na sinia gradskoga suca. Kuzmi bijae nekad vojnikom, pak budne kolnikom, batine i ibe nije mogao zaboraviti. Ta to pristaje dobro i uz kolsiku metriju. Griki graani nisu mu toga pisali u grijeh. U ono blaeno doba nije se toliko marilo za uenost, veoma skupu, jer je jedna pisana knjiga tri puta vie stajala negoli godinja plaa gradskoga suca. I dobro je ibati dijete, istjerat e mu zle navade. Zla se krv pripitomi, ovjek priui se pod ibom redu. Griki oci slahu svoje muke potomke ta enskim nije trebalo nego kuhaa Jakobu Kuzmiu onako od navade. Grad je od sramote plaao kolnika, a plaeni pedagog mora imati kakva-takva posla. Metar Kuzmi zamahnuo bi istinabog kadto preko mjere. Jednom se zbi te je njenog jedinca Jakoba voara iz Srednje ulice isprebijao na mrtvo ime, i dijete malda nije poginulo. Zato pozva veliko vijee Grikih gorica metra Kuzmia preda se te mu najavi da e mu se otkrojiti sud im izvjesno bude hoe li voarev sinak ostati ili umrijeti, no donle da ne smije kolmik po ulici nositi ni noa ni batine. Na sreu ozdravi dijete, a kolnik morade gradskomu sucu platiti samo tri marke banova novca, k tomu ga sudac opomenu neka ubudue ne dijeli toli ivo svoj brezovi blagoslov, jer bi moglo od toga zla gore biti. Kuzmi zahvali se dodue na tom lijepom nauku, ali u dui ree: Ne marite vi, ne marim ni ja, nek divljake rastu po volji. Bilo po vaem, vi gradski mudrijani, samo da mi je plaica. Eh! Eh! Pa je l udo da obno po gradskim ulicama gospodare razbojnici! Tako umovae dobri metar Jakob, odluiv tvrdo da e se ubudue vie brinut za svoje grlo negoli za ludu pamet grike djece. Mnogo, kako rekoh, nije umio, ali pred manjim graanima, osobito mesarima, i pred kuanima iz podgraa znao je krupno prodavati svoju sitnu mudrost da bi svi zinuli. To je tako, a ono onako, a drukije to ne moe biti znao bi im Kuzmi doviknuti pri ai vina to je tako, jer... hm... vam ja to velim. I zbilja povjeravae svi. Ta ne mora li kolnik znati vie od ostaloga svijeta? Kuzmi bijae velik prijatelj novica, gladan i edan sluao bi priu o svijetu i to po svijetu biva. Ali je u ono doba muka bila saznati to ljudi po svijetu rade. Uenost ne pada kao snijeg u kuu niti se sisa iz maloga prsta, a dobri metar Kuzmi imao je u svojoj kui samo knjiicu od nekoliko konatih listia na kojima bijahu upisana pismena i brojke i molitva gospodnja. To su starine, a nisu novine. No kako svaki ovjek u nevolji nalazi pomoi, tako je nae i glasoviti, strahoviti kolnik Grikih gorica. Bijahu to dvije ive knjige, najprije veleizborni Giuseppe Gialimello, gradski ljekarnik, i uveni Giacomo Cavagnoli, vra ili, kako se je sam pisao, medicus oppidi de Grech. Oba ova vrijedna mua bijahu ponajotmjenije glave talijanskih ili, ikako se je govorilo, vlakih naseljenika na brdu Griu, kojih je toliko bilo u starom Zagrebu da su imali u gradskom vijeu osobitu kuriju, ko god i Hrvati, Nijemci i Ugri. Gialimello, rodom Firentinac, bjee se pred deset godina naselio u Zagrebu, te posta i prisenik vlakog zbora, doim je Cavagnoli doputovao bio pet godina kanje iz Furlanske da se brine za zdravlje zagrebakih graana. Premda taj vrijedni Eskulapov sin nije vidio medicinske kole padovanske, opet je njegova vjetina nadaleko slovila, te su ne samo graani koji su se ionako veim dijelom na domau sami vraili ili bi lijenika samo k umiruemu bolesniku pozvali ve i duhovna gospoda, a i velikai, dolazei u Zagreb, poznavali njegova vomitiva, purgancije i pijavice, jer to bijahu tri glavna lijeka vraa Jakoba, kako mu je svijet govorio. Zaonda nije bilo velike razlike meu lijenicima i ljekarnicima. Jedan je drugomu kvario zanat, lijenik kuhao je i lijekova, ljekarnik i lijeio ljude. Zaudo ne bijae zavisti ni zavade meu Cavagnolijem i Gialimellom. Obojica prijateljevahu slono ne samo zbog istoga porijekla, ve jer izim njih u gradu niti je bilo lijenika ni ljekarnika, te je sve zdravlje graana stajalo u njihovim rukama. Bilo je dakle i po Furlana i po Firentinca velekorisno da meu sobom od neukog svijeta kriju tajne svoje umjetnosti i znanosti. K tomu bijahu obojica ne samo pismeni ljudi ve i poneto vjeti latinskomu govoru, ter dopisivahu s roacima u svojoj domovini, po emu su u gradu najvie novica znali, a to im je dakako ugled meu graanima Grikih gorica poveavalo. Nije dakle udo da je i kolnik Jakob Kuzmi, smatrajui se bar po imenu svoga zanata uenim ovjekom, radio dovinuti se toj vlakoj dvojici. To mu i poe sretno za rukom. Lijenik i ljekarnik primie ga u svoje prijateljstvo, te postae izvorom njegova znanja. Taj trolistak, to jest vra, apotekar i kolnik, bijahu naoko jezgra uenosti svega grada, kad odbije popa Svetoga Marka i gradskoga notara. Baciv svoju knjiicu na policu i zadjenuv brezovu ibu za gredu tavanice, dignu se kolnik da pohodi prijatelja ljekarnika. Polagano, omjerenim korakom stupao je Mletakom ulicom. Jakob Kuzmi bijae malean, odebeo ovjek, kratkih ruku i nogu. iljasta mu glava nije imala vrata, a i vrlo malo crne kose; oko je u njega stajalo do oka, gotovo si mislio da ima nad dugim krupnim nosom samo jednu obrvu koja je jednako tekla s debelim brkovima. kolnik imao je na sebi dug zobun od modra sukna kordovanskog, dosta izlizan i na laktovima zakrpan, valjda poklon oca kojega aka.2

Vrlo mrljave hlae pokrivahu mu debele krakove i stegna, a iljaste crne cipele, dosta ispucane, njegove plantave noge. Na glavi imao je kapu od crna sukna, a oko omanog stasa uzan pojas od surove koe, o kojem je visio bode od pol lakta po prilici. Nije kolmik to ubojito oruje uza se nosio od prijanje navike ili za ures, ve upravo od potrebe. Vremena bijahu zla, burna, ne jedanput tekla je po ulicama grada krv od razbojske ruke, to je velikom vijeu Grikih gorica mnogo brige zadavalo. Jo godine 1356. izdade zato opina zakon da nijedan negradanin ne smije hodati po ulicama grada kad uveer odzvoni malo zvonce Lotrak na gradskoj vijenici, jer e po trei put zateen platiti deset maraka banova novca ili e po gradskom oruniku biti biem istjeran iz grada. Kao svi graani, nosae i kolnik uza se bode od straha razbojskoga, jer bi dobri Jakob Kuzmi od zveke vreva u krmi kraj Kamenih vrata esto preuo zvonce Lotrak. kolnik zakrenu sad u Blatnu ulicu i doe do blizu malenih Novih vrata, za kojima se je protezala Popovska ulica, tj. zemljite kaptola zagrebakoga. Tik do vrata, utisnuta u kut, stajae zidana razizemna kua, na proelju iarana crvenim cvijeem, a nad kunim vratima bijahu ubiljeene rijei Gloria tibi, domine. Zdesna od vrata ulazilo se od ulice u malen duani sa staklenim tablama, koje su za ono doba bile u Zagrebu vrlo rijetke. Te table bijahu zalijepljene udnovatim slikama. Na jednoj budio je spasitelj mrtvaca, na drugoj hranila je poganska boica Higijeja iz zdjelice zmiju, a na treoj vadio je gospodin u crnom talaru jadniku zube. To bijae gradska apoteka, gdje je gospodar Giuseppe Gialimellio vario, mijeao i mazao. Maleni mu tacuni, uope aav, bijae ujedno i njegova kuhinja. U kutu mogao si vidjeti presvoeno otvoreno ognjite, gdje je po itav dan vatra plamtjela. S tavanica tacuna visijahu snopii prana bilja, na policama stajahu areni lonii i veliki i mali, a uz njih leae ogromna knjiurina. Vrh toga ne bijae nita u sobi van prost stol i tri-etiri stolia. Gospodar Gialimello, ovjek visok, suh, blijed, crnokos i dugobrad, odjeven u crnu dugu haljinu, stajae upravo kod ognjita, te je malim mijehom pirio vatru nad kojom je visio kotli. Kad se ujedanput vrata otvorie i u duan stupi kolnik Jakob Kuzmi. Hvaljen Isus i Marija! pozdravi kolnik. Bon giorno, carissimo! kimnu apotekar, pa je pirio dalje. Sjedni, sjedni, kolnie. Kako, kako! E, dobro! Pa ta u gradu nova, da ujemo! Ti mene pita, gospodaru Giuseppe! A otkle bi ja, kukavni kolniki mi, doznao novica? Ja od svoje klupe i brezove ibe nikamo dalje. Sjedim u svojoj komorici kao meed u gajbi, viem nevaljaloj djeurliji A, B, C, pa onda C, B, A, i tuem svojom ibom i nadesno i nalijevo. To ti je ivot! Pasji ivot! Quem dii odere, paedagogum jecere! nasmija se Talijan ujedljivo. ta e to rei? zapita kolnik toga jo nisam uo u litaniji. Da, da, metre Jakobe odvrati ljekarnik smijeei se ti samo u crkvi Sv. Marka umije latinski. To e rei, dragi metre, vaim jezikom: Na koga je Bog zamrzio, toga je pokolniio. Istina je, gospodaru Gialimello, vidi ti se da si uen ovjek. Za svaku kuljicu ima tvoj jezik krpicu. A ta to vari? Purganciju, dragi metre. Danas ti je bio kvaterni objed postolarskoga ceha, pak se cehovski dekan Toma tabel tako najeo da je pao kao bez svijesti i posve pomodrio. Ah! Ah! nasmija se kolnik ti tuinci strano jedu kad dou u nau zemlju, kanda kod kue nisu od zipke ni korice ogrizli. A vi Hrvati, dragi metre, previe pijete, vi ste sama gospoda, pa nemate nita. uje ti, vraji Vlae, jesmo li mi krivi da nam je Bog dao toliko vina? Ne srdi se, metre! Dobro je vae vino. i meni je drago, ali ja imam i boljega. Ah cmoknu kolnik kakva je to kapljica? Iz Italije, dragi metre, iz Italije! Dopremili su mi juer dva tovara kojekakve ljekarije na konjima preko Senja, a k tomu dva barila vina. Zovu ga Lacrymae Christi, to jest Suze Kristove. Za te suze jo nisam uo. Jer si poganin. ekaj, okusit e ih. Pozvao sam gradskoga notara Tomu i naeg prijatelja Cavagnolija, pa e uz vince uti udnih novina. Skolnikove obrve najeile se udnovato od radosti, jer ga je ekao dvojaki uitak. Vrijedni ljekarnik posla dekanu Tomi tabelu silnu bocu purgancije, a zatim ugasi vatru na ognjitu. Doskora prie i vra s gradskim notarom. Gialimello zakljua iznutra vrata i povede svoje goste u neveliku komoricu za tacunom, zakutak dosta skroman, u kojem stajahu stol, dvije klupe, postelja, nekoliko knjiga, dva morska raka, nadjevena zmija i uljenica. To bijae stan ljekarnika. Gospodar3

i gosti sjedoe za stol, a zadnji meu njima notar Toma, okrupna, prosjea ljudina, sva u crno obuena i ozbiljna, a k tomu dosta razborita. Gialimello stavi pred goste ovelik zemljen vr i ree: Signori, pijte dok te kapljice ima, takva ta ne pije se ni na svaki Boi. Vr je iao od ustiju do ustiju, jedan za drugim posrknu ljudski, a na licu svakoga gosta mogao si opaziti da je dua te zemljene posudice vrlo arka i slatka. kolniku sinuse oi udno kad mu se jezik dotaknu slatkoga napitka, i tekom mukom mogao je vr skinut s ustiju, pae i samo ozbiljno lice gradskoga biljenika Tome razvedri se prijazno kad mu Suze Kristove poee grijati duu. Gospodar Gialimello gledao je nagnute glave smijeei se, kakva udesa ine Kristove suze, doim je debeli Furlan Cavagnoli pucao jezikom i rukom otirao usta. No, ta velite? nasmjehnu se lukavo gospodar. Tu se ne veli nita, ve se pije! kimnu kolnik, skupiv usnice, te mu se brci najeie. Bog i dua! Zlatna kapljica i zlata vrijedna! potvrdi Toma vedra lica. Songue di Dio! lupi furlanski vra akom po stolu gotovo je grehota de se to pije. Jedna kap toga dragocjenog napitka vrijedi vie nego cijela tvoja apoteka, or Giuseppe. Suze Kristove, tekui brzo u grlo Ijekarnikovih gosti, preobrazie zamalo cijelo drutvo. Oi planue vrijednim glavama, srce otvori im se pa se i jezik razveza, i zamalo bilo je silne buke u komorici or Giuseppa. Per Dio! or notajo! viknu napokon ljekarnik u toj graji je l to medicina, ta? Ma rekao ti je vra da kapljica vie vrijedi negoli cijela tvoja apoteka nasmjehnu se Toma ozbiljno. Ali uj! nastavi ljekarnik milo za drago! Do ut des, dam da da, stara je uena rije. Zar ste amo doli, mili gosti, da samo pijete? Uz dobru kapljicu pristaje i pametna rije, navlas meu uenim glavama, ta je novica po slavnom naem gradu? Danas sam toliko vario i mijeao da nisam mogao ni koraknuti pred vrata. Si, si! potvrdi vra ljetonja zimnica vrijedna je zlata. Hvala lijepa na tom blagoslovu izmrmlja kolnik mene je cijelog prolog mjeseca tresla. E, pak, per Dio, nisam li te ja izlijeio? dignu vra ponosito svoj nos. A da mahnu kolnik nije mi pomogao tvoj purgatorium, ve se napih poteno crna vina, i groznica me ostavi. Vra stisnu s ljutine debele usne i razvali velike oi, a Toma, spaziv da bi ozbiljne svae biti moglo, progovori brzo: ta ima novica u gradu, pitate me? Bome malo, a dobra nimalo. Ljudi sve se nadaju da e bolja vremena doi, a od dana do dana je gore u svijetu, pa i u gradu. Da, da potvrdi tugaljivo kolnik, posegnuv za vrem ako ta nevolja potraje dalje, jo emo, opuvaj nas Bog, doivjeti sudnji dan, dragi prijatelji moji. Srce je dandanas svim ljudima toliko otvrdnulo da ga se ne prima nikakav mudar nauk. Mu, henedetto otresnu se vra ne sjedimo mi tu da tvoje kolnieke prodike sluamo. Govori ti, or Tomaso. kolnik ne odvrati na taj uvredljivi usklik vraa ni rijei, biljeniku pako godilo je veoma da se njegova rije u tom uenom drutvu ponajvie tuje. Rairiv nosnice i uzvinuv obrve, proe rukom preko irokog lica, te prihvati sveano. Hm! Da, da! Item hodie imali smo opet velevane eksekucije. Tu je neki Martin Boi, Grikih gorica sin, zapamtite si to. Dobio je po ocu, pokojnom Grgi Boiu, strelaru, slobodnu graansku kuu kod Mesnikih vrata. To valjda znate? Znamo! potvrdi kolnik. Item! Kako zdravo drvo moe roditi puljivu jabuku, tako je i potenjaka Grge sin, to jest Martin, lopov koji nikada ne uje zvonca Lotraka. Kad mu otac umre, nije kovao strelica, nego praznio vreve. To znate? Znamo! Item, dola je na njega vragova sila. Nije se oenio, zato mu je svaka ena bila draga. Pak udri, Martine, da je sve zvonilo. Ta imao je kuu. Na tu je uzeo sto maraka banova novca od Nikole Cigana, mesara. I to je otilo po grlu k vragu, a kad moj Martin nije mogao na rok vrnuti duga, dosudi grad Nikoli Ciganu Martinovu kuu. Sad je njegova. To znate. Bene. Odonda zlo po Martina, ruke mu otvrdnule za posao, grlo svejednako edno, a u monji ni banova krianca. Tko nema, a hoe da ima, taj grabi. Ni Martin nije drugaije radio. Vidjeli ga orunici esto i poslije zvonca po noi hodajui, ali gradsko je dijete, pak mu ne moe nita. Tad ga ponese bijes prolog mjeseca u kuu Ahacija, sina pokojnoga Mikia bana, kod Dveraca. Nesrea ukrade pas, ubu i cipele nanovo potplaene. Nego nije toga plijena iznio pred kuu, jer su ga sluge spazili, svezali i na vijenicu dotjerali. I jer Martin nije mogao dobaviti dvanaest svjedoka da za

4

njega kod oltara svetoga Kria u Svetom Marku prisegnu i Martina opravdaju, zato mu je dalo veliko vijee danas odrezati oba uha, orunik ga je biem istjerao iz grada, i ako se povrati, objesit emo ga. A! si! si! klimae vra glavom vidio sam to na Markovu trgu. Zlotvor je letio kao lud, pritiskujui dlanove na krvave ui, pak je zavijao ko pas kako mu je orunik, idui za njim, krstio lea. teta da taj va orunik nije kolnik. ta? kriknu Jakob Kuzmi, skoiv na noge i lupiv dlanom u stol. Jo mi se ruga, vrau! Pazi se! Pa onda velite da ne valja djecu ibati? Da je stari strelar poteno ibao Martina, ne bi mu danas bili odrezali ui. Eh! da, benedetto nasmija se Cavagnoli glasno da mu se je podbradak tresao taj paedagogus misli da sav svijet stoji na njegovoj ibi. Kamo ste protjerali Martina? upita Gialimello biljenika. Eh, preko Pisanoga mosta na kaptolsku zemlju. Nek si ga imaju Kaptolci, toga finoga ptia. Pazi se, or notajo ree Fiorentinac ozbiljno strelarov sin velik je lopov da mu para nema. Znam ga. Zavukao se preko potoka na kaptolsku stranu, a odanle e vrebati da uini gradu kakvo zlo. Ti zna kakva su vremena. Kaptolski ga purgarski sudac, koji mrzi na nas Griane, sigurno otjerati nee, a ovce valja uvati kad je vuk blizu. Eh, ne brini se ti osmjehnu se Toma rekao sam ja orunicima gradskim da otro paze na trag toga pseta, i ako doe u njihove ake, na prvoj e grani prenoiti. S te strane ne bojim se, ali moglo bi drugoga biti zla. Kakva zla? upita Gialimello. Kaptolski desetinari dooe sa ovjekom banovcem desetinati ito po gradskom zemljitu. Vi znate da je svake godine kod desetinanja krvi, da i s ove i s one strane potoka padne pokoja glava. Bojim se da e toga i sad biti. Nai kmetovi u Novoj vesi kod Save zagrozili se da e se dii na desetinare, jer da im rova nije prav. Ma, per Dio ree vra kakvi ste vi ljudi u ovoj zemlji? Kakav je to kod vas red? Dosta sam ve vremena u ovom gradu, ali mi vae pravice i parnice ne idu u glavu. Kako je to da kaptolski desetinar hoda ovuda, zato pobire kaptolski mitniar gradsko mito? Kaptol vie da je to njegovo pravo, a vi graani opet da je vae, a pri tom si razbijate glave. Hm! izmuca kolnik, stisnuv oi moj dragi Talijane! O toj pravici ve se razbila mnoga glava, kudikamo pametnija od tebe, ali jo je voda mutna, i ne zna se iji je kraj jai. Da, da! Pravica nije prasica. Vidi, ja sam griko dijete, vidio sam na svoje oi radi toga mnogo kvara i pohara, a jo vie su mi moji stari pripovijedali, ali da me pita i sad za sve te artikule i privilegije, radi kojih se mi Griani sa Kaptolcima tamo preko potoka tuemo, Bog i dua, ni ja ne bih ti znao pametno odgovoriti, a ja sam kolnik, scholosticus, gospodine vrau, dakle ne mogu biti luda glava. Dakako! nakalja se Cavagnoli. Rugaj se ti, rugaj! Vrau! ta ti zna! Jedva si zatakao prste svoje u plemeniti ovaj varo, i ve vie. To je tako, a ovo je onako bilo. Boe! Kad se sjetim one strane noi. Bilo je pred est godina, mislim, jelte, notaru Tomo? Prije sedam popravi ga Tomo vano. Pravo, pravo si rekao, prije sedam, na Petrovo i Pavlovo je bilo. Sjedili smo mirno skupa u krmi, pokojni orgulja Nikola, Kuec zlatar i ja. Ve je bio mrak, a vani puhao je straan vjetar da se kua zibala. Najedanput, kad smo onako lijepo u govoru bili i slono pili, ula se na ulici vika. Pomozite! Gori! Gori! Kako me je pograbilo za srce, zaboravim vino i skoim bez kape napolje. Orunici lupaju na vrata, ljudi lete, misli, vjetar ih nosi, a zvonce veli: Cin! Cin! Cin! Gori!! Gdje gori? U Postolarskoj vesi. ija kua? Tomina, Hermanova, Adolarova, i cijela Postolarska ves od Pisanoga mosta do zdenca Manduevca. Svi smo poletjeli tamo, misli, vile nas nose. Boe pomozi! To vam je bilo vienje da ti se koa najei i dua u utrobi prevrne. Kua do kue, baklja do baklje! Gori, Boe mili, kao da sve repatice s neba popadae. Sve kuarice, gdje postolari Nijemci do potoka stanuju, bile drvene, bile suhe, kao tesana lu. To je praskalo, vrcalo, pucalo, da sam sve oi stiskao. Nu, Boe pomiluj, sudnji dan. Vjetar je fukao kao da se vragovi smiju, iskrice su skakale od krova do krova kao paklena djeca. A da ste uli ene kako cvile, djecu kako krie, mueve kako kunu, da ste vidjeli kako se plamen ari u potoku kao da iva vatra tee, Bog i dua, bili biste zaboravili oena kao god i ja. Istina, bilo je strano! potvrdi Tomo. A ta je bilo? Zato? upita radoznalo vra dignuv se na oba lakta. ta! viknu kolnik sve radi pravice. Neka vam je znano da od starine zakon stoji, kako kaptolska pisma pod kraljevskim peatom vele, da svaki majstorski ovjek koji rukom radi mora kaptolu dau dati, pet banovica o Vazmu, pet o Kraljevu, a pet o Boiu. Kako je, tako je, teko je, ali zakon je. Hrvati su dali sve do obula, ali postolar Herman, Nijemac, neto se mrsko gledao s kaptolskim raunarom, jer su obojica prosili jednu djevojku... taj postolar Herman potkurio je sve svoje zemljake Nijemce, vas postolarski ceh, nek iv ne plati svojih dinara. Pa kad je Vazam minuo, i Trojaci minuli, pak dolo Petrovo, koraknu podveer kaptolski raunar s rovaem u Hermanovu kuu da dade svojih pet banskih. Ali Herman ne da, ve udri u dlane da zove druge postolare, pak e na raunara: Kugo, dam ti ja i petnaest vruih na tvoj rova, i udri raunara ilom u prsa. To su banovci vidjeli koji s raunom pod bakljama dooe. Jedan viknu: Ugi smolkovia, drugi tisnu baklju pod krov, i tako je prasnuo cijeli kraj, a ujutro nisi vidio nego prah i pepeo. Sve otilo radi pet puljivih dinara, oprosti nam, Boe!5

Santa Maria del Carmine! lupi vra akom u sto! zar niste imali aka? Pak tres, pak kres po njima! Lako je tebi junaiti se pri punom vru, vrau zakri mu Tomo rije ali teko je nama bilo kad smo naletjeli u burnoj noi goloruci kao jato vrana na otre strelice, jer nije samo vatra harala. Kaptolci su znali za postolarsku bunu, te su svoje kunovnjake i slobodnjake postavili s napetim tetivama na drugom kraju potoka Cirkvenika, pak je to dadom zujilo i hujilo, da je mnoga gricka glava ostala krvava. Eto! Eto! kriknu kolnik srknuv snova iz vra vidite da je istina. Tomi ete bar vjerovati, taj zna nae pravice. Pismen je ovjek i notar. Ma, ma ja bi... razjari se Cavagnoli dignuv obje pesti, a debelo sjajno lice zaari mu se ivim ognjem. Taci, or Giacomo! mahnu mu Gialimello koji je sve prianje kolnikovo mirno sluao bio. Taci, benedetto! Vraga bi ti uinio. Jezikom bubnja, da. Ali uo sam i ja za to, vidio sam Postolarsku ves pod pepelom. Takva je to navada ovdje. Ima toga i u nas preko mora. Nu, metre Tomaso, vidi, ti si samo avun, ovdjenji sin, ali vrijedi puncatu knjigu, jer ima sve nae slobotine u glavi. Ja sam prisenik vlake kurije u grikom vijeu, ali ne vidim pravo pravica, ija li krivica. Reci nam ti, mudra glavo, okrenue prema gradskomu notaru koji potovanu ozbiljno spusti na prsa, kanda mu je preteka od mudrosti. Za asak istaknu donju ispod gornje usnice, pak e sveano: Mudar je Bog, a ljudi su ludi, to si zapisi za uho, metre Gialimello. Bog zna to je pravo, to li krivo, ljudi okreu dlanove sad ovako, sad onako, a prava vaga spoznat e se istom na zadnjem sudu. Za pravice me nae pitate, za krvavu starinu? Dobro. Sve u vam rei. Mnogo sam prekopao pisanih koa, mnogo ogledao kraljevskih peata, i pod mojim kljuem stoji zlatna sloboda naa, na tit, naa obrana. Rei u vam sve to sam naao u starom pismu, to mi je priao otac i djed. Bilo je vrijeme, trea evo tee stotina godina, a na ovom naem brdu Griu, gdje sada za zidom sigurno stojimo i prijateljski za vinom sjedimo, nije bilo tih tvrdih zidina to nas sada brane, niti je bilo kua, a u njima slobodnih graana kao to smo mi. Gusta se po svom vrhu sterala uma, puna srna, jelena i meeda i drugih zvijeri leteih i gamzeih. Samo sred istine umske na onom mjestu, gdje je dandanas Markov trg, stajala je mala umska crkvica, to vam je sada naa upna crkva Svetoga Marka, a i ondje gdje se kod Dveraca vidi u savsku ravnicu, ba na mjestu gdje je blaene pameti kralj Karlo Roberto dao podignuti kraljevsku palau, stajao je malen dvorac s kulom kao kakva straarnica na visoku brdu. Tu stanovae Andrija od kraljevskog plemena, poslije sam kralj, a bio je vojvoda po cijeloj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, od Vukovara sve dalje do mora. Nita nije vojvodi bilo milije nego loviti lov. Vie je on mario za srne i jelene negoli za sud i vladanje. Oko njega bilo je i druge gospode, bilo drube i sluinadi, i stoga pade hrast za hrastom na okrajku Gria, a mjesto umskoga drvea izmkoe drvene kolibe, sve do one umske crkvice, pak je i postalo selo. Doli i kramari, Talijani rukotvornici Hrvati i Nijemci, sve je bilo kua i ljudi vie, sve drvea i zvijeri manje, pa je postalo trgovite, koje je imalo svoga starjeinu, a vojvoda morao je ii dalje u goru loviti lov, jer je po staroj umi ve brazdio plug, kopala motika. To vam je u svojoj zipki bio na slobodni plemeniti varo na Grikih goricah. Ve kad se je pisala po gospodinu Isusu godina 1201, znadu pisma za to mjesto. Eto tako smo postali, najprije jaje, poslije pile, pak e taj na slavni grad, ako Bog da, jedno biti pijevac otrokljun, stojei na brdu i straei strau u kraljevini. Dolje, ondje preko potoka Cirkvenika u Zagrebu, nije bilo divlje kao kod nas, jer da znate, biskup i kaptolska gospoda stariji su od nas, grikih graana, bar za sto dvadeset godina. Dok je kod nas jo iza hraa virio slamni krov, ve se je dizala dolje velika crkva i biskupov dvor, velika zidana kua, gdje su zajedno stanovali popovi kanonici, a pred kuom njihovom velik ribnjak pun uka, krapova i arana, da imaju ribe na zapovijedane poste. Tu je crkvu nainio ugarski kralj Lacko kad navali s vojskom u ovu nau Slavoniju, pak htio pod sebe vri sve to je nekad spadalo pod nae kralje Hrvate i pod nae bane. Jo je bilo od crkve dalje selo Vlaka ulica, gdje su tvoji zemljaci, metre Gialimello, imali tacune pune robe. I mnogo su gospoda popovi dobili pravica, mnogo zemlje od starih kraljeva, to imaju sve pod peatom na pismu zapisano. I bio vam je zakon takav da smiju od svega to zemlja rodi pobrati od kmetskih glava, ma kojega gospodara, za crkvu deseti dio, jo su smjeli pobirati dau filjarinu na svojem vladanju, a i na gradskoj zemlji, od sve robe to se tri, i drugu dau, postavu, od soli i druge robe koja se vozi k njima ili na na Gri. Dvije su treine imali sebi, jednu dali su kralju. To je tako od starine bilo, i lako je bilo dok ovuda nije bilo grada, jer meedi i jeleni ne plaaju dae nego svoju kou, a njima opet ne treba druge dae za potrebu nego to zemlja daje. Tada bit e sada etrdeset na sto godina poslao je gospodin Bog straan bi na sve kranske ljude radi prevelikih njihovih grijeha. Izdaleka, otkud sunce izlazi, iz Tatarije, doao je kao crn oblak na kransko ljudstvo divlji narod, sjedei na rutavim konjima, po imenu Pasoglavci, a i njihov kralj bio je Pasoglav. Bili su dlakavi od glave do pete, nisu se molili Bogu, spavali su na konju i jeli sirovo meso. Kamo bi goer pali, kao da je vrag oliznuo zemlju, ni suhe travice nije ostalo za njima. Doli su i na zemlju Ungariju. Kad je kralj Bela razumio da na njega zlo ide, pokupi sve svoje vojvode, bane i upane da doeka vraga na sablje, ali je vrag nadbio kralja, Pasoglavci isjekli su mu sve vojvode, i jedva je Bela iznio glavu. Pobjee preko Drave k nama, medu Hrvate, kao bogac na prosjakom tapu. Nego su PasogLavci potisli za kraljem, jer su htjeli imati njegovu zlatnu krunu da mogu vladati kraljevinom. I k nama donese nesrea tu rutavu kugu, ba pod ovaj na brijeg. Bilo je Bogu plakati. Od Vlake ulice nije ostalo nita, sve su Pasoglavci pogazili, podavili, a svetoj crkvi bojoj dolje u Zagrebu popalili krov, poruili toranj, pohuljili oltar, izbacili mrtve svece iz groba da je bila strahota. To mi je moja baba pripovijedala, a njoj njezina prababa koja je sve to doivjela. Biskup umaknu s kraljem k moru, a kanonici k nama. I na nas su Pasoglavci htjeli, na nas Griane. Ali viknu Toma plamna oka, skoiv na noge i dignuv pest mi smo im dal po repu. to nije jak bio kralj, jaki bijahu nai oci, krvave su odnijeli glave vragovi od naih hrastovih branita, jer onda jote nismo imali zidina, i nijedan Pasoglavac nije abo koplja na naem slobodnom brdu, i nee nikad, ako Bog da! Kod mora tamo potukao ih je na ban, i tako ostala je kralju kruna, no da nije Hrvata bilo i hrvatskih aika, prolo bi bilo kraljevo kraljevstvo u duboko more. Ali nas se je i sjetio kralj. Dade6

nam pravice nae, pismo pod zlatnim peatom, Grike gorice da su slobodan kraljev grad, a mi Griani slobodni graani kao svaki plemi u banovini. Oko grada da si smijemo dizati tvrd zid, da si smijemo birati suca i popa, nas ne smije nitko suditi nego na sudac ili kralj, pae ni ban, komu nismo duni nita dati nego vola, sto kruaca i barilo vina kad doe prvi put u ovu kraljevinu. Da, dragi ljudi moji, poslije smo dobili i vie slobode i zemlje. Kud go proe Grianin po kraljevini na konju ili pjeke nosei robu, nigdje ne plaa mita. To su vam slobode nae meu naim zidovima, a dalje nam ide lijepa zemlja i uma van zida do Cirkvenika, gdje poimlje kaptolsko vladanje. Silno se radovahu nai oci toj novoj slobodi po kojoj nam ne treba ni pred kraljem u zemlju gledati; ali se je skoro i ta nova radost zamutila. Nadesilo se zakratko svata da se poela krv svaati s rodnom krvi, da je susjed reio na susjeda, a onaj potok meu nama, koji bi morao tei bistricom, tee krvavim tokom, tee krvi grikom i kaptolskom, a sve treima na hasnu. Nije nam Bela dao cijeloga brda Gria. Gospoda kanonici zamolili ga neka im pokloni zemlju na brdu kamo e moi ponijeti svoje blago, ako neprijatelji navale kao to su Pasoglavci iz Tatarije. Kralj im dade zemlju Gradi na naem brdu izvan zida pred Novim vratima. Tu si nainie Popov turanj, i njihova je Popovska ulica. Griane je to boljelo. Htjedoe biti na svojem brdu isto svoji, a kralj im je krpicu otkinuo; podigli svoje zidine i tornje, a sad su im kaptolska gospoda pred nosom sazidala Popov turanj kao aku pod griki nos. To je prava rana bila. I velika rana! potvrdi kolmik. Da, da nastavi Toma vano dosta se razbilo potenih glava o tom tornju. Druga, gora rana prokleti je onaj Medvedgrad, to nas gleda s visoke glavice, kao to kobac s oblaka vreba na ivad. Sto i vie godina grozi se gore naoj slobodi, i bit e nam od njega, bojim se, jote puno zla. Nekakav ga je stari kanonik Benko sagradio za dobru svrhu, ali dan-danas ne zna se iji je, da li biskupski, da li kraljevski. Vjena o njemu pravda tee, ostat e valjda kralju, jer je kruna na pravdi uvijek jaa. No vazda je bilo pod njim krvavih aka, i jo danas pripovijedaju po uvenju stari ljudi kafco je prije devedeset godina Nikola, katelan medvedgradski, dao ubiti graanina Benka, pak je teklo dosta krvi pod gorom, dok ti zlosini Nikola i Andro, griki starjeina, nisu dolje u biskupskoj crkvi na sveto evanelje prisegli vjeni mir. Da, vjeni mir, od danas do sutra. Zlo je to, imamo istinabog jak grad, ali koja hasna kad je Medvedgrad jai. Trea je rana da nam ne daju kaptolska gospoda na potoku mlina, jer na to imaju pisma kraljevska. I zato smo se dosta tukli. Kaptolci vele cijela voda u potoku da je njihova, a mi velimo da je polovica Cirkvenika naa, pak se trzamo amo i tamo, oni pale nae, mi njihove mlinove, i mjesto penice meljemo svoje glave. Najvea pako rana jest daa, jest filjarina i postava. Istina, oni to imaju pod peatom, ali peat je vosak, star vosak puca, makar bio i kraljevski peat. to se na naem trgu tri, spada pod njihovu dau, od svega to se na nae brdo vozi, pada lijep pjenez postave u kaptolsku monju. Mi da zidamo tornje i zidove, mi da kupimo lumbarde, mi da plaamo suca, pisara i krvnika, a u nau kesu ne kaplje ni probijen krianac. Tijesno je bilo, bila nevolja. Ta pomislite, od svakih kola koja dou na Gri treba kaptolu plaati dvanaest dinara, od sukna i trideset, a o drobnoj robi i ne govorim. Haj! Tu se preko godine nabere aka pjeneza, moji ljudi. No doe i gore. Pred devedeset godina bijahu dva kralja u jednoj kraljevini, obadva Talijana, jedan se zvao Andrija, drugi Karlo, pak se trgahu u krvavom boju za ezlo, a sve po naim leima, i po grikim i po kaptolskim. Mi smo bili za Andriju, jer je Kaptol bio za Karla, pa smo se zato oko potoka mlatili da se sve prailo. Ali onaj Andrija, videi da nas ve ima u depu, htio je i one preko potoka predobiti na svoju udicu, paik im je dao i kraljevski dio filjarine i postave. Eto ti sree, sad smo posve bili u kaptolskoj torbi za nau vjernost. To ti je hvala. Sad je Gricanima dola voda do grla, a i oni bome nainili svoju postavu, i kad je onaj Karlo sam kralj ostao, jer su Andriju ubili, doe u na grad etrdeset je tomu godina i dade nama Gricanima pismo da slobodno pobiremo dau od tue robe na Griu, samo da nas dobije na svoju stranu, jer nismo za njega bili. Eh, pa je nae pravo! viknu kolnik. Dakako! potvrdi vra kad tu pravicu imamo na pismu. Boe moj! nasmija se Tomo ta sve se da napisati. Taj dobri Karlo potvrdi i Kaptolu sve pravice, i one gdje stoji da samo Kaptol na Griu smije pobirati dau. Ah! planu Firentinac, dignuv ruku ma to je... To je tako, dragi Gialimello. Tko ima jabuku u depu, moe je obeati Petru i Pavlu. Nije to ala, nu ikad isti sudac kae: Petrovo je pravo, a poslije opet veli: i Pavlovo je pravo, onda je obojici krivo, i trae pravo sami. I opet je bilo silne krvi na mei gradskoj. Svaki as bi planuo mlin na potoku, svaki as ostao bi mrtav koji kaptolski desetinar, i odavle i odanle grabilo, robilo se, a pri tom je svaka stranka vikala da je to njezino pravo, jer da ima kraljevsko pismo na to. Javno pred svijetom govorio nam je pokojni Miki ban sa svom zemaljskom gospodom da sva daa ide Kaptolu, i mi da je ne smijemo pobirati, a potajno ree nam isti Miki: Ne dajte im nita, berite sami, tako inim i ja! A kako da ne vjeruje banu, koji je zemlji glava? Zato je bik) toliko krvavih glava. ije je dakle pravo? ije? slegnu notar ramenom ne znam ni sam. Pa tako govori naega prava branitelj? kriknu Cavagnoli ugrijam. Eh! otresnu se Toma pisma na to imaju oni, pisma i mi. Nek sudi Bog kad nee kralj. Ma... ma... za nas vrijede samo naa pisma viknu vra lupiv dlanom u dlan.

7

Taci, benedetto! umiri ga ljekarnik mahnuv rukom. uj, or Tomaso, zar se mi ne bismo mogli pomiriti? Da svaki od svoga pisma neta popusti. Ja mislim da bi odvrnu notar. I ikualo se to ne jedanput. Kad je ovomu gradu sudac bio Nikolet, pametan pismen ovjek, koji je sestru kanonika Tatomira imao za enu, lijepo se na pismu sloili Griani i Kaptolci. Mi smo im pustili Popov toranj, oni nama pravo na dva mlina i da slobodno beremo svoje vinograde u Bukovcu na kaptolskoj zemlji. Oni nama prepustili svoje dae na grikom trgu, a mi njima mitnicu. Utakmilo se da to bude prava lijepa pravica, jaa od kraljevskog pisma. Zato nije to ostalo na miru? upita Gialimello. To je lako pogoditi priae Toma dalje kad se dva susjeda u ljubavi pomire, tri tue babe iznova pire. Dole mutivode amo i tamo. Ivaniki plemii digli onda oruje na biskupa Lacka Kobala radi desetine. Bilo im je ao da se mi mirimo dok se oni s bisikupom tuku, pak zalazili meu griko ljudstvo, navlas u cehove, i bockali i kurili da je sve klilo. Kaptolskim raunarima i desetinarima pako bilo je ao da nee smjeti zalaziti u grad, gdje ih je pri desetinanju iao mastan objed. Ti su opet bockali biskupa Lacka, koji je bio iva eravica. Tako rije po rije amo i tamo, poslije pokoja ouka, i planu boj po staroj krvavoj navadi. A sad? Sada? odvrati Toma. Boe moj! Ta to vidite i ujete sami svaki as. Tu stojimo jedan proti drugomu kao napet luk, i nijedno pobiranje daa ne proe bez mrtvih glava, bud da se uzvrte mali graani i kmetovi, paik zatuku kaptolskog mitniara, bud da kaptolski asnici oplijene koga kmeta ili cehovskoga ovjeka. Jadan je ovo grad, dragi ljudi, od postanka bije ga nevolja, bije Griane i Kaptolce, jer ako nas i dijeli potok, opet je to jedna zemlja, opet samo jedni ljudi. Pasoglavci poharali kraj, medvedgrad&ki katelani pale i gricka i kaptolska sela, prije osam godina davila je kuga ljudstvo i ovkraj i onkraj potoka, kraljevi i banovi nateu nas amo i tamo za svoju korist, a mi se jo krvarimo. To vam je, to su nae pravice, lijepe pravice, ali i krvave. Tomo priao je sve to polagano, voljko, slovom sveanim, kao da zbori u skupu velikoga vijea Grikih gorica, ali je govorio krepko, duboko, iz dna srca, bez doskoice i himbe, kao da je sve to sam pretrpio i prebolio, i kanda mu je svega toga ao. Gialimello sluao je stojei naproti notaru pomno njegove rijei, podupirui rukom svoje blijedo lice i upirui crne, ive oi u Tomina usta. Moda se pri toj krvavoj prii sjeao svojeg rodnoga grada na Arnu, gdje su graani istoga grada, podjareni treim, a za treega, prolijevali po ulicama Firence svoju krv. Moda se toga sjeao i utio da Tomo pravo govori. Hvala ti, metre Tomaso rei e ljekarnik ozbiljno hvala ti. Sad razumijem, to sam odavna znati htio, pravice ovoga grada, iji sam graanin i za koji i ivjeti moram. Pravo si rekao. Ne bjesni samo ovdje u Slavoniji ta uasna borba gdje se slijepi sinovi istoga kraja meu sobom kolju. I u onoj zemlji gdje je moja zipka stajala, u lijepoj Italiji, vjeruj, nije ti bolje, i ondje se biju ljudi tako meu sobom na istom mjestu, i ondje rva se grad s gradom. ta misli zato sam ja ovdje, zato sam ovamo doao k vama, meu ljude strane jezikom i obiajem? I ja sam rtva takva bijesa, i ja moradoh pobjegnuti iz rodnoga grada, jer je stranka za koju se ja borah pobijeena, jer sam iz svoga doma prognan do smrti. Ti eli mir da moe grad rasti i cvasti. Pravo je. Ti si pametan, uen, pa uini to je nekad mudri sudac Nikolet uinio. Mir? zaklima Tomo glavom. Bojim se da zato malo nade ima. Biskup zagrebaki, Pavao Horvat, uen je ovjek, mudar, ali vrela krv koja odmah uskipi, a uzda se posve u dvorskoga upana kaptolskoga, Grgu Prilina, koji nas Griane odavna mrzi svom silom due svoje. Dvije godine biskupuje Pavao, ali nas se za to kratko vrijeme dosta nauio taj Ivananin. Kralj, vele, milostiv je biskupu, a na ban, gospodin Petar Sudar, star je, vidi i ne vidi, kanda se ga sve to i ne tie. To, dragi ljudi, ne sluti na mir, ve samo iskra neka prsne, i oko nas i meu nama buknut e plamen. Pazite, opet emo mi platiti to nismo skrivili. Babe ste viknu Cavagnoli ljutit dobro da znam nae pravice. ta mir, mir, mir! Diavolo! Pravo je pravo, ne poputam! Na zid je naa haljina, naa obrana. U njemu smo svoji. Pa jesi li ikad uo, ueni metre pisaru, da gladan ovjek u depu svoje haljine mora punu kesu za drugog nositi, a od toga ne smije dinara potroiti? Mi imamo pismo, ali imamo i aka, per Dio, da vidimo tko je jai, biskup Pavao ili mi. Tako je potvrdi Jakob Kuzmi, zabodnuv kaiprst u stol kad se na nas ide ibom, ibajmo i mi, jer bez ibe nema pravde na svijetu, to je moja rije. Kad je jedanput ljudski izmlatimo, znat e se i bez kralja ije je pravo jae. ta te slatke, mirne gusle, to je za babe, za djecu. Ja sam zato da se tuemo. Ili crno ili bijelo mora biti. Pazite se zaprijeti im Tomo pisar ako stavite no na vagu pravice, moe nas lako raniti na smrt. Rekoh vam to znam, i perem ruke. Od krvi nema nikad blagoslova, a sloga i mir bolji je zakon nego pismo na koi, ma imalo i deset peata. Ve htjede i gospodar rei rije, ali uto zacinka tanki glas zvona Lotraka. ta je to? viknu Toma, problijediv i skoiv na noge ta jo nije osma veernja ura. To nije osma ura viknu kolnik uje li kako to brzo ide? Cin! Cin! Cin! Cin! To zvoni ustran. Doim se vra strese, skoi domain da pogleda na ulicu ta je. Izvana ula se je silna vika. U komoricu navali gorostas ovjek, krupna, mrka lica pod eljeznom kapom, u dugom modrom haljincu sa bijelim pojasom. U ruci mu sijevae koplje. Bijae to griki orunik Vueta Markov.8

Metre Toma! viknu orunik doi, sudac te zove. Staje? U Novoj vesi meu trnjem pri Savi potukoe se desetinari sa kmetovima i tjeraju od opinskog panjaka gradsku taku. Ljudi doletjeli amo prositi pomo. Ima i mrtvih glava. Ha, eto, metre Toma, to ti je mir nasmija se kolnik. ibe, ibe! Ajdmo, Toma viknu Gialimello. Sluba nas zove! Svi izletjee napolje, a zadnji trbonjasti vra koji ne krenu s drugima na vijenicu, ve se hrlo zakloni u svoj stan, ali malo zvonce, taj vjesnik domae nesree, kucalo je neprestance sa tornja gradske kue, javljajui da se opet lije domaa krv.

9

II Za biskupovanja Pavla Horvata, kad je naime Ljudevit, po pridjevku Veliki, vladao kraljevinom, ne bijae ni zagrebaki kaptolski grad, a ni biskupski dvor opasan onim kamenim zidovima i tornjevima to ga za kanjih vjekova branjahu od domae i tue napasti. Kad si iao od gradskoga zemljita Pisanim mostom preko potoka Cirkvenika na kaptolsku stranu, prikazivahu ti se najprije veliki vrtovi, proteui se sve do obale, a meu njima pokoje drveno branite, pokoja drvena kuica slubenika kaptolskog ili naseljenika. Podalje stajahu rasijani kanoniki dvorovi od jake hrastovine, a med njima gotska crkva Svetoga Franje sa drvenim fratarskim samostanom, i na drugoj strani mrko tijelo grdne stolne crkve s dva iljasta zvonika na kojima se viahu jo oiti tragovi tatarskog poara. Sam biskupski dvor, dosta tvrdo zidan, protezao se za crkvom prema kaptolskom Ribnjajku. Na niskoj kaptolskoj obali potoka bijae malo ivota, jer je bilo malo kua i ljudi, ako odbije prostranu kuu i crkvu cistercita kod Svete Marije, gdje je klopotao i veliki cistercitski mlin, trn u oku grikih graana. Na obali gradskoga vladanja sputala se dosta strma grmovita nizbrdica Gria do vode. I tue bijae prilino pusto. Uz vodu od mosta redale se stare i irqke vrbe, a meu njima velik mlin lopatar, nazvan pod vrbikom, zatim tik mosta kue Petra Lovrenevia, monjara, i Ivana Draginia, sedlara, a i veliki gradski sjenik. Povie napola brda na izboini pako zidala se meu dva jablana drvena crkvica Svetoga Martina. Nie mosta na gradskoj strani protezala se uz vodu sve do manje kue sinova Mikia bana kod zdenca Manduevca Njemka ili otarska ves, usko stisnuto klupko drvenih kuarica s malim okancima, otvorenim trijemovima i strmim krovovima, predjel neist, bez zraka. U tim drvenim, dosta visokim zakucima stanovahu naseljenici Nijemci, sve gotovo sami postolari ili, kako se sami zvahu, otari, i malo si meu njima naao ljudi hrvatskoga jezika. Nijemci postolari, imajui svoj posebni ceh, nisu se nimalo druili sa hrvatskim izmarima ili opanarima, rade su ivjeli za sebe, meu sobom. Radi svoga zanata, da si lake priprave koe, voljeli oni stanovati u otvorenom podgrau kraj vode negoli za titom gradskih zidina kao ostali graani. Nemili miris, koji se iri dakako i preko mea ovjejom rukom obiljeenih, nemili miris otarske vesi irio se dakako i preko potoka, pa nije potedio ni Kaptola. Zato je bila zaonda u Zagrebu stalna rije kad se govorilo o kakvom smradnom mjestu: Tu mirii tako milo kao u Njemakoj vesi. Nego je taj postolarski skup svoj miris i skupo platio, jer kad je g. 1374, ljuta kuga dola do Zagreba, podavi najvie ljudi u toj strani. Ne valja ipak misliti da su otari Nijemci manje goropadni i kivni bili na kaptolsku gospodu negoli ostala im cehovska braa za grikim zidom, ako odbije siloviti mesarski ceh, u kojem bijae dosta Maara. Postolari su ve po svom zanatu estoke krvi, a njemaki otari bjee se s vee strane naselili iz slobodnih njemakih gradova, gdje se nije znalo nego za gradsku vlast. Zato se i ne htjedoe s dobra dati pod zakonsku crkvenu dau. Bijahu najblii susjedi, ali i najljui protivnici duhovne gospode na drugoj obali, i ne jedanput skoila je iskra koja planu krvavim plamenom meu Zagrebom i Griemba iz otarske vesi, navlas kada bi raunari kaptolski doli pobirati obrtnu dau. Zato su i kaptolski slubenici g. 1375. zapalili za velike bure sred gluhe noi otarsku ves, te je pola kua palo u prah i pepeo. No to postolare ne popravi nimalo, ve su, sagradiv si iznova kue, jo ljuim okom gledali na drugu obalu, osobito na visoku kuu ikoja je stajala naproti mlinu lopataru pod vrbikom, na onom po prilici mjestu gdje se iz Kaptola ide u kaptolsku Novu ves. To bijae gotovo jedino tvrdo zidano zdanje na kaptolskoj obali, ali sazidano kao kakva tvrava. Kua dizala se tik vode na visoku temelju od tesana kamena. Zidine bijahu joj debele, okanca mala, krutom reetkom zatvorena, jaki hrastovi krov, pokriven crijepom, pristajao je kao tvrda kapa na zidove, a kua imala je samo jedna nevelika vrata od najjae hrastovine, gvoem od dva palca okovana. Ne bijae dakle nepozvanu gostu lako uvui se na vrata, a na okna jo manje. Da, tovie, oko kue nije bilo na strelomet ni grma ni trna gdje bi tajan zloumnik mogao zasjedu nai. Stranac nije smio pitati grikoga graanina ija da je ta tvrda kua, jer mu to bijae najmra toka u cijelom tom zlosretnom kraju, gdje je godimice bjesnila krvava svaa na tetu crkve i grada. U tom dvoru stanovae Grga Prilin Ivanov, malen plemi iz upanije dubovake, a po zvanju dvorski upan kaptola zagrebakoga. Bijae ovjek krute, nemile udi, pametan, odvaan, jak. Sluio je od mladih ljeta svoje duhovne gospodare, i sluio ih vjerno, poznavao je dobro njihove pravice i obiaje, pa ih je vrio revno, da, revnije nego su moda i sama duhovna gospoda eljela, jer je i najmanji otpor proti povlastima crkve zagrebake suzbio gvozdenom akom, maem i ognjem. Gledajui od mladih dana sada bijae zrio mu vjekovitu borbu meu gradom i crkvom, uvidi da to nije prolazna ala, ve otro rvanje komu se hoe gvozdena srca i ruke, pripravi se sam ljudski i sastavi si sam od crkvenih slobodnjaika, kunovnjaka i kmetova jaku, dobro oruanu etu, jer je znao da se na Griu kaptolska daa ne pobire bez krvi. Jo si postavi tvrdu kuu tik potoka, re bi na prkos Grianima, neka vide da se ne boji ni vraga, kamoli graana. Tu gospodova'e literat Grga Prislan, trepet gornjega grada, brian za svoje gospodare, ne marei kako se biskupi i kanonici mijenjaju, jer je znao samo za biskupiju i Kaptol, i sa svoje goropadne sranosti omili brzo svakomu glavaru zagrebake crkve. Nu nije se dvorski upan brinuo samo za hasan svoje gospode, ve i za svoju. Kajko je vazda gospodario, silne novce pobirao i brojio, omili mu srebro i zlato. Nije varao ni krao, ali je bio tvrd, stiskao je svaki novi i nakupio si dosta zemaljskog blaga, a vreice zlata rasle su jo vema na kamatama kod plemenite gospode. To je Grgi godilo, to je bila njegovu srcu vazda prava radost. Kad je kraj uljenice u noi sjedio i cekine brojio, sve lijepe nove, neobrezane cekine s ljiljanom, onda nije mario za sav ostali svijet. esto bi, zabavljen tim lijepim poslom, uo kako mu Griani pjevaju s one strane potoka pjesmu rugalicu:10

Vuk je metar Grga, Nae srce trga; A gdje srebra nije, Strijelja, pali, bije, Ali neka, neka, Dat e i on dau; Vrag ga davno eka: Duu daj za plau, Griani su rekli: Vrazi Grgu pekli. Pri toj pjesmici, koja se esto za tihe noi orila, digao bi Grga samo glavu, izbijelio zube prema Griu i, zlorado smijeei se, apnuo: ekte, ekte, Griani, vi meni pjevate, ja u vama zaguditi. Da vidimo ija e muzika biti jaa. Danas ve se i mrak hvatao nije Grga za svojim blagom sjedio, niti je raune slagao, ve je podvinutih ruku, poniknute glave etao amo-tamo po svojoj komorici. Soba bijae mu malena, gotovo pusta. Uz malu zelenu pe stajae iroka, niskonoga postelja, medvjeom koom pokrivena, a pod njom krinja, gvoem okovana, sred sobe stol na kojem je uijenica drhtala, pak priprosta iklupa, na polici nekoliko knjiurina i crnilo s perom, o zidu na avlima kabanica, ma, koplje, luk, tulac pun strelica, pleten bi, a u kutu stajahu visoke izme i velik vr vina, pod stolom pako bio se savio velik zubat kudronja crne dlake. Grga bijae ovjek ilav, miiav, nabit, srednjeg stasa, ruke, noge i vrat bijahu mu kao gvode. Potisnuto iroko lice, ive smee oi, gusta brada i prosjeda crna kosa odavahu da se taj ovjek, premda ne star, mnogo mijeao i u vatri i u vodi, da je stajao na egi i mrazu. iroko tijelo bijae mu samo odjeveno kratkim haljetkom od mrka darovca, a opasano irokim remenom, stegna pokrivahu mu kratke hlae od medvjee koe, noge debele ute izme, a glavu bio si pokrio kapicom od kunovine. Katkad postao bi dvorski upan kao da prislukuje. Ali veer bje gluha, samo dolje nad kuom umio je potok Cirkvenik i klopotao mlin pod vrbikom. Grga pristupi k oknu. Po nebu gonili se laki oblaci, mjesec je sjao nad brdom, mjeseina se ljeskala dolje u potoku, u kojem su ispod lopata mlinskoga kola skakale uvis vodene iskrice. Lie na starim vrbama kanda je od srebra bilo, a iz vrbika dizala se visoka crna kuara sa strmim krovom i malim okancima iz kojih se arila crvena lu. Grga pritisnu elo na reetku svoga okna i zapilji se u mlin. Ujedanput, kanda je iz zemlje iznikla, dignu se pred oknom runa, dugoljasta glava o mjeseini. Lice bijae rumeno od vina, usta iroka, ria kosa neeljana, oi krvave, a, tovie, glava nije imala uiju. Dobar veer, metre Grgo apnu glava. Prilin lecnu se toga nenadanog pojava, ali ree brzo: Ti si, Martine? Da. Kako si neuven iznikao, vidi ti se da si tat. Dobar sam, dobar, metre Grga, samo kad mi da banovicu za vri vina. Nisam ja kriv za tadbinu, ve moje edno grlo. Griki suci, Bog ih ubio, ne htjedoe mi toga vjerovati, pa mi ukradoe oba uha, a sada moram i ljeti klapastu kapu nositi da se sramota ne vidi. Ali zato opet bolje ujem nego mi. Ne brblji. Govori, jesi l bio na Griu? Bijes bi me gore nosio, ta zna da me ondje konoplja eka, a nisam pti da letim pod oblake. Vrebao sam samo na kraju Pisanog mosta, pak sam od kaptolske zemlje grikomu straaru preko mosta prstom strugao repicu. To mi je radost. Ne brblji. Sta je bilo? Sad, sad u. Da, prola je udovica Draga, ja joj namignuh neka k tebi doe, a ona mi mimohoce priapnu da e doi, jo veeras doi. Ti da je svakako eka. Ah! viknu upola glasa Grga, i lice mu se razvedri. Zbilja? Da, da! Tako je rekla. Dobro! Idi! Metre Grga! Sta je? Banovicu, samo jednu banovicu! edan sam. Ako si slagao?11

Obrei mi po drugi put ui nakesi se Martin. Ako sam krao i pod krvnikovu britvu pao, jo me nije vrag toliko na svoju prekrstio da prevarim ovjeka koji je meni operuanomu vrepcu mrvice bacio. Doi e Draga, velim ti. Na, nosi se, kukavice nasmjehnu se Grga, baciv kroz prozor banovicu. Idi. Hvala. Laku no. Donijela ti stara Draga dobru sreu. Grgi kanda je vijest propalice Martina ugodna bila, bar mu se vidjelo na licu da je njegovu nemiru odlanulo. Staviv se k oknu, gledae k onoj strani odakle je imala doi eljena udovica Draga. I zbilja ne laga Martin. Ne proe ni etvrt ure, a stazom kaptolske obale, obasjane mjeseinom, stupae hrlo oniska, u crno odjevena, enska glava, katkad popostav da odahne, katkad se obazrev da li tko ne vreba na nju. Grga je odmah prepozna za Dragu. Brzo izie, odbravi kuna vrata, i za jedan as stajae u njegovoj komorici doljakinja. Bijae to ena oniska, puna, gotovo debela, od blizu ezdeset godina. Sa istroenog irokog lica visjela mrka koa u sto bora, donja usnica istiskala se ispod gornje, crne oi, na prvi pogled lijene, skakale asomice iz jednog kuta u drugi, da kradomice uhode sve to oko nje biva; samo kad je staru tkogo otro gledao, stisla bi oi ili kiljila na svoj otro zavinuti nos, koji je ovjeka nehotice sjeao grabeljive ptice. Kosa bijae eni bijela bjelcata kao i obrve, samo se pod nosom vidjeli tragovi crnih bria. Majka Draga, tako je zvae svijet, bijae odjevena po graanskom kroju svoje dobe. Kapa, suknja, zobun, pojas, o kojem je kesa visjela, kabanica sa srebrnom kopom, papue, sve to bijae od crna sukna, gotovo si mislio da pred tobom stoji koludrica pobono pognuta, drhtavih ruku, upirui se od starosti i slabosti u drenovau. Stara naheri glavu, dignu nos i ree, mirnuv prema Prilinu, mumljavim glasom: Dobar veer, Grgo dijete, dobar veer! Eh, eh! daleki su to do tebe putevi, vraji putevi, a noge me jedva nose. Ah! Ah! Sui se drvo, sui, nisu kosti lake, gipke kao nekad. Takva je narav. Da Bog da dobar veer, majko Draga, sjedni, odahni. I, bogami, hou ree starica sputajui e polako na klupu. Ah, tako, tako. Ali to si mi u to kasno nono vrijeme dola? zapita je Grga, kanda se boji dodirnuti se pravoga posla. Ako je mjeseina, stara si, noge te pomalo nose, a oi su ti slabe. Mogla bi posrnuti. A da! izmrmlja stara ne govori to ne zna. Oi su mi, hvala Bogu, po noi otrije nego po damu. Malo kada izlazim danju, i ne podnosim sunca, van kada moram radi svijeta u crkvu. A za moja ljeta ne brini se ti, ve gledaj da bude tvoj rova dug. Moradoh po noi k tebi doi, inae ne mogu, ne smijem od tih ludih Griana. Ionako me gledaju poprijeko, premda sam graanska ki, te imam svoju kuu. Viu po gradu da sam vjetica, ve su me i pri sucu zato tuili. Bene, zato valjda to se pametno hranim. Ali to su ti sve ti vraji vlasi krivi koji su se dotepli iz Italije, onaj ludi vra i onaj suhi apotekar. ao im je da ljude poteno vraim po staroj navadi, pak tim uenim glavama posao kvarim. Ha! Ha! Ha! nasmija se stara, lupiv batinom u pod ja im ne bi ni svojega staroga maka lijeiti dala. Nego je i to. Morali su nekako iznjuiti da zalazim na vau stranu, da ovdje neta mijeam. E, pa to je pred Grianima smrtni grijeh, vei nego svaka avolija i coprija. Sad jo nek doznaju da pod tvoj krov zalazim, pod krov dvorskoga upana Grge Prilina. Ta s tobom govoriti pred Grianima je toliko koliko s vragom biti. Vidi, sinko, zato moram se uvati, lijepo na desno i lijevo gledati, kad se otisnem preko mosta, da me koja gricka dua ne zapazi. Pa ta bi ti mogli, majko Drago! ta bi? Ne zna ti njih. Za vjeticu bi me tuili, na greben navlaili i sprili na trgu kao brava. Hvala lijepa! Te dobrote neu. Ali ta to! Rekoh ti, ne brini se za me, ja u svoje bisage ve ponijeti da me koja gricka tikva ne uhvati. Ali govori to si me ovaj put zvao? Grga donese iz kuta vr, stavi ga pred staricu i ree: Na! Okrijepi se, pa sluaj to u ti rei. Dosad zvao sam te samo kad mi je trebalo znati to Griani kuju i pletu proti meni i mojim gospodarima. I sve sam ti rekla poteno. Reci da nisam, Grga! Jesi, jesi, majko Draga! Danas ne pitam za Griane, nego je taj posao za mene, posve za mene. Oh! Oh! Da ujemo? dignu Draga glavu od vra. Pogledaj moju kuu. No, pa? vrsta je zidina, je l? A da! Pak mi je prazna. Nala bi se tu pokoja kesa. Ouj! uj! Kakve novine! Pak to ti meni pripovijeda, staroj Dragi Goninki, koja je ovkraj i onkraj Cirkvenika svaku kesu vagnula. Koja boja dua po cijelom kraju ne zna da metar Grga Prilin ima vie banovica nego zdjela kaice zrna! Dobro, dobro! Ali vidi, Drago, ipak je kua prazna. Prazna? Kako? ta tu dvojezii, nije prazna i prazna je. Sit si i gladan si.12

Da. Istina je. U toj kui prebivam ja, moj ovaj pas pod stolom, dva kmeta pod krovom, a kmetica u kuhinji. Pak vas je dosta. Nije. To je zvono bez klatna. ta? ta? dignu se stara i uzvinu oi, sagnuv se, prema Grgi. Hi! Hi! Hi! Pomozi nam sveti kri, Grga, taj Grga tu, koji se plai enskih kao vrebac klopoca. Grga! Bogibogme, tebi se mijea. A koja ti se vrana navadila na zdravu pamet! Hi! Hi! Hi! Pomozi nam sveti kri! Mu', babo! kriknu dvorski upan, srdito lupiv nogom. ta me pita za raun, ta mi se kesi pod brk? Nisam te zato zvao. Dosta je, tako je. No, no, no, ne jei se! Nisam te ujela, pa ako majka Draga tu svijeu zapaliti moe Grgi, u ime boje! Da, pravo si rekla. Bijesa sam ja pitao za enske, a mogao sam ih dosta imati! Kako ne? Gdje je novca, tu je i ena. Brinuo sam se za svoj posao. Bog mi je dao zdravu pamet, jake ake, ni vraga se ne bojim. ta je meni snijeg, kia, mraz, ta ega sunana. Cii, furi, pri, miljah si ja, ubit me nee. I kad nije bilo klanja oko grada, eh, iao sam ti u goru, u lov, tukao sam sve to mi je dolo pod ruku. A sad bi golubice, aj, sinko! Idu ljeta. Kad leim tu na medvjeoj koi i zurim u grede nad sobom, prazno mi je. Muha zuji po sobi, pak se pitam: ta govori muha? Valjda ima komu govoriti? Komar gudi oko lampe. Mislim, ruga mi se, htio bi ga zatui. Kad slaem raune, sve brojke klimaju glavom, ali nijedna ne govori nita. Brojim svoje cekine i srebrnjake, pak mi je kanda me udno gledaju te zlatne, srebrne oi, kanda mi vele: Broj, kume, broj! Mi smo srebro i zlato, nas nee izjesti crvi, tebe hoe! Broj, kume, broj! Za koga broji, za sebe ne! Jer kad ti grobar lopatom dade zadnji blagoslov, odletjet emo k tvojemu bratiu, tomu e bit glatko i slatko od tvojega znoja. Broj, kume, broj! Grga, uhvativ se akom za srce, zauti. Nagnute glave gledae u pod, a po licu mu se razlila rumen. I stara je utjela, ter, upirui bradu u drak svojega tapa, nepomino promatrala dvorskoga upana kanda mu eli i zadnju misao iz due izvaditi. K vragu! Jesam li fratar? planu iznova Grga zato ivim, zato se tuem, zato sam skupio tu hrpu novaca? E, rekao si za bratia Petra. Ta rod ti je po krvi. Ne, ne kriknu Grga, mahnuv estoko rukom. Mrzim ga. to ti je kriv? I pita? Zar je to rod? Zar je to plemi? Griani me mrze, raspeli bi me, utopili u kapi vode. Kad spomenu moje ime, samo me kunu; kad govore o vragu, misle na me. Jesam li im ja kriv kad inim to pie pravo? A kad trgnu ma ili pere koplje na moja prsa, hou l se dati zaklati? Pa taj Petar, u kojem tee krv koja i u meni, mjesto da mi bude desna ruka, ostavio me je, prebjegao meu zlotvore mojega imena, meu Griane. Pogazio je staro nae plemenito ime, upisao se za graanina i potkiva kmetovima konje. Sramota, velim, sramota. Ne, tako mi krsta, taj mojega zlata tratiti nee. Eh, pak mu ga ne daj! odvrati baka mirno. Pak produlji Grga potie, uhvativ Dragu za ruku. Moj stric, kanonik, bogat je, i sve to je Pero uskoio meu one vragove koji zatiru Kaptol, mazi ga stric i zapisat e mu sve imanje ako ja umrem bez odvjetka. Moje zlato, strievo zlato dolo bi u ake tih grikih kramara. Tko ti ree da e stric zapisati? Znam, za izvjesno znam. A to e ti? Zenit 61 se. Imat u djece. Njihovo bit e moje i strievo blago. Pa daj! Zato te pozvah. Da ti izbiram, da ti naem koju? Ne treba. Ah! Ima li ptiicu? to u ti onda ja? Moe, mora pomoi. Dolo je tako po srei. Pobrali smo dau pod Griem. Iao sam sam, bojei se da to nee glatko biti. Podgraani su najgori. Doli smo i u mlin lopatar pod vrbikom k mlinaru Zlatobradiu. Istina, nismo se izljubili, ali nismo se ni potukli, ve govorili kako se potenim13

ljudima dostoji. E, stari mlinar Zlatobradi mirna je krv, pak se valjda i boji tvojega susjedstva. Moda i zato. Kad berem dau, ide me objed gdje me podne stigne. I mlinar mi ga dade, sve kako treba, ali nije me zvao k svojemu stolu, ve je dao prostrijeti gore u svojoj komori. Tu je sluila mene i moja dva ovjeka djevojka. Dolazila i odlazila je tako slobodno kao da se nikoga ne boji, nosila nam je kruha, vina i mesa kao da smo njezini domari. To mi se svidjelo. Je l mala, nabita, pak ima na lijevom licu bradaviicu? upita stara, koja je dotle Grgu pozorno sluala bila. Pogodila si! Ah! To je Dobra, mlinarova sinovka. Da, da, ona. Ajde de! Vraka djevojka! I jest. Upitah je za ime i rod, a ona mi ree da je bez oca i majke, a stric mlinar da ima na nju i na njezino imanje pasku i brigu. Bilo je vie rijei, pak je zapitam da li me se boji. A bogme se bojim! Ne znam zato? Ali Grieani se boje, rekoh ja. Griani su Griani, a ja sam ja, rei e ona. Pa vidi, imam oruja! rekoh ja. Briga mene vaega oruja! Nala bih si ja kakav mlat i kolac, nasmija se Dobra. I ti bi se digla na mukarca? A, vjere, bi, da me se dirne. Zapamtio bi si do sudnjega dana tko je Zlatobradieva Dobra. Bez ale? Bogme bez ale! Ma gledajte da je Bog i meni jake miice dao, ako sam i enska glava. Vidi, majko Drago, takva mi je enska po volji. ta bi vraga ovjek hranio u kui enu, kao zebu ili sjenicu u gajbi, koja ne zna nego cip, cip, cip! Ali Dobra da, ta bi i bijesu oi iskopala. Tu hoe? Da. Hm! izmuca baka, pogledav opet Grgu ispod oka ali Grianka je. Briga mene! To joj nije na elu zapisano. Pak sa enskima ne svaamo se radi dae. A tvoj Pero? Daj mira! To su muki poslovi. Hoe li ona htjeti? Zato ne bi? Zar sam lo, bogac, zar sam kmet? A stric i strina? Toga ne znam. Zato te pozvah. Ti zna svakoga vraga. Sagradi mi taj most do mlina, pak zna da nije samo za praznu hvalu. Za to nije sad rije mahnu stara znam da si krt, ah' i da pune ruke za dobru slubu i priliku. Hm! Hm! Da, da, da sam sad vjetica, kako na mene viu. Pak? inila bi care. A ta ti misli, metre Priline dignu staru glavu da je to kao obijeliti jabuku. Zna li da si ti dvorski upan Grga, a mlin pod vrbikom da spada pod Gri i ljudi u njemu da su Griani? Teka je to namjera, jo tee u toj prei nai nit. Znala bi za druge. Ne pitam te za to. Pak Zlatobradi! Mirna je dua, da, kao svi mlinari i hlebopeki, ali bojim se da je tvrd kao mlinski kamen, gricka krv. Pak je strina, ilava baba i mlinarova ki, a i sin mladi mlinar koji prska oko sebe kao mlinsko kolo. Nije to ala. A ta se prenavlja, bako, ti cijeni valjda svoj trud. Zbogom! Laku no! viknu stara, dignuv se ljutito. Eh, stani! Stani! Nisi valjda poludjela? To je bila samo rije. Hvala za tu rije. Operi si prije jezik, metre Grga. Najprije vai, onda kai. Kad sam se ja s tobom pogodila? Tko dugo trguje, malo kupuje. Nemoj tako, budi dobra. Jesam ti ikad zla bila? Hoe li to s mlinarom obaviti?14

Eh! Krupno je zmo to ga alje u mlin, ali moj jezik zna vraki mljeti. Hou. Laku no. Evo, mjesec visoko stoji. Boe, Boe! Prije bi se bila smrti nadala. Ide na Gri? Nisam luda. Lotrak je odzvonio, vrata su zatvorena. Da me orunici spaze, saznao bi sudac. Kamo e na no? Kumi Jurinki, zvonarici pod utim brijegom. Ta me eka. La,ku no! Laku no! Kroz tihu no umio je potok Cirkvenik, katkad kucnulo je koje zvono, katkad zatrubio nonik u svoj rog. Mjesec stajao je visoko na nebu, a o mjeseini zibala se sjena stare Drage kraj kriarske crkve pod uti brijeg. III Sunce bilo se dobrano spustilo na zapad, malo samo i eto krasne jesenske veeri, bilo je to prema listopadu. Jo se je na polju ivo prometao svijet, jo su pjevale ptice na zelenim granama. Ali u maloj izbi biskupskoga dvora u Zagrebu bijae tiho. Maleni prozori gledahu k istoku, odanle doi e domala no. Pred prozorom utilo je lie visokih jablana, te je utei virilo u sobu, kanda je rado znati ta tu biva. Vani bijeli se jote dan, ali u biskupovoj sobici stere se gotovo mrak i tajnovita tiina. Tek katkad uje kako sune list pergamene, kako se vine uzdah iz dubine srca i opet je mir. O zidu visi raspelo, pod njim stoji klecalo, fino izraeno od orahova drva; tu klei ovjek i moli se Bogu. Niz njegovo silno tijelo pliva dugaka halja od plavetne svile, niz iroka ramena pada mu sjajna vrankosa, a na tjemenu stoji crvena kapica. Lica mu ne vidi, toliko je sagnuo glavu nad velik molitvenik, ispisan zlatom i grimizom. Jake mu ruke, virei iz irokih rukava, poivaju na knjizi, a na desnici sja mu se u prstenu dragulj. Dugaka brada pokrila mu zlatni krst na prsima, pokrila i donji okrajak molitvenika. Vidi, ovjek moli od srca. Samo katkad mu ruka prevrne list, samo katkad digne glavu, upre oi u raspetoga sina bojega. Onda je vidjeti lice. Visoko se uspinje sjajno, glatko elo, malo je tu crta zareala narav, ali otrih, dubokih crta, biljei su to dubokih misli. Otri nos sjedi vrsto pod junakim elom, ali izvija se smjelo, izlazi u iljak nad krepke, stisnute usne, nad kojima se sputaju sjajni crni brkovi u punu bradu. Oi sijevaju, eravica su, misli, ali tu pred Bogom su krotke, a pod finim obrvama, pod dugim trepavicama gotovo sanjarske; vidi se da ivo ali i dobro srce kriju. Blijeda lica nisu suha, jer se miice ivo promiu, no vidi se u njima kost otra, tvrda. Takve su glave svetaca to ih redovnici izrezuju od bjelokosti. A kad digne glavu, kad mu oko zapne o prilici raspetoga, od koga se ne da, kad sklopi ruke nad grimiznim islom posveenih rijei, ovjek ti se ini kipom od kamena pod kojim je uklesana u malo rijei velika mudrost. Ali srce mu gori, plamti posveenim arom, kakvim gorae trn na brdu Sinaj. itao je muke izabranoga puka u Babilonu, sada o tom razmilja. Prozorom die svjei, veernji zrak, lie uti, na grani pjeva samotna ptica, bilo mu je da uje kako brenaju harfe pod vrbama, bilo mu je da se kroz veernju pjesmu prirode sputa velepjesan ljubavi u njegovo srce. Malda mu na oi ne iskoi suza. Boravio je na zemlji tijelom, ali njegove misli vijale se nad zvijezdama; boljelo ga je moda srce, ali oko mu se obrati izvoru svjetla, k spasitelju svijeta. I lice mu se smiri, glava klonu, da iz redaka svete milosti sabire svjedoanstvo za bolje budue dane. Taj skrueni ovjek, taj zanositi duhovnik bijae Pavao Horvat Ivaniki, biskup zagrebaki. Staro bijae mu pleme, poteno, plemenito, to je pameti ljudske, to je zapisano u pismima, nije kmetovalo. Ne sijevae mu, istina, zlatnim slovom u zapiscima svijeta, ali je raslo skromno kao ilav hrast u drevnoj umi. Pavao ga je izvio na vidik svijeta. Taj vatreni sin ivanikog ljivara protisnu svoj grb pred ostale. Duh mu je imao iroka krila, srce zdrav korijen, prezao je ljudski i svoje plemenito pleme iznova oplemenio. Sjedio je sad na pastirskoj stolici slavne biskupije zagrebake, ali nije mu ime samo slovilo po kraju, i dalje se irila njegova slava. Na kraljevskom dvoru klanjahu mu se duboko, i kad je onaj silni Ljudevit, koji je svojim ezlom, kraljujui, mahao od Baltikog mora do Etne, u desno krilo ranio himbenog mletakog lava, ne nae u svom grdnom vladanju boljega ovjeka od ljivarskog sina da propie lukavoj sinjoriji mletakoj pogodbe mira, da te rovarske ruke sputa verigom straha i pokoja. Upravo bje godina i neto dana prolo da se je oholi dud mletaki u velikoj palai dvora svoga poklonio bio strogim pogodbama Pavla Horvata. Daleko je Pavao oima obilazio svijetom, ali mu se pogled svrati u tom silnom meteu uvijek na jedno mjesto, na kraj iz kojega je niknuo. Bistri mu um uvidi kako daleko smjera Ljudevitova sablja, a da ne zaklanja uz to titom zlatne one jabuke kraj sinjega mora za koju se otimae sto lakomih ruku, najvie pako podmukla opina mletaka da ne zaklanja Hrvatske, postojbine Pavlove. Veliko bijae srce Pavlovo, ali jezgra toga srca Hrvatska; sjajan bijae krug njegovih misli poput sunca, ali zrno toga sunca bijae mu domovina. To je popraviti htio, jer je bio od vjena ratovanja zavladao bijes, divlja, sila, bezakonje u hrvatskom kraju. Tri godine ve je Pavao biskupovao, ali sve je ilo nagore. Budui jote kanonikom, mnogo je zemlji dobra ishodio kad je mladi Karlo Draki vojvodovao u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji, no kad taj njegov prijatelj prebrodi sinje more da se otima za naipuljsku krunu, uminu blagoslov. Staroj jedinoj kraljevini ne postavi vie Ljudevit jednoga vojvodu od kraljeve loze, ve je raskusa u dvije banovine, da bude on jai negoli pravo banovine. Slavonija bijae otkinuta grana od Dalmacije i Hrvatske, a bansko ezlo pade izmjenice u ake tuih ratnika, eljnih asti i blaga, ili domaih sinova kojima se prije jedva za ime znalo, nu koje je dareljiva ruka vladara uinila jote pokornijim nego to su bili od vlastite nitavosti. Kadno Pavao prije etiri godine budne biskupom, ve je u Slavoniji banovao Petar Sudar, prije kraljevski peharnik. Taj starac, vlastelin iz upanije zagrebake, bio je i ovjek stare ice, miran, trijezan, pravian, pae i neto ravnoduan, ali uz to vrlo odan kralju Ljudevitu, koji ga je iz zabiti plemikog dvorca dovukao bio u kraljevski dvor. Ljudevit ljubio je ljude kojim15

nije pregnue sizalo preko obine mjere, koji ne bijahu zatonici ove ili one stranke, jer nije kraj svojih velikih namisli uope trpio stranaka koje bi mu mogle kvariti posao. Sudar nije pripadao nijednoj stranci, a peharnikujui sve se vie priuavao mislima kralja, zato ga i Ljudevit postavi poslije za bana Slavonije. Nadao se da e takav ovjek u toj kraljevini na uzdi drati rogoborno plemstvo, koje je bez prestanka vikalo da se vrijeaju slobotine kraljevine, pa je i pravo vikalo, jer su Ljudevitu, osvajau, te pravice smetale u Hrvatskoj kao go u Ugarskoj. Njegova volja imala je biti zakonom, njegova rije slovom zakona. Ban Sudar gledao je razmirice mirnim okom, navlas one meu Grianima i biskupom, te nije naginjao ni na jednu ni na drugu stranu. To se Pavlu nekako naao dalo, premda nije ba bio krvnik graanima. Zato mu ne bijae ban vele u volji, pa ako i nije bilo oite svae, opet se rado gledali nisu. K tomu je Pavla, toga previjanog dravnika, koji je pae umio ukrotiti lukave Mleie, nekako peklo da uz njega i gotovo nad njim stoji Sudar, ovjek mnogo slabije glave. Jo vema zazirao je zagrebaki biskup od Nikole Gorjanskoga, koga je kraljeva milost od mavanskoga banstva podigla bila na elo drave, uiniv ga nadvornikom. Tajno neko neprijateljstvo bilo je odvajkada razdvajalo plemena Gorjanskih i Horvata, nije se pravo znalo za pravi korijen toj neljubavi, samo se vidjelo da se ne slau, i kralj Ljudevit spregnuo ih je tekom mukom pod jaram svoje drave, jer mu je trebalo i Nikolina i Pavlova duha. Nikolina mo prevlada napokon. Okretni nadvornik klanjao se naoko svakoj misli kraljevoj, odobravajui vazda daleke i iroke osnove Ljudevita, tovie, ive mu oi predobie i osobitu milost Kotromanovieve keri, kraljice Jelisave, koja budne najjaom potporom njegovoj vlasti. Pavao nasuprot, ne manje mudar, bijae ivahnije udi, pa je kralju i prigovarao ako je ustrebalo, navlas kad Gorjanski nije mario za pravice kraljevine Slavonije. uje, Nikola ree bis.kup jednom nadvorniku nismo, istina, veliki prijatelji, nu to je drugi raun. Ali ti govorim za zemlju u kojoj si nikao ti, u kojoj ja. Zar si je zaboravio? Zato se ne brine za nju? Palatin odgovori smijeei se: Nemam kada misliti na takve malice, preputam ih tebi, asni biskupe moj! To ubode Pavla u srce, i otkimuv se od kraljevskog dvora, zavue se u samou biskupskog stana, gdje je gospodarila njegova sestra Marta, udovica iza mala plemia. Iz te samoe ne mogae ga izmamiti ni molba kralja Ljudevita kad je u proljee 1382. u Zagrebu bio. Ali srca svoga ne mogae Pavao zaboraviti, ne bijae jak stisnuti oiju pred ranama doma rasharanog od bjesnila stranaka. Zato je skrueno molei kleao pred raspetim Bogom, zato je uzdizao k spasu svijeta svoje vrue srce, a veernja pjesan prirode kanda mu je doglaivala jeku spasenja. Vrijeme iae bez obzira, ve padahu i prve sjene na svijet, a biskup jo se ne bje dignuo s klecala. Ujedanput pootvorie se vrata, a kroz njih utisnu se glava djevojaka. Mlada svmu okom na duhovnika. Zatim provue polako jedno rame, poslije cijelo tijelo, i eto je u sobi. Koraknu za dva-tri koraka na prstima i zaustavi se. Crnooka mladica bijae gotovo djetetom, gotovo pupoljkom, razvijenim u ruu. Rumena i bijela lica gorahu punim ivotom, pune usne stiskahu se mukom da im ne utekne koja rije, kojih je puna dua bila, samo crne oi smjele u tom posveenom miru govoriti, nu u tom sjajnom zrcalu due plamitalo je sto osjeaja, nejasnih moda, ali ivih. Stojei, nagnu glavicu oko koje bijahu savite dvije crne debele pletenice, a to je toli lijepo pristajalo uz ono punano, ali fino, dugoljasto lice kojim je vazda lebdio umiljati posmijeh, kao to skakue leptir oko rue. Sad nagnu na stran i vito svoje tijelo kojega se puni, djevianski cvijet zaklanjae dugom plavetnom haljinicom vezenom na okrajcima cvijeem od crvene svile, te stavi svoj drobni prsti na usta. Valjda se nije mogla odluiti bi M progovorila, ne bi li. Niti ne dahnu dahom, niti ne sunu haljinom, niti ne strugnu po podu utom, iljastom postolicom. Tako stoji dijete kraj drijemajue matere, bojei se da je ne probudi od slatkih sanja. Blijedee svjetlo dana, uljajui se oknom u tu sumranu svetinju, drhtae oko ljupke djevojke i stvori u tamnom prostoru svijetlu sliku na kojoj sijevae milje, zanos i nevinost. Uto pjevnu opet ptica na grani pred prozorom. Srce poskoi djevojci ivlje da poleti k prozoru, ali kljuevi, visei na srebrnom laniu u tkanici, zazvonie. Biskup okrene se naglo i spazi djevojku koja se dovrh glave zaari. Andelijo, ti si? upita Pavao. Da, da! istisnu djevojka nakon aska. Oprosti, ujae! Smjesta u otii ako tvoja milost zapovijeda. Nisam te buniti htjela; nisam kriva. Sam mi ree da doem danas ranije na nauk jer da ima kanje pisanja i drugoga posla. Eto, zato sam dola. Ne bih htjela izgubiti aska. Ne mogu ti pravo rei koliko te rado sluam kad mi pripovijeda svete pripovijesti, kad me ui itati i pisati. udim ti se, due mi, ta ti vie zna nego punu knjigu! Boe moj! Sad istom vidim da upravo nita ne znam. Gotovo me je stid. Pavao bjee se meutim digao, i sad se istom ispravi njegov junaki stas. Mirno sluae biskup kako djevojka ljupko evrlja. Molim te, ujae produlji Anelija ne boli li te glava? Svaki dan mora tu debelu knjigu proitati, pa je k tomu i latinska. To je negdje velika muka. Due mi! Ja toga ne bih svladati mogla. Pavao nasmjehnu se malko, pa e na to: Sta to govori, Ano? Ta ne proitam ti ja svaki dan cijele knjige, dijete, ve to ide za jedan dan. A moliti moram. Svaka krtena dua duna je razgovarati se s milim Bogom, a jo vie ja, jer sam biskup, pastir velika stada. Vidi, ja se moram brinuti za sve due koje mi dobri Bog povjerio. Nije to teko kad se od srca moli.16

Znam, znam, ujae! Ja ne znam toliko molitava koliko ti, samo oena, zdravomariju i litaniju, a i to samo hrvatski. Nego uj, kad ujem zvono, bilo podnevno, bilo veernje, bilo u crkvi ili u vrtu, sklopim ruke, pak molim sve samo svoj oena i zdravomariju, ali onda mi je srcu toli lako, toli milo kao da mi je ptiica iz srca poletjela na nebo k Bogu, kanda u kljunu pred dobroga spasitelja nosi sve to elim i zato ga molim. A za koga moli? Boe moj! Za majku, za pokojnoga oca, za tebe, za rodbinu, za sve ljude, jer mi ti ree da su svi ljudi naa braa, pak i za sebe. A to eli od Boga? Zato ga moli? Traim kojeta, traim mnogo, vrlo mnogo. Ah, da ujemo! Zar lijepe haljine, ili fino jelo, ili puno novaca? Idi, ujae nasmija se djevojka vragoljasto ba bi vrijedno bUo. Mama mi daje haljine, a ona zna kakve su za mene. Ti me hrani, jo nisam kod tebe gladovala, a kad je ovjek gladan, svako je jelo fino; kad je sit, i ne treba mu jela. Novaca? Ha, ha, ha! Novaca! ta e meni novci! Kad imam gdje spavati, im se odijevati, kad imam ta jesti. Ajde de, koji krianac, da ga dam siromahu koji nema kruha. Ni ne znam to bih poela da imam puno novaca, ja djevojka! Ta kad bih posijala u zemlju, te ute cekine i srebrne banovice, ne bi ni ruica od njih iznikla. ta e, kad ti je srebro i zlato mrtvo! Zato dakle moli? Za zdravlje i sreu svojih milih, a i cijeloga svijeta. Jer ljubiti cijeli svijet, ne mraziti se ni s kim, to ti godi onako pravo mojemu srcu. Ta ja ti se i molim za lastavice pod mojim prozorom da ih maka ne uhvati. Da, reci mi gdje ti je majka, moja sestra? Zato nije dola? Lei u postelji, ujae, veli da joj je pozlilo. Pa kako to govori? Eh, zna, ujo, ja mislim da mamu ne boli glava. Nego? Srce je boli, da, da! To sam postrance spazila. Otkako je pokojni mi otac umro, dao mu Bog dui lako, ne vidjeh od nje vesela lica. Sve plae, plae po cijelu no, velim ti. Sve za njm uzdie. I meni je teko kad ga se sjetim, jer je bio dobar i lijep. Ah, pomislim li na to, idu mi suze na oi ree djevojka, i arka joj kapljica skoi na trepavicu nu moja pamet ti je luda. Katkad se zaboravim, nasmijem se, poslije, kad vidim mamu suznih oiju, ao mi je. Bojim se gotovo njezine tuge i ne smijem se nikad pred mamom. Mislim da bi je to moje veselje uvrijedilo u srce. Ta da! Ona je starija, poznavala je oca bolje od mene, zato i toliko plae za njim. Jelte? Dakako kimnu biskup nu reci ta si pametna itav dan uradila? Ah, ne pitaj me, ujo! Zamijenila sam majku u gospodarstvu, ta vidi da imam kljueve pri sebi. A to nije ala. Preuzela sam kokoi to su kmetice iz Svetoga imuna donijele, prebrojila sam istu rubeninu i stavila je pod klju, nahranila sam ivad, jer je to moje veselje, pa sam malo zavirila i u vrt da vidim kako povrtlje stoji i da li kmetovi marljivo rade. Pa kad sam ve sav taj posao svrila, doe jo iz crkve zvonar Jurin da mu dam vina za misu, te sioh s pivniarom u pivnicu. Nu reci nisam li marljiva bila i dananji tvoj nauk poteno zasluila? Jesi, jesi, Anelijo moja potvrdi biskup, smijeei se, i pogladi djevojku. Bit e danas-sutra ba potena gospodarica. Nu sada ponimo, milostivi ujae, jer je prea. Ujo Ivani ban, polazei u Mavu, obea mi lijep dar ako se do njegova povratka nauim estito itati, a ti zna da mi jezik jo prilino zapinje na tim crnim pismenima. Dobro dakle, ponimo! odvrati biskup, spustiv se na drvenu visoku stolicu. Djevojka skoi, zapali malu uljenicu i poe, staviv je na stol kraj ujaka, k polici s koje uze knjiicu od pergamene. Gdje smo ono juer stali? zapita Pavao. Sad u ti rei mahnu djevojka, unuv do ujaka, i poe ispisane listie knjige prevraati. Ha! kliknu tu smo stali, tu sam si metnula slamku. A o em smo itali? Ta zna, kad je sin boji meu djecom bio. Da, da! Eh, pomi dakle! Djevojka se nakalja, nagnu glavicu, stavi svoj prsti na jedan redak i uze polagano sricati: Pustite djeicu k meni, i ne branite im, jer je njihovo carstvo nebesko. Uistinu vam velim, ako se ne obratite i ne budete kao djeca, neete unii u carstvo nebesko. A tko je smjeran kao dijete takvo, najvei je u carstvu nebeskom. I tko17

dijete ovakvo primi, primio je mene. A tko uini da jedno od ovih malih zgrijei, bolje bi mu bilo da mu objese mlinski kamen o vrat te ga utope u dubini morskoj. Pazite da ne zavrgnete nijedno od ovih malih, jer vam velim: Aneli njihovi na nebesima udilj gledaju lice oca mojega, koji je na nebesima. Ah! uzdahnu Anelija, staviv ruke na prsa i dignuv glavicu prema ujaku koji je ozbiljno pratio po knjizi prsti djevojke ah! Jesam li dobro? Vidi, nijedanput nisam zapela, nijedanput me nisi popravio. Dobro, dobro je bilo, ali morat e i bez prsta itati. Bit e i toga, ujo! Samo ekaj! Taj moj prst ti je kao sljepaki tap kojim se vuem po recima kao uz ivicu. Sad mi jo mora biti u pomoi. Nestana sam, oi mi igraju amo-tamo, i tako skaem od retka do retka, pa bih se odmah smela i preskoila deset rijei. ekaj, bit u mirnija, pametnija, nee mi trebati nego oi. Ali kako je to lijepo sin boji rekao. Svako dijete ima anela? Da! Reci mi imaju li samo djeca anela? Ili nas ostave ti nebesnici kad porastemo? Nipoto! Svaki ovjek ima anela uvara, ali taj je pazio najvie na te dok si bila djetetom. Djeci treba najvie paske, jer su luda, jer nemaju jote dosta pameti i volje, pak lako posrnu. Vidi, to mi je drago, ujae! Valjda e i moj aneo na mene jo vie paziti, jer se Anelija zovem. Ne gleda se samo na ime, dijete moje, ve na duu i srce. Vidi, i cvijet je katkad aren i lijep, a sjeme mu je otrovno, zlo. Valjda ja nisam takav cvijet? U mom srcu nema otrova. Ja ne elim nikomu zla, ne inim zla. I zato? Kad meni drugi ne hude. Znam da bi me kruto boljelo da me tko dirne u srce, a boljelo bi i drugoga da mu ja to inim. Vie puti pitala sam se zato ima u svijetu zlih ljudi, zato se ljudi svaaju i biju. Zar imaju i takvi ljudi anela? Imaju, Anelijo, a ,kad ovjeje srce nije vie isto kao u djeteta, kad ga svlada zla sila, odvrati aneo od njega lice i zaplae gorko. Eh, vidi, ujae, ja u uvijek paziti da moj aneo nikad ne zaplae. Hvala ti da me ui itati. Bar sam saznala kako je to s tim anelima. Sad u istom pravo od srca moliti veernju molitvu anela uvara. isto sam sretna i sad se ve niega ne bojim, kad znam da imam uvara. Prije mi se luda pamet mnogo muke namuila. esto razmiljah: ta, Anelijo, ta bi bilo da ti umre majica kao to je otac umro, da umre ujak Pavao i Ivani i Lacko, ta bi od tebe bilo, Anelijo? To je ludo, ujae, je F, to mi je samo tako u glavu sunulo kad nita pametnijeg ne znam. Ali opet bi moglo biti, jer svatko mora umrijeti. Bilo me je strah da budem sama na zemlji, da me nitko ne grli, ne ljubi, da nitko ne primi na srce moje suze kad me to zaboli. Sad zaizvjesno znam da imam koga koji dri ruku nada mnom. Pae ja mislim da ete vi svi poslije smrti aneli biti, jer ste dobri ljudi, onda ete se valjda pobrinuti za mene siroticu. Ali to je ludo, ujae? Ha, ha, ha! nasmija se Anelija, taraci suzne oi rukom. Zasada ostajte samo ivi, ostajte pri meni, tako vas bar svaki dan vidim zavri djevojka, smijeei se, baci knjigu na pod i poljubi biskupa u raku. Kao blagosivljui, stavi joj Pavao ruku na glavu i prihvati: Anelijo, dijete! Dobro mi upii u pamet svete rijei to si evo itala. Jesi li ula kako boji sin ljubi djecu, kako ih blagosivlje. I ti si dijete, Anelijo. Ah, molim te, ujae odvrati djevojka gotovo srdito sve je lijepo to sam itala, i due mi, bit u dobra, ali ne trpim da me vazda djetetom zovete, i ma)ka i ujak Ivani, a sad evo i ti. Kaem vam isto ozbiljno da ve nisam djetetom. Ne sjea li se da sam ve prije tri mjeseca navrila etrnaest godina, da sam ove godine primila svetu potvrdu. Tu je, mislim, djetetu kraj. Ne razumije me, mala nasmija se biskup. Dakako, ti si velika, i kolika. Da, da, ti si djevojka, niti knjiga ne misli o djeci u kolijevci. Nego na Spasitelj veli svim ljudima, i starim i mladim, da im dua bude toli ista, toli dobra, da im srce bude toli ponizno i krotko kao u malene djece kojim ista dua nita ne sanja o zlobi, zavisti i mrnji. Ah, vidi kimnu djevojka to je drugo. Tomu neu prigovarati. Zato bih komu bila zlobna ili zavidna, zato bih koga mrzila? Ja toga i ne razumijem, ujae! Sada ne razumije, Anelijo moja, ali uj to u ti rei. Gledaj bijeli ljiljan na polju. Koli je lijep, vit i pun. Iz njegove aske die se miris k nebu, kao to se iva molitva die iz iste due; na dnu ljiljana njie se sjajna kapljica nebeske rose, kao to isto srce u ovjejim prsima. Milota je to gledati, osjeati. Takva si sada i ti, Anelijo moja. No ide vrijeme, doe crv, doe mrav i razgrize cvijetak, sunana ega popije rosu, i lijepi bijeli ljiljan sputa uvelu glavicu svoju. Oh, Anelijo moja, uvaj to nevino djeje srce u svojoj grudi do groba. Tvoja dua neka je glatko sjajno zrcalo kojega ne moe smutiti dah vremena. Svijet e se ogledati u to zrcalo, i lijep i ruan, ali zrcalo neka ostane isto. Budi vazda djetetom, Anelijo, molim ti se. Samo u kreposti u dobroj volji budi jaka poput mua. Jo sniva onaj blaeni san koji ne zna za svijet, jo ne vide tvoje oi nego sunce, cvijee i ono jasno plavetno nebo. Ali probudit e se i ti. Saznat e to je strast, himba, zloba, to je svijet. Ne prestrai se kad se probudi. Ovo ti i govorim da te ne prevari nada, da ti dua ne klone s nenadane zbilje. Ima i dana bez sunca, ima zime bez cvijea, a kadto naoblai se nebo i bura zabjesni svijetom. Pazi da te ne stigne nepogoda, i sjeaj se rijei ujaka kad ga ve ne bude. Ti nosi u svom srcu dragi kamen, uvaj ga da ti ga nitko ne ukrade. Trpi, ako na tebe doe iskuenje, ah" ne zdvoj, imaj vazda u pameti to je spasitelj rekao: Ako ne budete kao djeca, neete unii u carstvo nebesko!18

Djevojka promatrae za tih rijei uzdignute glave biskupa smjerno, pobono, gotovo u udu. Pomalo spusti se na koljena, sklopi ruke i ree ozbiljno: Ne boj se, ujae moj! Ti mi govori kao to knjiga govori, ti i jesi iva knjiga. Drhtaj mojega srca razumije glas ive te rijei, ako ga i slaba pamet ne bi dokuiti mogla. Andelija nikad nee izbrisati iz pameti tvoje lijepe nauke. Ti bolje zna od mene kakav da je svijet, ta bio si u njem, zavirio si mu u duu. Ako sam enska glava, ako sam djevojka, nisam pameti svrgla s glave, a srce, volja u mene je jaka, toga ni iv prevrnuti nee. Tvoja rije pada u moje srce kao blagoslovljeno zrno iz kojega e niknuli lijepo, jako stablo, i nema te bure koja bi ga skrila. Kunem ti se, ujae moj, da u uvijek djetetom biti, kako je to dobri Bog rekao. Nikad, nikad nee moj aneo uvar od Anelije odvrnuti lica! Djevojka govorae sve rijei ivim, zanositim glasom, lice joj se arilo, oi plamtjele svetim plamenom, i gotovo si mislio da ne govori djevoje, ve da su te rijei nikle iz jaka iva srca, iz zrele pameti. Pavao poloi joj ruke na glavu, pa e ganut: Ustraj u dobru, Anelijo, kao to si dobra sada; Bog krijepio tvoju volju, kao to se sada bar rijeima jaka kae; srce ti cvati vazda milim mirisom kreposti. Bog te pratio i titio, Anelijo, po putu tvoga ivota. Djevojci klonu glava na prsa. Bilo joj je da je njezino srce nanovo posveeno, da uje amor aneoskih ikrila koja se dodiruju mlade joj glave, te je prenose u rajske sanke. Ujedanput dignu glavu i nagnu je na stranu kanda prislukuje. I biskup osovi se brzo. Iz dvorita ozva se topot konjskih kopita. ta je to? upita biskup. ula sam kopita skoi djevojka. Tko to moe biti u toli kasno doba? ekaj da vidim, ujae odvrati Andelija, poleti k prozoru i pogleda u dvorite, zatim e u udu: Ujae, ban ide i s njim drugi gospodin. Sad pristupi i Pavao k prozoru i opazi kako dva boljara silaze s konja, doim su im orunici, drei baklje, ostali na svojim vrancima. Idem k majci! ree Anelija plaho. Ostaj dok vidim ta je odvrnu biskup, mahnuv rukom. Za malen as dovede mlad sveenik u sobu dva gospodina, bez dvojbe boljara. Prvi od njih bijae suh, visok, kounast ovjek, mrke puti, niske bijele kose, a k tomu otra lica Jcao da je od drva izrezano. Premda je od ljeta poneto zguren bio, odavale su te mirne crte, ti silni bijeli brci i napola elava glava neko dostojanstvo, neku pocitanja vrijednu gospotinu, a jo udnije prikazivala se ta malne junaka pojava u priprostoj haljini od mrka sukna, u irokim izmama od surove koe, samo se moglo slutiti na neko gospodstvo po irokoj, kratkoj, srebrom okovanoj sablji. Taj ovjek bijae gospodin Petar Sudar, ban kraljevine Slavonije. Posve drukiji prikazivae se njegov drug u konatu zobunu, pod crnom kabanicom. Bijae to neka krupna, buoglava ljudina, rijetke plave kose koja je na njegovu tjemenu stajala kao racihano (kupinovo grmlje. Na krupnu, nabubrenu licu, koje bijae nalik na veliku vrbovu kvrgu, bjee boginje ostavile sto rupica, a nad debelima usnama rasla pokoja dlaica. ovjek bijae srednjih godina, valjda jaih miica negoli misli. Koracao je silovito, isticao iroka prsa, stiskao usne i oi, i inilo se da je neto bahat. Oba doljaka, a i sam inae mirni Petar Sudar, bijahu ve na prvi pogled neto nemirni gotovo prestravljeni, i banuv hitro u sobu, kanda se zaustavie, kanda se lecnue biskupa koji ih je, stojei sred sobe, mirno promatrao. Hvaljen Isus, biskupe gospodine! istisnu Sudar, a drug mu, uhvativ naglo sponu svoje kabanice, izmuca neta to je po svoj prilici imalo pozdravom biti. Navijeke, amen odzravi biskup u udu, uzmaknuv za jedan korak. Biskupe gospodine! nastavi Sudar nekako smeten dolazim kasno, znam. I oprosti. Morao sam doi, ta je, zaboga? Ta sjedni, bane gospodine. Hvala, hvala! nastavi ban mimo svoga obiaja hrlo malo prije stignu ovaj gospodin. .. ovaj poslanik zavri Sudar, pokazav prstom na druga si. Poznajem ga kimnu Pavao ne vara li me pamet, taj je gospodin plemeniti Detrik Bubek, brat gospodina bana dalmatinskoga Mirka? Da, milostivi gospodine potvrdi Detrik. Ve lani posluila me srea vidjeti tvoju milost. U Diosgvoru uz kralja, je l, kad smo s Mleiima zapeatili mir. Ali primakni sjedalo, Anelijo ree Pavao, okrenuv se k djevojci koja je udilj u kutu utei stajala poini se, gospodine Detrie. Valjda si sustao od daleka puta. Nu sad produlji biskup poto se je Bubek odazvao bio njegovoj ponudi molim vas, gospodo, koja vas prea donese pod moj krov. Vidim po vaim licima da je vaan posao.19

Nesrea uzdahnu ban, spustiv glavu na prsa. Velika nesrea potvrdi Bubek. ta je zaboga? prepa se biskup. Ljudevit kralj preminu ree Sudar mirnim, ali bolnim glasom. Ljudevit! viknu biskup, stresav se. Ali u isti hip munu mu rumen licem, njegove oi planue, a glava se usprijei. Ali se za hip smiri i produlji: To ne moe biti. Ta ne usmo nita o njegovoj bolesti. Ali opet je istina ree ban evo, gospodin Bubek neka ti rekne. Da potvrdi brat dalmatinskog bana veliki, slavni na kralj preminu na dvanaesti dan ovoga mjeseca u Trnavi, i s njime klonu u grob junaka mu desnica i svijetla glava koja je daleko rairila mo i slavu krune. Da, slavan i velik primijeti biskup. Recimo: Mir i pokoj njegovoj dui! Anelijo, dijete! Idi i reci slugama crkve neka se sutra zvoni u sva zvona za spas due velikoga kralja Ljudevita. Djevojka, poljubiv ujaka u ruku i pokloniv se gostima, ode iz sobe. I ban i Detrik uahu asak, zatim izvadi Bubek pismo pod peatom iz njedara da ga preda Pavlu, rekav: Dooh navlas u Zagreb, poslan po kraljici Mariji, koju sretno ovjenasmo kraljevskom krunom na sedamnaesti dan ovog mjeseca u stolnom Biogradu. Ovjenaste? zapita Pavao udno. Brzo ovjenaste. Da! potvrdi Bubek. Jedno pismo donijeh tebi, a jedno banu. Pa ba od Marije same... ili od majke joj Jelisave ... ili od Nikole Gorjanskoga? Ta Marija je ... zaleti se Sudar. Dijete nasmjehnu se Pavao ima joj istom dvanaest godina ... dakle od nadvornika Gorjanskoga. Da, od palatina Nikole doda Bubek naglo. A ta pie palatin banu? okrenu se Pavao iznenada prema Sudaru. Palatin zapovijeda ree Petar prostoduno. Oh! zapovijeda? nasmjehnu se biskup, oinuv okom Detrika. Zar palatin moe banu zapovijedati? Zar ima palatin u ovoj kraljevini posla? Na to pitanje ne bude odgovora. I ban i Detrik zautjee nekako zbunjeni. Daj mi to pismo produlji Pavao mirno daj mi to pismo, plemeniti gospodine Detrie, da vidimo to meni palatin zapovijeda. Zna li moda to pismo pie? Pavao prui ruku, upirui svoje oko otro u Bubeka, a ovaj ga preda nagnute glave biskupu i doda: Tvoja milosti! Evo ti pisma. Znam po prilici to palatin u njem zabiljei, jer bi bio inae po svoj prilici poslao prosta teklia, ne bi mene. Pismo je kratko, govor moe biti dui. I to je u pismu prekratko, mogu ja ivom rijei nairoko irei. Tako! progovori biskup pogladiv sjajnu bradu da vidimo treba li iva tumaa. Polagano snimi Pavao peat, pristupi k svjetlu i nagnu glavu da odgonene crte Nikole Gorjanskoga. Sudar gledae utei pred sebe u zemlju, ali Detrik motrijae ispod oka itajueg Pavla, ne bi li na njegovu licu uhodio trag kakva osjeaja. No biskup ne trenu trenom. Preletiv crte palatina, dignu glavu i ree: Nikola Gorjanski ne zapovijeda Pavlu Horvatu, pae moli, da, Nikola Gorjanski moli... A ta ti na to, biskupe gospodine? zapita ban. Ve vam rekoh to sam rekao i rei morao: Mir i pokoj dui kralja Ljudevita. Zar nita vie? zaudi se Detrik. Nita vie potvrdi Pavao. To su tek rijei tako reene rasrdi se Sudar i mi i Gorjanski elimo znati ta ti misli ta raditi valja. Pokojni kralj cijenio te je uvelike za vrla dravnika. Ne laskaj mi, bane gospodine. Bilo pa prolo, kralj Ljudevit je umro. Ti si ban, prvi za kraljem u kraljevini, ima i vlast, zna dakle to ti raditi valja... to ti palatin zapovijeda ... pak eto je i Marija ovjenana. Ali sam ree da je Marija dijete! raesti se starac Sudar jo vema.20

Eh slegnu Pavao ramenima istina je. Ali zato je uz nju mati, Jelisava Kotromanovieva, pametna za muku glavu, a uz mater je Nikola Gorjanski. Jelisava rado vlada, ali jo rade Gorjanskoga slua... i gleda. ta u joj ja, emu mojega savjeta?

ena je samo ena primijeti Bubek nestrpljivo makar i krunu nosila, kralj je kralj, a Nikola Gorjanski, va zemljak, samo je nadvomik, nije kralj. Kralja popuni Sudar obasjava neka svetost, ljudi se sjeaju da se pie bojom milosti, pa ga se boje, ali nadvomik je samo ovjek od ovjeje milosti. Tu se hoe vie glava, vie miica, da ne ide