PANEVROPSKI UNIVERZITET „APEIRON”FAKULTET PRAVNIH NAUKA

Smjer: OPŠTE PRAVO

SOCIJALNA EKOLOGIJA(nastavni predmet)

ATMOSFERA, HIDROSFERA I LITOSFERA(seminarski rad na temu)

Mentor: Student:Prof. dr Esad Jakupović Aleksandra Prpoš

Index br. 81-10/ROP

Banja Luka, april 2011.

SADRŽAJ

UVOD......................................................................................................................................................3

1.EKOLOGIJA.......................................................................................................................................5

2.Atmosfera........................................................................................................................................7

3.Hidrosfera........................................................................................................................................8

4.Litosfera...........................................................................................................................................9

ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................10

Literatura..............................................................................................................................................11

2 | S t r a n a

UVOD

U ovom seminarskom radu ćemo se baviti socijalnom ekologijom i pojmovima

atmosfere, hidrosfere i litosfere, s tim da ćemo na samom početku reći nešto o ekologiji a u

radu ćemo se onda posvetiti navedenim pojmovima. Industrijska revolucija otvorila je novu

stranicu ljudske istorije. Do tada je odnos čovjeka prema prirodi imao održiva obilježja.

Pojavom industrijskog društva stanje se dramatično mijenja pa stanje poprima neodržive

značajke. Naime, industrijska i tehnološka revolucija sve više prijeti razaranjem prirodne

ravnoteže i uništenjem pojedinih ekosustava. S druge strane, štete izazvane u biosferi prijete

zaustavljanjem razvoja. Zaštita okoliša je stoga značajno stručno pitanje u kojem sudjeluju

mnoge struke: biolozi/ekolozi, kemičari, geolozi i pedolozi, sociolozi (jer je zaštita okoliša i

društveno pa i filozofsko pitanje), prostorni planeri (građevinari, urbanisti, arhitekti, geografi)

i liječnici. Zaštita okoliša je zato interdisciplinarno stručno pitanje. Koji su osnovni problemi

u okolišu nastali pod utjecajem čovjeka? Prvi i osnovni problem je eksplozivni porast

stanovništva na Zemlji u posljednjih stotinjak godina iz kojeg slijede ostali problemi. To su: -

promjena klime (efekt staklenika tj. zagrijavanje zbog povišenja koncentracije stakleničkih

plinova); - deforestacija i desertifikacija i povećanje erozije, odnosno smanjenje šumskih

površina, povećanje pustinjskih predjela i degradacija obradivog tla zbog erozije; -

smanjivanje koncentracije ozona u atmosferi (zbog povećanja CFC i metana); - smanjenje

biodiverziteta zbog izumiranje vrsta; - onečišćenje i zagađivanje tla, podzemnih voda,

površinskih voda, mora i zraka; - odlaganje i zbrinjavanje sve veće količine otpada. Zašto je

poznavanje osnovnih principa zaštite okoliša važno za građevinske inženjere? Graditeljstvo je

jedna od temeljnih djelatnosti na kojima počiva razvoj ljudske zajednice.

Tijekom građenja i eksploatacije građevine neminovne su štete prouzročene na

okolišu. Međutim, poznavanjem problema one mogu biti minimalizirane, a ignoriranjem

problema te štete mogu biti nerazumno velike. Prilikom prostornog planiranja, gdje uz

urbanističku struku, značajno sudjeluje i graditeljska, pažljivim planiranjem razvoja mogu se,

ne samo izbjeći značajne štete, nego čak i poboljšati stanje okoliša, prouzročeno prethodnim

nepažljivim djelovanjem. Potrebno je naglasiti da promjene okoliša prouzročene prirodnim

promjenama mogu prouzročiti značajne, a ponekad i katastrofalne štete na ekosustavima. Zato

je u zaštiti okoliša važno poznavati prirodne opasnosti (eng. natural hazards), kao što su

poplave, suše i oluje, a među njima značajno mjesto zauzimaju geološke opasnosti (eng.

3 | S t r a n a

geological hazard). Tri su prirodne opasnosti geološkog tipa. To su potresi, vulkanske erupcije

te klizišta i odroni. Zato je za prognoziranje, praćenje i procjena rizika i tehničko savjetovanje

i kontrolu, neophodno poznavanje geoznanosti. Približan broj ljudi koji su pogođeni

prirodnim katastrofama od 1980. do 1990. (bez poginulih) je bio 28.4 x106 od potresa, 3.2

x106 od klizišta i 0.6 x106 od vulkana. Mnogo veći broj ljudi pogodile su druge prirodne

katastrofe: 952.2 x106 suše, 524.6 x106 poplava i 150.3 x106 oluja. Zajednička je osobina

ovih šest prirodnih opasnosti brzina kojom se opasnost pretvara u katastrofu. Još je jedna

prirodna opasnost u kojoj je opasnost kumulativna i ne mora se primijetiti prije nego nastupi

katastrofa. Ta je opasnost po prirodi geokemijska. Jer, suprotno ljudskim očekivanjima,

Zemljina površina u svom prirodnom kemijskom obliku nije bezopasna. Primjerice, teške

kovine ili radioaktivni elementi nejednoliko su raspoređeni u prirodi uzrokujući mogućnost

pojave u otrovnim koncentracijama ili hranidbenim nedostatnostima (eng. nutritional

deficiencies) u vodi ili tlu nekog područja. Iako djelovanje čovjeka može prouzročiti neke

lokalne kemijske perturbacije, "prirodne koncentracije" kod lokalnih geokemijskih anomalija

također moraju biti uzete u obzir.

4 | S t r a n a

1.EKOLOGIJA

Zaštita okoliša postaje profitabilna djelatnost. Mnoge velike korporacije očekuju

velike profite u prodavanju zelenih tehnologija. Recikliranje otpada također je profitabilno.

Primjer profitabilnosti je plaćanje odnosno komunalna naknada za odlaganje (zbrinjavanje)

otpada. Građevinska struka aktivno sudjeluje u projektiranju i osnivanju odlagališta otpada, pa

to sve više postaje jedna od značajnijih graditeljskih djelatnosti. U našoj državi danas ne

postoji zelena politička stranka, ali zato postoji zeleni pokret s pedesetak aktivnih organizacija

i skupina. Načelno svi imaju vrlo plemeniti cilj, a to je život i razvoj u skladu s postavkama

održivog razvoja. To znači da resursima (neobnovljivim izvorima) treba upravljati tako da se

ne umanji mogućnost budućim generacijama da zadovolje svoje potrebe. Okoliš (eng.

environment) je pojam za cjelokupnost prirodne i po čovjeku stvorene (antropogene) okoline,

tj. skup biotskih faktora (živa priroda) i abiotskih faktora (neživa priroda: stijene, tlo, voda,

zrak) te njihov odnos. Iz toga slijedi pojam zaštita okoliša (dio toga je i zaštita prirode), koja

je stručno pitanje ali i masovni pokret (ekološki pokret), a u posljednje vrijeme i vrlo

profitabilna djelatnost. Globalni okoliš (eng. Global environment) je planetarni prostor u

kojem se zbivaju utjecaji između prirode i svjetskog stanovništva, kao cjelokupnost svih

njihovih međusobnih prostorno-vremenskih utjecaja. Ekosustav (eng. Ecosystem) je dio

okoliša potreban za održavanje života i životnih zajednica. Često se izraz upotrebljava u

obliku globalni ekosustav, čime se misli na cjelokupnost života na Zemlji. Geofiziologija je

pojam za novu znanstvenu disciplinu koja se bavi sveukupnošću fizikalnih, kemijskih i

bioloških procesa na Zemlji. Povezana je s teorijom o Geji, kao hipotezom da je biosfera

samoprilagođavajuće biće, koje nadzire fizikalne i kemijske procese, održava zdravlje našeg

planeta. Onečišćenje (eng. Pollution) je unos neke tvari ili energije u okoliš, ali u

koncentraciji koja ne uzrokuje štetu, dok je onečišćivač postrojenje ili osoba koja svojom

djelatnošću uzrokuje onečišćenje. Zagađivanje (eng. Contamination) je šteta nanesena

okolišu, ili jednom od njegovih dijelova, nekom tvari ili energijom (toplina, radioaktivnost)

koja prelazi maksimalno dozvoljene granice neškodljivih koncentracija. Zagađivalo je tvar

koja uzrokuje zagađenje, a zagađivač je postrojenje ili osoba koja uzrokuje zagađenje.

Kapacitet prihvata (eng. Environmental capacity) je pojam u upotrebi kao naznaka da okoliš

može prihvatiti neku razinu djelatnosti, broj ljudi ili neku količinu onečišćenja, bez posljedica

5 | S t r a n a

po stanje tog segmenta okoliša. Potrebno je napomenuti da se u Europskoj uniji koristi ISO

14000 sustav standarda kvalitete, koji se mahom odnosi na okoliš, njegovo stanje u pojedinim

parametrima, kao i na kvalitetu proizvoda koji moraju biti podvrgnuti standardima. Održivost

je pojam koji označava stupanj intenziteta neke djelatnosti, kojim se ne prelazi granica

kapaciteta prihvata okoliša. Definicija održivosti kaže da treba živjeti unutar prihvatnog

kapaciteta ekosustava. Otuda izraz održivi razvitak (eng. sustainable development). Načelo

opreza (eng. Precautionary principle) se provodi u gospodarenju okolišem kao upozorenje,

kako neku vrstu djelatnosti ili neko odbacivanje otpada, ne treba obavljati ako postoji sumnja

da bi posljedice mogle nanijeti štetu bilo okolišu, bilo živim bićima ili čovjeku. Ekologija je

znanost unutar biologije koja proučava odnose između organizama i njihovog okoliša u kojem

žive. Vrlo često se pogrešno upotrebljava umjesto termina okoliš, jer je, s popularizacijom

pojam ekologija postao sinonim za okoliš. Posebno važne zadaće moderne ekologije su: -

istražiti i dokazati antropogene promjene u domaćinstvu prirode, - stvoriti kontrolne

mehanizme za njihovo praćenje (monitoring), - izraditi pouzdane modele sistemskih procesa,

- pravovremeno upozoravati odgovarajuće nacionalne i internacionalne institucije na moguće

posljedice, - pružiti osnove za etički opravdane društveno-političke odluke za očuvanje

okoliša, ljudskog društva, biljnog i životinjskog svijeta. Ekologija je višedisciplinarna

znanost. Bliske ekologiji su ekofiziologija koja proučava djelovanje različitih ekoloških

čimbenika na funkciju stanica, tkiva organa i organskih sustava, dok su brojni otrovi koji

narušavaju odnose u prirodi predmet proučavanja ekotoksikologije. Prema najosnovnijim

geofizičkim značajkama Zemlje, ekologija se može podijeliti na terestičku (kopnenu) i

akvatičku (marinsku i limničku) ekologiju.

6 | S t r a n a

2.Atmosfera

Atmosfera je plinoviti omotač oko Zemlje, koji se sastoji od smjese različitih plinova.

Njena masa je zanemariva u usporedbi s masom čvrste Zemlje. Atmosfera je vrlo stiješnjena

na površini Zemlje, a tlak opada s visinom, tako da na visini od oko 700 km vlada vakuum u

tehničkom smislu. U suvremenoj atmosferi ima 78 % N2, i 21 % O2. Od plemenitih plinova

najviše je zastupljen argon (0.93 %) dok je učešće svih ostalih plemenitih plinova 0.002 %.

Koncentracija CO2 je promjenljiva: 0.03 - 0.04 %. 90 % atmosfere nalazi se ispod 40 km

visine. Prema visini zrak je sve više razrijeđen. Sastav atmosfere je jednolik zbog visokog

stupnja miješanja. Vodena para je najveći izuzetak od tog pravila, jer je atmosferski p H2O u

prosjeku vrlo blizak zasićenju tlaka. Stoga i male lokalne promjene u temperaturi mogu

izazvati značajne promjene između evaporacije i precipitacije. Upravo je prijelaz između vode

u vodenu paru i obratno, glavni oblik transporta energije na Zemljinoj površini. Iznad

troposfere nalaze se stratosfera, zatim mezosfera pa termosfera. Tropopauza je granična zona

između troposfere i stratosfere, a nalazi se na visini 7 do 9 km u polarnom području te 16 do

17 km na ekvatoru. Visina tropopauze ovisi o godišnjem dobu, a najviša je ljeti. U troposferi

temperatura naglo pada s porastom visine do tropopauze, a idući više postaje konstantna. U

višim sferama temperatura se naglo mijenja (Sl. 2.8). Po definiciji, granica Zemljine

atmosfere postavljena je na visini od 1.000 km, a iznad toga se nalazi egzosfera i

magnetosfera. Djelovanjem ultraljubičastih zraka razrijeđeni molekularni kisik (O2) prelazi u

ozon (O3). Ozon se u atmosferi nalazi u zoni troposfere i stratosfere. Koncentracija ozona u

stratosferi je konstantna, dok koncentracija ozona u troposferi zavisi o antropogenim

utjecajima pa je primjetno smanjenje, posebice u polarnim predjelima. Uloga ozona je da

apsorbira gotovo svu količinu kratkovalnih ultraljubičastih zraka (UV-B) koji su štetni za žive

organizme na Zemlji. Molekula ozona je vrlo malo: kada bi se zbile sve skupa dobili bismo

ovojnicu oko Zemlje debljine svega 5 mm.

Za život organizama posebno je važan prizemni dio atmosfere: troposfera koja je dobro

izmiješana zbog snažnih strujanja. Troposfera je područje u kojemu se odvijaju vremenske

promjene, pojavljuju oblaci i oborine. Miješanja zraka zbivaju se zbog zagrijavanja Zemljine

površine sunčevim zrakama, kao i zbog rotacije Zemlje. Za život na Zemlji važne su

klimatske prilike, na koje bitno utječu strujanja u atmosferi, odnosno u donjem dijelu

troposfere. Klimatske prilike na Zemlji su vrlo različite, pa uvelike određuju raspored

ekosustava. Zbog svoje ograničene veličine taj prostor je potencijalno vrlo osjetljiv na

7 | S t r a n a

zagađenje. Već vrlo male količine unesenih tvari mogu izazvati značajne promjene u

ponašanju atmosfere. Procesi miješanja tvari u atmosferi vrlo su brzi, pa se tvari unesene u

atmosferu kao posljedica vulkanskih aktivnosti ili nesreća vrlo brzo rasprostiru po cijelom

planetu. To miješanje, iako prenosi zagađivače na veliku udaljenost, ujedno vrši i funkciju

razrjeđenja. Širenje štetnih tvari u morima i oceanima je mnogo sporije, a posebice je sporo u

geosferi.

3.Hidrosfera

Zemlja je jedina planeta u Sunčevom sistemu na čijoj površini ima tečne vode. Voda

pokriva 71% Zemljine površine. Najveći dio vodenih površina su morske (97%), a manji dio

čini slatka voda (3%). Tekuća voda održava se na površini Zemlje zahvaljujući spoju

odgovarajućih pogodnih uvjeta: orbite oko Sunca, vulkanizma, gravitacije, efekta staklenika,

magnetskog polja i atmosfere bogate kisikom. Zemljina orbita nalazi se izvan područja u

kojem je dovoljno toplo da bi se održala tečna voda. Bez malog efekta staklenika koji

zadržava toplotu u atmosferi, voda na Zemlji bi se zaledila. Paleontološki nalazi upućuju na

razdoblje u Zemljinoj historiji u kojem je privremeno nestao efekt staklenika, a površina se

smrznula tokom 10 do 100 miliona godina.

Na planetama poput Venere vodena para se pod uticajem ultraljubičastog svjetla razlaže na

vodik i kisik, vodik se ionizira i (djelovanjem Sunčevog vjetra) odlazi iz vanjskih slojeva

atmosfere. Oslobođeni kisik se veže u mineralne spojeve na površini. Ovaj proces je spor, ali

se smatra da je glavni razlog zbog kojega na Veneri nema vode. Na Zemlji ozonski omotač

apsorbira većinu ultraljubičastog zračenja u višim slojevima atmosfere i smanjuje opisani

proces. Osim toga, magnetosfera štiti ionosferu od izravnog uticaja Sunčevog vjetra.

Vulkanski procesi stalno izbacuju vodenu paru iz unutrašnjosti. Procijenjeno je da minerali u

Zemljinom plaštu sadrže 10 puta više vode nego je ima u okeanima, iako većina nje nikada

neće biti oslobođena.

8 | S t r a n a

4.Litosfera

Litosfera je vanjski tvrdi kameniti sloj koji seže do dubine 200 km. Ovaj sloj na

površini naziva se Zemljina kora. Ispod litosfere do dubine 2.700 km nalazi se plašt ili

mantija. U ovom sloju stijene su užarene zbog visokih temperatura koje narastaju do 3.000

stepeni. Ispod plašta do centra Zemlje nalazi se jezgro. Ono je duboko oko 3.400 km i u

njemu se nalazi 1/3 ukupne mase Zemlje. Zbog veoma visokih temperatura, koje iznose preko

5.000 stepeni, jezgro Zemlje je užareno

9 | S t r a n a

ZAKLJUČAK

U ovom seminarskom radu smo se bavili socijalnom ekologijom te njenim važnim

pitanjem, a to je odnosom i pojmovima atmosferom, litosferom i hidrosferom. Hidrosfera je

vodeni medij je najzastupljeniji medij biosfere (97% vode su oceani i mora, 2% su ledenjaci,

0.8% su vode rijeka, jezera ; najzastupljenije agregatno stanje je tekuće, u vodi su otopljeni

različiti spojevi. Atmosfera je plinoviti omotač oko Zemlje, smjesa plinova, sastav: dušika

(78%), kisik (21%), argon, CO2, plemeniti plinovi – s visinom je sve manje tih sastojaka.

Litosfera razlikujemo gornji i donji sloj (sial, sima), pedosfera- bitna za život i razvoj biljaka.

10 | S t r a n a

Literatura

I. Petrović N., Ekološka svest kao osnova održivog razvoja, IV skup privrednika i

naučnika, Zbornik radova "Menadžment, tehnologije i inovacija", 02-03. novembar,

Beograd, 2006.

II. Đukanović M., Životna sredina i održivi razvoj, Elit, Beograd, 1996, 186 s.

III. Rajović D.G., Ekološka svest kao osnova održivog razvoja ruralnih prostora Crne

Gore, “Ecologica“, Načno-stručno društvo za zaštitu životne sredine Srbije, No- 49,

Beograd, 2007.

IV. Vasović V., Biočanin R., Održivi razvoj, “Ecologica“, Načno-stručno društvo za

zaštitu.

11 | S t r a n a